PALUBA

Postaviću ovdje knjižicu "ODISEJA JEDNOG HRVATSKOG VOJNIKA 1914./5.", izdanje iz 1916.
Koliko vidim, ovaj alternativni istorijski izvor za proučavanje Zaboravljenog rata nije pretjerano čest po antikvarijatima, pa će biti od neke koristi istraživačima koji navrate na Palubu.

[attachment=1]

PREDGOVOR

Kad je buknuo svjetski rat, koji je poput franceske revolucije pred Napoleonovom erom preokrenuo i preobrazio cio svijet, nalazilo se je u državama, koje stoje sada s centralnim vlastima u ratnom stanju, stotine i hiljade austro-ugarskih pripadnika, koji su morali ostaviti na brzu ruku kano bjegunci krajeve, gdje su do sada živjeli u miru i dobrobiti. I pisac te knjige, koji je živio mnogo godina u Parizu, u zadnje vrijeme u Bordeaux-u, bio je prinužden, da se ukloni interniranju samo time, da je otputovao u kritično vrijeme i još u zgodni čas u Buenos-Aires. Odlazak željeznicom bio je uza silne poteškoće. Ta Odiseja vodila je pisca ove knjige preko Španjolske, Portugalske, Senegala, Brazilije, Uruguaya, Buenos-Airesa i Rosario de Santa Fe, u Asuncion u Paraguayu.
Glavnom konzulatu Austro-Ugarske dospio je medjutim nalog, da se svi pripadnici Austro-Ugarske monarkije imaju vratiti svojim četama za obranu kralja i doma, u domovinu.
Razumijeva se, da se je sve odazvalo tom pozivu i put nas je vodio opet preko Rosaria de Santa Fe, Buenos Airesa, Montevidea, i Rio de Janeira, gdje nam se valjalo poslužiti za put preko Oceana talijanskim putnicama, — preko Las Palmas na Kanarskim otocima u Genovu, gdje nas je redarstvo odpra-vilo kano talijanske podanike u Brindisi, da služimo u talijanskoj vojsci.
Piscu te knjižice uspjelo je medjutim izmaći pomoću c. kr. austro-ugarskog konzulata u Brindisiju tom nenadanom unovačenju.
Doživljaji te Odiseje preko Oceana za vrijeme rata predmetom su tog svezka. I ako pruža svjetski rat na bojištima na kopnu i na moru prizore i dogadjaje većeg interesa, to se pisac te knjižice nada, da će i li redci pobuditi zanimanje čitatelja, već pogledom na to, što je ipak velik broj naših pripadnika, vrativ se sa žala onkraj Oceana, ostao vjeran svojoj zakletvi, da brani u času pogibelji stari kraj i svoju domovinu, koja ih je rodila.

U Zagrebu, u srpnju 1916.

Mirko Livadić.

[attachment=1]

[attachment=1]

[attachment=1]

[attachment=1]

...

Sigurno ce biti zanimljiv materijal.
(vidim da se knjiga nudi po Cijena: 250kn Približno: 33€)

PRED OLUJU EVROPSKOGA RATA.
U BORDEAUX-U.

Mnoštvo svijeta se guralo u Bordeauxu 15. srpnja 1914. na elegantnom Cours de 1’ Intendance pred uredima parobrodarskog društva »Compagnie Sudatlaniique«. Parobrod »La Gascogne« ulazio je baš u luku sa putnicima i tovarom iz Buenos-Airesa, Montevidea i Rio de Janeira, a »Galliac«, ogroman parobrod istog društva, sa tri dimnjaka i pet katova nad Dalubom, pripravljao se je na odlazak u Pouillac, luku, koja je udaljena 70 kilometara od Bordeauxa i koja leži na ušću Gironde, gdje je imao ukrcati putnike za južnu Ameriku. Parobrod »Gallia« sa 14.000 tona, jedan od najvećih parobroda franceske trgovačke mornarice, imao je sada prvi put krenuti preko oceana, pošto su pokusne vožnje u Marseilli i Lisabonu prilično dobro ispiale. »Gallia« imaše brzinu od 18—19 morskih milja na sat.
U Bordeauxu bio je život uslijed burnog političkog doba po strance nesnosan, sve je govorilo o ratu, koji prijeti. Bogati njemački trgovci sa vinom ostavili su grad već pred dva dana, jer su posebna novinska izdanja već u ono vrijeme donosila brzojavne vijesti o navještenju rata Njemačkoj, koje su se dva-tri sata poslije dementirale.
Govorilo se o uapšenju njemačkog glavnog konzula i njegovog osoblja, svaki stranac smalrao se je sumnjivim i uhodom, a tko je bio germanskog obličja, mogao je po deset puta na dan čuti >sal allemandc ili »tgle du mouchardc. Demonstracije na »Place Gambetta« bile su naperene proti sv&kom strancu, koji je kao Nijemac bio poznat u gradu, a u te su računali i pripadnike Austro-Ugarske monarhije. Najprikladniji i najkraći put za bjegunce bio je preko Biarritza i Iruna u San-Sebastian u Španjolskoj, ako su ih prepustili na graničnoj postaji u Henday-u. Put morem bio je svakomu otvoren, koji je kupio prevoznu kartu za luke južne Amerike. Bijeg preko Pariza ili Toulose bio je nemoguć za onoga, koji nije imao dozvole od prefekture. Ja se odlučih na brzu ruku otputovati parobrodom »Gallia«, kojim sam se nadao dospjeti u Lisabon. Nakon trosatnog čekanja u luci Bordeauxa krenusmo napokon oko 8 sati uveče putem u Pouillac. Za vrijeme vožnje po Girondi, koja imade ovdje 2—3 kilometra širine, pregledavao je strogo komisar od broda putnice i druge iskaznice putnika.
Svaki putnik, osim franceskih podanika, koji nije imao jedan »Extrait de Registre d’ iinatriculalion« od poglavarstva u Bordeauxu, ili koji nije pokazao voznu kartu za Rio de Janeiro, Montevideo ili Buenos-Aires, morao je ostaviti brod u Pouillacu. Bez dvojbe se je polagalo vrijednost na dokaz, čijoj narodnosti pripada pojedini putnik. U Pouillacu ukrcalo se je oko 300 putnika prvog razreda, 400 drugog i oko 900 iseljenika trećeg razreda, a u zadnji čas, kad je parobrod već davao znak sa sirenom, prispjela je pošla sa nekoliko željeznih sanduka, koje digoše na brod vlastita parna dizala, pred kabinu intendanta. Premda je osoblje parobroda bilo dosta mrko i šutljivo, govorkalo se na palubi, da ti željezni sanduci nose dva milijuna funti šterlinga za jednu banku u Rio de Janeiru.
Oko 11 sati pred podne ostavismo napokon neznatni, od bure i kiše bičevan Pouillac, glavnu pomorsku luku Bordeauxa, gdje veliki prekomorski parobrodi ne primaju zbog pličine rijeke Garonne, ispod Bodeauxa, niti putnika niti tovara. Oko podne dospjesmo na otvoreni Ocean. Niska i jednolična franceska obala iščezne skoro iz vidika.

NA OCEANU.

Na promenadnoj palubi i u zimskom vrtu, koji se isticao ogromnim paomama, izobiljem biljka tropske vegetacije, u luksurioznoj kavani i u prostranom restaurantu, vrvilo je elegantno mnoštvo, kao na kakvom boulevardu za vrijeme korza, ili kao na promenadi pomodne morske kupelji za vrijeme sezone. Na monumentalnim, sa zlatnim arabeskama iskićenim stubama u raskošno ukrašenom vestibulu, gdje se nalaze dva lifta, koji vode sve do najgornje palube u petom katu, uzlazi i silazi od sviju strana otmjena i elegantna publika. Iz koncertne dvorane dopiru prvi takti glazbenog orkestra, koje je zaglušivalo praskanje i kriješ ten je na stubama. Monumentalne su stube, otkad smo ostavili Ponillac, počele sa sviju strana, kod svakog novog okretaja vijka, kriještiti, kano da bi se lamale u uglovima, što je osobito u noći bilo vrlo neugodno. Pred dolaskom u Vigo prasnuše i vodovodne cijevi, koje su se nalazile u vestibulu, udešene u tapetiranim zidovima pod pozlaćnim arabeskama, tako, da se je svatko divio krasnom vodopadu, koji je hrlio preko praskavih stuba.
U Vigu, malenom gradiću na strmoj i krševitoj španjolskoj obali, kamo prispjesmo nakon dvodnevne burne vožnje preko Biskajskog zaljeva, popraviše vodovodne cijevi, nu tom zgodom oštetile se oba lifta, a nije bilo više moguće popraviti ih sve do Buenos-Airesa.
Na putu medju Vigom i Lisabonom bili smo jedno jutro, kad smo ustali, iznenadjeni poplavom naših kabina, što nas je prisililo, da ležimo u krevetu do 10 sati, dok nije poplava iščezla. Kad prispjesmo na ušće rijeke Taja pred Lisabonom, nagnuo se je naš parobrod za dva metra na desnu stranu te unidjosmo sa nagnutim dimnjacima u bajnu luku Lisabona na obalama Taja, koja je otprilike 50 kilometara udaljena od mora.
Jednako putovasmo sve do Buenos Airesa, gdje se je parobrod tri mjeseca popravljao u tamošnjem arsenalu. U Lisabonu morao se je iskrcati veliki dio franceskih putnika, koji su bili vojnički pričuvnici i moradoše preko Bilbao i Bayome natrag u Francesku, gdje su svaki trenutak očekivali navještenje rata. Na brzojavnim pločama, gdje su se u prvoj, drugoj i trećoj klasi oglašivale sve novosti, uzbunila je vijest, da je buknuo rat izmedju Austro-Ugarske i Srbije svekolike putnike. Za vrijeme cijelog puta u Buenos-Aires primali smo radiotelegrafičke brzojave o počecima rata.

U SENEGAMBIJI.

Ni u Vigo ni u Lisabonu nije dobio niti jedan stranac, osim franceskih pripadnika, dozvolu, da se iskrca ma za jedan sat iz broda, da razgleda grad. Izmedju Lisabona i Dakar-Goree ne samo, da su se opet oštetile vodovodne cijevi za pitku vodu, nego se osim toga slomio jedan vijak glavne osi i prvoga stroja. Iza kanarskih otoka pomanjkalo je pitke vode, uslijed čega se posušilo sve bujno cvijeće u zimskom vrlu i na palubnom plato-u na petom katu. I živo cvijeće na klijalištu, gdje je raslo, klijalo i dozrijevalo, putem dok smo prispjeli u Rio de Janeiro, jedva se je teškom mukom pridržalo. Na isti dan, pred objedom, kad smo prispjeli u Dakar i baš u vrijeme, kad smo svi putnici sjedili kod stolova u restaurantu, pojavi se u vestibulu rulja od znoja i ugljena zaprljanih strojara i ugljenara, većim dijelom Senegalaca, da potraži zapovjednika broda. Vodja te rulje tužio se, da su Senegalci nezadovoljni s hranom, od samog povrća i kruha i da je ventilacija kod strojarnice i ugljena nepodnosfva. Toga radi traže svi svoju plaću i dozvolu, da se iskrcaju u Dakaru. Da se taj neugodan prizor prikrati, obećao je zapovjednik broda, da će sve njihove želje ispuniti, izvrše li besprikorno svoju službu do Dakara.
U noći pred dolaskom u Senegal, javio je glavni mjernik, da su istrgane cijevi i polomljeni ventili kod parostroja i da su dva Senegalska crnca in flagranti uhvaćena. Uprkos tomu govorkalo se je na parobrodu, da je neki Nijemac imenom Oppenheimer, poslužnik kod lifta, bio glava te urote. Nakon preslušanja krivaca, odlučio je zapovjednik broda, da se krivci imadu vratiti parobrodom »Lutetia«, koji je morao stići za 5 dana u Dakar iz Bordeauxa. Pri dolasku u Buenos Aires nastala je u tamošnjim njemačkim i franceskim novinama u Buenos Airesu, Rosariju i Rio de Janeiru ogorčena prepirka, radi tih dogadjaja. U tu polemiku umiješale su se i »Hamburger Nachrichten«, pa je moglo doći radi toga i do diplomatskih okršaja izmedju njemačke i franceske vlade, da nije u to vrijeme buknuo rat, koji je te malenkosti ostavio u tamnilu.
Nakon četverodnevnog putovanja prispjesmo u Dakar, gdje je valjalo izmijeniti nezadovoljne Senegalske ložitelje i ugljenare, što nije uspjelo, jer se nije ni u Dakaru ni u Goree našao čovjek, koji bi u opasnosti rata primio službu na parobrodu, koji je plovio oceanom. U Dakaru, glavnom gradu franceske kolonije Senegal, izlazili su iz luke, baš kad prispjesmo, dva transportna parobroda sa pukovnijom senegalskih crnaca za Marseillu. I u Dakaru nije nijedan putnik dobio dozvole, da ostavi brod, poimence strani pripadnici.

PREKO EKVATORA.

Nakon šest-satnog boravka pod nesnosnom sunčanom žegom ostavismo oko 2 sata poslije podne taj pravi afrikanski grad, koji se ugodno doimlje svojim visokim paomama, modernim utvrdama, i lijepim zgradama na lučkoj promenadi.
Dne 5. kolovoza nakon 12-dnevne mirne vožnje preko ekvatora, ugledasmo oko pet sati u večer za veličanstvenog zapada sunca malen parobrod bez zastave i imena, koji se sve više približavao. Divlje i kršno gorje Corcovada i Serre Mantequeire u pozadini na brazilijanskoj obali javljalo nam, da se približavamo amerikanskom kontinentu. Mala parna barkasa, koja se je spustila iz broda sa pozivom, da stojimo na mjestu, dojurila je brzo do našeg parobroda. U isto vrijeme počela je raditi medju jarbolima revno radiotelegrafija, koja je imala sveze sa Cap Friom pred Rio de Janeirom. četvrt sata poslije javile su nam brzojavne table na palubi, da parobrod »Gallia« ne unilazi u luku Rio de Janeira poradi ratnog stanja izmedju Njemačke, Franceske i Engleske i da pred ulazom u luku Ria leže njemački ratni brodovi, koji su bili obavješteni o dolasku »Gallie«. Svim putnicima valjalo je nastaviti put u Buenos-Aires, budući se naš brod nije usudio približiti brazilijanskoj obali. U isto vrijeme iskrcani su iz našeg broda, pomoću parnih dizala, željezni sanduci sa novcem u barkasu i mi pojurismo neoklijevajući najvećom brzinom natrag u otvoreni Ocean. Za pol sata izgubismo barkasu iz vidika. Doznali smo medjutim, da je i parobrod Austro-Amerikane »Laura«, ostavio sve svoje putnike i robu u Bahiji, gdje stoji i danas do svršetka rata.
Na našem parobrodu vladao je strah i zabuna, jer se je medjutim doznalo, da na obali brazilijanskoj krstari njemački ratni brod »Dresden«, a da pred Buenos-Airesom ili na jugu Brazilije vreba engleski krstaš »Glasgow«, u čije se je okrilje i zaštitu trsio naš parobrod dospjeti, što bi za pripadnike Njemačke i Austro-Ugarske bilo katastrofalno, jer su zaraćene državne i civilne putnike smatrale ratnim zarobljenicima. Parobrod »Gallia« jurio je sada sa 20—22 milja na sat južnim pravcem, bez da smo imali na vidiku brazilijansku abolu. Radiotelegrafički je aparat radio dosta bučno dan i noć, nu mi nismo imali prilike, da opazimo niti njemački krstaš »Dresden«, na kojem je počivala naša cijela nada, a niti engleski »Glasgow«, kojeg su franceski putnici nestrpljivo iščekivali. Radiotelegrafijom doznasmo slijedeći dan, da se »Glasgow« nalazi pred Falklandskim otocima, a da njemački krstaš »Dresden« juri iza »Gallie«. Za put iz Rio de Janeira do Buenos-Airesa, za kojeg treba parobrodima »Lloyd Brazilija« i brodovima Mihanovićeve mornarice pet dana, projurismo mi u divljem bijegu u 52 sata. Drugog dana oko 6 sati u večer unidjosmo praćeni tisućom galebova, — karakterističan prizor u blizini obala Buenos-Airesa, — u rijeku Rio de la Plata, koja imade ovdje širinu od 150 kilometara. Kad smo napokon prispjeli u luku Buen-Retiro u Buenos-Airesu, nagnuo se je naš parobrod još niže na desnu stranu, kano da je iznemogao od bijega žudio noćište na kalnoj i močvarnoj vodi Rio de la Plate... I mi pohrlismo nervozni i uzbunjeni, da ostavimo daske neprijateljskog broda.
Za pol sata nadjosmo se u ulici Calle 25 de Mayo u »Hotelu Wien«, gdje smo se osjećali, kao da smo u Beču. — Bili smo spašeni.

