PALUBA

Povijest Alke

Sinjska alka jedinstveno je danas viteško natjecanje u Europi koje se svake godine, u mjesecu kolovozu, održava u Sinju, gradiću u kopnenoj Dalmaciji, četrdesetak kilometara na sjever od Splita, u znak sjećanja na pobjedu nad Turcima 1715. Nastala početkom XVIII. st., ona je nastavak – i jedini preostatak – mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima tzv. mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskom (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.). Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1798. To je pismo što ga je 10. veljače te godine iz Zadra grof Rajmund Thurn, prvi austrijski komesar za novozaposjednute krajeve, uputio tadašnjem zapovjedniku Sinja, kolunelu Jakovu Grabovcu. Thurn, naime, obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je i dotad bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alci što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog komesara za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao brillante spettacolo (blistavi prizor).

[attachment=1]

Povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme nego danas, a prigodice i po dva puta na godinu. Trčala se, npr. 1798. dva puta, na posljednji dan karnevala i 9. svibnja; 1818. godine 15. svibnja i 6. srpnja; 1834. godine 9. veljače; 1838. godine 19. travnja; 1855. (zbog kolere) odgođena je čak na 4. listopada. Inače se tek od 1849. redovito trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se Alka stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca. Godina 1818. vrlo je značajna u povijesti Alke. Te je godine, naime, na putu po Dalmaciji, Sinj posjetio car i kralj Franjo I., te su mu mještani, dakako, priredili svečanu Alku. Dobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinti. Otad se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinti nagrade, što je bio, vjerojatno, glavni poticaj daljnjem očuvanju, unatoč oskudicama, te stare, ali i vrlo skupe, viteške igre. Navedimo još nekoliko iznimnijih datuma i ličnosti u povijesti Alke. Godine 1842., 28. ožujka, održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskoga nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska u Sinj nadvojvode austrijskoga Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.

[attachment=4]
[attachment=5]
Obje fotografije je snimio Nikola Andrović a posvećene su putovanju cara Franje Josipa I kroz Dalmaciju 1875. godine.

Godine 1919., 12. lipnja, održana je Alka u čast kralja Petra I. Karađorđevića. Godine 1965. jubilarnoj 250. Alci prisustvovao je predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip Broz Tito. Godine 1990. Alci je prisustvovao predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Stjepan Mesić kojega zovu “građanin predsjednik” kao predsjednik Republike Hrvatske je njen pokrovitel od 2000. godine. Od 1818., austrijske vlasti utvrđuju nagradu slavodobitniku u visini od 100 forinti. Od 1848., dolaskom na prijestolje cara Frane Josipa I., utvrđuje se nagrada Društva u iznosu od 100 forinta. To traje do 1901., a 1902. – 1914. nagrada je 4000 kruna. Od 1914. – 1918. nagrada je 600 kruna. Godine 1908. četa alkara i alkarskih momaka odlazi u Beč u prigodi proslave 50. obljetnice vladavine Franje Josipa I. Možda je ovdje mjesto da se spomene i alkar Nikola Cerinić, koji je dobio Alku 12 puta (od 1867. do 1899.) u 32 godine trčanja (1873., 1874., 1878., 1880., 1883., 1887., 1891., 1892., 1895., 1897., 1898., 1899.). Godine 1898. Cerinić je dobio Alku pogocima sva tri puta u sridu.

Alka se u svojoj dugoj povijesti trčala triput izvan Sinja: 1832. u Splitu (povod nepoznat); 1922. u Beogradu – ženidba jugoslavenskoga kralja Aleksandra; 1946. u Zagrebu – III. kongres USAOJ-a. Od živih alkara Alku je najviše puta dobio Janko Kelava (1961., 1969., 1970., 1972. i 1975.). U novije vrijeme su (po četiri) puta Alku dobili Anđelko Vučković (1974., 1986., 1987. i 1991.) i Stipe Breko (1977., 1980., 1982. i 1988.) a najviše od svih Ognjen Preost koji je dobio pet Alki (1992., 1995., 1997., 1998. i 1999.). Prvi Statut Alke – koji potanko, na temelju starih tradicija, govori o njezinu postanku, svrsi i načinu trčanja – potječe tek iz 1833. i, po običaju onoga doba, sastavljen je na talijanskome jeziku. Zanimljivo je da se njegove odredbe gotovo doslovce poklapaju s odredbama sličnih viteških nadmetanja u tadašnjoj Europi, osobito na području Mletačke Republike (gdje se alka naziva la giostra). No, dok su u drugim viteškim igrama sudjelovali samo alkari-vitezovi, dakle povlašteni društveni sloj, Sinjska alka od početka uvodi značajnu inovaciju: uz pripadnike vojne aristokracije, doseljene i one domaćega podrijetla, u viteškim natjecanjima mogu sudjelovati i ljudi sa sela (naravno, imućniji), što je toj igri davalo svojevrstan narodni pečat. Ekskluzivnost pripadanja alkarskim obiteljima praktički se temeljila na ekskluzivnosti pripadanja Cetinskoj krajini i Sinju – zemljopisno točno određenom – što je u Sinjanima i Cetinjanima Hrvatima razvijalo osobit kult ratničkoga ponosa, čak plemenitaštva. Uz to je u svečanu ceremoniju, uz odabranu četu konjanika-vitezova, uvedena i četa seljaka pješaka iz okolnih sela. Zato Alka i jest, premda potekla iz zapadnoeuropskih viteških tradicija, tako brzo postala sinjska narodna igra, s kojom su se Sinjani i Cetinjani toliko poistovjetili da doživljavaju gotovo kao uvredu kad im se kaže da ona nije autohtona. Alka je, iz velike obitelji europskih viteških nadmetanja, jedno od rijetkih koje je preživjelo u kontinuitetu gotovo tri stoljeća, do danas.


Trčanje Alke

Evo kako se, po alkarskom Statutu i po starim običajima, odvija današnje trčanje Alke.
Alkarska se povorka sastoji od vojvode, čete alkara, čete momaka i pratnje. Alkarsku četu tvore alkari natjecatelji sa zapovjednikom (alaj-čaušem). Četu momaka tvore alkarski momci, na čelu s arambašom. Pratnja se sastoji od alkara koji ne sudjeluju u natjecanju, i to barjaktara, njegova dva do šest pratilaca i vojvodina ađutanta (pobočnika); momaka, i to dva momka koji vode edeka, jednog momka štitonoše, dva momka buzdovandžije, tri bubnjara (talambasača), tri trubača.

[attachment=2]
Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio Alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima. Na dan Alke, rano ujutro, s Grada (tvrđave) oglašuju se mačkule, a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Prije podne vojvodin ađutant (pobočnik), u ime vojvodino, sa svojim momkom u kočiji obilaze i pozivaju na Alku predstavnike političkih, vojnih i crkvenih vlasti. Dva sata prije početka Alke tri trubača i tri bubnjara s Kamička pozivaju alkare i momke da se okupe kod alaj-čauša u svečanoj odori i naoružani. Nakon okupljanja alaj-čauš vrši pregled alkara, a arambaša momaka, te svi alkari i momci, uza zvuke trube i bubnjeva, idu vojvodi u Alkarske dvore, gdje su već okupljeni barjaktar, pobočnik vojvodin i pratioci barjaktarevi, edek (pričuvni vojvodin konj), njegovi vodiči, štitonoša i buzdovandžije.

Alkarski vojvoda održi kraći svečani govor u kojem podsjeća gledatelje na povijest i smisao Alke. Poslije govora, vojvoda i dio pratnje sjahuju s konja, a alkari natjecatelji jašu na početak trkališta, odakle alaj-čauš dolazi pješice do loža i stane na svoje mjesto preko puta alkarske lože. Za to se vrijeme vojvoda i njegov pobočnik penju u vojvodinu ložu, gdje već sjede časni suci. Barjaktar s pratiocima stoji kod barjaka na mjestu predviđenomu za alkare, a momci se rasporede na obje strane trkališta, od loža prema tvrđavi (Gradu). Kad sve bude spremno za natjecanje, alaj-čauš dolazi pred alkarskoga vojvodu i vojnički mu se glasno obraća riječima: “Vojvodo, sve je spremno za trku!”, na što on uzvraća: “Neka prva trka otpočne!”. Nakon toga alaj-čauš upravlja natjecanjem i zapovijeda trubaču da odsvira poziv na trku svakomu trkaču. Pri kraju svake trke alaj-čauš odlazi na početak trkališta, a njegovu ulogu preuzima zamjenik. Kad prvi alkar protrči, pogodi i odnese alku, vraća se pred alkarsku ložu da sucima pokaže u što je pogodio. Zatim spušta alku s koplja, pozdravlja, a koplje dobacuje svom momku, i oba napuštaju trkalište. Alkar koji ne odnese alku ne vraća se. Poslije toga na isti način protrče svi alkari. Nakon završetka prve trke četa momaka i četa alkara u povorci s glazbom odlaze na početak trkališta, gdje alkari ostaju, a momci se vraćaju na svoja mjesta. Ovo se ponavlja i nakon završene druge trke. U drugoj i trećoj trci natjecanje se obavlja kao u prvoj. Ali se iz treće trke isključuju oni alkari koji, s obzirom na broj bodova postignut u prve dvije, ne mogu nikako pobijediti. U slučaju više sile vojvoda može skratiti tok povorke.


Izvor: www.alka.hr

Alkarsko natjecanje

[attachment=1]
Svake prve nedjelje u mjesecu kolovozu, ako drukčije ne bude određeno, na gornjem se dijelu trkališta pojavljuje, u punome sjaju starinskoga oružja i odora, povorka alkara i alkarskih momaka, zajedno s limenom glazbom koja svira tradicionalne budničke koračnice. Na tribinama s jedne i druge strane trkališta obično stane oko 15 000 gledatelja, koji pristignu odasvud. Mnoštvo naroda, što kulja ulicama da bi stiglo do poprišta natjecanja, pretvara gradić u pravi mali Babilon, u kojem se čuju svi važniji svjetski jezici. Prošlost i sadašnjost stoje jedno nasuprot drugome. Kokakola teče naporedo s potocima vina. Posvud se peku bravi i janjetina; stolovi su krcati pršuta i sira. Kad se, dakle, oko 15 sati pojavi alkarska povorka, uvijek zavlada dubok tajac, kao da neki prastari zov prošlosti obuzme ljude. To traje samo kratko vrijeme, a onda se razlegne pljesak i vika, veseli smijeh i zvižduci. Momačka četa, odjevena u tradicionalnu nošnju ovih krajeva, u ritmu koračnice, stupa jednolično i Alkarsko natjecanje  dostojanstveno; orijaši, često brkati, ali neki i golobradi, ne obaziru se ni lijevo ni desno, noseći na ramenima dugačke puške kremenjače, a za bogato iskićenim pojasom, tzv. "pripašnjačom", koji zovu i "zmijskim gnijezdom", nanizane su kubure i handžari. Iza njih jaše četa alkarâ, bogato odjevena, kojoj je na začelju alaj-čauš, jedini u kratkoj dolami. Svi su obučeni u modre starinske plemićke odore iz ovih krajeva, s kalpacima, smeđim visokim valjkastim šubarama od samurovine na glavi, na kojima podrhtava bijelo čapljino ili ždralovo perje. Konji bijesno poigravaju frkćući i kopajući nogama pijesak, što se svake godine nanese na trkalište i onda polije vodom da se ne diže prašina dok njime jezde. Alkarsko natjecanje: alkari kopljanici gađaju kopljem dugačkim 290 do 300 cm s konja u punom trku alku, tj. dva koncentrično postavljena kruga, od kojih vanjski ima promjer od 131,7 mm, a unutarnji od 35,1 mm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednoga obruča prema drugome i dijele prostor između na tri jednaka dijela. Pogodak u mali srednji obruč (srida) donosi tri boda, pogodak u gornji razdio donosi dva boda, a pogodak u jedan od ostala dva razdjela donosi jedan bod.

