Trenutaačni hir ili eventualni budući trend.
----------------------
POP GALLAKSIJA
Globalna retromanija: udvostručena prodaja vinilnih LP ploča!Ponovo sam došao na svoje! Jer, vinil se vratio i nema tog digitalnog i tehnološkog čuda koje će ga u doglednoj budućnosti izmjestiti u ropotarnicu povijesti. Sve koji su još koncem osamdesetih ili početkom devedesetih zazivali kraj “vinilnih vremena” držeći da su longplejke, EP-jevi i singlice zauvijek prdnuli u rosu, danas demantiraju globalne i lokalne brojke i slova.
Amazon, još uvijek jedan od najvećih globalnih distributera nosača zvuka, svečano je pretprošlog tjedna objavio podatak da mu se udvostručila prodaja vinila. A oni, bogme, nisu jeftini jer, evo konkretnog primjera, sjajan novi album Daft Punka “Random Access Memories” (koji je i najprodavaniji vinil svih vremena na Amazonu) otisnut na vinilu zapada 35 funti, a kao CD svega 11,20. U Amazonu računaju na još veći – i to streloviti – rast vinila jer upravo su lansirali servis Amazon Auto Rip, odnosno besplatnu distribuciju u MP3 formatu glazbe kupljene na vinilu i CD-ima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
To, naravno, nije novost jer, usput rečeno, i neka domaća izdanja poput Vavinog vinilnog albuma “Cinemascope Blues” nudila su kupcima mogućnost besplatnog skidanja sadržaja albuma na MP3 formatu. Ipak, moćni Amazon će ovim potezom svakako potaknuti još veću prođu vinila i tako potvrditi predviđanja diskofila – među kojima je prije pet-šest godina bio i potpisnik ovih redaka – da će se vinilni album vratiti kao jedina poželjna diskofilska roba iliti idealan nosač zvuka za diskofilsku pohranu, dok će download, a posebice “streaming” rasti kod “nediskofilske” publike.
Potvrđuju to i recentni podaci o prodaji nosača zvuka u prvoj polovini 2013.. Prodaja CD-a pala je, naime, gotovo za pet posto, prodaja digitalnih albuma porasla za šest postotaka, pa danas čini četrdesetak posto ukupne prodaje albuma, dok je prodaja vinilnih albuma porasla za golemih 33 posto. Baš kao i “streaming” koji se u prvom polugodištu popeo na više od 50 milijardi audio i videozapisa.
Idealan glazbeni artefaktNa tržištu nosača zvuka vinilne ploče očito svuda bilježe rast, a velike svjetske izdavačke kuće jedva uspijevaju zadovoljiti naraslu potražnju. A ona će, dakako, biti sve veća. Znakovito, ovih je dana u Cannesu predstavljen – i nagrađen – projekt “Back to Vinyl: The Office Turntable” koji su razvili Ogilvy Deutschland i Kontor records a koji uključuje vinilnu ploču, poseban “gramofon” (zapravo podložak na koji se stavlja ploča) i aplikacija za smartfon koja omogućava sviranje (čitanje) analognog vinilnog zapisa.
Prve reakcije su sjajne, a riječ je zacijelo samo o početku velike “pomirbe” između vremešnog nosača zvuka i novodobnih “gadgeta” uključujući neizbježne pametne mobitele. Ipak, vratimo se “starom dobrom vinilu” koji ponovo postaje i te kako “in”. Zašto? Jedan od razloga je notorna činjenica da je zvuk na pločama bolji nego digitalni. Ili, drugim rječima kazano, ako imate dobar gramofon i dobro rezanu plioču na kvalitetnom vinilu, reprodukcija je apsolutno superiornija digitalnoj snimci. Hi-fi eksperti će vam reći štogod o frekventnom opsegu koji je širi kod vinila jer digitalni zapisi – a posebice oni na formatima MP3 – stižu u “kompresiji” sabijeni unutar manjeg frekventnog opsega, baš kao i o novoj kvaliteti 180-gramskog vinila.
