Krenimo opet s utvrđenjima oko Pule i to na otočju Brijuni. Evo jedne vojne karte s rasporedom utvrda iz 1913. godine
Čudno da na otoku Cosada nije bio neki vojni objekt, mislim da su negdje bili podaci o objektima neke mornaričke škole.
Na karti to ne primjećujem.
Točno je da se ništa ne vidi na otočiču Cosada-Kozada kao što je točno i da je tamo bila "ispostava" škole letenja
AU mornaričke avijacije. Otočić je bio otkupljen 1912. i tek krajem iste godine su otpočeli radovi na instalacijama
i objektima i na kraju je bio lijepo dotjeran. Karta koja je prije prikazana ima zadnju podlogu-stanje iz 1909. godine
pa se tada i nije imalo što ucrtati.
Priložiti ću par fotografija ne baš predobre kvalitete ali od tada je prošlo mnogo dana pa su i fotke malo oštećene.
Isto ću citirati i dio članka sa stranica KuK Pula.
"Kako je otok Katarina usprkos nasipavanju i proširenju ipak bila premala za razvoj mornaričkoga zrakoplovstva, tražila se moguća
pozicija za obuku pilota. Iako je otok Kozada (Kotež) udaljen od Pulske luke zbog svojih pozitivnih osobina, otkupljen je od uprave
odmarališta Valbandon za 90000 kruna, u lipnju 1912. godine. Njegovih 60000m2 površine, zaštićeno je poluotokom Proština
(Rt. Christo) od udara juga a kopnom zaštićen od bure i kao takav pružao je savršenu lokaciju za obuku mornaričkih pilota. Uvala
Madona odgovarala je za start i prilaz zrakoplova. U prosincu 1912 i početkom 1913. započeli su pripremni zemljani radovi, uređenje
akvatorija i popratne instalacije za njegovu uporabu. Na sjevernoj strani izravnava se plato a od viška materijala gradi se lukobranu
uvali Madona, čineći tako zaklon za privezane zrakoplove. Gradi se i staza za transport na kopnu, radionica i tri hangara sa platnenim
pokrovom. Ispred radionice gradi se i objekat za smještaj pilota i objekat za osoblje školskoga centra. U kolovozu 1914.izgrađeno je i
pristanište sa dizalicom za hidroavione. Nakon dva mjeseca dovršava se i spremište br.8, a za godinu dana i spremište br.9. Osnovna
zadaća postaje bila je školovanje i obuka mornaričkih pilota.Obuka se sastojala od tematskih vježbi, upravljanja morem bez mogućnosti
uzleta, postizanja startne brzine, kratkih letova na malim visinama sve doleta na 50m visine, a kao posljednji test kružna i spiralna te
let sa teretom. Takvi piloti kasnije su upućeni u postrojbu na školovanje na novim dvokrilcima tipa Lohner, a kasnije na Brandenburgovim zrakoplovima oznake "K". Od svibnja 1915 primjenjuju se i tečajevi za motritelje tako da je svaki kandidat morao ovladati i fotografijom, telegrafijom pa čak i bacanjem bombi i upotrebom strojnice. Postaja na Kozadi koristila se isključivo školskim zrakoplovima oznake "S" (schulflugboot), većina tih hidroaviona bila je „domaće“ radinosti pulskoga letačkoga arsenala. Tijekom školovanja pilota puno je aviona
oštećeno i uništeno a nekolicina i sa smrtnim ishodom (1). Stalnu posadu činila su dva časnika instruktora od kojih je jedan poručnik
bojnoga broda Heinrich Fontaine von Felsenbrunn *, a nakon njegove pogibije zamjenjuje ga Glauko Prebanda. Voditelj škole za obuku
bio je satnik Aslfred Minarelli. Kada zbog zastarjelih zrakoplova nije mogla u potpunosti izvršiti obuku, veći je broj časnika i osoblja
prebačen u Hamburg Fuhlsbuttel.
Pred kraj rata škola je imala 30 hidroaviona i 65 polaznika. Kao posebna zanimljivost ističe se i stanica za golubove pismonoše. Naime
kako je samo nekolicina zrakoplova imala radio vezu odlučeno je da se pokušaju koristiti i golubovi. Na otoku su trenirani i uzgajani.
Puštani su u slučaju nesreće ili prisilnoga ateriranja.
Prvo puštanje desilo se 20.06.1916. iznad ušća rijeke Po na visini od 2.300m. Pušteno je 8 golubova a na otok ih se vratilo 7. A
kasnije je na svaki ratni zadatak pilot uzimao pet golubova. Zapovjednik postaje za golubove pismonoše bio je kadet Paul Wachtel."
Na zadnjoj fotografiji je stanje današnjih dana, jedva se i naziru neki ostaci, a i kada smo na tlu ne vidi se puno više.