Tri moguća scenarija sukoba između SAD i IranaNapadi na dva tankera u četvrtak pojačali su tenzije između SAD i Irana. Mogući dalji scenariji su: verbalni okršaji, sporadični raketni udari ili sveopšti rat.
Trampova administracija od početka se postavila izuzetno oštro prema Iranu te se protivno stavovima EU i ostatka sveta jednostrano povukla iz teško sklopljenog nuklearnog sporazuma s Iranom kojim se obustavio razvoj nuklearnog oružja i započela normalizacija odnosa između Irana i Zapada, analizira Jan Ivanjek za Jutarnji list .
Odnosi između dve države posebno eskaliraju od 6. maja, kada su Sjedinjene Države objavile da će rasporediti dodatne snage u Perzijskom zalivu radi suprotstavljanja Iranu i njegovim saveznicima.
Tenzije su naglo porasle 12. maja kad su u napadima nedaleko od teritorijalnih voda UAE oštećena četiri tankera. SAD je odmah okrivio Iran, koji je osudio napad i pozvao na međunarodnu istragu, a međunarodna istraga utvrdila je sofisticiranost operacije, no bez imenovanja mogućih počinitelja.
Proteklog četvrtka izveden je novi napad većeg opsega u Omanskom zalivu nedaleko od Ormuskog moreuza, u kojem su oštećena dva tankera, ali ovaj put je reč o oštećenjima iznad linije vode. Pritom, oštećenja su manja od onih iz majskog napada te je moguća upotreba naboja ili manjih mina, ali neki članovi posade izjavili su da su pre napada videli leteće objekte, a eventualno može da bude u pitanju o radarski navođena PZO raketa usmerena na površinski cilj s obzirom na oštećenja. Serija raketa Standard ima takvu dvostruku namenu, prvu verziju i kopije koristi Iran, a SAD raspolaže najnovijima.
Američki državni sekretar Majk Pompeo istog dana utvrdio je da je počinilac Iran te je objavljen i snimak koja prikazuje navodni iranski brzi čamac čija posada uklanja predmet s trupa tankera Kokuka Courageous. Mada je rezolucija loša, čamac znatno nalikuje onima koje koriste mornaričke snage Iranskog korpusa islamske revolucionarne garde. Posada istog tankera opovrgla je navode, tvrdeći da su napadnuti letećim objektima. Iran je odbacio bilo kakvu upletenost.
Za kontekst je važno da je japanski premijer Šinzo Abe u trenutku napada bio u Teheranu, a jedan od brodova je pod japanskim vlasništvom.
Iran je intenzivno koristio napade na tankere za vreme iransko-iračkog rata, a nakon što je američka raketna fregata USS Samuel B. Roberts 1988. naišla na minu prateći jedan konvoj i gotovo potonula, pokrenuta je operacija Praying Mantis, najveća pomorska bitka u kojoj je SAD učestvovao od kraja Drugog svetskog rata, u kojoj je potopljena gotovo polovina tadašnje iranske flote.
Gomilanje snaga u regiji i spomenute napetosti povećavaju verovatnost okršaja, ali snage koje je SAD rasporedio nikako nisu dovoljne za izbijanje velikog rata ili invaziju Irana. Čak je i američki predsednik Tramp, spominjući mogućnost slanja dodatnih 120.000 vojnika u regiju, kazao da bi za invaziju na Iran trebalo znatno više ljudi.
Snažna vojskaAmeričke udarne skupine nosača najbolje operišu na otvorenom moru, a u skučenim priobalnim područjima odbrambene mogućnosti im se smanjuju. Ormuski moreuz širok je manje od 70 kilometara, što je debelo u dometu iranskih kopnenih protivbrodskih raketa, kojima je iranska obala moreuza gusto pokrivena.
Iran ima znatnu flotu podmornica, sedam konvencionalnih napadnih podmornica, od čega tri ruske klase Kilo te tridesetak džepnih i diverzantskih podmornica koje sve mogu nositi barem dva teška torpeda od 533 mm. Iran raspolaže i sa oko 130 vrlo lakih raketnih i torpednih čamaca, naoružanim domaćim verzijama kineskih protubrodskih raketa poput C- 701 i C-802A te lakim torpedima od 324mm. Sedam raketnih fregata zapravo su najranjivije i manje opasne od brojnih brzih čamaca za američko brodove. Vazduhoplovstvo ima više od 300 borbenih aviona.
