Radikalna poboljšanja za najveću svetsku mrežu protivvazduhoplovnih sistema S-200, dok Iran modernizuje sovjetske sistemeUlazeći u službu u sovjetskim snagama protivvazduhoplovne odbrane od 1966. godine, raketni sistem zemlja-vazduh
S-200 imao je najduži domet od bilo koje platforme u Hladnom ratu sa vrhunskom varijantom
S-200D proizvedenom 1980-ih godina, dizajniranom da gađa ciljeve udaljene 300 km. Ovo je ostalo bez premca na globalnom nivou za sisteme koji su sposobni da gađaju avione sve dok ruska vojska nije uvela raketu
40N6 dometa 400 km u upotrebu za svoje baterije
S-400 i
9M82MD za
S-300V4 (
prim. Kubovac), što se navodno dogodilo tek 2018.
S-200 je činio kičmu sovjetske protivvazduhoplovne odbrane dugog dometa 1980-ih, sa raspoređenim brojem od ogromnih 130 lokacija i 2.030 lansera, a prvi put je izvezena 1982. u Siriju gde je ubrzo usledila akcija kojom su navodno oborena tri borbena aviona američke mornarice iznad Libana.
Varijante iz 1980-ih imale su impresivne performanse, uključujući plafone leta do 40 km, superiorne mogućnosti protiv balističkih projektila i mnogo veću verovatnoću za pogađanje ciljeva. Bili su u stanju da gađaju hipersonične rakete od 6 maha. Sistem je ipak naglo povučen iz upotrebe tokom 1990-ih, kako zbog oštrog smanjenja snaga protivvazduhoplovne odbrane post-sovjetske Rusije, tako i zbog mnogo većeg naglaska koji je stavljen na mobilnost, što je bila najveća slabost
S-200 kao teškog fiksnog sistema. Ulazak
S-300PM u upotrebu od 1992. godine bio je glavni faktor za to, jer je sistem bio veoma kompaktan i mobilan i, iako je imao slabije senzore i kraći domet od
S-200D, i dalje je imao respektabilnih 200 km
(150 km za PM Volhov-6M, izvozna oznaka PMU-1 i 200 km za kasniji PM Favorit, izvozna oznaka PMU-2, prim. Kubovac) dometa i visoku svest o situaciji u VaP-u.
Iako više nije u ruskoj službi,
S-200 se i dalje koristi u inostranstvu, posebno u Poljskoj, Severnoj Koreji, Siriji i Iranu. Iran je bio njegov najznačajniji operater i bio je poslednji izvozni klijent za sistem, pošto je kupio 10 kompleksa tokom 1990-ih, koje su dve decenije bile njegov jedini relativno moderan kopneni PVO sistem. Zemlja je ranije bila prinuđena da se u velikoj meri oslanja na svoje lovce
F-14 Tomcat, naoružane raketama dugog dometa
AIM-54 za protivvazduhoplovnu odbranu tokom iransko-iračkog rata, koji je neutralisao više iračkih aviona nego sva druga iranska sredstva zajedno, uključujući oba kopnene sisteme odbrane i lovačke avione.
Pošto je iranska flota
F-14 ostala relativno mala tokom 1990-ih i 2000-ih zbog nestašice rezervnih delova,
S-200 je dao veoma značajan doprinos inače zanemarljivim sposobnostima protivvazduhoplovne odbrane dugog dometa zemlje. Oslanjanje na
S-200 se samo povećalo pošto je Rusija prestala da potpisuje nove izvozne ugovore na pet godina od 1995. zbog sporazuma Gore-Černomirdin sa Sjedinjenim Državama, nakon čega je Rusija glasala za podršku embarga UN na oružje 2007. Moskva je kasnije poništila svoj ugovor o isporuci sistema
S-300PMU-1 Iranu 2009. godine pod pritiskom Zapada, uprkos tome što na ovaj sistem nije uticao embargo UN.
Iran je od tada investirao u modernizaciju svojih jedinica
S-200 u zemlji, na osnovu svog značajnog iskustva u modernizaciji i obrnutom inženjeringu američkih baterija
MIM-23 Hawk i proizvodnji kineskih sistema
HQ-2 (
S-75, prim. Kubovac) po licenci. Sovjetski sistem je, međutim, bio znatno sofisticiraniji, što je otežalo zadatak njegove modernizacije, posebno s obzirom na to koliko su iranski planovi bili ambiciozni. Uvid u program dao je komandant baze protivvazduhoplovne odbrane
Khatam Al Anbia, brigadni general
Farzad Esmaieeli, koji je najavio da je iranski odbrambeni sektor bez presedana razvio mobilni lanser za sistem, kao i da je poboljšao svoje senzore kako bi smanjio detekciju ispaljivanja I skratio vreme praćenja.
„Dali smo mobilnost raketnom sistemu
S-200, a isti plan je da se omogući mobilnost svih artiljerijskih i raketnih sistema je na dnevnom redu PVO“, rekao je on, prateći ruske stope, ali su to postigli kroz modernizaciju starijih platformi umesto nabavke novih.
Iran je takođe ranije integrisao nove autohtone rakete u sistem
S-200, posebno
Sayad 2 i Sayad 3, poslednji koji su ušli u proizvodnju 2011. Izgledalo je da je projektil poboljšana reverzno projektovana verzija
V-880 S-200, iako nije bilo naznaka da li je došlo do poboljšanja mobilnosti. Ove investicije ukazuju na to da Iran namerava da nastavi da koristi S-200 još neko vreme, i da bi mogao postati poslednji operater sistema kasnije u deceniji, jer se očekuje da će ih drugi, poput Poljske i Severne Koreje, zameniti.
Dopunjujući ove napore, Iran je takođe krenuo da poboljša svoju protivvazduhoplovnu odbranu sa domaćim sistemima dugog dometa
Khordad 15 i Bavar-373 za koje se procenjuje da imaju domet od 200 km (
za Bavar-373 navodi se i do 300 km, prim Kubovac). Modernizacija
S-200 može se posmatrati kao jeftinija alternativa kupovini najnovijih sistema iz Severne Koreje, Kine ili Rusije, a paket za nadogradnju bi potencijalno mogao da se plasira u inostranstvo drugim operaterima
S-200, posebno u Siriji.
Izvor:
https://militarywatchmagazine.com/article/upgrades-s200-iran-modernising-a2ad [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]