Prenjeti ćemo članak o ovoj zanimljivoj tematici u kojoj rezimiramo PZO sustave u odnosu na današnjicu , članak je objavljen u dva dijela 2008 godine na stranici "
Hrvatski Vojnik" autor je Siniša Radaković ;
Novi sukobi i stare prijetnje (I. dio)Usprkos napretku tehnologija i sve preciznijim vođenim projektilima zrak-zemlja veliki dio borbenih letjelica, prije svega helikoptera, još uvijek djeluje s malih visina, unutar zone djelovanja lakih PZO sustavaGodine djelovanja savezničkih i NATO snaga u Iraku i Afganistanu još jednom su pokazale svu osjetljivost borbenih letjelica na djelovanje lakih PZO sustava, pa čak i onih "zastarjelih". Ustvari, kad se pogleda statistika zadnjih pet godina jasno je da ne postoji tip zrakoplova s fiksnim ili rotirajućim krilima, borbeni ili transportni, koji nije oboren paljbom sa zemlje (vođenim ili čak nevođenim projektilima). Obarani su u najrazličitijim situacijama, kao u siječnju 2007. kad je AH-64 Apache američke kopnene vojske oboren snažnom paljbom lakog streljačkog oružja i protuoklopnih ručnih bacača dok je pružao blisku potporu iračkim snagama sjeverno od Najafa.
I dok je opasnost od ručnih protuoklopnih bacača poznata od prije, još od doba rata u Vijetnamu i Angoli, čudno je da su i danas, unatoč tehnološkom napretku u posljednjih 40 godina, i dalje opasnost za suvremene borbene letljelice. Naravno, bez sustava navođenja pogađanje letjelica tim oružjem pitanje je čiste sreće. No, nedavno je u Afganistanu otkriveno nekoliko modificiranih projektila koji su dobili neku vrstu programiranih upaljača koji aktiviraju njihove bojne glave i prije udara u cilj. Na taj im je način znatno povećana vjerojatnost uništavanja sporih i niskoletećih ciljeva (kao što su transportni helikopteri), posebno ako se projektili ispaljuju u plotunima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 1 : Dvije inačice ruskog sustava Igla
Igra mačke i mišaTijekom hladnoga rata i nakon njega ostvaren je iznimno velik napredak u razvoju tehnologija potrebnih za lake PZO sustave, posebno raketne. Zbog toga je stvorena svojevrsna igra mačke i miša, u kojoj se proizvođači borbenih letjelica trude razviti nove tehnologije kojima će neutralizirati PZO opasnost. Na raspolaganju su im relativno jeftine infracrvene bljeskalice i mamci, ali i skupi elektronički sustavi ometanja. A onda se dogodi da se letjelice nađu u opasnosti od potpuno novog lakog PZO oružja koje čak nema ni sustav za navođenje koji bi se mogao ometati. Kako se projektili iz protuoklopnih ručnih bacača ispaljuju na ciljeve na maloj udaljenosti posade i elektronički sustavi za otkrivanje nemaju dovoljno vremena za reakciju. Jedina je mogućnosti promjena taktike uporabe letjelica ? letenje na većim visinama.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 2 : Kineski sustavi Qian Wei-18 i Qian Wei-113.
Glavno obilježje ratova u Iraku i Afganistanu je nepredvidljivost u svakom pogledu. Piloti mogu tjednima letjeti iznad određenog područja bez ikakvih reakcija sa zemlje, a onda se u trenutku naći na meti paljbe iz suvremenih lakih PZO raketnih sustava koji se lansiraju s ramena (MANPADS) ili iz svih mogućih i "nemogućih" oružja, od kojih većina ni nije namijenjeni PZO djelovanju.
Da se krivo ne shvati, pobunjenici u Iraku i Afganistanu imaju pristup i najsuvremenijim NAMPADS-ima kao što su ruski Igla-1 (SA-16 Gimlet) i nešto stariji Strela-2 (SA-7 Grail). Ti su sustavi i dalje vrlo opasni. Tako su u samo jednom slučaju, kad je u Iraku oboren američki CH-47 Chinook (vjeruje se Strelom 2M) izgubljena tri člana posade i 13 vojnika, dok ih je još 26 teško ranjeno. U Afganistanu je stanje još teže jer tamo pobunjenici još uvijek imaju i američke FIM-92 Stingere koje su dobili još tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća kako bi ih rabili protiv sovjetskih zrakoplova.
