Istria 052
Prijatelj foruma
potporučnik
Offline
Posts: 2 185
|
|
« Reply #245 on: June 25, 2010, 05:45:39 pm » |
|
Ljeto je, proslava bokeške plave noć u Kotoru je za koji dan. Karte su podjeljene, zna se koji je PČ na graničnoj patrolnoj vožnji, loša sreća drugovi ovaj put, ostali isčekuju da stigne naređenje koje se izvršava sa najvećim motivom. Napokon stiže, 2 PČ iz 16. GMO idu na proslavu, neoženjene starješine da žive punim životom, ovi drugi da se provedu i nađu sa znacima, porodicama,..
Pripreme teku uobičajno, brodovi se dobro odžavaju pomorački, ne treba neka pažnja, samo uglancati uniforme, službena odjeća za mornare je ljetna bijela, za starješine ljetna bijela sa kratkim rukavima. Optimizam vlada kod posada, svi zvižduću, brodovi su atrakcija u Kotoru, ne pruža se svaki dan prilika da zaigraju neku od glavih uloga u filmu života, barem na dan da osjete na trenutak slast slave. Na hlačama samo oštra ispeglana linija, na mornarskim marmama, simbolu teškog života nekadašnji mornara za ručnog utovara, sada tri linije ispeglane linije, prepoznatljivi znak svake mornarske uniforme u svijetu. Kape se „fazoniraju“ i tako redom. Kod mladih starješina, širok osmjeh, zlatan zub, osjeća se da svako čeka svoju priliku, šansu. Komandant odreda će se ukrcati na PČ 137.
Pred isplovljenje redovi vješalica sa bjelom uniformom stižu na brod, proba pred modnu reviju unificiranih modela, ma nebitno, mornarska bijela uniforma daje samopouzdanje, a u grupi spremnost da se prihvate i veći rizici kada se uhvate u koštac sa i“zazovima“ na obali.
Plovimo, Tivatski zaljev, Komandant odreda naređuje presvlačenje u svečane uniforme i smotru učesnika na pramcu, malo je stvari koje je kk Vukmirović prepuštao slučaju. Evo nas u oficirskim kabinama, salonu, čekamo da prođe i zadnja faza, zadnja „check list“, a u Kotoru, putuj igumane za stado ne brini.
Svako se oblači svojim redosljedom, pk Mulić je odabrao da najprije stavi košulju, pantalone, i na kraju čarape i cipele, nije baš po protokolu, ali toliko slobode ima. Nešto se unervozio, šeta po salonu, kabini, izlazi bos na palubu, ide do krmenih prostorija, ljudina je to, svojih 190 cm, 110 kg, pravilno raspoređenih oko bokova, za njega pojesti 2 kg pečenog mesa ne predstavlja poteškoću, mnoge je opklade dobio na svoj apetit.
„Gdje su mi bijele cipele, nema ih!“, hvata se pk Mulić za glavu i pametnu kosu za koju je vidljivo da spremno napušta ludu glavu. Panika, još 5 minuta do postrojavanja na palubi. Brod lagano klizi tjesnacom Verige. Otvara sve ladice ispod kreveta, ormar, nema ih, nastavlja u salonu. „Alo Drinko, cipele se obično ne ostavljaju u brodskoj biblioteci, nema ih ni među priborom za jelo“, zamalo da ne završi pretraživanje u frižideru. U zemlju nisu propale, niti ne mogu, more je svuda oko nas.
„Ima li tko rezervne cipele?“, našli smo jedne, ali broj 42, Drinko nosi čamce br. 47, pokušava, gura nogu, jedva je palac prošao, zamalo da su u žurbi zaglavi. Znoji se Drinko, kk Vukmirović ga ima malkice na zubu zbog sitnih nesmorenosti, ništa staršno, čisto odgojno, ali to Drinku teže pada jer misli da nije takav, hoće izdati demant, ali kola su krenula nizbrdo. Da li da obuje smeđe cipele, šta da radi, nema ni bijelih čarapa?
Klakson poziva na zbor i smotru. Izlazimo ležerno, već smo u stroju, čeka se Komandant odreda, evo ga i Drinko, dolazi zadnji, „klizećim“ zauzima svoje mjesto. Najstariji predaje raport Komandantu odreda, kreće u smotru, sa desnog krila stroja. Postrojeni kikoću, pokušavaju zadržati smijeh, Drinko došao u bijeloj uniformi, sa šapkom, ali bos na postrojavanje. Vire noge, „pravi čamci“, ma kuter, razmaknutih ogromnih prstiju, barem su nokti čisti, ako bude zalazio u detalje.
Svi vide Drinkovu nevolju, samo Komandant odreda ne zna o čemu se radi, ne da se zbuniti, ozbiljno i otresito odmjerava svakog pojedinca od glave do pete i nazad,mičući se za bočno korak udesno. Stiže i do Drinka koji viši je od njega za glavu, pogled prema glavi, odmjerava mu svaki detalj, Drinko u stavu mirno, pogled Komandanta prema njegovim nogama, obli Komandanta Vukmirovića hladan znoj, oči mu ispaljuju strelice, zubi škrguću: „Što je to Muliću, gdje su cipele, jel vi to mene zezate?“. Drinko krene da trokira, kada je u nebranom voću, onako malo se zbuni. Vidimo Komandantu bi odreda trebala čaša vode sa kockom šećera, vrti glavom: „Muliću, izađite is stroja i da Vas nisam vidio na palubi!“, zapovijedi glasno inače uvijek smireni Komandant odreda. Ode ljudina iz stroja, skrušeno, pod dojmom da mu lađe sve više tonu, nikako da skine karmu sa sebe.
Tako je Mulić Drinko proveo kotorsku noć u backstage-u, uvjeren da je i dalje neopravdano neshvaćen od Komandanta jedinice. Svoju šansu nije te kotorske noći našao, sreća mu je naišla kasnije, kao i sa svima nama život se sa njim poigrao u jednom momentu, evo ga sada u Nizozemskoj sa porodicom, dvoje odrasle djece, svoju prvu službu na graničarima nikad nije zaboravio, a ova je anegdota uvijek prilika da je se podsjetimo kada se nađemo ili čujemo.
Nije se dugo zadržao kod nas, otišao je na službu u OAB Oštro, ..
Ovaj je esej posvećen dobrom drugu, korektnom starješini, koji se sigurno neće naljutiti što sam ovu zgodu podijelio sa Palubom, možda ovo pomogne da i njega ukrcamo na nju, sa ili bez cipela..
|