[attachment=2]
Alkar u punome trku, jašući po alkarsku, nogu duboko u stremenima i bez odizanja sa sedla, gađa kopljem u alku koja visi na sredini konopca što je rastegnut vodoravno između dva stupa zadjevena na okrajima trkališta. Alka je postavljena na visinu od 332 cm, računajući od njezine sredine do zemlje. Alka je udaljena 160 m od Biljege (starta) blizu Velikoga mosta. Tko nakon treće trke skupi najviše bodova, proglašuje se slavodobitnikom (pobjednikom). Ako nakon treće trke dvojica ili više alkara skupe isti broj bodova (punata), ponavljaju trku sve dok jedan ne ostane pobjednikom. To dodatno doigravanje zove se pripetavanje ili foranje. Zanimljivo je ovo natjecateljsko pravilo: ako alkar pogodi alku i odbaci je, pa je opet u zraku pogodi u bilo koji od razdjelaka, i alka mu ostane na koplju, tada mu se na broj bodova dobivenih tim pogotkom dodaju još tri dopunska boda. Na kraju natjecanja vojvodin pobočnik izvješćuje vojvodu koji alkar ima najviše punata (bodova). Vojvoda mu naređuje da ga dovede. Kad pobočnik doprati alkara pred vojvodu, vojvoda ga proglašuje slavodobitnikom stavljajući mu hrvatsku trobojnicu (plamenac) na koplje. Taj svečani čin popraćen je pucanjem mačkula s bedema staroga Grada.


Izvor: www.alka.hr

Alkari kopljanici

[attachment=1]
Svaki alkar oblači starinsku vitešku odoru u najljepšem sjaju. Ona se sastoji od čohane dolame i hlača, svilenoga pasa, izvezene jačerme i košulje s majitama (filigranskim kopčama). Na glavi mu je kalpak (visoka šubara) od kunovine ukrašen bijelom perjanicom (čelenkom) od ždralova ili čapljina perja, o bedrima visi sablja, u ruci koplje, a na nogama crne kožne čizme s mamuzama, pri vrhu optočene srebrnom srmom. Prije svečane Alke alkari svake godine održavaju naporne vježbe u jahanju i gađanju kopljem. Dva posljednja pokusa uoči svečanoga natjecanja zovu se Bara i Čoja i na velikoj su cijeni u Cetinskoj krajini. U starini, dobitnik Bare stjecao je pravo da za svoju stoku pokosi državnu livadu, tzv. baru; dobitnik Čoje dobivao je velik komad čohe, skupocjene tkanine za krojenje odjeće. No, za razliku od Alke, Bara i Čoja trče se u građanskim odijelima (jahačke hlače, čizme i bijela košulja kratkih rukava). I za Baru i za Čoju ceremonijal je isti kao i za Alku, samo što vojvoda ne drži svečani govor. U alkarskom natjecanju može sudjelovati najmanje 11, najviše 15, a iznimno 17 najboljih alkara s kopljem, uključujući i alaj-čauša.

Vrlo je rijedak slučaj da mladog alkara odjeva otac ili bilo koji muški član obitelji. Ako nema majke, onda je zamjenjuje supruga, sestra ili nevjesta. Uglavnom: viteza oblači ženska ruka.

[attachment=2]
Nitko alkara tako dobro ne opremi za viteško nadmetanje kao njegova majka, sestra ili supruga. Uopće, žene u alkarskim kućama stvaraju posebnu aureolu oko viteza koji izlazi, odjeven i naoružan, na konju iz njihovih dvorišta. One su, na svoj skroviti način, prave čuvarice plemenitih tradicija Alke...

[attachment=3]
U prošlosti su alkari, umjesto košulje oblačili tzv. peturin, plastron od bijelog pamučnog platna koji samo pokriva prsi i leda. Krožet, ili ječerma, ukrašen je raznobojnim uresnim granam i cvijećem. Pas je svilen, a bedru je ćorda (sablja).


Izvor: www.alka.hr

Radi neispuštanja perioda SFRJ, treba u istoriji alke dodati da se posle drugog svjetskog rata alka vezivala i za sječanje na herojsku borbu Cetinske krajine u NOR i posebice za 14. august 1941 kada je prvi dalmatinski odred poveo borbu sa ustašama u neposrednoj blizini Sinja.
Od 1959 g. pokrovitelj alke je bio Josip Broz Tito.

Svaki alkar oblači starinsku vitešku odoru u najljepšem sjaju. Ona se sastoji od čohane dolame i hlača, svilenog pasa, izvezene jačerme i košulje s majitama (filigranskim kopčama). Na glavi mu je kalpak (visoka šubara) od kunovine ukrašen bijelom perjanicom (čelenkom) od ždralova ili ili čapljina perja, o bedrima visi sablja, u ruci koplje, a na nogama crne kožne čizme s mamuzama, pri vrhu optočene srebrnom srmom.

[attachment=1]

Alkarski barjaktar, koji ne sudjeluje u natjecanju, nosi zastavu VAD-a, u pratnji
dvojice od šestorice pratilaca na konjima s isukanim sabljama: danas je na zastavu vraćen tradicionalni lik Gospe Sinjske.

[attachment=2]
Otkako alkar podbode konja na trku pa sve dok ne prođe ispod ciljnoga mjesta gdje je postavljena alka, vojvoda, alaj-čauš i Časni sud motre da li je utrka ispravna.
Alkar, osim što mora biti izvrstan jahač, mora imati oštar vid ("oko sokolovo") i čvrstu ruku ("junačku desnicu")... A, povrh svega, mora pobuđivati i poštovanje.

[attachment=3]

Alkari su krupni i plećati momci, kao simbol muškosti vole pustiti i brkove kojima se povezuju sa svojim pradjedovima i povijesnim junacima koji su obranili grad od Turaka 1715. godine .

[attachment=4]
Za pogodak u jedan su predviđena dva polja ispod srednjeg obruča, tako da alkar ima više mogućnost da odnese alku na koplju.
Alkarsko je koplje od drveta i na vrhu mu se nalazi željezni šiljak dug oko 25cm. Koplje je dugo najmanje 273cm, a promjer mu je 31,6mm. Svjetlosive je boje.

[attachment=5]

Kada dva ili više alkara nakon treće trke imaju isti broj punata trči se nova trka koja se zove pripetavanje. Pripetavanje traje sve dok jedan alkar ne osvoji više punata.
Dodir koplja u čarobnog obruča svaki alkar proživljava na svoj način. Kada alkar kopljem sruši alku i ne odnese je na koplju sinjani to duhovito zovu "pogodak u ništa".
Ako alkar odbaci alku, pa je opet pogodi u bilo koji razdjeljak, dobiva, po pravilima, na broj punata (bodova) iz te trke još i tri dopunska punta. Upravo je takav slucaj opisao Šimunovic u "Alkaru".
Mlade djevojke i ljepotice rado bodre alkare, zgodni su, hrabri, a ima i neoženjenih.


Izvor: www.alka.hr

Alkarski momak

Momačka četa, odjevena u tradicionalnu nošnju ovih krajeva, u ritmu koračnice, stupa jednolično i dostojanstveno; orijaši, često brkati, ali neki i golobradi, ne obaziru se ni lijevo ni desno, noseći na ramenima dugačke puške kremenjače, a za bogato iskićenim pojasom, tzv. "pripašnjačom", koji zovu i "zmijskim gnijezdom", nanizane su kubure i handžariMomci su odjeveni u starinsku svečanu narodnu nošnju. Kumparan je crvenim gajtanom optočen, jačerma je ukrašena srebrnim tokama; nose modre suknene hlače, bijeli krožet (prsluk) i bijelu košulju. Na glavi Alkarski momak  je zapeškirena crvena kapa urešena kitama. U peškir je zadjevena kitica cvijeća. Oko pasa je crveni pojas i pripašnjača s ukrašenim fišeklijama. U pripašnjaču su zadjeveni dugi handžar, ili jatagan, i dvije kubure. U ruci je puška kremenjača, naslonjena na lijevo rame. Na nogama su lagani opanci, a u njima vezeni terluci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju.

[attachment=2]
Detalj s kape alkarskog momka: ona je od crvene čohe (čoje), niska je obodna, a sa strane joj vise duge crne kitice. Neki stručnjaci misle da je nastala od karakteristične kape kakva se susreće u ilirskim grobovima. Oko kape je omotan rubac (peškir) od kašmira ili svile. Taj je detalj, čini se, tursko-levantskoga porijekla.

[attachment=1]
Alkarski momak - štitonoša nosi štit perzijskog podrijetla (s kraja 17.st.) koji je po narodnoj predaji ratni plijen bitke pod Sinjem 1715.g.

[attachment=3]
Alkarski momci moraju biti naočiti, stasiti i plećati ljudi. Na sebi
imaju starinsku narodnu nošnju i naoružani su starinskim hladnim i vatrenim oružjem. Oni su, očito, kao vojnici bili predstavnici seljačkih slojeva. Upravo Alka i jest jedinstvena po spoju uglađenoga viteštva i pučkoga kolorita.

Arambaša ili zapovjednik alkarskih momaka nosi sličnu odoru kao i alkarski momci samo bogatiju. Na ošvici pozlaćene majite, ječerma obložena pozlaćenim pločicama sa šest pozlaćenih kolutova. Kumparan od crvene čoje prebačen preko ramena, pas od raznobojne svile, a u pripašnjači ukrašene kubure, jatagan i kamiš sa željeznim mašicama.

[attachment=4]
Arambaša, u raskošnoj nošnji i sa starom bogato ukrašenom puškom kremenjačom na ramenu, u punoj usredotočenosti, stupa u svečanoj povorci.

Dužnost je momka da prihvati koplje i konja svoga alkara nakon svake trke. On je predstavnik pučke komponente u Alci kao gradskom natjecanju.

[attachment=5]
Alkarski momak pridržava konja svojemu alkaru prije nego što on uzjaše da bi, sa svečanom povorkom, krenuo na zaletište.


Izvor: www.alka.hr

Pokroviteljstvo alke

Novoizabrani hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović neće od svojeg predhodnika Stipe Mesića automatski naslijediti pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom. Istekom Mesićeva mandata Sinjska alka ostaje bez pokrovitelja.
Ipak, kako piše Slobodna Dalmacija, u Viteškom alkarskom društvu vjeruju da će stanje bez pokroviteljstva kratko trajati. Odmah nakon svečane inauguracije, kojoj će vjerojatno među pozvanima nazočiti i predstavnik VAD-a, iz alkarske uprave uputit će zahtjev predsjedniku Ivi Josipoviću za prijam izaslanstva iz Sinja.

