PALUBA

Topničko naoružanje obalne artiljerije.
Haubica 420mm[attachment=1]
Merzer 305mm u akciji[attachment=2]
Obalni top 280mm[attachment=3]

Transport topa 280mm na položaj[attachment=1]
Obalski top 70mm[attachment=2]

Monte Sabbion .  jedan od četiri "preživjelih" topova na Malom Brijunu . 

Ove topove kalibra 150mm (Küstenkanone L/40)  proizvodila je Škoda,  dometa 10.6 km a ispucao je jedan metak u minuti.

nadovezujem se na postavljen nacrt topa .....ovaj primjerak je u ratnom muzeju u Beču. nalazio se na postolju s kotačima koji se mogao micati po pruzi. Top u ovoj poziciji nije bio vidljiv neprijatelju zato što se nalazio ispod razine obrambenog zida. Ručkom se izvlačio, tj. podizao, kako bi mogao ciljati i u konačnici i zapucati.
Čuvali su se u bunkerima dosta niskog stropa, taman da stanu unutra, a po potrebi bi se izvlačili na već spomenutim tračnicama. U svakom bunkeru ih je bilo po dvoje.

Po nekim Pulskim utvrdama još se vide dijelovi pruge za top.

bunker u kojem je stajao top na tračnicama

Utvrda Forno kod Barbarige, je li?

A ja sam mislio da se samo radilo o nekakvim tračnicama za dopremanje municije do "velikih" topova koji su se tamo nalazili...

Malo iz blizine:

[attachment=1]

   je , postoje na Fornu ,fort Benedettu i Fort Brioni Minor. Naime to su najmlađe utvrde koje su imale puno inovacija. Kao sa ovim topovima tako i sa većima kalibra 305mm mogli su se rotirati i pucati u svim smjerovima.

[attachment=1]

[attachment=1]

42 cm L/15 Küstenhaubitze M. 14
Obalna haubica  M.14 je teška haubica korištena od strane A-U tokom I SR, a u II SR od strane Njemačke.
Ona je početno dizajnirana kao oružje obalske odbrane, sposobno da probije slabo oklopljene palube dreadnought-a, u skladu sa preovlađujućim mišljenjem da je bolje napasti slabije tačke sa granatama ispaljenim pod velikim uglovima, indirektnom vatrom, nego pokušavati probiti dobro oklopljene bokove. Pošto je indirektnom vatrom teško pogoditi pokretne mete, to se mislilo ublažit primijenom više oruđa koji gađaju isti cilj.
Prve dvije haubice su predviđene za odbranu glavne pomorske baze Pula- baterija Gomilica. Predviđeno je da se montiraju na betonsku podlogu u koju je ugrađen prsten sa kugličnim ležajevima, na kojima je stajala oklopna kula. Kula se okretala i imala pod kontrolom sektor od 360 stepeni.
Posle izbijanja rata, odlučeno je da će ove haubice biti koristnije na kopnenom ratištu za podršku. Prva haubica je bila već fiksirana na mijestu, a druga koja još nije instalirana vraćena je u Škodu da je prilagodi za mobilnu upotrebu, što je i učinjeno do januara 1915g. Prvo granatiranje je sa velikim uspjehom izvršila na od ruske vojske zauzet Tarnow. Krajem aprila baterija je bila u Krakowu, a zatim opet u Puli.
Proizvedene su 4 haubice ovog tipa.
TT  podaci
Kalibar: 420
Duljina cijevi 6300mm(L/15)
Max.domet 14600m
Početna brzina: 273-415 m/s
Težina na položaju 117000kg
Elevacija -15 do 74 stepena
Horizontalno 360 stupnjeva
Brzina gađanja 1gr./6-8 min
Posada, neposredna 27
Granata od 800 do 1000kg
Barutno punjenje:  5 punjenja je korišteno, najviše od 51kg.
[attachment=5][attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Postolje kupole, vide se ležajevi.[attachment=1]

Danas sam prolazio kroz Kobarid. Na žalost samo u prolazu za Bovec, tako da se nisam zaustavio u Muzeju soške fronte, koji uvijek rado pogledam. Ispred ulaznih vrata stoji italijanski poljak 75mm, i projektil haubice 420mm.[attachment=1][attachment=2]

neka se nadje i ovaj primjerak

[attachment=1]

Ostaci baterije obalnih topova od 190 mm na lokaciji Monte Kope prekoputa
Banjola kraj Pule. Na žalost u lošem stanju, ai vrlo teško je sa strane prići.

Ovo je AU haubica od 420 mm u oklopnoj kupoli na položaju Gomila prekoputa
Pomera. Danas su ostale samo betonske rupe od položaja i ruševine strojarnice
i skladišta. Kažu da je sve za vrijeme Italije tridesetih godina minirano radi
vađenja željeza. Sama haubica je već prije nestala.

Ova slika mi sliči na ostatke sjevernog topovskog položaja na utvrdi
Fort Formio, čini mi se da je to bilo zatop od 280 mm. Na tvrđavi su
bila i dva mjesta za obalne topove od 305 mm.

Dodao bih sliku haubice iz baterije Gomila.

Isto dodajem i fotografiju obalne baterije Valmaggiore u luci Pula,
imala je dva obalna topa 280 mm i dva obalna topa od 240 mm.

A ovako je počela izgradnja haubičke baterije s pripadnim postrojenjima.

Nema upregnutih konja, već buškarini. Onda ih je još bilo, danas samo za uzorak, mada postoji društvo koje brine o njima.....

majko mila, od čega je ona radilica u donjem levom uglu?!?  :o

A izgled betona, da se ne postidi nijedan savremeni građevinac više klase.

Evo obje haubice u oklopnim kupolama se vide.

I još jedna.

Izgradnja strojarskog kompleksa baterije haubica 420 mm Gomila
kraj Pomera, utvrde Pule. Kada se pogleda ta ogromna količina
i veličina čeličnih profila onda je jasnije zašto su je Talijani negdje
početkom tridesetih digli u zrak (kao i mnoge utvrde oko Pule) da
bi došli do željezne sirovine. Austrija je uglavnom gradila, a Italija
odnosila iz Pule i Istre.

I još jedna slika baterije haubica od 420 mm u oklopnoj kupoli, lokacija Gomila kraj Pomera.

zna li netko do kada su bile operativne

Čini mi se da cijela baterija nije nikada bila izgrađena (sve 4 haubice) već su poslije
dvije odmah išle na ondašnji istočni front. Za ove postavljene mi se čini da su ih
isto negdje 1916. ili 1917. izmjestili ali nisam siguran, ako pronađem taj tekst
objaviti ću.

Evo pronašao sam cijeli prijevod teksta pa ga postavljam:


Iza brda Gomila kod Premanture uređena je 1914. - kao znatno ojačanje obrane protiv
teških brodova - baterija haubica Gomila s jednom stalno ugrađenom obalnom haubicom
M 1914 kalibra 420 mm D/15 (Haubica br. 1) i jednom mobilnom haubicom istog kalibra
(Haubica br. 2). U toj bateriji namjeravalo se postaviti čak četiri haubice, ali su sagrađena
samo tri podnožja, a četvrto nije dovršeno. Haubica br. 2 odmah je početkom rata poslana
kao mobilni top na druga bojište, a konačno na Jugozapadnu bojišnicu (protiv Italije).
U toj namjeni nosila je naziv „Baterija haubica kalibra 42 cm br. 1”, a uskoro joj se priključila
i druga mobilna „Baterija haubica kalibra 420 mm br. 3”. Kopnena vojska ih je označavala kao
haubice M 1914 kalibra 420 mm. Oružja su imala i laku oklopnu kupolu, ali je ta rabljena samo
kad su postavljena u okolici Pule, ali ne i kod mobilnih baterija. Od tog oružja su zbog njegovih
izvrsnih svojstava razvijene za vojsku haubice kalibra 420 mm M 16 i M 17, koje se moglo
transportirati cestama i željeznicom, te su unatoč velikoj masi bile vrlo pokretne. Domet granate
bio je za taj kalibar vrlo velik, najveći domet dostizao je 12,7 km, a najmanji 3,8 km. Granata je
imala masu cca jednu tonu. Baterija Gomila konačno je raspolagala samo jednom haubicom, ali je
zajedno s mužarskom baterijom uređenom 1912. na brdu Monte Kope bila jedina u stanju efikasno
djelovati protiv neprijateljskih brodova.

Evo postavio bi još jedan dio prijevoda iz originalnog teksta na njemačkom iz
knjige Utvrda Pula o bateriji Gomila.

