dzumba
Stručni saradnik - specijalne jedinice
kapetan bojnog broda
Offline
Last Login: Yesterday at 09:38:53 pm
Posts: 22 684
|
|
« on: December 12, 2009, 03:19:10 pm » |
|
Tekst koji sledi je u nešto skraćenom obliku objavljen u magazinu Vojske Srbije "Odbrana", u broju od 1. oktobra 2009. godine, pod naslovom "Po uzoru na JNA". Kako ga nema u elektronskom izdanju magazina postavio sam ceo tekst, bez skraćenja. On predstavlja neku vrstu analize zakonskih rešenja bezbednosno-obaveštajnih službi i osnova organizacije vojne policije u državama nastalim iz bivše SFRJ. Urađen je na temelju analiza zakonskih propisa, ali i novinskih članaka u dotičnim državama.
Zbog dužine teksta biće prikazan u nekoliko nastavaka
BEZBEDNOSNO-OBAVEŠTAJNE SLUŽBE I VOJNA POLICIJA NEKIH ZEMALJA U OKRUŽENJU
Često se u našoj javnosti olako izriče kvalifikacija o nereformisanosti našeg sistema bezbednosti. Pri tom se posebno apostrofira vojna služba bezbednosti. U tom smilu, u cilju poređenja pred donošenje našeg novog zakona o vojnim službama bezbednosti, može biti interesnatno kako su organizovane bezbednosno-obaveštajne vojne službe u državama nastalim iz Jugoslavije. Među tim državama Slovenija, a od skora i Hvratska, su članice NATO saveza, dok je Makedoniju u tome, bar privremeno, zaustavlja nerešeno pitanje imena sa Grčkom. Sve tri zemlje su dobile vrlo povoljnu ocenu o reformi, organzovanosti i komplementarnosti oružanih snaga sa NATO standardima.To se, naravno, odnosi i na bezbednosno-obaveštajne službe. Bosna i Hercegovina i Crna Gora, su članice Partnerstva za mir, ali sa jasno izraženom političkom voljom za što skorije pristupalje NATO savezu.
Najgeneralnije, bezbednosno-obaveštajni (ili obaveštajno-bezbednosni) sistem odbrane čine obaveštajna, bezbednosna (kontraobaveštajna), trupna obaveštajna i vojnopolicijska komponenta, organizovane u jednu ili više posebnih organizacijskih celina (službi i/ili jedinica). U svrhu obavljanja svojih zadataka ove delatnosti ili službe imaju zakonima i drugim propisima definisana ovlašćenja. Kod bezbednosne i vojnopolicijske komponente ta ovlašćenja sadrže i elemente prisile i tajnog prikupljanja podataka o pripadnicima sopstvenih oružanih snaga ili građana. Sa tog stanovišta su javnosti interesantnije, pre svega kada su u pitanju zaštita i ostvarivanje ustvanih prava i sloboda građana jedne države, odnosno zakonske regulative tih ovlašćenja. Sa druge strane, obaveštajna i trupna obaveštajna komponenta, ako i imaju neka ovlašćenja, ista ne primenjuju prema spostvenim građanima ili to čine u inostranstvu. U ovom članku će biti analizirani bezbednosno-obaveštajni sitemi država nastaih na tlu bivše Jugoslavje, sa težištem na bezbednosnoj i vojnopolicijskoj komponenti.
Zajedničke odlike i osnovne razlike
Bez obzira kako u navedenim državama gledaju na nasleđe iz bivše Jugoslavije očigledno su im JNA i njene službe bezbednosti bili, u najmanju ruku, početni uzor za organizovanje vojno-obaveštajnih, a pre svega bezbednosnih službi. Iako to na prvi pogled ne izgleda tako, jer su u svim ovim državama obaveštajna i bezbednosna komponenta na strategijskom nivou ubjedinjene u jedinstvenu obaveštajno-bezbednosnu ili bezbednosno-obaveštjanu službu ( u daljem tekstu službe), za razliku od JNA gde su bile strogo odvojene, to je ipak, kada su u pitanju nadležnosti, a delimično i ovlašćenja iz oblasti bezbednosne i kontraobaveštajne zaštite, tako. Bezbednosni i kontraobaveštajni deo je dominantnije i vidljiviji u radu ovih službi, posebno u jedinicama i ustanovama. Obaveštajni rad, koji bi trebao biti dominantniji na strategijskom novou je često neprimetan i u funkciji bezbednosnog. O tome govore i neke od afera koje su se redom odnosile na prekoračenje u primeni tajnih mera (prisluškovanje), nelegalni izvoz ili uvoz oružja i prikrivanje korupcionaških afera u ministarstvima odbrane.