Već na tom prvom susretu čelništvo alkara i alkarskoga grada zamolit će novog predsjednika da bude pokrovitelj Sinjske alke i tako nastavi dugu tradiciju svojih prethodnika. Pokroviteljstvo nad Alkom imao je velik broj poglavara država u čijem sastavu su bili Hrvatska i Sinj.

Prvi pokrovitelj bio je kralj i car Franjo Josip, koji je Alku podupirao više od pola stoljeća svoje vladavine, potom i kralj Aleksandar Karađorđević u čiju čast su alkari 1932. godine u Beogradu trčali Alku. Kraljevim ubojstvom Alka ostala je bez pokrovitelja i takvo stanje trajalo je sve do 1959. godine, a tada je pokroviteljstvo, na molbu alkara, preuzeo predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.

Nakon Tita pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom inercijom je naslijedilo tadašnje Predsjedništvo Jugoslavije. Od 1992. pa do smrti 1999. godine pokrovitelj Alke bio je Franjo Tuđman, a Stjepan Mesić je bio pokrovitelj 2000. i 2001. godine. Nakon što je 2001. u Sinju dočekan zvižducima i uvredama, Mesić je uskratio pokroviteljstvo od 2002. do 2005. godine.

Tadašnja alkarska uprava, prkoseći Mesiću, odlučila je da pokroviteljem Alke bude “puk Sinja i Cetinske krajine”, iako taj puk o tome nitko ništa nije pitao. Izborom nove alkarske uprave 2006. godine između Alke i Zagreba ponovno su normalizirani odnosi, pa je Mesić opet postao alkarski pokrovitelj, piše Slobodna.

kopirano sa
http://danas.net.hr

Alkarski konj

[attachment=1]
Od pamtivjeka je konj bio nerazdvojni pratitelj čovjeka,tako je i u viteško-alkarskoj igri u Sinju. Na travnatim prostranstvima polja pored rijeke Cetine satajali su se konjušari, dovodeći svoja brza grla na ispašu...jahali, utrkivali se. U najvećem dijelu pitome rijeke Cetine uzgajana su čvrsta, izdržljiva, laka i plemenita orijentalna grla. Alkarski konj Upravo taj plemeniti, laki tip konja koristi se i za potrebe održavanja alke. Fine, suhe i plemenite glave, visoko nasađenog vrata, jako izraženog grebena, dugih i ravnih sapi, visoko nasađenog repa i mekane grive svilastog sjaja. Ima nekoliko vrsta konja galopera pogodnih za alkarsku kratku stazu od samo 160 metara od starta do alke i još 150 metara do kraja trkališta. Stazu od cilja ili biljega (kako ga sinjani zovu) do cilja ili alke, alkar i njegov konj moraju proći za najviše 13 sekunda, u slučaju sporijeg vremena Časni sud ga isključuje iz natjecanja. Danas možemo nabrojiti četiri tipa grla na kojima alkari koplanici trče alku. To je arapski konj, skladne građe i jakog temperamenta, zatim domaći plukrvni konj mješenac sa arapskim a potom i engleskim punokrvnim grlima. Lipicaner sa visoko nasađenim "labuđim" vratom, kao i enleski punokrvni konj su sve više zastupljeni u alkarskoj ergeli.
Alkarski su konji opremljeni srebrnim ili zlatnim pusatima, oglavićem s pločom i kitama te ukrašenim uzdama. Sedlo je prekriveno abajom od čohe urešene vezivom, gajtanima, kićankama i srebrnim ukrasima.

[attachment=2]
Sinjska se djeca znatiželjno jate oko konja edeka. Na njemu je sedlo turskog podrijetla, sa srebrom i sedefom umetnutim u drvene dijelove. O sedlu visi sablja bogato ukrašena i okovana srebrom. Edek je, zapravo pričuvni konj vojvodin. Narodna ga je predaja, međutim, poistovjetila sa zarobljenim kojem i opremom Seraskara Mehmed-paše, zapovjednika turske vojske 1715., a u njegovim uzengijama vidi se prauzor same alke.

Konj, sa svojom drevnom elegancijom, tek u Alci danas, barem načas, vraća onaj dio stare slave kada je sudjelovao u ljutim bojevima.

[attachment=3]
Najljepši ukras konjskog oglava je posrebrena ili pozlaćena ploča na sredini čeonog remena. Te su ploče okruglaste ili u obliku izduženog štita, najčešće ukrašene tehnikom iskucavanja. Ukrasi obično pripadaju stilu od 18. do polovice 19. stoljeća.
Konji su u dolini rijeke Cetine najčešće, u starini,
bili čvrsta, laka i plemenita orijentalna grla. Ljepota konja još se više ističe kada se on zaodjene u svečanu ormu: tada konj postaje ratnicki hat.

[attachment=4]
Kažu da alkarski konji izravno osjećaju slavu trijumfa i pritajenu tugu zbog neuspjeha svoga
alkara. Nekoć su konji bili sastavni dio alkarskih tardicija mnogih obitelji Sinja i Cetinske krajine, ali danas to nije općenita pojava.


Izvor: www.alka.hr

Alkarska odora i oružje

Već od prvih početaka trčanja Alke ona nije bila samo natjecanje u kojem su se nadmetali junaci i pokazivali svoje viteške sposobnosti u jahanju i gađanju u mali obruč, nego je to bila i ostala do danas velika
svečanost, parada ponosa i ljepote. Prije same Alke uz uvježbavanje gađanja priprema se i dotjeruje ruho i oprema bez koje se ne mogu natjecati. Nošnje ili odore alkara i momaka se ističu ljepotom boja, kroja i ukrasa koje dopunjuje bogato i raznoliko oružje koje daje još svečaniji ton povorci i natjecanju. Ispočetka su akari sami skrbili o opremi, ali s vremenom Viteško alkarsko društvo preuzima brigu oko čuvanja, obnavljanja i pohranjivanja odjeće i oružja koje je i danas u zbirci VAD-a, a koristi se samo prigodom trčanja Alke. Momci se oblače u najsvečaniju narodnu nošnju iz okolice Sinja. Alkarska odora je bogata nošnja koju je nosio viši društveni sloj. Oružje alkarske zbirke pripada 18.i 19. stoljeću, osim turske sablje i štita iz kraja 17 stoljeća. Osim što je oružje služilo za obranu i napad, raskošnim primjercima se ukrašavala nošnja, pa se po tome vidio ukus vlasnika i tehnika majstora. Tehnike izrade i ukrašavanja su različite: lijevanje, tauširanje, cizeljiranje, filigram, nielo, damasciranje i inkrustracija sa koraljima, raznobojnim kamenjem, sa aplikacijama od mjedi, srebra i pozlatama. Kao što se nošnje pojedinih alkara i momaka razlikuju prema položaju u natjecanju, tako se isto razlikuje i njihovo oružje. Posebnu opremu i ukrase imaju i alkarski konji. Najupečatljiviji ukras je srebrna ili pozlaćena pločica na sredini čeonog remena izvedena iskucavanjem sa ukrasnim resicama u stilu baroka xviii stoljeća. Tu su i ukrasne uzde, dok je sedlo prekriveno abajom sa srebrnim vinjetama.

[attachment=1]
Za pojasom, u tzv. pripašnjači, vide se handžar (jatagan) i dvije male puške ili kubure, a tu spadaju i tri male kožnate fišeklije, urešene vezivom ili metalnim pločicama.

[attachment=2]
Alkarski momak u tzv. opancima oputašima, podesnima za nečujno noćno prikradanje po oštrom kamenjaru, a nekako nezgrapnima u doticaju s gradskim asfaltom. Ali, oni se ionako danas obuvaju samo za Alku.

[attachment=3]
Prednji dio svečanoga momačkoga krožeta, ili ječerme, na kojem
se, s gornje strane, vidi tzv. kanata, ploča trokutasta oblika, obično s iskucanim biljnim motivom, i filigranski ukras. Dolje su sitna puceta, s većim posrebrenim kolutovima, pričvršćenima srebrnim rozetama. Sa strane su krupnija posrebrena puceta, koja se ne zakopčavaju.

[attachment=4]
Detalj prednjega dijela alkarskoga ruha: pod dugom je modrom dolamom krožet, ili ječerma, kojem je stražnji dio izrađen od bijeloga lanenog ili pamučnoga platna. Na prsima su ukrasi od vodoravno poredanih debljih gajtana koji uz otvor završavaju s petljama. Pas (pojas) svilen je i raznobojan, i nekoliko se puta mota oko struka. Alkarima su na rukama bijele rukavice. Gaće (hlače) od modre su čoje i ukrašene bijelim vezom, a nose se u čizmama.

[attachment=5]
Alajčauš koji je u povorci alkara na kraju i koji i alku trči posljednji, za razliku od drugih alkara, ima crnu odoru sa srebrnim ukrasima. Vojvoda kao vrhovni zapovjednik nosi tamnosmeđu odoru sa zlatnožutim ukasima.


Izvor: www.alka.hr

[attachment=1]
Alkari iz vojvodine pratnje nose bijele rukavice, dok svi alkari za pasom imaju sablju.

[attachment=2]
Alkarove su čizme od crne kože, a uz gornji rub sare aplicirani su žuti galun i kita od srme, dok su na petama starinske ostruge(mamuze), ali takve da ne ozlijede konja.

[attachment=3]
Opanak od sirove ili štavljene kože. Za Cetinsku krajinu karakteristični su
tzv. opanci oputaši, s gornjim dijelom spletenim od uskih remenčića (oputa). Prije njih na noge su se obuvale pletene vunene papuče, tzv. terluci. Danas ih nose samo alkarski momci na Alci.

[attachment=4]
Tipovi momačkoga handžara ili jatagana. Handžar, orijentalno oružje za sječu, dug od 60 do 65 cm, ima valovito zavinutu, iznutra brušenu, oštricu od čelika, bez križa na balčaku, a držak mu je pognut nadolje. Uši se na balčaku prave od bjelokosti, bivolje kosti ili kovine, a rjeđe od drva. Nosi se za pojasom, u tzv. pripašnjači.

[attachment=5]
Balčak handžara alkarskoga momka: oružje se nosi u pripašnjači, za pasom, skupa s malim puškama, tj. kuburama.


