ArgentinaBrazilski flotni program iz 1905. godine je izazvao određeno podzrenje u argentinskim političkim i pomorskim krugovima, ali nije pretstavljao veliko zvono za uzbunu. Tada je smatrano da je brazilska mornarica isuviše slaba, sa lošm brodovima i posadama, i da u dogledno vreme neće biti u mogućnosti da ugrozi argentinsku mornaricu. Jedino se nepovoljno posmatrala narudžbina krstarica i velikog broja razarača, ali ni to nije smatrano velikom opasnošću. S druge strane brazisko naoružavanje je dobro došlo određenim političkim i mornaričkim krugovima kao dobar izgovor da se započne sa kampanjim za nabavku novih brodova za mornaricu. Kampanja se polako zakuvava, da bi, u novembru 1906. godine, argentinski ministar spoljnih poslova Manuel Augusto Montes de Oća izjavio da bilo koji novi brazilski brod može da uništi kompletne flote argentine i čilea. Iako je njegova izjava bila preterana, u tom trenutku, dobro je poslužila u kampaanji za nabavku novih broova. Ministar nije bio svestan koliko su njegove reči bile proročke. Pravi šok za argentinu i čile je usledio u februaru 1907. godine, kada se saznalo da će novi brazilski brodovi biti drednoti i zaista jači od obe flote uzete zajedno. Stanje opšte zabrinutosti je trajalo do juna 1908. godine, kada je novi ministar spoljnih poslova Estanislao Zebalos, predstavio parlamentu njegov plan za rešavanje ove krize. Naime on je nameravao da pošalje brazilu zahtev da se jedan od dva nedovršena drednota proda argentini, kako bi obe zemlje imale jednake flote. Ukoliko bi brazilci odbili ovaj zahtev, on je planirao da im pošalje ultimatum, a ukoliko odgovora ne bi bilo u roku od osam, dana, on je planirao da mobiliše argentinsku armiju i krene u pohod čiji bi cilje bilo zauzimanje, kako je on tvrdio tada nebranjenog, Rio de Žaneira. Na svu sreću te su ovi njegovi planovi procureli u javnost, tako da se narod pobunio protiv besmislenog rata, a ministar je bio prinuđen da podnese ostavku. Najveći argentinski strah se ogledao u mogućnosti brazila da blokira ušće Rio Plate i time nanese ogromnu ekonomsku štetu argentini. Zbog toga je argentinska vlada i dalje gledala kako da reši ovaj problem, i na kraju je odlučeno da se krene u nabavku sopstvenih drednota. U avgustu 1907. godine, u donjem domu parlamenta je prošao zakon o nabavci tri nova drednota, ali ga je u oktobru argentinski Senat oborio jer je insistirao na arbitraži sa brazilom. Stoga je vlada još jenom pokušala da kupi od brazila jedan od bojnih brodova, ali se i taj pokušaj završio neuspehom. Na kraju se “rat” između parlamenta i senata vodi sve do 18. decembra 1908. godine, kada je, najzad, prošao zakon koji je omogućavao prikupljanje sredstava i ponuda za izgradnju tri bojna broda drednotskog tipa. Uskoro su prikupljena sredstva u iznosu od 14.000.000 funti, dok su za izgradnju brodova stigle ponude od 15 brodogradilišta iz pet zemalja ( SAD, V.Britanije, Francuske, Nemačke i Italije). Argentinska vlada je, u međuvremenu, po dva puta odbila sve ponuđače pravdajući se traženjem najboljih brodova, kao i pojavom superdrednota u obliku bojnog broda Orion. To je izazvalo razumljivi bes kod ponuđača, koji su sumnjali da argentina neke specifične tehničke detalje njihovih brodova prodaje drugim zemljama. Kako bilo, argentina je, na kraju, izabrala da njene bojne brodove gradi brodogradilište Fore River Shipbuilding Company, sa kojim je potpisan ugovor 21, januara 1910. godine. Ovaj potez je izazvao lavinu negodovanja u Evropskim brodogradilištima, koja su se nadala da će baš ona dobiti posao. Naročito su bili ozlojeđeni Britanci. Kako bi, donekle, ublažila ovaj bes, argentinska vlada je u britanskim, francuskim i nemačkim brodogradilištima naručila gradnju petnaest novih razarača.
