Viktor Klobučar - prvi zapovjednik zrakoplovstva U godinama prije I. svjetskog rata, Klobučar preuzima zapovjedništvo nad pokusnom mornaričkom zrakoplovnom postrojbom koja djeluje na Valturi. Tako je već iskusni letač postao zapovjednik Austro-ugarskog mornaričkog zrakoplovstva...
Viktor Klobučar od Bunića, mlađi (Klobučar-Rukavina od Bunića), austrougarski mornarički časnik, sin istoimenog topničkog generala rodom iz Gospića, bio je letač austrougarskog balonstva. Kao pilot aviona sudjelovao je u Velikoj utrci oko Britanije (1911.), bio je pilot letećih čamaca i jedriličarski pobjednik te prvi zapovjednik Austro-ugarskog mornaričkog zrakoplovstva. Ustrojio je mornaričko zrakoplovstvo i mrežu hidrobaza od Istre do Boke kotorske. Prvi svjetski rat provodi u japanskom zarobljeništvu. U mornarici Kraljevine Jugoslavije zapovijeda krstaricom Dalmacija i pomorskim arsenalom u Tivtu. Umirovljen je 1931. zbog "radićevštine".
Rođen je u Grazu, u Austriji, 24. srpnja 1878. u vojničkoj obitelji Viktora Klobučara Rukavine, ličkog Hrvata koji je službovao širom Monarhije. Otac je u austro-ugarskoj vojsci dostigao čin generala topništva, a i očev brat Vilim bio je general austro-ugarske vojske. Kada je otac iz službe u Bosni prešao na dužnost u Liku, obitelj seli u Gračac. U ovom gradu Viktor Klobučar ml. pohađa osnovnu školu. Gimnaziju završava u Zagrebu i tu se 1889. godine prvi put susreće sa zrakoplovstvom, na balonskom letu aeronauta-akrobata Merighija. Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci upisuje 1892. Po završetku četverogodišnje Mornaričke akademije 1896. godine, kao osamnaestogodišnjak stupa u mornaricu. Službuje na brojnim austrougarskim brodovima, a 1901. stječe čin zastavnika bojnog broda. Još od 1902. godine, kao mornarički časnik leti u svojstvu izviđača u balonskim postrojbama austro-ugarske vojske. Postoje zapisi po kojima se vidi da već 1903. godine leti vezanim balonima u Balonskom mobilnom odredu Topničke tvrđavske pukovnije za reglažu i promatranje, a 1907. godine promaknut je u čin poručnika bojnog broda. Diplomu vođe slobodnog balona s rednim brojem 33 Austrijskog aerokluba stječe 3. kolovoza 1911. Iste godine nalazi se u Frankfurtu na Majni na obuci za upravljanje zračnim brodom.
Od samih početaka, Viktor Klobučar prati svjetska događanja, kako iz stručnog tiska tako i iz prve ruke, obilaskom svjetskih zrakoplovnih priredbi, izložbi, natjecanja. Pojava motornih zrakoplova težih od zraka naročito ga je zaokupila pa je vrlo rano svladao vještinu upravljanja avionom. Smatra se da je Klobučar pilotiranje učio još 1909. u Francuskoj iako ga nema na popisu certificiranih pilota francuskog aerokluba.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 1 : Viktor Klobučar
Nakon višegodišnjeg ispitivanja aerostata u mornaričke svrhe, zaključeno je da letjelice lakše od zraka imaju niz ograničenja kada je riječ o uporabi u jadranskim uvjetima. Stoga je zapovjednik austro-ugarske ratne mornarice grof Rudolf Montecuccoli 1910. pokrenuo pokusni razvoj mornaričkog zrakoplovstva. U pulskom je Arsenalu počela izgradnja prvog mornaričkog zrakoplova, a projekt je vodio mladi i neiskusni Austrijanac, dipl. ing. Jozef Mickl i njegov osmočlani graditeljski tim. Prvo je trebalo sagraditi klasični zrakoplov koji bi se poslije preradio u hidroplan. Zbog brojnih teškoća i lutanja posao je kasnio, a monoplan je dobio još jedan par krila, ali je uzletio tek 29. srpnja 1911., na uzletištu na Valturi.