Izvor: www.alka.hr

Slavodobitnici Sinjske Alke:

    * 1866. - Petar Vuletić
    * 1873. - Nikola Cerinić
    * 1874. - Nikola Cerinić
    * 1875. - Mate Bonić
    * 1878. - Nikola Cerinić
    * 1880. - Nikola Cerinić
    * 1883. - Nikola Cerinić
    * 1887. - Nikola Cerinić
    * 1891. - Nikola Cerinić
    * 1892. - Nikola Cerinić
    * 1895. - Nikola Cerinić
    * 1897. - Nikola Cerinić
    * 1898. - Nikola Cerinić
    * 1899. - Nikola Cerinić
    * 1901. - Josip Ćatipović
    * 1906. - Stipe Milun
    * 1936. - Jerko Lovrić
    * 1948. - Dušan Romac
    * 1959. - Bože Panza
    * 1960. - Ante Milun
    * 1961. - Janko Kelava
    * 1963. - Dušan Jerkan
    * 1969. - Janko Kelava
    * 1970. - Janko Kelava
    * 1972. - Janko Kelava
    * 1974. - Anđelko Vučković
    * 1975. - Janko Kelava
    * 1977. - Stipe Breko
    * 1978. - Joško Marić
    * 1980. - Stipe Breko
    * 1982. - Stipe Breko
    * 1986. - Anđelko Vučković
    * 1987. - Anđelko Vučković
    * 1988. - Stipe Breko
    * 1989. - Ivan Zorica
    * 1990. - Joško Marić
    * 1991. - Anđelko Vučković
    * 1992. - Ognjen Preost
    * 1995. - Ognjen Preost
    * 1996. - Anđelko Vučković
    * 1997. - Ognjen Preost
    * 1998. - Ognjen Preost
    * 1999. - Ognjen Preost
    * 2000. - Joško Marić
    * 2001. - Ivica Perić
    * 2002. - Denis Gugić
    * 2003. - Mario Šušnjara
    * 2004. - Nenad Bikić
    * 2005. - Mladen Vučković
    * 2006. - Ante Poljak
    * 2007. - Tino Radanović
    * 2008. - Andrija Hrgović
    * 2009. - Ante Zorica
    * 2010. - Mario Šušnjara

Mario Šušnjara je slavodobitnik 295. Sinjske alke

[attachment=1]
Slavodobitnik 295. Sinjske alke, sa 9 punata je Mario Šušnjara. Slavodobitnikom je postao nakon pripetavanja sa Petrom Tomaševićem  nakon tri redovne trke u kojoj su obadvojica imala po 8 punata. U  prvom pripetavanju Petar je promašio, a Mario pogodio u dva. Slavodobitniku 295. Sinjske alke vojvoda Ante Vučić privezao je plamenac hrvatsku trobojnicu u znak pobjede. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović darovao je slavodobitnika zlatnim prstenom i sa  hrvatskim grbom i sabljom,njegovom momku Darku Bogdanu pripao je srebrni prsten sa hrvatskim grbom i jataganom. Viteško Alkarsko društvo darovalo je pobjednika zlatnom plaketom i novačanom nagradom od 40.000 kuna.


Izvor: Sajt grada Sinja (http://www.sinj.com.hr)

Izjava slavodobitnika za dnevnik:

http://www.youtube.com/watch?v=ddZ5_kBPyvo

Sinjska Alka - povijesne odore (ilustracije)

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

Izvor: MORH web (http://www.morh.hr/)

Sinjska Alka - povijesne odore (ilustracije)

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

Izvor: MORH web (http://www.morh.hr/)

  Da li još postoji padobransko takmičenje u okviru Sinjske Alke?Bio sam tamo 1986.

Iznenađenjima nikad kraja. Danas čitam u Šibenskom tjedniku senzacionalnu vijest. Vitez, alkar Mario Šušnjara rođen je u Šibeniku. To mi nije jasno. Nekad su alkari bili iz Sinja, Trilja, Glavica, Bitelića, Hrvaca i ostalih junačkih mjesta. Sad je pobjednik Šibenčanin. Je li se nešto promijenilo u statutu, pa se mogu natjecati iz Salija, Ličkog Osika, Imotskog i Vrgorca? Ne znam. Samo znam da se alka na konjima u Šibeniku održavala prije sinjske. Sinjani su jedini održali tu slavnu vitešku igru  i na tome smo im zahvalni.

Dobro je još i ispalo, zamisli da je negdje iza Šibenika, pa utreso ...

PS: neka mi se aluzija ne uzme za zlo, ovo sam samo 'tio uvaženog Brodarskog malo nasmijat, ipak je danas petak 13.

A odakle su mu roditelji? Možda je preko njih dobio pravo da bude alkar?

Roditelji su iz Sinja, ali žive u Šibeniku.
Je brižni moj Patriot, petak 13. je danas. Dan kad je provedena najtajnija akcija uhićenja vitezova Templara u Francuskoj. Bio bi red na palubi reći nešto i o njima. Sigurno u tvog čaće ima materijala o tom redu u našim krajevima. Imam jednu divnu knjižicu o Ljelje Dobronić. Gospođa  je to davno napisala a prodavala se jedino preko crkvenih knjižara.

Šušnjare su iz okolice Trilja, konkretno selo Vedrine. Mislim da Marievi roditelji tamo još uvijek imaju obiteljsku kuću.

Evo da citiram i taj deo statuta koji definiše granice Cetinske krajine:


I dodatak koji se razjašnjava pojam "rođen u Cetinskoj krajini":

Patriote slavni, nije bitno je li netko rođen drito ili treso. Bitno je kakav je. O djelima njegovim će mu se suditi. Čitam u Jugoslavenskom mornaru iz 1947. dijalog između vladike i Vuka Mandušića. Vuk je rođen u selu Rupe ( kakva li naziva ). Temelji kuće su mu još živi, a u samostanu Visovac čuva se njegova sablja. Legenda o njemu živi vječno, a pleme Mandušića se plodi i množi. Poslije toliko stoljeća.

Da se vratimo na temu, evo par zanimljivosti iz 295 godina duge tradicije Sinjske alke:

- do 1820. godine Alka se trčala na pokladni utorak

- godine 1931. Alku je za poznate filmske časopise snimala američka filmska tvrtka Fox Film

- godine 1965. Alka se prvi put mogla pratiti i na TV-u, a komentator prvog televizijskog prijenosa bio je legendarni sportski novinar, Sinjanin Mladen Delić

- dirigent Oskar Danon 1965. godine u povodu 250. godišnjice Sinjske alke napisao je operu Alkar

- alkari i alkarski momci bili su jedina hrvatska povijesna postrojba koja je sudjelovala na svečanoj smotri Zbora narodne garde u Zagrebu 28. svibnja 1991.

- godine 1996. na zagrebačkom Plesu alkari i alkarski momci dočekali su američkog predsjednika Billa Clintona

- godine 1996. sinjski su alkari sudjelovali na otvaranju Oktoberfesta u Munchenu

- Vukovar je jedini hrvatski grad koji ima ulicu u čast Sinjske alke

- titulu slavodobitnika s najviše pobjeda, dvanaest, drži Nikola Cerinić

Brodarski,

mala ispravka. U Barbanu, Istra, odrzava se Trka na prstenac, po prvom desavanju mislim da je starija od Sinjske alke, ali nema takav kontinuitet i duzinu tradicije kao Sinjska alka. Mislim da se Trka na prstenac odrzava u zadnjih 30-tak godina.

@kilezr oprosti, malo kasnim s odgovorom. Alkarski padobranski kup još uvijek postoji, ove godine je održan 22. po redu. (http://www.aeroklubsinj.hr/)

Nema veze,bio sam još početnik kada su me vodili na Alku. Nisam skakao ,mada bi voleo.Jako lepo iskustvo.

Pre neki dan sam na pijaci ove nabavio ... Cenim da je snimljeno 60-tih.

[attachment=1]

[attachment=3]

[attachment=2]

297. Sinjska alka

[attachment=3]
Po dobrom starom običaju, prvi vikend u kolovozu (augustu) održane su 297. alkarske svečanosti.

Natjecanje je otvorio alkarski vojvoda mr. Ante Vučić riječima:

Alkari i alkarski momci!  Evo nas po 297. put na ovom za nas svetom mjestu. Obukli smo svečane odore, pripasali jatagane i sablje demeskinje. Iz čuvanih spremišta uzeli smo puške i kubure, na ramena stavili teške buzdovane. Uzjahali smo na sivce, kulaše, vrance i dorate. Spremni smo za bitku. Spremni smo pokazati da ćemo slijedeći duh svojih pradjedova u svakom trenutku upotrijebiti svijetlo oružje, ali nikada da bismo otimali tuđe već da branimo i obranimo svoje. U tom duhu alkarima želim čvrstu desnicu i oko sokolovo, a alkarskim momcima ponositi korak i držanje dostojno pradjedova.

[attachment=1]
Slavodobitnik ovogodišnje 297. Sinjske alke je alkar Alen Filipović Grčić koji je do pobjede došao nakon pripetavanja s alkarom Dušanom Ivandićem. Potomak stare sinjske i alkarske obitelji, Ante Filipović Grčić jahao je na vlastitom konji Vili. Rođen je 1976. godine, a dosada je od alkarskih trofeja jednom osvojio Čoju (2009. godine).

Natjecanja za Baru i Čoju osvojio je alkar Ivo Zorica.

[attachment=2]
Zanimljivost ovogodišnje Alke jest što se na njoj po prvi put nakon tri stoljeća pojavio jedan Turčin (Alka se inače slavi u čast pobjede nad Turcima/Osmanlijama) i to turski veleposlanik u Republici Hrvatskoj Burak Uzugergin koji je sjedio u svečanoj loži i pri predstavljanju dobio veliki pljesak nazočnih gledatelja.

Nažalost dogodio se i jedan incident kada je konj zbacio jednog od alkara u povorci i zaletio se u publiku. Dva posjetitelja su ozlijeđena.

[attachment=4]
[attachment=5]
Foto: Cropix i Pixsell

Slikano 1928 godine ,autor je poznati fotograf Hans Hildenbrand tokom svojeg putovanja Balkanom napravio je pregršt fotografija nama dobro poznatih krajeva ali i ljudi na koje je nailazio, da nadodam da je autokromatskim procesom stvarao iznimno kvalitetne da ne kažem realistične fotografije koje su i danas veoma atraktivne i izvrsni svejdoci jednog vremena
[attachment=1]

Neznam da li Vam je poznato da se jedne godine Alka trčala i u Splitu!! Dana 1. ožujka 1832. godine povodom puštanja iz zatvora jednog Sinjanina održala se Alka u Splitu.

Slavodobitnik je postao alkar  Grgur Lovrić, pok. Mate.

Bogme, to mi nije bilo poznato.

Znate li tko je alkar pored Tita?[attachment=1]

[attachment=1]

Evo da Vam pomognem, na slici je Alkarski vojvoda Bruno Vuletić,dužnost vojvode obnašao je 1964.-1985. god.Bio je general-pukovnik JNA.

Naravno da je Bruno Vuletić. On je bio i general JNA. A onda vjerovatno i partizan u ratu.

Malo više o generalu Bruni Vuletiću. http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20041204/dalmacija01.asp

Znao sam da Vi Ćiro znate o kome se radi,mi stariji sa foruma se toga možemo sječati,ali ovi mlađi ne,zato smo ovdje da mlađe generacije i nešto naučimo,naravno ako oni to hoče.

Da,bio je partizan,bio je zapovjednik bataljona u 2. dalmatinskoj brigadi,neznam sigurno dali je bio i zapovjednik brigade.Čini mi se da je iz rata izišao sa činom pukovnika.Možda netko sa foruma ima bolje podatke.

Kasno sam se ključio, a već si bio odgovorio, inače bi ja rekao.
Odličan novinarski članak pod priloženim linkom. Rado bi ga priložio u tekstualnom smislu, ali bojim se da će neki
protestvovati.
Ima tu u spisku još po koji Vojvoda koga sam i lično znao. Aleksandra Sablića. On je bio naš Pukovnik JRM i istovremeno
jedan od dirktora MEZ-a. Ma ima ih još.....
Ma vražja Sinjsko - Cetinjska krajina. Uvijek je bila puna svega i s lijeva i sa desna..... ;)

Evo jš jedan ,Alkarski vojvoda,Vice Buljan.Starije generacije će se možda sječati TV-serije "Čovik i po" glavna uloga Boris Dvornik (Vice Buljan). Možete je pogledati na "YouTube".

