vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #30 on: January 11, 2013, 12:55:26 pm » |
|
Novom višenacionalnom i raznovernom jugoslavenskom državom, koja je tada imala preko 12 miliona stanovnika, upravljala je srpska vladajuća elita. Vođe stare srpske države postale su dominantne političke figure u novoj jugoslovenskoj državi, koju je nova vlast u principu tretirala kao proširenu Srbiju. U pocetku regent, a nakon 16. augusta 1921. i kralj, Aleksandar je imao veliku moć i uticaj na delovanje srpskih političara i stranaka. Da se sačuva forma, nekoliko Hrvata i Slovenaca uvek je ulazilo u vladu, ali su položaj predsednika vlade i sva važnija ministarstva (spoljni i unutrašnji poslovi, pravda, vojska i mornarica) uvek držali Srbi. Šestog januara 1929. kralj Aleksandar ukinuo je Ustav iz 1921. godine, sve političke partije je stavio van zakona i zaveo svoj licni režim. Za predsednika vlade imenovao je generala Petra Živkovića, komandanta kraljeve garde.
U godinama od 1921. do 1939. stanovništvo Jugoslavije naraslo je od 12,149.000 do procenjenih 15,703.000. To je bila jedna od najvećih stopa rasta u tadašnjoj Evropi.
Unutar sukoba i odnosa snaga međuratne Evrope, položaj Jugoslavije bio je vrlo nesiguran. Zemlja je od samog osnivanja bila izložena revanšističkim i ekspanzionističkim pritiscima Italije, Bugarske i Mađarske. S dolaskom nacista na vlast, dodatnu pretnju predstavljao je nemački ekonomski i politički pritisak. Svaka je od tih stranih država bila u bliskom dodiru s jednom ili više ekstremističkih političkih grupa u Jugoslaviji, koje su bile spremne i voljne prihvatiti stranu podršku kako bi porazile svoje domaće neprijatelje. Glavna diplomatska savezništva Jugoslavije bila su od početka s Francuskom, a u okviru Male antante sa Cehoslovačkom i Rumunjskom. S Turskom, Rumunjskom i Grčkom stvorila je 1934. Balkanski savez. Sto je još gore, najjače ekonomske veze Jugoslavija je imala sa zemljama s kojima su je vezivale male i nikakve političke simpatije — s Italijom, Austrijom i Njemačkom. Uporedo s opadanjem francuskog uticaja i s evropskim usponom nacističke Njemačke, Jugoslavija je oko 1935. pod vodstvom kneza Pavla i predsednika vlade Milana Stojadinovića počela voditi spoljnu politiku koja je formalno bila neutralna, ali je postepeno prema silama Osovine postala dosta prijateljska.
Gledani izdaleka, problemi Jugoslavije između dva rata bili su nastavak i varijacija situacije koja je tu postojala sve od dolaska Južnih Slovena na Balkan. Novostvorena Jugoslavija imala je nesreću da stoji s obe strane linije koja je u ova ili ona vremena razdvajala Vizantijsko i Zapadno rimsko carstvo, istočnu pravoslavnu i rimokatoličku crkvu, ćirilicko i latinicko pismo, vizantijsku i zapadnoevropsku civilizaciju, islam i hršćanstvo, te prostore s pretežno despotskom i one s pretežno demokratskom vladavinom. Uz to je Balkan u novijim vekovima bio područje na kojem su se u svojim imperijalističkim težnjama sukobljavale velike evropske sile, upotrebljavajući delove te teritorije za izravnavanje svojih računa. Kada je 1939. izbio rat između zapadnih demokratija i Osovine, ti su pritisci još jednom dostigli svoj vrhunac. Jugoslaviju i Balkan još jednom je zahvatio vrtlog.
