http://www.nacional.hr/clanak/11621/ljubavnica-zmijskog-kralja šta kaže
Veljko Barbieri.
Interesantan tekst o toj ribetini.
Kad je Senko Karuza na svojoj terasi u viškoj Moloj Trovnoj, ili Maloj Travnoj, počeo derati murinu, sunce je podivljalo u kamenu i na moru, i postalo je vruće kao nikada dotad ovoga ljeta. Od odsjaja i bjeline nije se na trenutak vidjelo ništa. Samo pravilan geometrijski poredak koji je gasio svaki osjećaj. Pa ipak, jedna je geometrija bila živa u blještavoj strogoći prizora. Zaigrana u Senkovim rukama, sluzava žuto-smeđe-crna, nalik na utvaru koja je doplutala iz podmorja. I doista, ništa nije bilo strašnije u tom bijelom danu bez daška vjetra, zapaljenih odsjaja i obzorja, od prošarane žive kože koju je Senko polako, odvajajući je nožem od tijela, derao s ribe od koje ćemo zajedno, ne misleći o njenom strašnom značaju, pripremiti jelovnik ovog inače, prema kuharskom uzbuđenju potpuno ravnodušnog i spaljenog dana. Kad ju je konačno izvrnuo naopako, kao golemog udava, sklisku i bijelu, i kad je nestalo onih živih pjega i šara, a ja već očišćeno tijelo murine polako uvlačio u izokrenutu kožu, koja je nalik na masnu vreću padala, pridržavana Senkovim rukama, podrhtavanje ribine geometrije nije se umirilo u mojim očima.
Čak ni kad smo već pojeli dijelove njene kože frigane na maslinovu ulju i butargu skuhanu u krpi s aromatičnim travama i začinima, ili nešto kasnije gustu juhu od murinine glave. Ona je stalno bila tu, preda mnom, upozoravajuća, strašna i opasna, bestjelesna opna zla, šarena sluz koja proždire i nakon čijeg ugriza te više nema. Osjećaj straha i nedoumice pojačao se još više u sumrak, kad su sjene na nestaloj bjelini opet oživjele, a na kominu zacvrčala murina, pečena na gradelama, u onoj istoj, vlastitoj izokrenutoj koži, koja je sada prijetila iznutra.
Padao je već sumrak dok smo se vraćali strmim putićem među vrijesom i aromatičnom biljem prema Marinim Zemljama, a noć se približavala brza, sikćući iza svakog kamena. Pa ipak, poslije jelovnika od murine zaspao sam lako, bez težine, premda sam sanjao strašnu kožu koja se u ljubavnom zanosu navlačila na moje tijelo i gutala me postupno, premazujući udove svojom ukusnom slatkastom masnoćom. Kad sam se probudio, sunce je tek probilo jutro, a ja sam začudo bio potpuno opušten, miran i bez crnih misli, kao novorođenče ispalo iz zmijskog tijela.
1. Frigana koža od murine. Odranu kožu od murine izrežite oštrim nožem u trake. Pobrašnite, posolite i popaprite te pržite u vrelom ulju dok ne dobije hruskavu kožicu. Možete je služiti i s ribljom ikrom, ako je murina butargana, skuhanom u krpi s aromatičnim biljem, solju i paprom, koju prije služenja pokapajte sokom od limuna i maslinovim uljem.
2. Juha od murinine glave. Murini odrežite glavu s kožom i stavite sa strane. U vodi skuhajte na kolutove izrezanu kapulu, krumpir, češnjak, stručak petrusimula, smilja, majčine dušice i lovora. Kad je povrće smekšalo, dodajte glavu i kosti koje ste očistili iz murine te podlijte maslinovim uljem i kuhajte dok ne omekša. Pri kraju juhu ugustite žlicom kukuruznog brašna ili pure. Posolite, popaprite i služite vruće.
3. Senkova murina u vlastitoj koži.
Murini oderite kožu od vrata do repa, odvajajući je oprezno nožem od tijela. Očišćenoj ribi tada odsijecite glavu i izvadite sve kosti i utrobu. Začinite meso aromatičnim travama, posolite, popaprite i vratite u izokrenutu kožu, kojoj je vanjska strana sada unutra, polako spuštajući ribu od repa prema gore. Ovako pripremljenu murinu pecite na gradelama dok ne bude gotova. Murina ima dovoljno vlastite masnoće, pa je ne treba podlijevati maslinovim uljem.
