Prenjeti ćemo zanimljiv i stručno napisan članak autora Vilija Kezića u dva dijela na temu "Kako se suprotstaviti torpedu, opasnoj ugrozi površinskih brodova?" ,članak je objavljen u časopisu "
Hrvatski Vojnik"
Kako se suprotstaviti torpedu, opasnoj ugrozi površinskih brodova?Unatoč razvoju i poboljšanjima mnogih protubrodskih oružja tijekom posljednje četvrtine prošlog stoljeća, torpedima se na najdjelotvorniji način još uvijek mogu potapati površinski brodovi. Suvremena torpeda su tiha, brza, opremljena senzorima velikih dometa i sofisticiranim logikama. Rastuće prijetnje takvih torpeda, uz njihovu sposobnost napada bez znakova prethodnog upozorenja, rezultirale su sve strožim zahtijevima
za boljom protutorpednom obranom površinskih ratnih brodova. Postojeće istraživačke i razvojne osnovice obećavaju razvoj djelotvornih obrambenih sposobnosti površinskih brodova kojima će se moći zaštiti sve skuplji ratni brodovi od napada najsuvremenijih torpeda
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Torpeda predstavljaju opasnost za brodove suvremenih ratnih mornarica, skoro u istoj mjeri kojom su ugrožavala i prekooceanske konvoje tijekom svjetskih ratova. Iako je torpedo već 120 godina glavna prijetnja površinskim brodovima i podmornicama, posljednja tri desetljeća mornarički stručnjaci su znatno više pozornosti poklanjali obrani broda od protubrodskih projektila lansiranih s letjelica, površinskih brodova i podmornica, što je donekle bila i logična posljedica naglog porasta broja takvih projektila u velikim i malim mornaricama. Za većinu ofanzivnih sustava protubrodskih oružja razvijene su protumjere ili protuoružja kojima se može osujetiti napad na površinski brod. Sustavi protuzračne i proturaketne obrane, poput američkog Aegisa, štite brod od protubrodskih projektila uporabom elektroničkih protudjelovanja, mamaca, PZ projektila i CIWS sustava. No, unatoč svim nastojanjima, sadašnji brodski obrambeni sustavi još uvijek ne mogu u potpunosti spriječiti uništavajuću moć teškog torpeda. Takav torpedo s velikom bojnom glavom i uz pomoć nestlačive vode lomi kobilicu broda, uništava njegovu plovnost, ubija veliki dio posade i brzo potapa brod.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Štetni učinci mina i krstarećih protubrodskih projektila na pogođenoj brodskoj strukturi razmjerno su manji od uništavajućeg djelovanja torpeda. Usporedbom oštećenja na nekoliko pogođenih ratnih brodova u nedavnoj prošlosti očita je nadmoć torpeda nad protubrodskim projektilima. Američka fregata USS Stark (FFG-31) klase Oliver Hazard Perry pogođena je 17. svibnja 1987. s dva protubrodska projektila Arospatiale AM 39 Exocet, pri čemu su poginula 32 člana posade, a brod nije potopljen. Fregata iste klase USS Samuel B. Roberts (FFG-58) je 14. travnja 1988. oštećena kontaktnom minom, ali bez ljudskih žrtava. Nakon remonta oba broda nastavila su službu u floti US Navy.
S druge strane, posljedice torpednog napada pakistanske podmornice Hangor (S 131) klase Daphne na indijsku fregatu INS Khukri (F 49) klase Blackwood 9. prosinca 1971. bile su mnogo tragičnije. Taj prvi ratni brod torpediran nakon 1945. potonuo je za tri minute uz 191 poginulog člana posade. Britanska nuklearna podmornica HMS Conqueror (S 48) klase Valiant torpedirala je 2. svibnja 1982. argentinsku krstaricu ARA General Belgrano klase Brooklyn uz užasan učinak od 321 poginulog člana posade (od njih 95 posto izravno je poginulo od pogodaka) i potonuće broda 45 minuta nakon napada.
Teška torpeda ne lansiraju samo podmornice već ona prema površinskom brodu mogu biti lansirana i s drugih površinskih brodova, s obale i otoka (posebice u zatvorenim morima), s naftnih platformi u blizini plovnih puteva i sličnih mjesta.
Globalni posthladnoratovski scenarij kao značajku ima naglo smanjenje "tradicionalne" opasnosti od podmorničke flote bivšeg SSSR-a na oceanima, uz istodobno povećanje prijetnji u okvirima mogućih regionalnih sukoba u priobalnim morima. Glavni ciljevi suvremenih teških torpeda postaju tihe konvencionalne podmornice i površinski brodovi velikih brzina u plitkim vodama, oboje opremljeni sofisticiranim protutorpednim sustavima.
