JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Last Login: Yesterday at 08:46:03 pm
Location: Prokuplje
Posts: 9 290
|
|
« Reply #183 on: May 15, 2023, 08:23:45 am » |
|
Habsburgovci i srpsko pitanje (Piše Josef Cerny)
Raspad ogromne moskovske carеvine i čitav niz republika znači to isto i kraj panslavizma, a zaklјučenje mira središnjih vlasti sa Ukrajinom svakako je srpski narod dovelo do zrelog saznanja, da se sad njegova dalja sudbina nalazi u domu Habsburgovaca. S tom mišlju oni će se morati izmiriti i svoju budućnost s punim povjerenjem predati u ruke pobjedioca, koji je u stogodišnjim borbama srpski narod u nekoliko prilika oslobodjavao ispod jarma strane vladavine i s kojim su do onog nesretnog preokreta u svojoj unutarnjoj i spoljnoj politici, koja je dala neposredni povod izbijanju svjetskog rata, stajali u potpuno povjerljivim i dobrim odnosima. Poznati austrijski politički pisac Leopold Mandl došao je prema tome sa svim u zgodan čas sa svojom knjigom 'Habsburgovci i srpsko pitanje' (Morltz Perles, Beč), jer on u njoj kratkim i objektivnim razlaganjem predočava Srbima njihovu prošlost, govori stvarnim načinom, oslanjajući se na iscrpno proučavanje akata, o političkim dogadjajima prije svjetskog rata i na završetku se bavi riješenjem jugoslavenskog pitanja, koje je u toliko važnije, što se najveća tragedija starog kontinenta bliži svome kraju. I Mandl zastupa mišljenje, 'da se izmeđju srpske državne ideje - sjedinjenje svih južnih Slovena oko Srbije, kao kristalizacijonog središta - i državne ideje habsburške carevine - sjedinjenje naroda i plemena, koji su za pridruženje sposobni radi zaštite njihove uže individualnosti pod prilikama kulturne vladavine - ne može naći kompromis, nikakav trajni modus vivendi'. Iz toga on izvodi logičan zaključak: 'Sjedinjenje Južnih Slovena u zajednički kulturni napredak kao rezultat skoro četirstotinitog, sudbonosnog, trudnog rada na oblagorodjavaniu, pod domom Habsburga.' Na vrlo zanimljiv način Mandl prije svega opisuje, kako se srpski narod survao u jednu politiku, koja ga je najzad dovela do njegovog sloma. Pretjerana zategnutost narodnih osjećaja pod moralno pokvarenom i propalom vladavinom bila je potsticajna snaga za velikosrpski pokret, koji je postao iz pogrješnog gledišta istorijskog razvitka u jugoistočnoj Evropi. Za vrijeme turskih ratova je habsburška monarhija bila skrovište i pouzdanje srpstva, koje je od nje očekivalo konačno oslobodjenje i osiguranje njegovog privrednog i kulturnog rada, ali i pored svih pobjeda carsko oružje nije bilo u stanju, da taj cilj postigne. Reichen-bachskom konvencijom (1791) car Leopold II. je morao da se odrekne ponovo 'granica princa Evgenija', koje su bile važne za državni položaj monarhijе. Ratom iznurenoj, od Rusije pri zaključenju mira napuštenoj Austriji diktovala je Pruska, Engleska i Holandija jedan bijedni mir. Austrija je bila obvezana da raspusti srpske dobrovoljce, a carske pukove, koji su bili pobjedonosni i duboko se u Srbiji nalazili, da povuče iz osvojene zemlje. Od tada upravo počinje preokret u Srbiji. Stanovništvo Srbije je bilo obuzeto očajanjem. Ono je počelo da potcijenjuje snagu monarhije. Srbi, koji su ponovo dopali omrznutog turskog jarma, nisu pitali o uzrocima, zašto je monarhija i po treći put u toku od sto godina iznevjerila narod i zemlju, koja je cara u Beču pozdravljala oduševljeno kao oslobodioca i pod čijom je zastavom svoju krv prolivala. Srbi su se osjećali gadno iznevjereni. Zar su se za to zakleli caru na vjernost? Šta su znali u ono doba prosti seljaci