No, ta tehnička strana koja prvenstveno zanima audiofile samo je jedan od razloga novog uzleta gramofonske vinilne ploče. Onaj možda još i važniji je diskofilski. Long play ploča je naprosto idealan glazbeni artefakt koji se ne samo svojom audiokvalitetom već i raskošnom grafičkom opremom (ovitak, unutarnje strane ovitka koji se preklapa kao album, dodatne knjižice većeg formata...) te podjelom na fizički odvojenu A i B stranu, promeće u nešto posve drukčije od digitalnog izdanja.
Posebice kad je riječ o onome dostupnom u “streamingu”, skinutom s interneta i pohranjenom u pametne telefone, tablete, MP3 ili MP4 playere, kućne kompjutore, laptope ili i-Podove. Premda je nosač zvuka u devedesetima – čemu je svakako kumovao i fenomen nekih megaselerskih albuma poput Nirvanina “Neverminda” - postao istoznačnica za CD, taj mali hladno antiseptični premda praktični disk s digitalnim tonskim zapisom za mnoge je stare diskofile bio – nužno zlo.
I za mene, kao i za mnoge sa starom diskofilskom štednjom, onaj jedini pravi istinski format bila je i ostala samo crna vinilna gramofonska ploča. Sve drugo, bilo da je riječ o magnetofonskoj vrpci, audiokasetama, “prženim” diskovima, “empetricama” ... držao sam tek priručnim sredstvima za razmjenu glazbene informacije. Jer, ni jedan od umnoživih piši-briši formata koje se bez po’ muke moglo štancati u kućnoj radinosti nije se moglo nazvati pravim nosačem zvuka. Ili – pločom; nečim jedinim dostojnim ozbiljnije pažnje i kolekcionarske strasti.
Prozor u blještavi svijetNaime, riječ je o pristupu glazbi, o razlici između “shuffle” preslušavanja skinutih digitalnih snimaka – koje je nalik slušanju omiljenog radijskog programa – i preslušavanju albuma. Koji ima svoju logiku, dinamiku, dramaturgiju pjesama, a u slučaju vinilnih albuma i dvije fizički odvojene strane. Potom, slušanje ploča je poseban ritual. Traži čiste ruke, pažljivo vađenje vinila iz ovitka te još pažljivije čišćenje možebitnih čestica prašine (i dalje koristim “Zippa” antistatički pištolj i “Decca” četku), “štelanje” antiskate balansa tamo gdje ga gramnofon traži, pažljivo rukovanje ručkom i izbor željene pjesme. Razlika između slušanja CD-a li nečega “downloadanog” i slušanja vinila je ista kao i razlika između pušenja cigarete i uživanje u vrhunskoj cigari. Ovo potonje zahtijeva posebne uvjete, vrijeme i spremnost na potpuno predavanje užitku.
Ima tu još mnogo toga pa, ako ćete, i nešto iskonski magijsko u crnoj plastici gramofonske ploče. Uostalom, i sama plastika je “prva čarobna tvar koja je pristala biti svagdašnje obična”, kako je zapisao u svojim “Mitologijama” Roland Barthes. Kako točno! Uostalom i sam sam jednom, pišući o ovoj temi, zapisao da je plastika/vinil doista proizvod alkemije odnosno tehnološke čarolije koja čini mogućim pretvaranje fosilnih i organskih tvari starih milijunima godina (nafte, zemnog plina i ugljena) u materijal od kojega se izrađuju i krila NASA-inih satelita i vinilna crna gramofonska ploča.
Pripadam (srećom!) generaciji diskofila kojoj su u poznim šezdesetima i ranim sedamdesetima glazbeni ukus brusili New Musical Express i Melody Maker te danas zaboravljeni radijski disc jockeyi BBC-ja i Radio Luxembourga koji su odgojili više “progresivnih rokera” nego kumrovačka škola mladih komunista. Diskofilsku glad nam tada nisu mogli utažiti Jugotonovi dućani, Fotomuzikalije u koje je znalo zalutati poneko talijansko izdanje ili teški i debeli uvozni vinili CBS-ovih licencija na etiketi “Dum Dum” iz Indije.