Baterija haubica (42 cm) Gomila
Ta je baterija uređena 1914. na stražnjem obronku brda Gomila (nadmorske visine 7,4 m) blizu nasipa za Chiusu (?). Prvotno se trebala sastojati od četiri obalna mužara kalibra 420 mm D/15 (poslije nazvanih obalne haubice M 14 kalibra 42 cm), ali su konačno postavljena samo dva, od čega jedan mobilnog tipa. Tri su podnožja bila potpuno izgrađena, a četvrto je ostalo nedovršeno. Baterija je zbog svog položaja iza brežuljka bila izvrsno zaštićena od niskih putanja granata iz topova protivničkih brodova, stoga su i objekti za smještaj posade bili podignuti samo kao jednostavne barake sjeverozapadno od baterije. Prva haubica kalibra 420 mm dovršena je 1912., a već je u ljeto 1913. vojska tražila pogodan položaj blizu Pule i konačno ga pronašla iza brežuljka Gomila. Kad je mjesto bilo osigurano, naručena je od tvrtke Škoda i druga haubica. Prva haubica (Baterija haubica kalibra 420 mm br. 1) postavljena je kod Pule već u ljetu 1914., kad je za nju pripravljeno podnožje. Druga haubica (Baterija haubica kalibra 420 mm br. 2), koja je od samog početka planirana kao mobilna, obavila je probno gađanje u travnju 1915. Poslije prve bojevne uporabe u Tarnowu i blizu Krakowa dopremljena je 8. 05. 1915. u Pulu i postavljena pokraj prve. U međuvremenu su na mjestu baterije bila izgrađena dva podnožja, treće je bilo skoro gotovo, a četvrto još u gradnji. Ipak je druga haubica već 23. 07 1915. ponovno rastavljena i poslana na frontu kod Novogeorgijevska. Dana 8. 08. 1915. prebačena je na talijansku frontu blizu Rovereta, a 25. 09. 1915. prema Beogradu, gdje je gađala Kalemegdan. Poslije generalnog remonta u Plzenu poslana je 2. 12. 1915. na palubi pomoćnog broda SMS HERKULES u Tivat, gdje je sudjelovala u borbama protiv crnogorskih baterija na Lovćenu. Na tom je položaju haubica ostala do 02. 1916. Vjerojatno najpoznatije djelovanje jedne haubice M 14 kalibra 420 mm br. 2 (poznate pod nazivom "Baterija haubica kalibra 420 mm br. 3") bilo je na fronti u Južnom Tirolu tijekom svibanjske ofenzive 1916. godine, zajedno s druge dvije haubice (jednom M 14 i jednom M 16).
Podnožja za haubice kalibra 420 mm baterije Gomila bila su izgrađena kao betonski prsteni od masivnog armiranog betona za same haubice, zajedno s betoniranim pristupnim putevima kao podvoznim dijelom za tračnice poljske željeznice za dopremu municije i s artilj. centralom (Schaltzentrale) od masivnog betona, a blizu baterije podignuta je i strojarnica zaštićena protiv bombardiranja, koja je imala znatne mogućnosti. Skladište municije jugoistočno od baterije povezivala je s baterijom spomenuta poljska željeznica, a mali vagoni i električna lokomotiva pripadali su plinari u Verudi. Municija je od odvojka glavnog kolosijeka te željeznice dopremana do svake haubice pomoću kolica koje je posada gurala. Mjerenje udaljenosti obavljano je s posebnog položaja na brdu Gomila uz pomoć obalnog daljinomjera M 15 br. 1 tvrtke Otto Ganser iz Beča, koji je bio opremljen Zeissovom optičkom spravom s 24-strukim povećanjem. Taj je daljinomjer bio spojen električnim vodovima s artiljer. centralom, koja je bila povezana s haubicama i slala nišanske podatke svakom topu. Pokretanje haubice u okomitom i vodoravnom smjeru obavljalo se pomoću elektromotora, ali je u slučaju potrebe moglo biti i ručno. Posada od 27 ljudi mogla je ispaliti po jednu granatu svakih 27 sekundi, što je obzirom na težinu granate i barutnog punjenja od jedne tone bio izvrstan rezultat. U sastavu baterije Gomila bila je i reflektorska stanica, postavljena zapadno od daljinomjera. Za smještaj je u stijenama pomoću eksploziva je iskopana umjetna spilja, u kojoj su reflektor i njegova posada bili na sigurnom. Od skloništa su kroz jarak iskopan u stijenama vodile tračnice do reflektorskog položaja na brdu, kamo je reflektor dopreman samo po potrebi.

Zanima me da li netko ima fotografije stare utvrde Fort Maximillian u Puli, ja sam
postavio neke s razglednica ali nisu baš nešto. Ova je tvrđava na žalost krajem
šezdesetih "samljevena" u sirovina za ondašnju tvornicu cementa i danas je na
njenom mjestu velika rupa koja se naziva kamenolom Max.

mislija sam na topove 150 mm na Brijunima

Ovo je to čudo.

[attachment=1]

http://en.wikipedia.org/wiki/42_cm_Haubitze_M._14/16

Zanimljiva slika haubice bez gornje oklopne kupole. Vjerojatno je slika načinjena
na nekoj od lokacija kopnenog bojišta, okolina ne sliči poziciji na Gomili kod Pomera.

Pročitao sam neki dokument u kojem se kasnih četrdesetih godina XX st. navodi da
je JRM preuzela topove kalibra 150 mm sa pripadnom količinom granata i čahura, kao
i topove kalibra 190 mm.

Za topove kalibra 150 mm mislim da su bili topovi s utvrda na otočju Brijuni, a 190 mm
je bila baterija topova na poziciji Monte Kope kod Banjola nedaleko Pule.

Ako je to točno onda bi se moglo zaključiti da su topovi kalibra 150 mm bili aktivni čak
do početka pedesetih godina. Možda netko ima točan podatak?

Evo pronašao sam tu listu koju je objavio duje pa je ovdje samo prenosim, po tome bi
to bili topovi na baterijama Brijuni od 150 mm. Spisak je iz 1948. godine.

Ti podaci su iz knjige "Razvoj oružanih snaga SFRJ 1945-1985 - Ratna mornarica (1988). Knjiga je u izdanju Vojnoizdavačkog i novinskog centra.
 
Autori su:

-Miodrag Radosavljević viceadmiral
-Dr Tomislav Stanišić kbb
-Berislav Visković kbb
-Boško Antić kap.freg

Da li su u toj knjizi navedene i godine do kada su ta oruđa teškog kalibra (150 i 190 mm)
bila u službi ili se to onda ipak držalo kao tajna informacija?

Briancon,granica Italije i Francuske,1326m nadmorske visine, snimljeno 1944/45, posada topa su Njemci, koji su ga preuzeli od italijana, a ovi opet od A-U 1918g.

Zahvaljujem na pojašnjenju. Zaista je zanimljivo saznati gdje su sve
oruđa namjenjena obalskoj obrani Pule završila.

Ne, tih podataka nema.

Šteta što ih nema bilo bi to zanimljivo proučiti.

Fort Gomila 1915.[attachment=1]

Oslika je super i ako je malo "zamućena", s njom si mogu pojasniti neke
pozicije danas na istom mjestu baterije. Hvala.

Da li možda imate neku staru kartu ili plan cijelog postrojenja s baterijama?

Do sada smo dosta napisali i postavili slika o bateriji haubica Gomila.
Ja bih sada za usporedbu postavio i par slika da vidimo kako ta pozicija
danas izgleda ili što je ostalo?

Na žalost samo ruševine. Talijani su za vrijeme svoje vladavine ovim
krajevima sve objekte minirali da bi iz njih izvadili čelik, negdje početkom
tridesetih godina, tako govore stariji ljudi koji su onda bili živi.

Evo pogledajmo.

I nastavak, strojarski kompleks u gradnji i nakon miniranja i čupanja
željeza i čelika.

U nastavku bih dodao da u okolici Pule i šire u Istri ima mnogo Austrougarskih utvrda
koje su miniranjem oštećene ili uništene za vrijeme talijanske vladavine, a ono što je
ostalo bilo je nekako sačuvano zahvaljujući tome što ih je JRM i JNA koristika više kao
pomoćne objekte ili skladišta, a vrlo rijetko za ono što su bili građeni. Na kraju ih je
vrijeme pregazilo.

Bila su ova oruđa i na Krimu 1941/42 ako se ne varam.

