Title: Morska pjesmarica Post by: leut on October 17, 2011, 11:24:11 pm Morska pjesmarica
Neka ova tema bude mjesto u kojem ćemo objavljivati pjesme s mirisom mora i okusom soli, posvećene bisnim morima i dalekim obalama, ribarima i mornarima... Ovdje slobodno postavljajte Vama drage stihove (može i ulomke iz proznih djela) ili Vaše stihove, a za uglazbljena djela slobodno dodajte i youtube linkove... Title: Re: Morska pjesmarica Post by: MOTORISTA on October 17, 2011, 11:27:02 pm Evo nešto za početak:
DRUGA STRANA VETRA Neverovatna morska pesma Miroslav Antić Uvod Poznajem neke kapetančine sve same surove morske vučine. Nose bradurine. Puštaju brčine. Puštaju obrve. Sto čuda načine. Na sve bi načine da su muškarčine. Sve bi da učine da su mangupčine, da su mornarčine, da su junačine. Al’ sve su ove kapetančine za mene obične trice i učine. Osim tih kapetanskih kapetana ima na svetu i prečih stvari. Prvo da vidimo šta je to more. Prvo da vidimo šta su mornari. Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih talasa skrivao, taj kao da se upola rodio i kao da je upola živeo. I može od te polovine komotno još malo da se skine. Ti misliš: more je samo voda. More je ogromna muška sloboda. Mornari znaju: more se plavi samo u sećanju, samo u glavi, samo na slici - na razglednici. Ti misliš: more su samo lađe i samo daleka putovanja. More je kad čovek u sebi nađe mudrost kako se budan sanja i kad su dani slani i sivi. Mudrost kako se sasvim živi. Mornari se, u stvari, ne rađaju. Postaju od svoje mašte najzlatnije. Sami se od sebe sebi događaju Svaki put čudnije…neverovatnije… Zažmure i pogode kad da se dogode i na kom mestu da se dogode. Ima tu i nekih drugih nemira: more je najmilije dete svemira. Zvezde ga kao klinca paze i ljube u bistro oko, i maze, I miluju mu kovrdže zelene i u svetlost ga umotavaju, I menjaju mu od vetra pelene kad krenu u zoru da spavaju. Sunce mu od svog najlepšeg sjaja uz svaku obalu, uz tvrde stene napravi bezbroj šlingeraja od algi zelenih i bele pene. Oblaci što se nad njim roje Nad kolevkom mu kroz večnost stoje. Mlekom ga od munje i groma doje i oko usta ga izbrljaju šlagom od jutarnje rose svoje, pa ga ljuljaju, ljuljaju, ljuljaju… Sve su to znaci da su rođaci more i mnogo miliona nebeskih tornjeva, nebeskih zvona… Sve su to znaci da su rođaci more i ogromna vasiona. Možda i ne znaš: Svi na svet dođu sa nekom zvezdom što je pala. More je opna kroz koju prođu na drugu stranu ogledala. I životu se sasvim predaju i nebo zaborave dok ovde borave, a u stvari se samo ogledaju u svojoj večnosti, u čudu nekom blistavom, ogromnom i dalekom. I misle da su na zemlji samo, a jednako su i tu i tamo. Šta čekaš ? Šta gnjaviš ? Šta metiljaviš ? Prodaj šta imaš i kupi vreću. Natrpaj u nju svu svoju sreću. Baci na rame u cik zore i put pod noge: pravo na more. Isprazni džepove. Sve živo prodaj. Pa tome otkucaj srca dodaj. I malo krilatih snova dodaj. I malo promukle pesme dodaj. Rasprodaj stvari nove i stare. Šta čekaš ? Idi u mornare. Idi i vidi što su mornari divna dečurlija i drugari. Pojedi s njima zalogaj hleba. Progutaj gutljaj vode i neba. Posrči poneku psovku slanu. Istuširaj se u orkanu. Postaćeš luđi od svake bure. Postaćeš mlađi od svakog proleća. Doživećeš za deset godina što neko ne može za tri stoleća. Mornari i zvezde čudesno znaju Da večno namiguju i večno traju. Kad ljudi ostare - odu u penziju, a mornar - u neku drugu dimenziju. I kad je deda, još se ne da. Još u daljinu čežnjivo