lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan fregate
Offline
Gender:
Posts: 7 442
|
|
« Reply #2 on: January 30, 2010, 08:40:20 pm » |
|
Nakon uvodnog dela, gde sam u kratkim crtama objasnio opšte pojmove, koji se odnose na problematiku minskog naoružanja u mornarici, daću jedan kratak opšti prikaz o tipovima morskih mina koje je JRM imala u naoružanju. Odmah u početku se moram ograditi: nemam pouzdanih informacija, zapravo nemam nikakvih informacija o minskom oružju u godinama posle 2. svetskog rata. Dakle, ne mogu dati kompletan istorijat te vrste naoružanja od 2. rata pa naovamo – sve do raspada. Moje informacije i znanja dosežu do sedamdesetih godina. Ono što je bilo ranije, obavijeno je tamom: ljudi koji su dolazili u kontakt sa minama u tom periodu su većinom pokojni, a raspoloživa literatura je nedostupna.
U glavnom, slobodno mogu kazati, da su u periodu posle rata u naoružanju JRM u najvećem broju bile zastupljene kontaktne sidrene mine (većina poreklom iz SSSR). Sve te mine su konstrukcijski veoma ličile na SAG-2, koju sam predstavio na Palubi. Razlikovale su se po nameni, odnosno veličini, tj po količini eksploziva u minskoj posudi. Uvođenje u naoružanje savremenih nekontaktnih mina, sa elektronskim logičkim sklopovima i višekanalnim paljbenim mehanizmima počelo je kasnije.
Ova moja tvrdnja ima realne osnove, pošto sam početkom devedestih godina, kada sam počeo proširivati svoja znanja o mornaričkim oružjima, praktično godinama obilazio i posmatrao ogromne količine mina, u Boki, koje su iz Hrvatske predislocirane u CG. Oko 4000 (!?) komada velikih morskih mina, raznih tipova, bile su godinama postrojene na obali mora od Pristana pa skoro do Rosa, u dužini od nekoliko kilometara. Rashodovanje tih mina je teklo sporo, trajalo nekoliko godina, i obala je potpuno raščišćena tek u drugoj polovini devedesetih godina. Ljudi u Boki uopšte nisu bili svesni kakvoj opasnosti su bili izloženi tih godina: onoliki broj morskih mina na morskoj obali, praktično nezaštićene od bilo kakvog vanjskog uticaja ili sabotaže, naslagane jedno do drugog. Da su kojim slučajem eksplodirale, zbrisale bi sa zemlje ceo Herceg Novi, Kumbor, Đenoviće, Baošiće, Bijelu, Tivat i okolinu. Izračunajte: oko 4000 mina, a najmanje eksplozivno punjenje su imale SAG-2 od preko 100 kg TNT, a bio je veliki broj sa eksplozivnim punjenjem od preko 200 kg. Kolika bi bila snaga eksplozije da su pukle, koliko kT?
No, sva sreća, grom uvek udara u vrh a ne u podnožje brda, gde su mine bile poslagane. Bilo je to vreme haosa na svim nivoima!
Na početku ovog opšteg prikaza vraćam se na minu SAG-2, koja je već predstavljena na Palubi. Ove mine su konstrukcijski veoma stare (prototip je izgrađen 1908. godine), i mine sličnog tipa su se koristile u mornaricama širom sveta, više od sto godina. Principi gradnje mnogih savremenijih mina se baziraju upravo na principima gradnje mina SAG-2. Da pogledamo malo detaljnije:
Na prvoj priloženoj slici se vidi presek minske posude. Ona se u ovakvom obliku koristi i danas kod savremenih mina i osnovni delovi posude su ostali isti od početaka pa do danas. Minska posuda predstavlja jednu vodonepropusnu posudu namenjenu za smeštaj eksplozivnog punjenja i paljbenog uređaja mine. Ona štiti eksploziv i paljbeni uređaj mine od vanjskih uticaja (more, vlaga, mehanički udarci prilikom manipulacije). Obično je loptastog ili sličnog oblika i izrađeno je od mekoželeznog lima (kod savremenih mina stakloplastika, karbonska vlakna i sl.). U donjem delu kugle je minska komora (3) koja je napunjena sa eksplozivom. Gornji, prazan prostor daje telu mine neophodan uzgon, koji obezbeđuje pravilno sidrenje i držanje mine na predviđenoj dubini. Na gornjoj polulopti postoje otvori, svaki sa svojom specifičnom namenom: za smeštaj hidrostatkog osigurača (4), za smeštaj olovnih rogova i drugih snezorskih elemenata (5), za smeštaj potapača (6). Očnjaci sa karikama (9) služe za dizanje i prenošenje minske posude. Centralni očnjak (10) na donjoj polulopti služi za spajanje sidrenog uređaja na minsku posudu, a otvor (11) služi za nalivanje i kontrolu eksplozivnog punjenja. Upaljač se smešta u postolje (12) na eksplozivnom punjenju. Ovakav oblik i raspored osnosvnih delova je manje više sličan kod svih sidrenih mina.
