Lažni temelji iranskog slučajaŠef Bele kuće predstavlja ajatolahe kao takvu pretnju svetskom miru da se vojna intervencija nameće kao nužna.
Donald Tramp sa zadivljujućom upornošću gradi „iranski slučaj” predstavljajući ajatolahe u Teheranu kao takvu pretnju svetskom miru da se vojna intervencija nameće kao jedini način njihovog privođenja pameti.
Preteći trećom vojnom intervencijom tokom mandata u Beloj kući – prve dve su bile u Siriji – američki predsednik dokazuje da ga ne zanima mišljenje ni bliskih evropskih saveznika, ni Rusije ili Kine, već da je odlučan da sebe izdigne na ruševinama legata svog prethodnika.
Svet je nuklearni sporazum Irana i pet svetskih sila, uključujući administraciju Baraka Obame, hvalio kao veliki doprinos bliskoistočnom i globalnom miru, ali Tramp je želeo da dokaže da je bečki dogovor iz 2015. „najgori ikad potpisani” i da nije sprečio Iran da radi na proizvodnji atomske bombe.
To što je što je agencija UN zadužena za kontrolu sporazuma redovno potvrđivala da Iran ne krši potpisane odredbe Trampu se nije uklapalo u intervencionistički scenario. Uz svesrdnu podršku ratobornih lidera u Saudijskoj Arabiji i Izraelu, Tramp je osporavao nuklearni sporazum nepostojećim argumentima: tvrdio je da Teheran razvojem programa balističkih projektila krši slovo dogovora.
Iako reference o raketama uopšte ne postoje u sporazumu, šef Bele kuće je nastavio da gradi „iranski slučaj” na prepostavkama koje su lažne koliko su bile i one Džordža V. Buša o iračkom oružju za masovno uništavanje.
Kako verovati predsedniku koji sruši sporazum oko koga se godinama pregovaralo, zatraži od saveznika da ga slepo slede a onda ključnom potpisniku – Iranu – preti vojnom agresijom?
Iran ima istoriju „izvoza revolucije” i podrške raznim šiitskim milicijama koje destabilizuju Bliski istok, ali predsednik Hasan Rohani u ovim okolnostima demonstrira visok stepen uzdržanosti. Pokušava da spase nuklearni sporazum iako je pod stalnim pritiskom tvrdokornih elemenata iranske politike.
Tramp se, međutim, uporno drži svoje mantre o „američkoj izuzetnosti” i uverenja da je samo on u pravu. Podvrgao je Iran novom režimu američkih sankcija čiji je krajnji cilj da toj državi onemogući izvoz nafte. Zapretio je kaznenim merama svima koji je kupuju kalkulišući da će tako iransku privredu baciti na kolena i ostvariti drugi cilj koji se ustručava da javno saopšti: promenu režima u Teheranu.
Iran je zapretio da će, ako mu se spreči izvoz nafte, blokirati tesnac Ormuz i zaustaviti tok kojim plovi trećina svetske nafte. Upozorenje je poslato državama Evrope i Azije koje zavise od te nafte, kao i Saudijcima i Emiraćanima.
Kada je, pritisnut sankcijama i povlačenjem evropskih investitora, Iran saopštio da će obnoviti obogaćivanje uranijuma, Tramp je pretnju pretvorio u nov argument za akciju. Vašington je i napade na tankere u Zalivu bez dokumentovane provere pripisao Teheranu i počeo da šalje vojna pojačanja u region. Poslednji u seriji incidenata, iransko obaranje 130 miliona dolara vrednog američkog drona takođe je sporno: Teheran tvrdi da je letelica bila u iranskom vazdušnom prostoru.
Iran kombinuje diplomatsko strpljenje sa upozoravajućim pokazivanjem sile kako ne bi protiv sebe okrenuo Evropljane, da bi opomenuo Amerikance ali i da ne bi dao povod za vojnu intervenciju i otvorenu konfrontaciju.
Trampova iranska politika, koja sužava prostor diplomatiji i otvara ga vojnoj intervenciji, kratkovida je. On neće primorati režim u Teheranu na kapitulaciju, ograničenom intervencijom ne bi postigao ništa a produžena konfrontacija bila bi repriza Iraka ili Vijetnama. Potpuno uništenje bečkog sporazuma ostavilo bi iranski nuklearni program bez ikakve kontrole – što niko ne želi – i istovremeno bi podstaklo Iran da pojača svoj vojni angažman od Jemena do Libana – što takođe niko ne želi.
Tramp je obećavao da će „Ameriku ponovo učiniti velikom”. Da li je time sebe obavezao da udari na Iran, zemlju koju je demonizovao kao izvor svih zala na Bliskom istoku? Ako je zaista bio zadovoljan time što je u poslednjem momentu zaustavio napad, što je kupio neko vreme, da li to znači da će izbeći oružani konflikt?
Problem je to što bi svaki mir sklopljen po diktatu šefa Bele kuće bio opasan koliko i rat. Sve je to rezultat Trampovog ličnog osvetničkog pohoda.
izvor