Kijevska Rus' - (čitaj: Kijevska Rus', slovo «u» je naglašeno); (ukrajinski: Ки́ївська Русь - Kyjivs'ka Rus', ruski: Ки́евская Русь - Kievskaja Rus', bjeloruski: Кіеўская Русь - Kieuskaja Rus')[1]je prva istočnoslavenska država koja se pojavila pod istočnoslavenskim plemenom Poljanima[2] i Vikinzima[3] u 9. stoljeću na području današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije.[4] Stepe, šume i rijeke su odredile njezinu dinamičnu povijest. Kršćanstvo je primila u 10. stoljeću od Bizanta, stoljeće kasnije postala je kulturno najrazvijenija država u Europi ostvarivši pritom čvrste veze sa zapadnim dinastijama, a napadi Mongola tijekom 13. stoljeća rascjepkali su je na više manjih kneževina.[5][6]
Izgubivši ključno stepsko područje na prostoru danas središnje Ukrajine, svoje službeno političko središte premjestila je u zapadnu kneževinu Vladimir-Volinj.[7] Prvo kolektivno ime naroda Kijevske Rusi bilo je ime Rusini-Rusiči,[8] kojeg su zadržali Ukrajinci sve do 20. stoljeća. Dio istočnoslavenskih i finskih plemena u sklopu Kijevske Rusi, koristio je kontinuirano plemenska imena i nakon raspada države. Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi u sklopu Kijevske Rusi, stekli su neke zajedničke kulturološke karakteristike koje su se zadržale do danas.
Napomena: U hrvatskoj literaturi često se koristi i termin Kijevska Rusija premda suvremeni stručnjaci s Filozofskog fakulteta, odjela Rusistike[9] i Ukrajinistike,[10] upućuju na korištenje termina Kijevska Rus' jer ima veću autentičnost od prethodnog naziva. Oba termina se uvažavaju, ali se ne smatraju podjednako autentičnim.
Osnivanje i širenje države
Srednjovjekovni grad Kijev oko 441. godine[11] osnovali su preci današnje ukrajnske nacije Poljani (istočnoslavensko pleme). Kroz sljedećih 5. stoljeća, kijevsku okolicu su posjećivale mnogobrojne slavenske, grčke, finske i germanske grupe doseljenika, među kojima su se posebno isticali vješti ratni plaćenici Varjazi. Varjazi su se sve više mješali s lokalnim slavenskim stanovništvom i time utjecali na političke odnose u cjelokupnom okruženju.[12] Varjazi su svoju ratničku kulturu prenosili na prostor današnje Ukrajine posebno zbog vrlo razvijenih trgovinskih i kulturnih riječnih puteva između Baltičkog i Crnog mora. Askold i Dir su prema pojedinim povijesnim zapisima prvi varjaški vojskovođe koji su napali i smjenili dotadašnju poljansku dinastiju kneževa s dvora u Kijevu.[13] Vojskovođa Oleg u službi varjaške dinastije Rjurik, u ključnom savezništvu s Poljanima 878. ubio je Askolda i Dira te je sebe postavio za vladara buduće istočnoslavenske države Kijevske Rusi (878.-1240.). Kulturno najrazvijenije slavensko pleme Poljani imalo je ključnu ulogu u početnom formiranju države i stvaranju njezinog slavenskog identiteta.[14] Uslijedilo je svojevrsno vojno-političko zajedništvo između domicijalnih slavenskih Poljana i slaveniziranih Varjaha, koje će na vrhuncu u 11. stoljeću rezultirati stvaranjem najveće europske države.
Objedinjavanje slavenskih plemena
Početkom svoje vladavine u izrazito slaveniziranom društvu kijevske okolice knez Oleg (878.-912.), poznat i kao Helgi,[15] kreće u objedinjavanje okolnih slavenskih plemena širih prostora današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Objedinjavanje pojedinih slavenskih plemena sjeverno od Kijeva, prema gradu i trgovačkom središtu Novgorodu, proteklo je s nešto manjim vojnim otporom nego što je to bilo s vojno jakim plemenima Uliča i Derevljana s ukrajinskih prostora.[16] Duži otpor sa sjevera su pružala jedino ruska plemena Radimiči i Vjatiči, koja su se nalazila između rijeka Dnjipra i Oke. Ukrajinsko pleme Siverjana, sjeveroistočno od kijevskog središta, nije pružalo otpor i prihvatilo je 882. savezništvo s Kijevom. Oleg je uspijevao zadržati kontrolu nad preuzetim širim slavenskim teritorijem isključivo jer je dopuštao određeni manji stupanj autonomije, koji je u neku ruku predstavljao svojevrsno savezništvo. Borbe su se u isto vrijeme vodile s Hazarima, nomadskim plemenom Pečenegima i Ugarima na južnim prostorima sve prostranije takozvane Kijevske države. Nekada moćni Hazari na jugoistočnim granicama današnje Ukrajine, sada su se našli pred novom slavenskom vojnom silom koja je imala objedinjeno središte u Kijevu. Hazari su u teškim ratnim sukobima poraženi 907., nakon čega je napravljen proboj te je knez Oleg produžio i počeo izvršavati prepade na bogata bizantska središta i grad Carigrad.