Dreadnought
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
Offline
Posts: 69 456
|
|
« Reply #22 on: February 27, 2019, 05:43:49 pm » |
|
Tursko osvajanje Pirota 1690. godine
Pohod Mustafa-paše Keprilija, kod nas poznatijeg Ćuprilića, 1690. godine, spada među najznačajnije događaje iz vremena tzv. Bečkog ili Velikog rata (1683-1699).
Vojne operacije, vođene na tri fronta, u Srbiji, Erdelju i na Dunavu, od avgusta do oktobra 1690. godine, pokazale su da je Osmansko (Tursko) carstvo, za koje se verovalo da je na izdisaju, u stanju da vrati većinu evropskih poseda, izgubljenih u nekoliko prethodnih godina. Posledice ponovnog turskog osvajanja Srbije bile su dotada nezapamćeno razaranje zemlje i iseljavanje stanovništva, kojim je otvoreno novo poglavlje u istoriji srpskog naroda.
Pirotsko utvrđenje bilo je prvo hrišćansko uporište na udaru Osmanlija. Podignuto na uzvišenju na desnoj obali Bistrice poslednjih decenija XIV veka, vremenom je dograđivano da bi dodatno bilo ojačano 1690. godine. Ispred starih palisada izgrađen je novi zid od balvana ispunjen zemljom, a oko njega iskopan dubok jendek, u koji je skrenuta voda s obližnjeg izvora. Ispred jendeka sagrađen je još jedan red palisada od balvana, tzv. šarampov.
Pirotsku tvrđavu branilo je oko tri stotine dobro naoružanih vojnika, Nemaca, Mađara i nešto hajduka, na čelu s kapetanom Volfom Šenkendorfom. Prema Silâhdar, 512, posada se sastojala od 160 Nemaca, isto toliko Mađara i tridesetak hajduka, dok je, prema izveštaju francuskog ambasadora, Pirot branilo 230 Nemaca.
Prve čarke počele su već 5. avgusta, kada se jedno odeljenje iz Pirota sukobilo s ljudima Katana Mustafe-bega. Posle kraćeg okršaja, hrišćani su se povukli izgubivši šest konjanika. Osmanska vojska stigla je tri dana kasnije i počela da opkoljava grad. Najpre su janičarski i sivaski odredi 8. avgusta, zauzeli položaje istočno i severno od utvrđenja.
Ostatak trupa, predvođen velikim vezirom, stigao je dan kasnije i podigao logor na južnoj strani. Deo janičara premešten je na zapad, kako bi tvrđava bila opkoljena sa svih strana. Janičari su raspoređeni blizu bašti i vinograda po kojima je Pirot (Šehirkej, Šehirkoj, Šarkoj) bio poznat. Jedna grupa postavila je svoj zaklon od pruća s dva baljemez topa, ispred kuće čuvenog Piroćanca Šarkojlu Ibrahima, u blizini javne česme. Šarkojlu Ibrahim bio je jedan od najuglednijih i najbogatijih građana. U vreme opsade nalazio se u osmanskoj vojsci, kao i mnoge druge imućne izbeglice, kako bi odmah nakon osvajanja došao u posed svoje imovine. Braniocima je 9. avgusta, u skladu s običajima, najpre poslat poziv na časnu predaju.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Pošto je to odbijeno s turskih položaja otvorena je vatra iz baljemeza i šahi topova. Posle izvesnog vremena, sivaska vojska, na severnoj strani, obustavila je paljbu jer je bila suviše udaljena od pirotskih palisada, ali je ostala na položaju kako bi sprečila bekstvo hrišćana u tom pravcu. Janičari su nastavili da pucaju iz svojih zaklona. Međutim, i oni su bili postavljeni dosta daleko tako da su hrišćani bili izvan dometa njihovih pušaka. Osmanlije su, u ovo vreme, prilikom opsade ili odbrane tvrđave koristili teške puške fitiljače tzv. „meteris puške”, dužine 1,3 m do 1,6 m za zrna kalibra 20-29 mm, ali i veća (30-45 mm).
Brisani prostor koji je janičare delio od prve linije pirotske odbrane, sprečavao ih je da zaklone približe utvrđenju. Kada se već sasvim smrklo, janičarski aga naredio je da, bez obzira na žrtve, krenu u juriš i zauzmu šarampov ispred jendeka. U silovitom naletu i s velikim gubicima janičar su uspeli da potisnu branioce u utvrđenje, posekavši i zarobivši pri tom nekoliko carskih vojnika.
Noć između 9. i 10. avgusta protekla je bez borbi. Turci su pravili nove zaklone i pomerali topove na novoosvojene položaje, da bi u ranu zoru ponovo otvorili vatru iz sveg raspoloživog oružja. Od novog zida od balvana i zemlje delio ih je još samo jendek s vodom, koji su ubrzo ispraznili, zaustavivši jagnjećim kožama i torbama dotok vode sa izvora.