Sledeća slika prikazuje faze sidrenja automatsih sidrenih mina, koje položajnu dubinu zauzimaju sa površine vode. 1. faza – kada se mina sa broda položi u more prethodni uteg ispadne i odmotava unapred odmerenu dužinu konopa (sajle). Na taj način se određuje na kojoj dubini će se mina sidriti. 2. faza – minska posuda isplivava na površinu, a minsko sidro zajedno sa prethodnim utegom tone ka dnu. Pošto je prethodni uteg specifino teži od minskog sidra ono tone brže i odmotava celu dužinu sajle za postavljanje dubine. 3. i 4. faza – prethodni uteg je odmerio položajnu dubinu, sidrena sajla se odmotava sa sidrenog uređaja, minska posuda pluta na površini mora. 5. faza – prethodni uteg je došao na dno i vrši kočenje bubnja na kojem je namotana sajla za sidrenje – odmotavanje sidrenog konopa prestaje. Mina je još na površini. 6. faza – Sidro i dalje tone i svojom težinom povlači minsku posudu pod površinu mora na odmerenu položajnu dubinu.
Tek kada mina dođe na određenu dubinu hidrostaski osigurač (reaguje na pritisak vode) dovodi minu u ’’oštro stanje’’, tj. zatvara strujni krug između paljbenog uređaja i upaljača. Šećerno osiguranje je mehanička zaštita, da se hidrostaski osigurač ne može nikako dovesti u ’’oštro stanje’’ pre nego što se mina položi u vodu. U slučaju da minsko sidro popusti ili pukne sidreni konop, minska posuda isplivava na površinu i hidrostatski osigurač prekida strujni krug između paljbenog uređaja i detonatora, te čini minu neopasnom. U pojedine tipove mina se ugrađuje potapač. To je malo eksplozivno (najčešće barutno) punjenje usmerenog dejstva, koje posle isteka postavljenog vremena detonira i otvara otvor na oplati minske posude, ne izazivajući pri tome detonaciju eksplozivnog punjenja mine. Na taj način mina tone na dno mora i postaje bezopasna (uslovno rečeno).
Od sidrenih mina ovakvog tipa JRM je u svom arsnenalu imala i mine SAG-1, koje su takođe predstavljene na Palubi. Osim toga, imali smo i mine SAG-3. Ove zadnje su u principu bile veoma slične prethodnima, osim što je njihovo eksplozivno punjenje u odnosu na SAG-2 bilo duplo veće. Mine SAG-3 su rashodovane sedamdesetih godina.
Što se tiče mina SAG-2B, moram dopuniti izlaganje koje sam postovao na Palubi.
Početkom devedesetih godina izvršena je određena modifikacija na osnovnom projektu (modifikovano je oko 60 mina). Ugrađen je satni upaljač SU-10 ili SU-20 u minsku posudu, a minsko sidro je konstrukcijski izmenjeno, tako da se nakon polaganja mine u vodu mina nije usidrila već je plutala. To praktično znači da je mina plutala (plivala) na vodi neusidrena, nošena morskom strujom i tako je ’’lovila’’ svoj plen. Na taj način je dobijena modifikovana mina: SAG-2B – plutajuća. Namera konstruktora, odnosno onoga ko je osmislio ovakvu modifikaciju je očito bila, da se u slučaju nekog ozbiljnijeg, opšteg ratnog sukoba u bližem okruženju ili totalne blokade neše zemlje i naših pomorskih snaga, ovakve plutajuće mine puste niz struju – pa na šta nalete. Radni ciklus takvih mina je bio najviše 10, odnosno 20 sati, u zavisnosti od tipa satnog upaljača koji je ugrađen, i nakon isteka tog vremena one bi detonirale, naravno, pod uslovom da pre toga ne doplutaju do nekog broda ili luke. Sva sreća, te plutajuće mine nikada nisu upotrebljene i ubrzo posle agresije 1999. godine su rashodovane i delaborisane. Od kontaktnih sidrenih mina u naoružanju smo imali još protivpodmorničke antenske mine SAGA-M.74. Princip je isti kao kod prethodno spominjanih, osim što je ova mina sidrena na većim dubinama i pored olovnih rogova imala je i antenski paljbeni uređaj. Obradiću je kasnije, detaljnije. Sledeća sidrena mina iz arsenala JRM je SAM-M.80 i predstavljena je na Palubi.
Sidrena mina PM je bila Sovjetske kontrukcije. Namenjena je za borbu protiv podmornica u zaronjenom stanju. Za razliku od prethodnih imala je oblik sličan torpedu i mogla se polagati iz torpednih cevi podmornica. Radi se o mini sa veoma specifičnim načinom sidrenja na velikim dubinama. U jednoj izvedbi je imala akustični a u drugoj antenski paljbeni uređaj. Eksplozivno punjenje je kompozitni eksploziv. Rashodovna je odavno – sedamdesetih godina, tako da o njoj ne znam skoro ništa.
Sledeća grupa mina su na dnu ležeće mine KMD, AIM-M.70 i AIM-M.82, te Švedska mina GMI-100 ’’Rockan’’. Prva je već predstavljena na Palubi, a ostale ću pojedinačno predstaviti u narednim zapisima.
|