Dragi kolege! Poznato je da je razarač "Beograd" nosi zlato u Englesku. Je li bilo detalji ove misije? Našao sam ništa!
Pozdrav svima. Link gde sam pronašao ovaj tekst više ne radi. Kol'ko je u njemu istine nemam pojma.
Razarač u ulozi ''zlatne pošte''Više nalik pričama iz riznice ratnih trilera no što se može potvrditi činjenicama, razarač Beograd bio je (epizodnim) akterom jednog od najmisterioznijih događaja iz Drugog svjetskog rata na tlu Kraljevine Jugoslavije - nestanka visoko vrijednoga blaga ondašnje države. Pojavit će se nakon rata nekoliko svjedoka ukrcaja zlatnih i deviznih državnih rezervi na razarač Beograd i njegove plovidbe do Engleske gdje je blago uredno predano predstavnicima engleske banke. Ni njihova kazivanja nisu identična, što ne čudi s obzirom na tadašnje stanje u Jugoslaviji. Nepobitno je, jedino, da je dio blaga ipak otpremljen razaračem Beograd, a veći dio će dvije godine kasnije uz filmske zaplete biti zarobljen od Talijana. Njemu će se izgubiti trag u ratnim godinama, da bi odmah po oslobođenju Jugoslavije Tito zatražio od W. Churchilla da se blago koje je ostalo u Engleskoj, ili otišlo u SAD, vrati Jugoslaviji. Onaj drugi, znatno veći dio, povlačit će se desetljećima čak i u državničkim razgovorima, izazivati sporove i zategnute odnose nakon otkrivanja ''slučaja Gelli'' u Italiji. Slučaj nije završio ni potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća kada je (okrnjena) Jugoslavija zatražila dio zlatnih poluga koje su istragom u Italiji pronađene u vrtu vile kontroverznog Luiggija Gellija, koji je već bio uhićen. No, taj dio nije više imao veze s razaračem Beograd, osim što je sve ipak počelo na njegovoj palubi.
Zato-ispočetka.
Naslućujući mogući ratni zaplet i na području Kraljevine Jugoslavije, kraljev dvor, vlada i financijski stručnjaci dogovorno su odlučili da se državne zlatne rezerve i devize ''na vrijeme'' prebace u Englesku, a po mogućnosti i u Ameriku. Dvor je imao osobne interese za takav potez pripremajući se za ''povlačenje'' iz zemlje, a potucanje bez novca po svijetu nije nikome ugodno, pa ni kraljevima i njihovoj sviti. Ni visoki vladini čelnici nisu namjeravali dočekati Nijemce, ne znajući što im se može dogoditi, pa su svesrdno poduprli ideju o slanju cijeloga državnog blaga preko mora. Iz istih su pobuda dopustili i brodarima da izvuku svoje brodove iz Jadrana, gdje bi bili ugroženi ratom, opet računajući na dio njihove zarade koju će, kako će se kasnije potvrditi, moći koristiti i za vlastitu ''apanažu''.
Tako je, složit će se većina kroničara toga vremena, do početka Drugog svjetskog rata, odnosno do napada Njemačke na Jugoslaviju bombardiranjem Beograda 6. travnja 1941. godine, iz nje izvučeno oko 66,8 tona zlatnih rezervi i otpremljeno u London. Nastankom opasnosti da Njemačka napadne i Veliku Britaniju, ''zlatni teret'' s dva Saveznička razarača prenijet je na američki kontinent.
Razarač Beograd primio je početkom svibnja 1939. prvi takav teret i s odabranom posadom otplovio za Englesku.