 ;)

[attachment=1]

Čovik ipo ,snimala se dok se radija bazen u Sinju :)

Svečano ukrašena tribina Vojvode i njegove pratnje tokom Alke održane 1960. godine. Vojvoda drži govor a desno od njega je izaslanik Predsednika Repubike Josipa Broza Tita, koji je pobedniku predao prelazni štit dar Predsednika Republike. Te godine, pobednik je bio alkar Ante Milun.

A jel` JBT kadgod dolazio da gleda Sinjsku alku?

Kako ne bio je 1965 godine na 250 obljetnici Alke , 1979 je proglašen počasnim vojvodom ;

"Josip Broz prvi pokrovitelj
Pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom, kakvo je danas poznato, novijeg je datuma i neprimjereno je govoriti o njegovoj višestoljetnoj tradiciji ili čak tvrditi kako se ova 287. Alka prvi put u svojoj povijesti održava bez pokroviteljstva državnog poglavara. To jednostavno nije istina. Prvi državni poglavar koji je formalno preuzeo pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom bio je Josip Broz Tito. Na zamolbu iz Viteškoga alkarskog društva i Sinja, odluku o prihvaćanju pokroviteljstva nad Alkom Tito je donio 1959. godine. Od iste godine kao nagrada slavodobitniku, uz tradicionalni plamenac trobojnice, uručivao se prijelazni srebrni Titov štit, na poleđini kojega se svake godine upisivalo ime najuspješnijeg alkara. Broz je samo jednom, 1965. godine, osobno uručio štit slavodobitniku, dok je u ostalim godinama njegova pokroviteljstva to činio njegov osobni izaslanik.Poslije Titove smrti, 1980. godine, pokroviteljstvo nad Alkom inercijom je preneseno na tadašnje Predsjedištvo Jugoslavije."

izvor :
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020801/temedana02.asp
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/10734/Default.aspx

http://www.youtube.com/watch?v=1zeWCADSxug

Где је сада тај штити?

U Sinju ;

IZ MRAČNOG TREZORA IZVLAČI SE NEKOĆ NAJPRESTIŽNIJI TROFEJ
Alkari vraćaju Titov štit u svoje dvore

Titov srebrni štit, desetljećima alkarima najdraži trofej, već 17 godina leži obložen samtom duboko u zemlji i daleko od očiju javnosti
Duboko u zemlji iza debelih zidova i čeličnih vrata trezora Splitske banke u Sinju, u tmini daleko od sunca i očiju javnosti, već 17. godinu leži Titov srebrni štit. Svoju ulogu taj desetljećima alkarima najdraži trofej posljednji put je odigrao 1990. godine kada ga je slavodobitniku Jošku Mariću uručio predsjednik Socijalističke Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
Kako je potom nastupilo vrijeme u kojemu je bilo politički profitabilno što crnje govoriti o svemu iz bivše države, osobito o Brozu, tako je i alkare zahvatila amnezija o Titovu srebrnom štitu. Sinjska alka od utemeljenja uvijek je bila s vlasti ili uz vlast pa se Alka trčala za careve, kraljeve, prinčeve, poglavnike i predsjednike. U tome nizu u drugoj polovici 20. stoljeća našao se Josip Broz Tito, predsjednik druge Jugoslavije.

‘Crvena krpa’

Na zamolbu Viteškog alkarskog društva Josip Broz je 1959. godine postao prvi službeni pokrovitelj u povijesti Alke. Tim povodom Tito je dao izraditi srebrni štit koji je definiran kao prijelazni trofej koji će se svake godine uručivati slavodobitniku Alke. Josip Broz bio je pokrovitelj Alke točno 20 godina. Poslije Titove smrti pokroviteljstvo nad Alkom inercijom je prešlo na tadašnje Predsjedništvo Jugoslavije čiji su izaslanici nastavili slavodobitniku uručivati Titov srebrni štit, posljednji put 1989. godine. Danas ni u VAD-u spomen Tita nije više “crvena krpa”, već se Josip Broz uglavnom doživljava kao povijesna osoba. Stoga se ne gleda poprijeko ni na propitivanja o Titovu srebrnom štitu. - Nema razloga da ne biste mogli vidjeti i snimiti štit koji se čuva s ostalim alkarskim vrijednostima u trezoru – odgovorio je na naš upit dr. Stipe Jukić, predsjednik VAD-a. U trezor smo se zaputili s Ivom Dalbellom i Davorom Benjom, ključarima trezorskih brava.Titov štit odložen je na stalaži u trezoru, zatvoren u originalnoj kutiji, obloženoj s unutarnje strane samtom, položen u ležištu. S prednje strane na jednom je mjestu malo udubljen. Ivo Dalbello veli da je to od davnog udarca jednog konjskog kopita. Hoće li Titov štit ostati trezorski eksponat ili alkari za njega imaju druge planove, pitali smo tajnika Antu Delića. - Očekujem da će Titov srebrni štit svoje mjesto naći u postavi naše zbirke u Alkarskim dvorima. U okviru Dvora, koji će biti izgrađeni iduće godine, zamišljena je i alkarska zbirka sa svojom stalnom i promjenjivom postavom – kaže nam tajnik VAD-a Delić.

Alkarski biseri

Titov srebrni štit •• zlatna tabakera koju je 1922. godine kralj Aleksandar Karađorđević I. darovao slavodobitniku •• zlatni sat, dar cara Franje Josipa I. najtrofejnijem alkaru Nikoli Ceriniću 1875. godine •• odličja što ih je dobivao VAD •• zarobljeni turski štit od smokova pruća kao najvrjedniji eksponat
 

Srebro iz Trepče

Štit je izljeven od srebra iz Trepče u ljevaonici zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Na reljefu su prikazani alkari na konjima. Na stražnjoj strani štita upisivana su imena slavodobitnika. Prvo je, 1959. godine, upisano ime Bože Panze, a posljednje 1990. Joška Marića. Najviše, pet puta, na štitu je upisano ime Janka Kelave. Slavodobitnici su štit nosili svojim kućama. Vratili bi ga za 4-5 dana.

30 kilograma čistog srebra ,60 centimetara promjera,31 godinu uručivan slavodobitnicima,17 godina nije iznesen za danje svjetlo

[attachment=1]

izvor : http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/178/Default.aspx

Hvala na informacijama.

Kako vidim sa linka ovaj tekst je nastao 2008. godine. Da li su sagrađeni Alkarski dvori, koji se pominju u tekstu i da li je štiti tamo i izložen?

Izvinjavma se. Našao sam na onom pređašnjem linku i odgovor, odnosno tekst koji govori o dovršetku izgradnje Alkarskih dvori, odnosno muzeja pri njemu.

Malo u 1908.
[attachment=1]

03.08.2014.

OSAM PUNATA
Denis Gugić slavodobitnik 299. Alke!

[attachment=1]

ALKARSKA NEDJELJA U SINJU

Čim je alkarsku nedjelju probila zora sa starog Grada zatutnjali su plotuni mačkula budeći Sinjane i Cetinjane podsjećajući ih na slavne kolovoške dane prije tri stoljeća u kojima su im pradjedovi izvojevali odlučnu pobjedu protiv osmanlijskih osvajača i, kako je opjevao starac Vujadin, obranili "Krst zlatni i slobodu časnu".

Dok su još gruvale mačkule Gradska glazba svirala je budnicu gradskim ulicama koja se, što takoer prerasta u tradiciju, pretvorila u urnebesno slavlje.

Čim su se glazbari pojavili iz Glavičke ulice za njima se stvorila kolona od nekoliko stotina pretežito mladih koji su probdjeli noć po štekatima kafića ili u Gradskom parku. Dok je Gradska glazba na Trgu kralja Tomislava, popularnoj Pijaci, svirala promenadu oni su na njihovu glazbu pjevali, plesali, bodrili ih.

U jutarnjim satima iz Crkve Gospe Sinjske krenula je procesija koju je poredvodio gvardijan fra Petar Klapež prema odredištu na starom Gradu, sinjskoj Kalvariji, gdje su ih dočekale stotine građana.

Tu je prof. dr. sc. Fra Luka Tomašević najprije održao "sat povijesti" u kojemu je podsjetio na bitku Sinjana protiv osmanlija i njen konačni ishod opjevan u pobjedi i obrani slobode, po čvrstom uvjerenju branitelja uz nadnaravnu pomoć isprošenu militvom pred slikom Gospe od milosti koju u Sinju od tada časte kao Čudotvornu Gospu Sinjsku.

U današnje vrijeme globalnog tržišnog društva, kazao je fra Luka,  ruše se gotovo sve povijesne i kulturne vrednote. Svim se može trgovati, ali slobodom, časti i dostojanstvom nikada. U nepokolebljivoj čvrstoći zadržavanja tih vrednota nama Sinjanima je lakše jer imamo svoja dva oslonca, svoje dvije velike odrednice: Gospu i Alku.

POČETAK ALKE

U Sinju je u 17 sati počelo trčanje Alke, kojim završavaju trodnevne 299. alkarske svečanosti, a za slavodobitnika se natječe 17 alkara kopljanika.

Uz trkalište je više tisuća posjetitelja među kojima je i predsjednik RH Ivo Josipović, koji je i pokrovitelj Alke. U svome govoru vojvoda Ante Vučić ovogodišnju je Alku posvetio žrtvama nedavnih poplava u istočnoj Slavoniji te istakno kako su u Hrvatskoj, u kojoj se na strukturnim razinama ne razvija osjećaj nacionalnog jedinstva, građani očitali lekciju političkim strukturama svojom nesebičnom podrškom unesrećenima u poplavama.

Ta humanost i probuđeno jedinstvo trebala bi postati ideja vodilja, rekao je Vučić ocijenivši da hrvatsko društvo ne opterećuje samo gospodarska kriza već i daleko opasnija "duboka kriza morala i nacionalnog identiteta".

Alka, koja podsjeća Hrvatsku na čast, domoljublje, viteštvo i plemenitost, u ovakvim nam je vremenima potrebnija više nego ikada, poručio je vojvoda.

Dodao je i da će kao svoj doprinos Viteško alkarsko društvo donirati dio sredstava prikupljenih od ulaznica za obnovu poplavljenih područja u Slavoniji.

Današnjem trčanju Alke prethodile su trke za Baru i Čoju, u kojima su u petak i subotu pobijedili Tino Radanović i Dušan Ivandić.

Trkalište dugo 160 metara konjanici moraju prijeći za najviše 13 sekundi te kopljem dugim 2,9 metara u trku pogoditi alku, obješenu nešto više od tri metra iznad tla. Pogodak im se boduje ovisno o tome jesu li pogodili u 1, 2 ili 'u sridu' i, shodno tome, osvojili 1, 2 ili tri punta.

Predviđene su tri trke, a pobjednik je alkar koji u sve tri trke sakupi najviše punata.