Ma koliko zvučao neobično i strašno, ni ovaj jelovnik, ni moj san nisu neobični ni posebno izvorni kad se radi o murini i legendama koje je o sebi posijala po cijelom Sredozemlju. Ta, osim u srednjodalmatinskom arhipelagu rijetka ali vrlo ukusna i tražena riba, od koje smo Senko i ja pripremili nisku izvornih i starih jela, ima isto ime na cijelom Sredozemlju, od starogrčkog naziva muraina i latinskog muraena ili murena, podrijetlom od prastarog mediteranskog ihtionima koji, čini se, izravno dugujemo vjerovanjima i legendama koje su od murine učinile gotovo mitsko biće. Sve je kod nje oduvijek bilo obavijeno misterijem. Već Plinije Stariji u svojoj “Naturalis historia” prepričava stare legende da je muraina uvijek ženka i da izlazi na kopno pariti se sa zmijom, dok Atenej i Elijan čak tvrde da njezin ugriz može biti smrtonosan kad je začeta od zmije “jer zmija mužjak riga otrov prije negoli će oploditi murinu”.
Strašne priče o zlokobnoj murini nastavile su se i kroz srednji vijek otkad se iz 1395. sačuvao anonimni starofrancuski putopis o Puli i Dubrovniku, u kojemu prestrašeni pisac bilježi kako su “u tim dalmatinskim krajevima murine pustošile obalu i otoke, a jedini je spas stanovništvo pronašlo u paljenju svijeća u crkvama”. Žene su protiv tog zla nosile ogrlice i naušnice u obliku svijene murine, kako je zapisao Izidor Seviljski, a uz Demetrija Hvarskog i Dioklecijana, najpoznatiji Dalmatinac starog vijeka, Sveti Jerolim, u prijevodu svoje Vulgate, potvrđuje tu tvrdnju u vlastitom prepjevu “Prve pjesme” i “Pjesmi nad pjesmama”: “Lijepi su obrazi tvoji/ među murininim naušnicama/ vrat tvoj pod njenim ogrlicama/ Učinit ćemo za tebe takve zlatne naušnice/ takve sa srebrnim privjescima/. Ako su legende o ugoru, koje ga prikazuju kao morskog zmaja i čudovište, netočne i preuzetne, priče o murini imaju osnove i doista su mogle održati trajnu vjerodostojnost i snagu njene legende. Naime, murina, koja se lovi uglavnom vršama i parangalima, vrlo je agresivna, otporna i snažna riba. Može poput zmije, pogotovo kad naraste preko pet kila, progutati vrlo velike zalogaje. Ujed joj je strahovito bolan, a ujedeno mjesto godinama ostaje otvrdnuto, premda nema otrovnih žlijezda, već joj je otrovna sluz u čeljustima i koja je, cijedeći se kroz kožu, svu pokriva.
Pa ipak, ma koliko strašna, toliko je i omiljena kod zaljubljenika u morske slastice. U vlastitoj koži pekli su je još od Antike, običaj koji se preko romanskog stanovništva na našim otocima, kolijevkama grčkih i rimskih kolonija, sačuvao do danas. Cijenjena je u Liguriji, na Siciliji i Korzici. Tražena je u Provansi, Španjolskoj i Portugalu. Njezino masno meso izvrstan je dodatak ribljim složencima poput bouillabaissea ili našeg brujeta, na žaru i gradelama mjeri se s najboljom ribom. Kažu da su je neki posebno okrutni Rimljani, uživaoci u mesu murine, hranili mesom svojih robova. Strašan običaj u koji je teško povjerovati, premda rimski pisci poput Kolumele ili Marcijala govore o murinama koje plivaju po površini i koje su se navlastito tražile zbog njihova mesa. Takve plivajuće murine nazivali su mrena fluta, od grčkog naziva plotai, ili po našem flute ili plutajuće. Strašne ribe koje plutaju našim snoviđenjima, zamatajući nas svojom otrovnom sluzavom kožom, a onda nas zajedno peku na vrelim gradelama, dok slatkasti vonj draži osjetila i nepca drevnih sladostrasnika. Još samo jedan nezaboravan zalogaj i svi ćemo iz Trovne Mole zapuzati među kamenjem i biljem, uzbuđeni, u potrazi za svojim zmijskim ljubavnikom. Baš kako je zabilježio Dinko Ranjina u svom Zborniku: Fluta riba onaj u moru ka plije/ Iziđe na suh kraj za ljubav od zmije/.