Suvremena torpeda mogu se nabaviti na otvorenom tržištu, a u flotama zemalja Trećeg svijeta sve je više vrlo djelotvornih platformi tj. podmornica, što može rezultirati nizom opcija taktičke uporabe i nepredvidljivim načinima napada. U tim novim okolnostima smanjuje se potreba praćenja i zaštite pomorskih konvoja, ili općenitije, zaštite pomorskih plovnih putova (komunikacijih ruta) od podmorničkih opasnosti, dok novi scenariji kao prioritet nameću unapređenje samoobrane ratnog broda od podmorničkih prijetnji. Neki programi brodske protutorpedne obrane na kojima se počelo raditi prije više godina nisu izgubili na važnosti ni nakon završetka Hladnog rata, već, naprotiv, intenzivirao se njihov daljnji razvojni trend, i to posebice zbog sve naprednijih tehnologija u sustavima samonavođenja i propulzije novijh torpeda.
Značajke torpednih prijetnjiZa poduzimanje bilo kakvih protutorpednih aktivnosti na brodu-cilju nužno je poznavati značajke torpeda koje napada brod, i to njegovu brzinu, domet, obilježja senzora, ugrađenu inteligenciju, sposobnost ponavljanja napada i sl. S obzirom na te značajke, postojeća torpeda u naoružanju ratnih mornarica mogu se svrstati u tri skupine:
1.) "pravocrtni trkači" (Straight-Runners),
2.) "pratioci brazde" (Wake-Followers ili Wake-Homers)
3.) akustički samonavođena torpeda.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
slika 3 :
a) Potkraj osamdesetih godina u službu američke ratne mornarice ušao je teški torpedo Mk 48 Mod 5 ADCAP (Foto: Us Navy)
b) Švedska ratna mornarica odnedavno pod oznakom Tp 62 u naoružanju ima teški torpedo Bofors Tp 2000 (Foto: Bofors)
c) Suvremeni i vrlo sofisticirani talijansko - francuski teški torpedo Black Shark (Foto: WASS/DCN)
"Pravocrtni trkači" su teška torpeda (Heavyweight Torpedo, HWT) koja nemaju ugrađene senzore za samonavođenje na cilj, pa se lansiraju s malih do srednjih udaljenosti od cilja. Napad s male udaljenosti omogućuje sigurniju selekciju cilja, a napadnutom cilju ostavlja malo vremena za obrambene reakcije na salvu torpeda u napadu. Torpeda jure prema cilju po prethodno određenim putanjama (upravljana žiroskopom) te nemaju sposobnost ponovnog napada (re-attack). Iako lansiranje torpeda s manjih udaljenosti povećava vjerojatnost pogađanja, takvo približavanje cilju izlaže lansirnu platformu većem riziku "tvrdog" protunapada na nju. Tijekom Faklandskog (Malvinskog) rata argentinska krstarica ARA General Belgrano pogođena je s udaljenosti od oko 1800 metara upravo s dva takva neinteligentna, vrlo stara britanska torpeda Mk 8.
S gledišta akustičke uočljivosti, ta torpeda proizvode razmjerno visoku razinu akustičkog šuma, pa ih je, u usporedbi s drugim skupinama torpeda, lako otkriti. Očito, napadi "pravocrtnim trkačima" na površinski cilj s većih udaljenosti imaju manju vjerojatnost pogađanja, jer ih je moguće rano otkriti akustičkim senzorima na brodu-cilju.
Zbog nedostatka inteligencije (sustava samonavođenja ili vođenja), napadnuti cilj može se suprotstaviti "pravocrtnim trkačima" samo odgovarajućim manevrom izbjegavanja ili djelovanjem "tvrde" samoobrane (hard-kill defense).
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U skupinu "pratioci brazde" svrstana su torpeda sa sustavom samonavođenja na brazdu koja ostaje iza broda. Značajke medija u brazdi razlikuju se od značajki okolne vode, što akustički senzor može osjetiti te generirati informacije sustavu upravljanja torpedom, koji će ga navoditi prema brodu-cilju. Jedini akustički senzor na torpedu usmjeren je prema morskoj površini, kojim se otkriva i lokalizira brodska brazda koja se može protezati iza broda i na udaljenosti od nekoliko milja. Torpeda te skupine lansiraju se pod kutem koji osigurava presjecanje smjera brazde, čime se osigurava prva registracija brazde sa sonarom za samonavođenje, a zatim torpedo nastavlja praćenje brazde programiranom cik-cak putanjom koja se sužava približavanjem brodu-cilju.
