ZastavnikDjemo
poručnik korvete
Offline
Posts: 3 509
|
|
« on: December 31, 2010, 02:54:28 pm » |
|
Uvod
Razvoj tenka EE T-1 je predstavljao vrhunac istraživanja i razvoja u oblasti namenske industrije u Latinskoj Americi, i taj projekat, po svom obimu i složenosti, još uvek nije prevziđen. Cena njegovog razvoja je dosegla iznos od sto miliona Dolara, pa je izvoz veće količine tenkova bio od ključnog značaja za uspeh projekta. Međutim, do zaključenja ugovora nije došlo, zbog čega je tada već etablirani proizvođač borbenih oklopnih vozila „Engesa“ morao da ode u stečaj.
Početkom 80-ih godina 20. Veka, Saudijska Arabija je napravila studiju za nabavku novog tenka za svoju vojsku, koji bi dopunio već postojeće tenkove AMX-30, i koji bi ih zamenio u budućnosti. Favorit je bio derivat familije tenkova Leopard, koji su već imali odlične reference, jer su bili prozvedeni za Bundesver i vojske još devet zemalja u 4700 primeraka (plus 1700 derivata, kao npr. inženjerijska vozila, samohodna vozila PAA, itd.). Kupovina je bila opravdana trkom u naoružanju u regionu, koja je prvenstveno bila izazvana ratom između Iraka i Irana. Testiranja su prošli francuski AMX-40, američki M-1A1 Abrams, britanski Challenger i brazilski Osorio. Pošto je Brazil tada bio u ekonomskoj krizi, razvoj tenka za potrebe OS Brazila nije dolazio u obzir u kratkom i srednjem roku, pa je rešenje moralo brzo da se iznađe na stranom tržištu. Mnogi problemi prilikom razvoja su rešavani u hodu, pre svega zbog različitih restrikcija za uvoz naoružanja i vojne opreme. Tako je, na primer, Nemačka zabranila izvoz tenkovskih topova Rheinmetal, kalibra 120 mm, koji se koristi na tenkovima Leopard II i M-1 Abrams, pa je rešenje iznađeno u usvajanju GIAT-ovog topa 120 mm za prototip namenjen Saudijskoj Arabiji. Na kraju konkursa, ipak je pobedila ponuda američke firme General Dynamics, a firma Engesa nije mogla da se povrati od velikih troškovarazvoja tenka, pa je bankrotirala 1993. Konceptualni tenk je svoje ime dobio po maršalu Manuel Luís Osóriu, bivšem komandantu brazilske konjice. Ima predviđeno za Saudijsku Arabiju je bilo Al-Fahd, po kralju te zemlje.
Kratki istorijat razvoja oklopnih vozila u Brazilu
Dve velike firme su se bavile remontom, konverzijom i proizvodnjom oklopnih vozila u Brazilu, Engesa (Engenheiros Especializados S/A) i Bernardini S.A. Obe su bile firme sa većinskim privatnim kapitalom. Bernardini je stekao iskustvo prilikom modernizacije američkih tenkova M-41, a kasnije je razvio i sopstveni tenk zasnovan na M-41, Bernardini Tamoyo, i proizvedeno je nekoliko prototipova, naoružanih domaćim topom kalibra 90 mm, ili britanskim topom L-7, kalibra 105 mm. Jedna manja firma, Biselli S.A. se bavila remotorizacijom i modernizacijom tenkova M-3 Stuart. Sa druge strane, Engesa je razvila veoma uspešne serije borbenih oklopnih vozila točkaša, koji su uspešno izvezeni u desetak zemalja sveta, pre svega na Bliskom istoku.
Razvoj
Početna koncepcija tenka EE T-1 je bila u skladu sa zahtevima OS Brazila, koji su predviđali tenk ne teži od 35 t (zbog velike količine mostova i rastresitog zemljišta u velikom delu južnog dela zemlje, gde je koncentrisan najveći deo njihovih oklopno-mehanizovanih jedinica), ograničenih gabarita (pre svega zbog činjenice da je većina železničkih pruga u Brazilu uskog koloseka – 1000 mm), i velike autonomije. Osim Bernardinijevog tenka „Tamoyo“, pored Engese, i Nemci su ponudili svoj projekat, sličan argentinskom TAM-u, što bila verzija BVP „Marder“ naoružana topom kalibra 105 mm. Engesa je počela sa razvojnom studijom tenka, koji bi se proizvodio u dve verzije: - domaću, namenjenu Vojsci Brazila, naoružanoj topom L7/M68, kalibra 105 mm, koja bi zadovoljavala gore navedene specifikacije: - - varijantu za izvoz, sa francuskim topom GIAT M-1, kalibra 120 mm.