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #31 on: January 11, 2013, 12:55:50 pm » |
|
Malo je ko u Jugoslaviji i na Balkanu septembra 1939. optimistički gledao u budućnost. Zemlje jugoistočne Evrope bile su ne samo vojno i politički, već i ekonomski potpuno izložene na milost i nemilost Osovine, posebno Nemačke. Geografski izolovane, daleko od zapadnih zemalja (Francuska, Engleska) s kojima ionako nisu imale jakih ekonomskih odnosa, one su mnogim nitima bile vezane za snage Osovine. U nekima od ovih zemalja postojale su jake pronacističke ili profašističke grupacije, a u nekima, kao u Jugoslaviji, postojala je velika nemačka manjina spremna da učini sve što je bilo u njenoj moći da pomogne nacističkoj stvari. Nedostatak jakog interesa zapadnih drzava za balkanske zemlje, i njihova nespremnost da im pomognu, mnogo je pridonela da su te zemlje bile gurnute u naručje Rajha. Septembra 1939. Jugoslavija je popustila sve većem pritisku, te je u Nemačku i Italiju sve više izvozila hranu i sirovine, dok je u isto vrijeme imala sve više teškoća da uveze preko potrebne tekstilne sirovine, naftne derivate i koks. Vojnički položaj Jugoslavije je bio vrlo nesiguran. Italijanska okupacija Albanije 1939. g. dovela je zemlju u strateški tesnac između talijanskih snaga u Albaniji i nemačkih i italijanskih snaga na severozapadu i jeveru, stavljajući u pitanje većinu tradicionalnog vojnog planiranja koje je bilo zasnovano na sigurnom pristupu Solunu. Slom Francuske, tradicionalnog jugoslovenskog saveznika čije je vojno mišljenje u mnogome uticalo na jugoslavenski Glavni đeneralštab, zbrisalo je sve nade u francusko-britansko otvaranje Solunskog fronta, na način koji je tako uspešno delovao u prvom svetskom ratu. U toj novoj situaciji za Jugoslaviju je bilo prirodno, bez obzira na njeno nepriznavanje Sovjetskog Saveza kroz sve godine između dva rata, da pokuša da dobije neku podršku u Sovjetskom Savezu kao sili koja je tradicionalno zainteresovana za Balkan i željna da spreči dominaciju u tom delu Evrope.U julu 1940, Jugoslavija i Sovjetski Savez stupili su u diplomatske odnose. Taj potez postao je u Jugoslaviji popularan zahvaljujući tradicionalnim vezama Srbije i Crne Gore s Rusijom, ali je bio od male praktične koristi s obzirom da je daleki Sovjetski Savez i sam očajnički pokušavao izbeći teškoće s Nemačkom, u nameri da dobije na vremenu i pojača svoju obranu protiv nemačkog napada. Sve do 13. marta 1941. jugoslavenska je vlada gajila nadu da će sa Sovjetskim Savezom zaključiti vojni savez, ali kad jugoslavenski poslanik u Moskvi nije uspio ostvariti instrukcije koje je dobio, knez Pavle nije kroz preostalo vreme svoje vladavine više pokretao tu stvar. Italijanska invazija Grčke bila je za Jugoslaviju strašan šok, jer je pretila potpuna izolacija Jugoslavije od prijateljskog sveta, zatvarajući svaki pristup Solunu. Prava prijetnja je medjutim bio bio Hitler.Odlučivši u junu l940. da idućeg proleća napadne Sovjetski Savez, on je trazio nacine da osigura svoj desni bok na Balkanu. Hitlerove planove u jugoistočnoj Evropi su komplikovale samostalne akcije njegovog partnera Mussolinija. Nakon početnih italijanskih uspeha, Grci su se oporavili i stali potiskivati Italijane iz svoje zemlje, a čitava talijanska kampanja je jenjavala. Hitler je sada morao intervenisati u Grčkoj, u nameri da spase svog partnera i spreči Britance da se sa svojim snagama utvrde na grčkom kopnu. Izvor: http://www.znaci.net
