Vladimir Ivanović
Stručni saradnik - OMJ
poručnik fregate
Offline
Gender:
Posts: 4 896
Da sam nomalan, poludio bih.
|
|
« Reply #509 on: June 13, 2010, 03:34:14 pm » |
|
Puno pitanja.
Ajmo redom.
Na tenku T55 kupola se pokretala elektromotorom čiju je brzinu, da kažem, regulisao amplidin. Elektromehanički pretvarač. Upravljanje topom bilo je hidrauličko. Hidraulički izvršni cilindar koji je dobijao snagu iz hidropojačavača upravljanog sa servo magnetima.
Velike težine kupole zahtjevale su moćniji sistem regulacije položaja kupole, te su zato Rusi na T72 uveli novi sistem regulacije položaja kupole. Pokretanje kupole nije više bilo sa elektromotorom nego sa hidromotorom koji je imao ogromnu snagu. Dobra strana ovog sistema je ogromna snaga, dobra upravljivost, živahnost što bi se reklo, dobro vrijeme odziva na komandu i dobra vremena ulaska u dinamičku tačnost. Pošto nekim koji ovo čitaju nisu baš jasni svi ovi termini pokušaću da malo probližim narodnim jezikom ove izraze. Odziv na komandu je vrijeme za koje sistem počne da reaguje na datu komandu. Npr, na američkom tenku M60 ovo vrijeme je nešto ispod 2 sekunde, dok se na M84 mjeri milisekundama. Vrijeme ulaska u tačnost je obično definisana kao odziv na step komandu. Dakle, damo komandu za pokretanje kupole, ona počne da se kreće nekom brzinom, ali pošto postoji dinamička greška kod pokretanja ova brzina nije baš tačna. E sad treba da izmjerimo koliko dugo traje ova greška i za koje vrijeme će greška ući u zadane granice ovisno o veličini komandnog signala koji je dat za pokretanje. Ako me neki nisu razumjeli, žao mi je, nisam mogao ovo objasniti na jednostavniji način. Kod kupole tenka težište kupole je pomjereno naprijed prema ramenima topa gdje je veća debljina kupole i sam top, tako da opterećenje ležaja kupole nije ravnomjerno. To se naročito vidi kad je šasija tenka nagnuta, te kod slabog kočenja kupole dolazi do otklizavanja kupole na dole. Ovaj postojeći hidromotor na tenku morao je da ima brzinu veću od 360 hiljaditih u sekundi, a ubrzanje ili kočenje kupole bez obzira na nagib kupole veće ili jednako 400 hiljaditih u sekundi na kvadrat. Izvinjavam se ako sam negdje pogriješio, jer se ovim poslom ne bavim već dugo godina, ali koliko se sjećam tako je. Dakle, trebao je motor koji je morao da kupolu od 12 tona u svim mogućim uslovima opterećenja da okrene i dovede u zadati položaj sa minimalnim vremenima svođenja dinamičke greške u zadane zahtjeve. Od -50 stepeni do +70 stepeni Celzijusa, pri naponima u tenku od 22 do 29 volti. Sa nagibima šasije tenka do 15 stepeni. Možda vam ovo ništa ne znači, ali struje koje guraju elektromotor na hidropumpi koja pokreće hidromotor azimuta su oko 400 ampera. Tempereatura ulja zna biti do 90 stepeni Celzijusa. Svakom ko se bavi tehnikom ovo trebaju biti impozantne brojke. Ako neko želi da o ovome sazna više detalja postoje dva magistarska rada o regulaciji brzine rotirajućih masa velike inercije o čemu sam već pisao prije na ovome forumu. U hidraulici je bilo ulje. U nekim tenkovima rusko HUNT-S, hidrauličko ulje za niske temperature, sovjetsko, a u nekim Aeroshell 40, američko. Ova se dva ulja nisu smjela mješati, jer su međusobno pravila hemijsku reakciju. Ali su se oba koristila.
Dakle, hidraulika je OK, ali koji je bio razlog da su Rusi izbacili hidrauliku, a i mi na Vihoru. Jedan od glavnih razloga je zapaljivost. Ulje nije zapaljivo, ali kod pogođenih tenkova vrelo ulje se razlivalo po posadi i uništavalo tenk i posadu. Teško je ovo objasniti nekome ko ovo nije vidio, ali ja sam vidio ovo i na ljudima i na pogođenim tenkovima i mogu vam reći da je bolje da ovo ne vidite. Elektromehanički sistemi upravljanja novih generacija imaju i bolje dinamičke karakteristike.