Klobučar je potom upućen na letačku obuku u pilotsku školu kopnenog zrakoplovstva u Bečko Novo Mjesto. Ondje je položio pilotski ispit 12. kolovoza 1911, a 19. rujna iste godine izdana mu je pilotska knjižica austrijskog aerokluba s rednim brojem 26. Povratkom u Pulu Klobučar preuzima zapovjedništvo nad pokusnom mornaričkom zrakoplovnom postrojbom koja djeluje na Valturi i postaje prvim zapovjednikom Austro-ugarskog mornaričkog zrakoplovstva.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 2 :Izgradnja Zrakoplova u Puli
Od Londona do LondonaKlobučar je bio izvanredan letač te je posjećivao mnoga zrakoplovna natjecanja. Kao 30. i posljednji prijavljeni natjecatelj natječe se u znamenitoj četverodnevnoj zrakoplovnoj utrci oko Britanije, "Circuit of Britain", koja je počela 22. srpnja 1911. Trku je organizirala novinska kuća Daily mail za nagradu od 10 000 funti. Letjelo se na relaciji London-Edinburgh-Glasgow-Bristol-London, a udaljenost je iznosila 1010 milja ili 1625 km. Na start je izišlo 17 natjecatelja. Dvočlana posada koju čine Klobučar i H. Bier već pri uzlijetanju ima problema s elisom. Zbog kvara se austrougarski letači vraćaju na start. Ponovno kreću sa znatnim kašnjenjem i prvu relaciju od Brooklandsa do Hendona prelijeću u rekordna dva sata, što im osigurava petnaesto mjesto u poretku. Dana 24. srpnja, u drugoj etapi od Hendona do Edinburgha, imaju problem s motorom, zbog čega prisilno slijeću kraj Hatfielda. Pri dodiru tla lome podvozje, a pilot Heinrich Bier je ozlijeđen. Etapu završavaju kao trinaesti. Njihov monoplan tipa Etrich Taube, gonjen motorom Daimler od 120 ks, jest popravljen. Bier zbog ozljede odustaje i završava u bolnici. Sutradan, na trećoj dionici od Edinburgha do Bristola, Klobučar leti sam. Do noći u utrci ostaje jedanaest natjecatelja. Klobučar je u Harogate stigao deveti. No on ipak nije uspio završiti utrku, koju su završila samo četiri natjecatelja.
Suradnja s MicklomMornarička zrakoplovna postrojba preselila je krajem 1911. u novouređenu Zrakoplovnu postaju za hidroavione na otočiću Sv. Katarina. U pulskom listu Naša sloga, 5. listopada 1911. objavljen je članak iz kojeg se saznaje: "Pomorski odsjek ratnog ministarstva uredit će u Puli vojničku avijatičarsku postaju pod upravom linijskog poručnika Klobučara, koji će praviti pokuse u letenju svojim aeroplanom vlastite konstrukcije. Aeroplan će biti tako udešen da će se moći spustiti u vodu poput čamca." Micklov je zrakoplov prebačen na otočić Sv. Katarinu, gdje je preinačen u hidroavion. Na njega su ugrađeni plovci, a ispitivanja na vodi provodio je Viktor Klobučar početkom 1912. Klobučar je kao iskusan letač i poznavatelj aerotehnike surađivao s Micklom u izgradnji ovog hidroplana. Povjesničar Đ. Kešeljević o tome piše: "Ondje se u suradnji s inženjerom Micklom svojim naporima da stvori i usavrši hidroplan na čamac svrstao među pionire u izgradnji ovakve vrste letjelice."
Klobučar se bavio i zrakoplovnim jedriličarstvom. Dana 18. veljače 1912., jedrilicom vlastite konstrukcije pobjeđuje na europskom natjecanju u Semmeringu. Između šest natjecatelja osvaja pobjednički pehar ukupnom dužinom leta od 143 metra. (Duljina je zbroj ostvarenih udaljenosti iz tri leta).