gleda. Do smrti, on samo sa suncem druguje. Tone u neku meku čaroliju. Ne vredi za njim da se tuguje. Ne vredi suze da se proliju. Mornar ne umire. On mirno ode na onu stranu neba i vode u nešto slobodnije od slobode. Njemu ne objasne, njega ne uče kako kroz svetlost da se provuče. I niko ne može da razume i da se seti da primeti kako on sve to čudno ume, kako to čini u tišini. Duša mu pitomo zamiriše ko maslinjaci posle kiše. I misliš: gotovo ! Nema ga više. A on i dalje u vetru diše. Sad su ti jasnije mnoge stvari. Znaš šta je more. I mornari. Možda bih njihove tajne prećutao da i sam nisam svetom lutao. Bio sam šašav od putovanja, ogrnut daljinom kao plaštom. Naučio sam kako se sanja i druguje sa sopstvenom maštom. Kad vidiš mornara, ne pitaj šta mu je. Pusti ga. On mnogo voli da samuje. On samo trepne i - kad god hoće stvori parčence divne samoće. O, more surovo ! O, nebo plavo ! O, moja čvornovata mornarska glavo ! Mnogo me puta vetar šljapio, mnogo sam gorkih bura iskapio, ali bar sam se i sunca napio ! Sad i sam shvatam kako se hoće, kako se želi, kako se može i u samoću i van samoće: dalje od svoje tesne kože. Sad i sam umem da se pružim. Da sebe učinim za osmeh dužim. Da sebe učinim za pamet dužim. da srce svoje van sebe držim. Srce se nema da se ima. Srce se ima da ga daš svima. Prvi deo O tome kako sam prestigao brzinu Znao sam jednog kapetana iz onih mojih mornarskih dana. Pleća mu kao vrata ormana. Šake mu kao dva buzdovana. A duša pileća, duša meka kao od hleba i od mleka. Blesne mu ponekad iz tamnog oka nekakva mudrost drevna, duboka, a kad je besan i kad psuje to se čak preko mora čuje i odjekuje… odjekuje… Čim sam ga sreo - sav sam se spleo. Taj je kapetan bio jak. staviš mu, recimo, na leđa džak on odmah doda dva-tri džaka i uvrh toga još sedam đaka i šest mornara, jakih momaka. Pa kad sve lepo na leđa stavi, on se ovako važan pravi: dok kažeš britva, dok kažeš keks, popije bure mleka na eks i smaže za užinu dva para volova i još pokupi mrve sa stolova. Odmah sam video da mi se svideo. Rekoh mu: čuj me, vučino stara, bi li me primio za mornara ? Naučio sam šta je to more, šta su prostranstva i šta skitanja. Naučio sam sve odgovore. Sad bih da naučim samo pitanja. Šta vredi da živiš i da se diviš i da preteruješ dok svemu veruješ, pa su ti samo oči bogatije, a glup si ko ćuskija i ne znaš šta ti je. Šta vrede sva ta putovanja ako su prazna i bezvezna ? Naučio sam hiljadu znanja. Sad moram da naučim to što se ne zna. Na brodu odjednom nastade muk. Ko ima brk - uvrće brk. Ko nema brk - uvrće žvrk. Stoje mornari silni i moćni kao balavci bespomoćni. Kapetan protrlja na čelu bore. Pogleda dole. Pogleda gore. Pripali lulu. Pljune u more. I reče: pre svega - dobro veče ! Skidaj tu kapu i daj mi šapu. Da čujem, poštovani stvore, Kakva te morska pitanja more. Gledam te, rekoh, pa mi je žao na kakve si mornare spao. Mnogo su tupavi. Mnogo glupavi. Po licu im se razvlači dosada. Oči krmeljive. Musavi. Čupavi. Zar su to vukovi ? Zar je to posada ? Ti nisi neki levi kapetan. Ti nisi neki desni kapetan. Ti si pametan. Ti si spretan. Okretan. Pokretan. I brzometan. Daj se za bure ruma potrudi i sedi da pričamo kao ljudi. On reče: neka te nosi đavo, bezobrazan si, al imaš pravo. Ja nisam običan kapetan lađe. Ja morem plovim sebe da nađem. Ja morem plovim i sebe lovim Posada voljno ! Bukvar u ruke ! Svako da nauči do prve luke kako se piše sa obe ruke: “Nije mi dosadno. Ja sam radoznao da doznam, sve što nisam