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #32 on: January 11, 2013, 01:00:51 pm » |
|
Pristup Kraljevine Jugoslavije trojnom paktu i 27.mart 1941.g
TROJNI PAKT
Dok su se odvijale akcije usmerene na ostale zemlje u jugoistočnoj Evropi, Hitler je primjenjivao sve intenzivniji diplomatski, politički i psihološki pritisak na jugoslavensku vladu. Zastrašena Hitlerovim planovima, Jugoslavija se očajnički osvrtala za alternativama, vodeći neke neformalne razgovore s Italijom i ispitujući mogućnost da dobije efikasnu pomoć, pogotovo od Velike Britanije, a u izvesnoj meri i od Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država. Ali u središtu svih nevolja bili su nemački planovi i jugoslovenski odnosi s Nemačkom. Nemci su svoj prvi potez, povukli krajem novembra 1940. tražeći od jugoslovenskog ministra spoljnih poslova Cincar-Markovića da dođe u Nemačku. Sastanak je usledio u najvećoj tajnosti 27. novembra, a ovi su razgovori označili početak neposrednog nemačkog pritiska na Jugoslaviju da priđe Osovini i pridruži se Trojnom paktu. 7. decembra, jugoslovenska vlada je obavestila nemačkog poslanika u Beogradu Viktora von Herena, da je Jugoslavija spremna da potpise pakt o nenapadanju s Nemačkom i Italijom.Tokom sledeća tri i po meseca, jugoslovenski i nemački predstavnici pokušavali su postići saglasnost o sadrzaju pakta koji je Jugoslavija trebala potpisati, i o tome koje će specijalne note biti priključene protokolu o potpisivanju pakta. Jugoslavija je činila sve što je bilo u njenoj moći da otegne proces pregovaranja, nadajući se da će nekako naći alternativu umesto pristupanja Osovini.
Jugoslavonskoj vladi postalo je jasno da ni Velika Britanija niti Sovjetski Savez ne mogu pružiti dovoljno pomoć kao protivtežu nemačkom pritisku. Još manje se mogla očekivati podrška od Sjedinjenih Država. Sledeći poziv Nemaca usledio je sredinom februara. Dok su Nemci obećavali da će svi jugoslovenski interesi biti zaštićeni i u stvari ojačani, takođe su uporno isticali kako niko nije u stanju odupreti se stalnom napredovanju nemačkog oružja u Evropi.
Konačno, knez Pavle je 4. marta pozvan u Berchtesgaden na tajni sastanak, na kojem je Hitler ponovio ono što je ranije rekao ali odlaganja vise ne može biti: u interesu Jugoslavije je da tu odluku donese u sledećih četrnaest dana. Jugoslavija je opet pokušala da odgodi potpisivanje, nastavljajući da od Nemaca traži ustupke. Već je bilo očigledno da Jugoslavija ne može dalje odgađati pristupanje Trojnom paktu. Šestog marta krunsko veće odlučilo je da će Jugoslavija potpisati Trojni pakt ako se ispune svi njeni uslovi, ali je odluka zadržana u tajnosti. Jugoslovenska vlada je kasno uveče 23. marta, obavestila nemačkog poslanika da će sutradan uputiti svoje predstavnike, predsednika vlade Cvetkovića i ministra spoljnih poslova Cincar-Markovića u Beč, gde će oni potpisati protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu na dan 25. marta.
Jugoslavenska vlada je, koju su predstavljali Cvetković i Cincar-Marković, 25. marta u Beču potpisala protokol kojim je Jugoslavija postala član Trojnog pakta. Bio je to čin predaje, ali pod datim okolnostima to se knezu Pavlu i njegovim ministrima činilo manjim zlom od uzaludnog oružanog otpora.