Mislim da jesu, čini mi se da sam pročitao u nekoj knjigi od autora ruskih generala da
su ih koristili kao opsadna oruđa prije dolaska novijih opsadnih topova još većeg
kalibra.

Ja bih sa fotogrfije zaključio da se radi o KuK vojnicima?

Još malo detalja o nekadašnjem i sadašnjem stanju baterije haubica 420 mm na
lokaciji Gomila-Pomer pokraj Pule.

Prva slika 1-1 nam pokazuje haubicu broj 1 u "punoj slavi i sjaju" početkom I svj. rata.

Druga slika 1-2 nam pokazuje što je danas ostalo od slave i sjaja. Talijani miniraše i
pokupiše željezo i čelik, a ostatak je učinilo vrijeme i priroda pa je danas ostao samo
ukopani temelj pun vode i zelenila.

Treća slika 2-1 nam pokazuje strojarski kompleks baterija na istoj poziciji u konačnoj
fazi izgradnje, u pozadini na brdu se vidi iskopani kanal u kojem su bile položene sve
komunikacije s osmatračnicama i s posadom reflektora. Reflektor je bio zakljonjen u
iskopanoj špilji (gore lijevo) i po tračnicama se kroz usjek u brdu izvlačio na poziciju,
slika špilje i usjeka u brdu su već prije postavljene pa neću ponavljati.

Četvrta slika 2-2 pokazuje taj isti kompleks nakon miniranja i odvoženja svega
željeznog, uz pomoćtalijanskih minera ostatak je napravila priroda i vrijeme.

Danas su ostaci tih baterija i drugih vojnih objekata opet u "poluvojničkoj" namjeni. Tu je igralište za paintball.

Pa i to je bolje nego da su ostali zapušteni i zarasli u draču. Ovako je okolina počiščena pa su i ruševine utvrda i objekata
lakše pristupačne zainteresiranima. Sve je dobro dok se čuvaju ostaci tih utvrda.

Suglasan sam s zadnjim razmišljanjem. Bilo bi dobro da i oko drugih zapuštenih utvrda budu takva igrališta da se očiste i budu
vidljiva i turistima i našim ljudima, možda onda i netko pokrene njihovo uređivanje?

Poštovani, Austrija je u razdoblju od bitke kod Visa (1866) do 1 sv. rata na Srednjem Jadranu sagradila niz topničkih položaja i opremila ih adekvatnim oruđima. Radi se o pravom sistemu namjenjenom zaprečavanju prolaza talijanskoj mornarici prema pbali. Sistem je bio oslonjen na vanjske otoke Vis, Lastovo, Korčulu... Nešto slično, ali na tehnološki znatno većoj razini, napravila je i JNA. Zanima me postoji li ikakva literatura o tom sustavu, rasporedu objekata, vrsti oruđa, logistici i sl.

Pa za Pulu i šire područje postoji knjiga "Festung Pola" od autora Dr. Erwin Anton GRESTENBERGER, izdana je u Austriji, sa dosta fotografija
i skica iz ondašnjih i današnjih vremena i na Njemačkom jeziku. Ali to je samo za vrijema AU od 1823. do 1918.

Ne znam da je netko napisao knjigu ili neki rad o utvrđenjima i objektima koje je sagradila Jugoslaviaja (bilo Kraljevska vojska ili
kasnije JNA).

Ako postoji i ja bih rado nabavio takvu knjigu.

Mislim da još nitko nije (ni sustavno ni površno) obradio obalna utvrđenja i paljbene položaje nastale i korištene tijekom obiju Jugoslavija. To bi bila zahvalna i odlična tema, jer materijala ipak ima dosta. Hvala na informaciju vezanu uz Pulu, spomenuta knjiga će mi poslužiti kao dobar vodič, izvor literature i za srednjedalmatinsko područje. Ono što me konkretno zanima je početak ozbiljnijeg utvrđivanja tj izgradnje sustava obalnih utvrda na otocima srednjeg Jadrana. To je vezano uz razvoj topničkog oružja, jer koliko mi je poznato, domet topa se je do polovice 19 st mjerio stotinama metara, a primjenom žlijebljenih cijevi domet, preciznost i ubojitost su se bitno povećali. U tom trenutku sve stare utvrde, koje su čuvale uglavnom luke, gube značaj, a javlja se potreba za širim sustavom (pretečom onog kojeg je imala JNA). Negdje krajem 19 st se na Visu, Korčuli, Lastovu... napuštaju dotadašnji, a grade potpuno novi topnički položaji...ali o tome jednostavno nemamo nikakvih podataka. Za Lastovo je stanje još gore posebno zato jer nakon I sv rata pripada Italiji.

Zato je u Crnoj Gori Rašo Pavićević napisao odličnu knjigu o AU tvrđavama u CG, zapravo u Boki.

Čuo sam za nju. Da li ju je moguće nabaviti iz inozemstva?

Jedino preostalo oruđe 15cm K10. Slike su sa Brion

[attachment=1]

[attachment=2]

E to stvarno ne znam. Pozovi knjižaru "So" u Herceg Novom (tel. se nađe na netu), oni će ti možda reći.

Odlične fotografije starih A-U topova. Topovi sličnog tipa ali mislim kalibra 190 mm nalaze na tvrđavi Fort Brioni Minor.
Nekim čudom nisu izrezani u staro željeo.

Fala bogu te su izbegli sečenje. Sada ih treba zaštititi i napraviti turističku atrakciju. ;)

Ovo bi trebalo da su ta oruđa, samo ne znam jesu li štitovi isti.

[attachment=1]

Štit na gornjim topovima vrlo liči na topove 120mm, kakvi su bili na "Zenti", Szigetvar i Aspern. Top od 190mm je bio mnogo veće oruđe, a na ovom sa Brijuna mi je nekako tanka cev, mada, ko bi znao, jer je udaljenost tridesetak metara, pa je teško prosuditi po debljini cevi, možda je baš i 190mm?

Ne mogu tvrditi sa sigurnošću ali kolege koji su bili službeno na Brijunima mi tvrde da su tamo bili na A-U utvrdama topovi kalibra
150 mm i 190 mm. osobno nisam bio na Fort Brioni Minor pa ne mogu garantirati, ali probati ću "iskopati" podatak iz jedne Austrijske
knjige.

Evo provjerio sam u knjigi o Pulskim utvrdama i tamo piše slijedeće:

Obalna utvrda Fort Brioni Minor

Na 26 metara nadmorske visine, djelomice u stijenama, podignuta je ova jako zaštićena i snažno naoružana obalna utvrda. Ta je fortifikacija s tlocrtom nepravilnog oblika građena od masivnog armiranog betona. Gradnja je počela već potkraj 19. stoljeća, ali je utvrda dovršena tek 1903. i bila stoga, osim naoružanjem (koje je u to doba već zastarjelo), jedna od najsuvremenijih obalnih utvrda Pule. Podignuta je na sjevernoj strani otoka između lučice San Nicolo i rta Grossa (Glavina), ali se nesrećom dobro vidjela s mora.
 
Izravno u stijenama iskopana su podnožja za dvije teške baterije s po dva obalna topa kalibra 305 mm D/40 (Uzorak 1899) i dva kalibra 280 mm D/35b (Uzorak 1884), a sva četiri topa su postavljena u lakim oklopnim kupolama. Baterija topova kalibra 305 mm bila je okrenuta prema zapadu kao glavnom smjeru gađanja, a baterija topova 280 mm prema sjeverozapadu. Vodoravna polja gađanja planirana su kako bi se međusobno preklapala, pri čemu je desni top baterije kalibra 305 mm mogao djelovati i prema sjeveru - sjeveroistoku, a lijevi čak prema jugu - jugoistoku. Baterija topova kalibra 280 mm pokrivala je područje od zapada do sjeveroistoka, a desni top mogao je gađati čak prema istoku. Kad je utvrda građena ti su topovi mogli na udaljenosti do 4 km probijati oklop debljine do 300 mm, što je u to doba bilo dovoljno protiv najjačih bojnih brodova.

Pri dovršenju utvrde topove se već moglo smatrati zastarjelima i bili bi preslabi u dvobojima protiv suvremenih teško oklopljenih protivničkih brodova. Kao i druge utvrde s teškim topovima u oklopnim kupolama raspolagao je Fort Brioni Minor i vlastitom strojarnicom, gdje su parni generatori proizvodili električnu struju, potrebnu između ostalog i za okretanje topovskih kupola. Za dopremu ugljena u strojarnicu i municije iz luke postojala su dva odvojena kolosijeka poljske željeznice, koje su preko jednog odvojka opskrbljivale i merzersku bateriju San Nicolo.