Torpeda te skupine obično se lansiraju sa srednjih udaljenosti od cilja. Brod-cilj može se braniti od njih promjenama kursa i brzine plovidbe, ili, pak "tvrdom" obranom. Takav način samonavođenja gotovo je nemoguće ometati akustičkim ometačima i mamcima.
Najrasprostranjeniju skupinu čine torpeda s akustičkim samonavođenjem (aktivnim ili pasivnim). Ona su tiha u pasivnom režimu samonavođenja i teško ih je otkriti. Zavisno od stupnja sofisticiranosti, akustička torpeda mogu bolje ili lošije rabiti informacije o cilju iz vlastitih akustičkih senzora, te djelotvorno eliminirati pojave eventualnih signala lažnih ciljeva. Ukoliko takva torpeda s ugrađenom inteligencijom slučajno izgube akustički kontakt s napadnutim ciljem, ona, po zadanom programu, mogu započeti novu akviziciju i napad prema zadanom cilju.
Teška torpeda koja lansiraju podmornice prema površinskim brodovima, većinom su, uz sustav samonavođenja u torpedu, vođena i žicom (tanki bakreni vod ili optičko vlakno) preko koje se s lansirne platforme pomaže sustavu samonavođenja dodatnim instrukcijama za točnije navođenje na cilj i za prepoznavanje lažnih ciljeva (prirodno ili namjerno generiranih). Korelacijom podataka iz akustičkih senzora na brodu i onih iz senzora u torpedu pomaže se klasifikaciji cilja, posebno u okruženjima djelovanja sofisticiranih protutorpednih mjera. Protiv akustički samonavođenih torpeda napadnuti brod može se suprotstaviti "mekom" (Soft-Kill Measures) i/ili "tvrdom" obranom. Uz opisano svrstavanje torpeda u skupine ovisno o načinu navođenja na cilj, svi oni se klasificiraju u dvije temeljne kategorije: laka i teška torpeda.
Mase lakih torpeda (Lightweight Torpedoes, LWT) su između 200 i 350 kg, a njihov kalibar je otprilike od 300 do 400 mm. Bojna glava s eksplozivom obično ne prelazi težinu od 60 kg. Po ruskim definicijama laka torpeda su nešto veća oružja koja mogu nositi i do100 kg eksploziva.
Teška torpeda imaju bojne glave mase od 100 do 300 kg, njihov kalibar je otprilike od 500 do 650 mm, dužina oko 6 m i ukupna masa do 1800 kg. I u toj kategoriji Rusi imaju superteška torpeda ukupne mase do 4000 kg, a masa njihovih bojnih glava je i do 400 kg uz kalibre do 650 mm.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U posthladnoratovskom razdoblju podmorničke snage mornarica Zapada djelomično se udaljavaju od snažne usmjerenosti prema protupodmorničkom ratovanju i sve više pozornosti usmjeravaju operacijama protiv površinskih ratnih brodova, pri čemu raste važnost teških torpeda i ulaganja u njihov razvoj.
Protiv površinskih brodova određenu prednost imaju pasivno navođena torpeda, jer su neosjetljiva na smetnje zrcalnog efekta od morske površine i morskog dna (što inače stvara ozbiljne probleme sustavima aktivnog akustičkog samonavođenja), a uz to na raspolaganju su im i izvori intenzivnih šumova - brodski strojevi i brodske brazde prema kojima se mogu dobro navoditi akustički sustavi samonavođenja torpeda. Takva tiha torpeda imaju znatno veću vjerojatnost neprimjetnog približavanja cilju, što pridonosi taktičkom iznenađenju kada brod-cilj nema vremena krenuti u manevar izbjegavanja napada niti poduzeti djelotvorne ("meke" ili "tvrde") protutorpedne mjere. Posebne specifičnosti teških protubrodskih torpeda su veliki dometi i brzine. Neka suvremena teška torpeda kreću se brzinama do 65 čvorova, uz domete do 50 km.
Izbor i izvedba sustava samonavođenja torpeda ovisi o zahtjevanoj brzini, jer proizvedene turbulencije pri višim brzinama, odnosno vlastiti akustički šum smanjuju ili potpuno "zaglušuju" akustički senzor za samonavođenje torpeda. Sofisticiranijim procesiranjem primanih akustičkih signala, u skoro realnom vremenu omogućuje se uskopojasna frekvencijska analiza koja je značajna u djelotvornoj diskriminaciji signala ciljeva u odnosu na signale ometanja i obmanjivanja, zatim u potiskivanju osnovnih šumova podvodnog okruženja i eliminiranje neželjenih signala - reverberacija i refleksija od morskog dna i morske površine. Mali broj, do sada razvijenih, teških torpeda raspolaže takvom žilavošću koja je potrebna u novim scenarijima podmorskog ratovanja u priobalnim morima. Uz njih, još uvijek su u naoružanju mnogih ratnih mornarica, i to u znatno većem broju, teška torpeda starijih generacija, pa čak ona iz II. svjetskog rata, što treba imati na umu kod organizacije protutorpedne obrane površinskih brodova.