Početak 1. svjetskog rata Klobučara zatječe u njemačkoj koloniji Qingdao. Na molbu savezničke Njemačke, njegova krstarica S.M.S. Kaiserin Elizabeth ostaje u zaštiti tamošnjih posjeda. U Quingdau Klobučar počinje gradnju teškog hidroplana koji neće završiti...Kao svestrani balonar, pilot dirižabla i zrakoplova, Klobučar je bio i velik poznavatelj zrakoplovnih dostignuća Njemačke, Italije Francuske i Engleske, a kao školovani mornarički časnik izvrsno je poznavao hrvatsku obalu i otoke. Sustavno i znanstveno promišlja probleme hidroavijacije te razvija teoriju o hidrobazama. Na temelju njegovih razmatranja odabirane su lokacije za gradnju brojnih jadranskih uzletišta. U ožujku 1912., u Puli izdaje knjigu "Mornarička letjelica" (Marinenflugwesen) na njemačkom jeziku, koja je plod njegova višegodišnjeg interesa za zrakoplovstvo. Bavi se problemima zrakoplovne analitike, uzrocima nesreća, selekcijom i klasifikacijom pilotskog osoblja. Među prvima promiče znanstveni pristup problemu gradnje zrakoplova.
Prvi i povijesni uzlet s morske površine Klobučar je obavio 27. rujna 1912. Micklovim zrakoplovom Marineaparat I. Let duljine 600 metara, na visini od 6 do 7 m, izveden je u pulskoj luci nakon glisiranja od dvjestotinjak metara. Kasnijim doradama zrakoplova letovi su postali dulji i viši, a u prosincu Klobučar leti iznad brijunskog otočja.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 3 : Viktor Klobučar u sjedalu mornaričkog aviona
Leteći čamacPočetkom 1912. godine, Klobučar je u Francuskoj kupio vlastiti zrakoplov tipa Curtis-Farman, koji je u prijevozu uništen. Stoga ga dariva mornaričkom zrakoplovstvu, a ono ga prerađuje u leteći čamac. Nakon niza preinaka i dugotrajnih pokusa, Marinenaparat II. nije uspio poletjeti. Projekt izgradnje domaćeg hidroplana tekao je presporo, a projekti I, II, III. i IV. nisu dali očekivane rezultate. Klobučar obilazi francuske tvornice tražeći mornarički zrakoplov pogodan za zahtjeve austro-ugarske mornarice. U studenom naručuje leteći čamac tipa Donnet- -Leveque tvrtke Franco-British Aviation, gonjen motorom Gnome od 80 ks, koji dobiva redni broj 8. Mjesec poslije odabire još dvije letjelice iste tvrtke s motorom od 50 ks, koje u zrakoplovstvo ulaze s oznakama 10 i 11. Prethodno ih je ispitivao u letu na rijeci Seni. Poslije nabavlja još jednu jaču inačicu s 80 ks, koja dobiva broj 12. Nabavljena je i oprema i više zamjenskih motora. U ožujku 1913. nabavio je u tvrtki Voisin hidroplan Sanchez-Bessa, koji je u flotu uveden pod brojem 14. Klobučarov izbor letećih čamaca pokazao se dalekovidnim jer je mornarica uskoro zaključila da su letjelice deplasmanskog trupa pogodnije za jadranske uvjete od hidroaviona. Tako će nebom hrvatskog Jadrana sve do kraja I. svjetskog rata dominirati gotovo isključivo leteći čamci, a Austro-Ugarska će se dičiti jedinstvenom letećom flotilom.
Osim zvanja borbenog pilota (feldpilot) kopnene vojske iz 1912. godine, kao prvi austro-ugarski pilot 1913. stječe zvanje mornaričkog pilota, a diploma mu je izdana 19. kolovoza 1913.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 4 : Prva jadranska baza austrougarskog mornaričkog zrakoplovstva na otočiću Sveta Katarina u pulskoj luci
Od dolaska na mjesto zapovjednika mornaričkog zrakoplovstva do početka 1913. godine, osim na opremanju tehnikom, radi i na osposobljavanju letačkog i tehničkog osoblja. Za vrijeme njegova zapovijedanja osnivaju se nove mornaričke baze i uzletišta u Istri, u Štinjanu, Valturi kraj Pule, Poreču te širom Jadrana sve do Kotora i Kumbora u Boki. Osnovana je i mornarička pilotska škola sa sjedištem na otočiću Kozadi u Fažanskom zaljevu. Klobučar sudjeluje u prvom skupnom letu nad Jadranom, na dionici Pula-Trst-Pula.