Na zidu utvrde postavljena je otvorena baterija okrenuta prema sjeveru s četiri obalna topa kalibra 15 cm D/40 zaštićena oklopnim štitovima (a dva topa sačuvana su do danas), koji su bili međusobno odvojeni snažnim šupljim traverzama u kojima se nalazila i priručna municija. Ta je baterija imala u svom sklopu - kao i većina drugih teških baterija - oklopljene osmatračke kupole, dok je daljinomjer bio postavljen malo sjevernije. Glavno spremište municije za cijelu bateriju bilo je ukopano u stijene u donjem dijelu utvrde.

Za topove kalibra 305 mm i 280 mm nalazilo se u spremištu po 70 čeličnih (protuoklopnih) i 90 eksplozivnih granata, za topove kalibra 150 mm 250 granata, 100 zrna sa šrapnelom i 30 granata za osvjetljavanje, a za topove kalibra 70 mm bilo je u spremištu 500 granata i 40 zrna sa šrapnelom.

Na jednoj okrugloj nadogradnji nalik rondeli u samoj sredini utvrde bila su postavljena četiri obalna topa kalibra 70 mm D/42 na okretnim platformama i tračnicama. U slučaju opasnosti moglo ih se skloniti u hangar od masivnog betona. Za osvjetljavanje pretprostora postojala su na utvrdi Brioni Minor dva reflektora na sjevernoj i jedan na južnoj strani.

Znači da su topovi kalibra 150 mm, a ne 190 mm. Topovi kalibra 190 mm D/42su bili postavljeni na obalnoj bateriji Kope preko puta Banjola.

Evo i par podataka o tim topovima kalibra 150 mm:

Obalni top kalibra 15 cm (15 cm) D/40

Topovska cijev bila je od čelika i sastojala se od unutarnje cijevi, od plašta koji je obavijao cijev do samih usta i završnog prstena. Zatvarač se otvarao na desnoj strani, bio plosnatog klinastog tipa, a dno čahure omogućavalo je brtvljenje. Užljebljenje je bilo stalno. Postolje se sastojalo od kolijevke i središnjeg "stupa", a namještanje po visini i smjeru bilo je ručno.

Za praćenje cilja služile su sprave za topove kalibra 15 cm D/40, mjerilo za određivanje visine s kazaljkom, mjerilo za određivanje smjera s kazaljkom, a iznimno i kvadrant s libelom M 80.

Topovi su imali oklopne štitove za zaštitu posade, nalik štitovima na ratnim brodovima.

Municija:

Zrna:

Protuoklopna granata s kapom M 97/8
Eksplozivna granata M 97/96
Eksplozivna granata s kapom M 98/8a
Šrapnel M 97/96b

Punjenje:

Čahura kalibra 15 cm M 97 s 8,3 kg baruta u cjevčicama 15/710 mm.
Najveći domet topa bio je 10,6 km


A slažem se da bi ih trebalo dotjerati i pokazivati turistima. U stvari na Malom Brijunu se već održavaju neke umjetničke predstave pa je uz vodiče i moguće pogledati i tvrđavu, koja je ogromna, pa i topove. Evo prilažem i pogled iz zraka na utvrdu skinut saGoogle earth-a. Topovi od 150 mm su u gornjem desnom uglu tvrđave.

Evo još par fotografija obalnih topova 150 mm na Fort Brioni Minor.

I u nastavku još dvije. Neke su snimljene iz relativne blizine pa vjerujem da će poznavatelji tih oruđa ista lako prepoznati.

[attachment=5][attachment=5][attachment=5]Na južnijem dijelu otoka Mali Brijun bila je isto baterija od dva topa kalibra 150 mm ali mi izgledaju malo drugačije od onih na tvrđavi.
Evo par fotografija.

Nije mi jasno zašto se fotografija br. 5 smjestila kao prva i to tri puta, a za to nema potrebe.

U nastavku još jedna  skica takvog topa iz Austrijske knjige o utvrdi Pula.

Pronašao sam i ovu fotografiju obalnog topa kalibra 190 mm, navodno na poziciji Kope kod Banjola. Postavljam je jer je to stara
fotografija iz vremena AU ali za poziciju i kalibar ne mogu garantirati.

Topovi na Malom Brijunu imaju kalibar 150 mm. Dobro su očuvani s obzirom na starost i na prijašnje običaje da se sve željezno
izreže i rastali kao sirovina.

Obalni top od 190 mm je nedvojbeno bio na položaju Monte Kope i na žalost je bio izrezan autogenim aparatom, i dan danas se videostaci od takve "obrade".  Teško je procjeniti da li je na slici to zaista taj položaj, jer je oštrina fotografije slaba.

Bio sam prije par godina na toj poziciji i evo slika ostataka baterije Monte Kope, slike same govore.

U samoj luci u Puli bile su i dvije veće slične obalne utvrde Fisella i Valmaggiore. Utvrda Valmaggiore je (gornji dio) devastirana još od strane Talijana, a utvrda Fisella-Fizela je u puno boljem stanju. Tu su sada na "čuvanju" i ona četiri Njemačaka PA topa 88 mm koji su spominjani u tekstovima o Muzilu.

Baterija Fisela je imala dva obalna topa kalibra 280 mm L/22 i dva obalna topa kalibra 210 mm L/20. Vrlo slična joj je bila i utvrda Valmaggiore na drugoj strani zaljeva, imala je dva obalna topa kalibra 280 mm D/35 i dva manja obalna topa kalibra 150 mm D/35.

Fisella je imala stalnu posadu 2 oficira 113 podoficira i vojnika, a Valmaggiore 3 oficira i 192 podoficira i vojnika.

Evo par slika te baterije.

I još par fotografija.

Hvala na informacijama ljudi. šteta za topove 19 cm, ali to je ipak naša stvarnost.

Sjajne fotke. Ovi AU topovi su pravo blago, a i ovo je prvi put da vidim FlAK88 kome radi navođenje lafeta po visini, posle tolikih godina.

Pula je bila zaštićena s mnogo obalskih baterija, jedna od njih je bila i Fort Castellier u blizini Štinjana na cesti Pula Fažana.
Evo nešto i o njoj:

Ta utvrda sa zidovima uređena je na brdu Kaštelir  na mjestu bivše poljske fortifikacije Castellier i pokrivala je sjeverozapadni dio
pojasa s cestama za Fažanu i Štinjan. Utvrda je umjesto deset topova, koji su činili glavno naoružanje poljske fortifikacije, raspolagala
s četiri topa M 61 kalibra 150 mm i četiri M 61/95 istog kalibra na povišenom zidu. Dva merzera kalibra 150 mm za ispaljivanje svjetlećih
šrapnela pojačavala su naoružanje na zidu. Za obranu bokova i ždrijela utvrda Castellier je raspolagala s osam poljskih topova M 75/96
kalibra 90 mm na donjem zidu, zajedno s četiri teške strojnice Montigny kalibra 11 mm, te četiri strojnice M 4 kalibra 8 mm u „kovčezima”,
kao i četiri postolja za pušte. Utvrda Castellier bila je kao i drugi tornjevi kopnene obrane djelomice razoružana prije Prvog svjetskog rata,
jer bi međusobno blizu postavljeni topovi (i njihove posade) na povišenom zidu kod pogodaka suvremenih brizantnih granata pretrpjeli
teške gubitke.

Dati ću i par podataka o glavnom artiljerijskom naoružanju ove utvrde.

Top kalibra 150 mm M 61 i M 61/95

Cijevi topova kalibra 150 mm bile su od lijevanog željeza i lijevane od jednog komada, otvor za inicijalno punjenje nalazio se na
gornjem dijelu zadnjaka cijevi, a dobile su klipne zatvarače. Užljebljenje je imalo stalno uvijanje. To su bili prvi topovi sa stražnjim
punjenjem c. i kr. artiljerije, a djelotvornost tvrđavske artiljerije znatno je narasla kad su topovi M 61 ušli u naoružanje.

Top je bio predviđen za postavljanje u utvrde i baterije stalnih utvrđenja na tvrđavskim postoljima M 61, u to doba pretežito izrađenim
od drva. Kad je top postavljen na visokim bedemima, koristilo se i posebno postolje («depresijski lafet») M 61, kojim se moglo gađati
ciljeve ispod bedema, sve do kuta do -30o.

