Nema veze sa ovom temom:
Prvobitno je termin baterija korišten za artiljerijska oruđa koja dejstvuju sa istog vatrenog položaja i po istoj komandi. Bez obzira koliko imaju oruđa, 2 ili 200. Tada su postojale i artiljerijske čete, koje su imale propisanu formaciju. U 19. vijeku se to poklopilo.
Koristi li se danas u PVO logika da baterija dejstvuje sa jednog vatrenog položaja, pri određivanju njene formacije? Ili neka druga logika?
Pa pored toga da je važno koliko sredstava ratne tehnike treba da bi jedinica uspešno dejstvovala, bitno je i sledeće, a reći ću kod Sovjetskih/ruskih sistema, jer smo se mi dosta pridržavali njihove formacije.
Dakle, kod Teritorijalne PVO (Vozdušna PVO) uglavnom se kao osnovna vatrena jedinica formirao raketni divizion, koji se sastojao od raketne baterije sa lanserima, sredstvima popune (vozila za transport raketa, vozila sa kranovima i dizalicama i sl), agregatima napajanja i radio-tehničke baterije koja se sastojala od radara za praćenje ciljeva i navođenje raketa (nišanskog radara) i kabine za upravljanje (stanice za vođenje) i eksternog osmatračkog radara, neretko dopunjenog i sa niskovisinskim detektorom.
U centru vatrene jedinice je radar za praćenje ciljeva i navođenje raketa (nišanski radar) i njegova komandna kabina (stanica za vođenje raketa). I to je suština formiranja jedinice ranga divizion.
Tako je Vozdušna PVO kod Sovjeta i Rusa funkcionisala od Dvine, Desne, Volhova, Neve, S-200, S-300P, pa do S-400 Trijumfa. Sa, naravno, nekim manjim razlikama u posebnosti svakog sistema pojedinačno.
Što se tiče Trupne PVO (Suhoputna PVO), tu se uglavnom kao osnovna vatrena jedinica formirala raketna baterija, sastavljena obično od raketnog voda sa samohodnim lanserima raketa, vozilima za prevoz i pretovar raketa (kod kasnijih modela i za lansiranje) i sl. i od komandno-radarskog voda koji se sastojao od radara za praćenje ciljeva i navođenje raketa (kod većine sistema i kao OAR, a kod nekih ne), agragata napajanja i sredstava uvezivanja u komandno-informacioni sistem diviziona ili puka.
Tako je Suhoputna PVO kod Sovjeta i Rusa funkcionisala od Kruga i Kuba pa do S-300V.
Donekle je izuzetak pojava sistema Buk, gde se sada samohodni lanseri objedinjavaju sa radarom za praćenje ciljeva i navođenje raketa, koji su imali i ograničene mogućnosti vršenja osmatranja i akvizicije ciljeva. Ali i tu je osnovna vatrena jedinica raketna baterija koja se sastojala od 2 takva SLO sa radarom i 1 transportno-pretovarnog vozila sa kranom, koji je imao i mogućnost lansiranja raketa uz navođenje sa jednog od SLO. Takve 3 baterije bile su povezane na jedno komandno mesto diviziona i (najmanje) 1 osmatračko-akvizicijski radar.
Pojava Suhoputnih sistema kratkog dometa na kome su integrisani i radari i rakete, podigla je vatrenu moć baterije, ali su baterije i dalje ostale osnovne vatrene jedinice. Tako su se formirale raketne i raketno-topovske baterija sa 4-6 vatrenih oruđa, koja su integrisala u sebi i osmatračko-akvizicijski i nišanski radar, rakete i topove (neki sistemi). Tako su formirani raketni vodovi sa 4-6 borbenih oruđa i sredstvima za popunu raketama i granatama i komandno-radarski vodovi sa eksternim osmatračko-akvizicijskim radarom, komandnom stanicom i sredstvima napajanja, koja su služila i za uvezivanje u hijerarhijsko viši nivo komandovanja.
Dakle, komandna stanica se javlja kao "izvorište" vatrene jedinice- baterije, iako ovi sistemi mogu raditi i kao zasebna odeljenja, parovi, vodovi....
Tako je od pojave Ose i Tunguske, pa do Tora i Pancira.
Naravno, ovde sam krajnje načelno naveo za sve sisteme, postoje razlike i u sastavu formacije i u "lingvistici".