duje
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 17 876
|
|
« on: July 26, 2012, 05:13:12 am » |
|
Curtiss SB2C Helldriver bio je na kraju drugog svjetskog rata jedno od najmoćnijih oružja mornarice SAD. Početak kariere SB2C bio je, međutim, veoma buran i ne suviše uspješan, tako da neko vrijeme nije izgledalo sasvim sigurnim hoće li taj tip aviona uopće ući u serijsku proizvodnju većeg opsjega.
Projektiran je bio 1939. Godinekao zamjena dvokrilnom bombarderu za obrušavanje Cutriss SBC Helldriwer, koji se tada serijski proizvodio za mornaricu, a koja je shvatila da su dani dvokrilnim avionima za službu na brodovima-nosačima odbrojani i naručila dva prototipa novih jednokrilnih bombardera za obrušavanje: Brewstar SB2A Buccaneer i Curtiss SB2C Helldriver. Po koncepciji, avioni su bili slični pa velikim trapezastim krilima ugrađenim u masivan trup, veoma čvrstih osobina vrlo potrebnih bombarderima za obrušavanje. Buccaneer nije naročito uspio, ali je ipak izgrađen 771 avion tog tipa, a većinom su korišteni kao trenažni avioni.
Glavni teret zamjene Douglas Dauntlessa najbrojnijeg bombardera za obrušavanje u sastavu mornarice SAD, pao je stoga na Helldriver i njegov prototip, XSB2C-1, prvi put poletio je u decembru 1940. Serijska proizvodnje bila je naručena novembra 1940. i pad prototipa samo nekoliko dana poslije njegova prva leta nije pokolebao mornaricu.
Program uvrštenja Helldriwera u službu, međutim, kočila je okolnost da je ekipa projektanata morala na modelu izvršiti 881 modifikaciju. Glavne od njih bile su revizija repnih površina, koje je trebalo znatno povećati, rezrvoara za gorivo, koje je trebalo prilično poboljšati i povećati jim zapreminu, te naoružanja, koje je od dva mitraljeza od 7,62mm u gornjem dijelu nosa kod prototipa promjenjeno na četri od 12,7mm u krilima. Dok su vršene te i druge izmjene, izgrađena je bila nova tvornica za proizvodnju Helldrivera i prvi SB2C-1 serijske proizvodnju poletio je u junu 1942.
Dok su se letačke jedinice mornarice upoznavale s novim avionom, ponovo je bilo promijenjeno naoružanje, pa su četri mitraljeza od 12,7mm u krilima zamijenjena sa dva topa od 20mm. Defanzivno naoružanje stražnjeg strijelca od dva mitraljeza od 7,62mm i ofanzivni teret od 450kg bombi nošen u prostoru unutar trupa nisu mijenjani. Proizvodnja SB2C-1 s četri mitraljeza u krilima iznosila je ukupno 200, a SB2C-1C s dva topa 778 aviona. Uprkos činjenici da se proizvodnja počela zahuktavati, prve operativne jedinice nisu dobile avion do decembra 1942, a tek u novembru 1943, jedanaest mjeseci kasnije poletio je Helldriwer na svoju prvu akciju na Pacifiku.
Samo je jedan XSB2C-2, model SB2C-1 pretvoren u hidroavion, bio bio izgrađen i slijedeći model koji je početkom 1944. ušao u serijsku proizvodnju bio je SB2C-3. Imao je poboljšani zvijezdasti motor R-2600-20 od 1.900KS i četverokraku elisu. Za pogon SB2C-4 služio je isti motor, ali se taj medel razlikovao od svog prethodnika time što je imao uređaje za nošenje osam raketnih projektila od 127mm i daljnjih 450kg bombi pod krilima. Izveden od SB2C-4, model SB2C-4E raspolagao je i radarskim lokatorom. Matična kompanija proizvela je ukupno 112 aviona modela SB2C-3 i 2.045 aviona modela SB2C-4 s njegovom varijantom -4F.
Zadnji model izgrađen u većem broju izgrađen je SB2C-5 s povećanom zapreminom rezervoara za gorivo. Proizvodnja SB2C-5 dosegla je brojku od 970 primjeraka, a prvi su bili isporučeni u februaru 1945. Izgrađena su bila samo dva primjerka SB2C-6. Taj je model trebao biti isporučivan u velikom broju, a imao je snažniji motor R-600-28 i dulji trup. Avione Helldriver proizvodila je kandska industrija: Fairchild je isporučio 300 aviona HSBF-1, SBF-3 i SBF-4, a Canadian Car and Foundry 894 aviona SBW-1 i SBW-3SBW-4, SBW-4E i SBW-5 (dijelovi oznaka iza crtice označavaju broj izvornog tipa aviona). Oko 26 aviona Helldriwer koje je izgradila tvornica Canadian Car and Foundry predano je zrakoplovnim jedinicama flote (Fleet Air Arm), ali ih one nisu operativno koristile. I Curtiss je izgradio oko 900 Helldrivera s oznakom A-25A za potrebe zračnih snaga armije SAD, ali ih je veći dio bio predan korpusu mornaričke pješadije.
U toku 1944. godine Helldriver je sve više preuzimao zadatke bombardiranja u obrušavanju od Douglasa SDB Dauntless, koji je zastarijevao, ali ga nije mogao potpuno nadomjestiti je proizvodnja nije stizala udovoljiti zahtjevima. Ipak je u bitkama na Pacifiku Helldriver igrao dominantnu ulogu i pokazao se moćnim oružjem protiv ostataka japanske flote i brojnih japanskih garnizona na pacifičkim otocima. Nakon što bi velikom preciznošću odbacio svoje bombe, Helldriver je i dalje bio sposoban nanjeti znatne štete svojim raketama i vatrom iz svoja dva topa. Bio je tako uspješan avion da je još nekoliko godina poslije rata zadržan u službi.
Curtiss SB2C-1 Helldriver
Prikazani avion ima standardnu kamuflažu za zadnje godine rata: tamnoplave gornje površine i svijetlosive donje površine. Vanjske plohe na donjim površinama krila također su tamnoplave, kako bi, gledano iz zraka, izvrnute donje površine kad su krila preklopljena bile iste boje kao I gornje. Znaci nacionalne pripadnosti su standardni, nešto veći nego na avionima zračnih snaga armije SAD, kao što je bila praksa u RM SAD. Bijela zvijezda u rondeli nije savim bijela, već s primjesom male količine plave, što je bila redovita praksa kod plavo kamufliranih aviona.
-Tip: Mornarički bombarder za obrušavanje i izviđački avion, dvosjed -Motor: Zrakom hlađeni zvijezdasti Wrighr R-2600-8 Double Cyclone, četrnaest cilindara, 1700KS u polijetanju, i 1.450KS na 2.377m -Naoružanje: defanzivno – četri fiksna mitraljeza Browning od 12,7mm u krilima i dva pokretlijiva mitraljeza od 7,62mm u stražnjem dijelu kabine -Maksimalna brzina: 452km/h na 3.780m -Operativni plafon: 7.529m -Dolet: 1.786km -Težine: 4.701kg prazan -Razmah krila: 15,16m -Dužina: 11,18m -Visina: 4,01m -Površina krila: 39,21m²
|