Drugi način postave topova M 61 bio je na standardnim okvirnim postoljima M 59, a poslije su postavljani i na baterijska postolja tipa
120 mm M 80/10, korištena za topove kalibra 120 mm i 180 mm, a također i na visoka baterijska postolja M 80, namijenjena topovima
M 80 kalibra 150 mm.

Za ciljanje su postojali nastavak M 61 za cijevi M 61, nastavak M 95 za cijevi M 61/95 s kvadrantom i libelom M 61 (ili libelom M 80) ili standardnim kvadrantom s libelom.

Municija:
Zrna:
Granata M 61/1 i 1a
Šrapnel M 66 s upaljačima M 66/85 i M 80
Šrapnel M 78 s upaljačima M 66, M 66/85 i M 80
Karteč M 61 i M 66

Pogonsko punjenje:
Vrećica za barut M 61 s raznim vrstama baruta i težinom punjenja.
Inicijalni upaljač: kapisla M 93174.

Možda bi bilo zanimljivo da nabrojim za Pulu i bližu okolinu stanje obrane luke, tj. nazive i pozicije obalnih baterija-utvrda.

Obalne utvrde:

Brioni Minor:      10 časnika i 439 vojnika,
Forno:          9 časnika i 321 vojnik,
Kaiser Franz:       2 časnika i 65 vojnika,
Marie Louise:       7 časnika i 291 vojnik,
Mussil:               7 časnika i 268 vojnika,
Peneda:               6 časnika i 204 vojnika,
Punta Christo:      10 časnika i 466 vojnika,
Stoja:          6 časnika i 188 vojnika,
Tegetthoff:               8 časnika i 359 vojnika,
Verudella:               7 časnika i 218 vojnika.


Obalne baterije:

Benedetto:              4 časnika i 218 vojnika,
Cavarolla:              5 časnika i 200 vojnika,
Fisella:         2 časnika i 113 vojnika,
Giovanni:              4 časnika i 194 vojnika,
Ovina:         4 časnika i 194 vojnika,
Valmaggiore:      3 časnika i 192 vojnika.


Merzerske baterije:

Bourguignon:      2 časnika i 93 vojnika,
Caluzzi:              4 časnika i 145 vojnika,
Grosso:              2 časnika i 96 vojnika,
Maesta:              2 časnika i 96 vojnika,
Max:                 2 časnika i 93 vojnika,
Naviglio:              4 časnika i 139 vojnika,
Pomer:         2 časnika i 97 vojnika,
San Nicolo:              2 časnika i 91 vojnik,
Signole:              2 časnika i 93 vojnika,
Verudella:              2 časnika i 93 vojnika.


Utvrde kopnenog pojasa:

Castellier:              8 časnika i 274 vojnika,
Valmarin:              7 časnika i 271 vojnik,
Daniele:              7 časnika i 266 vojnika,
Turcian:              8 časnika i 273 vojnika,
Pomer:         7 časnika i 266 vojnika.

Početkom 1. svjetskog rata broj posada se po malo uvečavao tako da se sredinom 1915. godine posada svih tvrđava glavne ratne
luke Pula sastojala se od ukupno 42.500 časnika i vojnika.

Podaci variraju od autora do autora, a li ne previše.

Tvrđavske baterije i artiljerija imale su oruđa raznih kalibara, od najvećih haubica kalibra 420 mm (baterija Gomila kod Pomera) pa
do manjih kalibara od 47 mm za primanje borbe na manjim daljinama ili zaštitu utvrda od iskrcaja s neprijateljskih brodova.

Postavit ću par podataka o topovima većih kalibara, a za manje nekom drugom prilikom.


Možda je na početku dobro nešto napisati o tipskim oznakama artiljerijskih oruđa. U Austrougarskoj vojsci obalne topove se dijelilo
na lake, srednje i teške obalne topove, te na obalne haubice i obalne merzere.
Topovi su kao i kod ratne mornarice bili označeni prema svom kalibru i duljini cijevi u kalibrima, npr. obalni top kalibra 305 mm D/40
(kalibar x 40 = duljina cijevi 12200 mm). Samo su neki topovi, što je inače bilo uobičajeno za A-U artiljeriju kopnene vojske, bili
označeni prema godini njihovog uvođenja u naoružanje, npr obalni merzer M 80 kalibra 21 cm, koji je ušao u naoružanje 1880. godine.


Obalni top kalibra 305 mm D/40

Cijev obalnog topa kalibra 305 mm D/40 bila je od lijevanog čelika i pojačana (fretirana) vanjskim cjevastim omotačima, kao i završnim
prstenom. Okrugli klinasti zatvarač otvarao se na lijevoj strani, a brtvljenje je omogućavala čahura metka. Užlijebljena cijev imala je
progresivno uvijanje (kut uvijanja žljebova duž stijenke cijevi povećavao se od zatvarača prema ustima cijevi).
Top je bio postavljen na obalno postolje (lafet) istog naziva (305 mm D/40), gdje je gornji pomični dio postolja činila kolijevka na stalku pričvršćenom na središnji stup (pivot), koji je bio čvrsto usidren u cilindričnom okomitom oknu (topovskom bunaru), dok se na rubu okna
nalazio prstenasti kuglični ležaj, na kojem je ležao i okretao se gornji dio postolja.
Namještanje po nagibu i smjeru gađanja bilo je elektromotorno, ali se top po potrebi moglo namještati i ručno.
Za praćenje cilja postojali su dugački i kratki nišanski nastavci na cijevi topa, te daljinomjer i jedan nišanski nastavak na oklopnom štitu.

Municija:

Zrna:
Granata s upaljačem M 8 kalibra 305 mm
Protuoklopna granata s oklopnom kapom M 8 kalibra 305 mm.

Barutno punjenje (patrona):
Čahura M 98 kalibra 305 mm s vrećicom M 98 kalibra 305 mm za 90 kg baruta (u obliku cjevčica) tipa 25/622 mm, tipa M 97a.
Najveći domet topa bio je 17,8 km, ali su protuoklopne granate probijale 300 mm oklopa samo na udaljenosti do 5,3 km, odnosno
250 mm oklopa na 7,1 km, što je za to doba već bilo relativno slabo djelovanje.

Za punjenje topa postojala su kolica za strjeljivo u samom spremištu municije, te dizalo za dopremu municije do topa, s elektromotornim
ili ručnim pogonom. Uz sam top stajala je dizalica za municiju, koja ga je pomoću stlačenog zraka ili ručnim pogonom podizala do punjača,
gdje su zrno i barutno punjenje (čahura) jedno za drugim bili stavljani u cijev i potiskivani u ležište zrna i punjenja. Kao potiskivač je
služila ozubljena šipka s hidrauličnim ili ručnim pogonom.


Obalni topovi kalibra 280 mm D/35, D/35a i D/35b; topovi kalibra 280 mm D/35

Cijevi topova kalibra 280 mm bile su od čelika, obložene prstenastim plaštevima i pojačane završnim prstenima. Zatvarač je bio okruglog
klinastog tipa, otvarao se na lijevoj strani, a brtvljen je tzv. Broadwellovim brtvama, te je imao u sredini sustav za opaljenje (otvor s
navojem za inicijalno punjenje u kapisli). Cijevi su imale progresivno uvijanje.

Postolja obalnih topova kalibra 280 mm L/35 (a i b) bila su nalik postoljima obalnih topova kalibra 305 mm D/40, ali nisu imale središnji
oslonac ni središnji stup. Topovi su bili djelomice zaštićeni lakim oklopom, koji ipak nije štitio od izravnih pogodaka granatama.
Topovi su postavljeni  u parovima na postolju  s kliznom kolijevkom topa, u oklopnom tornju koji se podizao pomoću hidrauličnog pogona,
a oklop tornja bio je sastavljen od nekoliko dijelova.
Namještanje po visini i smjeru bilo je kod obalnih topova kalibra 280 mm nalik namještanju obalnih topova kalibra 305 mm, dok su se
topovi za kupole kalibra 280 mm okretali zajedno s oklopnim tornjem.
Za nišanjenje su topovi imali kazaljku za određivanje udaljenosti s nadzornom spravom, nišan, kazaljku smjera (samo iznimno kod topova
kalibra 280 mm D/35b) i kvadrant s libelom M 80 (samo iznimno kod topova kalibra 280 mm D/35 i D/35 a).
Za namještanje topova s kupolom postojali su po jedan desni i lijevi nišanski nastavak na topovskoj cijevi, sprava za određivanje visine
(nagiba) i smjera, rezervna sprava za visinu i smjer, nišan na oklopnom tornju za topove kalibra 280 mm s osnovnim daljinomjerom i
mjerilom (skalom) za određivanje smjera u stupnjevima, a samo iznimno i kvadrant s libelom M 80.