KRAJ NATJECANJA

Slavodobitnički plamenac 299. Sinjske alke na svom je koplju odnio Denis Gugić, 43-ogodišnji direktor sporta na zagrebačkom hipodromu, instruktor jahanja i hrvatski reprezentativac i prvak u preponskom jahanju.

Gugić je pobjedio sa 8 punata.

Ovaj vrhunski jahač alkar je od 1991. godine, a od 1993. je alkar kopljanik. U riznici trofeja već ima cijeli alkarski komplet, jedan slavodobitnički plamenac (2002.) i po jednu pobjedu na Bari i Čoji.

Radost pobjede Gugić će podijeliti sa svojim alkarskim momkom Sašom Miletićem, suprugom i dvoje djece te širom obitelji.

Osim slavodobitničkog plamenca kojega mu je na koplje privezao alkarski vojvoda Ante Vučić, Gugić je za sebe i svojeg momka osvojio zlatnu plaketu Alke, a pripada ga i novčana nagrada VAD-a od 40 tisuća kuna.

Slavodobitnika je predsjednik Josipović darovao sabljom i zlatnim prstenom s hrvatskim grbom, a njegova momka jataganom i srebrnim prstenom s hrvatskim grbom.

Autor Članka : Toni Paštar
Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/252981/Default.aspx)

А где су слике госпође Колинде са Сињске алке :D?

....gledala je proceduru predaje darova slavodobitniku Alke......

[attachment=1]

Petar Peko Bogdan drži vatreni govor ispod velikih portreta Tita i Staljina, izvor članak u SD - ZATAJENA POVIJEST Alkarski pozdrav kralju, poglavniku, maršalu i vrhovniku (http://www.slobodnadalmacija.hr/Scena/Mozaik/tabid/80/articleType/ArticleView/articleId/268708/Default.aspx)

Zaboravili su i na Cara (Franju Josipa I).

I njegovog djeda (Franju II)  ;D

Lukavošću i slizivanjem sa aktualnim vlastima su i opstali tolike godine, danas su recimo vidljive podjele na "crne" i "crvene", jedna od većih grešaka je ta šta su Mesiću vikali Cigane pa im je ovaj zauzvrat te u znak zahvale kao vrhovni zapovijednik OSRH ugasio Vojarnu spakovao aktivni kadar u penziju te Dalmaciju i Sinjsku krajinu ostavio na čuvanje Alkarima s drvenim kopljima i kremenjačama za pasom, evo jedna fotografija iz vremena kad nije bilo dozvoljeno vikati sve i svašta a i da si viknuo nešto nepodobno zbog verbalnog delikta bi završio na golom otoku i pjevušio stihove pjesme "zbog tebe bih tucao kamen" pa sad ti razumi što je bilo dobro a što nije :)

[attachment=1]

Povodom ovogodišnje 300. obljetnice par zanimljivih članaka ;

Cetinjani - elitna konjica mletačke vojske

Povijest Dalmacije tijekom njezine višestoljetne uključenosti u sustav mletačkih prekojadranskih posjeda nemoguće je znanstveno istraživati bez podrobnog uvida u gradivom prebogate pismohrane u Veneciji.

Jednako se to odnosi na dalmatinske obalne i otočne komune od Zadra do Hvara koje su pod mletačkom upravom opstojale u neprekinutom kontinuitetu od početka 15. stoljeća do trajnog silaska Serenissime s povijesne pozornice 1797. godine, kao i na gradove i područja koji su Mlečanima pripali nakon Kandijskoga i Morejskoga rata u 17. stoljeću, te nakon tzv. Drugoga morejskog rata početkom 18. stoljeća.

Okosnica kopnene armade

Grad Sinj i njegovo šire područje dospijevaju pod mletačku vlast relativno kasno – koncem 17. stoljeća, ali gradivo koje pohranjuje središnja državna pismohrana u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia) sadrži brojne podatke koji se, osim za 18. stoljeće, odnose i na ranija razdoblja prošlosti Sinja i Cetinske krajine.

Jedan od arhivskih fondova u kojemu su sadržani brojni podaci o djelovanju i ulozi časnika i vojnika zavičajem sa šireg područja istočnoga Jadrana u mletačkoj vojsci u ranome novom vijeku, ponajprije u 18. stoljeću, naziva se Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli. Riječ je o državnoj ustanovi zaduženoj za novačenje i nadzor nad mletačkom kopnenom vojskom, sastavni dio koje su bili prekomorski pješaci (Fanti oltramarini) i laka konjica (Cavalleria Croati, Croati a cavalllo).

Ustrojene u pukovnije, a unutar pukovnija u satnije (compagnia), te će vojne snage činiti okosnicu mletačkoga obrambenog sustava u posljednjem stoljeću opstojanja Kraljice mora. Iako je sastav njihova ljudstva bio šarolik (prisutni su i vojnici s nemletačkog državnog područja), prevladavali su Hrvati, ponajprije zavičajem iz vodećih dalmatinskih i bokeljskih gradova (Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Kotora) te iz njihove neposredne kopnene okolice.

Dosadašnja istraživanja navedene građe zorno pokazuju da su među njima zapaženo mjesto imali i Sinjani, odnosno vojnici zavičajem sa širega područja Cetinske krajine. Zabilježeno ih je oko 80; pretežito potječu iz grada Sinja, a tek u manjem broju dio vojnika kao svoje zavičajno podrijetlo navodi mjesta u gradskoj okolici.

Od Mletaka do Krfa

Vrijedno je također napomenuti da su pretežito popunjavali konjaničke postrojbe, a u manjoj mjeri pješačke. S obzirom na činjenicu da su pukovnije Cavalleria Croati bile financijski skuplje i da ih je bilo manje u odnosu na pješaštvo, ovaj nam podatak govori da su nadležne mletačke vlasti i časničko vodstvo znali prepoznati borbenu vještinu i iskustvo sinjskih vojnika te da su ih osobito cijenili.

Vojnici iz Sinja i s područja Cetinske krajine u navedenim se mletačkim kopnenim snagama spominju kontinuirano tijekom 18. stoljeća. Osobito je zapaženo njihovo pojačano brojčano sudjelovanje u vremenu trajanja posljednjega mletačko-osmanskog rata (1714. – 1718.), ali i u posljednjim godinama opstojanja Republike svetoga Marka kada su – pod pritiskom revolucionarnih događanja u zapadnoj Europi i Napoleonovih ratova – posljednji puta mobilizirane sve raspoložive mletačke vojne snage od Veneta i Istre do grčkoga arhipelaga.

Mjesta djelovanja ovih vojnika bila su uvjetovana vojno-strateškim interesima Mletačke Republike. Pukovnije i satnije u kojima bilježimo Sinjane i Cetinjane opažamo ponajprije duž brojnih gradova i utvrda na mletačkoj terrafermi, nešto manje u gradovima duž istočnoga Jadrana (Zadar, Split, Kotor), a najmanje je njihov spomen zabilježen u udaljenim mletačkim posjedima u Grčkoj.

Njihovi su zapovjednici bili mahom Hrvati, nerijetko odvjetci uglednih dalmatinskih i bokeljskih patricijskih obitelji (Detriko, Nassi, Divnić, Michieli Vitturi, Gregorina, Paskvali i dr.) koje su pokoljenjima davale mletačkoj vojsci najviši časnički kadar.

Prosječna dob 29 godina

Zahvaljujući podrobnije sačuvanim popisima, moguće je pratiti tijek vojne karijere pojedinih vojnika. Neki su pod stijegom svetoga Marka proveli dobar dio života – takav su primjer Sinjanin Vid Bilić, koji se kao konjanik bilježi u golemom vremenskom rasponu od 1717. do 1762. godine, kao i Pavao Radanović, zabilježen u raznim satnijama od 1730. do 1760. godine.

Kada je riječ o prekomorskim pješacima, prosječna dob vojnika iznosila je 29 godina. Najmlađi zabilježeni pješak je Sinjanin Mate Mijalović (18), a najstariji je njegov sugrađanin Jure Cvitković, upisan kada je imao 40 godina. Prosjek godina hrvatskih konjanika veći je i iznosi 34. Ovdje je najmlađi vojnik Pavao Radanović (25), a najstariji je – s čak 53 napunjene godine – Luka Milošević.

Popisivači su katkada bilježili i fizičke značajke vojnika. Sinjani i Cetinjani najčešće su opaženi kao osobe srednjega rasta, u nekoliko je primjera riječ o krupnim i stasitim vojnicima, a samo je u jednome primjeru vojnik opisan kao nizak. Stereotipi prilikom procjene izgleda vojnika prisutni su i pri opisu boje kose. Sinjski i cetinski pješaci i konjanici u najvećem su broju smeđokosi, a samo su u nekoliko primjera zabilježeni i crnokosi.

Naposljetku, kada je riječ o specifičnim obilježjima vojnika, potrebno je ukazati i na opis konja (u primjerima pripadnika konjaničkih jedinica), iskazan oznakom njihove boje. U najvećem broju primjera Sinjani i Cetinjani jahali su dorate; zapaženim su postotkom prisutni i vranci, dočim se sivci i riđani bilježe u malom broju primjera.

Zaključimo kako su arhivska istraživanja spisa mletačkog ureda za kopnenu vojsku zorno pokazala značenje i opseg udjela Hrvata u mletačkim prekomorskim snagama. Među njima zapaženo su mjesto imali Sinjani i Cetinjani, o čemu će u budućnosti posvjedočiti i nove spoznaje temeljene na arhivskome gradivu.

Pismo Senatu nakon bitke: ‘Ranjen sam topovskim zrnom...’

“Javljam prečasnome Senatu sretnu vijest o potpunom uspjehu obrane utvrde Sinj…” Ovim riječima započinje žurna obavijest koju je generalni providur Emo uputio mletačkome Senatu s Campo sotto li Meidani di Clissa dana 16. kolovoza 1715. Izvješće se zasniva na upravo primljenom dopisu providura Sinja Zorzija Balbija, poslanom oko 22 sata, neposredno nakon uspješnog okončanja opsade grada 15. kolovoza.

Balbi na prvome mjestu s velikim ushitom naglašava kako je Sinj obranjen nakon što je punih sedam dana i noći bio izložen sustavnim topničkim napadima. Na Veliku Gospu u jutarnjim je satima grad izravno napadnut svim raspoloživim pješačkim i konjičkim postrojbama.

Providur Sinja izričito i u više navrata hvali srčanost i požrtvovnost branitelja, a to su ponajprije pripadnici profesionalnih jedinica. Izrijekom se navodi da su brojni časnici i dočasnici smrtno stradali ili su ranjeni te iznosi precizne brojke o ljudskim gubicima branitelja (38 poginulih i 55 ranjenih).

Grad je tijekom topničkih napada teško stradao, fortifikacije su sada u izrazito lošem stanju, a većina je civilnih objekata srušena. Nadalje, Balbi apelira da se u Sinj hitno dostavi barut, topovska zrna i drugo oružje.

U samoj završnici spisa pisanog užurbano i (prema rukopisu) u povišenom emotivnom raspoloženju, Balbi napominje da je i on sam, među mnogima, bio pogođen topovskim zrnom u glavu.

Sedam stotina branitelja nagrađeno s 330 cekina

Obranu Sinja generalni providur Emo bilježi i u pismu od 26. kolovoza 1715. Naglašava kako je tih dana osobno boravio u Sinju, uvjerio se u teško stanje utvrda i ostalih objekata u gradu, te mletačkoj središnjici napominje da ta cijenjena utvrda zavrjeđuje što žurniju pomoć.