Dakle, ovo pitanje, koje su brzine kupole nije baš ni toliko bitno nego bi bilo bolje pitanje o dinamičkim brzinama kupole, vrijeme odgovora na datu funkciju i vrijeme ulaska u dozvoljene granice greške. E sad tu postoji i jedna druga stvar koja se zove dozvola za opaljenje i kapija vatre. Džabe vam tenk koji vrti kupolu ko ringišpil, ako ta brzina nije lako upravljiva od nišandžije, tj da date komandu za pokretanje, a ono dvije tri sekunde se ništa ne događa, pa se onda kupola zalaufa ili date stop komandu, a ono se kupola vrti i dalje. Pokretanje kupole ne vrši se samo komandom datom od nišandžije nego i komandama datim od računara (balistika) i datim od sistema (povratne veze, žiroskopi i slično, tj, poremećaj dobijen od terena). Dakle za dobru stabilizaciju imamo zbir ova tri signala. Ali ovi signali postoje i po elevaciji i po azimutu. Dakle imamo upravljanje topom u dvije ravni. I od obadvije moramo u istom trenutku imati malu grešku u zadanom položaju inače nemamo dozvole za opaljenje od sistema. Neću sada ulaziti u detalje, npr, kad se tenk nagne na stranu šta je onda elevacija, a šta azimut i ulaziti u priču o rotaciji koordinata nagnutog tenka jer ko zna kad bi završio ovo pisanje.
Dakle, mala dinamička greška po elevaciji i azimutu je uslov da sistem da dozvolu za opaljenje. Ali ovo je dinamička greška, što bi reklo da se kod tenka u pokretu stalno mijenja. Mi imamo malu grešku, živahan sistem i opalimo, ali postoji neko kašnjenje počev od kašnjenja našeg oka, reagovanja prsta, kašnjenja udarne igle itd. I mi taman da opalimo, a ono dinamička greška već izašla iz dozvoljenih granica. I opalimo i, normalno, promašimo. E sad se u sistem uvodi predikcija greške da bi se anulirala ova kašnjenja. Itd, itd. Dakle, da skratim, najvažnija stavka za sisteme stabilizacije je dužina vremena u kojem postoji kapija vatre. Dakle da sistem što brže reaguje na poremećaj i drži top i kupolu u zadanom položaju, i da nišandžija ima što ćešću kapiju vatre. Npr, na američkom tenku M60 sam znao čekati kapiju vatre do deset sekundi. Hidraulika ko mrtav konj.
Za Vihor je razvijan sličan automat punjenja kao na M84. Imao je veću brzinu i mogao je da vrti obrtni transporter u obe strane, odnosno bilo je smanjeno vrijeme dolaska zrna u obrtnom transporteru do otvora za izdavanje zrna. Koliko sam vidio na slikama na hrvatskom tenku je otprilike AP sa Vihora. I to zahvaljujući Tipura Anti, genijalcu.
Automat može da zaglavi iz više razloga. Najčešći je slab napon u tenku. Vozač nije dao dovoljno gasa, a automat srče struje ko lud. Drugi razlog je neka deformacija na kaseti. Zna biti i prljavština oko zatvarača. Dobro uvježbanoj posadi kod ovakvih prezentacija ništa ne smije predtavljati problem. Za sve postoji rezervni režim rada. Pređi u rezervni režim, ćuti i gađaj. Kod takvih stvari nema isprike, izvini nešto mi zapelo, sad ću ja, samo da popravim tenk, a budžovani koji imaju pare da plate posao gledaju kako nešto nije u redu.
Jedan je način kako gađam ja, a kako vojnik. Vojnik se prvo boji opaljenja. Drugo je ono poznato cilj teme da prođe vrijeme. Baš ga boli ćošak. Treće, to je obuka, pa na njega galame svi, od desetara i kuvara pa naviše. Zbunjen i smušen, ima tremu. Šljemafon na glavi pun ulja, vode i vaški. Mrzi samog sebe. Još ako je padala kiša ili snjeg, pa je sjeo guzicom na sjedište puno vode......
Ja kad gađam mislim o svemu, o opterećenju ležaja, zazorima u pogonu, zazorima u povratnim vezama, naponu akumulatora, broju obrtaja motora, histerezama u komandama, stalno pričam sa posadom, obavezno gledam koje je zrno ušlo u top, stalno provjeravam čistoću kliznih staza zatvarača i još mnogo, mnogo stvari. Isključivo ja punim obrtni transporter, pregledam i očistim svaku kasetu i svako zrno, lično zavrnem upaljač na TF, očistim pod tenka itd. Pregledam da nema šta da padne na pod ili da zaglavi transporter. Obavezno pregledam unutrašnje rezervoare i osiguram municiju. Ja vršim rektifikaciju i nulovanja. Rastavim, očistim i sastavim udarni mehanizam. Posadu sam odabiram, itd.
E sad usporedite način mog gađanja i vojnika kojeg sam maloprije opisao.
Dakle, ovo je dio opisa mog posla koim sam se nekad bavio.
Pozdrav
Vlado
|