...

 :super
Evo i fotografije parobroda Gallia; stradala 8.10. 1916 (od poznate nam U35) izmedju Tunisa i Sardinije s velikim brojem zrtava.
[attachment=1]

cit.: "Nakon trosatnog čekanja u luci Bordeauxa krenusmo napokon oko 8 sati uveče putem u Pouillac. Za vrijeme vožnje po Girondi, koja imade ovdje 2—3 kilometra širine, pregledavao je strogo komisar od broda putnice i druge iskaznice putnika".

Ovdje je autor zamijenio slova - treba biti Pauillac; Pouillac nije luka i nema kontakta s Girondom.
[attachment=1]

I slikovna nadopuna po nekim brodovima koje spominje autor knjige
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

U BUENOS-AIRES-U.

Kad je buknuo rat u Evropi, u prvim stadijima borbe nitko nije pomislio na posljedice, koje su morale u kratko vrijeme u amer. republikama radikalno utjecati na cijeli politički i gospodarstveni život tih republika. Ponajprije nije se uopće shvatio ni u sjevernoj ni u južnoj Americi pravi uzrok svjetskom ratu. Svatko je računao sa skorim svršetkom tog »konflikta«, koji po svoj prilici ne će djelovati sudbonosno na živahne odnose, izmedju evropskog i američkog kontinenta.
Ali već pod kraj godine 1914., kad se je svatko uvjerio, da svršetku borbe još nema ni traga, i da su tom ratu podlogom ne samo politički, već još važniji gospodarstveni ciljevi, počeli su se u Americi posvuda baviti težkim problemom gospodarstvene neodvisnosti od Evrope. Svakako je bila zgoda, poimence za Ujedinjene države sjeverne Amerike, vrlo podesna, tim više, što je Unija donekle već i pred ratom tražila s obzirom na politički smjer poznate Monroe-doktrine, da se započne revna propaganda u korist svog izvoza u južno-amerikanske republike.
»Narodna City-banka« otvorila je kao prva banka Ujedinjenih država podružnicu u Buenos-Airesu i njezina prva bankovna operacija pokazuje jasno i njezin program, da se oživotvori ispravni trgovački i bankarski odnos izmedju Argentine i Sjeverne Amerike. Ta »City-banka« sklopila je s argentinskom »Banco de la Nacion« ugovor, po kojem joj ova stavlja u Buenos-Airesu na raspolaganje jedan milijun zlatnih pesa (1 peso = K 2.20), dok opet »City-banka« u Newyorku otvara argentinskoj banci kredit za jedan milijun zlatnih dolara. Dolar, koji do sada nije bio u Buenos-Airesu često vidjen, stupit će sada u red deviza sa slobodnim kurzom.
Medjutim bit će zgode, da uvozna trgovina stekne priliku, da se riješi jednog dijela nagomilane robe i da se na taj način ublaži utakmica. Gradovi Newyork, New-Orleans, Galveston, San Francisco donekle su manje trpjeli zbog svoje bogate i cvatuće industrije, nego li južna Amerika, koja je uslijed pomanjkanja svake industrije i poradi izobilja nezaposlenih ljudi, pa i uslijed nestašice gotovog novca uvijek stajala u gospodarstvenoj i financijalnoj odvisnosti od Evrope.
Ujedinjene države imale su s obzirom na svoju razgranjenu industriju u opreci s južnom Amerikom, silnu potrebu na radnicima. Velika parobrodarska društva, željeznice i kolonizatorna poduzeća dodjoše najedared radi nestašice doseljenika u najgore neprilike. U poljodjelstvu i u rudokopima pomanjkale su radničke sile. Promet i produkcija morala se je snizit na minimum.
Pomanjkanje radnika u sjevernoj i nestašica novca u južnoj Americi bili su uzrokom, da se je izvoz u latinsku Ameriku morao sniziti. Trgovački odnosi medju južnom i sjevernom Amerikom bili su dakako i pred ratom dosta neznatni, jer je južno-američko tržište bilo posvema poplavljeno evropskom industrijom, koja je sada zbog ratnih komplikacija isključena od utakmice. Mjerodavni listovi svih stranačkih koterija opominjali su i savjetovali jednoglasno, da se valja zanesti na vlastite sile, pa su došli i do zaključka, da se u tom stadiju iščekivanja i dočekivanja ne smije dalje ostati. Južna se je Amerika nalazila u bolnom stanju djeteta, koje je najednoć izgubilo svoje roditelje i skrbnike.

Vlada je u Washinglonu s toga brzo shvatila zgodnu priliku, da oživotvori svoju već odavna zamišljenu osnovu: »Amerika Amerikancima!«, pa je poslala u mjesecu studenom god. 1914. komisiju državnih činovnika te bogatih bankara i veletržaca u Rio de Janeiro, Montevideo i Buenos-Aires, da djelomice preuzmu baštinu uzornih i već udomljenih evropskih trgovačkih poduzeća, koja su sada zbog rata imala tešku borbu za opstanak, a djelomice, da ih istisnu utemeljivanjem amerikanskih utakmičkih poduzeća.
Ta komisija, kojom upravlja i s kojom putuje Amerikanac njemačkog porijetla, Mr. Brill, podigla je već u Rio de Janeiru, Montevideu i Buenos-Airesu banke, uvozna i izvozna društva, pribavila si koncesije za gradnju željeznica, pa stavila u izgled nove perspektive za poboljšanje gospodarskog stanja, tako da su Južno-amerikanci pohitili, — boljega im se nije ništa pružalo — da prihvate zahvalno i zadovoljno ruku nesebičnog »Yankee-a«.

Uspjesi te misije nisu dugo vrijeme ostali sakriveni. Narodno parobrodarsko društvo »Lloyd Brazileiro«, koje je pred ratom poradi utakmice njemačkih, franceskih, engleskih i talijanskih parobroda, i poradi pomanjkanja putnika i tovara imalo doći na bubanj, i koje je već ispraznilo svoje prometne urede u palači u Avenidi Rio-Branco u Rio de Janeiru, diglo se najednoć na noge pomoću sjevero-amerikanske potpore i otvorilo redovite plovitbene linije za putnički i tovami prevozi u Havanu, New-Orleans i Newyork, pa sada ovo društvo, koje je već izdisalo, uspijeva na najsjajniji način. Pa i obalno brazilijansko parobrodarsko društvo »Navegagao Brazileira Costeira«, koje je takodjer drijemalo, probudio je zabrinuti i brižljivi »Brat Jonathan« iz voljkog dolce far niente, pa je to društvo preuzelo poslove naše »Austro-Americane«, koja se ne može micati iz svojih utočišta. Narodna parobrodarska društva u Buenos-Airesu, kojima je njemačka i engleska utakmica na rijeci Rio de la Plata nanijela teške štete, trude se, da osvoje sada pomoću svojih dobrih skrbnika iz Unije mjesta, koja su već bila napustila u zdvojnosti radi utakmice.

Zabrinutost i zabuna, koja je na početku rata posvuda vladala, izmijenila se je u hladan mir i revnu špekulaciju, svatko se je sprijateljio s činjenicom, da je evropski rat otvorio Ujedinjenim državama vrata silnog tržišta i utjecaja. I ako nije lako, da se nadomjesti velik broj specijaliteta evropske robe amerikanskim fabrikatima, ipak će biti vrlo teško za evropsku industriju, da opet osvoji izgubljeno tržište. Za to će se pobrinuti sjevero- amerikanske banke i importeri u Newyorku, koji su se sada temeljito ukorjenili na obalama južne Amerike.

No uz sjevernu Ameriku pojavio se na južno-amerikanskoin tržištu još jedan drugi takmac.
Zanimiv je pojav naime i pokus utakmice nekih evropskih neutralnih država, koje nisu pred ratom imale još nikakve trgovačke podružnice ili sveze s južnom Amerikom. Vlade tih država poslale su u glavne gradove južne Amerike mjernike i trgovce, da prouče tamošnje trgovačke prilike, i da osnuju po potrebi podružnice. Osobito se ističe u zadnje vrijeme izložba robe iz Švedske, Norveške i Danske, poimence strojeva i papira. Mnogobrojni parobrodi tih sjeverno-evropskih država trude se, da nadomjeste uslijed rata ponestale njemačke, engleske i frainceske parobrode.
Ali je blokada podmornica u Sjevernom moru i u kanalu izmedju Engleske i Franceske prestrašila parobrode skandinavskih država, pa sada rijedje plove preko Oceana. Pristrano i bezobzirno pretraživanje parobroda po engleskim i franceskim ratnim krstaricama, pa i gubitak velikog broja neutralnih parobroda, bio je uzrokom, da je taj pokus evropske utakmice ostao bez uspjeha, što je dobričini Yankee-ju išlo baš u prilog. S obzirom na to, da trgovačke kuće u Evropi ne primaju nikakove garancije za jednoć otpremljenu robu, za koju traže gotov novac, bez obzira, da li je ikad prispjela ili ne, pa i osobito s obzirom na to da osiguravajuća društva traže ogromne svote za osiguranje robe, koja prelazi Oceanom, ograničio se je cijeli uvoz i izvoz južne Amerike na svezu sa sjevernom Amerikom. Sve spomenute neprilike otpadaju naime u prometu s Ujedinjenim državama, pa se cijela plovilba izmedju Newyorka i Buenos-Airesa vrši najvećim dijelom na obalama sjeverne Amerike, Brazilije i Argentine, gdje nema opasnosti od podmorskih laguma i podmornica. Južna Amerika bit će na taj način prepuštena na dulje vrijeme Ujedinjenim državama, pa i samoj sebi i Bogu.

Dosad je bila južna Amerika naviknuta, da je samo pružila ruku, željnu zajma i vjeresije, pa joj je Evropa uvijek sve stavila na raspolaganje. Vlade pojedinih država i pokrajina, gradovi, privatna poduzeća i pojedini trgovci, priredili su sebi specijalan program za investiranje kapitala, koji se je većim dijelom osnivao na zajmu tudjeg novca i na konversij starih, novih i tekućih dugova. Pojam vlastitog poslovnog kapitala bio je po mišljenju tamošnjeg naroda sasma tudj i nepoznat.
Evropski rat rodio je u Americi ideje, koje se najbolje odrazuju u riječima jednog amerikanskog diplomata: »da već vrijeme nije daleko, kad će amerikanske države kolonizovati Evropu i da će taj momenat s obzirom na uništujući rat možda prije stići, nego li bi tko mislio«.
Da će to gospodarstveno otudjivanje imati posljedicom i otudjivanje u političkim odnošajima, vidi se već i sada u samopouzdanju južno-ameirkanskih republika, koje se trude, da se stave na vlastite noge.
Od evropskog rata pako najviše stradavaju u južnoj Americi iseljenici. Evropski rat nije mogao buknuti po južno-amerikanske republike u nezgodnije vrijeme, nego baš u času, kad su južno-amerikanske republike stajale u konačnim pregovorima s evropskim bankama u svrhu sklapanja novih zajmova. Isplata prvog predujma bila je opredijeljena za početak kolovoza. U Argentini, u Uruguayu i osobito u Braziliji, bila je nestašica novaca na najvišem stepenu, pa već i na početku siječnja 1914. bilo je novčanih neprilika. S parobrodima iz Evrope stiglo je danomice na hiljade i hiljade siromašnih iseljenika, koji nisu mogli naći nikakvog rada i zaslužbe. Južno-amerikanske republike stajale su baš na vrhuncu jedne opasne gospodarstvene krize.
Putnika, koji je dolazio iz Evrope i iskrcao se u luci Buenos- Airesa, nisu toliko zanimale u pozadini stojeće 15 do 20-katnice, pa niti prekrasni perivoji pred lukom, nego rulje poderanih i propalih iseljenika, koji su ležali u zdvojnoj apatiji na klupama perivoja ili se vukli po arkadama ulice »Passeo de Julio«, i koje je buenos-aireški »porteno« (gradjanin) prezirno zvao »feo adurante« — ogavni poderanac.

Ti su ljudi sada, za vrijeme rata, karakterističan tip ulica Buenos-Airesa, Rosarija, Montevidea i Rio de Janeira. Posvuda izgladnjela, zdvojna i poderana sirotinja! Unatoč svemu tomu bio je taj iz Evrope doseljeni živalj u mirno vrijeme dobro došao, jer je svaki od tih useljenika imao pri dolasku barem nešto novaca, koji se je, dašto, u najkraće vrijeme izgubio u džepovima gostioničara i njihovih prefriganih pomagača.

U onaj mah, kad je buknuo evropski rat, ne samo da je ta emigracija prestala, nego počelo je dapače vraćanje mladih ljudi u Evropu, koje su šiljali konzulati zaraćenih država u domovinu u svrhu vojničke službe. S pomanjkanja baš tih najboljih i najkrepčih, a i dosta imućnih naseljenika pogoršalo se je, dašto, i stanje »haciendera« na kampu (ladanju). I stariji iseljenici upotrebili su tu priliku, da se sa svojim obiteljima povrate u Evropu, jer gore nego li sada, za vrijeme krize, nije moglo biti i drugdje.
U Rosariju de Santa Fe, gradu od 300.000 stanovnika, udaljenom 280 kim. od Buenos-Airesa, došlo je do opasne bune radi nestašice kruha. Izgladnjele žene i djeca iseljenika navalile su na dućane, gostione i pekarne, njima su se pridružili i nezaposleni radnici, pa su razvalili u Calle San Martin, Calle San Lorenzo, Calle Gordoba i Placa 25. de Mayo i u nuzgrednim ulicama sve pekarne i gostione. S pomoću vojništva ugušena je buna još isti dan, a na stotine je ranjenih i mrtvih pokrivalo pločnike Rosarija. Sve je očajno vikalo za radom i kruhom. Velike tvrtke i trgovačke kuće propale su, a na dućanima čitavih ulica stajahu oglasi: »Odmah za iznajmiti«.

Carinarski činovnici nisu već tri mjeseca dobili plaće, a kondukteri u vlakovima moljakali su kod putnika za komadić kruha, šta više, i sami redarstveni stražari šuljali su se u gostione i prosjačili poput iseljeničke sirotinje za žlicu juhe i nešto jela, jer ni oni nisu dobili već nekoliko mjeseci plaće. U jednom gradiću kraj Santa Fe, ostavili su načelnik, sudac i policistei svoje službe, otvorili vrata zatvora i tamnica i pustili uznike na slobodu, jer kad nije bilo hrane i plaće za stražare i činovnike, kako da još hrane zatvorene?