u Šumadiji o spletkama velike medjunarodne politike? Tako su Srbi sebi uobrazili, da je Austrija suviše slaba da ih oslobodi, oni su mislili, da će se moći svojom vlastitom snagom osloboditi i tako je počela velikosrpska ideja još tada da klija, a jednovremeno se, što je vrlo važno, počeo da opaža i ruski utjecaj. Pisac razlaže, kako se suprotnost izmedju Srbije i Atistro-Ugarske sve više zaoštravala, ali jednovremeno dokazuje, da su tu zaoštrenost u glavnome stvarali oni elementi, koji su kasnije s 'Кulturnom ligom' i 'Narodnom Odbranom' stvorili ona tajna društva, koja su počinila dug niz političkih ubistava, dok atentat protiv nadvojvode Franje Ferdianda i njegove supruge nije prevršio granicu dugog strpljenja Austro-Ugarske. 'Jedna asasinska država, kao u doba krstaških vojni', veli s pravom Mandl, 'postala je u sred Evrope, koja je političkim ubistvima htjeia da postigne državni cilj, pa se pri tome, sa svim kao u srednjem vijeku, služila nesretnim, zanesenim sljedbenicima, koji su po datoj zapovijesti slijepo se laćali svoga smrtonosnog oružja i nalazili se ondje gdje im je uprava velikosrpske propagande naredjivala'. Pisac se iscrpno bavi s tim žalosnim odjeljkom, čije je temeljno razlaganje u toliko potrebnije, što se iz njega može saznati upravo bezumna zaslijepljenost, kojom je srpski narod bio obuzet. On nas podsjeća na to, da su najamnici 'Kulturne lige' i 'Narodnе odbrane' proširili svoju zločinačku djelatnost i u oblast naše monarhije, i da je još 1910. postojao plan da se ubije pok. car Franjo Josip, a zatim je ne rasvijetljeni dogadjaj god. 1911. sa beogradskim puškarom Gjorgjem Bichelom, jednim njemačkim otpadnikom, doveo do zaključka, da su srpski zavjerenici još tada radili o životu nadvojvode Franje Ferdinanda. Pri tome je u svakom takvom dogadjaju bio upleten jedan od sinova kralja Petra. Poslije toga je došao zločin hrvatskog djaka Luke Jukića, koji je pucao u Zagrebu na kraljevskog komesara Cuvaja, promašio istina, ali je za to ubio banskog vijećnika Hrvojića. Nekoliko nedjelja prije toga je Jukić bio u Beogradu, gdje ga je prijestolonasljednik primio u privatnoj audijenciji. Javni život omladine od Kotora do Ljubljane ličio je kao olujom uzburkano more. Djela Žerajića i Jukića slavila je beogradska štampa; izgredi djaka i učitelja, koji nisu pripadali 'Kulturnj ligi' u Beogradu, bili su od tada na dnevnom redu. Iscrpna ali i vrlo potrebna posmatranja čini Mandl i o moralnom podivljavanju u Srbiji, bez kojeg se zločinačka politika srpskih viših slojeva ne bi mogla ni zamisliti. 'Najkobniji utjecaj vršio je radikalizam na vjerski pogled na svijet narodne mase u Srbiji. Srbinu njegova crkva nije vjerska, nego politička institucija. Srpski seljak ne odaje poštovanje svome svešteniku, nego bi se moglo reći protivno. Od svoje djece, koja posjećuju osnovnu školu, seljak čuje, da je sve ono, čemu biblija uči pogriješno. S gubitkom vjere, sve više gubio i moral u narodnoj masi. Poručeno ubijstvo postalo je, bez ikakvog zazora, stranačko oružje u seoskom i gradskom životu i opšte upotrebljeno sredstvo za postizavanje političkih ciljeva i učvršćivanja vlasti. Od godine 1884. do 1895. same su pristalice radikalne stranke izvršili 368 političkih ubistava. Srbija je bila u zločinstvu najbogatija zemlja na svijetu. Upravnik grada Beograda dr. Dušan Alimpić sam je to utvrdio jednim zvaničnim radom 'Kriminalitet u Srbiji', u Beogradu 1911. Najkobnija ličnost Srbije bio je njen prvi državnik, regent Jovan Ristić, 'tip onih u Srbiji mnogobrojnih političara, koji uništavanje