vladimir bošković
vodnik I klase
Offline
Posts: 560
|
|
« Reply #32 on: April 13, 2016, 12:03:10 pm » |
|
U GIBRALTARU.
Dne 8. siječnja prije podneva stigosmo pred kobnu gibraltarsku pećinu i malne smo ju imali za ledjima, kadno zatutnji grom topova jedne torpednjače, koja se je verala kroz uzburkano valovlje i u pjeni bijesnog mora jedva vidljiva. Strojevi našeg parobroda prestadoše raditi i mi se zaustavimo pred prijaznom pećinom iz koje sijevaju cijevi stotinu lopova. Torpednjača, koja se je medjutim približila, dade nam znak mega-phonom, da želi govorili sa zapovjednikom broda, koji je medjutim prokinjao cio rat, Gibraltar i čilavu enlentu. Zapovjednik torpednjače poruči megaphonom: »all go to Gibraltar, you will receive passengers« — svi idu u Gibraltar, dobiti ćete novih putnika. Naš parobrod morade, opet natrag prema luci Gibraltara, koja je odavle udaljena 2—3 kilometra. Svakom je od pulnika kucalo srce od uzrujanosti, jer ako nam podje za rukom ostaviti bez neprilika Gibraltar, mogli smo računati, da ćemo se ipak nekako dočepati naših granica. Svakako je bilo još mogućnosti, da će nas pred Barcelonom ili u lionskom zaljevu otkriti koji franceski krstaš, pa i stvar kako će se u Genovi sa putnicama urediti obzirom na »talijanske podanike«, sve to činilo nam se je nuzgrednim. U Gibraltaru prijetila nam je najveća opasnost.
Naš se parobrod usidrio u trgovačkoj luci pred glavnom ulicom, koja vodi u unutrašnjost grada, na zaljevu, na kojem leži Algeciras. Strme brdine od kojih 1000 metara visine steru se kao bedem do »pećine«. Cijela daljina toga bedema posipana je na vrhuncima modernim utvrdama.
Na podnožju tog brda, koje je posuto utvrdama i topovima dižu se ljetnikovci i monumentalne zgrade u prekrasnoj južnoj vegetaciji. Sve je zeleno, sve cvate u toplom afrikanskom suncu, pa i nama se je činilo, da naši ratni zarobljenici u Gibraltaru živu barem pod krasnim podnebljem. Prekrasna promenada, koja vodi od luke zapadnim dijelom grada do Algezirasa, aristokratsko je predgradje, gdje stanuju engleski časnici, iz najotmjenijih i najbogatijih kuća. Vidi se tu časnika od 15—16 godina, rekbi djeca, koja su se obukla u neku nespretnu uniformu. Nakon pol sata, pošto se naš parobrod usidrio, pojavi se komisija, koje se je svatko bojao kano žive vatre. U isto doba pronio se glas, da će se na naš brod ukrcati 117 zasužnjenih Nijemaca i pripadnika naše monarkije, koji su čamili 71 dan u ropstvu. Stroga engleska komisija, pregledala je taj put i kovčege putnika. Razumije se, da je svatko dobro pohranio sve što bi mu moglo biti od štete. Upravitelj kantine trećeg razreda, koja je imala 50 metara duljine i pet metara širine, gdje je blagovalo u trim odsjecima: u 10, 11 i 12 sati oko 1200 putnika, bio je tako prijazan, da je pohranio za 5 lira sve kod sebe što bi tko htio.