Municija:

Zrna:
Protuoklopna granata kalibra 280 mm
Granata s upaljačem kalibra 280 mm

Barutno punjenje:
Vrećice s barutom za obalne topove kalibra 280 mm D/35a, svaka s po 20,5 kg baruta tipa M 97a u obliku cjevčica 21/555 mm. Za svako ispaljivanje granate bilo je potrebno punjenje od dvije takve vrećice.
Vrećice s barutom za obalne topove kalibra 280 mm D/35b, svaka s po 24 kg baruta tipa M 97a u obliku cjevčica 21/555 mm. Za svako
ispaljivanje trebale su dvije vrećice.
Za obalne topove kalibra 280 mm D/35 i za topove u kupolama kalibra 280 mm koristilo se isto punjenje kao i za obalne topove kalibra
280 mm D/35b.
Za inicijalno paljenje služile su vijčane kapsle (Brandel) tipa M 8.
Najveći domet topova iznosio je 13,5 km, ali je djelovanje bilo ograničeno na probijanje oklopa debljine 300 mm na udaljenosti do 4 km,
te oklopa debljine 250 mm na udaljenosti do 5,8 km.
Doprema municije bila je jednaka onoj kao kod obalnih topova kalibra 305 mm, dok su uređaji za dopremu kod topova u kupolama
uključivali jednu dizalicu za zrno (granatu), jedno dizalo za barutno punjenje i hidraulični potiskivač

U nastavku možda treba napomenuti da se u većini literature o tim topovoma i utvrdama podatak o kalibru oruđa nalazio izražen
u centimetrima, a rijeđe u milimetrima.  Za niže navedene topove ostavit ću kalibre u centimetrima.


Obalni top kalibra 24 cm D/35

Topovska cijev kalibra 24 cm D/35 bila je od čelika, s prstenastim plaštevima i pojačana završnim prstenom. Okrugli klinasti zatvarač
otvarao se na lijevoj strani, imao Broadwellovo brtvljenje i otvor za inicijalni upaljač u sredini. Cijevi su imale progresivno uvijanje
užljebljenja, ali je prema ustima cijevi uvijanje prelazilo u stalno (konstantno).

Postolje je imalo oblik kolijevke sa središnjim stupom, a topovska cijev se nalazila na gornjem kliznom dijelu postolja (lafeta). Donji dio
postolja predstavljala je okrugla okretna ploča na kugličnim ležajima. Namještanje po visini bilo je hidrauličnim pogonom, a horizontalno određivanje smjera hidrauličnim ili ručnim pogonom.
Pomoćni uređaji za određivanje (praćenje) smjera uključivali su daljinomjer, spravu za praćenje cilja M 9, rezervnu nišansku spravu, mjerilo horizontalnog kuta otklona s kazaljkom smjera, a iznimno i kvadrant s libelom M 80.

Municija:

Zrna:
Protuoklopna granata kalibra 24 cm
Granata s upaljačem i kapom tipa M 8/8 kalibra 24 cm.

Barutno punjenje:
Vrećice s barutom za topove kalibra 24 cm D/35 s po 21 kg baruta u cjevčicama 21/700 mm tipa M 97a. Za svako ispaljivanje trebale
su po dvije vrećice.
Inicijalni upaljač: vijčana kapsla M 8.
Doprema municije do topa bila je pomoću kolica za municiju, hidraulične dizalice i drvenog potiskivača.

Kruppov obalni top kalibra 24 cm D/22

Cijev topa kalibra 240 mm sastojala se od unutarnje jezgre od lijevanog željeza s klinastim užljebljenjem, srednji dio cijevi bio je pojačan
prstenovima od lijevanog čelika, a vanjski prsten je nosio i oslonce za lafetiranje (ramena) s pločama koje su na njih pričvršćene
lijevanjem.
Okrugli klinasti zatvarač otvarao se na lijevoj strani i imao Broadwellovo brtvljenje.

Postolje je bilo od željeznih limova i vraćalo se poslije opaljenja pomoću povratnika u prednji položaj. Četiri kotača, po dva sprijeda i
straga na pomičnoj (premjestivoj) osovini, omogućavala su vodoravni pomak postolja pomoću ručica i zupčanika za namještanje na
polukružnim tračnicama, čime se top namještao po smjeru. Lafet je sprijeda bio pričvršćen na stup (pivot).
Sprave za namještanje na cijevima nalikovale su spravama obalnih topova kalibra 240 mm D/22, a ostale sprave za namještanje i
nišanjenje bile su nalik spravama na topovima kalibra 280 mm D/35.

Municija:

Zrna:
Granata s upaljačem (eksplozivna granata) kalibra 240 mm,
Protuoklopna granata kalibra 240 mm,
Tvrdo lijevana granata kalibra 240 mm.

Barutno punjenje:
Vrećice baruta za obalne topove kalibra 24 cm D/22, s po 24 kg baruta za protuoklopne i/ili tvrdo lijevane granate, ili vrećice za obalne
topove kalibra 240 mm D/22 s po 20 kg prizmatičnog baruta M 72 za eksplozivne granate.
Najveći domet iznosio je 6 km, oklop debljine 300 mm moglo se probiti samo na udaljenosti do 1,2 km, a oklop debljine do 250 mm na
udaljenosti do 3 km.
Doprema municije bila je kao kod topova kalibra 280 mm D/35.

Armstrongov obalni top kalibra 24 cm D/22

Cijev topa kalibra 240 mm isto je bila od lijevanog željeza i pojačana kao kod Kruppovih topova istog kalibra. Užljebljenje se konstantno
uvijalo na desno, a polja i žljebovi tekli su usporedno. I zatvarač je bio nalik zatvaraču na Kruppovim topovima kalibra 240 mm D/22.
Postolje i oprema također su nalikovali onima kod Kruppovih topova istog kalibra, a municija je bilo identična.


Obalni top kalibra 19 cm D/42

Dva topa kalibra 190 mm D/42 koje je 1903. proizvela tvrtka Škoda nalazila su se u sastavu tvrđavske artiljerije samo u sastavu obalne
baterije na brdu Kope. Radilo se o rezervnim cijevima za topove bojnih brodova klase ERZHERZOG, oklopnog krstaša SMS SANKT GEORG
i krstarica SMS KAISERIN UND KÖNIGIN MARIA THERESIA. Cijev je bila od čelika sa zatvaračem kao kod Kruppovih topova. Postolje je
preinačeno za novu ulogu i uporabu na kopnu, a kolijevka se nalazila na središnjem stupu, koji je ležao na okretnom prstenu s kugličnim
ležajem, nalik postolju obalnog topa kalibra 150 mm D/40. Topovi kalibra 190 mm imali su domet do 12 km, kod najveće elevacije do +12
stupnjeva.


Obalni top kalibra 15 cm (15 cm) D/40

Topovska cijev bila je od čelika i sastojala se od unutarnje cijevi, od plašta koji je obavijao cijev do samih usta i završnog prstena.
Zatvarač se otvarao na desnoj strani, bio plosnatog klinastog tipa, a dno čahure omogućavalo je brtvljenje. Užljebljenje je bilo stalno.
Postolje se sastojalo od kolijevke i središnjeg stupa, a namještanje po visini i smjeru bilo je ručno.
Za praćenje cilja služile su sprave za topove kalibra 150 mm D/40, mjerilo za određivanje visine s kazaljkom, mjerilo za određivanje smjera s kazaljkom, a iznimno i kvadrant s libelom M 80.
Topovi su imali oklopne štitove za zaštitu posade, nalik štitovima na ratnim brodovima.

Municija:

Zrna:
Protuoklopna granata s kapom M 97/8
Eksplozivna granata M 97/96
Eksplozivna granata s kapom M 98/8a
Šrapnel M 97/96b

Barutno punjenje:
Čahura kalibra 150 mm M 97 s 8,3 kg baruta u cjevčicama 15/710 mm.
Najveći domet topa bio je 10,6 km.

I još da dodam par podataka o obalnim tvrđavskim merzerima.

Obalni merzer M 80 kalibra 210 mm

Cijev kalibra 210 mm bila je od čelične bronce i lijevana od jednog komada, imala užljebljenu unutarnju cijev i lijevo postavljen plosnati
klinasti zatvarač, a čahure su omogućavale brtvljenje na zadnjaku cijevi. Starije cijevi sastojale su se od jedne središnje cijevi («jezgre»)
i jednog vanjskog plašta za ojačanje, na kojem su se nalazila i ramena za oslanjanje na postolje. Užljebljenje se uvijalo progresivno.
Postolje obalnog merzera kalibra 210 mm M 80 bilo je tzv. okvirnog tipa i postavljeno na središnji stup.

