Milan (longtrip)
kapetan fregate
Offline
Posts: 7 424
|
|
« Reply #36 on: November 04, 2015, 02:35:58 pm » |
|
To kaže istorija koju su pisali komunisti kao pobednici, zar ne? Svi smo mi to učili iz istorije . Ali hajde da vidimo da li su nešto prećutali ili falsifikovali ili tumačili kako njima odgovara .
Jugoslovenska monarhija žrtva beskrupoloznih britanskih interesa i Čerčila
Jedno od pitanja koje se proteklih godina, povremeno, pojavljuje u našoj javnosti jeste da li je monarhija u Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata ukinuta ili je sama sebe ugasila?
Javnosti su pre nekoliko dana u Medija centru predstavljeni dokumenti koji, kako tvrde u Kancelariji prestolonaslednika Aleksandra Drugog Karađorđevića koja je organizovala konferenciju za novinare, potvrđuju da kralj Petar Drugi nije abdicirao. Konferencija za novinare bila je motivisana polemikom koja se već neko vreme, sa manje ili više žestine, vodi u domaćoj javnosti o tome da li se Karađorđevići zapravo predstavljaju kao lažni naslednici prestola jer je Petar Drugi - abidicirao?
Dokumenti koji su predstavljeni potiču iz velike zbirke dokumenata advokata Ranka Brašića, jednog od savetnika kralja Petra II. Posle Brašićeve smrti ta zbirka dokumenata našla se u Sjedinjenim Državama, a na kraju je raznim kanalima došla do Srbije i porodice Karađorđević. Kako su utvrdili govornici na konferenciji, istoričari Momčilo Pavlović, Ljubodrag Dimić i Čedomir Antić, nekoliko važnih dokumenata iz te zbirke pokazuje da je netačna teza koja se čuje u našim medijima, prema kojoj je samim imenovanjem Namesništva početkom marta 1945. kralj Petar II zapravo abdicirao i napustio tron.
Dokumenti koji su predstavljeni potiču od jugoslovenskog poslanstva u Londonu.
U prvom dokumentu, pismu koje datira od 27. aprila 1945, a koje je dr Vladimir Ribar adresirao na kralja Petra Drugog, ističe se da se Namesništvo u Beogradu interesuje za skori porođaj kraljice Aleksandre i da će poslati komisiju koja će sačiniti protokol o rođenju sadašnjeg prestolonaslednika Aleksandra Drugog.
Drugi dokument potiče od Kraljevskog Namesništva od 9. juna 1945. u kojem se obraćaju, kako piše, Njegovom veličanstvu kralju Petru Drugom, i u kojem mu podnose izveštaj o stanju u Jugoslaviji. Zanimljivo je da u tom dokumentu stoji pečat Kancelarije Namesništva sa petokrakom.
Treći dokument je pismo koje je britanski kralj Džordž Šesti poslao povodom rođenja sadašnjeg prestolonaslednika Aleksandra, a koje je poslao „dragom bratu i rođaku, Vašem Veličanstvu kralju Petru Drugom“. Prema mišljenju istoričara koji su govorili na konferenciji, ovi dokumenti pokazuju da do leta 1945. jugoslovenska država, koja je u to vreme već postala komunistička, ima odnose sa krunom, interesuje se za njena prava i ispunjava ih.
Oni koji osporavaju ovo viđenje tvrde da je kralja Petar Drugi abdicirao time što je svoja ovlašćenja preneo na Namesništvo koje je raspisalo izbore za Ustavotvornu skupštinu koja je proglasila republiku i ukinula monarhiju.
Kako je istaknuto na konferenciji u Media centru, ne postoji nijedan dokaz, nijedan akt ili dokument koji pokazuje da su se Karađorđevići odrekli krune. Sudbina Karađorđevića i monarhije, prema njihovom mišljenju, zapravo je proizvod kompromisa koji su Britanci postigli sa Sovjetima, sebično i brutalno braneći sopstvene interese. Prema mišljenju Ljubodraga Dimića, profesora na katedri za istoriju Jugoslavije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, okvir za razumevanje događaja na kraju rata u Jugoslaviji leži u britanskoj politici kompromisa koju Čerčil dogovara sa Staljinom, a u čijoj je pozadini pokušaj da se sačuvaju uvek sebični interesi Britanije na Balkanu.
