stef74
zastavnik
mladji vodnik
Offline
Posts: 158
|
|
« Reply #162 on: November 12, 2012, 06:08:28 pm » |
|
Prvi deo pisanja je na strani 8,
Drugi deo:
Već od drugog dana smo krenuli sa patroliranjem. Patrola je bila tročlana, plus pas. Terem brdsko planinski, mnogo uspona, kozjih staza. U vreme kada smo mi tamo stigli već je pao sneg pa smo zadužili odlične čizme, namenjenje brdskim jedinicama, tamnobrao boje, kao i zimsko belo odelo. U tim hladnim danima najveći problem nam je bilo znojenje, koje se javljalo na usponima, a zatim kada zastanemo, odjednom se javljala drhtavica usled hladnoće. Dobili smo i neku specijalnu mast za periferne delove tela, alo to niko nije koristio. Zona odgovornosto levo od karaule je bila mirnije područje. Patrolna linija je išla pored kamenoloma pa kroz Selo Dimci, pored rečice sve do zaseoka Drnjevo ili tako nekako, sa nekoliko alb. kuća. Zanimljivo da su sva sela i geografski pojmovi u tom kraju imali srpska imena. Negde po sredini tog reona, dosta iznad naše teritorije bila je i makedonska karaula. Glavni posao lokalnog stanovništva bio je šverc. U ovoj zoni (levo od karaule) švercovalo se dizel gorivo i delimično cigarete. Prevozno sredstvo bio je konj (ređe), magarac ili mula (uglavnom). Jedna životinja je nosila 2 plastična bureta sa ukupno 100l goriva. Radilo se i danju i noću. Šta smo mi preduizamili, o tome ću kasnije. Još da kažem da su meštani Dimca (selo sa oko 40 kuća) bili relativno ljubazni prema vojsci i nisu bar u susretima ispoljavali otvorenu mržnju. Znali su da vojsci isnesu kolače, ako je svadba ili neka prilika.
Desna polovina zone odgovornosti (gledano sa karaule) obuhvatala je mesto Đen. Janković, susedno mesto Sečište, i dosta dalje selo Krivenik. Mesto Đ. Janković je tada imalo nekoliko hiljada ljudi, veća fabrika je bila "Šara" koja je proizvodila cement (tada nije radila) i fabrika stiropora. Deo se bavio poljoprivredom, a skoro svi nekim vidom šverca. Granica je bila samo par stotina metara dalje. Pored Đ. Jankovića teče reka Lepenec, srednje širine i neobično brzog toka, iako je u tom delu ravnica. Prelaskom reke ulazite u Sečište veliko selo, naravno 100% albansko. Mentalitet sasvim drugačiji, nismo voleli tu da patroliramo. Čudan je, i danas ga se lepo sećam, utisak da kada uđete u selo, čujete kako deca beže u dvorišta, a teške kapije se sa treskom zatvaraju. Malo smo meštana sretali po tim uskim, prljavim ulicama, oivičenim visokim zidovima. Uglavnom nisu nam se javljali, osim možda starijih ljudi. Naročit problem su bili njihovi veliki ovčarski psi, koji su rado nasrtali na naše nemčke ovčare. Par njih smo morali ubiti. Posle sela Sečišta, put naglo postaje strm, počinje uspon na Šar Planinu, i to je pravac koji smo mrzeli, jer smo se morali planinskim putem kretati 6-7km, ali to je bio jedini put do sela Krivenik. Vojska je tamo izlazila 1-2 puta nedeljno, a meni ostaje u sećanju sablasna tišina u tom selu. Jednostavno dok se vojska tu kretala život je u selu zamirao.
Rekao bih i per reči o našim psima,nemačkim ovčarima, kojih smo imali 4 (Nik, Ken, ?, ? )na karauli. Bili su dobro trenirani i poslušni, ali se moralo dosta sa njima i raditi, jer vremenom znaju da zaborave naučeno. Kada nisu u patroli bili su kružno raspoređeni oko karaule, i imali smo poverenja u njih. U patroli su naravno išli prvi i zaista smo se osećali sigurnije. Jednom kada prihvate kerovođu, bili su mu neograničeno odani. Trenirani su da zaštite kerovođu, uvek sam morao na terenu da upozorim civila koji je želeo samo da se rukuje da to učini polako bez naglih pokreta, jer sve drugo pas će protumačiti kao napad.
Posebna spacifičnost tokom našeg službovanja 93/94, bio je kontigent Unprofora / posmatračke misije, koji je imao baze duž cele granice između Mk i Srbije. Na našem odseku bio je kontigent iz Norveške, iz jedinice Polarni Vukovi, ili tako nekako. Držali su se kranje korektno, uvek su nam otpozdravljali, a oduševljavalo ih je kada tom prilikom i naši psi zauzmu propisani položaj :-) Njihova baza je bila pored magistralnog puta prema Skoplju, nekih kilometar unutar Makedonije, sačinjena od kontejnera, koji su kružno raspoređeni. Naravno bili su jako zainteresovani za kontakt, fotografisanje i slično, a nama je bila zabranjena komunikacija sa njima, što smo manje više poštovali. Pored granične linije su se često kretali u guseničnom vozili, koje je vuklo takođe gusenično priključno vozilo (slično ovome)
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] , koje su naši vojnici prozvali Crv. :-) Posle Norvežena, liniju je čuvao američki kontigent (prema karauli Dunevo) i to je bilo manjih incidenata, generalno Ameri su ponašali arogantno, a tokom mog boravka tamo imao sam priliku i sam da dođem u incidentnu situaciju.
Makedonska vojska i policija, verovatno u želji da ne izazovu bilo kakav konflikt, držali su se podalje od granice. Bilo je jako malo patrola sa njihove strane i to su uglavnom prepustili Norvežanima. Ipak na takvom terenu, gde se i ne zna granična linija, bilo je više bliskih susreta susreta, ako je ovo pisanje bilo kome zanimljivo i čita, onda ću pisanjem stići i do tog dela.
|