[17] Nakon 911. dogovoreno je trajno primirje između Kijevske Rusi i Bizantskog carstva te su uspostavljeni jaki trgovinski i kulturni odnosi u kojima su presudnu ulogu imali kijevski kneževi i ukrajinsko pleme Poljani. Najveće znastveno postignuće starokijevskog razdoblja bila je pismenost, a o tome su svjedoličili brojni zapisi iz 9. stoljeća, između ostalog ugovori s Grcima iz 911. i 944. pisani na grčkom i starorus’kom jeziku, pronađeni na zidovima saborne crkve sv. Sofije u Kijevu.[18] Do kraja svoje vladavine Oleg je pokorio širi prostor između Kijeva i Novgoroda te unatoč tome što neka slavenska plemena još nisu bila uključena u buduću državnu zajednicu, ona su davala određeni danak i bila su pod djelomičnom kontrolom kijevskih vladara.Nakon što je Oleg umro, zamjenio ga je knez Igor (912.-945.). Prema povijesnim zapisima moguće je iščitati da Igor nije bio toliko obožavan kao njegov prethodnik Oleg, a u bizantskim zapisima okarakterizirali su ga kao nemilosrdnog utjerivača nametnutih danaka koji su trebali osigurati veliku robnu odnosno trgovinsku razmjenu Kijevske Rus’i s Bizantskim carstvom.[19] Tada središnjom Kijevskom Rusi po prvi puta kola ideja o jedinstvenosti staroruskog naroda širih prostora u sklopu državne zajednice odnosno naroda koji se razlikuje od ne-ruskog izvan tih granica. Mnogobrojna zastupljenost slavenskih plemića u kijevskom dvoru jača tu ideju koja zagovara jaču centralizaciju mlade države. Kako bi stekao čvrstu centraliziranu vlast u Kijevu, Igor je poveo sukobe sa susjednim jakim ukrajinskim plemenima Uličima i Derevljanima nastojeći ih u političkom smislu podrediti, no zbog toga je i poginuo 945. tijekom bitke s Derevljanima. Naslijedila ga je njegova žena i udovica Olga (945.-962.), poznata i kao Helga, koja je željela osvetiti njegovu smrt te je povela vrlo nemilosrdan rat protiv Derevljana koje je u konačnici porazila.[20] Objedinjavanjem plemena Poljana, Duljiba, Derevljana i Uliča, kijevska vojska je stekla respektabilnu snagu koja je bila u stanju učvstiti granice Kijevske Rusi i povesti utjecajne ratove protiv neslavenskih naroda u širem okruženju. Kneginja Olga prema povijesnim zapisima predstavlja osobu koja je, uz daljnje proširivanje granica Kijevske Rusi, prva počela prenositi kršćanske vrijednosti u Kijevsku Rus'. Pretpostavlja se da je u kijevskom okruženju prva prešla na kršćanstvo 955. godine. Njezini posjeti Carigradu predstvljali su novi oblik komunikacije između dvije moćne države, koje su sve više imale karakteristike prosvjetne i duhovne suradnje. Ipak, Olgino susretanje s kršćanskim vrijednostima u vlastitoj državi s relativno vojničkim svjetonazorom nije tada ostavilo mnogo traga na njezino okruženje i lokalno starorusko stanovništvo.[21]
Širenje države pod Svjatoslavom I.
Oljhu je sa svojih dvadeset i dvije godine naslijedio njezin sin Svjatoslav (964.-972.), zapamćen kao hrabri vojskovođa koji je utjecaj iz Kijeva proširio gotovo cijelom istočnom Europom. Svjatoslav je svoje ratove započeo na istočnim granicama Kijevske Rusi jer je želio poraziti Hazare koji su predstavljali prijetnju Kijevu. Nakon dvije godine rata Svjatoslav 966. poražava Hazare i uništava njihovo središte u gradu Sarkilu. Oslobodivši trgovački put prema Kaspijskom jezeru, prisilio je neslavenska plemena Jasiane i Kasogiane sa sjevernog Kavkaza da plaćaju danak. Potom nešto sjevernije napada i poražava Bugare uz rijeku Volgu. U istoj sredini, Svjatoslav 966. podređuje dugotrajan otpor slavenskog plemena Vjatiča te im ujedno određuje danak. Godine 967. okreće se prema zapadnim granicama Kijevske Rusi i uz sugestije bizantskog cara napada Bugare na Balkanu, poražava njihovu vojsku i osvaja oko 80-tak bugarskih gradova. Stječe time kontrolu na rijeci Dunav, kao važnom trgovačkom središtu te se pretpostavlja da je namjeravo širiti kijevski utjecaj na središnjem Balkanu.[22] Nakon što je Svjatoslav prethodno porazio Hazare na jugoistoku granica Kijevske Rusi, neočekivano se otvorio prolaz jakom nomadskom plemenu Pečenezima, koji su počeli povremeno vršiti snažne vojne prepade na središnje odnosno južne prostore Kijevske Rusi. Bizantski vladari, u vrlo uspješnoj ekspaniziji Svjatoslava prema južnom Balkanu, vidjeli su opasnost za svoje carstvo te su uspjeli uvjeriti Pečenege da napadnu i ugledan Kijev dok je Svjatoslav na ratištu izvan svoje zemlje. Svjatoslav se s Balkana odmah vratio u Kijev i pružio snažan otpor Pečenezima koji su se povukli na teško kontrolirane stepske prostore uz duž južne granice Kijevske Rusi.[23] Pečenezi kao vješti nomadski ratnici, duže vrijeme nisu dozvoljavali da se u današnjoj jugoistočnoj Ukrajini uspostavi potpuna kontrola kijevskih kneževa što je narušavalo trgovinske odnose uzduž rijeke Dnjipra koja vodi prema Crnom moru i Bizantu.