Oko 2 sata poslije podne ostavi komisija naš parobrod, oduzevši nam pet suputnika, od kojih je jedan bio Nijemac sa brazilijanskom putnicom i ostali po svoj prilici naši pripadnici, koje je odao onaj ratni »akviziter«, tvrdeći, da ih je vidio u Buenos- Airesu u »Bečkoj pivari« u ulici »Falucho«. To je bilo dovoljno engleskoj komisiji, da ih zasužnji. Medju tim su se približavale našem parobrodu dvije barke, koje je vukao jedan remorker iz ratne luke. Na tim barkama bili su ukrcani zarobljenici, koje je engleska vlada pustila na slobodu, te su nedavno otputovali iz južne Amerike, kad se je talijanska vlada obvezala, da će ili sigurno i nedirnute iskrcati u Genovi. Prvi, koji se je popeo na naš brod, bio je knez Turn-Taxis, austrijski pričuvni časnik, koji je svim svojim suzarobijenicima nadoplatio razliku za vozne karte izmeđju trećeg i drugog razreda, tako, da su oslobodjeni sada putovali u kabinama. Knez Turn-Taxis porukovao se srdačno sa engleskim časnikom, koji je njega i cijelu povorku pratio na brod i pohrli u dvoranu za blagovanje, prvog razreda, gdje naruči objed, kakovog nije bilo u sužanjstvu, jer je tamo hrana za sve zarobljenike bila jednaka. Engleski se časnik oprosti srdačno sa svakim oslobodjenim pojedince i potraži poslije zapovjednika broda, te mu dojavi dozvolu od guvernera, kojom se mogao svaki putnik iskrcati se u Gibraltaru, da razgleda mjesto. Budući je naš parobrod oglasio na ploči, da je odlazak ustanovljen za deset sati u večer, ostavi veliki dio putnika brod, da pohodi one zarobljene, koji su i nadalje-morali ostati u Gibraltaru. Medju tim su se oslobodjenici sakupili u prostranoj restauraciji trećega razreda u kantini, gdje je upravitelj rasprodao u pol sata cijelo pivo i vino, što ga je imao na bufetu, te je morao, neoklijevajući, naručiti drugo iz grada.
Razumije se, da su ti oslobodjenici, koji su imali »slobodan prolaz«, potpisan od engleskog guvernera, govorili njemački, ili ako su bili pripadnici Austro-Ugarske, svojim jezikom. Pjevale su se tu, kad su se ćudi više ugrijale, njemačke i hrvatske pjesme, dočim smo im mi »Talijani« ili »Španjolci« sa našim zakletim putnicama zavidjali. I mene nagovoriše mnogi u njemačkom jeziku, ne znajući na kako me opasan način mogu kompromitirati.
Da tim neprilikama uzmaknem, ostavih parobrod, da se razgledam u Gibraltaru. Premda bi svatko mislio, da je taj grad, koji leži na španjolskom tlu, nedaleko Algezirasa, pretežno španjolski, opazio bi u prvi mah kad stupi na lučki niolo, da je baš protivno i mislio bi da je u nekom engleskom gradu u Velikoj Britaniji. Nadpisi na dućanima i ulicama pisani su u engleskom jeziku. Prolaznici govore engleski, tekar u središtu grada, gdje imade i španjolskog pučanstva, čuje se po koja kasteljanska riječ. Iza promenade, koja vodi u Algeziras, podigao se novi grad, sve male razizemne kućice od drva, pokrite novim crvenim crijepom. Kućice odijeljene su jedna od druge bodljikavom žicom, a cijelo to predgradje opkoljeno je visokom trostrukom ogradom od istog materijala. Svakih pet do deset koračaja stoji engleski vojnik sa puškom i nataknulim bajunetom, a kod ulaza u taj logor, bila je nova kasarna, gdje se nalazila glavna straža. U tim barakama živjelo je do 1600 ratnih zarobljenika, njemačkih i naših pripadnika. U bližnjoj kavani primjelih 50—60 pristojno odjevenih gostova, koji su bili u veselom razgovoru, a cijeli red boca engleskog »Porter« piva, podučio nas, da tim gostima, koji su