Strašna nestašica novca posvuda. Udarac je došao nenadano. Iz Evrope nije bilo nikakve nade za pomoć, jer su tamo trebali novaca u ratne svrhe. Bilo je dakle potrebno, da se nadje pomoć u vlastitim silama i iz vlastitih izvora. U tom su smislu pisale jednoglasno sve novine. Parobrodarska društva ograničila su svoje redovite vožnje u južnu Ameriku. U novinama čitalo se je svaki dan o torpedovanim i propalim putničkim i tovarnim parobrodima, ratni brodovi zaraćenih država širili su posvuda strah i grozotu. Isto tako, kao i Pariz, promijenili su za vrijeme rata svoju fizionomiju i Buenos-Aires, Montevideo i Rio de Janeiro. Puste ulice i trgovi, zapušteni nasadi u perivojima, zatvorena svratišta i dućani, uzbudjene rulje besposlenika pred uredništvima raznih novina; svatko je kupovao novine, pa da je potrošio i zadnji centavo. Još se je više skupljao narod pred bankama. Svatko je tražio svoj uloženi novac, te su banke morale zatvoriti svoje blagajne tri dana, jer im je pomanjkalo gotovog novca.

Montevideo prikazuje se poput kakvog pomodnog lječilišta, u kojem se za vrijeme mrtve sezone zatvaraju veći dućani i gostione. U Rio de Janeiru ostao je samo u Avenidi Rio Brauco u večer onaj živi promet. U mnogim trgovačkim kućama, gdje je prije desetak činovnika radilo, ostao je samo sluga, drugo je sve otpušteno. Gospodari i ravnatelji velikih poduzeća ostali su cijeli dan u svojim vilama na Santa-Terezi na Corcovadu ili u Petropolisu, odakle su telefonom obavljali svoje mršave poslove. Na isti način kako se u glavnim gradovima zaraćenih država skupilo novca za bjegunce, ranjene ili za obitelji i pripadnike vojnika, koji su na bojištu, tako se skupljalo ovdje za besposlene.
Zarade nije mogao naći nitko. A laglje je bilo u krugu svojih zemljaka i poznatih skupiti u ime potpore 10 -20 franaka, nego zaslužiti jedan franak. Pa i sami su konzulati svjetovali svoje pripadnike, neka idu radije prosjačiti i tražiti milodare, nego li gubiti vrijeme uzaludnim traženjem kakvog posla. Mnogi su u skupljanju milodara stekli s vremenom takvo iskustvo i takovu rutinu, da su na taj način više isprosjačili, nego li su u mirno vrijeme ikad zaslužili. U kavani »Gorreio« pred glavnom poštom u Rio de Janeiru stvorila se je čitava prosjačka akademija, gdje neuki i nevjesti uče, kako će »raditi«. Prefrigani i poliglotski tumači imadu na izbor adresa darežljivih bogataša, pa prate plahe i nespretne na tim ekskurzijama, što im donosi 50% dobitka. Jedna nova industrija, koja takodjer sjajno »radi« jest prodaja i kupnja tudjih putnica za osobe, koje kane putovati u Evropu. Ratni parobrodi država, koje su u ratnom stanju, pridrže i civilne osobe svojih protivnika kao ratne zarobljenike, pa iz tog uzroka dolazi ta nova industrija u prilog putnicima, koji ne žele pasti u ropstvo engleskih, franceskih i talijanskih krstarica. Najviše se je nudilo za španjolske i talijanske putnice, jer su za put iz južne Amerike bile najprikladnije.

Živom nastojanju iseljenika, da se opet vrate u domovinu, nije bilo povodom samo pomanjkanje zarade, već naročito kod pripadnika naše monarkije i Njemačke raspoloženje, koje je zavladalo u južnoj Americi.
Otkad je naime buknuo rat u Evropi, javno je raspoloženje i mišljenje u južnoj Americi neprijatno za pripadnike centralnih sila, u Braziliji dapače i neprijateljsko. Zato se brine tamošnje novinstvo, koje crpi sve svoje informacije ponajglavnije iz franceske »Agence Havas«.
Ali su i kokette i variete-pjevačice iz Pariza i Bruselja, kojim je sad plandovanje na boulevardima zbog rata, Zeppelina i pomanjkanja bogatih stranaca, omrznulo, revne agitatorice u Buenos- Airesu i Rio de Janeiro, gdje u šantantima na ruglo izvrgavaju protivnike Franceske. Mnogobrojni bogati bjegunci iz Belgije i susjednih franceskih pokrajina, koji u Buenos-Airesu i Rio de Janeiru troše težak novac, čekajući na konačni mir, bave se ponajvećma širenjem lažnih vijesti o pobjedama franceske i engleske vojske, a u lom ih potpomažu i ogromne talijanske kolonije u Argentini i franceske u Rio de Janeiru. S toga uzroka nije čudo, da se njemački i auslro-ugarski pripadnici nalaze u Argentini, u Uruguayu i u Braziliji kao u neprijateljskoj zemlji. Mnogo bolje je raspoloženje u krajevima, koji su udaljeni od mora i od glavnih gradova, u kojima se svijet više zanima za dogadjaje na ratištu, nego li u unutrašnjosti zemlje, gdje su uzroci i svrhe rata u Evropi još danas nepoznate. Rosario de Santa Fe, kamo ima s brzim vlakom tri sata vožnje iz Buenos-Airesa i kamo stižu veliki prekomorski parobrodi na rijeci Rio de la Plata sve do središta grada, zadnja je točka, gdje je zanimanje za evropske prilike još prilično živo. Dalje prema Tucumanu, Mendozi, Cordobi i poimence Asuncionu, glavnom gradu Paraguaya, čudio bi se svatko, da ima na pampama i na kampu ljudi, koji uopće ne znadu, tko je komu navijestio rat, tko pije i tko plaća u toj tragediji, o kojoj piše »El Diario«, prvi list paraguayske republike pod naslovom
»Pobiješnjela Europa«, da se je srpska ratna mornarica s austrijskom pobila pod Karpatima.

...

Hvala za odlične priloge, ilustracije u knjizi su inače ukrasne prirode pa ih nema potrebe postavljati.

Ima inače još tih zamjena slova kao i  neobičnih naziva, ali i tadašnji hrvatski jezik je očito bio nešto drugačiji od današnjeg.
ABBYY za sada jako dobro prepoznaje štamparski font ovog izdanja, malo se zbunjuje oko preloma, ali slova prepoznaje bez greške tako da je tekst, koliko sam uspio da pratim - tačno prenesen.

Autor vrlo zanimljivo i realisticno daje i privredno-financijski odnos izmedju SAD i J. Amerike, pa i buduce Europe.....
Nize uzapceni parobrod Laura od Austro-Americane.
 [attachment=1]

U PARAGUAY-U.
DEMONSTRACIJE U BUENOS-AIRESU.

U većem dijelu franceskih novina moglo se je čitati početkom prošle godine, da pravo raspoloženje u Paraguayu ide više u prilog Nijemcima i Austrijancima, nego li Franceskoj jer je predsjednik države Eduard Schaerer Nijemac, koji je osim toga i pozvao njemačke vojničke instruktore u Paraguay. Nema sumnje, da je republika Paraguay s obzirom na mnogobrojne austrougarske i njemačke kolonije, medju kojima se ističu i hrvatsko-dalmatinske naseobine diljem rijeke Parane, više na strani centralnih sila, nego li u prilog entente. No unatoč tomu dala je vlada republike Paraguay po svom poslaniku Arnoldu Schochu u Parizu izjaviti, da se drži apsolutne neutralnosti i da se trsi živjeti sa zaraćenim državama u jednakoj nepristranosti.

U zadnje vrijeme počelo je doseljivanje u Paraguay u većoj mjeri, jer su pod vladom predsjednika Schaerera prestale one vječne bune i revolucije, poradi kojih su južno-amerikanske republike bile prije na tužnom glasu. U gradiću San Bernardino, koji je udaljen od prilike tri sata željezniečke vožnje od glavnog grada Asuncion, naselilo se mnogo našeg naroda iz Hrvatske i Dalmacije, pa sačinjava pravi otok medju španjolskim življem. Ima tamo hrvatskog gradonačelnika, hrvatske škole, raznih društava, a sve što se je tamo naselilo i ostaje u toj »oazi mira«, koja je postala u zadnje vrijeme radi svog krasnog položaja na brežuIjastim obalama bajnog jezera »Ipacaive« i bujne tropske vegetacije, izletištem za pučanstvo iz Asunciona. San Bernardino posjećuju mnogi u zimsko vrijeme i poradi blagog podneblja kano klimatično lječilište.

Bližnje su naseobine Hohenau i Germania napučene naseljenicima iz gornje i dolnje Austrije, kolonije Maytzhusen i Wilhelm Tell, koje su udaljene jedan sat željeznicom od San Bernardina naseljene su njemačkim Švicarima. Talijanskih kolonija nema u Paraguayu, zato se je latinski živalj postupice umanjio, i one burne demonstracije, koje se za vrijeme rata tako često ponavljaju u Buenos-Airesu i Rosario de Santa Fe, gdje imade ogromna talijanska i manja franceska kolonija, ovdje su nepoznate.

U Calle Sarmiento u Buenos-Airesu pred uredništvom talijanskih novina »La Patria degli Italianic«, nalaze se redovito plaćeni govornici, koji se popnu na stolac i drže na ulici konferencije u prilog rata proti centralnim silama, više puta u poznatoj otrcanoj odori Buenos-Aireškog »feo adurante«. I u Rio de Janeiru trudi se pred uredništvom »Corriere Italiano« na Avenidi Rio Branco pred večer neki takav govornik, mlad besposlen glumac, a sada u službi lista, medju mnoštvom sakupljenih znatiželjnika, te pozivlje mlade ljude, pripadnike Italije, da se vrate u domovinu, koja ih treba. »Prilika je zgodna«, urlao bi taj ratni akviziter iz petnih žila u znoju lica u vrućini od 38 stupnjeva poput svog kolege u Buenos-Airesu. »Prilika je zgodna« ... pripovijedaše govornik na stolcu. »Rat je po Italiju borba za opstanak. Italija ne može da opstoji s takovim granicama u takvom nesnosnom položaju na Jadranskom moru, otkad je Bosna anektirana. Sad je prilika, zgodnija nego li ikad, da oživotvorimo naše narodne težnje, pa zato se moramo svi žrtvovati, nitko ne smije da zaostane. Talijani, javljajte se svi, koliko vas ima, sutra odilazi parobrod put Evrope. Živio rat!«.  Malo se slušalaca odazvalo njegovom pozivu. Prikladnije je svakako ostati u južnoj Americi, pa čitati iz ne ugrožene daljine novine o sjajnim pobjedama entente.

U Argentini i u Braziliji trudili su se talijanski listovi, da prikažu stanje na ratištu u izvraćanom i lažnom svijetlu, da potaknu time ratno oduševljenje naroda. Vojničke sile Italije povisili bi deseterostruko, lovor-vijenci za buduće junake bili su već pripravljeni na papiru, slavio se je i stratežki talenat talijanskih generala i javilo se o ustanku »neoslobodjenih zemljaka« u Austriji, koji da čekaju teškom neustrpljivošću na oslobodjenje »talijanskih« pokraijna.

To na umjetni način podjarivano oduševljenje zahvatilo je u Buenos-Airesu i u Rio de Janeiru s početka, pa osobito pred ratom Italije i druge, inače ozbiljne i misaone talijanske pripadnike, ljude, koji ne bi prije podnipošto stavili na kocku veliku vrijednost za eventualnu mršavu dobit, i koji znadu poput svih Talijana inače dobro računati. Ali neuspješne navale talijanskih vojska izazvale su i u južnoj Americi dubok dojam, pa su i ratni akviziteri promijenili, zrak i zanat, jer sada već nitko ne vjeruje u strateški talenat talijanskih generala.

[attachment=1]

POZIV AUSTRO-UGARSK1H PRIPADNIKA U VOJSKU PUTEM C. I KR. KONSULATA.


Velikim oduševljenjem odazvaše se u Argentini i u Braziliji pripadnici Austro-Ugarske monarkije i Njemačke pozivu svog vrhovnog ratnog vodje i kralja, pa ih je bio već priličan broj ukrcan, kad stiže iznenada zapovijed, da se svi ukrcani imadu vratiti opet na svoja mjesta i čekati na daljnje zapovijedi. Parobrodarska društva neutralnih država dobiše od svojih ravnateljstva nalog, da ne primaju na brod putnike pripadnike zaraćenih država. Franceski i engleski parobrodi su naravno krcali svoje, a i pripadnike neutralnih država, jer njima nije prijetila opasnost na oceanu do Lisabona, Bordeaux ili Genove. Pošto je primanje naših pripadnika na preko-oceanskim parobrodima bilo posve obustavljeno, dospješe iz Rima brzojavi na podružnice talijanskih parobrodarskih društava, u južnoj Americi s uputom, da svaki pojedini parobrod može dozvolom franceske i engleske vlade primati 50 njemačkih i 50 naših putnika ili vojničkih obvezanika na brod za put u Evropu. Siguran prevoz tih putnika do Genove bio je zajamčen od talijanske vlade. Na temelju te dozvole otputova iz Buenos-Airesa nekoliko stotina Nijemaca i pripadnika Austro-Ugarske monarkije u Genovu. Medju njima nalazio se takodjer austrijski pričuvni časnik knez Turn-Taxis, koji je boravio u Buenos-Airesu prigodom svog putovanja oko zemlje. Jednako se ukrcalo u Santosu i u Rio de Janeiru u slijepom uvjerenju, da će se talijanska vlada i pobrinuti za siguran prelaz preko Oceana, velik broj Nijemaca i naših ljudi. Premda je bio tim putnicima od talijanske vlade zajamčen siguran put do prve talijanske luke, i premda su ih engleski krstari na otvorenom Oceanu kod pretraživanja parobroda mirno prepustili, zarobiše ih kod prelaza preko Gibraltarskog tijesna engleski ratni krstari i odvedoše ih u ropstvo. Povodom tih dogadjaja obustaviše njemački i austrougarski konzulati sva daljnja ukrcivanja vojničkih obvezanika i drugih pripadnika i otpremiše ih na trošak države u svoja obilavališta, do kojih je bilo u nekojim slučajevima do osam dana puta.

Neprijateljsko raspoloženje povećalo se je medjutim u Argentini i u Braziliji tako, da je život njemačkim i našim pripadnicima bio u Buenos Airesu, Rosariju, Montevideu i Rio de Janeiru nemoguć.

Štetan se taj upliv rata proširio i na financijalno stanje južne Amerike, a odnošaji medju pojedinim kolonijama pripadnika entente i centralnih vlasti pooštrili su se osobito u Buenos-Airesu, da je u predgradjima, gdje su stanovale razne narodnosti dolazilo danomice do tučnjave, što se poimence u Boki i u južnom dijelu Buenos-Airesa, gdje imade najjača hrvatsko-dalmatinska kolonija, dogadjalo danomice. Premda u ono vrijeme Italija nije još navijestila rat, bila je ćud talijanskih pripadnika, kojih u Buenos-Airesu ima do pol milijuna, silno uzrujana i napeta protiv naših zemljaka. Naravno, da su sve simpatije Argentinaca letile Talijanima u prilog, dočim su narodnosti Njemačke i Austro-Ugarske izrugivali i psovali »Gringom«. Iste prilike bile su i u Rio de Janeiru, gdje se je u prvom redu valjalo boriti našim pripadnicima za noćište. Pa samo poznato iseljeničko svratište »Hotel des Immigrantes«, koje se nalazi na otočiću »Flores«, pred Rio de Janeirom, i koje je brazilijansko ministarstvo za agrikulturu ogromnim sredstvima za siromašne useljenike sagradilo, zatvaralo je svoja gostoljubiva vrata austro-ugarskim i njemačkim pripadnicima, jer da su svi kreveti bili zaokupljeni ruskim emigrantima. U ostalom izrazio se upravitelj »Hotela des Immigrantes«, našim ljudima, koji bi tražili noćište, da to svratište nije kasarna za austro-ugarske i njemačke vojne obvezanike, koji bi htjeli na ratište.
Uslijed ovih prilika nije bilo čudo, da su se naši i njemački pripadnici trsili, da čim prije ostave južno-amerikanski kontinent i da nadju put preko Oceana milom ili silom, pa i samom varkom i lukavošću. Dobro nam posluži hvalevrijedna industrija sa tudjim i patvorenim putnicama tako, da je Toša Trabuković iz Brčke putovao španjolskom putnicom pod zvučnim imenom »Don Gonzalvez Mangibeira« iz Barcelone, a Samojlo Rosenduft iz Beča kano »Signor Achile Scassabomba« iz Palerma. Naravno, da bi ta metamorfoza ostala bezuspješna, kad ne bi ovaj ili onaj poznavao savršeno španjolski ili talijanski, jer su ih u protivnom slučaju osorni i strogi časnici na engleskim i franceskim krslarima zasužnjili. I pisac tih redaka pribavio si je talijansku putnicu nekog Briarava Battista iz Salo, provincia di Bergamo, tapetara, od 36 godina, premda mi je bilo 49 godina. Put od Buenos Airesa preko Montevidea u Rio de Janeiro, nije bilo opasan, jer su se trgovački parobrodi držali obale, pa i nisu imali drugih putnika, nego li pripadnika neutralnih vlasti ili enlente — tako su barem glasile putnice. Većina tih putnika nije se usudila putovati engleskim i franceskim brodovima, jer su se žacali stupiti u Evropi u koju englesku ili francesku luku, a i sami parobrodi talijanskih društava »Lloyd Sabaudo«, »Navigazione Generale« i »La Veloce« nisu nam bili dosta sigurni, pogotovo u Buenos-Airesu, gdje su uhode i detektivi, pa nahuckane protiv nas talijanske kolonije, kod odlaska svakog parobroda u Evropu promatrali sumnjičavim okom putnike, jer rat sa Italijom bio je pred vratima.