Nova opasnost po Kijev prislilia je Svjatoslava da razmišlja o podjeli kontrole nad povećom državom jer je on stalno ratovao izvan nje. Odredio je da njegov najstariji sin Jaroslav čuva vlast u Kijevu, sin Oleg da čuva zapadnu okolicu Kijeva i upravlja Derevljanima, a sin Vladimir je trebao čuvati vlast na sjeveru u Novgorodu, također važnom trgovačkom središtu. Nakon podjele vlasti u Kijevskoj Rusi, 969. Svjatoslav se vratio na Balkan s namjerom da napadne Bizantsko carstvo koje je isprovociralo napad Pečenega na Kijev. Udružena bizantsko-bugarska vojska pružala je dugotrajan i snažan otpor manjoj vojsci Svjatoslava te je u blizini grada Dorostola poražen.[24] Potom je Svjatoslav bio prisiljen potpisati primirje s Bizantskim carstvom te ujedno i povlačenje svoje vojske. Prilikom povlačenja 972. kod otoka Hortecja na rijeci Dnjipru, iz zasjede su ih napali Pečenezi te je u tom sukobu Svjatoslav ubijen.[25] Zasigurno prvi slavenski i ujedno kijevski knez Svjatoslav, njegov markantan stil odijevanja i ratnički stil vladanja, duboko se zadržao u svijesti ukrajinskog naroda sve do 15. stoljeća kada se na donjem toku rijeke Dnjipra pojavljuju zaporoški kozaci, koji su prije svega vragolastim mentalitetom, dotjerivanjem i stilom ratovanja nalikovali na Svjatoslavovu starorusku vojsku.[26]
U vrijeme Svjatoslava, Kijevska Rus' se protezala s jugozapada od planina Karpata preko rijeke Dnjipra i šire okolice grada Kijeva pa prema sjeveru i široj okolici grada Novgoroda. Ostala je pod vlašću tri brata Jaroslava, Olega i Vladimira.[27] U sljedećem razdoblju oni su međusobno zaratili kako bi stekli samostalnu kontrolu nad državom. U međusobnom ratu bili su potpomognuti čak i svojim neprijateljima iz bliskog okruženja. Česti sukobi oko preuzimanja vlasti u Kijevu bili su posljedica drugačijeg i intrigantnog načina nasljeđivanja prijestolja. Dok je u drugim tadašnjim europskim dinastijama bio običaj da se vlast prenese s oca na najstarijeg sina, vlast u Kijevu se prenosila sa starijeg na mlađeg brata te s najmlađeg ujaka na najstarijeg nećaka. Takav postupak preuzimanja vlasti često je rezultirao međusobnim ratovanjem unutar porodica.[28]
Reorganizacija i konsolidacija države
Kijevska Rus' je tijekom svog dinamičnog širenja u 9. i 10. stoljeću obuhvatila različita plemena odnosno narode šireg prostora, ali glavninu populacije u sklopu proširenih granica činili su upravo budući Istočni Slaveni. Među slavenskim plemenima također su postojale manje etničke, jezične, kulturne i religijske razlike, ali nisu predstavljale barijeru u nakani sljedećeg kijevskog kneza Vladimira I. da pokuša napraviti svekoliku unutarnju konsolidaciju države kako bi učvrstio njezine granice u eventualnim sukobima s ostalim nerus'kim (staroruskim)[29] narodima. Za vrijeme njegovog vladanja, pridošli skandinavski ratnici koji su ratovali zajedno sa slavenskim plemenima, gotovo posve su se asimilirali s većinskim slavenskim stanovništvom. U državnu zajednicu sada su bila uključena i finska plemena na krajnjem sjeveroistoku te pojedina baltska plemena u zapadnom dijelu države. Dio tih plemena se asimlirao sa slavenskim, dok je dio njih sačuvao svoju kulturnu i drugu autnomiju, ali ne i političku.[30][31]
http://hr.wikipedia.org/wiki/Kijevska_Rus%27ovo je ukratko, ako koga zanima moze procitati do kraja. ali sumnjam da ce itko citati jer ovdi se ne radi o tome da pojedinci nisu imali di citati nego samo žele širit neke zastarjele i neistinite tvrdnje. po njima su Srbi Grci ili Bizantinci. nazalost upozna sam puno takvih zaluđenika