Čak ni poduzetni trgovci poput Pave, koji je u splitskoj robnoj kući “Prima” ispod tezge “dilao” Statesideove singlice ili mog prijatelja Darka “Dade” Bratinčevića koji je u osamdesetima u zagrebačkom dućanu u Mesničkoj ulici robom “ispod pulta” odgajao generacije postpankerske diskofilkse mladeži. Prozor u blještavi svijet globalnog rock and rolla držali su nam Central Records, Tandy, Virgin (tada još samo mali poduzetnički iskorak a kasnije i “label” megabiznismena Richarda Bransona) i , Cob Records... Bile su to i šifre i mantre generacije koja se upinjala biti drukčija od svojeg socijalistički uniformiranog okruženja. Gramofonske ploče “oriđiđi” bile su – i u doba Creama i Hendrixa, Zeppelina i Zappe, Clasha i Ramonesa – čvrsta demarkacijska linija razgraničenja između glazbeno osviještenih i onih “drugih” ogrezlih u humpa-cumpanju domaćeg popa.
Vraški dobra vijestTako smo barem vjerovali. Mi, koji smo se tih ranih sedamdesetih u Splitu okupljali na ušću Dijačkog prolaza u Pjacu. Ili, za one koji slabije pamte uličnu topografiju, na kantunu kod Jugotona. Jedan od simbola naše “ekskluzivnosti” ili različitosti od mnoštva što se svake večeri po dobro poznatom splitskom socio-kulturološkom krojnom arku tiskalo na Pjaci, bile su četvrtaste kartonske kutije pod miškom. Premda je bila riječ o ambalaži koja bi “s onu stranu” graničnih prijelaza na Kozine ili Šentilju završila u kantama za smeće, taj kartonski paketić značio nam je isto što i tuba vazelina Jeanu Genetu. Bila je simbol različitosti od matice, zajedništva i posvećenosti planetarnom bratstvu. Bratstvu po vinilu.
U kartonskim kutijama Tandyja, Coba ili Virgina stizale su naime prestižne “originalke”. Rock albumi iz Velike Britanije, u ta predinternetska vremena, bili su naručeni novcem poslanim u pismima i dvostruko omotanim indigom. Mnogo se toga promijenilo u ovih četrdesetak godina mog strastvenog diskofilskog staža, no ne i magija vinila. Posebice ne onih gramofonskih ploča koje su s vremenom, od osobnih favorita, postali opće prihvaćena krucijalnih izdanja već gotovo šezdesetogodišnje povijesti rocka...
Jedan od njih je – usput rečeno – i “Revolver” Beatlesa kojemu u osobnoj diskofilskoj emocionalnoj prtljazi pripada posebno mjesto jer bio je prvi “originalni” vinil koji sam stekao. Bez vinilnih albuma, najkraće rečeno, ne bi bilo ni rocka kakvoga poznajemo. I kakav će – možda i zahvaljujući vinilu – ponovo biti. I zato je njegov povratak u budućnost tako vraški dobra vijest.
Ultimativni format albuma
Vinil je gotovo pa istoznačnica za format albuma odnosno long play ploče. On, naime, nije samo kolekcija pjesama jednog izvođača – iako je dugo godina u SAD-u baš to bio, niz uspješnica sa singlova – već i organska cjelina determinirana ili limitirana tehnološkim mogućostima. Posebice onom fizičkom podjelom na A i B stranu koja je, baš kao i minutaža od dvadesetak minuta po strani (uz iznimke poput Enovog “Discreet Music” iz 1975. koji je na jednoj strani prešao 30 minuta), ambicioznijim autorima omogućavala domišljen koncept albuma. Bez dugosvirajućeg formata long-play ploče na 33 1/3 okretaja u minuti ne bi bilo ni najznačajnijih projekata Rolling Stonesa, The Who, Dylana; ni Zeppelina ni Hendrixa, ni Townesa Van Zandta ni Springsteena, Clasha ni Pistolsa, ni Nirvane ni Pearl Jama, ali ni “konceptualnog” remek djela poput “Sgt Peppera” Beatlesa, “Pet Sounds” Beach Boysa, Bowiejeva “Ziggyja”, ultimativnog (premda debelo ironičnog) prog-rocka Jethro Tulla “Thick as a Brick”, kao ni “Dark Side of the Moon” Pink Floyda...
PIŠE: Zlatko GALL
SD