Prvi moj dan na karauli Ceršak dana 9.9.1988. god. petak je izgledalo ovako.! Ujutro prije nego što smo se ustali do karaule bi došao jedan kamion iz neke pekare i donio bi nam kruh.
Zatim je slijedilo ustajanje, jutarnja gimnastika, čišćenje kruga karaule Ceršak, doručak, dizanje zastave, jutarnja smotra.
Komandir karaule zastavnik prve klase Spasković Radoje je nas nove graničare:
-vojnik IBOV MUSTAFA - Makedonija
-vojnik RADMANOVIĆ STANOJE - Bosna i Hercegovina
-vojnik POPOVIĆ ZORAN - Srbija
-vojnik RADENKOVIĆ SAŠA - Srbija
-vojnik PUŠKADIJA DENIS - Hrvatska
-vojnik ČAGALJ BOŠKO - Hrvatska
-vojnik HADŽIĆ HUSEIN - Bosna i Hercegovina
,poveo na teren na upoznavanje zapadne strane granice karaule Ceršak čitavom njenom dužinom od 2184 metra strogo graničnom crtom.
Odmah prvi dan sam napravio teži povredu državne granice kod graničnog kamena 9 sekcija 8.
Iskoristio sam priliku dok me nije gledao zastavnik Spasković Radoje te sam ušao naoružan 10-ak metara u teritorij austrije gdje sam se popišao, he he he he he, sada me austrijanci mogu tužiti.
Zastavnik je iskoristio ugodno sa korisnim te nam je objašnjavao što se radi i kako se treba raditi te je on usput brao gljive za sebe.
Pravilo na granici je bilo da nitko od civila nije smio prići državnoj granici na udaljenosti od 100 metara ako nije imao posebnu dozvolu za kretanjem graničnim pojasom.
Tko to ne bi poštovao morali smo ga udaljiti iz toga 100 metarskog graničnog pojasa kojeg kontrolira JNA a ukoliko ne želi mogli smo ga pod prijetnjom vatrenog oružja privesti na karaulu te o tome odmah obavijestiti telefonom komandu graničnog odsjeka u Mariboru a oni bi obavijestili policijsku stanicu (tada se zvala (Šentilj - Pesnica) koji bi došli vozilom u krug karaule i odvezli bi tu osobu u svoju stanicu.
Nevjerojatno je to da je vojska onoga tko bi pokušao ilegalno preći državnu granicu mogla ubiti.
NAPOMINJEM samo zato što je pokušao preći državnu granicu bez da me napadne, da mi zaprijeti i puca na mene iz vatrenog oružja doslovno sam ga mogao ubiti i za ništa ne bi odgovarao.
Postojalo je pravilo tj. redoslijed upotrebe vatrenog oružja ako je bilo vremena za to a to je da smo prvo morali osobu upozoriti pucanjem u zrak, zatim ako treba raniti a na kraju ako treba i ubiti. NAPOMINJEM samo zato što je pokušao preći državnu granicu bez da me napadne, da mi zaprijeti i puca na mene iz vatrenog oružja i za ništa ne bi odgovarao, jer se ta osoba našla u 100 metarskom pograničnom pojasu koji je pod vojnom kontrolom.
To je nevjerojatno što je vojska mogla raditi za razliku od policije koji su imali puno zahtjevnija pravila o upotrebi vatrenog oružja.
Popodne je na karauli sa kamionom dovezeno još 5 novih vojnika iz graničnog odsjeka „Tolmin“.
Oni su imali posebne čizme, jedan dio uniforme koju su zvali „Pelerina“ to je kao da prekrijete ramena dekom tako to izgleda (slikovito), te kape šilterice (slično kao glumac Boris Dvornik u filmu Kapelski kresovi).
Zastavnik je popodne otišao svojoj kući koja je bila tu u selu Ceršak.
Tada sam tu na karauli prvi put vidio rasulo, počevši od spuštanja zastave.
Zastava se nije spustila po pravilu službe već je dežurni izašao iz karaule te je spustio u 2-3 poteza bez pozdrava, bez postrojavanja.
Onda navečer ponovno rasulo, granična patrola koja se je vratila sa terena ulaze u karaulu uz galamu puni sebe umjesto da idu prvo na grudobran isprazniti puške i provjeriti oružje da li u cijevi ima metak njih dvojica ulaze u karaulu i idu na prvi kat direktno u WC.
Ja ih u čudu gledam.!?
Pitam se što li su sada naumili.!?
Možda idu prati ruke prije večere.!
Kada on dođe do umivaonika pusti vodu iz slavine skine puškomitraljez M72B1 sa ramena stavi ga pod vodu i pere puškomitraljez, onda mu je malo to što ga je oprao sa vanjske strane pa ga je počeo prati i sa unutarnje strane tj. zatvarač, opruge, mehanizam za okidanje, cijev i tako sve do kundaka a onda voda iz puškomitraljeza tako curi iz njega na sve strane.
Tako je i drugi vojnik oprao svoju automatsku pušku M70B1.
Zatim taj jedan visoki i mršavi vojnik (ne znam kako se je zvao) nakon pranja puškomitraljeza uzme ga za nišan na vrhu cijevi dok je kundak bio na podu i tako je on puškomitraljez vukao iz WC-a niz čitavi hodnik do sobe u kojoj se oružje ostavljalo u soškama.
Čitavim hodnikom je ostao trag vode koja je izlazila iz puškomitraljeza.
Zatim je puškomitraljez stavio u sošku a voda je i dalje izlazila iz njega.
Tada su vratili dežurnom karaule zadužene lisice i radio stanicu koje su nosili na teren.
Zatim njih dvojica sa 1 kata od dežurane krenuše prema prizemlju i na pola hodnika u hodu okrenut leđima vođa granične patrole govori dežurnom karaule: „Na granici nema ništa nova, to možeš javiti doli u Maribor, granica je danas bila sigurna“.
Radi se o tome da granična patrola mora dati prijavak dežurnom karaule o svemu što su vidjeli i čuli na granici te dežurni karaule mora ta zapažanja sa (mislim da se zvao poljski telefon) javiti u komandu granice u Mariboru te im javiti koje je zapažanje imala patrola na granici kao i svaki događaj koji je bio značajan za vojsku i državu.
Navečer jedna patrola nije išla na granicu jer im se nije dalo ići.
Trebali su postaviti uobičajenu zasjedu kod graničnog kamena 45 - sekcija 8, to mjesto smo zvali „Rupa“ , jer se tu događaju učestali prelasci državne granice ( iz Jugoslavije su samo bježali preko granice nitko nije ilegalno prelazio granicu i ulazio u Jugoslaviju).!‼!
Državnu granicu nije nitko čuvao tu noć.
Pouka bi bila „Komunistička Jugoslavijo neka te bog čuva u nas se ne uzdaj“.
To je moj prvi dan na karauli Ceršak, prvi dojam o prvoj crti obrane jugoslavije.
Otišao sam leći znajući da je ispred karaule bar stražar ako i on tokom noći ne uđe u karaulu i zaspe u učionici.