Teško je precizno govoriti o reakciji širokih slojeva jugoslovenskog stanovnistva na potpisivanje Trojnog pakta. Ono što je sigurno poznato, to je činjenica da su mnogi ljudi, posebno u Srbiji, iako potpuno svesni opasnosti ratnog razaranja u slučaju odbijanja ili nepriznavanja potpisa, više voleli rat i okupaciju nego predaju, jer su verovali u konačnu pobedu Engleske, i hteli su da Jugoslavija na kraju rata bude na pobedničkoj strani. Ali najverojatnije je dobar deo stanovništva i u Srbiji, a i u drugim krajevima, prihvatio potpisivanje kao manje od dva zla, upravo kao knez Pavle i njegova vlada. Protivnici pristupanja Jugoslavije Osovinskom savezu bili su: velik deo oficirskog kora (posebno niži činovi), dobar deo srpskih političkih vodja u Srbiji i u područjima izvan Srbije, staresine Srpske pravoslavne crkve, vođe i velik deo članstva srpskih organizacija kao što su Srpski kulturni klub, Narodna odbrana, četnička organizacija i udruženje rezervnih oficira. Zatim veliki dio stanovništva u Srbiji i u drugim krajevima Jugoslavije, liberali i komunisti u celoj zemlji. Došlo je do masovnih uličnih demonstracija u Kragujevcu, Beogradu, Splitu, Rijeci-Sušaku, Ljubljani i ostalim gradovima.
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #33 on: January 11, 2013, 01:04:09 pm » |
|
PUČ 27. MARTA 1941.
Pod takvim uslovima grupa oficira vazduhoplovstva i vojske u noći, 26/27. marta uspešno je zbacila režim kneza Pavla i predsednika vlade Cvetkovića. Planer i izvođač ovoga puča bila je grupa prozapadno orijentisanih oficira iz Komande avijacije u Zemunu, i iz redova jedinica kraljeve garde u Beogradu. Oficiri u rangu generala bili su samo iz avijacije, dok su iz kopnene vojske i garde sudelovali samo oficiri srednjeg ranga. Nesporno je utvrđeno ko su bili oficiri koji su izvršili specifične zadatke, ali postoje oprečne tvrdnje o tome ko je rukovodio celim planom. Da su rukovodili pučem tvrdili su i komandant avijacije general Dušan Simović i njegov pomoćnik, general Bora Mirković, a u izvesnoj meri, bar što se tiče samog izvršenja puča, i neki oficiri nižeg ranga, naročito major Živan Knežević.
Srpske opozicione stranke i patriotske grupe, kao i srpska pravoslavna crkva, sve protivnici kneza Pavla i potpisivanja Trojnog pakta, s oduševljenjem su primili vest o državnom udaru. U Beogradu i drugim srpskim gradovima, te u mnogim gradovima širom čitave Jugoslavije, izbile su masovne ulične demonstracije, neke inscenirane, a mnoge nesumnjivo spontane, što je sve pridonelo širenju raspoloženja u znaku uspešne pobune. U mnogima od tih demonstracija sigurno je igrala ulogu Komunistička partija, iako ni posredno ni neposredno nije imala ništa sa samim pučem. Kakva je bila reakcija među širokim masama srpskog naroda, pogotovu srpskog seljaštva, nije poznato, ali kako je sve to predskazivalo rat, možemo pretpostaviti da je izazvalo veliku zabrinutost. To se takođe sa sigurnošću može reći i za većinu stanovništva u područjima izvan Srbije.