Velik dio pripadnika Austro-Ugarske monarkije, koji su bili zaposleni kod gradnje željeznice Boupland—Borja—Ignazu na granici republike Uruguay, većinom naši zemljaci iz Hrvatske, Dalmacije, Istre i Kranjske, moradoše zapustiti radnju kad je buknuo rat, jer ih je englesko društvo otpustilo i zamjenilo talijanskim i španjolskim radnicima i činovnicima. I veliko englesko društvo, koje posjeduje u Uruguayu malne sve željeznice, otpustilo je mnogo stalnih i dugogodišnjih namještenika. Mutni i kalni valovi rijeke Uruguay poplavili su u ono vrijeme velik dio argentinske pokrajine »Entre-Rios«, koja leži medju rijekama Rio de la Plata i Uruguay, što se u toj južno-američkoj Mesopotamiji često dogadja. Usprkos svih elementarnih nepogoda i poteškoća skupio se je dobar broj pripadnika i vojničkih obvezanika Austro-Ugarske, koje su naši konsulati u Corrientes, Resistenciji, Santa Fe, Rosariju i Accbalu pozvali u svrhu vršenja vojničke dužnosti u Buenos-Aires, da se odanle prvim parobrodom otpute u Evropu. Nije to lako uspjelo, jer su parobrodarska društva odbijala naše i njemačke pripadnike.

Kod gradnje kongresne palače zaposleni radnici zidari i obrtnici pripadnici naše monarkije ostadoše najednom bez rada, jer gradjevno društvo argentinsko nije nikako moglo smoći dovoljan kapital za nastavak gradnje. Ta kongresna palača, koja imade istu zadaću kano i carevinsko vijeće u Beču ili madžarski parlamenat u Pešti, nazivlje se ironično u Buenos-Airesu, poradi potrošenih za gradnje 7 milijuna pesa (60 mil. kruna od prilike), «Palacio de oro« (zlatna palača). Sada, kad je buknuo rat, ponestalo je u blagajnama gradjevnog ravnateljstva potrebnog novca za daljnju gradnju, kojom je zgodom došlo do silnog škandala, jer je ostalo hiljade zaposlenih bez plaće. Medju računima gradjevnog odsjeka, našao se, kako je pisalo tamošnje novinstvo, izdatak od 70.000 pesa za nabavu jedne električne svjetiljke u kongresnoj dvorani, gdje su se obdržavale sjednice. Tu je svjetiljku prodao jedan argentinski ministar, koji je otputovao u Evropu, bez da je ostavio svoju adresu. Uslijed rata u Evropi, usahla je ona bujica zlata, koja je do sada osvježivala džepove argentinskih špekulanata i banka.

Velik dio gradnja podzemne željeznice od trga »Placa de 25 do Mayo« do »Placa onze«, koje su bile povjerene njemačkom gradjevnom društvu »Philipp Holzmann Co« iz Frankfurta, bio je baš dovršen, kad je buknuo svjetski rat. Nastavak za veći dio podzemne željeznice do postaje »Rio de Janeira« u predgradju Belmonte, povjerilo je ministarstvo javnih radnja jednom argentinskim gradjevnom društvu, jer se javno mnijenje u Buenos-Airesu bunilo protiv njemačkih društava. Razumijeva se, da je to javno mnijenje bilo poduprto glavnom novinom Buenos-Airesa »La Prensa«, koja je utemeljena engleskim kapitalom i »La Razon«, koja je svojina franceskih kapitalista. Kod jedne od čestih kiša, koje padaju tamo kao iz kabla, kojom je zgodom velik dio ulica, osobito na Boki i u sjevernim predgradjima poplavljen, tako da je prolaznik, koji se baš u taj par nalazi na pločniku, mora pobjeći u prvi kat obližnje kuće, srušio se cijeli onaj dio, kojega je sagradilo argentinsko gradjevno društvo, pa sada i to ostaje u ruševinama dokle se ne svrši rat i povrate njemački mjernici. I kod te je zgode ostalo stotina njemačkih i naših pripadnika bez rada. Velik dio besposlenih, medju njima i vojničkih pripadnika, odlučio je pokušati sreću u bližnjem Montevideu, koji leži na drugoj strani rijeke Rio de la Plata u republici Uruguay.

Ovako je izgledala prva dionica metroa u Buenos Airesu u vrijeme kada je Mirko Livadic tamo zivio.
[attachment=1]

PUT U MONTEVIDEO.


U velikoj blagovaoni svratišta »Hotel Habsburg«, pa i u svratištu »Hotel Wien« u Buenos-Airesu, Calle 25 de Mayo, sakupilo se predveče jednog zimskog dana, mjeseca rujna, priličan broj naših pripadnika. Raspravljalo se je tu u hrvatskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Svrha je konferencije bila ta, da se ustanovi osnova, na koji bi se način moglo dospjeti u koju evropejsku luku. Napokon se odlučismo, otputovati tu noć u Montevideo,a parobrodom Mihanovićevog društva »WIen«, gdje nam je bilo tražiti nove zgode za daljnji put. Pošto je naš parobrod odlazio oko deset sati u večer, imali smo prilike da pohodimo i naše hrvatsko društvo »Hrvatsku Stražu«, koja se nalazi u Boki, ulica »Almirante Brown«, gdje smo slušali glazbu našeg tamburaškog društva i čitali hrvatske novine.

Ledeni i snijegom pomiješani južni vjetar »antarkike«, duvao je ulicama »Almirante Brown« i arkadama »Paseo de Julio«, kad se vraćasmo u naše svratište »Hotel Europa« u ulici »Falucho« u predgradju Buen Retira.

Nešto prije deset sati u večer nadjosmo se opet s našom prtljagom pred postajom Mihanovićevog parobrodarskog društva u Boki. Mnogobrojni lučki remorkeri, koji uvadjaju i izvadjaju velike prekomorske parobrode u razna zatvorena odijeljenja ogromne buenos-aireške luke, nose poput drugih stotina parnih barka, slovo »M« na dimnjaku. Svatko u Buenos-Airesu znade, da je to svojina gospara Nika Mihanovića, najbogatijeg čovjeka južne Amerike i našeg zemljaka. Na uglu ulice »Calle Sarmiento« diže se ogromna palača od 16 katova, koja sa svojim tornjem nadvisuje sve buenos-aireške »Sky-scrapere«. Gorostasni balkon, koji leži na grdnim stupovima, diže se postepeno do desetog kata. Tu najimpozantniju zgradu Buenos-Airesa sagradio je Mihanović i smjestio je ondje urede svog parobrodarskog društva, koje podržava redovite vožnje u sve luke rijeke Rio de la Plata, do glavnog grada Asunciona u republici Paraguay i do Cuyabe, glavnog grada pokrajine »Matto- Grosso« u Braziliji. Osim toga postojeće redovite plovitbene pruge do Montevidea i u luke brazilijanskih pokrajina Rio Grando do Sul, Santa Catarina, Parana, Sao Paulo sve do Rio de Janeira.

Na »Riachuellu« u luci Boke, ležao je usidren parobrod »Wien«, na kojem nam se valjalo ukrcati. Prozori kabina i blagovaonica u prvom i drugom katu nad palubom bili su sjajno rasvijetijeni. Na šetalištu nad drugim katom vidio se je pokoji samotni putnik, jer je ledeni južnjak, koji je žestoko duvao, potjerao velik broj putnika u kabine i u dvoranu, gdje je svirala glazba. Argentinska zima, koja je mjesecom srpnjem dospjela do vrhunca svoje žestine, čini se, da nije još i sada koncem rujna izgubila svoju prijašnju snagu. Pribavismo si voznu karlu drugog razreda, za koju se plača 2 pesa (5 kruna od prilike) i odosmo u blagovaonicu, gdje su već putnici bili kod večere. U cijeni vozne karte uključena je večera od juhe, mesa, kruha i vina, i zajutrak, od crne kave i kruha. Iste se prilike nalaze i na parobrodima njemačkog društva, koja imadu istu plovitbenu prugu kano i Mihanovićevo, pa su stoga njegov najljući takmac na Rio de la Plati, samo što to njemačko društvo šalje svoje parobrode već u jutro u šest sati u Montevideo, kamo stižu oko 8 sati u večer, dočim Mihanovićevo prispijeva oko deset sati u jutro, a vraća se u Buenos-Aires noću.

Prespavasmo cijelu noć u našim kabinama, jer hladan vjetar i mrka burna noć nije bila za šetnju na otvorenoj palubi. Kad se drugi dan u jutro pomolismo na palubi, pozdravi nas krasan i vedar zimski dan, samo u pozadini, gdje je ležao iščezli Buenos- Aires, dizao se dim i magla. Jata galebova pratila su nas sve do pred svjetionik u luci Montevidea. Mutna i kalna voda Rio de la Plata počela se sve više bistriti, čim smo se približavali brežuljastoj obali i glavnom gradu Uruguaya, koji leži na dugoljastom poluotoku, opkoljen rekbi sa svih strana burnim morem. Na pije skovitim nasipima, onkraj svjetionika, koji se steru sve do pjesko-vite pustinje oko »Lagoa des Patos« u brazilijanskoj pokrajini Rio Grande do Sul, leže ostanci triju engleskih parobroda, koji su burom bili bačeni na obalu. Montevideo je poznat sa svojih čestih orkana, bura i »tormenta« na cijelom južnom žalu južne Amerike, počam od Patagonije do Rio de Janeira. Cijela riviera od zgrade, gdje se nalazi na brežuljku rezervoir montevidejskog vodovoda, sve do luke, je perivoj, kojim prolazi električni tramway. Sve atrakcije najmodernijeg morskog kupališta sa najrafiniranijom elegancijom, pružaju razmaženom putniku iz Evrope udobnosti kao u Ostendu ili na franceskoj rivieri. Cijeli taj kraj nazivlje se Piriapolis, koji je poznat zbog svojih kamenoloma i granita, romantičnih špilja, proloma i pećina, i koje je postalo znamenitim pomodnim morskim kupalištem. Cijelo to mjestance sa kamenolomima i kupalištem, sa modernim hotelima i prekrasnim perivojima medju bizarnim granitnim pećinama, pripada nekom bogatom Talijanu iz Genove, imenom Piria, pa stoga mu ime »Piriapolis«.

U tim kamenolomima radilo je prije stotina hrvatskih radnika iz Gorskog kotara, Bribira, Dalmacije i Hercegovine. Na najvišem vrhuncu tih brežuljaka vidi se u sjaju sunca kula od više spratova, rezervoar za pitku vodu. Oko deset sati u jutro iskrcasmo se u maloj luci Montevidea, gdje je pristanište za brodove, koji plove svakih tri sala u »Fray Bentos«, gdje se nalaze ogromna skladišta Liebigovog konzervnog mesa. I u tim »saladerima« zaposleno je mnogo naših zemljaka. Na parobrodu »Dr. von Kem- merich«, koji se usidrio kraj našeg parobroda, ukrcalo se 25 od naših putnika. Sadašnji posjednik »Fray Bentosa«, dr. von Kommerich, njemački kemičar i milijunaš, otjerao je iz svojih skladišta talijanske radnike zamijenivši ih našim zemljacima.

...

Jos poneka fotografija iz gornjeg dijela raskazivanja pisca.
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Svakako treba spomenuti i kroz fotografije brodovlasnike i velike dobrotvore, bracu Nikolu i Mihu Mihanovica.
[attachment=1]
[attachment=2]

Kompanija Mihanovic je bila toliko znacajna za razvoj pomorske privrede Argentine da trebamo priloziti jos pokoju fotografiju. Nazalost je njihova zaklada u ovim krajevima obezvrijedjena.
[attachment=1]
i jedan od rijecnih brodova ss spomenutim logom Kompanije.
[attachment=2]

U MONTEVIDE-U.

U velikoj luci Montevidea vidi se desetak engleskih parobroda i 4—5 njemačkih Hamburg-Amerike linije, 3 njemačkog  Sjevernog Lloyda, koji utekoše u Montevideo, da pričekaju tu svršetak rata.

U Montevideu doznasmo, da nam valja pričekati na parobrod »Rio de Janeiro« brazilijanskog društva »Lloyd Brazileiro«, koji je imao stići ovamo poslije mjesec dana. Glavni konzul Austro-Ugarske, naš zemljak, dao nam je preporučno pismo na tajnika Useljeničkog svratišta »Hotel des Immigrantes«, gdje smo dobili besplatni stan i prehranu.

To državno useljeničko svratište, koje je urugvayska vlada pred nekoliko godina znatnim sredstvima sagradila, propada poradi kukavne uprave i nerada. Nečiste sobe, u kojima misli uprava tog useljeničkog »Hotela«, da imade postelja, stolova, stolaca i sprava za umivanje, su većim dijelom prazne, bez postelja i pokućtva. Slamnjače su i pokrivači iščezli, jedino što je još ostalo, jesu ostanci poderanih cipela i drugo smeće, koje neće nikako iščeznuti, niti biti pokradeno. Hrana, i to crna kava u jutro sa kruhom, u podne juha i velik komad mesa sa kruhom, večerom crna kava sa kruhom, bila bi dosta dobra, kad bi bilo žlica i tanjura, a i za te misli si uprava, da su još kao pred godinama, na mjestu, što je neispravno, jer su ih P. T. gostovi hotela možda i isti dan, kad su im pali u ruke, ponijeli sobom, da ih tko drugi ne pokrade!

Uruguayska vlada plaća velike svote za uzdržavanje zgrade, soba, pokućtva i prehranu useljenika, ali usprkos svemu tomu, nije od sveg prijašnjeg sjaja, kad je predsjednik države otvorio »Hotel«, ništa drugo preostalo, nego li monumentalni ulaz iskićen paomama i biljkama južne vegetacije, pa i mramorne stube, koje vode do ureda glavnog ravnatelja i do tajnika, ali i te, već sušićave, mogu »izdahnuti« preko noći. Valjda da ih donle neće nitko ponijeti sobom, da ih tko drugi — ne ukrade. Mi ostavismo dakle taj »uzorni Hotel«, jer si nismo kanili ni kupiti za ono malo vrijeme što nam je bilo boraviti u Montevideu, pokućtvo i posudje, a možda i poraviti »Hotel« i pročistiti sobe. Sada nas uputi tajnik našeg glavnog konzulata, komu je stanje toga »Hotela« bilo nepoznato, da podjemo u »Hotel Moritz«, gdje ćemo preporukom konzulata imati za jedan »peso uruguayano« na dan (5 kruna otprilike), stan i hranu. Posjednik toga »Hotela«, neki  g. Moritz, sin slavne Galicije, ima u kući i mjenjačnicu, banku i putnički ured za sva parobrodarska društva i sve luke svijeta, pa i za samu Palestinu. Velik dio gostova bili su naši zemljaci, Bugari, Turci i doseljenici i Sirije.