- Pošto Britanci već u proleće 1943. uočavaju da pokret na koji su se do tada oslanjali ne može da im obezbedi zaštitu interesa u budućnosti, oni pokušavaju da nađu drugog partnera - u Brozu. Prve kontakte sa njima imaju već od aprila 1943. Britanci tada vode politiku ekvidistance prema oba antifašistička pokreta na Balkanu, ali u jesen 1943, posle AVNOJ-a, to prerasta u politiku kompromisa, koju prihvata i Moskva. Ta politika imala je dva pravca delovanja, objašnjava Dimić. Jedan pravac je da se privoli jugoslovenski monarh na izvesna popuštanja. Ta popuštanja se suštinski ogledaju u dve stvari: oslobađanje od vlade Vojislava Purića u kojoj je ministar vojni bio Dragoljub Mihailović. Sa druge strane, traži se da se „kralj oslobodi“ Dragoljuba Mihailovića, kako piše Čerčil, jer „on postaje teret koji se više ne može nositi“ u odnosima sa Moskvom. Takođe, Moskva je dobila zadatak da omekša jugoslovenske komuniste i ublaže revolucionarnu retoriku AVNOJ-a.
Pritisak na Broza i na kralja Petra dovode da, posle pada Purićeve vlade u maju 1944, novu vladu sastavlja Ivan Šubašić koji je direktni britanski izbor za premijera. - Ono što danas znamo o njegovom izboru jeste da je on bio direktni britanski čovek plaćen od britanskih službi i države zadužen da ispunjava britanske interese u pitanjima koja se tiču Jugoslavije, naglašava Dimić. Od zasedanja AVNOJ-a 29. novembra 1943. Jugoslavija faktički ima dve vlade - jednu, AVNOJ-evsku i drugu, kraljevsku u Londonu. Nada Britanaca je da, ukidanjem tog paralelizma, postoji mogućnost da monarhija i opstane. Da bi sve to postiglo, od Tita se traži da prihvati Šubašića i da izmeni odluku AVNOJ-a koja kaže da je ta vlada izdajnička i da sa njom neće pregovarati.
Od Šubašića se traži mnogo ustupaka koji su definisani ugovorom Tito-Šubašić na Visu u leto 1944. - Već u tom trenutku pozicija monarhije bila je bitno oslabljena. Ipak, tu nisu prestali pritisci. Oni se nastavljaju tokom 1944. godine i jedna od tačaka u kojoj odnosi kulminiraju je oktobar 1944. U tom trenutku Crvena armija je na prostoru Jugoslavije. Britanci, da bi pojačali svoju poziciju u razgovorima sa Staljinom ponovo pritiskaju monarha tražeći da se bezuslovno odrekne Mihailovića. Smatraju da ukoliko on to ne uradi, od njegove vlasti posle rata neće ostati ništa, kaže Dimić. On je ukazao na dokumentaciju koja pokazuje da je Staljin u pismima koje je slao Georgi Dimitrov, savetovao Brozu da prihvati sporazum sa Šubašićem i da pristane da suspenzija monarhije ostane do kraja rata i da time potvrdi da će posle završetka rata „na slobodnim izborima“ biti odlučena njena sudbina.
- Drugim rečima, jugoslovenska monarhija postoji sve do izbora u jesen 1945. godine. O abdikaciji monarha se ne može govoriti. Monarh je bio primoran u martu 1945. da prihvati da svoju vlast prenese na Namesništvo, ali to nije značilo abdikaciju. Monarhija suštinski traje dok na izborima, pod uslovima koji nisu bili demokratski, revolucionarna vlast nije dobila podršku većine stanovništva i tada se ukida monarhija. Ona je do tada suspendovana. Zato istoričari, kada pišu o Kraljevini Jugoslaviji, pišu da ona traje ne do 1941, već do 1945. godine, naglašava Dimić.
Ma kakvo bilo mišljenje istoričara o tome da abdikacije nije bilo, stanovište komunističke istoriografije je znatno drugačije. Komunističko viđenje promene državnog uređenja i sudbine kralja Petra Drugog čini se, dobro je oslikano i u Enciklopediji Jugoslavija iz 1962, koja je izuzetno ideološki obojena. U delu posvećenom Petru Drugom Karađorđeviću, navodi se da je „konačno rešenje pitanja monarhije u Jugoslaviji donela Ustavotvorna skupština Jugoslavije svojom odlukom od 29. novembra 1945. kojom se u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhija u Jugoslaviji, a Petar Drugi sa celom dinastijom Karađorđevića lišava svih prava koja su njemu i dinastiji pripadala“.
