Dalmatinski jatagan

[Solaris]

Jatagan je vrst hladnog oružja koja pojmovno spada u veliku i raznovrsnu skupinu dugih ratnih noževa, dakle oružja između noža i mača, odnosno sablje. Drška mu je sastavljena od dvije pločice koje mogu biti od rožine, kosti, mjeda, srebra ili kakvog drugog tvoriva. Te pločice (kabze) u pravilu završa­vaju manjim ili većim »ušima«. Sječiva su im blago zakrivljena, i to prema oštrici, obrnuto od sablje, a ima i ravnih koji se onda nazivaju jatagani pravci ili pale. Prema različitim kriterijima, kao što su: oblik drške, vrsta tvoriva od kojeg je drška napravljena, dekorativni elementi, oblik sječiva, oznake na sječivu i oblici konca, razlikujemo veliki broj različitih ina­čica.

Narodima jugoistočne Europe, pa tako i Hrvati­ma, jatagane su donijeli Turci Osmanlije. Podrijetlo oružja je nejasno i gubi se u tami vremena, ali je ipak raširenije mišljenje kako je njegovo ishodište u centralnoj Aziji. Na širokom području između Kav­kaza, Irana, sjeverne Indije i srednje Azije zatičemo velik broj različitih vrsta noževa, bodeža i sablji koje u osnovi irr.a u rukohvat istovrsne konstrukcije kao i jatagan.

U carigradskim muzejima čuvaju se najstariji sa­čuvani jatagani, od kojih su neki datirani čak u 12. i 13. stoljeće, ali je ta datacija krajnje diskutabilna. U svakom slučaju, najstariji nepobitni primjerci potje­ču iz 16. stoljeća, a među njima se ističe poznati jata­gan koji je pripadao turskom sultanu Sulejmanu Ve­ličanstvenom datiran 1526/1527. godine. Već ti naj­stariji primjerci imaju oblik koji je u najbitnijim značajkama sačuvan do kraja 19. stoljeća. U Hrvat­skom povjesnom muzeju nalazi se jedan takav rani jatagan. Nađen je u Kupi kod Siska, pa se vjeruje ka­ko potječe iz vremena bitke iz 1593. godine.

Jatagan doživljava svojevrsnu renesansu tijekom 18. stoljeća, kad njegova upotreba i proizvodnja po­staje osobito masovna, što je svakako u svezi s pove­ćanom ulogom paljbenog oružja u Osmanlijskom carstvu i napuštanjem teških sablji i mačeva u korist lakšeg jatagana kod pješaka.
Najpoznatija središta proizvodnje jatagana u europskom dijelu Turskog carstva bili su, osim Carigrada, Foča, Sarajevo, So­lun, Prizren, Skadar i još neki drugi gradovi. Osim tih velikih krupnih središta nožara, bičakdžija, koji su proizvodili jatagane, bilo je praktički u svakom većem mjestu. Kako je turska vojna kultura bila pro­širena i izvan granica Osmanlijskog carstva, jataga­ni su se proizvodili i u Boki kotorskoj te u Dalmaciji.
Dok je oružarska djelatnost Boke kotorske dobro po­znata, ona u Dalmaciji jedva da je spomenuta u literaturi.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Jatagan kojeg opisujemo u tekstu donekle je spe­cifičan a može se pripisati dalmatinskoj proizvodnji jatagana koja je trajala tijekom 18. i 19. stoljeća. Predmet je (nalazi se u autorovoj zbirci) nedavno na­bavljen od splitskog antikvara, a nađen je u Sinju. Ja­tagan ima kabze od bijele kosti. Uši mu nisu oble već uglate. Spojnica drške je mjedena, gore ima osam, a dolje pet apliciranih mjedenih rozeta uokvirenih tordiranom mjedenom žicom. Istovrsna žica uokviruje rubove spojnica. Na glavici drške aplicirane su tri krupnije mjedene pločice. Hašrma (nastavak drške) ima ukras od dva reda rovašenih niša uokvirenih tordiranom žicom, dok je parazvana (listoliki nasta­vak drške) jednostavna, kratka i ukrašena jedno­stavnim vegetabilnim ukrasom. Sjećivo spada među kraća, dugo je 47,8 cm, i ima karakterističan jatagan- ski oblik te uski žlijeb uz hrbat. Na sječivu nema ukrasa niti natpisa, a nedostaju korice.

Oprema rukohvata predstavlja svojevrsno opo­našanje složenije srebrne filigranske opreme. Roze­te, rovašenje u mjedi, kratka parazvana, hladni var umjesto spoja pomoću kalaj a, sve su to detalji koji odudaraju od karakteristične proizvodnje jatagana unutar granica Turskog carstva. Da ne spominjemo nedostatak arabičnog natpisa koji je na turskim ja­taganima gotovo neizostavan.

Dalmatinski jatagani u pravilu imaju mjedene kabaze, dok su primjerci s koštanim, poput predmet­nog, znatno rjeđi. Također, u pravilu imaju ravno sječivo s nizom zareza, nazubljenih lukova, vitica ili krugova uz hrbat sječiva. Katkad su na njima ispisa­ne godine, imena ili inicijali vlasnika odnosno pro­izvođača. Primjerice: »1836. L. B.« ili »Mate Runicha god. 1873.«, dok su devize poput »Sam se vadi. Sam Turke sieče«, rijetke. (Braica, 1991., str. 5)

To su oružja u pravilu bila namijenjena stanovni­štvu dalmatinskog zaleđa,koje ga je nosilo tijekom obavljanja svojih vojnih dužnosti kao privatno oru­žje, da bi kasnije postala dijelom muške narodne no­šnje. No, nosili su ih i pomorci, pa čak i otočani, i to, prema našim spoznajama, samo ljudi iz onih mjesta u kojima je priljev novodoseljenog štokavsko — ikavskog pučanstva bio jak. Tako se u zbirci franje­vačkog samostana u Kraju na otoku Pašmanu čuva jedan uzorak dalmatinskog jatagana koji je pripa­dao pomorcu Josipu Kovačiću iz sela Banja na otoku Pašmanu.

