Split na starim fotografijama

[kontraAdmiral1]

Ala ovih sa Špinuta, ne moš živit od njih

Distanciram se, poštovani Faber, od Vaše velikospinutske diskusije: ja sam u tom svjetskopovijesnom razdoblju bija na Tablan

[faber]

A ja na Bolu (ne na Braču).

[kontraAdmiral1]

A ja na Bolu (ne na Braču).

U onin vojnin neboderin, a?

[faber]

Na koje misliš?

[kontraAdmiral1]

Ups, stalno petljam Bol Plokite i Blatine Škrape. Mislim na one prve nebodere sjeverno od bolnice Firule.

[faber]

Znaš šta je bilo tu prije tih nebodera?

[kontraAdmiral1]

Ja i ostalo pučanstvo pomno očekujemo vaš odgovor. 

[faber]

Ma to svak zna-skladište poduzeća "Jela".

[kontraAdmiral1]

Pajdo je nezaboravan. Te baze sam čita ko dite u Slobodnoj, samo su ih pisali drugi ljudi.

Nekoliko puta sam u tada jedinoj piceriji u Splitu (1975 - 1981) imao sreću da sedim za stolom pored Pajdinog. Tako zdravog humora i smeha, veselja i zezanja, malo sam kad pre i posle toga imao priliku da čujem i u njemu uživam...

Mislite na piceriju (ako se ne varam) Fortuna u Getu (unutar Dioklecijanove palače), pokraj prodavaonice Borova?

[leut]

Evo još malo slika, autora Gorana Leša, pod zajedničkim nazivnikom "Split nekad i sad" (a može i "Split i rat").
Primjetit će te da je grad tih dana bio pun parola.
Inače kad se spuštate bivšom "Prvoboraca" (večina starijih je i dandanas tako zove) prema gradu i pazaru, na zidu s desne strane se još uvijek uočava crveni natpis "Živjela narodnooslobodilačka vojska".

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[kontraAdmiral1]

Evo malo priče i slika koje pokazuju da Split nije samo grad Ajduka (kerumoida i sl.). To je POMORSKI, vodenosportski grad, pa evo nešto o splitskom, ali i hrvatskom te jugoslavenskom plivanju (uglavnom na temelju natuknice preuzete iz Hrvatske enciklopedije, LZ Miroslav Krleža, sv. 9).


Još uoči Prvoga svjetskog rata u splitskim su se uvalama osnivali divlji klubovi u kojima se njegovalo plivanje, skokovi u vodu i vaterpolo. U okviru Jugoslavenskog olimpijskog odbora 1920. osnovan je pododbor za plivanje, koji je 1921. prerastao u Jugoslavenski plivački savez sa sjedištem u Zagrebu. Plivački podsavezi u međuratnom razdoblju djelovali su u Dubrovniku, Splitu, Sušaku (Rijeka postaje talijanska) i Zagrebu.
U ljeto 1920. prvi je put elektrikom osvijetljena splitska Riva, a iste je godine splitski sport prosvijetljen osnivanjem Pomorskog sportskog kluba Baluni, koji je 1924. promijenio naziv u Jugoslavenski sportski klub Jadran.
Na prvom plivačkom prvenstvu Jugoslavije 1921. na Bledu u momčadskoj konkurenciji najbolja je bila sušačka Viktorija, koja je prvenstvo zadržala do 1927., kad ga je preuzeo splitski Jadran. Ivo Arčanin, Ivo Pavelić, Ante Roje, Vlado Smokvina i Atilije Venturini prvi su hrvatski plivači koji su nastupili na Olimpijskim igrama - 1924. godine.
Za Drugoga svjetskog rata bili su održani susreti s plivačkim reprezentacijama Italije, Njemačke i Slovačke („nezavisne“ kako i koliko je bila i NDH), a 1944. na Mediteranskoj olimpijadi savezničkih armija istaknuo se Branko Žižek, član dubrovačkoga Juga.
Godine 1947. osnovan je PLISAH – Plivački savez Hrvatske. Nastavljajući tradiciju prijeratnoga Marathona, 1945. započeo je djelovati akademski plivački klub Mladost u Zagrebu, riječko Primorje nastavilo je tradiciju sušačke Viktorije, a i splitski Jadran obnovio je svoju djelatnost već 1945. godine. Članovi toga kluba, Vanja Ilić i Janko Puhar, kao članovi štafete 4 x 200 m slobodno, osvojili su peto mjesto na Olimpijskim igrama 1948. U 1960-ima za momčad Jadrana počeo je nastupati Veljko Rogošić, višestruki jugoslavenski prvak i reprezentativac, koji je poslije ostvario niz podviga u daljinskome (maratonskom) plivanju.
Inače, najveći uspjeh splitskoga, hrvatskog i jugoslavenskog  plivanja ostvarila je Đurđica Bjedov osvajanjem zlatne i srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku na 100 m i 200 m prsnim načinom. (Olimpijska zlato na 100 prsno, ispred Ruskinja i Amerikanki – to je otprilike kao da Hajduk uđe u Bundesligu i pobijedi madridski Real!) Uzgred, za razliku od mnogo većih ali plivački, reklo bi se, zakržljalih Zadra i Šibenika, vodeni su sportovi (bili) vrlo razvijeni na Korčuli, o čemu govori i to da je članica Korčulanskoga plivačkoga kluba (KPK) Vinka Jeričević na Olimpijskim igrama 1956. zauzela četvrto mjesto na 200 m prsno.
Bjedov je plivala za Mornar (sad je trenerica), koji je utemeljen 1949. godine pri Domu Jugoslavenske ratne mornarice. Plivačko-vaterpolski klub Mornar prvo je bio sekcija, a 1951. postaje klub u sastavu Sportskog društva Mornar, kome su pripadali i veslački i jedriličarski te poslije i podvodno-istraživački-klub. Pri osnivanju nije imao svoje objekte pa se služio bazenom Jadrana na Zvončacu (pokraj „Banovine“, Komande VPO). Mali Split imao je i treći plivački klub: POŠK, osnovan još 1937. godine.
Plivači i vaterpolisti zimi su koristili zatvoreni bazenčić („kadicu“ iza Stare Slobodne; blizu Biskupove palače) koji je imao samo oko 16,3 m, odnosno za, konkretno, moju osnovnu sprintersku disciplinu (100 m leđno) morao sam otplivati šest dužina praveći pet salta (okreta). Moš mislit kako je bilo dugoprugašima. Mladost, Partizan, Primorje, Fužinar (Ravne na Koroškem) i ostali imali su normalne zimske bazene (barem 25 m). Za potrebe VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979. je na Poljudu izgrađen zatvoreni olimpijski bazen, a za Europsko prvenstvo u plivanju 1981. na Zvončacu (Jadran) i Zenti (POŠK) izgrađeni su odnosno obnovljeni otvoreni bazeni.
 