Istoričar Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju, naglašava da uspostavljanje Namesništva nije isto što i abdikacija.
- Pod pritiskom, kralj je pristao na određena popuštanja. On je, po Ustavu, trebalo da imenuje Namesništvo. Međutim, desilo se da je onaj koji je određen za pregovarača sa Titom (Šubašić - primedba redakcije), zastupao Titove interese. Postoji anegdota da je Namesništvo ustajalo kada je Tito ulazio u salu. Šubašić je jednom prilikom rekao američkom obaveštajcu da su šanse za povratak kralja u zemlju minimalne, ali zašto bi mu on rušio tu iluziju. Svestan te činjenice, kralj je tada otpustio Šubašića, na šta mu je Čerčil brutalno saopštio da će oni raditi i mimo njega, pa šta je kralju onda drugo preostalo.
Pavlović, kao i Dimić, naglašava brutalnost britanskih interesa koji su uslovili ovakvu sudbinu srpske i jugoslovenske krune. On ukazuje i na pismo u kojem sam kralj Petar upozorava na prećutnu abdikaciju. U jednom pismu Čerčilu on je obrazložio svoj položaj na sledeći način: „Od mene se traži da prećutno abdiciram. Ja to nikada ne mogu učiniti niti otvoreno, niti prećutno. Ja nemam pravo da tako nešto uradim sve dotle dok sam ustavni kralj. Prema Ustavu ja sam vrhovni čuvar stalnih interesa moga naroda. Narod polaže pravo da me pita u bilo koje vreme kako sam branio njegove interse. Radi toga, moja je dužnost da nastojim da u interesu svih mojih naroda i društvenih klasa, njihovi interesi budu podjednako zaštićeni“.
Dakle, od njega se traži da, ako potpiše određena akta koji mu se sugerišu, onda će postojati mogućnost da se to tumači kao abdikacija, kaže Pavlović. On naglašava da ipak ne postoji nijedan jedini akt u kojem stoji da se kralj Petar Drugi odrekao prestola, odnosno da je abdicirao. Na pitanje da li je postojalo nastojanje komunista da se, pošto poto, izdejstvuje i formalna abdikacija kralja, Pavlović kaže da toga nije bilo. - Postoji svedočenje Vladimira Velebita, jednog od najbližih Titovih saradnika, da je razgovarao sa kraljicom Aleksandrom i njenim roditeljima i da su oni insistirali na pitanju da li postoje uslovi da Tito bude premijer, a da se kralj vrati, ali konkretnog dogovora nema.
Iako nije bilo direktnih kontakata, Pavlović ukazuje da su komunisti sve vreme preko UDBA-e motrili na kraljevsku porodicu i uticali na njih preko ljudi u emigraciji koje su vrbovali. - Komunisti jesu pratili kraljevsku pordicu u stopu i imali su ljude u emigraciji koji su se susretali sa kraljevskom porodicom a radili su za komuniste. Namesnici koji su početkom marta 1945. doputovali u Beograd, odabrani su od Tita, a ne od kralja. Tito nije prihvatio namesnike koje je kralj predložio, već je prihvatio ljude koji u Srbiji, koja je slovila za monarhistički bastion, nisu imali nikakvih pristalica niti ugleda, već su dovedeni ljudi izvan Srbije. Ispalo je da nije bilo Srbina iz Srbije koji bi branio interese monarhije.
Upitan da prokomentariše zbog čega je britanska politika na Balkanu uvek, kako se čini, usmerena protiv Srbije, Momčilo Pavlović kaže: - Britanci imaju nešto protiv svih. Imaju imperijalni duh i sve što je preko Lamanša nije na visini njihovih interesa. Do najnovijeg perioda možete nabrajati slučajeve kako Britanci u jednom trenutku određenu ličnost dižu do neba, a u drugom trenutku je potpuno odbace i zaborave. To su bili Draža Mihailović, Milan Stojadinović, knez Pavle, kralj Petar, ali na kraju to je bio i Milošević, a poslednji primer je Vojislav Koštunica. Njega su slavili i hvalili kao pobednika nad Miloševićem, a sada je potpuno odbačen i prokazan kao veliki srpski nacionalista.