Jedan od svjedoka ukrcaja tog tereta na razarač Beograd bio je Ilija Cvit-ković, koji se u lipnju 1992. prisjećao tih događaja:
''Prvoga svibnja 1939. ukrcao sam se u Splitu na razarač Beograd kao pitomac strojarske (mašinske)mornaričke škole. Bio sam raspoređen na mjestu podmazivača. Inače je to bila prva plovidba novoga razarača. Bojno spreman, bio je naoružan torpedima, topovima i strojnicama. Tijekom plovidbe mornarima su davane uzbune radi uvježbavanja. Zapovjednik je bio kapetan bojnog broda Vilim Bačić, prvi časnik prezivao se Cvirn, moj pretpostavljeni bio je narednik Vadnau. Istoga dana, kasno poslijepodne, isplovili smo u nepoznatom smjeru. Sutradan smo stigli u Zeleniku, u Boki kotorskoj. Znao sam gdje smo jer sam u nedalekom Kumboru i Herceg Novom proveo djetinjstvo. Sljedećega dana, oko 14 sati, do gata na kojem je bio privezan Beograd stigla je lokomotiva s više vagona. Mornari s našeg razarača postrojili su se i započelo je ukrcavanje tereta...''
Tog časa nitko, osim ovlaštenih časnika i ljudi koji su dopratili teret iz Beograda u Zeleniku, nije znao o čemu se radi. Cvitković će o tome:
''Svaki član posade nosio je po jedan rešetkasti drveni sanduk obavijen pak-papirom. Sanduci su bili jako teški. Meni je kao najmlađem članu posade bilo teško s tolikim teretom hodati po klizavim brodskim stepenicama. U jednom trenutku izgubio sam ravnotežu i sanduk se opasno zaljuljao. Malo je nedostajalo da s njim završim u moru. Vidjevši me, prvi me časnik ''počastio'' psovkom. Zbunjen, čvršće sam primio sanduk i tako zaderao papir kojim je bio obavijen. Pod rukama sam osjetio polugu. Bljesnulo je zlato na dnevnoj svjetlosti. Tada sam shvatio što smo ukrcavali...''
Shvatili su i mnogi drugi članovi posade koji su radili isti posao: dahtali pod teretom sanduka od željezničkih vagona, preko skliskih brodskih stepenica, do unutrašnjosti broda gdje je ''teret'' uredno poslagan u unaprijed pripremljenu prostoru.
''Dan kasnije isplovili smo u nepoznatu smjeru. Na otvorenu moru zapovjednik je otvorio zapečaćenu naredbu u kojoj je stajalo kuda plovi razarač. Među mornarima se tada počelo šuškati da je tajnovito odredište Ports-mouth, najveća luka u Engleskoj. Sanduci sa zlatom bili su smješteni u komoru za streljivo na krmi Beograda. Jedini sam smio silaziti u taj prostor, jer sam morao podmazivati brodskuosovinu. Uza sanduke dežurali su civili naoružani pištoljima. Pazili su da se ne bi tko neovlašten približio dragocjenostima. Praćen orkanskim nevremenom, razarač je plovio Biskajskim zaljevom. Na putu smo pristali samo u Gibraltaru, kako bi brod ukrcao naftu. Nakon nekoliko dana plovidbe, stigli smo u Portsmouth. Na gatu nas je dočekao postrojen kordon engleskih mornara. Odmah su iskrcali cijeli teret i prenijeli ga do vagona kompozicije koja je nedaleko stajala... Čelična stega, koja je vladala na razaraču cijelim putem plovidbe, konačno je popustila. Kako i ne bi! Za to putovanje smo veoma dobro plaćeni. Ja sam, kao najmlađi mornar, dobio plaću od jedne funte. Toliko je tada u Jugoslaviji iznosila jednomjesečna plaća državnog činovnika. Časnici su, dakako, dobili daleko više. Nakon nekoliko dana boravka u engleskoj luci, vratili smo se u Split. Tjedan kasnije bio sam premješten u radiotelegrafiste...''