Namještanje po visini i smjeru bilo je ručno.

Kao nišanske sprave korištene su kazaljka nagiba (elevacije), nišan (vizir), skala za namještanje po smjeru s kazaljkom smjera i kvadrant
s libelom.

Municija:

Zrna:
Bomba M 80
Ekrazitna bomba M 80
Ekrazitna bomba M 99/9

Barutno-pogonsko punjenje:
Čahura s barutom.


Obalni merzer M 73 kalibra 210 mm

Cijev kalibra 210 cm bila je od jednog komada lijevanog čelika s konstatnim uvijanjem žlijebova, a bila je predviđena za okrugli zatvarač
klinastog tipa koji se otvarao na lijevoj strani, s Broadwellovim brtvljenjem i središnjim otvorom za inicijalno punjenje.
Okvirno postolje na središnjem stupu bilo je nalik postolju obalne haubice M 80 kalibra 150 mm.

Visina i smjer namještani su ručnim pogonom.

Za nišanjenje su služile kazaljka za pokazivanje nagiba, nišanska sprava, skala (mjerilo) za određivanje smjera s kazaljkom smjera i
kvadrant s libelom.

Municija:

Zrna:
Bomba M 78
Ekrazitna bomba M 98

Barutno-pogonsko punjenje:
Vrećica M 98 za barut za mužare kalibra 210 mm s 2 kg baruta M 93 u pločicama promjera 2/4 mm, ili vrećica M 98 za mužare kalibra
210 mm s 0,55 kg i 0,4 kg baruta M 93 u pločicama promjera 1/3 mm kao djelomična punjenja.
Inicijalno punjenje: kapsle M 80/7 i M 80

Kad je počeo 1. svjetski rat, u Puli su u naoružanju bili još samo merzeri tipa/vrste M 1880.

I još malo o merzerima većeg kalibra.

Merzeri M 98 i M 98/7 kalibra 240 mm

Ti su merzeri kalibra 240 m služili od 1915. i u obalnoj odbrani, premda samo pojedinačno i u manjem broju. Imali su postolja u obliku
kolijevke na središnjem stupu, a moglo ih se rastaviti na četiri dijela za prijevoz na konjskim zapregama ili na dva dijela za prijevoz
vučnim motornim vozilima.
Postojale su dvije verzije, jedna s plaštem oko cijevi koji se protezao do usta cijevi (verzija M 98/7), a druga s plaštem koji je pokrivao
samo dvije trećine topovske cijevi (verzija M 98).
Cijev je bila postavljena na kliznom postolju, imala je vijčani zatvarač, a ispaljivala se granata težine 133 kg. Brzina na ustima cijevi
dostizala je 278 metara u sekundi. Najveći domet iznosio je 6,5 km.

Jedan primjerak merzera M 98 kalibra 280 cm može se danas vidjeti u prostorijama Vojnog povijesnog muzeja u Beču.


Obalni merzerr kalibra 305 mm D/10

Potrebe borbe protiv sve jače oklopljenih bojnih brodova s oklopnim palubama zahtjevale su merzere još većeg kalibra pa su u Pulu stigli
i ovi teški merzeri. Stoga su dva merzerra M 11 kalibra 305 mm prilagođena za uporabu u sastavu obalne artiljerije i nazvana obalnim
merzerima kalibra 305 mm D/10 (ponekad i merzerima tip/uzorka 1912). Oružja su postavljena na čelične ploče, koje se moglo okretati u
punom krugu do 360o, a od originalnog postolja upotrebljeni su samo bočni dijelovi. Najveća razlika bila je u zaštiti teškim oklopnim
polukupolama, koje su trebale štititi merzere od protivničkih pogodaka. Ta dva oružja ugrađena su 1912. u «privremenu bateriju merzera
kalibra 305 mm Kope» lokacija u blizini Banjola kraj Pule, gdje su ostala do kraja rata. Baterija je do 1915. dogradnjama i preinakama
pregrađena u stalnu bateriju, a francuska obavještajna služba čak ju je nazivala «ouvrage» (snažno zaštićen obrambeni položaj smješten
pod zemljom).

Municija:

Zrna:
Standardna granata od niklovog čelika za uporabu protiv utvrđenih ciljeva, težine 385 kg (od čega 40 kg trotila kao eksplozivno punjenje).
Ovisno o upaljaču granata je označavana kao M 11/9 ili M 11/13, a mogla je eksplodirati sa ili bez zadrške.

Granata za uporabu protiv jedinica (kopnene vojske) od ugljikovog čelika, za uporabu protiv većih jedinica ili poljskih utvrđenja, također
težine 385 kg (s 40 kg trotila), a s upaljačem M 9 oznaka granate glasila je M 11/9.

Laka granata za uporabu protiv jedinica od ugljikovog čelika rabljena je protiv lakših utvrđenja, imala 287 kg težine, bila je kraća od gore spomenute granate protiv jedinica, a s upaljačem M 9 nazivana je granatom M 15/9.

Granata sa šrapnelom protiv jedinica na otvorenom bila je teška 300 kg i punjena s 38 kg trotila, imala je udarni upaljač ili upaljač koji se
aktivirao ovisno o udaljenosti, tzv. dvostruki upaljač za granate sa šrapnelom M 15.

Barutno-pogonsko punjenje:
Za ispaljivanje granata korišten je bezdimni barut prstenastog oblika M 97 u četiri odvojena djelomična punjenja s jednim dodatnim
punjenjem, koje se moglo koristiti samo kod lakih granata M 15/9. Merzeri M 16 koristili su sedam normalnih i jedno dodatno punjenje, koje
se po potrebi smještalo u mesinganu čahuru, a u njeno dno, ovisno o tome da li je merzerr bio tipa M 11 ili M 16, uvijala se kapsla M 98/11,
M 11/16 ili M 18.

I još jedan zanimljiv detalj kako su mornarički artiljerci probali na stari bojni brod ugraditi tešku opsadnu kopnenu haubicu.

Opsadna haubica M 16 kalibra 380 mm

To je oružje bilo jedno od najboljih artiljerijskih oružja Prvog svjetskog rata i predstavljalo najviši stupanj u razvoju teške artiljerije.
Kad je barun Emil Škoda posjetio uništene belgijske utvrde, koje su razorili njegovi merzeri, donio je odluku razviti još teže oružje, ali
jednako pokretno kao merzer kalibra 305 mm. U to doba već je postojalo jedno slično oružje, haubica M 14 kalibra 420 cm za obalnu
obranu (npr. baterija Gomila kod Pomera), ali dotična je bila planirana za ugradnju u oklopne tornjeve, nije bilo jako pokretna, a i prijevoz
je ovisio o dobrim željezničkim vezama.

Stoga je viši inženjer poduzeća Škoda, Richard Dirmoser, dobio nalog razviti artiljerijsko oružje, koje bi imalo najveći domet do 15 km,
ali bi bilo pokretno poput opsadnog merzera kalibra 305 mm.

Jedna od tih teških haubica kalibra 380 mm  čak je 1918. kratko razdoblje bila u mornaričkoj službi. Na bojnom brodu SMS BUDAPEST
skinuta je pramčana topovska kula s dva topa kalibra 240 mm i na njeno mjesto ugrađena ta haubica. Rezultati nisu zadovoljavali
(brod se kod gađanja zbog povratnog trzaja jako ljuljao) a i preciznost je bila nezadovoljavajuća (vjerojatno radi ljuljanja), pa je haubica
opet skinuta i poslana u Mađarski Györ.

Municija:

Zrna:
Granata M 16 za gađanje utvrda i poljskih ciljeva, težine 740 kg
Šrapnelska granata M 17 za gađanje postrojbi, težine 600 kg

Barutno-pogonsko punjenje: mesingana čahura s barutnim vrećicama težine do 47,5 kg


Jedan primjerak posljednje takve haubice s dva ležaja za „ramena” je haubica kalibra 380 cm koja se nalazi u Vojnom povijesnom muzeju
u Beču, neki govore da je to upravo ona koja je na kratko bila u mornaričkoj službi.

Evo priložit ću i jednu originalnu fotografiju iz 1918. na pramcu broda i jednu snimljenu dvedeset godina kasnije u Vojnom muzeju u Beču.