Takođe, Srbija nema more i ona je uvek moneta za potkusurivanje i zaštitu drugih britanskih interesa prema Grčkoj, Albaniji, Turskoj…
Kralj Petar Drugi Čerčilu:
Slušao sam vaše savete i pogledajte gde sam danas
Od američkih obaveštajaca zabeležena su dva razgovora između kralja Petra i Čerčila. Prvi je razgovor u kojem je kralje Petar privatno saopštio Čerčilu: „Ja sam gospodine premijeru, pratio vaše savete od kako sam izbegao iz Jugoslavije, i pogledajte gde sam danas“. Na to mu je Čerčil cinično odgovorio: „A da li bi bilo bolje da ste pratili Mihailovića?“ Drugi razgovor održao se na blagodarenju u londonskoj Katedrali Svetog Pavla, povodom pobede u Drugom sv. ratu, i navodno je Čerčil kralju Petru rekao: „Duboko žalim Vaše veličanstvo, za sve što se odigralo. Ja vas nisam izdao, ja sam bio prevaren od Tita“.
Dva pokušaja kralja Petra da dođe u Srbiju u toku rata
Kralj Petar je imao nekoliko ideja da dođe u Jugoslaviju. On je to hteo 1943. godine, ali sam Mihailović ga je savetovao da ne može biti bezbedan u tom trenutku. Drugi put, pred ženidbu 1944. hteo je da se spusti na prostor Srbije, međutim i tada je savetovano da neće biti bezbedan.
Britanci žrtvovali Jugoslaviju zbog Grčke
Primarni britanski interes na Balkanu nije bila Jugoslavija, već Grčka, ističe istoričar Momčilo Pavlović.
- Sve monarhije na Balkanu su posle rata, na ovaj ili onaj način ukinute. Ali, Čerčil nije dao Grčku. Čak je lično avgusta meseca 1944. sa Entonijem Idnom sleteo na atinski aerodrom i sve do 1974. Grčka je bila monarhija.
Kako objašnjava Pavlović, partizanski pokret koji je bio razvijen u Grčkoj i koji su pomagali i jugoslovenski komunisti, bio je na razne načine kompromitovan, a na kraju ga se odrekao i Staljin, upravo zbog dogovora sa Britancima po formuli iz oktobra 1944. Prema tom dogovoru, britanski interes u Grčkoj je 90 odsto, a sovjetski 10 odsto.
Interesi na Balkanu izdeljeni na papirnoj maramici
Kada je poraz nacističke Nemačke bio izvestan, Čerčil i Staljin su se 9. oktobra 1944. sastali u Moskvi kako bi podelili interesne sfere nakon rata. Uglavnom se raspravljalo o centralnoj Evropi, dok je Balkanu bilo posvećeno manje pažnje. Zapravo, o značaju koji je pridavan Balkanu svedoči i činjenica da je dogovor koji je postignut zabeležen na papirnoj maramici. Prema sporazumu Čerčila i Staljina, zona uticaja podeljena je tako što je Sovjetski savez dobio 90 odsto u Rumuniji i 75 odsto u Bugarskoj, dok su Velika Britanija i SAD dobile 90 odsto u Grčkoj. Mađarska i Jugoslavija podeljene su u odnosu 50:50. Srbija i južni deo Jugoslavije trebalo je da budu okrenute zapadu, a Hrvatska i Slovenija istoku. To je ideja sa maramice . Međutim, kao što je kasnija istorija pokazala, došlo je do promena. Do 1948. u Jugoslaviji je 90 odsto uticaja držao SSSR, a posle sukoba sa Staljinom 99 odsto je bilo zapadno, a jedan odsto prema SSSR. Sa druge strane, Mađarska i Bugarska su potpuno pale pod SSSR.
Šta su dogovorili Tito i Šubašić na Visu
Prema sporazumu Tita i Šubašića, na Visu 6. juna 1944, vlada u Londonu se obavezala da će izdati javnu deklaraciju u kojoj će priznati „tekovine“ NOVJ i osuditi sve „izdajnike naroda“. Vlada je tim sporazumom takođe priznala NOP i AVNOJ i obećala podršku u pridobijanju saveznika. Tim sporazumom vlada se odrekla bilo kakve pomoći i saradnje sa Dražom Mihailovićem.
Sa druge strane NKOJ se obavezao da će u javnoj deklaraciji istaći da će konačno rešenje državnog uređenja zemlje doneti narod posle oslobođenja. Prema aneksima ugovora, proizilazi da je narod na referendumu trebalo da se izjasni o monarhiji, ali toga nije bilo. Izbori za Ustavotvornu skupštinu su sprovedeni pod neregularnim uslovima i nisu ispunjene sve one tačke iz sporazuma Tito-Šubašić, a koje su se ticale kraljevske vlade.
|