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #34 on: January 11, 2013, 01:08:05 pm » |
|
VOJSKA KRALJEVINE JUGOSLAVIJESrpska vojska posle I sv.rata je predstavljala osnovu za izgradnju oružanih snaga Kraljevine Jugoslavije. Jugoslovenska vojska (JV) je bila oružana sila Kraljevine Jugoslavije. Postojala je od 1. decembra 1918. do 16. aprila 1941. godine. Nastala je sa proglašenjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a prestala je da postoji posle Aprilskog rata 1941. godine. Ministarstvo vojske i mornarice je bilo najviša komandna, upravna i administrativna vlast, dok je Glavni generalštab kao neposredni organ ministra vojske i mornarice, imao zadatak da pomaže ministra u pripremi oružanih snaga i zemlje za rat. U miru Kraljevina Jugoslavija je bila podeljena na 6 armijskih i 16 diviziskih oblasti. Opšta vojna obaveza trajala je 30 godina (20 u operativnoj i 10 u rezervnoj vojsci). Služba u stalnom kadru iznosila je 18 meseci (pun rok) za sve rodove vojske, odnosno 6—14 meseci (skraćeni rok), a za vazduhoplovstvo i mornaricu 2 godine, odnosno 12 meseci (skraćeni rok). ) Kralj je bio Vrhovni komandant celokupne oružane sile, ali je u toku rata pravo komandovanja operativnom vojskom mogao da prenese na svog pomocnika (jednog vojvodu ili generala). Mobilizaciskim planom je bila predviđena mobilizacija oko 1,700.000 ljudi operativne i rezervne vojske i 900.000 grla stoke, kao i formiranje: štaba Vrhovne komande, 3 štaba grupa armija, 7 štabova armija sa delovima van diviziskog sastava, 28 pešadiskih divizija, 3 konjičke divizije, 1 gardiske konjičke brigade, 18 samostalnih odreda (od kojih 2 planinska), 2 tvrđavske komande (Boka i Šibenik), 16 posadnih pukova, 4 puka teške motorizovane artiljerije, 2 tenkovska bataljona, 1 bataljona za vezu, 3 železnička puka (saobraćajni, tehnički i radnički), 6 automobilskih bataljona, Komande vazduhoplovstva i Komande mornarice sa jedinicama i ustanovama, Komande pozadine Vrhovne komande sa jedinicama i ustanovama, 6 komandi armiskih oblasti, 16 komandi diviziskih oblasti, 49 komandi vojnih okruga, 48 pukova za zaštitu i zatvaranje granice i Komande teritorijalne vazdušne odbrane sa jedinicama i ustanovama. Jugoslovenska vojska delila se na Vojsku i Ratnu mornaricu. Vojsku je činila pešadija, artiljerija, konjica, inženjerija i vazduhoplovstvo, i druge pomoćne jedinice. Imali su generalštabnu, ekonomsku, tehničku, sanitetsku, sudsku, svešteničku, veterinarsku i muzičku struku, i specijalne jedinice; graničare, žandarmeriju, padobranske, jurišne i planinske čete. Tenkovi su tretirani kao borbeno sredstvo koje pomaže napadu pešadije, a vazduhoplovstvo je izviđalo, vršilo zaštitu snaga i teritorije i napadalo neprijateljske objekte. Oklopne jedinice su činile dva tenkovska bataljona, koja su u svom sastavu imala 110 tenka i borbeno oklopna vozila. Vojno vazduhoplovstvo delilo se na operativno i armijsko. Kad je rat počeo u aprilu 1941. ono je imalo 459 aviona (125 lovaca, 173 bombardera, 161 izviđača), od čega je 265 bilo savremenih aviona novije generacije, raspoređenih na 23 aerodroma. Ratna mornarica je imala 32 ratna broda, razarača. Na Savi i Dunavu je bila smeštena rečna ratna flota, a pomorsko vazduhoplovstvo imalo je 150 hidroaviona. Pomorska obalska komanda imala je 14 obalskih artiljerijskih baterija sa 45 topova. Izvor: http://sr.wikipedia.org/sr-el
|
|
« Last Edit: January 11, 2013, 01:17:03 pm by vitez koja »
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #35 on: January 11, 2013, 01:16:28 pm » |
|
Komandni vrh Vojske Kraljevine Jugoslavije Vrhovni komandant: Kralj Petar II Karadjordjevic Pomocnik vrhovnog k-ta: Vojvoda Petar Bojovic STAB VRHOVNE KOMANDE Nacelnik staba: General Dusan Simovic Pomocnik nacelnika staba: General Milutin P. Nikolic Nacelnik operativnog odeljenja: General Radivoje Jankovic Nacelnik obavestajnog odeljenja: General Borivoje Joksimovic Nacelnik odeljenja adjutanata: General Svetislav Savic Komandant artiljerije: General Dusan Bozic Nacelnik odeljenja pravosudja: Sudski General Borivoje Sreckovic KOMANDA POZADINE Komandant: General Danilo Kalafatovic Pomocnik komandanta: General Mihailo Bodi Nacelnik staba pozadine: general Djorde Gruic Nacelnik saobracajnog odeljenja: general Vasilije Petkovic Nacelnik artiljerijskog odeljenja: general Vladimir Krstic Nacelnik tehnickog odeljenja: general Vladimir Talic Nacelnik saniteta: General dr. Jaksa Lukic Nacelnik veterinarske sluzbe: Veterinarski pukovnik dr. Velimir Radojkovic Nacelnik intendantskog odeljenja: general Ljubivoje Blagojevic Nacelnik (vojne) ekspedicije: Rezervni potpukovnik Milorad Vukovic Izvor: http://www.vojska.net/eng/world-war-2
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #36 on: January 11, 2013, 01:20:01 pm » |
|
Kopnena vojska VKJ
U miru Kraljevina Jugoslavija je bila podeljena na 6 armijskih i 16 diviziskih oblasti.