ČileZa to vreme je Čile gledao ovu trku između argentine i brazila i planirao svoje nabavke novih brodova. Ono što ga je ometalo u tome je bio razorni zemljotres koji je sravnio sa zemljom Valparaiso 1906. godine, kao i pad cene šalitre na berzama 1907. godine. Osim brazila, čile je morao da računa i na mnogo verovatnijeg protivnika na moru, a to je bio Peru. Naime peruanci su polako počeli sa obnavljanjem svoje flote, koja je maltene skroz bila uništena u Pacifičkom ratu protiv Čilea 1879/83. Peruancima je trebalo dvadeset godina da naruče nove ratne brodove i to su bile dve avizo krstarice, Almirante Grau i Coronel Bolognes, dve podmornice i jedan razarač. Osim toga u peruanskom Parlamentu je prošao zakon kojim je planiran devetogodišnji razvoj mornarice i za koji je odvojeno 7 miliona dolara. Tim zakonom je bila planirana nabavka tri oklopnjače slične britanskim oklopnjačama klase Swiftsure, tri oklopna krstaša, šest razarača i petnaestak manjih brodova. Iako od ovoga plana nije bilo ništa, pa su čak propali i pregovori o kupovini francuskog oklopnog krstaša Dupuy de Lôme, ovo je bio podsticaj čileanskoj Vladi da krene u kampanju za nabavku novih brodova. Novac je obezbeđen zakonom izglasanin 6. jula 1910. godine, kada je objavljen i tender za gradnju dva bojna broda, šest razarača i dve podmornice. Iako su se javila brodogradilišta iz raznih zemalja, svi su bili sigurni da će posao dobiti neki od britanskih ponuđača, što nije ni bilo čudno s obzirom na veze koje su postojale između čileanske i britanske mornarice. Ipak amerikanci i nemci nisu tako lako odustajali i poslali su svoje brodove u zvaničnu posetu čileu. Amerikaci su poslali svoj bojni brod Delaware, a nemci svoj bojni krstaš
Von der Tann, ali se i ta mera pokazala kao uzaludna. Možda je situaciju najbolje opisao američki mornarički ataše, kada je rekao da bi trebalo da izbije revolucija kako britanci ne bi dobili ovaj ugovor. Sam ugovor za gradnju dva bojna broda u brodogradilištu firme Armstrong-Whithworth je potpisan 25. jula 1911. godine.
OstaliOstalim južnoameričkim mornaricama, prvenstveno zbog stanja ekonomije, nisu ni padale na pamet ovakve nabavke, tako da su se oni ograničili na kupovinu manjih brodova i krstarica. Venecuela je 1912. godine, od SAD-a kupila zarobljenu špansku krstaricu Isla de Cuba i dala joj ime Mariscal Sucre. Urugvaj je, 1910. godine, nabavio jednu topovnjaču deplasmana 1.400 tona, a ekvador je kupio jedan čileanski torpedni čamac, 1907. godine.
BrodoviKobilica za bojni brod Minas Geraes je položena 17. aprila 1907., brod je porinut 10. septembra 1908, a opremljen i predat brazilskoj mornarici 10. januara 1910. godine. Kobilica za Sao Paolo je položena 30. aprila 1907., brod je porinut 19. aprila 1909. a opremljen i predat brazilskoj mornarici 12. jula 1910. godine. Obema brodovima krštena kuma je bila supruga brazislkog ambasadora u V.Britaniji, Franciska Regisa de Oliveira. Na probnim vožnjama Minas Geraes je ostvario maksimalnu brzinu od 21,4 čvora, dok je njegov blizanac bio malo brži sa 21,6 čvorova. Na gađanjima se potvrdilo da su ovi brodovi, u tom trenutku, imali najteži plotun ikada ispaljen sa nekog bojnog broda.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Depasman: 21.500 tona
Dužina: 165,5 m
Širina: 25,3 m
Gaz: 7,6 m
Pogon: 18 parnih kotlova Babcock & Wilcox i dve vertikalne stapne parne mašine trostruke ekspanzije firme Vicker sa 23.500 KS
Brzina: 21 čv
Doplov: 10.000 NM sa 12 čv
Posada: 1.173 člana
Oklop: pojas 102-230 mm, kazamat 230 mm, paluba 25-51 mm, kule 230-305 mm, komandni toranj 305 mm
Naoružanje: 12x305 mm ( 6x2), 22x120 mm, 8x47 mm