doznao.” Odgegaše se morski junaci da sriču bukvar kao prvaci. Šta sam sve učio kod tog čoveka svi će da mi se dive doveka. Šta sam sve učio kod te lude svi da mi zavide i da se čude. Bio sam pre toga buba lenja. Vrućina…more…okolo ništa… Samo se noć sa danom menja od pristaništa do pristaništa. Ploviš i spavaš, zevaš i živiš, a ništa, u stvari, ne doživiš. U luci dva dana voljno dobiješ. Obavezno se sa nekim pobiješ. Samo se biješ i piješ… piješ… Celoj ulici piće platiš i na lađu se još gluplji vratiš. Rekoh: moj kapetane sedi, ovako zaista više ne vredi. Vidim da sigurno nešto jesam. Ovde sam. Tamo sam. Jedno sam. Sve sam. Pa ipak, ne znam šta sam i gde sam. Krenem ponekad pa se bojim: koračam, a ko da u mestu stojim. Stanem ponekad, pa se stidim: vidim, a ko da ništa ne vidim. Stanem ponekad, pa se bojim: da l’ ja postojim ili ne postojim ? On reče: sedi drvo na drvo i širom otvori to gluvo uvo. Kad ne znaš šta si i ne znaš ko si, moraš pod palubu, vrag da te nosi ! Pogledaj kakva ti je kosa. Pale ti šiške preko nosa. Pospremi krevet. Oribaj pod. Nije to hotel ! Ovo je brod ! Operi uši i nokte skrati. Onda se trkom ovamo vrati. Naučiću te da se setiš kako da brže od metka letiš. Da krila sebi u glavu dodaš… Al’ prvo moraš da znaš da hodaš. Probaš da korakneš, pa se sapleteš. O, ljudi moji ! O, beli svete ! Šta si ti: mornar ili dete ? Da ne gnjavimo: biću kratak ! Prvi i poslednji zadatak: ne gegaj mi se kao patak ! O, ljudi moji, o, dajte vina ! Šta si ti: mornar il’ balerina ? Prvi se u zoru probudi. Dobićeš jedan ljubak dubak. Do večeri se muški potrudi da znaš da koračaš ko drugi ljudi. U tom sam dupku hodao, eto, da vas ne lažem - čitavo leto. Kapetan gleda s komandnog mosta i stalno poručuje: još nije dosta ! Pušta me da se ko stoka mučim i sam od sebe sve da učim. Pita me: kako je, moj golube ? Ja samo ćutim i stiskam zube. Onda on priđe i, kao drugu, čvrgne mi jednu poveću čvrgu i kaže: upamti, luckasti sine, ko hoće u nepovrat da se vine i bude brži od brzine i sazna šta je večna sloboda, taj prvo mora da zna da hoda. Inače, marš sa moga broda ! Pet godina sam kod njega učio. Kao puž sam se u duši skvrčio. Neverovatne sam stvari umeo, a ništa od svega nisam razumeo. I posada se čudom čudi. Zvirkaju u mene kao ludi. Miljama okolo - sve sama voda. Ja siđem i šetam oko broda. Zarežim kao četiri tigra. Malo se mazim. Malo igram. I u rukama ajkule nosim. i odozdo im svima prkosim. Pitaju: čime hodaš ? Kako ? Ja lažem. Kažem: ja to - onako. A nije prosto. Nije lako. Časnu reč, nije to tek onako. Svašta sam radio. Svašta sam smeo. Jedino sam se dva puta spleo. Prvi put kad sam na kita seo. Drugi put: kad more beše rovito, od bure džombasto, strašno brdovito. Da se za vetar nisam uhvatio, u nebo bih se sunovratio. Od zvezda bih se sav pozlatio. Nikad se ovamo ne bih vratio. Al’ nije bio kraj mojim mukama. Naredio mi kapetan grubi da učim kako se hoda na rukama i da na trepavicama dubim. Opasno se na mene okomio. Nokte sam lomio. Prste sam lomio. Bio sam trapav kao slonovi. Na dlanu mi izrasli đonovi. Stanem, pa gledam: mogu da biram rukama konzerve da šutiram ili da čizme pendžetiram. Stvarno se nisam tome nadao. Ali sam junački sve savladao. Sve mi je krenulo od ruke, al’ ne od talenta, nego od muke Kapetan reče: dobar si đak. Marljiv si, uporan, spretan i jak. Došlo je vreme da se setiš čime bi mogao da proletiš bar jedan metar, bar pola metra na onu stranu munje i vetra. Mornari samo misle da plove. U stvari: