M 97 -> Orao -> Vergada -> Pionir -> M 21 Zelengora -> Š-3
TAJNA PAROBRODA Š-3
Otkrivamo nepoznatu priču o ratniku iz 1918. godine, nekadašnjem kraljevskom ratnom brodu, koji je u rezalištu skončao kao velolučki teretnjak [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Piše Marijan ŽUVIĆ, Foto ARHIVA, Objavljeno 23.03.2018.
Najveće europsko groblje brodova, Brodospasovo rezalište u Svetome Kaji, neiscrpno je vrelo priča o brodovima koji su tu ostavili kosti. Nije ni čudno, jer je u četiri desetljeća njegova postojanja tamo izrezano čak 630 trgovačkih brodova svih vrsta i veličina, svih zastava, zakučastih imena i egzotičnih matičnih luka. Umrlice brodova iz Svetoga Kaje svojevrstan su presjek povijesti brodarstva od kraja 19. stoljeća do kasnih šezdesetih godina 20. stoljeća. O tamo izrezanim brodovima iz flota jadranskih brodara pisao sam često i u Otvorenome moru i njegovu ocu, prilogu More na stupcima Slobodne Dalmacije. I kad god bi se učinilo da je knjiga mrtvih brodova konačno i zauvijek zatvorena pojavila bi se neka nova, nikad ispričana priča.
Činovnička oznakaTako je i sada. Evo nam štorije o parobrodu Š-3, koji je izrezan prije više od pola stoljeća, u ljeto 1963. godine. Pa kakvo je to ime Š-3? Nikakvo! To uopće nije ime nego činovnička oznaka pod kojima je Jugoslavenska ratna mornarica prodavala svoje otpisane brodove. U desetak godina, od ranih šezdesetih do ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, bilo je prodano mnoštvo plovila, najvećim dijelom teretnjaka i desantnih brodova. Gotovo nijedan nije bio prodan pod svojim mornaričkim imenom, nego su im dodijeljene slovno-brojčane oznake. Koliko je poznato one su određivane prema mjestu gdje se brod prodaje, kao što u slučaju našega junaka Š označava Šibenik.
Nažalost, te činovničke oznake su u mnogim slučajevima unesene u brodske isprave, a poslije i u registre brodova, kao službena imena! Tako i danas Hrvatski registar brodova kao nekadašnje ime broda Planik navodi oznaku Š-2, a za brod Tornado oznaku P-10. A takvih je primjera mnogo. Pogledajmo pozorno unikatnu fotografiju parobroda Š-3, snimljenu u rezalištu u proljeće 1963. godine: dobro se vidi da je nekadašnja velika mornarička oznaka na pramcu prebojana, a preko nje je nevještim rukopisom napisano Š-3.
Novi akterNi dobri poznavatelji brodova JRM nisu uspijevali samo temeljem slike iz Svetoga Kaje sa sigurnošću kazati koji bi to brod mogao biti. Nadgrađe i krmeni dio mogli bi odgovarati minopolagaču Zelengora, nekadašnjem Orlu Kraljevske ratne mornarice, ali je pramčani dio drugačiji. Premda bi sama oznaka Š-3 bila dostatna da se neupitnim učini kako je Brodospas taj brod kupio od Ratne mornarice nije tako bilo! U rezalište je stigao kao brod – Obalne plovidbe iz Vela Luke! Mornarica je još 1962. brod prodala Velolučanima, a u Sveti Kajo je dospio tek godinu kasnije. I tek tu u priču ulazi novi akter, potonuli teretnjak Arca.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Da bi ispričali epilog te nesvakidašnje priče, vratimo se uvodu i zapletu, a to znači sve do ratnih dana 1917. godine, do gradića Geestemündea na samom ušću rijeke Weser u Sjeverno more. U tamošnjem brodogradilištu Joh. C. Tecklenborg Werft za njemačku Carsku ratnu mornaricu gradilo se mnogo minolovaca tipa Minensuchboot 1916. Bili su to brodovi istisnine 533 tona, dugi 59,6 i široki 7,3 metara, pokretani s dva stapna parna stroja od ukupno 1850 konjskih snaga i najveće brzine od 16,5 čvorova. Mnogo jednakih minolovaca gradilo se i u drugim brodogradilištima. Neki su bili predani Kaiserliche Marine u proljeće, drugi u ljeto 1918. godine, a dobar dio naručenih brodova nije bio dovršen u trenutka kapitulacije Njemačke.
Imena pticaNakon rata Njemačka je bila puna ratnih brodova kojih se morala riješiti zbog strogih odredaba Versailleskoga ugovora koji je drastično ograničio nekoć moćnu flotu. Tako je veliki broj minolovaca u ljeto 1921. godine prodan tvrtkama iz Hamburga i Bremena. Jedna od njih je šest brodova odmah preprodala Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Neki izvori navode da su brodovi prodani kao tegljači, svaki za 1,4 milijuna maraka, te su po dolasku u Jadran opremljeni kao minopolagači.