Jedinstveno za sve je da su bezbednosno-obaveštajne službe u organizacijskom smislu u ministarstvu odbrane i da su za svoj rad odgovorne neposredno ministru odbrane. U vojsci se nalazi tzv. trupna obaveštajna služba (tzv. organi G-2). Iako su u većini ovih država u sastavu organa G-2 i organi bezbednosti, sa sličnim nadležnostima i ovlašćenjima kao u JNA (preventivna bezbednosna i kontraobaveštajna zaštita jedinica i ustanova, suzbijanje organizovanog i najtežih oblika kriminala), oni su ipak u funkcionalnom smislu odvojeni od čisto obaveštajnog dela.
Izuzimajući Hrvatsku, u svim ostalima je zakonska osnova rada službi regulisana kroz posebno poglavlje zakona o odbrani. Ipak i tu ima razlike. Tako su u Sloveniji nadležnosti službe znatno preciznije i detaljnije definisani. Takođe, mesto i uloga ovih službi, kroz viziju razvoja i organizacije, imaju zapaženo mesto i u strateškim dokumentima odbrane većine navedenih država, u prvom redu Slovenije, Hrvatske i Makedonije. To je proizvod veličine i uloge oružanih snaga u državi i uloge službi u njima. Zanimljivo je uočiti i da je jedino u BiH obaveštajni i kontraobaveštajni rad na strategijskom novou, uključujući vojna pitanja, nije u nadležnosti vojne bezbednosno-obaveštajne službe već civilne obaveštajno-bezbednosne agencije. To je proizvod političke situacije i geneze zajedničkih Oružanih snaga BiH.
U Hrvatskoj je posle dosta muka i brojnih otpora usvojen poseban zakon koji na jedinstven način reguliše organizaciju, nadležnosti i funkcionisanje svih bezbednosno-obaveštajnih službi, svodeći ih samo na dve – civilnu i vojnu. Dakle, obe službe su zakonski utemeljene jednim posebnim zakonom.
Nadležnosti i ovlašćenja
Kada su u pitanju nadležnosti i ovlašćenja osnovna i ključna razlika u odnosu na stanje u bivšoj Jugoslaviji (JNA) jeste preciznija i primerenija zakonska regulativa.
Osnovne nadležnosti službi svih ovih država se mogu grupisati u tri celine: obaveštajne, kontraobaveštajne i bezbednosne (opštebezbednosne). Konkretnije, njihovi zadaci su načelno: - prikupljanje, analiziranje, obrada i ditribucija podataka o vojskama i odbrambenim sistemima drugih država; - prikupljanje, analiziranje, obrada i ditribucija podataka o spoljnim pritiscima i aktivnostima u inostranstvu usmernim na ugrožavanje odbrambene bezbednosti; - prikupljanje, analiziranje, obrada i ditribucija podataka o delovanju stranih obaveštajnim službi, pre svega vojnih u zemlji; - otkrivanje, praćenje i suprostavljanje delovanju stranih obaveštajnih službi prema sistemu odbrane i vojsci različitim; - otkrivanje, praćenje i anlaiziranje pojava organizovanog kriminala u sistemu odbrane, kao i drugih kriminalnih pojava - bezbednosna prevencija u zaštita ljudi, objekata, sredstava, podataka i aktivnosti u sistemu odbrane i vojsci planiranjem i praćenjem sprovođenja propisanih mera; - bezbednosne provere lica.
Bezbednosna podfunkcija u stvari obuhvata preventivni rad na zaštiti jedinica od raznih negativnih uticaja, fizičku i tahničku zaštitu, poslove suzbijanja i dokumentovanja kriminala, kao i učešće u planiranju mera bezbednosti i njihovoj kontroli. Ovaj zadatak u Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori obuhvata i poslove usmeravanja i upravljanja radom vojne policije.
Značajno polje rada, zadatak koji oduzima znatno vreme i resurse jesu bezbednose provere na osnovu zakona o zaštiti tajnosti informacija. Naime, u svim pomenutim državama postoji zakon kojim je regulisana zaštita informacija. Da bi određena lica mogla da pristupaju zaštićenim (klasifikovanim) informacijama obavljaju se bezbednosne provere. Provere za pripadnike vojske i minstarstva odbrane praktično obavljaju vojne službe.
Bitna karakteristika svih službi je da je primena ovlašćenja, kada su u pitanju vlastiti građani, striktno ograničena na pripadnike vojske i ministarstva odbrane. Ovlašćenja prema civilima mogu primenjivati samo vojna policija, u vrlo ograničenim situacijama i to samo privremeno, do dolaska civilne policije.