ne mogu da se sete da dublje zavire u svoje snove. Mornari ne plove. Mornari lete. U maštu sam se sasvim zagnjurio i odjednom sam strašno pojurio pravo sa ove stare planete negde ka zvezdama poput rakete. Posle se znalo: u svakoj luci skupe se oko nas morski vuci. Trepću i mrmljaju poluglasno. Kako to lebdim ? Nije im jasno. O, kapetani svetla lica ! O, velikani kopna i broda. Ja sam vam poslednja neznalica. I sam se pitam: šta je to voda ? Šta je to vazduh ? Šta je to tvrdo ? Šta nije čudo ? I šta je čudo ? Probaću tajnu da vam odam: Ja sebi u glavu snove dodam. Kafenu kašiku. Ni trunku više. Pa onda zinem i vetar dišem. Daljinu dišem. Blizinu dišem. Onda sam slobodan. I hodam… Hodam… Sanjajte ! To je divno i lako ! Sanjajte ! To bar može svako. Onda pokazujem kako sam jak. Stavim na leđa jedrenjak. Stavim u zube pola kita. I sto šampita. I sto krempita. I povrh svega još - parče brega. Malo se žurim. Malo zažmurim. Raširim ruke, pa se vinem. Visoko se u nebo sjurim. Poneku pticu usput uštinem. Po neku zvezdu usput skinem. Poneku sunčanu nit prekinem. Svi oni zaneme i samo zinu. Ne mogu da shvate takvu brzinu. Prelećem polja. Prelećem bregove. Dlanom dodirujem šume i snegove. Dodirujem stenu: iz nje procveta dva cveta… tri cveta… četiri cveta… Raznesem proleće širom sveta. Nadletim tako sva mora duga. I mnogobrojna mora treća. I mnogobrojna mora peta. Drugi deo O tome kako sam uzjahao i samo vreme O, nebo plavo ! O, moja prazna mornarska glavo ! Sve što sam probao odmah sam umeo, pa ipak: ništa ja nisam razumeo. Stvarno je bilo lepo kad letim, al’ ja sam hteo da se setim kako ja letim, čime ja letim, zašto ja letim, kuda ja letim. Svega sam mogao da se setim. Toga nisam mogao da se setim. Dođe mi da od muke puknem. Da kukam. Da promuknem. Pa da crknem. Rastu iz mene kao strela ogromna krila, čudesna, bela… Rastu iz ramena, meka i duga. Rastu sva prozirna kao duga. Rastu do juga. Dalje od juga. i oko zemlje dva - tri kruga. Nebo sam grlio i milovao. Ni jednom odande nisam pao. U dušu mi je ceo svet stao. Jedino mi je bilo žao što stvarno nikako nisam znao čime sam sebi ta krila tkao. Odkud mi svila za takva krila ? Onda se opet nađem na obali. Mnogi su mornari to isto probali. I mnogi ćurani kapetani. I kapetani velikani. I kapetani lepotani. Strašne su žuljeve na srcu dobili. Strašne su žuljeve u mozgu dobili. Umalo nisu pošašavili i umalo se nisu podavili. Nikad se više nisu pojavili. Razmišljao sam hiljadu dana: odkuda vetru druga strana ? Odkuda naličje svemu što znamo ? Možda ga i mi sami imamo ? Možda još negde isti postojim, sa mojom dušom i likom mojim ? Zar nismo sa iste zvezde sišli ? Zar nismo sa iste svetlosti došli ? Zbog čega smo se mimoišli ? Oj, kapetane, ljudino jaka, što si me uzeo za đaka kad imam mozak ko zrno maka ? Oj, kapetane, kako da znamo jesmo li ovde ili smo tamo ? Al’ nema više mog kapetana. Godinama je sve bleđi bio. Tako je, bleđi, jednoga dana nekuda potpuno izvetrio. Mornari nisu ni “a” izustili. Brzo su čamac u more spustili i do poslednjeg brod napustili. Zbunio ih je taj kapetan. Pitali su se: Šta li je ? Ko li je ? Kako da izvetri kao para ? Kakve su ovo strašne čarolije ? Nisu to vradžbine. Nisu čuda. Taj kapetan je divna luda. Lepo se snašao i - sebe našao. Jednom, kad sam se u nebo dizao, na pola puta sve sam shvatio. Što ne bih drukčije brzinu stizao ? Zašto se ne bih unatrag vratio ? U sebi sam se zasmejuljio: da, najzad sam se opasuljio. Nema tu vradžbina, o, beli svete: