Пеш. потпоручник Ђорђе Ј. Димић. Да сазнам нешто о њему мало сам погледао на интернету.
Трагом једне легитимације
Пеш. потпоручник Ђорђе Ј. Димић био је син јединац Јоце Г. Димића, у оно доба најугледнијег фризера за господу и даме у Београду и специјалисте за неговање косе, браде и бркова. Његову радњу, која се налазила у Књаз Михаиловој ул. 47. посећивала је београдска елита као и имућне даме из бољег друштва. Међу тим дамама посећивала је радњу и лепа Ангелина Херман, богата Земунка, која се дивила не само вештини заната г. Димића, него и његовој елегантној спољашности и шарму који су га красили. И из конверзација и првих пољубаца у салону дошло се до деветог месеца. Г. Димићу је ванбрачно дете најмање требало; младој Ангелини, због родитеља, још мање. Зато је г. Димић Ангелину отпремио у Пешту, где је она у болници Рокушкорхаз родила лепо и здраво мушко дете (лепо к'о копилче), које је на крштењу добило име Стеван. 14 дана после Стевановог рођења, мајка је утекла кроз прозор болничке собе, али је уредно плаћала негу у болници и дому.
Кад је Стеван навршио 2 године пренесен је из Пеште у Суботицу, у дечји дом Леленце. Ту је негован све до своје четврте године, када га је скромни папуџија Андрија Стипић узео под своје. Доцније, поочим га узима на занат и Стеван 1916. постаје млади папуџијски калфа.
Да му 1918. године није умро газда и поочим, Стеван се не би осетио сам на свету. И зато он почиње да тражи родитеље. Распитивао се на све стране и у полицији је нашао адресу своје мајке: Земун, ул. Филиповићева бр. 14. Закуцао је на вратима. Отворила му је једна средњовечна жена, лепих, маркантних црта.
- Загрлили смо се и дуго плакали - причао је Стеван - а када смо се исплакали и утешили запитао сам за оца.
- Твој отац је угледна личност. Брије велике главе – одговорила му је мајка. Не би требало да му се јављаш.
Мајкине речи утицале су на Стевана и он никако није имао храбрости да се јави оцу. 1921. настанио се у Београду, 1926. отворио је сопствену папуџијску радњу у Сомборској улици, бр. 7. и запослио пет радника. Имао је добар и удобан живот са женом и троје деце, и тек тада се усудио да упозна свог оца. Једнога дана Стеван је ушао у фризерницу и оклевајући упитао:
- Јесте ли ви г. Јоца Димић?
- Јесам! Шта желите?
- Ја сам ваш син, рођен 1904. године у Пешти, од Ангелине Херман.
- Господине, ја вас не познајем. Молим вас да напустите моју радњу! – увредио се г. Димић и отворио врата своме 'самозваном' сину, не слушајући даља објашњења.
Било је то непосредно после смрти Јоциног сина, потпоручника Ђорђа Ј. Димића.