Svjestan važnosti obrane Sinja i pregnuća branitelja, Emo je – kako ističe – obišao svakog vojnika (osobito ranjenike) i sve ih novčano nagradio. Iz pisma istoga datuma doznajemo kolika je sredstva Emo utrošio nagrađujući branitelje.

Taj nam je podatak izrazito važan jer indirektno otkriva da je u obranu grada bilo uključeno oko 700 vojnika. Ponajprije je riječ o profesionalnim postrojbama, a na njihovu je nagradu utrošeno oko 330 cekina.

Sinj se spominje i u nekim kasnijim Emovim izvješćima Senatu, ali su – s protokom vremena i premještanjem težišta ratovanja na druge bojišnice – sinjska bitka i obrana Cetinske krajine postale sve manje zastupljene teme providurovih Dispacca.

Ipak, istraživanje drugih mletačkih arhivskih fondova iz toga vremena zasigurno će otkriti nova svjedočanstva o junačkoj obrani Sinja u ljeto 1715. godine.

‘Osmanlije topovima razaraju Sinj, spremaju se u veliki juriš...’

Fond Senato ubraja se među najvažnije i najbolje očuvane fondove Državnoga arhiva u Mlecima. Riječ je o jednoj od vodećih ustanova vlasti i uprave u Mletačkoj Republici, a njezin najstariji spomen datira još u 1229. godinu. Može se reći da su ovlasti senatora zadirale u sve sastavnice javnoga života mletačkoga dominija. Spisi koje ovdje ukratko prezentiramo izvješća su, žurne obavijesti (Discpacci) koje su Senatu upućivali aktualni predstavnici mletačke vlasti u Dalmaciji – generalni providuri.

Ovaj fond, držimo, jedan je od najvažnijih za proučavanje vojno-političke situacije na širem dalmatinskom bojištu, te tako i na sinjskome području tijekom trajanja rata 1714. – 1718. godine.

Za ovu prigodu izdvojili smo žurne obavijesti koje je onodobni generalni providur Dalmacije i Albanije Angelo Emo gotovo svakodnevno upućivao Senatu, a poglavito se odnose na Sinj i opsadu grada 1715. godine. Pisma generalnog providura najčešće su upućivana iz Splita te katkada iz Klisa. Njima su nerijetko kao dopuna pridružena izvješća providura nekih, tada za mletačku strategiju obrane svojih istočnojadranskih posjeda, posebno važnih gradova i utvrda (Knin, Sinj).

Neizvjesna, dramatična događanja u kolovozu 1715. godine, providur Emo najavio je u svojim izvješćima već sredinom srpnja, kada izvješćuje Senat o kretanju Osmanlija iz pravca Livna i Kupresa, naglašavajući vrlo razvidnu opasnost da Sinj bude glavnom metom njihova prodora.

U žurno odaslanoj obavijesti od 19. srpnja Emo potvrđuje da je prema Sinju dodatno upućeno (kao pojačanje postojećem ljudstvu u utvrdi) još nekoliko stotina vojnika, pripadnika mješovitih postrojbi (Cavalleria Croati, Fanti di nazione, teritorijalne snage, odnosno cernide iz Šibenika, Trogira i Splita).

Pet dana potom Sinj je također u prvome planu Emova izvješća. Napomene se posebice odnose na stanje topova i druge vrste naoružanja, te dodaje da je tadašnjemu providuru Sinja Zorziju Balbiju dostavio 1000 cekina za pojačavanje fortifikacija i opskrbu grada.

Nadalje, u izvješću napisanom 28. srpnja, Emo izvješćuje o kretanju osmanskih snaga prema Cetini te ističe kako su u svome prodoru neprijateljske snage načinile veliku štetu domicilnome stanovništvu koje se uslijed takvih okolnosti dalo u bijeg.

Dramatičnost zbivanja na sinjskome području naglo je porasla tijekom mjeseca kolovoza 1715. godine. U obavijesti Senatu od 12. kolovoza, generalni providur naglašava kako je grad svakodnevno izložen topničkim napadima Osmanlija te posebno ističe pregnuća providura Balbija.

Emovoj je obavijesti pridodano i Balbijevo pismo od 6. kolovoza koje sadrži alarmantno upozorenje da Osmanlije velikom vojnom snagom imaju za cilj osvojiti Sinj. Balbi je generalnom providuru Emu uputio i pismo datirano na 8. kolovoza 1715.

Međutim, to je pismo prispjelo generalnom providuru tek nakon okončanja bitke te je umetnuto u Emova izvješća s kraja kolovoza.

U pismu providur Balbi izvješćuje o početku osmanskih napada na Sinj (stalni topnički napadi), teškoj situaciji za branitelje, gubicima u ljudstvu i materijalnoj šteti (izrijekom navodi da je zapaljen franjevački samostan), ali i – uz sve objektivne okolnosti koje nisu povoljne – naglašava vjeru u konačni uspjeh. Posebno se ističe uloga domaćih harambaša – Ivana Šimića i Antuna Grabovca.

Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/285396/Default.aspx)

Osmanlije su prodrle u tvrđavu, ali onda je krenuo protujuriš...

[attachment=1]

Veliko bogatstvo povijesnih izvora o novovjekovnoj povijesti Dalmacije u arhivima Venecije, Istambula, Zadra, Splita, Šibenika i drugdje još uvijek čeka temeljitu znanstvenu raščlambu. Stoga nije neobično pronaći dotad nepoznati dokument koji nerijetko daje jedinstven uvid u neku povijesnu pojavu ili događaj.

Velika obljetnica opsade Sinja iz 1715. godine bila je motiv da se krene s istraživanjima tog povijesnog razdoblja. Viteško alkarsko društvo Sinj posljednjih nekoliko godina financiralo je više istraživanja nekolicine istraživača.

Prošle godine jedno takvo istraživanje dobilo je i podršku Hrvatske zaklade za znanost koja je poduprla projekt “Moderna geopolitika Jadranskog mora, 1493.-1918.“ pod vodstvom prof. dr. sc. Josipa Vrandečića s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. U sklopu ta dva projekta autor ovog teksta krenuo je u potragu za dokumentima koji oslikavaju povijest Cetinske krajine u doba slavne i čudesne obrane Sinja u ljeto 1715. godine.

Evo rekonstrukcije tih događaja:

Priprema napada

Osmanlijske pripreme za napad na Dalmaciju započele su još u kolovozu 1714. godine prije službenog izbijanja rata. Nakon izbijanja neprijateljstava početkom 1715. godine otpočele su mletačke pripreme za obranu Cetinske krajine.

Straže na planinskim prijelazima i pojačanja poslana u tvrđave nisu mogla odvratiti ogromne osmanske vojne snage koje su se gomilale na granicama mletačke Dalmacije. Izvještaji su govorili o 40-50 tisuća vojnika što se činilo nevjerojatnim čak i donosiocima vijesti.

To je potaknulo Mlečane na zauzimanje obrambenog stava te je glavna briga posvećena pripremanju obrane tvrđava poput Knina, Sinja i Čitluka. Mlečani su pri tome bili u povoljnijem položaju jer su pojačanja mogla pristizati morem u dalmatinske luke koje su od graničnih tvrđava bile udaljene najviše dan hoda, a Osmanlije nisu imali učinkovitog načina opskrbljivanja vojske preko dinarskih planina.

U Sinj su pojačanja stizala jedno za drugim tokom cijelog srpnja tako da je pred opsadu posada brojala oko 850 ljudi s desetak topova.

Sredinom srpnja straže na planinama su opozvane, te je većina naroda povučena prema jugu u okolicu Konjskog. Odlučna obrana spremala se jedino u tvrđavama te u zemljanom utvrđenju na današnjoj cetinskoj adi Okruglo koja se u izvorima naziva Otok mali.

Tragična sudbina

Napad na Cetinsku krajinu započeo je 23. srpnja kada su prve osmanlijske postrojbe prešle Prolog te krenule u pustošenje okolice Hrvaca i Glavica. Njima se suprotstavilo 20-ak prekaljenih Cetinjana na čelu s vitezom don Ivanom Filipovićem-Grčićem, serdarima Vučkovićem i Tomaševićem, harambašom Matom Žankom, Franom Surićem i drugima te je palo prvih nekoliko žrtava s obje strane.

Sutradan je nastavljeno pustošenje zapadnog dijela Cetinske krajine, a pripremljena obrana Otoka privukla je 25. srpnja snažni napad Osmanlija. Na adici Otok mali sklonili su se stanovnici Otoka, a u pomoć im je došlo 70-ak naoružanih Košućana i Brodarićana.

Prema izvještaju, na utvrđenje je izvedeno pet juriša, a u posljednjem su Osmanlije grazeći preko mrtvih tijela poginulih suboraca zajazili Cetinu i prodrli u utvrdicu. Gubici napadača procijenjeni su na više od tisuću poginulih, pa su napadači bijes iskalili na braniteljima koji su svi pobijeni ukoliko se nisu spasili bijegom, a žene i djeca su odvedeni u roblje.

Napad na Otok ostavio je pogubni trag jer su nakon te opsade nestali skoro svi drevni rodovi koji su nastanjivali to mjesto. Taj napad unio je nemir među branitelje Sinja, ali je i prisilio napadače da čitav sljedeći dan izgube na zbrinjavanje svojih mrtvih.

Tek je 27. srpnja nastavljena navala na Glavice i Brnaze, čije je spaljivanje dimom obavilo i samu tvrđavu. Providur izvještava da je prikupljena ljetina još bila na poljima. Kako nitko od Cetinjana nije dotad imao srca zapaliti svoju sirotinju koja im život znači, on je dao naređenje da se to spali kako ne bi poslužilo neprijatelju.

Idućih nekoliko dana Osmanlije su se posvetili pljačkanju i pustošenju Cetinske krajine, a jake snage uputile su se prema Vrlici koja je i osvojena. Vijest o padu Vrlike i zloj sudbini branitelja povisila je odlučnost providura Balbija da se brani do kraja.

Pašine prijetnje

Osmanlije su idućih dana nastavili s pustošenjem po Cetinskoj, Kninskoj, Drniškoj i Zadvarskoj krajini, a 4. kolovoza na brežuljcima u selu Glavice pojavio se paša u pratnji uglednijih Osmanlija te je razgledavao sinjsku tvrđavu i procjenjivao njezinu obranu. Konačno je 5. kolovoza došao dan kad se pojavila sva silina osmanlijske vojske koja se utaborila na očigled tvrđave, a providur Zorzi Balbi je zapisao da toliku vojsku nije mogao ni zamisliti da postoji, a kamoli povjerovati da se uputila prema njemu.

Iz osmanskog tabora harambaša Ćalić javio je Balbiju pašine riječi “Za šest ću dana osvojiti tvrđavu, pa makar izgubio cijelu vojsku“. Osmanlije su raspolagali s četiri velika topa i više manjih, te s dva mužara za bacanje bombi; bile su pripremljene brojne ljestve, koševi i snoplje za grudobrane i drugo potrebno za opsadu.