O zbivanjima oko prijevoza kraljevskog zlata, odnosno zlatnih rezervi Kraljevine Jugoslavije razaračem Beograd, svjedočio je koncem siječnja 1987. i Bogdan Božić iz Banja Luke, tada umirovljeni kapetan bojnog broda, a za vrijeme plovidbe na Beogradu artiljerski poručnik korvete, treći časnik na ra-zaraču. On je ustvrdio da je Beograd prevezao iz Zelenike u Portsmouth 650 sanduka, svaki sa po 50 zlatnih poluga. Ukupna težina tog tereta bila je, po njemu, 32,5 tone.
''Na razaraču Beograd bio sam po rangu treći časnik, odmah iza zapovjednika Vilija Bačića i njegova zamjenika. Nisam o toj plovidbi vodio dnevnik, ali se sjećam mnogih detalja, pa tako i toga daje najvjerojatnije jedini pisani trag o tajni tog dijela kraljevskog zlata imao službenik Narodne banke Jugoslavije koji je pratio teret. Vidio sam ga samo jednom. Pred put u Englesku. Nije bilo slučajno što je razarač Beograd i odabran za tu tajnu misiju. Odgovarao je svim maritimnim elementima, a bio je i dobro naoružan: imao je četiri topa od po 120 mm, te dvije torpedne cijevi promjera 530 mm. Torpeda su bila duga osam metara, a težila su po 1,5 tonu. Bio je naoružan i protupodmorničkim minama. Mogao je razvijati brzinu do 38 čvorova. Oni koji su odlučivali o prijevozu zlata vjerojatno su imali na umu sve te elemente Beograda i opredijelili se za njega. Vjerujem da je zapovjednik, kapetan bojnog broda Vilim Bačić, zabilježio u dnevniku sve podatke o zlatu i plovidbi, ali ne i sve tajne oko priprema i ostalog što je pratilo taj prijevoz. Taj je dnevnik najvjerojatnije nestao kod preuzimanja razarača od Talijana ili s njegovim potapanjem u Trstu... Po mojim procjenama, na brodu je tada bilo oko 140 mornara i časnika. Dan prije početka ukrcaja zlata u Zeleniki, dok smo još bili privezani u Splitu, prišao mi je u jednom trenutku zapovjednik Bačić i gotovo nezainteresirano me upitao bi li brod bio ugrožen u pogledu artiljerske spremnosti ako bi se privremeno ispraznila dva skladišta streljiva u krmenu dijelu. Objasnio sam mu da to ne bi ništa mijenjalo i on se udaljio bez riječi. U tom trenutku nisam mogao ni pomisliti da su se ta pitanja odnosila zapravo na smještaj i prijevoz zlata. No, kada se idućeg dana, nakon našeg pristanka u Zeleniku, oko 16 sati pojavila kompozicija vlaka s četiri vagona u pratnji desetak žandara, posada je shvatila zašto je ispraznila skladišta streljiva, ali ne i što će u njima biti smješteno. Ipak su, tijekom ukrcaja, na razne načine doznavali istinu o teretu. Vjerojatno je netko uspio skinuti omot i vidjeti zlatne poluge. Ukrcavanje je inače potrajalo do iza ponoći. U skladištima su radila po dvojica mornara jer nije bilo prostora za više, a naporno je bilo svaki čas vraćati na palubu koloturnik. Službenik Narodne banke pozorno je pratio cijelu operaciju ukrcaja. On je ostao na Beogradu sve dok skladišta nisu zatvorena poklopcima. Tada je postavio kraj njih osiguranje. Za sve vrijeme plovidbe do Engleske nad tim je skladištima stajao po jedan mornar naoružan pištoljem.''
U Gibraltaru su jugoslavenski razarač, po sjećanju Bogdana Božića, dočekali Englezi. Brod je uzeo gorivo i vodu i sljedeće noći nastavio plovidbu za Englesku.