Mjesto stuba vode u tom »Hotelu« ljestve u prvi kat, mjesto »lifta« služi tu debelo uže, kojim se mogu P. T. gostovi pušlati iz prvog kata u prizemlje, nu taj se »lift« rabi ponajviše za dzanje prtljage. Sobe nemaju vrata za zatvaranje, a niti prozora. Da ipak ne bude hladno, prolazi kroz svih petnaest soba, u kojima stanuje po 10—12 gostova, iz kuhinje cijev od peći, a odavle krovom napolje. Naravno, da to »centralno loženje« funkcionira samo onda, kad se u kuhinji kuha. Sobe prvog kata, s izgledom na istok, imadu mjesto vrata zastore od pokrivača. Pri kraju tog hodnika leži terasa, s krasnim izgledom na blatnu ili opet prašnu cestu. Tu elegantnu terasu resi paviljon od dasaka sa natpisom »00«.

Arhitekt, koji je sagradio tu kuću upotrebio je na duhovit način, u tom korisnom paviljonu, neki široki dimnjak, koji prolazi terasom, kanalom. Ta je terasa šetalište kokošima, guskama i patkama, koje imadu u sredini krasno jezerce za plivanje. U hladnim noćima traži ta neuka perad utočište u sobama gostova, gdje se pitomo gnijezdi na ležajima putnika.

Za budjenje gostova ne služi tu — kano u Europi — »prvi« ili »drugi portir« sa admiralskom kapom, koji govori sedam jezika na izust, a i niti prefrigani »londiner« bez plaće, budjenje je tu prepušteno chante-clairima ili pijevcima, koji se u svojoj važnoj službi ne dadu, kad zora puca, podnipošto od nikoga buniti, ali zato ni od koga traže »Trinkgelda«. U cjeniku jestvina nalaze se ne samo cijene za juhu, meso, povrće i gibanice, nego i za zob i sijeno, čišćenje cipela i kutije laštila.

Nakon tri dana ostavismo i taj »Hotel«, jer se medjutim upoznasmo sa mjernikom električnog tramwaya, g. Ognibeniem, au stro-ugarskim pripadnikom, koji nas upozori, na gostionu »Al puerto nuevo«, gdje se nalazi hrvastko društvo »Zajednica«. U jednoj pokrajnoj sobi tog svratišta nalazi se sjedište tog hrvatskog društva, koje nije bilo poznato našem glavnom konzulatu, sve dok se nismo mi nastanili u toj gostioni. Društvo imade oko 60 članova, imena su popisana u krasno urešenoj spomen-ploči s pozlaćenim okvirom i trobojnicama sa strane.
Velik je dio tih naših zemljaka iz Bribira, a nekolicina iz Gorskog kotara.
U toj gostionici,, u kojoj imade cijeli dan od ranog jutra do kasne večeri gostova, govori se samo hrvatski i »la sociedade croata« poznata je u cijelom lučkom predgradju. Predsjednik je društva jedan Bribirac, činovnik kod centralne željeznice na glavnom kolodvoru.

Grad Montevideo je opkoljen sa tri strane morem, jedan ili drugi kraj ulica ili oba svršavaju izgledom na more. Trg »Plaza Matriz«, »Avenida de Julio«, pa i mnoge druge pogranične ulice izgradjene su prekrasno, i na velegradsku. Podneblje je tu obzirom na oceanski položaj hladnije nego li u Buenos-Airesu. Česti orkani, koje tamo nazivlju »tormenta«, veoma su žestoki. Za vrijeme te bure cijeli se grad prikrije žutom bojom, a pučanstvo se grada sakriva po kućama. Tramway i promet je obustavljen. Sat poslije rasprše se oblaci i sunce sijeva žarko, kano da nije ništa bilo. Šetnja u Piriapolis, ili na terasama gradskog perivoja s izgledom na beskrajni Ocean, ili na rivieri, vodi do kule na brežuljku kraj krasnih nasada i ljetnikovca, u šumi bujne južne vegetacije. Montevideo nije bučan velegrad, naprotiv, dosta melankolična utiska, ima sve boje slikarskog kista, svojim dražesnim dolinama, crnim bedemom prašuma na zapadu, i terasama, koje opkoljuju sjevernu i istočnu stranu grada.

Medju najljepše zgrade Montevidea broji se palača parobrodarskog društva Mihanovića. Medju dalmatinskim trgovcima, koji su tu stekli milijune, broji se Roko iz Zadra, koji imade veliko skladište strojeva i željezne robe. Poduzetnici Lukšić i drugovi, bave se gradnjom luke te posjeduju mnogobrojnu mornaricu transportnih parobroda za pijesak i kamen, te lučne remorkere. Mnogi tvrde, da je Lukšić bogatiji od Mihanovića, da li ima taj ili onaj sto milijuna više ili manje, ne bi nitko mogao reći. Za vrijeme rata je sve u Montevideu kao izumrlo. Javno je raspoloženje i tu u prilog entente, osobito Franceske. Naš teško iščekivani parobrod pojavi se napokon na silnoj pučini Oceana i usidri se oko jedan sat u podne nedaleko skrajnjeg rta dugačkog mola, koji imade dva kilometra duljine.

Oko šest sati u večer ostavismo romantični Uruguay, putem Ria de Janeira, krasne metropole Brazilije. Tu nam je valjalo čekati na brzi parobrod »Principessa- Mafalda«, koji je pripadao talijanskom društvu »Navigazione generale italiana« u Genovi, i koji nas je sada imao prevesti u najkritičnije doba rata, izmedju engleskih, franceskih i njemačkih krstara, torpednjača, podmornica, aeroplana i morskih laguma u »pomahnitalu« (kako kažu u južnoj Americi) i »bjesomučnu« Europu. I u Rio de Janeiru bilo je više od stotina naših pripadnika spremno, da se ukrca po naputku c. i kr. glavnog konzula g. Prohaske na »Principessu Mafaldu«, koji je morao stići oko 29. prosinca 1914. uveče.

...

I brod koji ih vozi do Italije.[attachment=1]

,,ASYLO DA AUSTRIA-HUNGRIA“.

Nekoliko željezničkih postaja dalje od »Estacao-Leopoldina-Railway«, nedaleko od crkvice »Penha«, koja je sagradjena na visokoj i strmoj pećini usred šume paoma i banana i na daleko poznata radi proštenja, koje se slavi svake godine na 1. listopada, diže se krševito gorje, na južnoj strani Rio de Janeira sve do Petropolisa. Medju crkvicom »Penha« i obroncima tog gorja nalazi se krasno dobarće, koje je jedan iz Beča dodijeljen diplomata, velik prijatelj naše monarkije, iz zahvalne uspomene na svoj boravak kod carskog dvora, poklonio austro-ugarskoj koloniji u Rio de Janeiru, da se ustroji na tom imanju »Dom za siromašne i nezaposlene pripadnike »Austro-Ugarske«. Mali broj naših u Braziliju doseljenih zemljaka, znade za ovo toliko važno i potrebno utočište. Tek kad je svjetski rat buknuo u Evropi, postala je ta institucija od preke nužde, jer je javno mišljenje i simpatija većega broja žiteljstva, bila prije na strani Franceske i Engleske nego li u prilog centralnih vlasti.
 
Poradi toga tjerale su brazilijanske, franceske i engleske trgovačke kuće i poduzeća pripadnike Njemačke i Austro-Ugarske iz posla i kuće i činile im pače poteškoća, da si nadju stan, bilo u svratištima, bilo u privatnim kućama. »Allemao« i »Hungaro« bio je u cijeloj južnoj Americi omražen. I pisac tih redaka bio je prinužden zapustiti svoj hotel na Santa Terezi, koji je pripadao jednoj franceskoj gospodji, i potražiti utočišta u »Domu« austro-ugarske kolonije, koji se je nalazio u Ramosu nedaleko »Penhe«, četvrte željezničke postaje od Rio de Janeira.

Bilo je već 8 sati u večer, kad sam prispio na postaji Ramos, odakle je po naputku tajnika Načimovića, kod austro-ugarskog generalnog konzulata u Rio de Janeiru, trebalo još 40—50 časaka hodati pješke preko jednog brežuljka, dok se prispije u »Dom«. Budući je put vodio preko brežuljaka, strmih ponora i uvala, kroz pjeskovitu dolinu i kraj gdje nije bilo ni kuće ni žive duše, sve kano izumrlo, prispio sam zbog guste, rekbi neprodirljive tropske tmine i mrke noći tek u 1 sat poslije ponoći u »Dom«. Ima i bolji put, pače dosta dobra cesta, po kojoj voze i automobili i bicikliste, nu pošto taj put vodi naokolo dobarca, preporuča se ta za 20 časaka kraća staza preko »brda i dolina«, koja je danju iskusnom alpinisti neopasna, ali noću upravo vratolomna. Na sreću nadjoh nakon petsatnog lutanja u toj brazilijanskoj prašumi, gdje ima, kako mi poslije rekoše, krasnih primjeraka brazilijanske »surucu«, najopasnije zmije i rulje aligatora, stražara neke zapuštene i ostavljene tvornice stakla, koja se prostire kraj »Doma«, i taj me odvede pred vrata u par časaka.
Pri svijetlu zapaljene žigice primjetim na vratima hrdjavu željeznu tablu sa jedva čitljivim natpisom »Asylo da Austria-Hungria«. Klimava drvena vrata vode kroz oštećenu, nekad jaku zidanu ogradu u dobarce, koje je kao tvrdjava sa svih strana opkoljeno tim zidinama. Sluga, koji mi je otvorio, stari crnac, sijede kose i crn kao ebanovina, ružna nakazna lica, odvede me praćen lavežom rulje pasa u Fazendu, jedan prizemni dvorac, gradjen od tesanog kamena. U predvorju dvorca primi nas žena crnačkog sluge, još ružnija i nakaznija stara crnkinja, prijazno se keseći sa svojom mnogobrojnom i polugolom djecom.

Premda je bilo kasno u noći, porazgovorih se sa prijaznim crnačkim parom još pol sata kod dobre crne kave i smotke debele poput batine od
10 cm. duljine, koju bi mogao pušiti do zore. Pripovijedao mi taj crnac, koji je bio sluga i nadzornik »Doma«, o životu i o prilikama na dobarcu.
Upraviteljem dobra bio je neki Brazilijanac, jednostavni kramar, koji je imao na postaji Ramos, u jednoj privatnoj kući, službeni stan, kojeg mu je plaćao kuratorij »Doma«. Upravitelj prima od austro-uagrskog glavnog konzula u Rio de Janeiru za svaku osobu, koja mora biti pripadnik Austro-Ugarske monarkije, i koja je besplatno primljena u »Domu«, za hranu jedan milreis (2 K) na dan. Hrana se sastoji u jutro od crne kave i kruha, u podne od kuhanog crnog bažulja i palente, u večer od kruha i bažulja, koji je po brazilijanskom načinu kuhan s uljem. Cijeli proizvod i dobitak dobarca pripada upravitelju u ime nagrade za njegovo upravljanje i za plaćanje crnog nadzornika, koji sa obitelju stanuje sam na dobru.

Upravitelj posjeduje osim svog prostranog službenog stana na postaji Ramos, koji sastoji se iz dućana, tri sobe, kuhinje i magazina, gdje se prodaje drvo, i u domu i to u dvorcu šest lijepo uredjenih soba, kuhinja, salon sa verandom i kačno kupalište. Sam ipak ne boravi u domu, jer je zaokupljen svojom trgovinom u Ramosu. Pred dvorcem stoji visok stup od quebracha-drva, na kojem je namješteno zvono sa užetom na batu. Tim zvonom davao je u vrijeme, kad je u Braziliji vladalo ropstvo, znak za početak radnje, vrijeme za objed i večernji počinak. Tim se zvonom služi i danas crnački nadziratelj, pa ima istu svrhu, samo da danas ne daje znak crnačkim robovima, nego austro-ugarskim državljanim, koje je sreća u »Dom« nanijela. Nekoliko koračaja dalje leži od kiše i sunčane žege pocrnjela koliba, u kojoj počivahu noću robovi. U toj kolibi nalazi se, na 5 metara dugom i 3 metra širokom prostoru, na daskama nekoliko slamnjača, nekoliko ih leži na zemlji. Na tim slamnjačama počivaju sada siromašni austro-ugarski pripadnici i vojnički) pričuvnici, kojima nije uspjelo proći Oceanom, da se žrtvuju za domovinu. Medju daskama pod krovom ugnijezdili su se golubovi. Za rasvjetu u noćno doba služe dva mala otvora za ventilaciju na krovu, kroz koje sijevaju zvijezde i mjesec, čime prištedi upravitelj svijeća i petroleja za »Dom«. Na verandi pred dvorcem sjedi u blagim noćnim večerima na elegantnim naslonjačima od bambusa crnački sluga sa crnom obitelju... Tempora mutantur... Pred klimavom kolibom, gdje počivaju austro-ugarski državljani, stražare dva poludivlja psa »Tuppi« i »Itahy«, — baš kao u ono blaženo doba, kad je u Braziliji vladalo ropstvo ...

U tu nekadašnju kolibu za robove, povede me stari crnac, gdje probavih besnenu noć, jer su u drugom odjelu kolibe slavili crnački radnici upravitelja pijanke sa »Cachasa« rakijom. »Cachasa« je jaka rakija, pečena od sladorne trstike, koju bolji brazilijanski narod prezire u javnosti, kano crnačko piće, ali ju ipak Brazilijanac svih slojeva društva pije potajno i nevidjen u velikoj mjeri. U »Dom« primljeni austro-ugarski pripadnici dužni su i raditi za upravitelja na dobru i beru u ime plaće 400—500 reisa na dan (1 K od prilike). Crnački' radnici dobivaju mjesečnu plaću i beru osim hrane i stana 60 milreisa (120 kruna od prilike) na mjesec. Dobarce imade od prilike 1 kilometar duljine i 600 metara širine. U gospodarskim zgradama moglo bi tamo stanovati stotine naših pripadnika. Plodna stabla svakovrsnog voća, po imenu naranča, dinja, vodenica (koje u Braziliji rastu poput voća na granama), limuna, banana, manga i nasadi ananasa rastu u gustim redovima medju paomama na cijelom dobarcu. Po jedan oglas u hrvatskom, njemačkom i portugiškom jeziku upozorava, da je dizanje palog voća i trganje voća sa grana, našim pripadnicima u »Domu« strogo zabranjeno. Voće, koje je palo na zemlju, dava se svinjama za hranu, a i ona dva poludivlja psa — stražara »Tuppi« i »Itahy« strasni su ljubitelji naranča i banana. Voće, koje se bere s grana, šalje crni sluga u dućan upravitelja u Ramos, gdje se prodaje. Stabla voća iščezavaju od dana do dana, jer ih brazilijanski upravitelj siječe i prodaje u svom skladištu drva kao gorivo.

Našim je pripadnicima zabranjeno hodati drugim putevima nego li onim jednim, koji vodi do izlaza na cesti. Uostalom svi su drugi putevi zatvoreni visokom ogradom bodljikave žice.