Treba ponovo biti dete. Podario sam nežnost svim stvarima. Postao luđi od svih aprila. Bio sam jedini među mornarima kome su iz glave izrasla krila. Šta vredi da neko snove plete ? Čime da plete i uplete ako ne postane ponovo dete ? Sad imam odgovor kako se stiže samome sebi malo bliže, unutra negde gde su nam kosti zlatne od ludosti i od mladosti. Sad imam odgovor kako da ronim duboko u svoje bistro oko i da u duši nežno zazvonim i volim i verujem duboko. Dublje od svetlosti. Dublje od Svemira. Dublje od svojih tajni i nemira. Dublje od svoga najdubljeg sna. Dublje od svoga najdubljeg dna. Docnije, u igri, jednog dana, kad bejah dečak među dečacima prepoznao sam svog kapetana. Javio mi se tajnim znacima. Klopave uši. Čupava kosa. I iste pege oko nosa. Ipak su to samo naše stvari to - da smo nekad bili stari, to - da smo nekad bili mornari i probisveti i drugari. Neka to ostane za nas samo. Dosta je da pamtimo. I sve znamo. Sad skupa rastemo, a mira nemamo, jer potajno se na more spremamo. Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih valova skrivao, zbog čega bi se ponovo rodio i zbog čega bi ponovo živeo ? Samo mornari i zvezde znaju da večno namiguju i večno traju da vreme uzjašu, da svetlost javljaju, da život kao razred ponavljaju i da se stalno, stalno obnavljaju. Title: Re: Morska pjesmarica Post by: Istria 052 on October 18, 2011, 12:19:12 am :klap @motorista za ovaj post podsjecanje na M.Antica
Title: Re: Morska pjesmarica Post by: MOTORISTA on October 30, 2011, 07:38:26 pm MORU
Ala si divno, oj sinje more! Pučini često šaljem ti gled: U tebi tajne pjesme se hore, A srcu mome svaka med. Još kada mila po tebi zora Razvije tihi vjetrića pir, I spusti na te sa čarnih gora Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir, Ti mnogo sličiš srdašcu mome: Sad mirno spavaš, a sad si lav! Ne trpiš bure koje te lome, Na njih se vineš razjaren sav. Mnoga te lađa teretom tišti, A ti je trpiš, jer trpit znaš, Al' kad ti srce srdžbom propišti, Jednim je mahom ponoru daš. Probudiš tvoje gromovne vale, A svijet se čudi sili ti toj, Velike lađe i s njima male U stravi dršću gledeć ti boj. Pa zdravo da si, oj sinje more! Rado ti gledam pučine lik U tebi tajne pjesme se hore, Samo im mladost dočuje klik. U Dubrovniku, 12. avgusta 1888. ALEKSA ŠANTIĆ Title: Re: Morska pjesmarica Post by: barbakan on November 01, 2011, 11:08:42 pm http://www.youtube.com/watch?v=vX1P0T8nSus
Title: Re: Morska pjesmarica Post by: duje on November 02, 2011, 05:33:17 am Enes Kišević:
A more nemora Izvori moraju izgraditi svoj put, a more ne mora. Rijeke moraju imati svoj cilj, a more ne mora. Sunce se mora svijetu dokazivati, a more ne mora. Galeb se mora moru diviti, a more ne mora. Ribari moraju mreže bacati, a more ne mora. Brod mora imati kapetana, a more ne mora. Žene moraju čekati mornare, a more ne mora. Svijet mora preko pomora, a more ne mora. Svijet mora i što ne mora da bi živio Svijet mora da bi preko mora mora vidio. Svijet mora, mora, mora niz rijeku. Od smijeha se more valja čovjeku. Enes Kišević Tek kad sam ko more nemoram ništa. Title: Re: Morska pjesmarica Post by: punta on December 14, 2011, 08:41:09 pm JOSIP PUPAČIĆ