Najčešće sporena ovlašćenja službi su primena tzv. tajnih mera na prikupljanju informacija (praćenje, snimanje, prisluškiovanje, nadzor i snimanje elektronskih komunikacija i pisanih pošiljki), kao i primena tzv. policijska ovlašćenja, odnosno ovlašćenja koja imaju pripadnici policije u primeni sile, a pre svega prisilnom privođenju i lišavanja slobode.
Može se uočiti da sve službe pomenutih država imaju ovlašćenje primene tajnih mera. U Hrvatskoj su te mere (ovlašćenja) eksplicitno navedene u posebnom i jedinistvenom zakonu i za vojnu („Vojno sigurnosno-obavještajna agencija“ -VSOA) i za civilnu službu („Sigurnosno-obavještajna agencija“ – SOA) . Pripadnici i civilne i vojne službe nemaju policijska ovlašćenja, odnosno ne mogu lišavati slobode, niti primenjivati silu. Šta više, u zakonu je definisano da u zaštiti svojih objekata i ljudi pripadnici obe službe mogu primenjivati ovlašćenja propisana za privatne bezbednosne kompanije. Pripadnici slovenačke vojne službe (Obaveščevalno varnosna služba - OVS), koji se bave obaveštajnim i kontraobaveštajnim poslovima, imaju ista ovlašćenja kao pripadnici civilne službe (Slovenska obevščevalno varnosna agencija - SOVA). Međutim, za razliku od drugih, u slovenačkoj službi postoji još jedna kategorija ovlašćenih lica koji imaju ista ovlašćenja kao pripadnici civilne policije. Radi se o delu pripadnika službe koji obavljaju bezbednosne poslove, praktično identične onima koje su nekad u JNA obavljali oficiri bezbednosti. U nekim doktrinarnim dokumentima je uočena ova anahronost i odstupanje od standarda NATO zemalja, ali je ovo pitanje, kao i nadležnosti nad vojnom polcijom ostavljeno za kasniju fazu reorganizacije oružanih snaga.
U Zakonu o odbrani Crne Gore je navedeno da se se tajno prikupljanje podataka obavlja sredstvima i metodama, na način i pod uslovima koji su propisani za civilnu službu (Agenciju za nacionalnu bezbijednost). U BiH vojna služba praktično nema pravo ni mogućnost primene svih tajnih mera, posebno onih koje podrazumevaju korišćenje tehničkih sredstava jer je to u nadležnosti civilne službe (Obavještajno-bezbednosne agencije BiH). Ni vojna ni civilna služba nemaju policijska ovlašćenja niti pravo primene sile i prisile. U zakonu o odbrani Makedonije, u poglavlju „Obaveštavanje, kontaraobaveštavanje, sprečavanje i otkrivanje krivičnih dela i zaštita snaga i tajnih podataka odbrane“, su navedeni zadaci u obavljanju ovih poslova, a preciznije određivanje načina primene ostavljeno je ministru odbrane. U praksi pripadnici makedonske vojne službe imaju ista ovlašćenja kao i pripadnici civilne službe u sastavu MUP-a (Uprave za bezbednost i kontraobaveštajni rad). To znači da i oni imaju policijska ovlašćenja, što im uz ingerenciju nad usmeravanjem rada vojne policije, daje znatnu moć.
Može se zapaziti da sve službe i pored određenih ograničenja ipak imaju dosta širok dijapazon tajnih ovlašćenja, od prikupljanja informacija iz direktnog razgovora, i razgovora posredstvom drugih lica (sradnika), merama fizičkog praćenja na javnim mestima, na mestima koja nemaju javni karakter, do pretresa pokretne i nepokretne imovine, praćenja, snimanja i otvaranja pisanih, govornih i elektronskih pošiljki i video i audio signala. Takođe, primenjuju se tajni kontakti, drže se u tajnosti razlozi prikupljanja podataka (legendiranjem), organizuju se i primenjuju operativne obmane, ugrađuju operativci kao tajni agenti u druge tela i institucije (uglavnom u inostranstvu) i dr. Kod svih analiziranih službi postoji bitno ograničenje kada su u pitanju primena tzv. tajnih mera i metoda kojima se narušavaju neka ustavana prava i slobode. U tom slučaju zahteva se prethodno pisano i obrazloženo sudsko odobrenje (uglavnom Vrhovnog suda), a na zahtev nadležnog lica iz službe. Trajanje ovih mera je ograničeno na 4-6 meseci. Za ostale tajne mere koje ne zadiru direktno u ustavom utvrđena prava i sloboda građana, dovoljna je odluka nadležnog direktora službe.
|