Medju tom bujnom tropskom vegetacijom, medju paomama i bananama sprovedoh pet mirnih i bezbrižnih tjedana, kao jedini goast »Doma« — te stare kolibe robova. Neku promjenu u toj monotoniji donesoše donekle nedjeljom posjeti članova kuratorija >Doma« i činovnika našg glavnog konzulata, koji sprovedoše noć u dvorcu, zabavljajući se danju fotografskim snimkama. Razumijeva se, da su i gospodje i gospodjice s obiteljima znanaca kao pozvani gostovi »Doma« bili na bogato ugošćeni od upravitelja, koji se je za takav »Picknick« najbolje pobrinuo. I upravitelj došao bi nedjeljom sa svojom obitelji, kad nije bilo drugih gostova. A zabavljao bi se i crni sluga sa svojim crnačkim znancima i rodjacima. Ukratko: »Dom« je naših siromašnih pripadnika bio podesniji za vesele izlete i bučne zabave.

Kako sam poslije mog odalska iz »Doma« doznao, našao je veliki dio naših pripadnika utočište u engleskom »Seamen’s Home«, kojim je upravljao neki prijazni Holandez. Nekolicina nadjoše sian i prehranu na parobrodima »Hamburg-Amerika Linije« i »Sjeverno-njemačkog Lloyda<, koji su bili usidreni od početka svjetskoga rata u zaljevu Rio de Janeira, gdje su dobivali besplatno bolju hranu i bolji slan, nego li u kolibi neutralnoga Brazilijanca upravitelja doma; »Asylo da Austria-Hungria«.

Jedan u portugiškom jeziku pisan dopis ravnatelja »Doma« u Rio de Janeiru, spomenuo me je, da mi valja to utočište ostaviti, jer sam normalni dopušteni boravak od 14 dana »prekoračio«. Budući pak da se kućnim omnibusom služe samo upravitelj i njegovi namještenici, otputih se taj put, dugom cestom u neopisivoj tropskoj žegi pješke u Rio de Janeiro, da nastavim tamo borbu za opstanak »svježim« silama. Na cesti sreloh jedan otvoreni omnibus sa 4 sjedala. Na baku prepoznah mog starog znanca, crnačkog slugu, koji mi je za vrijeme moga boravka u »Domu« zasladio časove pripovijetkama iz starog dobroga doba ropstva, u sjeni paoma i banana ...

Umoran od dugoga puta, na prašnoj užarenoj cesti, svrnuh još pogled naprama »Domu« i omnibusu, koji je jurio, noseći odozgo na stražnjem dijelu magičan nalpis: »Asylo da Austria- Hungria«.

...

PARIŠKE DIVE I KOKOTE U RIO DE JANEIRU.

Svakom, koji je bio u Buenos-Airesu, Montevideu i Rio de Janeiru za vrijeme svečanog dočeka nekadašnjeg ministra i prijašnjeg glavnog guvernera Indo-Kine, Mr. Doumer-a, koji je posjećivao Braziliju, Uruguay i Argentiniju, bit će nezaboravljiv kraljevski sjaj, kojim je bio primljen Mr. Doumer u glavnim gradovima tih republika. Putovao je na ratnom parobrodu sa tri dimnjaka u jednoj gospodarskoj misiji.

U mjesecu prosincu 1914., kad je rat u Europi bjesnio malne pred vratima Pariza te su dobri Parižlije računali već opsadom grada, pojavi se u Rio de Janeiru glavom ministar Caillaux, koji je došao sa kasnijem torpediranim parobrodom »Provence«. I taj je putovao u jednoj gospodarskoj misiji. I on nadje tamo sjajan doček, sjajnijeg nije mogao očekivati ni sam vladajući kralj, koje evropejske države. Sada puni svoje kovčege narodni zastupnik Boudin, koji putuje u Rio de Janeiro i Buenos Aires u istom »poslu«. I taj može iščekivati sjajan doček, jer tamo je raspoloženje prema franceskim »Commis voyageurima«, a osobito ako su diplomate vrlo prijatno, već s obzirom na to, jer se tamo svatko nada poprimiti opel poslije »sjajne pobjede« Franceske, koja je kako to tamošnje novine iz nepogrješivog vrela znadu i tvrde — posve sigurna — ratom prekinute zajamne dogovore i učvrstiti prijateljski savez »entre les deux grandes nations«, masnim zajmom od kakovih par stotina milijuna.

Većeg kontrasta u mijeni javnog raspoloženja i mnijenja ne bi našao nepristran evropejski putnik u južnoj Americi nikada, nego li   sada za vrijeme rata u Europi. U državama, koje su zbog svojih trgovačkih, financijalnih i iseljeničkih odnošaja s Europom bile od osobite važnosti, Argentinija i Brazilija, — predočuje se ta mijena u javnom raspoloženju u mnogo većoj mjeri nego li u državama s one strane Kordillera. Taj neočekivani pojav mora svakog čovjeka u još veće čudo staviti kad znade, da su južno-amerikanske republike cijenile austro-ugarske i njemačke koloniste više nego li ikoje druge doseljenike latinske krvi. Pa i danas broje trgovačke kuće i poduzeća austro-ugarske kolonije, medju kojima se najdičnije ističu naši Dalmatinci i Hrvati, pa njemačke kolonije sa uzornim uvoznim i izvoznim društvima u Buenos-Airesu, Bahiji, Rosario de Santa Fe, Cordobi, Mendozi i Gran Chaco, isto tako i u Braziliji, gdje imade dobar broj i naših zemljaka u uglednim trgovačkim kućama. Golema podzemna gradska željeznica pod ulicama Buenos-Airesa, gradnja luke, njemačka poduzeća, isto tako i munjara u Montevideu.

Veličajni most od Rio de Janeira na otočić Ilha das Cobras, koji ima preko 80 metara visine nad morem, sagradila je bečka tvrtka Janowitzer & Wahle, pa cijela telefonska mreža u Rio de Janeiru i mnoga druga poduzeća dokazuju, da su te republike davale našoj i njemačkoj industriji prednost pred svim drugima. Velik broj Brazilijanaca i Argentinaca trudio se da nadje kod poduzeća naše ili njemačke kolonije namještenja i zaslužbe, a kod jeftimba dobava nije se uopće više obaziralo na englesku i fran cesku utakmicu, jer su u našim i njemačkim poslovima imali veće garancije za budućnost.

Kako se je dakle porodilo najednoć neprijatno raspoloženje, pače mržnja proti našem i njemačkom življu?

Velik broj Argentinaca i Brazilijanaca svih slojeva društva smatra svoje tamošnje velike novine »La Preusa«, »La Nacion«, »La Razon« u Buenos-Airesu, »Journal do Commercio«, »Journal do Brazil«, »A Paz« u Rio de Janeiru od vajkada uzorom istinite informacije, predstaviteljima i zastupnicima pravog javnog mnijenja pa dijele uslijed toga nazor tih listova i novina, koje crpe sve svoje novosti iz franceske »Agence Havas« i engleske »Reuter Office«. Informacije od strane centralnih vlasti ne sižu izvan Evrope, otkad je Engleska razorila njemački kabel, medju Monrovizom i Pernambukom. Nije dakako svakom Argentincu poznato, da je »Preusa« u Buenos-Airesu engleskim kapitalom utemeljena i da je u rukama londonske vlade, da je nadalje »La Razon«, list utemeljen po franceskim bogatašima u Parizu i da pozna samo franceski interes, to su dvoje mjerodavne novine u Argentini, jer »Argentina« i »La Nacion« nemaju tolikih sretstava, a crpe isto tako iz »Agence Havas«. »Journal de Brazil« u Rio de Janeiru utemeljen je engleskim kapitalom, dočim je »Journal do Brazil« sa svojom 16-katnicom na Avenidi Rio Branco vlasništvo jednog engleskog kapitaliste, koji živi u Bello-Horizonte u državi Minas Geraes. Da ti listovi pišu u prilog entente, jasno je i razumljivo.

Na pariškim bulevardima krojeni ratni brzojavi, kano i sudbo- i smrtonosni »govori« engleskih i ruskih ministara primaju se u Rio de Janeiru i Buenos-Airesu s velikim oduševljenjem. Još veće oduševljenje, pače okrutno zadovoljstvo pobudjuju te papirnate »Havasove« pobjede u krugovima brojnih kolonija bogatih belgijskih bjegunaca iz Bruxellesa, Louvaina, Ganda in Lutticha, koji sa bogatim franceskim bjeguncima iz Champagne i Normandije troše u Rio de Janeiru i Buenos-Airesu velike svote. Ovima se priključuju bruseljske i pariške »Kokotte« i »Chantantkinje«, koje putuju takodjer za vrijeme rata Brazilijom i Argentinom »gospodarskom misijom«. Pa i te su primljene na dolasku, ako i ne baš na sjajno, ali ipak »srdačno«, poimence od mladih »Karioka« (gradjanina Ria), kako se to vidja dnevno u luci na »Praca Maua«, kad dolaze franceski parobrodi iz Rordeauxa i Havra. Iste su prilike i u Buenos-Airesu, gdje je ta »svojta« vrlo cijenjena. U večernje i noćno doba tumaraju u pokrajnim ulicama, a elegantnije oživljuju za vrijeme Korza svojim pariškim »Chikom« bogate Avenide i bulevardske kavane.

U Rio de Janeiro stanuju u najelegantnijim svratištima i u najskupljim kućama. Mnoge živu pod imenom grofica, barunica i markiza, medju njima ima i dobar broj pjevačica iz pariških Variete-a, Moulin-Rouge i Folies-Bergeres, koji su rekbi preneseni iz Pariza ovamo. Te pjevačice i glumice slave junaštvo franceske vojske i pobjede entente, dočim se protivnici, osobito Nijemci izvrgavaju ruglu na najbesramniji način. Franceski ministri i narodni zastupnici, koji u Rio de Janeiru i Buenos-Airesu u istim »gospodarstvenim misijama« borave, imadu najbolje prilike, da nadju tu svoje pariške prijateljice i da ponove stare, više ili manje intimne gospodarske odnošaje. U novom, sjajno urešenom »Hotel Moderne« u Rio de Janeiru, na Santa Terezi, kojim upravlja jedna s ove i s one strane Oceana poznata pariška »Kokotta« imenom Calvocorressi, nalaze se najviši i najniži slojevi društva, ispremiješani u toj smjesi grofica, barunica, pustolova i »kokotta«. Mnoge od tih operetnih »diva«, »Stars« i komtesa, kojima je pošlo za rukom opsjeniti i osvojiti simpatije bogatih brazilijanaca, zastupnika, diplomata, pače i ministra od glasa i važnosti, ugnijezdili su se u tom stjecištu pariških »Demimondlerica« sa svojim otmjenim obožavateljima. Diplomatski razgovori i pozivi na galantni redes-vous izmijenjivaju se na telefonu sve do ponoći.

Pripadnici Njemačke i Austro-Ugarske ne primaju se na stan u »Hotel Modernu« — maison francaise du tout premier ordre.

U velikom svratištu »Hotel dos Estranjeiros«, kano i »Avenida Hotel«, boravi velik broj franceskih gostova. Njemački putnici i naši pripadnici, koji boravljahu u tim hotelima pred ratom mnogo mjeseci, moradoše se pobrinu to za drugo noćište. Pa i smatralo se već »bon tonom« u Rio de Janeiru izganjati iz kuća njemačke i austro-ugarske pripadnike i slaviti se tim junaštvom u krugovima svojih prijatelja i znanaca. Uzalud su se trudili naši zemljaci, koji su u Braziliji već mnogo godina živjeli, da nadju stan. Mnogi su bili prinuždeni služiti se švicarskim i holandeskim putnicama, da ne ostanu bez noćišta. Pred glavnim konzulatom Njemačke bilo je malne svaku večer okršaja medju Brazilijancima i njemačkim i austro-ugarskim pripadnicima. Bogati i u austro-ugarskoj koloniji zbog svoje darežljivosti poznati naš dični zemljak Minnich, bje napadnut u popodnevno vrijeme u tramwayu od jednog belgijskog putnika, jer je govorio s jednim gospodinom njegovog poznanstva njemačkim jezikom. Jedan ugledni trgovac iz San Paula, austro-ugarski pripadnik, jedva je izbjegao zlostavljanju na kolodvoru »Estacao Central« po rulji crnih trhonoša i radnika, koji ga prijetnjama opkoliše, urlajući poput bjesomučnika: »Allemao, allemao!« Srećom je prolazio tramway, na kojeg se je popeo i tako izmakao daljnjim neprilikama. Kod šetanja na »Avenidi Rio Branco« mogao je naš ili njemački pripadnik za vrijeme korza doživjeti, da su ga mlada gospoda boljeg stališa podrugljivim izazivanjem i vikom: »Ja, Ja — allemao!« pa guranjem i turanjem neprestano bunili, što baš ne broji u izabrane slasti šetnje na »Avenidi Rio Branco«, gdje se u to vrijeme usredotočio cijeli velegradski sjaj Rio de Janeira.

Brazilijanske trgovačke kuće i poduzeća otpuštavahu danomice činovnike austro-ugarske ili njemačke narodnosti, a engleski i franceski tjerahu ih kod svake zgode prijetnjama i grožnjama, Isti postupak bio je i u Buenos-Airesu, Rosariu i Montevideu. Put u domovinu bio je tim besposlenim i vojničkim pričuvnicima vojnim obvezanicima zatvoren, jer su engleski i franceski ratni parobrodi bacali u ropstvo svakog njemačkog i austro-ugarskog pripadnika, ako bi ga kod pretraženja na otvorenom Oceanu na parobrodima neutralnih vlasti otkrili. Parobrodi »Austro-Amerikane« prekinuše plovilbu prvim danom navještenja rata. Parobrodi, koji su plovili Oceanom pohitiše, da se sklonu u luku koje neutralne vlasti, da tamo leže usidreni do svršetka rata. Parobrodi »Hamburg-Amerika Linije« i »Sjeverno-njemačkog Lloyda« usidriše se 25 ili 26 na broju u zaljevu Rio de Janeira imenom Guanabara, uzimajući svakog njemačkog ili austro-ugarskog pripadnika na stan i prehranu besplatno na brod, ako ga je njemački glavni konzul preporučio. A učinio je to dragovoljno i za naše zemljake.

POVRATAK PREKO OCEANA.

Na 29. prosinca 1914. sakupilo se je mnoštvo putnika u čekaonici na »Quai Faroux« u Rio de Janeiru. Burno i kišovito vrijeme prinuždilo nas je, da se strpamo svi na to usko mjesto i da čekamo na dolazak parne barkase našeg parobroda, koji se usidrio usred veličanstvenog zatona »Guanabara«. Da prodje vrijeme, svatko je proučio dobro svoju putnicu, i premda je jedan i drugi mogao priseći, da mu je ovaj ili onaj suputnik po obličju zemljak, bud Nijemac ili naš pripadnik, svatko se je služio ili španjolskim ili talijanskim jezikom, kako je najbolje znao, i kako je morao udesiti vladanje prema svojoj putnici. I svatko se je bojao uhoda u čekaonicama, tako se je već sada svaki pojedini trudio, da bude pravi Španjolac ili pravi Talijan. Oko četiri sata u večer usidrio se je parobrod »Principessa Mafalda« nedaleko otočića »Ilha Fiscalha«, dokle nam je bilo prevalili barkom po kišovitom i burnom vremenu.

Pri ukrcavanju na parobrod valjalo je preći kraj stola, gdje je sjedio »Commisario del Bordo« sa dva činovnika talijanskog konzulata. Tu je bio svaki putnik strogim načinom ispitan i opomenut, da se čuva putovanja s lažnim ili tudjim putnicama, a komisar upozorio je svakoga na pogibelji, koje prijete takovim putnicima na otvorenom Oceanu ili u Gibraltaru, gdje je bilo tisuće zasužnjenih Nijemaca i austro-ugarskih pripadnika. Osim toga valjalo je svakom putniku, koji je imao talijanske putnice, dokazati kod dolaska u Genovi, prije nego li je ostavio brod, gdje i kada je zadovoljio vojničkoj dužnosti, u koju svrhu imao je stići na brod jedan povjerenik »questure« (redarstva).
Napokon pripomene jedan činovnik talijanskog konzulata, da će se svatko, tko bi se služio tudjom putnicom, strogo kazniti, i neka svatko dobro promisli, prije nego li se ukrca. Unatoč našem škakljivom stanju, prošla je ta kritična istraga bez daljnjih neprilika.