Rođen je 19.09.1928.u Slimenu (Poljička republika).Radio je kao urednik,srednjoškolski profesor i asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakultetaa u Zagrebu. Tragično je završio svoj život zajedno sa suprugom Benkom i kćerkom Rašeljkom u avionskoj nesreći na Krku 23.05.1971.god. MORE I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobrojutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem o dobrojutro more kažem tiho pa opet tiše ponovim mu pozdrav a more sluša pa se smije pa šuti pa se smije pa se penje i gledam more i gledam more zlato i gledam more gdje se k meni penje i dobrojutro kažem more zlato i dobrojutro more more kaže i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se i smijemo se moru More za djecu iz Zagore bio je poseban doživljaj jer su ga gledala kao nešto što je blizu,a opet tako daleko i zagonetno.Za ovog pjesnika koji se znao naivno zanjeti u svom divljenju,tj. vizualni susreti s dalekim plavetnilom svakako su bili posebno upečatljivi.U svom zanosu on je naprosto dozivao more k sebi na brijeg,kad već nije mogao sići k njemu na žalo,do kojeg vodi visoka i opasna strmina .......Dva mora ; Jedno je zbiljsko more što grgolji i udara u obalu,a druga je metafora kojom subjekt pjesme tepa djevojci nazivajući je kovanicom u duhu usmene tradicije - "more zlato" ,i to "more zlato",tj.djevojka zagrli ga oko vrata i zajedno s njim uživa u ljepoti mora (" i smijemo se smijemo se moru"). Na stihove pjesme napisana je i muzika : Klapa Fortunal- More http://www.youtube.com/watch?v=fUyfojqjV2k Srdačan pozdrav ! Title: Re: Morska pjesmarica Post by: kumbor on December 15, 2011, 01:33:44 pm Lipo, Punta, lipo.
Title: Re: Morska pjesmarica Post by: punta on April 10, 2012, 01:42:34 am Brodovi i more
Pjesme: Frano Alfirević : Mora , Jedrenjaci Zdenka Andrijić : Kada more Josip Versa : Mir Dobriša Cesarić : Na novu plovidbu Vedri se nebo. Sunce se rađa. Plovi iz luke jedna lađa; Jedna što dugo stajaše na doku, Sva izbijena, s ranama na boku. More, ko mati, vuče je na krilo. Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo. Mrtva luka Znam: ima jedna mrtva luka, I ko se u njoj nađe Čuti će ujutro pjevanje ćuka. I vidjet će umorne lađe. Brodovi u njoj vječito snivaju Kako se brodi, Al njihova sidra mirno počivaju U plitkoj vodi. I tako u snovima gledaju sreću, A plovit se boje. Na jarbole šarene zastave meću I – stoje. Ante Ćetineo : Pjeni se more , Ukradeno more Petar Preradović : Moja lađa Plovi, plovi moja lađo, U koj’ godijer kraj; Ja ti cilja još ne nađoh, Sama cilj si daj! Kad te amo već zanesla Tvoje sudbe moć, Raspni jedra, pruži vesla, Plovi dan i noć! Uzdaj se u vjetra volju I valova bijeg, U budućnost gledaj bolju, K nebu digni stijeg! Barka Josip Pupačić : More Pjesme čita i glazbu odabrala: Nila Miličić Vukosavić Ideja i scenarij: prof.dr.sc.Vedran Jelavić http://www.youtube.com/watch?v=lqkEe_v9f7w Srdaćan pozdrav ! Title: Re: Morska pjesmarica Post by: MOTORISTA on August 30, 2012, 11:22:55 am SUDBA
Na sinjem moru Lađa jedna brodi; Da mogu samo znati: Kuda je sudba vodi? Vetar talasa more, Valovi liče gori. Nemoćno, teškom mukom se Sa njima lađa bori. Prešla je bura; More pokoja nađe. A pena talasa grli Poslednji deo lađe. Miloš Crnjanski Title: Re: Morska pjesmarica Post by: MOTORISTA on February 24, 2014, 04:44:57 pm Leute moj
Rastočija si se, ka barilo, leute moj I mriža je sagnjila, leute moj Osta si sam, napušten brod Suze su nestale, iz tila tvog, leute moj A sičanja naviru, leute moj Osta si sam, tužan i tih Brodovi su isti, ka i ljudi Zlu moru daju život svoj Brodovi su isti, ka i ljudi Za suzu daju, suze dvi Rastočija si se, ka barilo, leute moj I mriža je sagnjila, leute moj Osta si sam, napušten brod Toma Bebić http://www.youtube.com/watch?v=eb-mJU8YWlQ |