marinero
Prijatelj foruma
poručnik fregate
Offline
Last Login:September 11, 2024, 01:00:13 pm
Posts: 4 172
|
|
« Reply #198 on: October 27, 2014, 03:34:29 pm » |
|
Jedan moj dobr prijatelj kopa po starim novinama i povremeno nadje prave bisere...
„Pravda“, br. 298, str. 5, 31.10.1926.g. Da li Beogradu leži na srcu naš Jadran? – Nekoliko reči povodom kampanje koja je povedena protivu prvog našeg ubojnog broda „Dalmacije“ –
Proteklo je punih osam god. od dana, kada je Jadran, o kome se toliko maštalo i govorilo, postao najzad naš. I kroz sve to vreme od osam godina, mi ne samo da nismo ništa konkretnije učinili za naš slobodni Jadran, već nismo uspeli ni da shvatimo njegove najelementarnie potrebe. U tome neshvatanju potreba našeg Jadrana, izgleda, da prednjači Beograd, koji često, vrlo često, nemože da shvati ni toliko, da se sa primorjem ne može postupati kao sa ostalim pokrajinama, da o njemu treba mnogo govoriti, ali nešto i prećutati i, da se najzad, na sve pretenzije suseda nesme slegnuti ramenima sa pouzdanjem u svoju mišicu. Poslednji primer za ovo imamo sa našom prvom krstaricom „Dalmacijom“, koja je prispela u kotorski zaliv pre dva meseca, pozdravljena oduševljenjem kakvo se na moru ne pamti. U to doba putovao sam kroz Dalmaciju, sa namerom da potom pređem u Italiju- „Dalmacija“ je došla, ona je u našoj luci, pod našom zastavom. Te reči, izgovorene gotovo pobožno, brujale su duž celog primorja ... (slijedi nečitak pasus) ... najzad devojka, mlada devojka, kojoj ste se približili sa kakvom frivolnom mišlju pričaće vam o „Dalmaciji“, prvom našem ubojnom brodu. – „Dalmacija“ je došla! Čuo sam te reči na Rijeci, pa čak i u Abaciji, uskovitlanoj od „Valencije“ i sveta iz sviju zemalja. Samo na tom tlu dolazak Dalmacije dočekan je drugim raspoloženjem, a pod crnom košuljom uznemireno je zadrhtalo ptičije srce. Cela štampa se uzbunila. U dugim člancima pozivaju se na postojeće i nepostojeće ugovore, predlažu vladi mere i ističu potrebu preduzimanja energičnog koraka u Beogradu. I ovaj poslednji predlog uznemirenih listova s one strane Jadrana bio je i prihvaćen. Italijanski poslanik je preduzeo izvesne korake, koji su, po uobičajenoj praktici našeg ministarstva spoljnih poslova, ostali najdublja misterija za svu javnost i poslužili kao osnova za beskrajna nagađanja i revolt rodoljubivih Dalmatinaca. A to je sve bilo s toga što su naši susedi, pre nego mi osetili pravi značaj Dalmacije. Oni su osetili da će dolaskom „Dalmacije“, naša mlada flota dobiti vođu, i drugo, što je još važnije, da će „Dalmacija“ podići duh primoraca i uliti im veru u moć naše flote i mogućnost odbrane naše obale. Tada sam smatrao za dužnost da učinim put od Sušaka do Tivta (Boka Kotorska) radi poklonjenja prvom našem ubojnom brodu. U Tivtu, tihom mestu gde je sada „Dalmacija“, dočekao me je izvanredno ljubazno g. Salher, komandant pomorskog arsenala u Tivtu. Neobično zadovoljan, što beogradska štampa poklanja pažnju našoj mornarici, g. Salher me je lično poveo „Dalmaciji“, pričajući mi oduševljeno o njoj. - Ona će sada, rekao mi je g. Salher, služiti kao školski brod i kao takav imaće ogromnih zasluga za razvoj našeg mornaričkog podmlatka. Brod je kupljen u Nemačkoj i prepravljen u Kilu, tako da sada odgovara svima uslovima moderne tehnike. Sada se živo oprema i za mesec dana poćiće u pohode svima većim lukama duž naše obale. Posle toga naši mornari učiniće na „Dalmaciji“ posetu engleskim, a potom i američkim lukama. Zajedno sa g. Salherom i dva mlađa oficira obišao sam zatim celu „Dalmaciju“. Dve katarke izdignute pedeset metara iznad prostrane palube nose na sebi oklopljene osmatračnice i razapetu antenu. Pod njima je najveća i najmodernija radiotelegrafska prijemna i odpravna stanica, koju imamo na plovnim objektima. Iznad radiostanice nalazi se komanda broda, gde pada u oči električni kompas i električna krma. Najlakšim okretom točka koji nije veći od običnog automobilskog volana, može se za tren oka okrenuti u mestu. Pošto smo prošli mnogobrojne odaje, salone i kabine za oficire, kabine i kupatila za vojnike, ušli smo u mašinsku salu, koja odaje jedno zamašno industijsko preduzeće. Osam ogromnih parnih kotlova, na kojima mora biti zaposleno preko 50 ložača, daju paru za četiri mašinska cilindra, jaka 8000 konjskih snaga okreću se dve elise da bi brod išao 25 milja na sat. Do mašinske sale nalazi se radionica za lakše popravke na brodu, zatim električna centrala, mašine za led i filtriranje vode. Posle puna dva sata hoda iz odaje u odaju sa sprata na sprat, bili smo opet na palubi. Za svo to vreme mornari su žurno radili, opremajući „Dalmaciju“ za njen prvi put. U mašinskoj sali zapitao sam jednoga: - Radujete li se brodu? On samo prileže uz cev koju je glačao, tako nežno i zaljubljeno da mi bolji odgovor nije trebao. Drugi odgovori umesto njega: - Kako se ne bi radovali, gospodine. Sada ćemo ploviti! Znate, ja sam bio ovde kada smo imali samo minonosca „Galeba“ i evo šta danas imamo. Tada sam se divio tim našim mornarima, dostojnim da budu obožavani i stavljeni kao uzor mnogim, mnogim. Na palubi jedan oficir mi reče: - Juče sam ih ih jedva oterao da jedu, a neki su ostali i preko ručka da opremaju brod. Kada sam se oprostio sa svima i kada se mrka silueta „Dalmacije“ počela gubiti u daljini, pod utiskom onoga što sam video, osetio sam sav značaj tih reči, i pojmih u svoj jasnoći od kuda dolazi tolika bojazan naših suseda. To, nažalost, izgleda da niko nije osetio u Beogradu i prvoj našoj krstarici, koja treba da zaštiti slobodni Jadran, mesto usklika oduševljenja, poslato je nekoliko nepoverljivih pogleda na njenu prošlost, koja ovde ne može igrati nikakvu ulogu. I sve te, koji su „Dalmaciji“ uputili poglede nepoverenja, trebalo bi uputiti kod naših zapadnih suseda da se raspitaju kolike sume treba baciti da bi se kupilo narodno oduševljenje. Dobili bi sigurno odgovor da to košta kao jedna zamašna flota, a ne kao jedan brod od 28 miliona dinara, koliko košta „Dalmacija“. - Ima li ko god kod nas interesa da ubija volju i duh naših divnih pomoraca, ili su tu umešani tuđinski računi? I pored sve naše nebrižnosti za morem u prvo treba iskreno posumnjati, a za drugo treba zapitati g. dr. Ninčića, jer možda on sumnja i u to drugo. Brana Simeonović
|