NATO smjerNakon okončanja hladnoga rata europske su vojske prošle kroz značajne promjene. Osim što je dio oružanih snaga bivših članica Varšavskog ugovora morao proći temeljnu promjenu kako bi mogle pristupiti NATO savezu, i "stare" su članice Saveza provele promjene u svojim vojskama. Nekad je protuzračna obrana imala važnu ulogu u NATO vojskama. Danas, kad svi vojni analitičari više ne govore o mogućnosti većih ratova u Europi (osim na njezinim rubovima, kao što je Balkan ili prostor bivšeg Sovjetskog Saveza) europske vojske više ne pridaju veliko značenje PZO sustavima. Nova je doktrina opremanje i osposobljavanje vojski za djelovanja u kriznim područjima (mirovnim operacijama) u kojima se ne očekuje da će tehnička opremljenost protivnika biti na razini europskih snaga. Osim toga, glavni je preduvjet za raspoređivanje kopnenih snaga stvaranje vojne i tehničke predominacije nad područjem na kojim se djeluje koja isključuje svaku veću mogućnost djelovanja protivničkog zrakoplovstva. Zbog toga je veći dio europskih država već započeo proces smanjenja svojih lakih PZO kapaciteta kako bi oslobodili ljudstvo, opremu i novac za nove, lake ofenzivne (ekspedicijske) snage.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 3 : Iranski Misagh-1
Tako je u britanskoj vojsci prepolovljena tamošnja protuzračna postrojba kraljevskog topništva. Još je drastičnija promjena u Royal Air Force Regiment postrojbi koja je u potpunosti izgubila mogućnost PZO djelovanja. Slično je i u američkoj vojsci koja trenutačno vrši spajanje svojih topničkih i PZO postrojbi, te njihovo brojčano smanjivanje.
Ovaj NATO smjer nije se znatnije odrazio na ostale vojske svijeta, posebno na one koje se nalaze u kriznim područjima. One zapravo idu obrnutim smjerom jačanja lakih PZO snaga kao odgovor na konstantna jačanja ratnih zrakoplovstava susjednih država. Njihov izbor obuhvaća od MANPADS-a, preko lakih sustava na lanserima, sve do većih i složenijih samovoznih sustava. Neke su države, kako bi što bolje iskoristile ograničena novčana sredstva, odabrale srednji put kupnje nešto većih PZO sustava na fiksnim ili pokretnim lanserima. Još uvijek se prodaju i samovozni PZO topnički sustavi (SPAAG), a još bolje topničko-raketni hibridi.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 4 : Boeingov Avenger
Iako na tržištu još uvijek egzistiraju čisti MANPADS sustavi (Stinger, Igla, Strela), sve je veći broj onih koji zahtijevaju tročlani tim, ili su postavljeni na laka terenska vozila kako bi mogli pratiti oklopne ili motorizirane postrojbe. Sve veći broj kupaca više se ne zadovoljava tek kupnjom MANPADS-a već traže razrađen sustav lansera, paket za obuku operatera i sustav za otkrivanje ciljeva. Vrhunac je isporuka sustava s pravim zapovjedno-nadzornim (C2) sustavom koji znatno povećava učinkovitost MANPADS-a.
Iako različite države imaju različite definicije za PZO sustave malog dometa, ovaj ćemo se put ograničiti samo na one raketne sustave dometa oko 10 kilometara, na samovozne sustave i na SPAAG-ove.
Ruska dominacijaDanas na tržištu dominiraju (uvjetno rečeno) ruski MANPADS sustavi, ne toliko zbog svoje kvalitete (iako je i ona dobra) već prije zbog lake mogućnosti kupnje. Velika većina tih sustava razvijena je i proizvedena u velikim količinama još za vrijeme Sovjetskog Saveza. U to vrijeme neke su države otkupile licenciju za njihovu proizvodnju, a neke napravile vlastite kopije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza ti su se sustavi u golemom broju našli na legalnom i ilegalnom tržištu, a kako uglavnom nije bilo nikakvih političkih restrikcija za njihovu prodaju, kupovali su ih doslovce svi, od država do pobunjeničkih skupina i terorista.