Kako su dalmatinski jatagani bili namijenjeni si­romašnom sloju ljudi, među njima nema raskošnih primjeraka kakve su radili u Turskom carstvu i koji su bili namijenjeni agama i begovima.
Iako se dalmatinski jatagani obično kasno dati­raju, tj. u poodmaklo 19. stoljeće, valja navesti zapa­žanje Alberta Fortisa, objavljeno 1774. godine, kako su morlaci bili naoružani jataganima s mjedenim drškama. Budući da u Turskom carstvu takve jataga­ne nisu proizvodili, a kako je za dalmatinske jataga­ne baš znakovita mjedena drška, očito je riječ o lo­kalnim proizvodima.

Točno mjesto njihove proizvodnje nije nam po­znato. To vjerojatno nisu bila velika gradska središta iz priobalja već mjesta u zaleđu, poput Sinja, Knina, Imotskog, Metkovića, Makarske i Drniša. Još pedese­tih godina ovog stoljeća u tim gradićima postojali su kovači koji su među ostalim proizvodili noževe za kućnu uporabu, a koji su imali oblik degeneriranog i pojednostavljenog jatagana.
I da zaključimo, predmetni jatagan proizveden je negdje u dalmatinskom zaleđu, možda baš u Sinju, gdje je i nađen. Nismo ga u stanju precizno datirati. Najvjerovatnije potječe iz prve polovice 19. stoljeća.

Članak objavljen u časopisu Hrvatski vojnik 1994. g.
Autor : Tomislav Aralica

[ssekir75]

jatagan se kuje kao i kosa. zato su rane od njega bile vrlo ljute i tesko su zarastale. bar je tako govorio puk. prelevic, nekadasnji upravnik (ili sta je vec tacno bio) vojnog muzeja.

[wermez]

Ne znam da li je u pitanju loš prevod, ali Herodot u drugoj knjizi Istorija navodi da su Kolhiđani koji su se borili u vojsci kralja Kserksa nosili jatagane.  Verovatno loš prevod.

[ssekir75]

nije. jatagan vodi poreklo iz persije.

[wermez]

OK, ali koliko je to oružje staro?

[kumbor]

 Jatagan je i naziv gradića u jugozapadnoj Turskoj, a etimologija reči ne vuče ka Persiji i nije iz Farsija. Ako Herodot pominje Kolhiđane, tj. današnju Gruziju, onda to stavlja poreklo jatagana daleko u staru eru, što nije potkrepljeno ni nalazima na terenu ni dokumentima. Neki istoričari poreklo vezuju za srednju Aziju, tačnije Uzbekistan, gde je bilo nalaza oružja sličnog izgleda iz bronzanog doba, što je opet blisko po području sa nekim drevnim turskim plemenima.  Oružarski gledano, jatagan je vrsta sablje, a ne mača, jer je namenjen prvenstveno za sečenje, oštrica je sa jedne strane, mada se može koristiti i za ubadanje.

[wermez]

Verovatno je u pitanju bilo sečivo koje je bilo slično jataganu.

[ML]

Iz wikipedije
"Jatagan (od turskog yatağan[1]) je vrsta turskog mača, koji se u otomanskoj vojsci koristio od sredine 16. do kraja 19. st.. Ime je dobio po gradu Yatağanu u jugozapadnoj Turskoj u kojem su se takvi mačevi počeli proizvoditi. Vremenom je taj mač postao simbol Orijenta.
Jatagan je mač nalik na sablju s jednom oštricom, kojim se barata jednom rukom. Duljina oštrice je od 60 do 80 centimetara, specifičnog je oblika - savijena prema napred, poput grčkog kopisa ili iberijskog falkata i sliči slovu "S"."
Inače sličan oblik ima i kukri. Sam oblik čini sječenje efikasnijim, što i jeste cilj.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ssekir75]

Jatagan je i naziv gradića u jugozapadnoj Turskoj, a etimologija reči ne vuče ka Persiji i nije iz Farsija. Ako Herodot pominje Kolhiđane, tj. današnju Gruziju, onda to stavlja poreklo jatagana daleko u staru eru, što nije potkrepljeno ni nalazima na terenu ni dokumentima. Neki istoričari poreklo vezuju za srednju Aziju, tačnije Uzbekistan, gde je bilo nalaza oružja sličnog izgleda iz bronzanog doba, što je opet blisko po području sa nekim drevnim turskim plemenima.  Oružarski gledano, jatagan je vrsta sablje, a ne mača, jer je namenjen prvenstveno za sečenje, oštrica je sa jedne strane, mada se može koristiti i za ubadanje.

nisam rekao da ime jatagan potice iz persije, vec samo oruzje. predeli koje si naveo pripadali su sasanidskom carstvu, pa je moguce da se odatle prosirio sirom carstva. nije tacno da se poceo proizvoditi u 16. veku kao sto pise na vikipediji. bilo ga je mnogo ranije, jos u vreme vizantijsko persijskih ratova (6 i 7 vek). u vreme seldzuka bio je vec prilicno cest. a vrlo je moguce da se u gradu jataganu nalazila kovacnica za masovnu izradu pa da je po tome dobio ime.