KoV je bio organizovan u tri armijske grupe i obalne obrambene trupe. 3. armijska grupa bila je najjača, a branila je granice s Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom. 2. armijska grupa branila je područje oko Železnih vrata i reke Drave. 1 armijska grupa sastavljena uglavnom od Hrvata branila je prostore Hrvatske i granice s Italijom, Austrijom (kasnije granice Trećeg Reicha, te Mađarskom.
U punoj snazi, KoV KJ je imala 28 pesadijskih divizija, 3 konjičke divizije, 35 samostalnih pukova. Od samostalnih pukova 16 ih je bilo raspoređeno po kasarnama, a ostatak su bili kombinovani pukovi ili "Odredi", namenjeni u svrhu ojačanja. Svaki odred imao je do tri pesadijska puka i od jednog do tri artiljerijska diviziona, s tri organizovane alpske jedinice.
Od oko 7 000 topova, 4 000 topova bilo je relativno moderno, uključujući i 800 protivtenkovskih topova. Tu je bilo i oko 1 900 modernih minobacača, te 200 protivavionskih topova. Sva ta oružja su bila uvozna iz različitih država, što je otezavalo odrzavanje, a time i slabilo snagu KJV.
Pešadiska divizija je bila jačine preko 26.000 ljudi, naoružanih sa oko 11.920 pušaka, 440 puškomitraljeza, 90 lakih mitraljeza, 146 mitraljeza, 15 topova 37 mm, 12 brdskih topova 65 ili 75 mm, 24 poljska topa 75—80 mm, 12 haubica 100 mm, 12 pt oruđa 37 ili 47 mm (samo pojedine divizije). Divizija je imala: štab; štab pešadije; 3 pešadijska puka (puk je imao 4 batoljona, 1 četu pratećih oruđa, 1 tehničku četu, bolničarsko odeljenje, bojnu i trupnu komoru; bataljon je imao 3 streljačke i 1 mitraljesku četu); 1 artiljeriski puk (1 brdski divizion 65 ili 75 mm, 2 diviziona topova 75—80 mm i 1 haubički divizion 100 mm) sa stočnom vučom; 1 konjički divizion; 1 pionirski bataljon; 1 hemisku četu; 1 četu za vezu; 1 četu pav mitraljeza 15 mm (12 mitraljeza); 1 pt(protutenkovska) četu 37 ili 47 mm od 12 oruđa (samo pojedine divizije); 1 dopunski puk (3 dopunska bataljona, 1 dopunski vod za vezu i 1 dopunska baterija; dopunski bataljon je imao 3 streljačke i 1 mitraljesku četu); i pozadinske jedinice i ustanove.)