Do 2003./2004. godine očekuje se opremanje nekih ratnih mornarica s najsuvremenijim teškim torpedima, kao što su, primjerice, njemački STN-Atlas DM2-A4, švedski Bofors Tp 2000 i talijansko - francuski WASS/DCN Black Shark.
Razvoj visokosofisticiranog torpeda Black Shark/IF21 počeo je 1997. U njegovoj glavi za samonavođenje ugrađena je ravna rešetka akustičkih senzora koja može generirati isodobno više snopova zračenja. Primopredajnik radi s impulsnom kompresijom i to istodobno na više frekvencija, uz neovisno procesiranje signala na svakoj frekvenciji i u svakom snopu. Takav sustav samonavođenja može funkcionirati u aktivnom (FM ili CW) i pasivnom režimu, omogućujući trodimenzionalno pretraživanje podmorja, te praćenje i samonavođenje na otkriveni cilj. Sonari u sustavima samonavođenja starijih naraštaja torpeda obično su radili na višim frekvencijama u opsegu od 25 do 35 kHz, dok Black Shark s velikim brojem akustičko-električnih pretvarača prekriva područje od srednjih frekvencija (oko 10 Hz) do visokih. Uz pomoć snažnih računala, sustav vođenja torpeda može pratiti više ciljeva, uz mogućnost prepoznavanja ometača i mamaca. Izravan rezultat te povećane sofisticiranosti glave za samonavođenje je skokovito povećanje dometa akvizicije (traženja naznačenog cilja), od 2 km u starijim visokofrekventnim torpedima, na 7 km kod Black Sharka.
I prije 1997. godine teškim torpedima se pružala i dodatna opcija potpore tijekom traženja cilja preko žice ili optičkog vlakna kojim je ono povezano s lansirnom platformom, a s nje operator prati situaciju koju "vidi" senzor u torpedu te ukoliko je potrebno dodatnim naredbama obavlja korekciju putanje. Time se platformi omogućuje dvosmjerna komunikacija sa sustavom samonavođenja, pritom pomažući torpedu u procesu diskriminacije naznačenog cilja u mnoštvu smetajućih signala: prirodnih iz okruženja i namjerno generiranih signala "mekih" protudjelovanja (ometanje i obmanjivanje). Vlaknom se pomaže i pri izdvajanju pravog cilja od drugih neutralnih ili vlastitih objekata koji se mogu slučajno nalaziti uz dugu putanju torpeda od lansirne platforme do cilja koji može biti udaljen i nekoliko desetaka kilometara od lansirne platforme.
Najrasprostranjeniji američki teški torpedo Mk 48 povezan je žicom dužine 18 km, a švedski torpedo Tp 62 (izvozna oznaka Tp 2000) s 30 km bakrene žice, dok je njihov "najmlađi rođak" Black Shark upravljan s platforme kroz optičko vlakno iznenađujuće duljine 60 km, uz najveću brzinu iznad 50 čv.
Načelno, teška torpeda lansiraju se iz podmornica na površinski brod s velikih udaljenosti, većih od 10 km, te se "tiho" približavaju cilju, rabeći akustički senzor u pasivnom režimu. Tek nakon nedvojbenog otkrivanja cilja i ostvarenja dobrog kontakta, uključuju se aktivni sustavi samonavođenja s programiranim logikama navođenja-praćenja cilja te potiskivanja eventualnih "mekih" protudjelovanja.
Suvremena torpeda zrače vrlo nisku razinu šuma, pa su protupodmorničke snage, odnosno brod-cilj prisiljene rabiti aktivni sonar za otkrivanje torpeda. Kako se takva teška torpeda lansiraju s velikih udeljanosti prema površinskim ciljevima, brodski sonari trebaju raditi na vrlo niskim frekvencijama zbog znatno nižih gubitaka prostiranja, odnosno većih dometa otkrivanja. Nepovoljni i teško predvidivi uvjeti prostiranja zvuka, posebice u priobalnom moru, u nekim prirodnim okolnostima pridonose znatno većim dometima otkrivanja od očekivanih, a u drugim, ipak do smanjenja dometa otkrivanja torpeda, što unosi određenu nesigurnost u aktivnosti protutorpedne obrane površinskog broda.