Istria 052
Prijatelj foruma
potporučnik
Offline
Posts: 2 187
|
|
« Reply #996 on: September 21, 2019, 12:59:40 am » |
|
Sutomišćica, Ugljan, vezani u „Olive Island“ marini, nevelika je, ali višeg standarda. Preko puta je lako dostižni Zadar, na otprilike 2 NM, gumenjakom za 10-15 minuta. Ali Sveti Donat će morati pričekati još neko vrijeme, jače nešto privlači potrošiti uvijek oskudno vrijeme na jedrenju. Ove se godine nismo se uhvatili u zamku da se mora preploviti što više, akcelerator za trke raznih želja. Sporije, ali kvalitetnije. Vasko je toliko lijepo pričao o Oliveru T, najzad pravedno svsrtanog u njegovu rodnu Sutomišćicu. Ipak je puno godina prošlo od njihovog zadnjeg susreta 1981-82 godine, nekih 37 godina, puno se stvari izdešavalo na našim prostorima, kada bi bilo moguće vratiti vrijeme, sigurno ne bi birali taj hod po trnju djece jednog vremena koji su pomislili da je tamo negdje, u nekom novom vremenu trava puno zelenija. Neko novo vrijeme grabi koracima od sedam milja naprijed, novac je sve više mjerilo vrijednosti, a starije generacije sve manje vjeruju u čuda. Sutomišćici se ipak dešavalo čudo, vrijeme nije ugasilo emocije, više ih je uglancalo iskustvom. Susret nakon toliko vremena, u početku je rezerviran samo za Olive T i Vaska , osjetio se emocionalni naboj, potekle su suze koje same govore, treba ostati čovjek u vremenu i nevremenu, kako pokojni Oliver D kaže „karte je promišalo“ u pjesmi Živote moje. Dvije su se sudbine ponovo srele, poput zvijezda repatica. Rastali su se kao mladići, momci koji su polagali nadu u bolji život, a našli su se sa pokojom borom na licu, neko manje, neko više. Zvoni telefon, zove Vasko i onako kratko, kako samo on umije u par kratkih trosatnih crta objašnjava nam kako doći do kuće koja je nekih 300-400 m udaljena od marine. Da ponovimo, oj Vasko, stvari van pogonskog kompleksa nikad s tobom nisu jednostavne. Ma kakav google maps, Vasko maps nas dovodi do nekog zidića posje koga nije bilo dalje, ide glasovno navođenje: „ ma znaš tamo, gledaj bolje, mi smo ispred čekamo, njegova se kuća nalazi između druge dvije“. Nova maps terminologija, od velike je pomoći u mjestu od nekoliko stotina stanovnika. Nosimo skromni znak pažnje, nešto što karakterizira područje od kuda smo došli, nemamo velika očekivanja, ali nas vuče neka ljudska toplina, neko mađionarsko čudo. Vidimo Vaska i Olivera, prepoznajem Olivera, gledao sam ga na YouTube. Ulazimo u kuću, stol je postavljen za gozbu, onako po protokolu, kako pravnici kažu, „s pažnjom dobrog domaćina“, a mlađi na isto reagiraju s „vauuu“. Oliver nam predstavlja suprugu L, sa naše je strane G, od milja na brodu zvani „komesar“, moje kćerka I, i pisac ovih redaka. Sve odiše dobrodošlicom, pričalice su ostale bez teksta, ali neposredni duh graničara ne dozvoljava da bilo koje barijere duže potraju. Polako otkrivamo jedni druge, dobri anđeli samo statiraju, nema potrebe za njihovom intervencijom, vlada atmosfera dugogodišnjeg prijateljstva među ljudima koji se u većini prvi put vide.Evociraju se uspomene, traže se i nalaze poveznice, spominje se rodbina koji svi imamo u raznim krajevima naše pokojne domovine. Oliver se sjeća da je novac koji su mu roditelji poslali za skidanje iz vojske, za „kupovinu odijela“, zapio sa društvom, da nije znao za sebe, da mu je tadašnji pomoćnik komadanta na Nuli Aleksandar I, rođeni Nišlija, dao dijelove svoje garderobe, novac za put i džeparac. Raspituje se za Acu, pa imamo ga u globalnom selu, na Viberu, javlja se, čuju se Aca i Oliver, dogovaraju se naći tamo negdje, što prije. Sjaj u očima je prirodna kozmetika lijepih sjećanja, sreće, a toga nama u Oliverovoj kući ne nedostaje. Aca salje slike iz dalekih 80tih, na jednoj je i Oliver u mornarskoj uniformi. Naš dežurni i dobroćudni Vasko presveti, upada u riječ, , neumoran je, koji su to samo klizeći startovi u tuđe misli, odustajemo od borbe sa njegovom ćudi dobrog vojnika Švejka. Kada osjeti da je otišao predaleko, uslijedi serija serijskih izvinjavanja i tako u krug. Ali to je Vasko, sve je stalo u tih 5 slova njegovog imena. Uživali smo u Vaskovim transformacijama njegovog lokalalnog narječja, koji se mijenja kada mu Vasko maps nepogrešivo javi gdje smo, aplikacija razvijena samo za njega i nalazi se u nekom čipu. U Istri priča lokalnim dijalektom, na Ugljanu je to po otočki, ali se kompozicija narječja obavezno završava dubrovačkom štokavštinom. Malo je reći da nas stomak zabolio od smijanja. Neponovljivo, dogovaramo se G „komesar“ i ja, da Crni Biseri našeg dragog Vaska moraju ostati zabilježeni. Ali Vasko nije samo serijski izvinjivač, on je i nesvjesni serijski zavodnik, jer