Konjička divizija, koja je imala oko 6—7.000 ljudi, bila je naoružana slično pešadiskim jedinicama. Ona je imala: štab; 1 konjičku brigadu od 2 do 3 puka (puk je imao 4 .eskadrona, 1 mitraljeski eskadron, 1 tehnički eskadron, bojnu i trupnu komoru); 1 divizion konjičke artiljerije (4 baterije, od kojih 1 pt baterija); ] biciklistički bataljon (3 streljačke i 1 mitraljeska četa); 1 pontonirski eskadron; 1 hemiski vod; 1 eskadron za vezu; 1 dopunski konjički divizion (2 eskadrona, 1 mitraljeski eskadron, 1 tehnički eskadron i 1 biciklistička četa); i pozadinske jedinice i ustanove) Pokušaj da se 3 konjička divizija delimično motorizuje nije uspeo, pošto nisu mogla da se obezbede potrebna motorna vozila.
Tenkovske jedinice su se sastojale iz 2 bataljona tenkova francuskog porekla; prvi bataljon je imao oko 60 tenkova (od 5 t), većim delom dotrajalih, a drugi bataljon — oko 50 tenkova (od 10 t) novijeg porekla.
Jedine mehanizovane jedinice bili su 6 bataljona, raspoređenih po konjičkim pukovima, 6 motorizovanih artiljerijskih pukova, dva oklopna bataljona (po 110 tenkova), jedan bataljon je imao tenkove modela Renault FT-17 iz Prvog svetskog rata, 54 moderna modela Renault R35, jednu samostalnu cetu s češkim SI-D razaračima tenkova. Nekih 1 000 kamiona je uvezeno iz SAD-a, nekoliko meseci pre napada Nemacke.
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #37 on: January 11, 2013, 01:22:01 pm » |
|
Jos naoruzanja KoV VKJ:
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #38 on: January 11, 2013, 01:22:33 pm » |
|
Aktivnost KoV u aprilskom ratu
Nemački napad KoV KJ je dočekala nespremna, samo je nekoliko jedinica bilo raspoređeno u odbrani. Jedinice su brojale 70% - 90% svoje ukupne snage, pošto mobilizacija nije do kraja bila gotova.
KoV je bio organizovan u samostalne armije i tri armijske grupe i obalne obrambene trupe. 1. Armija pod komandom generala Milorada Petrovića je trebala da brani Makedoniju i južnu Srbiju, njoj je u pomoć trebala da bude 3. armija generala Milana Nedića, zatvarajući pravce oko makedonske granice i onemogućavajući Nemce da prodru u Srbiju. 3. armijska grupa bila je najjača, a branila je granice s Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom. 2. armijska grupa branila je područje oko Železnih vrata i reke Drave. 1 armijska grupa sastavljena uglavnom od Hrvata branila je prostore Hrvatske i granice s Italijom, Austrijom (kasnije granice Trećeg Reicha, te Mađarskom. Na severu prema Mađarskoj stacionirana je 7. armija generala Dušana Trifunovića a prema Hrvatskoj i Sloveniji su bile raspoređene 6. Nezavisna armija generala Dimitrija Živkovića i 2. armija generala Milutina Nedića (brata Milana Nedića). Prostor oko Kosova i Sandžaka je branila 4. armija generala Petra Nedeljkovića. Ona je takođe imala zadatak da u slučaju propasti armija, od svojih vojnika oformi četničku (gerilsku) grupu koja je trebalo da otpočne gerilski način ratovanja, sa zadatkom presecanja neprijateljskih komunikacija i uništavanja strateški važnih objekata kao što su mostovi, hidrocentrale, elektrana, pošte i telegrafske linije i dr. Njoj je kao oslonac bila podređena i 5. Nezavisna armija Vladimira Čukavca.
Snaga svake armijske grupe imala je snagu malo veću od korpusa.
Za vrhovnog zapovednika jugoslovenskih snaga određen je armijski general Dušan Simović (koji je vršio i ulogu predsednika jugoslovenske vlade).
Napad je izvršen kopnenim putem, iz više pravaca. Nemačke, italijanske i mađarske trupe prodrle su na teritoriju Jugoslavije iz pravca Italije, Austrije (tada već u sastavu Trećeg rajha), Mađarske, Rumunije i Bugarske. Teško je bombardovan Beograd. U isto vreme otpočeo je i nemački napad na Grčku pod kodnim nazivom Operacija Marita.