K tomu je javio da neprijatelja ima 60.000, te je odlučeno da se vojnici iz isturenih mletačkih položaja povuku u tvrđavu.

Sljedeći dan posada je pismima pozvana na predaju, te im je ponuđeno da se povuku s oružjem i prtljagom ili će u slučaju poraza svi biti najteže kažnjeni (to je podrazumijevalo nabijanje na kolac). Providur Balbi je u tim pismima prepoznao rukopis fratra Galuzzija koji je početkom rata prebjegao Osmanlijama, što ga je dodatno ozlojedilo, te je odgovorio je da namjerava braniti tvrđavu do posljednje kapi krvi.

Poslije toga uslijedio je početak opsade 7. kolovoza kopanjem rovova na puškomet od utvrde. Opkopari su padali mrtvi pokošeni od braniteljske vatre ravno u rovove kao u grob, a prilikom bodrenja posade u oko je ranjen i sam providur Balbi koji se u izvještaju pohvalio da je prvi krvlju okupao zidove grada.

Zapaljena crkva

Prema njegovim riječima, otada vatra nije jenjavala ni sa jedne strane ni na tren, nego je samo postajala sve jača, tako da se činilo da se tvrđava nalazi usred ognja paklenog. Sljedeće noći zapaljena je nova franjevačka crkva u sinjskom varošu.

Nakon kopanja rovova postavljene su i topničke bitnice tako da je 8. kolovoza započela i topnička vatra na grad, a Balbi je na temelju prikupljene đuladi procijenio da neprijatelj tuče topovima od 30, 12 i 9 funti, te mužarima od 100 i 300 funti. Vatra iz tvrđave imala je veliki učinak na napadače, ali posada nije imala ni trenutka odmora, a kamoli sna.

Idućih dana slijedila je nesmiljena puščana i topnička pucnjava s obje strane. Važan moralni učinak imale su četiri rakete koje su 12. kolovoza ispaljene na brdima južno od Sinja po naređenju generalnog providura Angela Ema, a koje su braniteljima i napadačima poslale poruku da mletačka glavnina dolazi u pomoć za četiri dana. Nakon toga Osmanlije su pojačali pritisak iz rovova, a počeli su topništvom tući tvrđavu i po noći. Od žestoke vatre providur Balbi dva je puta skoro poginuo, izvlačeći se čak ispod srušenog zida.

Ujutro 14. kolovoza, nakon šest dana bombardiranja, osmanske trupe u punom su sastavu navalile na grad. U općem jurišu koji je trajao tri sata uspjeli su se probiti na nasipe Korlata, utvrđenja na zapadu tvrđave, te tamo istaknuti više svojih zastava.

Branitelji su ih u teškoj borbi konačno potisnuli protujurišem te je uslijedio bijeg neprijateljskog pješaštva sve do Jasenskog preko Cetine. Paša ih s konjaništvom koje je stajalo u pričuvi nije uspio na vrijeme zaustaviti. Razmjena vatre ipak nije prestajala cijeli dan.

Gospina pobjeda

Noć s 14. na 15. kolovoza u tišini su povučeni topovi, a ujutro je napušten i rov pod tvrđavom. Prema Balbijevim riječima branitelji su vidjevši pobjedu proslavili blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, časteći njezin lik, koji je bio prenešen iz nove crkve u Varošu u crkvu u tvrđavi. Predali su joj svoja srca u znak zahvalnosti za njezinu čudotvornu pomoć i zaštitu.

Oko 19 sati neprijatelji su počeli napuštati glavni tabor, te je on do 23 sata u potpunosti napušten. Zorzi Balbi je bitku Angelu Emu sažeo sljedećim riječima:

“Ostavljeno mnošto ljestava, snopova, koševa, mašklina, motika, poluga, bombi i granata govorilo je o žurbi u kojoj je izvedeno povlačenje. Dvije zastave koje sam vam poslao, te golemi humak pod kojim su pokopani poginuli napadači govore svijetu o srčanoj borbi posade.

Ruševine grada govore o žestini napada neprijateljskog topništva, dok nepregledni rovovi i koševi govore o brojnosti neprijatelja. Sve je to, pak, svjedočilo o uspješnoj obrani tvrđave Sinj uz zagovor Blažene Djevice Marije, a pod zapovjedništvom moje malenkosti, kojeg ste vi mudro savjetovali i hrabrili, koja je tako očuvana pod mletačkom vlasti na vječnu slavu mletačkog oružja.“

Zašto se zapravo turski paša povukao?

Opsada Sinja pokazala je, kao i druge opsade dalmatinskih gradova i tvrđava u prethodnom 17. stoljeću, prednosti mletačkog strateškog položaja na istočnojadranskoj obali, važnost usklađenih akcija profesionalne vojske i krajiških četa, te učinkovitost modernih utvrđenja i vatrenog oružja koje su Mlečani masovno primijenili.

Ipak, povlačenje Osmanlija ispod Sinja nije do kraja bilo jasno ni samim Mlečanima tako da sve do listopada prikupljali obavijesti o tome. Konfidenti su javljali da je paša povlačenje opravdavao gubitkom dvaju najvećih topova početkom opsade, te umorom i bolešćinama koje su pogodile vojsku, tako da se s oslabljenim redovima nije usudio suprotstaviti odmornoj mletačkoj vojsci te tako riskirati gubitak topništva i slično. Veliku štetu nanijela mu je paljevina Gospine crkve u sinjskom varošu jer je u njoj bilo prikupljeno opljačkano žito kojim je namjeravao hraniti svoju vojsku. Prema doušnicima, pod Sinjem je poginulo 3000 napadača, ali ima izvještaja i o znatno većim gubicima sve do 15.000 poginulih. U jednom izvještaju kaže se da Turci govore kako ih je voda iz Cetine sve poubijala.

Popis napadača: Tatari, Bosanci, Albanci...

Među dokumentima pohranjenim u Veneciji nalazi se i popis osmanlijske vojske pod Sinjem, prema izvještajima doušnika iz Livna Ta je vojska brojila 76.000 ljudi:

12 tisuća Tatara pod zapovjedništvom kanovog sina
8 tisuća Turudija iz Azije
10 tisuća Osmanlija iz Bugarske pod rumelijskim pašom
1000 Osmanlija pod Maras-pašom
1000 albanskih i crnogorskih Osmanlija pod Seliman-pašom
4 tisuće Albanaca pod Mamut-Begovićem
2 tisuće Osmanlija iz Hercegovine
3 tisuće janjičara pod svojim agom
6 tisuća Sejmena pod Seli-Agom Ćurćićem
1000 Osmanlija pod kliškim pašom
12 tisuća Osmanlija pod bosanskim pašom
13 tisuća kiriđija s 15 tisuća tovarnih životinja
3 tisuće opkopara,
te mnoštvo ostalih obrtnika

Cekin za svaku odsječenu glavu

Izvještaji providura Zorzija Balbija govore o junaštvu odabranih Cetinjana, te su mnogi od njih nakon bitke nagrađeni odlikovanjima i novčanim nagradama za junaštvo i zasluge.

Zlatnom medaljom na zlatnom lancu nagrađeni su don Ivan Filipović Grčić, serdar Jakov Tomašević, serdar Bože Vučković, harambaša Mate Žanko, Guvernadur Marko Lučić (iz Makarske gdje se kasnije također trčala alka) i Frane Surić.
Srebrnom špiodom nagrađena su devetorica, među kojima Grgo Bajić iz Vojnića, Lazo Kovačević, te Marko Akrap iz Biska.
Za otete neprijateljske zastave s po četiri dukata nagrađeni su Ilija Tomašević i Luka Filipović Grčić, a mnogi su Cetinjani dobili po jedan cekin za svaku odsječenu neprijateljsku glavu.
O tim junacima ostalo je malo stvarnih tragova, tek poneki potpis, križić ili pečat. Tim je važniji pronalazak prijevoda pisma fra Pavla Vučkovića kojim se on javlja iz zatočeništva, te izvornika pisma kojim se vitez don Ivan Filipović Grčić javljao mletačkim vlastima sa svoje diplomatske misije u Livnu.
Uz Cetinjane bilo je i Talijana, Francuza...

Cetinsku krajinu branili su svi njezini stanovnici dok nisu nadvladani te su mletačke vlasti donijele odluku o njihovom povlačenju prema glavnini vojske u Klisu.

U tvrđavi je bila smještena profesionalna vojska i nešto više od stotinu odabranih krajišnika Cetinjana i drugih Dalmatinaca. I u profesionalnoj vojsci otprilike jednu trećinu činili su Dalmatinci, a bilo je vojnika iz Italije i Francuske, te ostalih zemalja zapadne i sjeverne Europe.

Kako je sve teklo

kolovoz 1714. - počele osmanlijske pripreme za napad na Dalmaciju
početak 1715. - krenula neprijateljstva i otpočele mletačke pripreme za obranu
proljeće 1715. - na granicama se gomila ogromna osmanska vojska
srpanj 1715. - u Sinj pojačanja stižu gotovo svakodnevno
sredina srpnja - straže na planinama su opozvane, narod povučen u okolicu Konjskog
23. srpnja - prve osmanlijske postrojbe pustoše po Cetini, prvi okršaji
25. srpnja - snažni napad Osmanlija na Otok
27. srpnja - spaljena sela Glavice i Brnaze
prvi dani kolovoza - stiže vijest o padu Vrlike
4. kolovoza - pred Sinj stigao paša kako bi procjenio obrambene snage grada
5. kolovoza - silna osmanlijska vojska i utaborila se pred tvrđavom
6. kolovoza - posada je pismima pozvana na predaju
7. kolovoza - Osmanlije kopaju rovove oko grada, ranjen providur Balbi
8. kolovoza - počela topnička vatra na grad, koja je danonoćno trajala idućih šest dana
14. kolovoza - opći juriš Osmanlija na tvrđavu
15. kolovoza - neprijateljski tabor potpuno napušten

Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/285478/Default.aspx)

Danas je jubilarna 300-ta Sinjska Alka, prijenos na HTV-u svakako pogledajte  :)

https://youtu.be/2EXiD4uxEWM

Sa zadovoljstvom sam gledao ranije a i sada kada je to opet moguce. Cini mi se pravo vitestvo, cojstvo i junastvo. Ovo su stvari
kojima se treba ponositi, ocuvanje Alke kao junackog nadmetanja, je pogodak "u sridu".

Frano Ivković (31.) iz Brnaza slavodobitnik je 300. Sinjske alke, 300. koju je osvojio s ukupno osam punata, pogodivši prvu i treću utrku u sridu, a drugu "u dva" te je time iza sebe ostavio preostalih 16 alkara.

Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/295408/Default.aspx)

Sa neke Alke održane 30-tih godina 20. veka.

Pozadi je zapisano: Franjo Tripalo, Sinj 10/VIII

Godina nije zapisana.



[attachment=1]



Ne znam ko je od Alkara na fotografiji pomenuti Franjo Tripalo. Na netu sam našao da je bilo alkarskih pobednika tog prezimena i krajem 19. veka.



Ne znam da li je u pitanju ista osoba, potomak ili rođak.

Takođe, u istom dokumentu sam našao i podatak da je 1887. godine ulogu alkarskog vojvode vršio je opštinski načelnik Petar Tripalo, možda ima i neke veze sa Franjom Tripalom osim prezimena.