Zatim su prešli jendek i popeli se na bedem. U tom trenutku zavijorila se bela zastava na glavnom bastionu kod kapije. Kapetan Šenkendorf je, prema Veteranijevom naređenju, branio Pirot dok nije zapretila opasnost da ga neprijatelj osvoji, a zatim je zatražio predaju, uz slobodan prolaz do Niša. Nemački i mađarski kapetan bili su primljeni najpre kod kulćehaje, potom i kod janičarskog age koji je njihove molbe preneo velikom veziru. Prema postignutom dogovoru o davanju milosti hrišćanskoj posadi, odnosno o predaji utvrđenja „na veru”, vojnici Leopolda I mogli su da napuste Pirot s ličnim naoružanjem, nešto kola i provijanta i uz pratnju odu u Belu Palanku. Bezbedan prolaz do Palanke trebalo je da im omogući Katana Mustafa-beg i ćehaje spahija i silahdara s delom svog ljudstva.
Svi koje su osmanske vlasti smatrale podanicima sultana morali su da ostanu u tvrđavi. Katana Mustafa-beg postavio je svoje ljude ispred glavne kapije da nadgledaju izlazak neprijatelja, da se neko od raje tj. hajduka ne bi umešao među njih. Iz kolone carskih vojnika koja je napuštala pirotsku tvrđavu izdvojeno je 26 hajduka. Oko trista pripadnika raje, žena, dece i starih, i preko četrdeset ranije zarobljenih muslimana predato je Turcima. Muslimani su odmah oslobođeni, kao i raja koja je vraćena u svoja sela, uz zabranu da ih napušta. Hajduci su odvedeni u tzv. šator Rode, u kome su ih dželati sve pogubili.
U pirotskoj tvrđavi zatečeno je devet buradi crnog baruta, četiri šakaloz topa, petsto merica ječma i dva ambara s brašnom. Provijant nije uračunat u ratni plen, pošto je tvrđava uzeta „na veru”, već je, zajedno s oružjem i municijom, zaplenjen u korist države. Za popravku oštećenih palisada, kapija, ali i džamija i mesdžida, određeni su ljudi iz džebedžijskog i tobdžijskog odžaka, s po jednim čaušem. Državna blagajna izdvojila je 100.000 akči za troškove izgradnje.
Mevlud-paša postavljen je za privremenog zapovednika utvrđenja, dok je četrdeset bivših tvrđavskih posadnika, jerlija, iz Kanjiže u Ugarskoj, određeno da budu stalna posada.
Ubrzo je za muhafiza Pirota postavljen Abdulkadir-paša. Na tom položaju ostao je do pada Beograda, kada je premešten u Niš.
Na dan osvajanja Pirota, 10. avgusta, u osmanskom logoru pojavio se izaslanik sultana Sulejmana II, Jusuf-aga, miralem. Dočekali su ga ćehaja velikog vezira, age spahija i silahdara, zapovednici odžaka i drugi. On je okupljenima, u znak uspešnog početka pohoda, pročitao sultanov hatihumajun i podelio najvišim državnim zvaničnicima sablje i mačeve ukrašene dragim kamenjem.
Izvor: "Tursko osvajanje Srbije 1690.godine", Tatjana Katić
* Šahi topovi - Malokalibarski topovi, pravljeni za kugle težine od 150 gr do 1,5 kg (povremeno i za one od 4 do 6 kg). Najčešći model šahi topa u drugoj polovini XVII veka bio je dugačak između 2,42 i 3,3 m i težak do 400 kg.
* Baljemez (balyemez), - vrsta opsadnog topa, čija je veličina zavisila od težine đuladi koju je izbacivao. U drugoj polovini XVII veka, za baljemeze su obično korišćena kamena đulad od 31, 37, 50, 61 i 74 kg, mada je bilo i lakših. Prema Evliji čelebiji, u Carstvu su postojala samo četiri baljemeza za kugle od 74 kg, dva u tvrđavi Akerman (danas Belgorod Dnjestrovski u Ukrajini, južno od Odese), jedan u osiječkoj tvrđavi i jedan na Dravi.
* Šator Rode (Leylek çadırı), - mesto gde su boravili dželati u toku pohoda. U njegovim zadnjim odajama izvršavane su smrtne kazne davljenjem, a ispred šatora odsecanje glava i udova. Ime je dobio, verovatno, po znaku rode koji je nosio. Naime, svaka janičarska orta – bataljon od 400 ljudi, imala je svoj znak (koplje, luk i strela, sekira, šator, merdevine, ključ, ruka, kamila, slon, pas, čaplja, lav, sidro, džamija, brod itd.) koji je stajao iznad ulaza u kasarnu, na šatorima, barjacima, nadgrobnim spomenicima, a vojnici su ga često tetovirali na svom telu.
|