Od prvog dana rata, Vrhovna komanda Jugoslovenske vojske nije kontrolisala situaciju. Na ministarskim sednicama u Sevojnu, gde se vlada nalazila, general Dušan Simović se žalio na loše veze u komandovanju, a naročito je osporavao to što on mora preko pošte da izdaje naređenja jedinicama. Ocenio je situaciju kao tešku, ali ne i tragičnu i verovao je da se front može stabilizovati.
Da bi sprečio potpuno rasulo, ne samo vojsci, već i u vladi, 12. aprila izjavljuje da ima puno poverenja u moralnu snagu vojske i naroda i da veruje u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. Sve je bilo izgubljeno i propast je sve brže i brže tekla.
Nemci su 13. aprila probili poslednju liniju odbrane kod Konjarnika i umarširali u Beograd gde su ispred Narodne Skupštine organizovali paradni defile.
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #39 on: January 11, 2013, 01:27:11 pm » |
|
Deo komandnog kadra KoV VKJ:
|
general Lav Rupnik, NS 1.AG (prvi s leva).jpg (22.28 KB, 249x324 - viewed 325 times.)
general Milan_Nedic, K-dant 3.AG.jpg (26.57 KB, 200x292 - viewed 1262 times.)
Petar Nedeljković, general, k-dant 4.A.jpg (121.43 KB, 345x558 - viewed 230 times.)
general Dusan Trifunovic, k-dant 7.A.jpg (5.07 KB, 100x139 - viewed 1251 times.)
puk.Draza Mihailovic, zam.NS 2.A.jpg (142.06 KB, 400x618 - viewed 198 times.)
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #40 on: January 11, 2013, 01:30:42 pm » |
|
Jugoslovensko kraljevsko ratno vazduhoplovstvo
Jugoslovensko vazduhoplovstvo je bilo namenjeno za odbranu državne teritorije od napada iz vazduha, za bombardovanje neprijateljske teritorije i za podršku kopnenih snaga.
Za vreme mira Jugoslavija je imala 4 bombarderska, 3 lovačka i 1 izviđački vazduhoplovni puk.
Za rat 1941 godine vazduhoplovstvo je mobilisalo: 4 puka i 1 samostalnu grupu bombardera (ukupno 20 eskadrila), 4 lovačka puka (18 eskadrila) i 1 grupu (2 eskadrile) za daljno izviđanje. Lovački i bombarderski pukovi bili su formirani u 4 vazduhoplovne brigade od po 2 puka koje su bile neposredno pod komandom Komande vazduhoplovstva. Osim toga, u sastavu armija mobilisano je 7 izviđačkih grupa (14 eskadrila) starih aviona.
6 aprila 1941 Jugoslavija je imala ukupno oko 415 borbenih aviona, od kojih 150 lovačkih tipa »Meseršmit 109«, »Ika 2«, »Ika 3«, »Hariken« i »Fjuri«, 150 bombardera tipa »Marketi«, »Dornier 17«, »Blenim«, 15 za daljno izviđanje »Blenim« i oko 100 izviđačkih aviona armiske avijacije tipa »Potez 25« i »Brege 19«. Ovi poslednji kao i 50 lovačkih aviona su bili u tolikoj meri zastareli da se nisu mogli nazvati ni avionima druge linije, tako da je Jugoslavija stupila u rat sa svega oko 265 savremenih aviona.
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #41 on: January 11, 2013, 01:32:46 pm » |
|
Stanje aviona pred Aprilski rat:
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #42 on: January 11, 2013, 01:43:01 pm » |
|
Avioni KVVJ:
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #43 on: January 11, 2013, 01:45:04 pm » |
|
Jos aviona:
|
|
|
Logged
|
|
|
|
vitez koja
Stručni saradnik - istorija
poručnik korvete
Offline
Gender:
Posts: 3 221
|
|
« Reply #44 on: January 11, 2013, 01:49:52 pm » |
|
Mornaricka avijacija
|
|
|
Logged
|
|
|
|
|