Danas je glavni ruski proizvođač MANPADS-a tvrtka Kolomna KBM, ali je velik broj podugovarača, specijaliziranih za proizvodnju raketnih motora, bojnih glava, upaljača i sl. i dalje aktivno uključen u proizvodnju. Početak ponude čine stari sustavi Strela-2/Strela-2M (SA-7 Grail) s infracrvenim sustavom samonavođenja. Strele su naročito raširene na područjima Azije i Bliskog istoka i zbog svoje su jednostavnosti postale arhetip za MAPDAS-e s principom djelovanja ispali i zaboravi. Iako su prve inačice imale znatna ograničenja, prije svega zbog nemogućnosti da napadaju borbene zrakoplove tijekom njihovog prilaska već samo u odlasku (svoje su IC sustave vođenja morale "vezati" za vruće ispušne plinove mlaznih motora), danas postoji mogućnost jednostavne modernizacije ugradnjom znatno naprednijih IC sustava samonavođenja koji se mogu "vezati" i na ciljeve u dolasku.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 5 : Mistral
Zbog svoje jednostavnosti za uporabu i izradu bivši je Sovjetski Savez prodao veći broj licencija za njihovu proizvodnju. Neke države koje iz političkih razloga nisu mogle dobiti licencu napravile su kopije. Tako danas na tržištu postoji velik broj različitih inačica i modela koje svoje korijenje vuku iz Strele-2, ali se po mnogočemu razlikuju od nje. Velik broj država, s najrazličitijim političkim ciljevima, uzrokovao je da se su se još potkraj prošlog stoljeća Strele i njezine kopije našle u rukama velikog broja pobunjeničkih skupina, a koje su zahvaljujući njima dobile znatno povećanje ubojite moći.
Kako bi se otklonili svi nedostaci uočeni tijekom borbenih uporaba Strele-2, prvo je razvijena Strela-3 (SA-14 Gremlin), pa Igla (SA-18 Grouse) i Igla-1 (SA-16 Gimlet). I ti su MANPADS-i proizvedeni u velikim količinama i izvezeni u podjednako velik broj država kao i Strela-2. Tvrtka Kolomna danas u ponudi ima samo inačice sustava Igla koji se nude s C2 sustavom i dvostrukim lanserom Dzhigit. Prema tvrdnjama proizvođača, uporaba Dzhigit lansera omogućava lansiranje projektila u plotunima čime se vjerojatnost pogotka povećava za čak 1,5 puta.
Jedna od država koja ima bogatu tradiciju kopiranja sovjetskih MANPADS-a je Kina, ali i razvoja vlastitih sustava. Iako više kineskih tvrtki nudi razne modele MANPADS-a njihova je prodaja stranim kupcima centralizirana u tvrtki China National Precision Machinery Import and Export Corporation (CPMIEC). Prvi kineski MANPADS je Hong Nu-5, u osnovi kopija s nekim poboljšanjima sovjetske Srele-2. Hong Nu-5 je prodan državama diljem svijeta, a unatoč tome što je njegova proizvodnja okončana i dalje je u ponudi CPMIEC-a.
Znatno moderniji kineski MANPADS-i su FN-6, Qian Wei-1 (Vanguard), Qian Wei-11 i Qian Wei-18 koji se nude s noćnim ciljnicima i sustavom za identifikaciju ciljeva (IFF). Dio kineskih MANPADS-a se oglašava kao laki sustavi zrak-zrak (za uporabu na helikopterima), a svi su dobili mogućnost postavljanja na terenska i laka oklopna vozila kako bi im se povećala pokretljivost i paljbena moć.
Poljska tvrtka ZM Mesko od 1992. potencijalnim kupcima nudi svoju MANPADS-e obitelji Grom. Posljednja inačica, poznata je kao Grom 2, opremljena je većom i ubojitijom bojnom glavom. Veličina projektila nije mijenjana jer je uporabljen manji raketni motor. Grom 2 je dobio i mogućnost uporabe IFF sustava. Kako bi povećali borbene mogućnosti jedan dvostruki lanser s projektilima Grom 2 postavljen je na sovjetski PZO top ZU-23-2 kalibra 23 mm. Postoji inačica s četverostrukim kanserom i inačica namijenjena ugradnji na brodove.
Još jedna bivša članica Varšavskog ugovora koja nudi suvremeni MANPADS je Rumunjska. Ona je još u vrijeme Sovjetskog Saveza kupila licencije za proizvodnju većeg broja MANPADS-a, uključujući i CA-94M ili Strelu-2M koji se nudi stranim kupcima. Iran je nedavno prikazao svoje prve domaće MANPADS-e oznake Misagh-1. Taj je sustav vrlo sličan kineskom QW-1 Vanguardu. Iako je tek odnedavno u proizvodnji, Misagh-1 je navodno već prodan kupcu na Bliskom istoku.