[kontraAdmiral1]

Đurđa Bjedov - e, ovo nitko nije mogao platiti, osobito pozu Sovjetkinje Galine N. Prozumenščikove, koja je, kao i Đurđa, ušla u Kuću slavnih vodenih sportova.

Inače: Đurđa Bjedov, član PK Mornar, prva je olimpijska prvakinja u plivanju na 100 m prsno, jer je ova disciplina stavljena na program Igara baš u Meksiko Cityju 1968. Prvakinja Jugoslavije bila je 19 puta (od 1962. do 1968) u plivanju prsnim, mješovitim, leptir i slobodnim stilom (samo u štafeti 4 x 100 m).
Višestruka je rekorderka za reprezentaciju Jugoslavije nastupila 46 puta. (sa sajta pk-mornar)
 

[kontraAdmiral1]

Miljenko Tomić bio je prvi predsjednik VPK Mornar.

[kontraAdmiral1]

"Naravno da je iza Mornara stajao ondašnji sustav unutar kojega su se organizirano gradilo male reprezentacije s koncentratom kvalitete kao u beogradskom Partizanu. Tako je građen i Mornar, dovodilo mu se talente iz svih krajeva, a time je klub postajao glavni magnet za mlade i razvijanje masovnog sporta. I uz najmanju potporu Mornar je odletio pred svima, što je bilo i prirodno. Ali nikad se Mornar nije ponašao elitistički, niti s potcjenjivanjem. Njegovi sportski radnici i natjecatelji odgajani su u ondašnjem cijenjenom duhu skromnosti i plemenitog poimanja sporta. Dobro je sjetiti se tih davnih, potpuno zaboravljenih i danas zanemarenih vrlina." Tako piše na http://www.vkmornar-brodospas.hr/povijest.php
ovako na prvu loptu: mi koji smo bili u klubu sedamdesetih godina prošloga stoljeća tu "partizanštinu" nismo osjećali, ili smo bili premladi da shvatimo kako nas sistem posebno mazi i pazi. Osim toga, sudeći po Tomićevu činu (tada kapetan korvete), Mornar nije bio "admiralski", ili barem "kapetanbojnobrodski", kao što je Partizan bio generalski (uključujući i general-majora F. Tuđmana kao partizanova, kako da kažem, vrhovnika).  
U Splitu su, dakle, bila tri plivačka kluba (odnosno društva - još s vaterpolistima, jedriličarima, itd.) koja su bila na tri strane grada, i ja sam tonjenje oprobavao u najbližem.

[kontraAdmiral1]

Prvo je na Poljudu, već 1951. godine, napravljen tzv. pontonski bazen.
Mladići uvježbavaju rad nogu i položaj tijela (partijska kritika: drugi previše prska; što upućuje na neefikasnu upotrebu snage). Ja sam počeo raditi s drvenim daskama, a onda smo tehnološki skočili na stiroporne (OKI). Rad ruku vježba se s daskom među nogama.