Napokon zazvuči sirena na brodu, tri puta. Na jarbolima lepršali su signali za odlazak, pobočne stube za ukrcavanje priklope se opet k moru i mi otputovasmo 29. prosinca, usprkos bure i kiše, oko 9 sati uvečer iz Rio de Janeira putem Genove. Alea jacta est...

S početka plovio je naš brod mirno, bez da nas je na putu tko napastovao, tekar u blizini, Pernambuka pojavi se noću oko 1 sat bljesak jednog reflektora, koji je dolazio s otvorene strane Oceana. Nekoliko hitaca iz topova poduči nas, da nas je otkrio jedan ratni krstaš i da nam valja ostati na mjestu. Kod bljeska reflektora, koji je rasvjetljivao mrko i crno more dokle je horizont dopuštao, upoznaše pomorski časnici našeg parobroda, da nas je engleski krstaš zaustavio.

Nervozni nemir i uzrujanost spopala je ne samo putnike, nego i osoblje parobroda. Kraj spuštenih pobočnih stuba našeg parobroda nalazila se je već parna barkasa ratnog broda, na koje se iskrcaše dva engleska pomorska časnika i nekoliko puškama na-oružnih potčasnika ratne mornarice. Na palubi ih dočeka zapovjednik broda sa komisarom. Po zapovijedi engleskog časnika moradoše se staviti na palubi u jedan red svikoliki putnici sa putnim listovima u ruci. Oba časnika razgledavahu pomno i sumlijivim okom svaku putnicu, a za onu koja je bila očito sumnjiva, tražilo se je točnih podataka, i upisalo se ime u »crnu« knjižicu. Nama uspije i toj osornoj i drskoj komisiji dokazati, da smo svi vrijedni i pravi Španjolci i Talijani. Cijelu poštu i tovar pretražiše engleski časnici, pomoću svojih potčasnika, od kojih su dvojica stajala kod stuba sa utaknutim bodovima. Dva reflektora rasvjetljivaše neprestano naš brod, dočim je treći bacao svoje zrake na mrku površinu mora.

Tek oko dva sata u jutro ostaviše nas engleski časnici sa svojom pratnjom i mi krenusmo u crnu noć, kojom je bljesnuo po koji put reflektor engleskog krstaša. Za vrijeme putovanja preko ekvatora pograbio bi često komisar broda po kojeg zamišljenog putnika za rame dok je gledao na neizmjernu pustinju Oceana, i zapitao ga: »Kako Vam je ime?« To se je zgadjalo i noću, kad bi putnici spavali, a imalo je to ispitivanje svrhu, da uzbuni i ulovi zamišljenog ili driemežljivog putnika. Najviše ih je pogriješilo, kad ih je komisar iznenada zvao imenom, kojeg su si pribavili za put, a kad se nisu na to osvrtali, zabilježio bi ime takovog gluhog u »crnu« knjigu, koju je poslije pokazivao engleskim komisijama na ponovnoj pretrazi. Mnogi od njemačkih i naših pripadnika zabilježio je svoje novo ime na manšete ili na dno šešira ili kape, pa ga je češće danju opetovao, ako je bilo komplicirano. U razgovoru sa suputnicima pričao je jedan drugomu puke izmišljotine, pa se trsio, da mu ne izmakne ma nijedna njemačka ili hrvatska riječ. Bilo je suputnika, koji se pretvarahu takvom tvrdokornošću i dosljednošću, da je onaj, koji je o istini posumnjao, napokon sam se čudio, da imade omašnih i plavokosih Španjolaca s naočalima, koji govore svoj »materinski jezik tako hrapavo, kano da su iz Frankfurta ili iz Bečkereka. »Jo soy Castellano« tvrdio je jedan debeljaković, koji je pred dolaskom u Genovu pjevao s njemačkim pričuvnicima »Deutschland uber alles« ...

Bila su i dvojica »švedskih« podanika iz Malmo, koji su danju govorili dialektom kakvim se govori u Elsasu, ali u gluho doba noći, kad je sve ležalo, čuo sam ih kako se zabavljaju u vrućini i besnenim noćima na palubi, gdje su spavali, njemačkim jezikom, misleći da ih nitko ne čuje. Svatko ih je izbjegavao, jer nisu znali niti španjolski niti talijanski, a imali su sasvim izgled, da se je svatko čudio, kako ih nije engleska komisija kod zadnjeg pretraživanja prepoznala. Tek u Genovi doznasmo, da su to bili namještenici našeg broda, uhode, te da su znali njemački i talijanski.

...

Mjesta koja se spominju u zadnjem dijelu - zadnji kontakt s Buenos Airesom.
[attachment=1]
[attachment=2]

KANARSKI OTOCI. — LAS PALMAS.

Šestoga siječnja 1915. prispjesmo do Kanarskih otoka i usidrismo se u luci grada »Las Palmas«. Usprkos tropskom položaju tih otočića, nadjosmo tu prilično hladno vrijeme i naoblačeno nebo. U luci bilo je premda smo u podne dospjeli, sakupljeno mnoštvo naroda. Za pučanstvo tih stotina kilometara od afrikanskog i hiljadu od evropskog kopna udaljenih otočića, bio je dolazak parobroda izvanredan dogadjaj, koji je osobito sada u ratno doba cijeli grad alarmirao. Na palubu parobroda došla je četa prodavača banana, naranča i groždja, te mnogo trgovaca sa žutim kanari-ptičicama u kavezima, koje su se ovdje zajedno s kavezom prodavale za jedan franak. Gradić »Las Palmas« dijeli se u dva dijela, u novi dio kod luke sa 3—5000 stanovnika od prilike i u stari grad sa krasnim palačama i bazilikom, koji broji oko 20.000 žitelja.

Oba grada veže široka promenada na obali u duljini od 4—5 kim., na kojoj se vidjaju mnogobrojna kola, kočije i električni tramway. S obje strane promenade, nalaze se krasni nasadi sa paomama, silnih agava. Visoke brdine, koje zaokružuju cijeli grad, većim su dijelom puste i krševite bez vegetacije. Na vrhuncima vidjaju se utvrde i kasarne. Pučanstvo tih otočića je, barem kako se vidja, u Las Palmas, usprkos blizine Afrike, europejskog porijekla, i cio grad čini prije utisak jednog gradića na talijanskoj rivieri, nego li afrikanskog predjela, kao što to čine otoci Kap- Verde.

U prostranoj luci Las Palmas je usidreno od prilike dvadeset parobroda njemačke trgovačke mornarice, medju njima u većini putnički brodovi sjeverno-njemačkog Lloyda i Woermanove Linije sa crnačkim mornarima iz Dar es Salama i Sundajskog Archipelaga. Kraj njih leže u krasnom miru i susjedstvu engleski parobrodi, a do njih dva parobroda »Austro-Americane«, koji čekaju ovdje svršetak rata. Vani kraj svjetionika vrebao je spreman veliki engleski ratni brod, poput morske nemani. Dalje na istočnoj strani horizonta vidio se je iz mora dim nekog parobroda, koji nam se približavao. Oko devet sati u večer krenusmo iz luke Las Palmas, ali obzirom na hladno vrijeme, koje su putnici dolazeći iz tropskih krajeva južnog i sjevernog obratnika tim jače osjećali, izgubio se veliki dio putnika u kabinama i svojim ležištima. Imali smo još na vidiku svjetionik, lučni nasip i dugi red svijetla na promenadi izmedju oba grada, kadno nas probudi iz naših ne baš prijatnih sanjarija na palubi, grom topovskih hitaca. Bljesak reflektora pokazivao nam je, da se nalazimo u blizini ratnih brodova, koji su danju bili usidreni iza brdina kraj svjetionika. Strah i zabuna zavlada opet na cijelom brodu, pa i sam zapovjednik broda i momčad psovahu te noćne napasnike.

Premda su malo ne svi putnici već od prvoga dana puta iz Rio de Janeiro spavali obučeni na svojim ležištima, ipak je dosta dugo trajalo, dok su se sakupili svi na palubi. Taj put popelo se na naš brod deset engleskih časnika ratne mornarice sa većom pratnjom oboružanih pomorskih vojnika, da nas ispituju, pretraže i upišu u svoje knjige. Pisac je tih redaka malo ne nastradao, jer je engleskim časnicima palo u oči moje obličje, htijući me iznenaditi i upita me savršenim njemačkim jezikom, odakle dolazim i buljeći u mene, kao da žele kroza čelo pročitati moje misli. Ali ja sam imao dosta prisutnosti duha, da sažmem ramenima i odgo¬vorim talijanski, da mi njemački jezik nije poznat. On se je podrugljivo nasmijao i primjetio u engleskom jeziku: »you are perhaps an irredentist o the austrian cost« — možda ste irredenlista od austrijske strane i ostavio me nakon kratkog premišljanja na miru. Primjetih samo, da sam i ja bio upisan u »crnu« knjigu. Bog zna, šta će nas u Gibraltaru snaćil Pet putnika prvog razreda, koji su imali švicarske putne listove iz franceskog kraja i kantona, moradoše ostaviti parobrod i ukrcati se u tmurnoj noći u barkasu, koja ih je nosila na engleske ratne brodove u sužanjstvo.
Njihovo prosvjedovanje i u redu potvrdjeni putni listovi od švicarskog poslanstva u Buenos-Airesu nisu im ništa koristili. Engleski časnik zagrmio im je ljutito u lice, da su »damned Germans«, jer ima dva svjedoka, koji spavaju na palubi nad njihovim kabinama, koji svjedoče, da su u kabini govorili njemačkim jezikom, te da su časnici neke torpednjače, koja se je sklonila u Rio de Janeiru.

Nakon trosatnog pretraživanja ostave nas ti morski engleski kitovi i mi krenusmo uzbunjeni i nervozni opet dalje putem Gibraltara. Radio telegrafija, broda bila je sad u svezi sa Europom preko Agadira na marokanskoj obali. Svaku su se večer putnici gurali pred pločom, na kojoj su bili upisani brzojavi iz Europe, po kojima je položaj po Austro-Ugarsku bio zdvojan, a po Njemačku opasan, zbog ruske ofenzive na Konigsberg, koji je već bio »osvojen« od ruske vojske. Pisalo se i o nekoj pomorskoj bitci kod Visa, sve je glasilo nepovoljno za centralne vlasti. Pred tom pločom više puta je deklamovao jedan mladi Talijanac, »da je skrajnje doba, da se i Italija odluči za rat«. Čini se, da je i on bio jedan od onih ratnih akvizitera, koji se ističu osobito u Buenos- Airesu i Rio de Janeiru i koji su plaćeni po engleskim i franceskim konzulatima.

Pred dolaskom u Gibraltar bili smo prisiljeni, da se cijepimo, jer se na brodu pojavio jedan sluča kozica. Od sunčane upale bilo je nastradalo više putnika. Krivnja je ležala na zapovjedniku broda, koji je dao skinuti u Rio de Janeiru sve šatore na palubi, da se brzina broda poveća i poradi pretrage broda po engleskim krstašima, izgubljeno vrijeme nadoknadi. Diljem cijelog puta kraj jednolične i neplodne marokanske obale, duvao je oštar sjevernjak vjetar i mi smo prvi puta bili prinuždeni obući zimska odijela.

Blizina Europe javljala nam se je neprijazno. Napokon stigosmo pred Cap Spartel, odakle opazimo prvi put brdine oko Algezirasa i Gibraltara. Sve je žešći sjevernjak brijao tjesnacem, gdje je sa marokanske i europejske strane prolazilo i dolazilo mnoštvo ratnih engleskih i franceskih parobroda, torpednjača i po koji plahi trgovački parobrod jedne neutralne vlasti, koji je lutao nesigurno u tom jatu morskih ratnih kitova, kao ovca medju krvožednim tigrovima.

...

U GIBRALTARU.

Dne 8. siječnja prije podneva stigosmo pred kobnu gibraltarsku pećinu i malne smo ju imali za ledjima, kadno zatutnji grom topova jedne torpednjače, koja se je verala kroz uzburkano valovlje i u pjeni bijesnog mora jedva vidljiva.
Strojevi našeg parobroda prestadoše raditi i mi se zaustavimo pred prijaznom pećinom iz koje sijevaju cijevi stotinu lopova. Torpednjača, koja se je medjutim približila, dade nam znak mega-phonom, da želi govorili sa zapovjednikom broda, koji je medjutim prokinjao cio rat, Gibraltar i čilavu enlentu. Zapovjednik torpednjače poruči megaphonom: »all go to Gibraltar, you will receive passengers« — svi idu u Gibraltar, dobiti ćete novih putnika. Naš parobrod morade, opet natrag prema luci Gibraltara, koja je odavle udaljena 2—3 kilometra. Svakom je od pulnika kucalo srce od uzrujanosti, jer ako nam podje za rukom ostaviti bez neprilika Gibraltar, mogli smo računati, da ćemo se ipak nekako dočepati naših granica. Svakako je bilo još mogućnosti, da će nas pred Barcelonom ili u lionskom zaljevu otkriti koji franceski krstaš, pa i stvar kako će se u Genovi sa putnicama urediti obzirom na »talijanske podanike«, sve to činilo nam se je nuzgrednim. U Gibraltaru prijetila nam je najveća opasnost.

Naš se parobrod usidrio u trgovačkoj luci pred glavnom ulicom, koja vodi u unutrašnjost grada, na zaljevu, na kojem leži Algeciras. Strme brdine od kojih 1000 metara visine steru se kao bedem do »pećine«. Cijela daljina toga bedema posipana je na vrhuncima modernim utvrdama.

Na podnožju tog brda, koje je posuto utvrdama i topovima dižu se ljetnikovci i monumentalne zgrade u prekrasnoj južnoj vegetaciji. Sve je zeleno, sve cvate u toplom afrikanskom suncu, pa i nama se je činilo, da naši ratni zarobljenici u Gibraltaru živu barem pod krasnim podnebljem. Prekrasna promenada, koja vodi od luke zapadnim dijelom grada do Algezirasa, aristokratsko je predgradje, gdje stanuju engleski časnici, iz najotmjenijih i najbogatijih kuća. Vidi se tu časnika od 15—16 godina, rekbi djeca, koja su se obukla u neku nespretnu uniformu. Nakon pol sata, pošto se naš parobrod usidrio, pojavi se komisija, koje se je svatko bojao kano žive vatre. U isto doba pronio se glas, da će se na naš brod ukrcati 117 zasužnjenih Nijemaca i pripadnika naše monarkije, koji su čamili 71 dan u ropstvu. Stroga engleska komisija, pregledala je taj put i kovčege putnika. Razumije se, da je svatko dobro pohranio sve što bi mu moglo biti od štete. Upravitelj kantine trećeg razreda, koja je imala 50 metara duljine i pet metara širine, gdje je blagovalo u trim odsjecima: u 10, 11 i 12 sati oko 1200 putnika, bio je tako prijazan, da je pohranio za 5 lira sve kod sebe što bi tko htio.

