Sa te strane Terazija bila je nekada i znamenita beogradska kafana "Zlatan krst", koja je postojala još pre sedamdesetih godina. Zgrada i danas postoji kao svojina pok. Vlade Lackovića, i leži odmah do palate banke "Slavija", ali to nije više gostionica, već je tu jedna velika manufakturna radnja. I danas još ispod streje nad krovom postoji zlatnim slovima natpis "Zlatan krst". Jedini natpis ćirilicom, koji Austrijanci za vreme okupacije nisu skinuli, jer ga verovatno nisu primetili. "Zlatan krst" je u najburnije doba novije istorije igrao znatnu ulogu. Tu, u toj kafani je 1876. godine nikao rodoljubivi poklič da se pomogne golorukim ustanicima u Bosni i Hercegovini; tu su se zbirali novčani prilozi za ustanike, tu upisivali dobrovoljci. Kada je Srbija zagazila u svoj prvi rat, odatle su, iz "Zlatnoga krsta" kretali dobrovoljci na Drinu, Deligrad i Javor.
Docnije, po oslobođenju, ta je kafana postala zboriste liberalne Ristićeve stranke, mada su u nju rado zalazili i konzervativci. Držao ju je tada čuveni gazda Mihailo Jovanović, jedan od vrlo simpatičnih ljudi kojega je voleo ceo Beograd. Za njegovo vreme je bila kod "Zlatnog krsta" naročito čuvena kujna, te je pokojni Kosta Vujić, profesor, bio zbog toga i jedan od najčešćih gostiju te kafane.
Od "Zlatnoga krsta" pa do Kalemegdana bila je još (između današnje Delinijeve apoteke i "Cara") takođe vrlo poznata kafana i restoracija "Hajduk Veljko", kojoj je ugled naročito uzdigao poznati i simpatični Talijan Karlo Perolo, jedan zaostali dobrovoljac garibaldijevac.
Prvi bioskop kod "Zlatnog Krsta"Na Terazijama, u zgradi koja danas više ne postoji, a u čijim je prostorijama bio smešten stari restoran "Dušanov grad", postojala je nekada kafana kod "Zlatnog krsta", u kojoj je prvi put u Beogradu prikazana prva bioskopska predstava. Krajem prošloga veka, 1895. godine, Francuzi braća Limijer, Luj i Ogist, rodom iz Liona, pronašli su model za prikazivanje filma i patentirali "aparat koji služi za dobijanje i gledanje predstava". Njihov zastupnik Pronie, prolazeći na putu iz Beča za Carigrad, zadržao se u Beogradu i prikazao "žive slike" u prestonici, nepunih šest meseci posle prve javne bioskopske predstave u svetu.
Prikazivanje je najpre izvršeno u jednoj privatnoj kući u Beogradu. Kada se svetlost ugasila, na razapetom platnu pojavila se prvo mlečna električna svetlost, pa potom neki natpis na nemačkom jeziku. Odmah zatim prikazana je panorama jedne varoši sa mostom, a preko njega lepo se videlo kako voz juri punom parom. Kod prisutnih nastalo je pravo oduševljenje. Posle toga ređale su se raznovrsne slike: šetališta u Nici, scene pred kafanom, igranje dece i još nekoliko takvih snimaka, i film je završen.
Posle prve privatne predstave film je prikazan za javnost u sali kod "Zlatnog krsta" na dan 25. maja 1896. godine. O prvoj predstavi pisale su "Male novine" prvi dnevni list u Srbiji koji je uređivao niz godina Pera Todorović, (1852—1907) publicist. U broju 145 od 26. maja 1896. godine zabeleženo je:
"Kinematograf. Od danas će u gostionici kod "Zlatnog krsta" na Terazijama g.g. Ogist i Luj Limijer iz Liona (francuske), prikazivati najveći i skoro neverovatni uspeh u fotografiji. To je tako zvano "oživljeno" fotografisanje pomoću kinematografa. Tu će se moći videti snimci stvorova i predmeta u najrazličitijim kretanjima videće se pokret kako dete igra; pokreti koje čini železnički voz kad ide, i to je sve tako živo predstavljeno, da se čini kao da gledate stvarnost a ne fotografije. Beograđani ne treba da propuste ovu priliku da vide ovaj doista najveći uspeh, a ulazna je cena od osobe 1 dinar. Početak je svakog dana u 4 sah. po podne i traje do 9 sah. u veče, a nedeljom i praznikom ima prikazivanja i pre podne."
Posle nekoliko dana, u broju od 3. juna 1896. godine, "Male novine" su zabeležile:
"Kinematograf. Ima već nekoliko dana kako se kod "Zlatnog krsta" prikazuje dejstvo i produkcije tako zvanog kinematografa — aparata, koji je za kretanje isto što i fonograf za tonove. Videće slike, ne, vidite život, kretanje, tako da se divite što još ne čujete šuštanje vetra, huku morskih ta-lasa, zvrktanje kola, pisak lokomotive i tutnjavu voza, govor, plač i smejanje. Zaista ko ovo "čudo od nauke" video nije, ne treba da propusti ovu zgodnu priliku tim pre što g. g. Limijer i Ogist, koji pomoću kinematografa izvode sve te produkcije prirodnog kretanja i života, ne nameravaju dugo baviti se u Beogradu. Videti se može od 9 do 12 č. pre podne i od 3 do 9 č. posle podne." [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kao što smo u početku rekli, braća Limijer nisu nikad bili u Beogradu, već se njihov zastupnik Promio putujući za Carigrad zadržao u našoj prestonici. Posle polumesečnog bavljenja Promio je otputovao i Beograd nije imao bioskopskih predstava sve do 1900. godine. Tada su se pojavili putujući bisokopi — "žive slike" pod šatorima. Predstave su obično davane na poljanama kod Zelenog venca, Malog Kalemegdana, Tašmajdana i Trkališta, gde su putujuće trupe Henria, Subotičanina, Lifke i drugih svetskih lutalica zabavljale ondašnje Beograđane.
Tek od 1906. godine otvoreni su stalni bioskopi. Jedan od. prvih uređenijih bioskopa bio je kod "Hajduk-Veljka" (na mestu današnje velike palate u početku Knez-Mihailove ulice, zatim kod "Starog Petrograda", poznatijeg pod imenom "Štibner", kod "Crne mačke" (danas prazan prostor na uglu Nemanjine i Garašaninove ulice), kod "Takova" (danas palata Jugoslovenske knjige na Terazijama), gde se film gledao besplatno uz čašu piva. Elitni "Moderni bioskop" Braće Savića (danas palata Jugoslovenske banke u Kolarčevoj ulici) i 1911. godine "Koloseum", današnji bioskop "Zvezda".
Prvi bioskopi bili su provizorno uređeni. Umesto sedišta su klupe; projekcioni aparat bio je postavljen nasred sale, između sedišta, a platno je bilo postavljeno između dva stuba. Iza platna nalazio se klavir, jer je klavirista pratio filmsku radnju. Programi u bisokopima sadržavali su tada pet do deset tačaka. U početku su žurnali ispunjavali skoro ceo program, ali docnije su se prikazivale i jednočine šale. Sa otvaranjem novih bioskopa nabavljeni su i duži filmovi koji su prikazivani u nekoliko činova. Filmovi su većinom nabavljani iz Austrije i Nemačke, a žurnali su bili Pateovi.
izvor