''Naš je radiotelegrafist, po zapovijedi kapetana Bačića, javio Englezima u Londonu da stižemo. Odgovor je bio: znaju za naš dolazak i čekaju nas. Doista, pilot nas je dočekao pred Portsmouthom i uveo razarač u luku gdje su već bila tri vagona na široko tračnoj pruzi. Iskrcaj su obavili engleski mornari. Jugoslavenski službenik banke predao im je papire koji su pratili teret i otišao s Englezima. Tada je, prema britanskim izvorima, u luci Portsmouth s razarača Beograd iskrcano 7.344 zlatnih poluga. Prije odlaska, službenik banke častio je novcem sve dočasnike i mornare s Beograda, a zapovjednika i časnike je samo pozdravio. Vjerojatno je to obavio s njima izvan našeg vidokruga...''
Tako je završila prva ''transakcija'' zlatnih rezervi Kraljevine Jugoslavije u Englesku uoči Drugog svjetskog rata.
Bogdan Božić, tada već poručnik bojnog broda, bio je na Beogradu i 1934. kada je na njemu kralj Aleksandar Karađorđević doplovio u tragični posjet Marseilleu. Prisjećao se da su u staru marseillesku luku uplovili 9. listopada oko 15.30 sati. Kralj je odmah sišao s broda i u pratnji ministra inozemnih poslova Francuske i drugih uzvanika nastavio put prema središtu grada. Na Beogradu su ubrzane pripreme za plovidbu u Toulon, kada je došao kapetan korvete, kraljev ordonans Košta Grubišić, i obavijestio zapovjednika razarača da je nad kraljem izvršen atentat. Zajedno s poručnicima korvete Alojzem Plantanom i Viktorom Kobolom, Božić je određen za počasnu stražu pored kraljeva odra u Marseilleu. Uz njih je bio i jedan francuski general.
Napadom Hitlera na Jugoslaviju i razarač Beograd našao se u Boki kotorskoj, zajedno s drugim razaračima i brodovljem Kraljevske mornarice. Bogdan Božić je još bio na njemu. Jedna od bombi iz talijanskih zrakoplova, koji su nastojali uništiti kraljevsku flotu, pala je u blizini Beograda i od pritiska oštetila njegov stroj. No, mogao je ploviti.
Sudbina razarača Beograd nije se mnogo razlikovala od sudbine mnogih drugih ratnih brodova Kraljevine Jugoslavije. Napadom Talijana na Boku kotorsku, tadašnji zapovjednik razarača, kapetan bojnog broda Lepenica, pokušao je brzim isplovljenjem izbjeći teže posljedice bombardiranja talijanskih zrakoplova. No, ubrzo je predan Talijanima koji su mu promijenili ime u Se-benico. Za njihov je račun nastavio ploviti sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. Zarobili su ga Nijemci u Veneciji i uvrstili u svoju 10. (jadransku) flotu pod imenom TA-43. Prvoga svibnja 1945. taj se ratni brod zatekao pod njemačkom zastavom u luci Trst. Partizanske jedinice, koje su munjevito osvojile najsjevernijujadransku luku prije no što su u nju stigle savezničke jedinice, potopile su ga topničkom vatrom.
Tako je završio razarač Beograd, alias Sebenico ,alias TA-43. Što je na koncu bilo s njegovom olupinom na dnu Tršćanskoga zaljeva, nema pouzdanih podataka. Može se pretpostaviti da su ga Talijani izrezali u staro željezo ili je jos uvijek u podmorju gdje ne ometa brodski promet.
A ''kraljevsko zlato''? Kamo su nestale zlatne poluge, zlatni i srebrni novac, dragulji i druge dragocjenosti, koje je jednim dijelom prevezao Beograd ili su početkom 1941. transportirani drugim putevima, još nema pouzdana odgovora. Verzija je nebrojeno. Ponovo je, pak, aktualizirano to pitanje tek s oživljavanjem ''afere Gelli'', odnosno bit će aktualno i poslije ''tranzicijskih'' sporazuma država koje su činile bivšu SFRJ o podjeli njezina ''nacionalna bogatstva''.
Ali, to je druga, ''kopnena'' priča.