Nakon što je uništena džamahirija, situacija u Libiji sve više podsjeća na onu u Somaliji
"Francuska je novoj libijskoj vladi prodala 50 vojnih patrolnih čamaca" (siječanj 2013.), "Italija 'velikodušno' i bez ikakve naknade opremila libijsku policiju s dvadesetak oklopnih vozila" (veljača 2013.). "U travnju će se na libijsku obalu, pun svakojakog oružja za libijske snage sigurnosti, usidriti brod Britanske kraljevske mornarice".
Novinske agencije su pune ovakvih naslova u posljednje vrijeme da bi ih jednostavno mogli zanemariti. Nakon što je uništena "džamahirija", Europska Unija je na sebe preuzela zadatak da naoruža nekompetentnu vladu u Tripoliju. Vladu koju razjeda sektaštvo i koja za Libiju ne uspijeva naći nikakav drugi scenarij osim "somalizacije zemlje".
"Istina je da u Libiji 45 000 dobro naoružanih boraca, bivših takozvanih 'revolucionara', a danas 'slobodnih strijelaca' (ako se tako mogu nazvati) vladaju zemljom. Oni polažu račune Al-Qaedi i Stranci pravde i obnove, političkoj podružnici Muslimanske braće u zemlji. Uz prešutno odobravanje zapadnih promatrača, oni su se samoprozvali 'policijskim snagama'. Libija je visoko militarizirana zemlja, ali i neprijateljski nastrojena prema susjedima i ostalim zemljama sjeverne Afrike. Radi se o potencijalnim teroristima, koji će dovesti do uništenja libijske države", tvrdi Sayed Ahmed.
U najjednostavnijoj varijanti moguće je da u 'kolijevci' revolucije, glavnom gradu naftom bogate pokrajine Cirenaica, Beghaziju, lokalna elita počne razmišljati o autonomiji. U Bani Walidu vladaju ljudi odani bivšem predsjedniku Gaddafiju. Misrata, koja je industrijski vrlo razvijena, također uživa jednu vrstu autonomije. Plemena u planinama Apusenia u Tripolitaniji, još se nisu izjasnila što u političkom smislu žele i čekaju pogodan trenutak kako bi to učinili. U svakoj pojedinoj pokrajini postoje zasebni centri moći, uz to dobro naoružani, a središnje vlasti su se koncentrirale u Tripoliju.
Mnogi analitičari tvrde kako novonastala situacija u Libiji podsjeća na onu u Somaliji u kojoj je 1988. započeo građanski rat između snaga diktatora Mohameda Siada Barrea, te naoružane oporbe (manje ili više ujedinjene). Ubrzo se 'revolucija' u Somaliji pretvorila u rat između klanova i taj rat traje i dan danas. Mogućnost da se Libija pretvori u novu Somaliju je više nego realna.
"Glavni problem Libije je što ne postoje središnje vlasti. Vlada u Tripoliju nema snage da utječe na stvari. Nakon što je ubijen Gaddafi, Libiji je bio potreban 'drugi Gaddafi'. Zemlji treba čvrsta ruka, jer pokušaj da se od Libije napravi zemlja s parlamentarnom demokracijom na kakvu su navikli Europljani, ne funkcionira. Naoružane skupine, političari i klanovi samo iskorištavaju demokratske standarde zapadnog modela i nastaviti će borbu za svoje pojedinačne interese", za Voice of Russia je izjavio ekspert s Instituta za Bliski Istok, Sergej Seregičev.
Postoji još jedan način da se izađe iz ovog začaranog kruga, ali zapad to sebi ne smije dozvoliti: vojna okupacija zemlje. Kontigent koji bi ušao u Libiju, oružjem bi nametnuo volju središnjih vlasti ostatku zemlje. Ni najmanje ne treba sumnjati kako bi imao teške gubitke u ljudstvu zbog gerile koja bi ratovala protiv njih. Libija se, dakle, našla u nezavidnoj situaciji u kojoj mora birati između "somalizacije" ili diktature.
Naizgled pesismistične tvrdnje ruskog eksperta potvrđuju vijesti koje stižu iz samog Tripolija. Libya Herald javlja kako se u nedjelju 24. veljače održala "najvatrenija sjednica" od osnutka Nacionalnog kongresa. Na meti kritika zastupnika se našao premijer Ali Zeidan, kojega su optužili kako ne može jamčiti sigurnost ni u zgradi kongresa, a kamoli zemlji.
Od početka mjeseca bivši pobunjenici blokiraju rad parlamenta. Zahtijevaju naknade za ranjavanja koja su zadobili tijekom sukoba sa snagama bivšeg predsjednika Gaddafija, besplatnu liječničku skrb i druge olakšice. Zastupnici su zahtijevali od premijera da riješi problem, ali se on suzdržao od uporabe sile. Međutim, kada su zbog blokade prilaza zgradi kongresa zastupnici bili primorani održati sjednicu u konferencijskoj dvorani hotela Rixos, više nitko ne može reći da u glavnom gradu ne vlada kaos. Vlada, koja zbog prijetnje nekolicine mora zasjedati po obližnjim hotelima umjesto u zgradi kongresa, očito nije u stanju voditi zemlju.
Vraćajući se na početak, možemo se samo složiti kako analitičari koji tvrde da je Libija vraćena u srednji vijek, te kako svaka pokrajina de-facto funkcionira kao zasebna cjelina, ne griješe. Ako tomu dodamo činjenicu da bivši pripadnici pobunjeničkih postrojbi, koji su se okupili u nekakvo "Visoko povjerenstvo za sigurnost", uspijevaju mjesecima ometati rad kongresa, možemo samo zaključiti kako Libija više nije država kakvu pamtimo, a i teško da će ikada više biti.
Postavlja se pitanje kako se vlada misli suočiti sa zločinima o kojima izvještava vladino Povjerenstvo za ljudska prava. U izvješću koje je povjerenstvo dostavilo Nacionalnom kongresu, nabrojani su i dokumentirani brojni zločini koje su počinile milicije u pokrajinama, ali i u glavnom gradu. U Libiji se sustavno vrše otmice, pljačke, ubojstva, nezakonita privođenja, mučenja, nestanci i silovanja, a sve što je vlada učinila je izjava glasnogovornika Povjerenstva za ljudska prava, koji kaže kako se "ne može se govoriti ni o slobodi ni o dignitetu jednog društva u kojem vlada kaos i bezakonje kojega provode naoružane milicije" .
Ako vlada nema nikakav konkretan odgovor na ovaj problem, riječi kritike neće puno pomoći libijskom narodu i možda je Sergej Seregičev u pravu kada tvrdi: "Ako Libija želi izbjeći somalizaciju treba novog Gaddafija".
izvor(i): Voice of Russia | Libya Herlad |