Kako bilo, svi su dobili imena ptica, pa se obično u povijesnim kronikama spominju kao klasa Jastreb. Tako je njemački minolovac M 97 postao jugoslavenski minopolagač Orao, M 100 Galeb, M 106 je nazvan Gavran, M 112 Jastreb, M 121 Kobac, a M 144 je dobio ime Sokol. Mnogima se nije svidjelo ime Gavran, pa je 1923. taj minopolagač nazvan mnogo pitomije – Labud. Dva desetljeća poslije dobili su neka nova, strana imena. Kao i većina Kraljevske mornarice svih je šest minopolagača bez ispaljenoga metka palo Talijanima u ruke u travnju 1941. godine.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Novi su ih gospodari odmah pokrstili, a odabrali su im talijanska imena hrvatskih otoka. Tako je Orao postao Vergada, Galeb je nazvan Selve, Labud Zuri (od 1942. Oriole), Jastreb Zirona, Kobac je nazvan Unie, a Sokol Eso. Sljedećih su mjeseci svi preuređeni u lovce podmornica i poslani u afričke vode da se bore s Britancima.
Izmjena pramcaNo, loša im je bila ratna sreća: britanski su iz zrakoplovi jednog po jednog slali na dno. Tako je kapitulaciju Italije u rujnu 1943. dočekao samo brod Vergada, nekadašnji Orao. Službeno je vraćen Kraljevskoj ratnoj mornarici na Malti u prosincu 1943., a doskora je zaplovio pod zastavom s crvenom petokrakom.
Od studenoga 1945. nosio je ime Pionir, a u svibnju 1949. dobio je ime Zelengora i mornaričku oznaku M 21. Starac iz Geestemündea sve je manje plovio kako su stizali novi brodovi s domaćih navoza, da bi 1962. i službeno bio izbrisan iz Flotne liste JRM i stavljen na prodaju. Tada je uklonjena sva vojna oprema, ispred mosta je uređen prostor za teret, a izmjenjen je i pramčani dio broda. Kako je piscu ovih redaka prije četvrt stoljeća posvjedočio Franko Andrijić, koji je 1962. godine bio direktor Obalne plovidbe iz Vela Luke, brod je kupljen u sklopu planova da se stari drveni brodovi što prije zamijene čeličnim teretnjacima. Tako je i nabavljen Š-3 koji je trebao dobiti ime Gradina. No, to se nije dogodilo!
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Pokazalo se da je štiva na nekadašnjoj Zelengori premala, te da bi od toga broda bilo puno više štete nego koristi, pa se odustalo od njezina preuređenja. Nesuđena je Gradina bila na mrtvome vezu kad se iz jadranskih dubina pojavila Arca! Taj neveliki teretnjak dug 47 i širok 7,7 metara, nosivosti 541 tonu, izgrađen je 1938. godine u nizozemskom gradiću Waterhuisenu pod imenom Bart, a 1946. postaje Roelf. Od poznate nizozemske kompanije Wagenborg ga 1960. kupuje tršćanska tvrtka Alberti & Cappello i daje mu ime Arca.
Prodor moraStare kronike bilježe da je Arca 17.siječnja 1962. plovila nedaleko od otoka Unija, na putu iz Trsta u sirijsku Lattakiju s raznovrsnim teretom. Što je rijetko usred zime bila je kalma bonaca, no u brod je iznenada počelo prodirati more. Zapovjednik je odbio ponuđenu pomoć iz Rijeke i Lošinja, uključene su brodske crpke, a Arca je usidrena kod Velih Srakana čekala brod Christina Montanari koji ju je trebao otegliti na popravak. Christina je stigla, stanje je bilo pod kontrolom sve do jedne milje od luke spasa u Malome Lošinju kada je nagli prodor mora potopio Arcu.
Iz dubine od 47 metara izvučen je tek u kolovoza, nakon Brodospasove dvomjesečna akcija spašavanja. Dotegljen je u Rijeku gdje će na mrtvome vezu provesti puna četiri mjeseca, jer se Brodospas i tršćanski brodovlasnici nisu nikako mogli nagoditi. Arca tek u prosincu stiže u Split i tada se njezini puti i sudbina parobroda Š-3 isprepliću! Premda znatno oštećena Arca je ipak bila zanimljiva velolučkoj Obalnoj plovidbi, pa je u siječnju 1963. obavljena trampa. Velolučani su preuzeli Arcu, a Š-3 je otplovio u rezalište. Vjerojatno je posao zaključen bez dodatnih plaćanja, Brodospas je nekadašnjega ratnika iz 1918. doskora izrezao, a Arca je popravljena.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Velika šutnjaKad je u flotu Obalne plovidbe uvrštena pod imenom Ošjak, bila je tako dobro uređena da je nalikovala - novogradnji.
Devet godina poslije Ošjak je prodan panamskoj tvrtki Compania di navegacion Lemina S.A. koja će mu zadržati ime, no koja će se proslaviti mutnim poslovima na Sredozemlju, osobito masovnom krijumčarenju cigareta iz Albanije u Italiju. Nad Ošjakom se nadvila velika šutnja, godinama ni traga ni glasa, čak ga je i Lloyd’s brisao iz registra vjerujući da broda više nema. I tako sve do srpnja 1985. godine kada je jedan Nizozemac bio u prigodi u, tada strogo čuvanoj albanskoj luci Vlore, znanoj kao Valona, razgledati polupotopljeni teretnjak prepoznatljive holandske gradnje.
Tajne nije bilo, jer je na krmi još bilo dobro vidljivo ime Ošjak. Na sljedeći glas iz Albanije čekalo se pune dvije godine. Jedan je pomorac za boravka u Valoni 1987. bio svjedokom pretvaranja Ošjaka u staro željezo...
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Slobodna Dalmacija