vlada bečkim manirima opisanim u knjigama iz davnine, u on line knjižnicama ih nema. Nenaviknute na tako nešto, ine gđe i gđice ostaju u čudu, ne znaju se ponašati, što ih je snašlo, da li se to sam Bog spustio sa neba, dok se osvjeste, uragan Vasko je već prošao. Kod Olivera ide sve po protokolu, aperitiv, predjelo, vino, dopunjujemo iz naših zaliha sutomišćisku trpezu okusom malvazije istarske. Prisjetio se Vasko i svojih momačkih dana, zakasnio je na isplovljenje zbog izleta za vrijeme čuvanja državne granice na moru. Pa dobro, čuvala se ona i po dubini. Oliver i Vasko kazuju anegdotu kada je veoma ukusno jelo slučajno ispalo kuharu Oliveru T na pod (pa kome se to od nas nije desilo u životu), manje fleksibilni komandant Nule FB naredio je, da se ista baci i da se podijeli suhi obrok. Ali Vasko izbacije Grunfovu uzrečicu „ako već moramo baciti hranu, neka to bude u stomak“. Ipak je tadašnja vojska bila cjepljena protiv svega i svačega, tako se barem pričalo. Ovaj je boj odigralo srce u junaka Vaska koji je stao u Oliverovu zaštitu, bb 20. Objašnjava Oliver da je u JRM došao izgrađen, sa iskustvom, da mu nije trebalo objašnjavati što treba raditi, ali da je volio svoj svijet malih sloboda. Ako je pomorac u trgovačkoj mornarici, dobrovoljac koji u „zatvor“ odlazi za novac, ukrcani mornar na brodovima JRM plaćao je dug tadašnjoj domovini, ta mala sitna zadovoljsta, kratkotrajni osjećaj slobode, bili su odušni ventili. Vasko je to jako dobro znao, zato je i bio omiljen među mornarima, koji su njemu uvijek davali više, oduživali se lojalnošću u poslu i poštovanjem standarda. Mi smo već siti, ali orade sa grila doplivavaju na stol, mornari, sada amateri iz 39 stopne jedrilice uživaju u blagodatima spize spremljene kod Olivera i njegove supruge. Borimo se sa oradom, ne žaleći da u toj borbi ostavimo i zadnji slobodan prostor želuca svog. Ali to nije sve. Krenule su pjesme, Oliver pretstavlja svoj opus, kompozitor je, pjevač. Toliko mediteransko, toliko osebujno. Talenat, dijamant na površini, nebrušen i dalje. Ako postoji umjetnička nepravda ona je otjelovljena u tome da Oliverove skladbe nisu za sada odmakle dalje od lokalnog radijusa. U novom dobu talentu treba novac za šansu. „Dotle smo došli“, da novac oduzima pravo na pravu šansu. Pokušati ćemo učiniti nešto, barem nešto, da se pomogne koliko toliko nešto u što Oliver duboko vjeruje. Ne, maligani neće pomutiti taj osječaj zadovoljstva, pomoći. Ne bi da ulazim u detalje, ali osjećaj da se čini prava stvar liči na omaž životu koji više nikad neće biti takav, nematerijalna dobit ovog divnog druženja. Orade su teškom mukom našle svoj put u gastronomskim užicima vjernih sljedbenika, kada evo paketa iznenađenja, lignje na otočki, na salatu. Cijelo vrijeme ne prestajemo degustirati maslinovo ulje, ni pijat i toćat kruh. Nima kraja. Redaju se pjesme iz bivše nam države, svima znane, zaboravlja se okrutna sadašnjost, javljamo se sjećanjima koja nestaju pod teretom novih vremena. Tako valjda mora, nostalgija pomože da se pojačaju dobre stvari, a lošje da izblijede. Oliverova supruga L svjedoči o duhu koji je izašao iz graničarske lampe, nismo je trebali dugo trljati. Ređaju se boce vina kao da smo u punionici Vinoploda, premašili smo očekivanja, ali se na dobru podlogu hvataju. Našim zavijanjem (nas troje to zovemo pjevanje) odmažemo Oliverovom baritonu, ne zamjera nam, to je koncert za lokalnu upotrebu, tonska proba upornih i dugovječnih amatera. Ne, ipak su lignje na otočki jače, zajednica gostujućih velih trbuha se predaje, božanstveni ukus je slomljen „ faktorom krcanja“. Oliver radi u lokalnom javnom poduzeću, viječnik je općinskog vijeća koji je ušao u politiku da bi potvrdio da i poštenju ima tu mjesta. Biva prepoznat na izborima i mete korumpiranu konkurenciju. U njegovom se slučaju karakter odupreo galopirajućem novom valu. Višesatnom druženju energije ne nedostaje, izlazimo na promenadu, konoba na otvorenom, klapa, uživamo. Ipak s nama je i moja I, 10 joj je punih godina, stojički je izdržala za nju još nerazumljive emocije , umor je jači, tata je samo njen na ovom putovanju, čudna i nenadana prošlost razdvojila nam je puteve. Nedopunjujemo naše 3-D susrete, nezamjenljivih u odnosu na 2 D iz globalnog sela. Gospar Vasko, Oliver i G ostaju u otvorenoj konobi, da utabaju stare staze, male velike stvari koje životu daju smisao. Na žalost, dnevni ritam obaveza zatvorio je ovu nesvakidašnju stranicu, koju bi pokojni Mladen Delić opisao sa „zar je to moguće“. Smisao života svede se u poznijem dobu na otvaranju stranica lijepih sjećanja stvorenih iz nekih, kako smo tada mislili, velikih dužnosti.
|