razgovarali njemačkim jezikom, nije baš loše. Medju njima sjedio bi po koji engleski vojnik ili podčasnik, razgovarao i pio je sa zarobljenicima kao da su najbolji prijatelji. U jednom kutiću kavane, gdje je sjedilo samo dvoje gostova, nađjoh i ja mjesto. Po razgovoru primjetih, da su njemački zarobljenici, a pošto ih njemački pozdravili, upustismo se u razgovor o prilikama i životu u zarobljeničkom logoru. Stanovali su po tri osobe u kućicama gdje bi svaki dan primali izvjesnu količinu brašna, mesa, kave i povrća. Električna rasvjeta pa drva za loženje i kuhanje dobio je svaki zarobljenik koliko mu je trebalo. U svakoj kućici bila je i kuhinja, gdje su zarobljenici sami kuhali. Koji je našao posla ili zaslužbe u gradu mogao je ostavili logor u osam sati u jutro i bio je slobodan do osam sati u večer. Tko se nije u odredjeno vrijeme vratio, bio je kažnjen, zaposleni zarobljenici hranili su se svojim novcem, a gospodar, koji ih je primao na rad, bio je za njih i odgovoran. Nezaposleni zarobljenici morali su se u podne vratiti, da se najave i objeduju, Inače bili su slobodni od deset sati u jutro do 6 sati u večer. Razumijeva se, da je bilo i tu iznimaka. Bilo je tu zarobljenika, koji su zaslužili u Gibraltaru težak novac, osobito ako su bili radnici, obrtnici ili zidari. Malo je tko imao uzroka, da bi se morao tužiti na postupak ili strogost engleskih slražara ili časnika. Samo na prošli Božić slučio se je tragičan dogodjaj. Bilo je to na badnju noć u jednoj kućici, gdje su stanovala tri Nijemca. Usprkos strogoj zapovijedi, da poslije osam sali u večer nitko ne ostavlja svoj slan, pokušao je jedan od te trojice prilično napit, (bilo je 10 sati u večer), da donese iz bližnje kavane još nekoliko boca pive. Stražar mu je doviknuo tri puta: »Stoj!« Nu pošto se nije taj zarobljenik, imenom Solin, na tu zapovijed obazreo, ispali mu stražar pušku u glavu. Nesretnik je s mjesta bio mrlav. S bog tog dogadjaja vodila se je stroga istraga, nu pošto se je stražar ispričao, da je mislio, da vidi bjegunca, riješio ga je sud optužbe. Kod sprovoda nesretnika bili su prisutni svi zarobljenici, engleski časnici i vojnici.
Prigodom rođjendana njemačka cara Vilima, stvorio se je medju njemačkim i austro-ugarskim zarobljenicima odbor za proslavu tog dana. Engleski guverner Gibraltara dozvolio je svim zarobljenicima, da mogu do devet sali u večer izostati i da slave u jednoj dvorani »Majestetic Hotela« rodjendan svog cara. Da su njemački i naši zarobljeni pripadnici najmili jednu španjolsku glazbu i marširali upaljenim lampionima cijelim gradom s usklicima: »Živio car Vilim!« »Žrvila Njemačka!« pjevajući: »Deutschland, Deutschland uber alles«, »Die Wacht am Rhein«, nije bilo u dozvoljenom programu guvernena, ali pučanstvo Gibraltara i engleski vojnici koracali su zajedno taktom glazbe zarobljenika sve do ulaza u logor, odakle se je glazba svirajući vratila u grad.
Oko sedam sati nadjoh se opet na parobrodu »Principesa Mafalda«, koji je orio od burnog klicanja i pjevanja oslobodjenika. Ja se popeh na najgornji sprat palube, da promatram raskošnu rasvjetu Gibraltara, koju je još povećavao svaki trenutak bljesak električnih reflektora. Bilo je deset sati u večer, kad zaori znak sirene. Bilo je vrijeme odlasku. Pol sata poslije ostavismo luku Gibraltara praćeni tracima mnogobrojnih reflektora od europejske i Marokanske strane, a jedna torpednjača pratila je naš brod sve dok nismo izgubili »pećinu« s vidika.
...
|