Nadomak sigurne smrtiPočetkom 1913. koban niz nesreća stajat će ga karijere. Prvu nezgodu doživio je 24. siječnja, a tijekom ispitnog leta 5. veljače u Fažanskom zaljevu otkazuje motor njegova letećeg čamca oznake S12. Pokušao se spustiti bez motora, ali mu otkazuje kormilo visine. Leteći čamac udara u površinu vode i prevrće se. Udarivši glavom o oplatu, pilot pada u nesvijest i završava u moru. Srećom, Olaf Wulf koji je letio s Klobučarem ostaje neozlijeđen te ga spašava od sigurne smrti. Zaliječivši ozljede, Klobučar 25. veljače doživljava novu nezgodu ćudljivim Lohnerovim zrakoplovom oznake V (S6). Pri slijetanju dolazi do kvara na krilnom plovku pa se letjelica prevrće. Klobučar ozljeđuje glavu, a zbog loma čeljusti završava na dugotrajnom liječenju. U tijeku zdravstvene rehabilitacije napušta mjesto zapovjednika mornaričkog zrakoplovstva i prelazi na dužnost u Pomorsko-tehničkom odboru u Puli.
Nakon nekoliko mjeseci, potpuno se oporavivši, 10. kolovoza 1913., krstaricom S.M.S. Kaiserin Elizabeth Viktor Klobučar plovi u istočnu Aziju. Početak I. svjetskog rata zatječe ga u njemačkoj koloniji Qingdao. Na molbu savezničke Njemačke, brod ostaje u zaštiti njemačkih posjeda. U Quingdau Klobučar počinje gradnju teškog hidroplana, koji neće završiti. Uskoro Japanci napadaju grad, a posada broda sudjeluje u obrani. Dio brodskih topova premješten je na obalu, a Klobučar zapovijeda topničkom bitnicom. Kad su branitelji Quingdaa potrošili topničko streljivo, daljnji otpor japanskoj opsadi više nije bio moguć. Posada potapa krstaricu da ne bi pala u japanske ruke te se predaje. Branitelji završavaju u dugotrajnom zarobljeništvu. Klobučar ondje dočekuje kraj rata, a oslobođen je tek 1919. godine. Postoje podaci da je u japanskom zarobljeništvu također izgradio jedan hidroavion. Kad se vratio u domovinu 1919. godine, Monarhija je bila prošlost. Godine 1920. Viktor Klobučar je primljen u mornaricu Kraljevine SHS. Ondje je zapovijedao Mornaričkim odsjekom Glavnog generalštaba. Do umirovljenja 1931. godine zapovijedao je krstaricom Dalmacija i Pomorskim arsenalom u Tivtu. Pred kraj njegova radnog vijeka, 1929., Kraljevina SHS je dobila novo ime - Jugoslavija. Ćud države nije se promijenila imenom, a položaj Hrvata bio je sve teži. U 53. godini života Klobučar je umirovljen, bez obrazloženja kao i mnogi austro-ugarski časnici, a na teret mu je stavljano da je dopuštao radićevštinu. Klobučar se u mirovini vraća u Zagreb i ondje radi kao honorarni referent za organizaciju i vojna pitanja pri Upravnom odjeljenju Banovine Savske, a poslije radi pri Odsjeku za civilnu zaštitu i vojne poslove banske vlasti Banovine Hrvatske. Predviđa drugi veliki rat i razornost metoda kojima će biti vođen.
Točne pretpostavkeOčekujući totalni rat, 1937. piše priručnik o zaštiti pučanstva od napadaja iz zraka i predlaže mjere. Piše niz članaka u časopisima kao što su Obzor, Jutarnji list, Mornarički glasnik, Vazdušna obrana, Nova Evropa? u kojima se bavi različitim temama. Opisuje noviju povijest Japana i objašnjava njegove odnose s modernim velesilama i njegovu prisutnost u Kini. Obrađuje pionirsko doba zrakoplovstva uključujući svoj doprinos. Opisuje borbe za Quingdao na temelju svojeg dnevnika, piše vojnoanalitičke članke, članke vojnopomorske tematike te članke o značajkama jadranske obale. U Mirovinski stališ domobranstva NDH primljen je 1942. Pobornik je proučavanja vojnog područja u školama pa 1943. izdaje knjigu "Rat i škola". U Zagrebu 1951. godine objavljuje djelo "Jedrilicom oko svijeta", o pothvatima brodica na jedra. Viktor Klobučar, prvi zapovjednik austro-ugarskoga mornaričkog zrakoplovstva, umro je u 88. godini u Zagrebu 28. lipnja 1965.
Autor : Leonard Eleršek
Izvor :
Hrvatski Vojnik