Poslednje reči junaka sa Košara: Za ovu zemlju vredi umretiJ. MATIJEVIĆ - M. MARKOVIĆ 24. mart 2017.
Sa roditeljima Tibora Cerne (20), čije će herojsko delo u borbi biti zauvek zapamćeno. Svesno se žrtvovao, ustao iz rova kao meta, da bi saborci locirali neprijateljskog snajperistu [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
OVE breze zasadio sam posle 3. maja 1999. godine. Toga dana smo, moja Kata i ja, sahranili sina. Zapravo, zasadili smo četiri breze. Sve četiri, uz temelj kuće. Samo je jedna preživela... I, sve mislim da je u njoj život našeg sina. Tanan, treperav, čudesno lep, kao što je i on bio - govore roditelji heroja sa Košara Tibora Cerne, Kata i Jožef.
Varoš Debeljača, opština Kovačica. Kuća porodice Cerna je na kraju mesta. Kapiju otvara Jožef, otac heroja sa Košara čije je junaštvo upisano u lekciji časnog služenja otadžbini. Prvi put posle 18 godina, Kata i Jožef primaju novinare. I, ne jednom, već više puta, ponovili su:
"Nas, za sve ove godine, niko ni za šta nije pitao."Mi smo im u susret krenuli sa svedočenjem Tiborovih starešina i saboraca sa Košara.
April, dvadeset osmi, 1999. godine. Trideset šesti dan bombardovanja. Mi, vojnici u rovu, junska klasa '98. Snajper je tukao s terorističkih kota. Uporno tukao. Tibor je bio sasvim rešen da bude meta. Da otkrije snajperistu, koji je danima odnosio živote njegovih saboraca. Ustao je i, pogođen, pao. Ali zaustavljena je ruka snajperiste. Tiborove poslednje reči su bile:
Za ovu zemlju vredi poginuti.
- Znam kakav je srčan i hrabar bio. I verujem da se tako žrtvovao - kaže Kata Cerna, Tiborova majka. Mrva od žene, a stena. Ili se ona tek tako brani od bola koji ne prestaje. I nikad neće prestati.
IME UPISANO MEĐU HEROJIMATIBOR Cerna upisao se među heroje u Debeljači, gde je na lokalnom groblju uklesano njegovo ime sa imenima drugih stradalih slobodara, boraca Drugog svetskog rata, kao i na spomen-ploči Mesne zajednice ove varoši. Ipak, njegovo ime je svuda gde su tragovi stradanja junačke 125. oklopne motorizovane brigade Vojske SRJ. Takođe, po njemu se zvao i memorijalni turnir, a na prvom je učestvovalo više od 400 takmičara. Međutim, ovog takmičenja više nema. Tiborovi roditelji bi voleli da se turnir obnovi. Seća se da je, tragajući za odgovorom da li joj se sin mučio dok je odlazio u večnost, čula i ovo svedočenje:
- Koji dan pre njegove pogibije, u rov nedaleko od Tiborovog pala je bomba. U tom rovu su bili dobrovoljci. On je čuo jauke. Komandiru je rekao: Ja idem, idem da pomognem. Stigao je odgovor: Vojniče, ne napuštaj svoj položaj... Odgovorio je: Pa, šta ako poginem?! Ako poginem to je gotovo, ako preživim, neka mi sudi vojni sud. Nekako su ga nagovorili da ostane u rovu. Njegovi saborci i starešine su mi rekli: Da smo ga i posle tog kobnog dana sprečili, on bi učinio nešto da sledećeg dana pogine. Takav je bio.
Dok govori Kata Cerna, njen suprug Jožef iznosi fotografije sina. Iza ovih opipljivih uspomena je sećanje na Tiborovo detinjstvo. Njegovo prvo momkovanje. Njegove reči upisane u trajanje breze uz temelj roditeljske kuće. I njihovo, večno bolovanje, opipljivo kud god da dirneš i što god da dotakneš.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Snimak Tiborovog ispraćaja u vojsku Kata Cerna nema snage da pogleda. U njoj živi samo onaj dan kada ga je ispratila u večnost.
- Prvog maja su nam javili da je poginuo - govori Kata, dok njen suprug Jožef nevešto pokušava da sakrije emocije, bolnije od ove priče. - Bio je prvomajski uranak, nismo imali telefon, javili su komšijama. Dva dana kasnije, pred kućom se zaustavilo vojno vozilo, zaustavilo se tu, na ulici. Kovčeg nije dopratila vojska, nije bilo starešina, nije bilo zastave. Nikog da kaže: bio je takav i takav. A kakav je bio, potvrdilo je više od hiljadu i po ljudi na sahrani tog crnog 3. maja. A ja sam se pitala da li mi sahranjujemo sina junaka ili sina dezertera... Posle su vojne starešine došle na četrdesetodnevni pomen, donele zastavu. Posle je stigao i orden za našeg sina. Orden za zasluge u odbrani i očuvanju bezbednosti... Ali moj je sin za mene najveći orden, većeg nema. I nije on jedini heroj. Svi oni sa Košara i svi oni koji su život položili za otadžbinu su heroji...
Za razliku od supruge, Jožef kaže da sina ne sanja. Od tuge se brani teškim radom. Radi po šesnaest sati dnevno. I šta god da urade ovo dvoje ljudi, pitaju se - šta bi im sad on, njihov Tibor, kazao. Oni čuvaju svako njegovo pismo, poslednju razglednicu iz Đakovice odakle je krenuo na Košare ovaj mladi vojnik, zakoračio tek u dvadesetu, odakle se nije vratio.
- Gotovo pola godine pre pogibije, ja tražim sina. Želim da mu čujem glas - govori Kata. - Javio se, i nekako su ga pustili na kratko odsustvo. Došao je sa punom kesom lekova, noćima nije spavao. Kaže: Majko, svi mi, vojnici, pijemo ove lekove... E, vidim ja dokle je došlo. Molim ga da se ne vraća. Da ode kod rodbine u Nemačku. Snaći ćemo se, sakrićemo ga. Ne! On će meni: Na šta ja tebi ličim da ostavim drugove. Oplakala sam ga tada. Kada je prva bomba pala znala sam ishod.
Pitamo Tiborove roditelje šta bi danas, kada ih predstave - ovo su roditelji heroja sa Košara, odgovorili?
Kata:
Moj sin je za mene bio heroj i pre ove priče, i pre svakog ordena. Ponosim se što je poginuo za ovu zemlju, ali ne i na vreme koje je iznedrilo to stradanje.Jožef:
Ponosan sam što je časno poginuo. I ja sam bio vojnik. Znao sam kuda mi sin ide.Ponovo pitamo - ako bismo vratili vreme, ono kad ste sina ispratili u vojsku, kako biste postupili?
Kata:
Po cenu života ga ne bih dala. Umrla bih, ne bih ga dala.Jožef:
Opet bih ga ispratio u vojsku.Izvor:
www.novosti.rs