Za prvi argentinski bojni brod Rivadavia kobilica je položena 25. maja 1910., brod je porinut 23. septembra 1911., a opremljen i predat argentini tek 27. seprembra 1914. godine. Ugovor za izgradnju bojnog broda Moreno je dat New York Shipbuilding Corporation iz Nju Džerzija, a njegova kobilica je položena 10. jula 1910., brod je porinut 23. septembra 1911., a opremljen i predat tek 26. februara 1915. godine. Krsna kuma oba broda je bila Izabela Batbeder, supruga vođe argentinske mornaričke komisije koja je nadgledala radove oko brodova u SAD, Romula Sebastiana Naona. Razlog za ovako velika kašnjenja pri opremanju brodova treba tražiti u čestim štrajkovima i u nesrećama koje su pratile oba broda prilikom njihovih proba. Rivadavia je na probi maksimalne brzine, 16. septembra 1913. godine razvila maksimalnih 22,5 čvorova, dok je sutradan, prilikom probe vožnje od 30 sati došlo do loma lopatica jeden od turbina, te je brod morao da ide ponovo na popravke. Turbine su bile veliki problem sve do avgusta 1914. godine, kada se, prilikom ponovne zamene, jedna turbina otkačila od krana, pala na brod i nanela mu nova oštećenja. I Moreno je iskusio deo svojih problema sa turbinama, tako da je pri prvom pokušaju postizanja maksimalne brzine, na samom početku, došlo do loma lopatica jedne od turbina. I ovaj brod je posle toga vraćene na neophodne popravke. Na sledećem testu postiže istu brzinu kao i njegov stariji blizanac. Moreno je imao i par nesreća po predaji argentinskoj mornarici, kada je na prvom putovanju prema svojoj državi, 26. marta 1915., potopio baržu Enterprise, na ušću reke Delaver i odmah potom se nasukao. Posle toga je imao još jedno nasukivanje 15. aprila iste godine.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Depasman: 30.100 tona
Dužina: 181,3m
Širina: 30 m
Gaz: 8,44 m
Pogon: 18 parnih kotlova Babcock & Wilcox i tri turbine sa zupčastim prenosom firme Brown-Curtis sa 40.000 KS
Brzina: 22,5 čv
Doplov: 7.000 NM sa 15 čv, 11.000 NM sa 11 čv
Posada: 1.220 članova
Oklop: pojas 102-305 mm, kazamat 159-238 mm, paluba 76 mm, kule 230-305 mm, komandni toranj 305 mm
Naoružanje: 12x305 mm ( 6x2), 12x152 mm, 16x102 mm, 2x533 mm TC
Kobilica čileanskog drednota Almirante Latorre je položena 27. novembra 1911, brod je porinut 27. novembra 1913. godine. Krštena kuma broda je bila supruga čileanskog ambasadora u V.britaniji Olga Budge de Edvards. Početkom PSR-a radovi na gradnji broda bivaju obustavljeni da bi brod bio preuzet od strane britanaca 9. septembra 1914. godine. Samo preuzimanje je prošlo bez upotrebe sile, zbog prijateljskih veza između britanije i čilea. Brod je dobio novo ime, Kanada, a opremanje je završeno, i brod predat mornarici 15. oktobra 1915. godine. Kobilica za drugi čileanski drednot ( Almirante Cochrane) je položena 20. februara 1913. godine, ali su na njemu radovi takođe prekinuti izbijanjem PSR-a. Kako je brod bio u početnoj fazi gradnje, ostavljen je da stoji tako na navozu do 28. februara 1918. godine, kada je i on otkupljen od Čilea, i dovršen kao nosač aviona Eagle. Veliku mana je bila to što je čileanski bojni brod kao gorivo koristio naftu i ugaj, što se odrazio i na njeov dopov od samo 4.400 mija.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Depasman: 32.000 tona
Dužina: 191 m
Širina: 28,2 m
Gaz: 10 m
Pogon: 21 parni kotao Yarrows i četiri parne turbine Brown-Curtis sa 37.000 KS
Brzina: 23 čv
Doplov: 4.400 NM sa 10 čv
Posada: 1.167 članova
Oklop: pojas 102-230 mm, kazamat 152 mm, paluba 38 mm, kule 250 mm, komandni toranj 280 mm
Naoružanje: 10x356 mm ( 5x2), 16x152 mm, 2x76 mm, 4x47 mm, 4x533 mm TC