SAD se, osim na udarnu skupinu nosača aviona i bombardere B-52H, mogu osloniti i na lovce F-35A, koji su raspoređeni u zrakoplovnoj bazi Al-Udeid u Kataru te na znatne vazdušne snage Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Nedvosmisleno je da su u Perzijskom zaljevu i Arapskom moru i američke nuklearne podmornice, potencijalno i one s krstarećim raketama koje mogu da izvode udare po dubini neprijateljskih teritorija.
Invazija nemoguća misijaPremda američke snage mogu tehnološki desetkovati iransku vojsku, zračnim i raketnim udarima naneti znatne gubitke, invazija Irana nemoguća je misija.
Država je izuzetno neprohodnog terena, visoko decentralizovanih strateških postrojenja i instalacija, sa snažnom vojskom i ideološki motivisanim stanovništvom koje broji 80 miliona ljudi. SAD je slomio zube na Vijetnamu, zemlji 10 puta manjoj i četiri puta malobrojnijoj od Irana, u razdoblju kad je američka vojna moć bila daleko masovnija, a tolerancije na žrtve, kako civilne, tako i vlastitih vojnika, bila osetno viša.
Ono što SAD trenutno ima u regionu krajnje je nedovoljno za veliki rat s Iranom. Čak i kad bi se potrebne snage rasporedile, što bi zahtevalo mesece intenzivne logističke pripreme i ne bi se moglo prikriti, SAD više nije sposobna da vodi dva velika regionalna sukoba, što je bila okosnica sposobnosti projekcije vojne moći od kraja prvog hladnog rata. Izazivanjem takvog sukoba, SAD bi morala da preusmeriti znatne vojne snage pa bi im prisustvo u Evropi i sposobnosti na Pacifiku posebno trpele, i pitanje je koliko je Tramp voljan da žrtvovuje američki uticaj u ostatku sveta da bi vodio opšti rat koji ne može da dobije.
Tri moguća scenarija:
1. Povremena koškanjaMeđusobne pretnje i optuživanja SAD i Irana zadržavaju se na verbalnoj razini. Osim diplomatskih ispada, u ovoj su varijanti mogući su nefizički susreti iranskih i američkih snaga, poput presretanja aviona i brodova, no zavisno o intenzitetu političkih okršaja, moguće je američko intenziviranje podrške saudijskoj koaliciji u neuspešnom ratu protiv jemenskih pobunjenika Hutija, koje podržava Iran, kao metoda neizravnog udara na Iran.
Mogući povremeni, krajnje ograničeni okršaji s iranskim snagama, s malo ili nimalo žrtava. Budući napadi na tankere, ako budu sporadični i bez žrtava, ne bi trebalo da izazovu eskalaciju. Uticaj na svjetsku ekonomiju ostaće ograničen, uz moguće manje oscilacije cena nafte.
2. EskalacijaDolazi do događaja koji katalizuje eskalaciju međusobnih pretnji u vojni sukob, poput potapanja tankera sa mnogo žrtava, napad na američke brodove s ljudskim žrtvama, miniranje Orumuskog moreuza i slično. Kroz Ormuz prolazi trećina svetskog ukapljenog plina i petina nafte. Sukob koji izrasta iz ove verzije može imati raspon od ograničenih raketnih udara do velikih mornaričkih i zračnih bitaka s brojnim žrtvama, masovne udare po Iranu, posledično intenziviranje delovanja iranskih snaga protiv saudijske koalicije i u Siriji i Libanon protiv Izraela. Cena nafte zbog sukoba i nesigurnosti snažno raste, što jača Rusiju.
3. Totalni sukob
Prethodni scenario se ne zaustavlja, nego eskalira u totalni rat. SAD gomila snage i sa saveznicima kreće u kopnenu invaziju, napredovanje je sporo uz velike žrtve, a globalni poredak se destabilizuje. Iranske snage kreću u opšte ofanzive, Huti snažno udaraju jug Saudijske Arabije, a Hezbolah i iranske snage u Siriji pokreću novi rat protiv Izraela. Gubici se mere u desetinama hiljada. Sveetska ekonomija potpuno je destabilizovana, eksplozija cene nafte osnažuje Rusiju i spašava Venezuelu, Rusija i Kina spremne su na uključivanje u iranski sukob.
Moguća je upotreba nuklearnog oružja.
izvor