Projektovanje je započeto 1982, korišćenjem CAD/CAM, i gradnja prvog modela u razmeru 1:1 je započela 1983. Prvi prototip, sa provizornim imenom P.0, je završen već 1984, i u Septembru su počela prva ispitivanja sa ugrađenom kupolom. Pošto Engesa još nije bila ovladala razvojem kupole i povezanih optoelektronskih sistema na njoj, njihovom integracijom, kao ni proizvodnjom oklopa za tenkove, rešenje je pronađeno u inostranstvu. Za rešenje oklopne zaštite tenka, angažovana su dva renomirana stručnjaka iz inostranstva, Gerald Cohron i Alan Petit, koji su razvili kompozitni kombinovani oklop, sastavljen od sendvič oklopa i keramike, što je povećalo gabarite tenka. U razvoju je učestvovala firma Eletrometal, a prvi primerci su proizvedeni u železari Usiminas. Paralelno je razvijan i reaktivni oklop, ali nijedan od prototipova nije bio spreman za ugradnju. Što se kupole tiče, naručene su dve kupole od firme Vickers, koje su bile razvijene za tenk Vickers Mark 7, koji nikada nije ušao u serijsku proizvodnju, po jedna modifikovana za top kalibra 105 mm i jedna za top kalibra 120 mm. Sistem za upravljanje vatrom, IC periskopi i telemetrijski laser su uveženi iz Belgije (OIP). Gusenice su uvežene iz Nemačke (Diehl), kao i transmisija (ZF LSG 3000). Prva kupola je stigla tokom Maja 1985, i odmah je montirana na drugi prototip, nazvan P.1. Taj prototip, namenjen vojsci Brazila je započeo sa zvaničnim probama 16.12.1986, koje su završene 14.4.1987. Tokom proba, prototip P.1 je prešao 3.269 km, od toga 750 km na poligonu Marambaia, u državi Rio de Janeiro, koji se nalazi na peskovitom terenu, i ocenjen je kao vrlo dobar. Istovremeno, proizveden je i prototip P.2, za koji je bila planirana ugradnja kupole predviđene za top Rheinmetal, kalibra 120 mm, ali, zbog nemačke odluke o zabrani izvoza, kupola je prilagođena za francuski top GIAT G1. Na kupoli prototipa P.2 su bila ugrađena dva francuska periskopa SFIM, i to za nišandžiju dnevno-noćni sa ugrađenim telemetrijskim laserom, i panoramski za komandira. Treći dnevno-noćni periskop je bio holandske proizvodnje, Philips USFA, koji je bio namenjen i komandiru i nišandžiji. Sistem za kontrolu vatre je bio veoma sofisticiran, i stepen verovatnoće prvog pogotka je bio veoma visok. Vešanje je bilo hidropneumatsko (Dunlop). Šasija tenka je bila monoblok, sastavljena od zavarenih bimetalnih i kompozitnih oklopnih ploča; dodatni oklop je postavljen na prednji deo tenka. Silueta tenka je bila mala, i posebna se pažnja vodila oko zakošenosti oklopa, kako bi se postigla maksimalna balistička zaštita. Monoblok je bio podeljen na dva dela, deo za posadu, i deo za motor. Ta dva dela su bila podeljena oklopnom pločom, prekrivenom slojem nezapaljive i samogasive gume, koja je pružala i termičko-akustičnu zaštitu za posadu. Spoljnu oklopnu zaštitu tela tenka je činila suknjica, sastavljena od ploča izrađenih od pancirnog čelika, prekrivenih nezapaljivom gumom, koja je štitila gusenice i vešanje. Kočioni sistem je bio prilično inovativan, i sastojao se od dve kočnice: glavne hidraulične kočnice, i automatske kočnice za slučaj opasnosti, koja je pomoću mikroprocesora određivala željenu brzinu kočenja na osnovu parametara vožnje tenka (brzina, nagib, itd.). Pored navedenih, postojala je još jedna hidraulična kočnica za slučaj opasnosti. Hodni deo tenka se sastojao od toškova, izrađenih od čelika, i gusenica, koje su bile proizvod nemačke firme Diehl. U Brazilu je već postojala fabrika „Novatração”, koja je već proizvodila gusenice za tenkove M-3 Stuart, M-4 Sherman i M-41, i koja je imala gamu gusenica za komercijalna vozila, i kojoj je poveren razvoj domaćih gusenica, koje bi kasnije bile ugrađivane na tenkove iz serijske proizvodnje. Pogonsku grupu je činio dizel-motor MWM TBD 234, sa 12 cilindara, snage 1014 KS. Transmisija je bila automatska.
|