Austro-Ugarske nisu samo označavali kao državnu cilj Srbije, nego za tim i bezobzirno težili'. U svojim memoarima, polemičnim raspravama i člancima svoga ličnog organa,'Istoka', on je sasvim otvoreno izjavio: 'Srpski narod mora doći do saznanja, da mu jе Austro-Ugarska u političkom i ekonomskom pogledu neprijatelj i da je poboljšanje njegovih ekonomnih i društvenih prilika moguće samo tada, ako se istisnu austro-ugarski interesi iz Srbije i sa Balkana'. Težeći za tim, Ristić, je još na berlinskom kongresu, pomoću Engleske, znao da a priori osujeti svaku mogućnost carinskog sporazuma sa Austro-Ugarskom. Ovdje je vrlo važno navesti davno poznatu dvoličnost engleske politike, koja je strahovite prilike u Srbiji, naročito za vrijeme vladavine posljednjeg Obrenovića, upotrijebila da se u engleskoj štampi pristupi pretresu o podijeii te države, o čemu je prvo počeo da govori 'Standard', dokle je 'Morning Chronicle' 1895. god. pisao izmedju ostalog: 'This country needs a man like Kallay'. (Ta zemlja treba čovjeka kao što je Kallay). Prilikom svog posljednjeg bavljenja u Austriji kralj Eduard je rekao: 'Austro-Ugarska mora izvaditi srpski trn iz njene noge, da bi opet postigla slobodu kretanja'. Tog istog mišijenja izgleda da je bio za vrijeme aneksione krize tadanji engleski poslanik u Beču, Catright, koji je suprotno politici Sir Edward Greya, koji je potpomagao težnje Srba, rekao glavnom uredniku bečkog 'Fremden-blatt'-a: 'Stvorite rat i udarajte brzo i jako, da bi stvar imala svoj kraj, prije no što vam drugi ne zadrže ruku. Nestanak Srbije bila bi sreća za Evropu'. Kad mu je srpski poslanik Gjorgje Simić povodom takvog njegovog držanja iskazao svoje čudjenje, odgovorio je: 'Male države nemaju prava za opstanak i ne bi trebale da čine teškoće u politici velikim državama'. Danas je opšte poznata omiljena fraza, s kojom se sporazumne sile u svome otimačkom ratu još uvijek hoće da prikazuju kao uzorite: 'zaštita malih naroda!' Pa kako bi trebalo da se riješi jugoslovensko pitanje? Pisac je, razumije se, mogao da se pozabavi s tim pitanjem samo čisto akademski i u većem nacrtu, ali mu se mora odobriti, kad zahtjeva, da se u evropskom interesu izvrši takva reorganizacija sistema balkanskih država, kojom bi se osigurao dug mir, miran i kulturan razvitak naroda i zemalja, koje su stoljećima mnogo i teško propatile. Ponovno uspostavljanje Srbije nalazi on da ne odgovara evropskim interesima, jer bi u svome starom položaju Srbija bila opet opasna za mir. Ali i sa gledišta interesa rasa i narodnosnih interesa ne može se poželiti ponovno uspostavljanje Srbije. U ostalom Srbija i prije svjetskog rata nije imala prava za opstanak, jer je njen sobom postavljeni zadatak prognanja Turaka iz srpskih i bugarskih zemalja bio okončan. Od tog trenutka je ona bila preprijeka jugoslovenima na putu za političko jedinstvo podjednakim kulturnim napretkom. U posljednjem odjeljku pisac obraća još pažnju na otvorene suprotnosti u spoljnoj politici Srbije, koja je znala samo za razoravanje one Austro-Ugarske, koja je na Soči i na Jadranu branila zagroženu jugoslovensku rasu pomoću njene elite i mase jugoslovenstva. 'Тako je Srbija došla u otvorenu suprotnost sa interesima vlastite rase, kojoj je nekad imala da zablagodari svoj postanak. Ona postade zločinački štetočina vlastitoga narodia svojom politikom, koja se izmetnula u antinacionalnu'. - Mandl ubjedljivo dokazuje, da su i sami jugoslovenski interesi protivni uspostavljanju Srbije, ako bi time državnička suprotnost oživila novim životom. Beogradske Novine, 51/1918.
|