Oko 2 sata poslije podne ostavi komisija naš parobrod, oduzevši nam pet suputnika, od kojih je jedan bio Nijemac sa brazilijanskom putnicom i ostali po svoj prilici naši pripadnici, koje je odao onaj ratni »akviziter«, tvrdeći, da ih je vidio u Buenos- Airesu u »Bečkoj pivari« u ulici »Falucho«. To je bilo dovoljno engleskoj komisiji, da ih zasužnji. Medju tim su se približavale našem parobrodu dvije barke, koje je vukao jedan remorker iz ratne luke. Na tim barkama bili su ukrcani zarobljenici, koje je engleska vlada pustila na slobodu, te su nedavno otputovali iz južne Amerike, kad se je talijanska vlada obvezala, da će ili sigurno i nedirnute iskrcati u Genovi. Prvi, koji se je popeo na naš brod, bio je knez Turn-Taxis, austrijski pričuvni časnik, koji je svim svojim suzarobijenicima nadoplatio razliku za vozne karte izmeđju trećeg i drugog razreda, tako, da su oslobodjeni sada putovali u kabinama. Knez Turn-Taxis porukovao se srdačno sa engleskim časnikom, koji je njega i cijelu povorku pratio na brod i pohrli u dvoranu za blagovanje, prvog razreda, gdje naruči objed, kakovog nije bilo u sužanjstvu, jer je tamo hrana za sve zarobljenike bila jednaka. Engleski se časnik oprosti srdačno sa svakim oslobodjenim pojedince i potraži poslije zapovjednika broda, te mu dojavi dozvolu od guvernera, kojom se mogao svaki putnik iskrcati se u Gibraltaru, da razgleda mjesto. Budući je naš parobrod oglasio na ploči, da je odlazak ustanovljen za deset sati u večer, ostavi veliki dio putnika brod, da pohodi one zarobljene, koji su i nadalje-morali ostati u Gibraltaru. Medju tim su se oslobodjenici sakupili u prostranoj restauraciji trećega razreda u kantini, gdje je upravitelj rasprodao u pol sata cijelo pivo i vino, što ga je imao na bufetu, te je morao, neoklijevajući, naručiti drugo iz grada.

Razumije se, da su ti oslobodjenici, koji su imali »slobodan prolaz«, potpisan od engleskog guvernera, govorili njemački, ili ako su bili pripadnici Austro-Ugarske, svojim jezikom. Pjevale su se tu, kad su se ćudi više ugrijale, njemačke i hrvatske pjesme, dočim smo im mi »Talijani« ili »Španjolci« sa našim zakletim putnicama zavidjali. I mene nagovoriše mnogi u njemačkom jeziku, ne znajući na kako me opasan način mogu kompromitirati.

Da tim neprilikama uzmaknem, ostavih parobrod, da se razgledam u Gibraltaru. Premda bi svatko mislio, da je taj grad, koji leži na španjolskom tlu, nedaleko Algezirasa, pretežno španjolski, opazio bi u prvi mah kad stupi na lučki niolo, da je baš protivno i mislio bi da je u nekom engleskom gradu u Velikoj Britaniji. Nadpisi na dućanima i ulicama pisani su u engleskom jeziku. Prolaznici govore engleski, tekar u središtu grada, gdje imade i španjolskog pučanstva, čuje se po koja kasteljanska riječ. Iza promenade, koja vodi u Algeziras, podigao se novi grad, sve male razizemne kućice od drva, pokrite novim crvenim crijepom. Kućice odijeljene su jedna od druge bodljikavom žicom, a cijelo to predgradje opkoljeno je visokom trostrukom ogradom od istog materijala. Svakih pet do deset koračaja stoji engleski vojnik sa puškom i nataknulim bajunetom, a kod ulaza u taj logor, bila je nova kasarna, gdje se nalazila glavna straža. U tim barakama živjelo je do 1600 ratnih zarobljenika, njemačkih i naših pripadnika. U bližnjoj kavani primjelih 50—60 pristojno odjevenih gostova, koji su bili u veselom razgovoru, a cijeli red boca engleskog »Porter« piva, podučio nas, da tim gostima, koji su razgovarali njemačkim jezikom, nije baš loše. Medju njima sjedio bi po koji engleski vojnik ili podčasnik, razgovarao i pio je sa zarobljenicima kao da su najbolji prijatelji. U jednom kutiću kavane, gdje je sjedilo samo dvoje gostova, nađjoh i ja mjesto. Po razgovoru primjetih, da su njemački zarobljenici, a pošto ih njemački pozdravili, upustismo se u razgovor o prilikama i životu u zarobljeničkom logoru. Stanovali su po tri osobe u kućicama gdje bi svaki dan primali izvjesnu količinu brašna, mesa, kave i povrća. Električna rasvjeta pa drva za loženje i kuhanje dobio je svaki zarobljenik koliko mu je trebalo. U svakoj kućici bila je i kuhinja, gdje su zarobljenici sami kuhali. Koji je našao posla ili zaslužbe u gradu mogao je ostavili logor u osam sati u jutro i bio je slobodan do osam sati u večer. Tko se nije u odredjeno vrijeme vratio, bio je kažnjen, zaposleni zarobljenici hranili su se svojim novcem, a gospodar, koji ih je primao na rad, bio je za njih i odgovoran. Nezaposleni zarobljenici morali su se u podne vratiti, da se najave i objeduju, Inače bili su slobodni od deset sati u jutro do 6 sati u večer. Razumijeva se, da je bilo i tu iznimaka. Bilo je tu zarobljenika, koji su zaslužili u Gibraltaru težak novac, osobito ako su bili radnici, obrtnici ili zidari. Malo je tko imao uzroka, da bi se morao tužiti na postupak ili strogost engleskih slražara ili časnika. Samo na prošli Božić slučio se je tragičan dogodjaj. Bilo je to na badnju noć u jednoj kućici, gdje su stanovala tri Nijemca. Usprkos strogoj zapovijedi, da poslije osam sali u večer nitko ne ostavlja svoj slan, pokušao je jedan od te trojice prilično napit, (bilo je 10 sati u večer), da donese iz bližnje kavane još nekoliko boca pive. Stražar mu je doviknuo tri puta: »Stoj!« Nu pošto se nije taj zarobljenik, imenom Solin, na tu zapovijed obazreo, ispali mu stražar pušku u glavu. Nesretnik je s mjesta bio mrlav. S bog tog dogadjaja vodila se je stroga istraga, nu pošto se je stražar ispričao, da je mislio, da vidi bjegunca, riješio ga je sud optužbe. Kod sprovoda nesretnika bili su prisutni svi zarobljenici, engleski časnici i vojnici.

Prigodom rođjendana njemačka cara Vilima, stvorio se je medju njemačkim i austro-ugarskim zarobljenicima odbor za proslavu tog dana. Engleski guverner Gibraltara dozvolio je svim zarobljenicima, da mogu do devet sali u večer izostati i da slave u jednoj dvorani »Majestetic Hotela« rodjendan svog cara. Da su njemački i naši zarobljeni pripadnici najmili jednu španjolsku glazbu i marširali upaljenim lampionima cijelim gradom s usklicima: »Živio car Vilim!« »Žrvila Njemačka!« pjevajući: »Deutschland, Deutschland uber alles«, »Die Wacht am Rhein«, nije bilo u dozvoljenom programu guvernena, ali pučanstvo Gibraltara i engleski vojnici koracali su zajedno taktom glazbe zarobljenika sve do ulaza u logor, odakle se je glazba svirajući vratila u grad.

Oko sedam sati nadjoh se opet na parobrodu »Principesa Mafalda«, koji je orio od burnog klicanja i pjevanja oslobodjenika. Ja se popeh na najgornji sprat palube, da promatram raskošnu rasvjetu Gibraltara, koju je još povećavao svaki trenutak bljesak električnih reflektora. Bilo je deset sati u večer, kad zaori znak sirene. Bilo je vrijeme odlasku. Pol sata poslije ostavismo luku Gibraltara praćeni tracima mnogobrojnih reflektora od europejske i Marokanske strane, a jedna torpednjača pratila je naš brod sve dok nismo izgubili »pećinu« s vidika.

...

PUTEM BARCELONE I GENOVE.


Put u Barcelonu, kamo smo imali prispjeti 11. siječnja, prošao je bez neprilika. Ploveći neprestano kraj obale španjolske, nismo se nadali, da će nas u tim neutralnim vodama napasti koji ratni brod. Slijedeći dan osvanusmo pred Cartagenom, a prema večeri pomole se snijegom i ledom pokriti vršci Pireneja, koji su pred zapadom sunca sjali u ružičastoj zelenkasto-modroj boji. U ustanovljeno vrijeme, na 11. siječnja, oko 7 sali u jutro, bijaše krasan zimski dan, prispjesmo u Barcelonu. Premda je sa Pireneja i bližnjeg Mont-Serrata duvao britki sjevernjak, stajalo je sve na palubi, da se divi krasnoj panorami tog najljepšeg i najmodernijeg španjolskog grada. Oko 8 sati usidri se naš brod na glavnom molu, gdje je prekrasan restaurant sa kavanom. Na daleko u luci ležalo je 10—12 parobroda njemačke mornarice usidreno već nekoliko mjeseci, a i 1 parobrod »Austro-Americane« čamio je u pozadini, da čeka svršetak rata. Cijeli red automobila, omnibusa i kočija kod pristaništa, pa čiste asfaltirane ulice svraćaju pozornost putnika, koji se mora čuditi velegradskom izgledu Barcelone, koji broji do pol milijuna stanovnika.

Oko 10 sati ukrcaše se deset putnika prvog razreda, po obličju bi ih svatko držao Nijemcima. Baš u podne kad smo slušali u koncertnoj dvorani glazbu našeg orkestra, digne »Principessa Mafalda« sidra i mi krenusmo u otvoreno more, gdje nam je valjalo preploviti lionski zaljev u opasnoj blizini franceske obale. Pa i jedva da smo ostavili granicu neutralne vode španjolske i grad Barcelona bio još na vidiku, pojavi se na istočnom horizontu oblak dima, kojega su časnici sa zapovjedničke palube dalekozorima pozorno motrili, a cijela putnička paluba napunila se mnoštvom ljudi, kojima je srce žestoko kucalo od iščekivanja i nemira. Napokon se pojave iz morske pučine 4 dimnjaka, a pol sata kasnije grune hitac iz topa, koji nam navijesti, da stojimo na mjestu. Na strani ratnog broda čitali smo natpis: »Du Chaoula«, bio je to ime franceskog krstaša. Spuštena parna barkasa, zaustavi se skoro kraj stuba našeg broda, gdje je svatko bio znatiželjan, da li će Francezi biti prijazniji od Engleza. Opet nam se je valjalo na palubi staviti u red, a franceski časnici praćeni od deset vojnika ratne mornarice, počeše nas ispitivati i pregledavati. Sedam putnika od ono deset, koji su se ukrcali u Barceloni, odvukoše odmah do barkase, da ih odvedu na ratni brod kao zarobljenike. Gospodje i djecu tih ratnih sužnjeva ostaviše na brodu, da putuju dalje.

Jedan od zarobljenika, omašan i star gospodin, koji je istina dobro španjolski govorio, ali u komu se je odmah tudjinac prepoznao, žacao se je skočiti u barkasu, koja se žestoko ljuljala na uzburkanom moru i gdje se već nalazilo ostalih šest zarobljenika. Da se stvar prikrati, pograbe ga dva vojnika ispod ramena i bace ga u barku kao vreću krumpira.

Gospodja i djeca mu, koja su taj prizor plačući promatrala, vrisnuše od straha, a zapovjednik našeg broda nije se mogao uzdržati, a da ne prokune »ce bougre de chien«. Pošto su se ta gospoda udaljila, krenusmo mi opet dalje, praćeni od dvije torpednjače sve do Ventimiglie na talijanskoj granici, kamo dospjesmo oko 5 sati u jutro. Sad nam nije niti franceski, a niti engleski krstaš mogao naškoditi, jer mi putovasmo kraj talijanske obale sve do Genove, gdje se imalo dovršiti naše opasno putovanje, toli bogato doživljajima. Pa i nije bilo putnika na parobrodu, koji ne bi trpio od nervoznog nemira i postojane uzrujanosti. U restauraciji trećeg razreda slavio se je medjutim ne samo od oslobodjenika, nego i od »Talijana« i »Španjolaca« sretan dolazak u Europu, izmedju franceskih i engleskih krstaša. Da su sada u kantini »Španjolci« pokriti pravim argentinskim »sombrerom« i »ponehom«, pa i sam »Don Gonzalez Mangibeira« pjevali hrvatske pjesme, a Lorenzo Seassabomba iz Palrema zabavljao se u društvu Nijemaca u bečkom dialektu, bilo je dosta neoprezno, jer nam je valjalo u Genovi proći još jednom vatrom pred cerberusima talijanske »questure«.

...

U DOMOVINI.

Napokon se pojavi svjetionik genoveške luke i mi se usidrismo nakon dva sata pred glavnom carinarom. Kod izlaza iz broda pojave se dva Carabiniera i jedan činovnik policije, koji je pregledavao putne listove svakog putnika, koji bi ostavio brod. Svi koji su bili pripadnici talijanski, t. j. koji su imali talijanski putni list, moradoše se staviti na desnu stranu, a svi drugi stranci na lijevu, gdje su bili za kratko vrijeme pušteni na slobodu. Nijemcima, »Španjolcima« i drugim narodnostima, koji su sad mogli putovaii svojom vlastitom putnicom, odlanulo je kod srca, dočim smo se mi »Talijani« u nemiru pitali, što će bili sada?

Pošto se je u carini pregledala naša prtljaga, javi nam činovnik »questure«, da nam valja poći u vojarnu predgradja Sanpierdarena, gdje ćemo biti obaviješteni o daljnjim mjerama.

Putnici, kojima je bilo više od 50 godina, dobili su lamo dozvolu, da odu kamo ih je volja, dočim su desetoricu putnika »Principesse MafaIde« otpravili vojničkim ispravama popunitbenom zapovjedništvu u Vogheru, petnajstoricu u Bolognu, dvadeset u Anconu, dvadeset u Bari i petnaest u Brindisi, kamo je i meni bilo otputovali, da se najavim kod vojničkog zapovjedništva kao Briarava Battista iz Salo, provincia di Bergamo, momak od 36 godina. Pošto su nas na kolodvoru pratila dva talijanska podčasnika, koji su nam imali kupiti vojne karte na kolodvoru, nije mi bilo moguće da oživotvorim svoje osnove, koje sam cijelo vrijeme, otkad smo došli u kasarnu, zamišljao.

Bilo je na kolodvoru prilike, da se udaljim svojim pulem, da nisam imao brige radi prtljage, koju ipak nisam htio napustiti, a nadao sam se, da će se putem pružiti bolja zgoda. Oko četiri sata po podne odlazio je naš vlak i mi se popesno u naše odjele svi zajedno u jedan vagon, koji je bio do Bari-a naznačen, čim je vlak krenuo s mjesta, ostave nas oba talijanska podčasnika i mi ostadosmo sami. U Vogheri ostavi nas jedan dio vojničkih obvezanika, isto tako i u Bologni, Anconi i u Bari, gdje je takodjer bilo zgode, da se odijelim, da nismo imali svi za Brindisi označeni, jednu vojničku ispravu, koja je bila u ruci nekog plahog mladića, za sve svoje pratioce. Oko šest sati u večer drugog dana pripjesmo u Brindisi, gdje sam odlučio pošto poto dovršiti to nesnosno stanje. Kod dolaska oslavih svoju prtljagu na kolodvoru u pohrani kod vratara i odoh sa svojim transportom glavnom ulicom, koja vodi do »Hotela des Indes« na moru i pristaništu »Peninsular Steam ship Navigalion«. Na trgu, kojim prolazismo bilo je sakupljeno mnoštvo svijeta. S desne strane primjetih kuću sa natpisom c. i kr. austro-ugarskog konzulata. Svom drugu, s kojim sam u istom redu koracao, prišapnuh nehajno, da ću putem kupiti smolku za sebe i za njega. Kod prve »Vendita tabacchi«, sklonuh se na stranu i ostavih povorku, koju više nikada nisam vidio.

Buduć sam ostavio svoj talijanski putni list, kojim sam mogao nastradati, kod činovnika našeg konsulata, umolih konzula, da mi potpiše i potvrdi odlazak iz Brindisija do austrijske granice. Otputovah prvim vlakom putem Cormonsa, gdje sam prekoračio na 16. siječnja, 19 dana nakon odlaska iz južne Amerike, talijansku granicu. Kakova je sudbina zatekla moje suputnike, koji su me pratili na toj Odiseji sve do skrajnjeg juga Italije, nijesam nikada doznao.

[attachment=1]