Eto da dodam još jednu malo oštriju fotografiju baterije na lučkoj obalnoj utvrdi Valmaggiore u Pulskoj kuci, snimljenu 1909. godine.
Vidi se samo lakši top kalibra 150 mm.

Pa da i ja dodam onaj drugi top kalibra 280 mm, tvrđava je imala dvije baterije dva obalna topa kalibra 150 mm i dva obalna topa
kalibra 280 mm.

Pula je bila okružena utvrdama za obranu luke. Evo fotografije utvrde Fort Stoja koja je građena krajem osamdesetih godina prošlog
stoljeća. Fotografija prikazuje podizanje oklopne čelične kupole za baterije 2 x 280 mm.

Evo jednog ogromnog Škodinog obalnog topa kalibra 305 mm na Sakorđani (ispod Zlatnih stijena u Puli). Kod prve probe došlo je do
eksplozije cijevi pa su mnogi prisutni stradali uključivo  jedan AU admiral

Pročitao sam da su te probe gađanja vršili ispred fronte prema Veneciji, ali kako haubica nije bila dovoljno stabilizirana cijeli brod bi se
osijetno počeo ljuljati i onda ako iz prve nije bio pogodak poslije više nisu imali šanse da pogode cilj. Ipak govorilo se da su eksplozije
tih probnih granata izazvale veliki strah kod talijanskih vojnika.

Ovakvi topovi kalibra od 190 mm su bili na bateriji Kope (ili Monte Kope) ali su imali zatvoreniji štit.
U vrijeme kad su postavljeni smatrani su jednim od modernijih i kvalitetnijih topova te klase. Takvi
topovi su bili ugrađivani i kao sekundarni kalibar na nekim Austrougarskim bojnim brodovima ali s
jačim štitom brodske izvedbe.

Mnoge obalske utvrde oko Pule imale su i topove manjih kalibara 70 mm i 47 mm, a neke i kalibra 90 mm.

Za blisku obranu tvrđave su raspolagale i lakim topovima (kalibra 70 mm D/42) na mornaričkim lafetima i pokretnim
poljskim topovima (poljski top kalibra 90 mm M 75/96).

Evo skice topa kalibra 70 mm i par fotografija originala izloženog u Vojnom muzeju u Beču.

Postavio bih i ovu mjernu skicu-sliku teškog AU obalnog topa kalibra 240 mm. Prema nekim podacima i u ovisnosti o vrsti
barutnog punjenja imali su domet od oko 23 km, samo što na toj udaljenosti protuoklopna granata ne bi mogla probiti
oklop deblji od 100 mm što nije bilo dovoljno za ondašnje krstarice i bojne brodove.

Radi "lakše" orijentacije postavit ću i ovu skicu obalnih utvrda i obalnih baterija oko Pule za vrijeme Austrougarske.

Danas smo bili radišni pa smo dosta napisali o Pulskim utvrdama i obalnim baterijama i postavili dosta zanimljivih fotografija. Postavio bih
i tablični pregled svih utvrda i baterija i utvrđenih položaja oko luke Pula s početka 1914. godine ali prije početka 1. svjetskog rata sa
svim njihovim naoružanjem.

Početkom 1. svjetskog rata neke razoružane utvrde su opet naoružane, a nekima je i pojačano naoružanje.  Kada se to sve pogleda i
prebroji može se vidjeti koliko je tu materijala, rada i novaca uloženo u utvrđivanje glavne ratne luke Pula za vrijeme Austrougarske. A
tijekom cijelog rata praktički ništa nije aktivno upotrebljeno osim možda protuavionske paljbe na Talijanske avione i balone koji su
nadlijetali i bombardirali Pulu. Ipak te močne utvrde su poslužile kao dosta uvjerljivo sredstvo odvraćanja Talijanske mornarice od
napada brodovima na Pulu.

Evo jedne stare fotografije snimljene 1917. godine na položaju obalne baterije Monte Cope-Kope kod Banjola u vanjskom krugu baterija
oko ratne luke Pula. U pozadini se slabašno nazire položaj utvrde Fort Verudella što je netko olovkom i pisao po fotografiji.

A evo i jedne stare fotografije iz 1886. godine koja prikazuje završnu fazu postavljanja oklopne kupole za dva obalna topa kalibra
280 mm na Fort Verudella. Oni koji poznaju današnju Verudellu primjetiti će da je onda oko tvrđave sve bilo golo bez drveća. Sama
fotografija je snimljena negdje iz smjera današnjeg kompleksa Punta verudella.

Zaista sve okolo je golo, nema niti malog molića u uvali ispod utvrde. Utvrda je danas relativno dobro očuvana, u njoj je akvarij.
Šteta je što su topove i cijelu oklopnu kulu Talijani razbili i rastalili, bili bi danas lijep spomenik na ta vremena.

Evo kako je to izgledalo 1886. u izgradnji i kako izgleda u današnje dane pa je i napisana stručna publikacija.

Svaka čast, zvek i zpetrov9! Onaj popis je vrlo vrijedan!

(Ako nekoga buni što je utvrda Lussin (= Lošinj) spomenuta među pulskim utvrdama, to je zato što je Lošinj spadao u sustav obrane Pule jednako kao i druge utvrde...)

Evo jednog skena iz knjige Utvrda Pula gdje se vidi faza izgradnje obalne utvrde Stoja, zatim razbijanje oklopne kupole i topova iste
od strane Talijana i stanje 2003. godine. Danas izgleda još žalosnije.

Evo jednog skena iz knjige Utvrda Pula gdje se vidi faza izgradnje obalne utvrde Verudela, i stanje 2003. godine. Danas izgleda bolje
jer je u utvrdi smješten akvarijum pa je utvrda i okolina uređena koliko to mogućnosti dopuštaju.

Zanimljivo je uočiti način gradnje i dopreme teške oklopne kupole na krov utvrde. Bio je izgrađen nasip i na njemu postavljene tračnice
po kojima se onda teški teret dopremao. Poslije se je nasip i tračnice uklonilo.

Evo i fotografija iz faze izgradnje obalne baterije teških oklopnih haubica od 420 mm na poziciji Gomila blizu Pomera kraj Pule.
Kako pozicija izgleda danas već sam postavio fotke pa ih ne bih ponavljao.

Evo i jedne fotografije slabe kvalitete na kojoj je vidljiv položaj obalne baterije topova od 190 mm Monte Kope
nedaleko Banjola.

Evo i jednog pogleda na unutarnju lučku obalnu utvrdu Valmaggiore snimljenu s pozicije na starom "tortastom" tornju Fort Munide.
Šteta što je dubinska oštrina pozadine slaba, ali to se sada ne može popraviti.

Evo još jedne fotografije obalne baterije haubica kalibra 420 mm u čeličnim kupolama, vidljive su obje haubice.
Zaista su izgledale zastrašujuće i vrlo moćno.

Krenimo opet s utvrđenjima oko Pule i to na otočju Brijuni. Evo jedne vojne karte s rasporedom utvrda iz 1913. godine

Ovo je obalna utvrda Fort Brioni Minor snimljena iz zraka. Na njoj su još uvijek sačuvana ona dva obalna topa kalibra 150 mm čije su
slike već prije postavljene.

Ispred tvrđave na obali se vidi torpedna baterija-stanica koja je služila za obranu torpedima prema otvorenom moru.

Gore na sjever bila je vanjska obrana na području Barbariga-Paravia. Glavno uporište je bila utvrda Fort Forno s obalnim topovima
kalibra 305 mm  L/40 i obalnim topovima kalibra 280 mm L/35b. Evo skena AU karte s rasporedom utvrda iz tih vremena.

Evo kako je izgledao Fort Forno 1914. godine snimljen iz zraka, slika je na žalost slabe kvalitete.

Evo za poznavatelje artiljerijskih oruđa iz vremena AustroUgarske kako je izgledao teški obalni top kalibra 305 mm. To su bili topovi
najvećeg kalibra na Pulskim utvrdama (osim dvije haubice baterije Gomila koje su bile 420 mm ali haubice).

A ovako su izgledali obalski topovi kalibra 280 mm u raznim izvedbama.

I na kraju šetnje kroz pregled teških obalnih topova AU mornaričke artiljerije evo prikaza jedne čelične oklopne kupole za obalne
topove kalibra 280 mm. Takve kupole su imale utvrde oko Pule.

Čudno da na otoku Cosada nije bio neki vojni objekt, mislim da su negdje bili podaci o objektima neke mornaričke škole.
Na karti to ne primjećujem.

Točno je da se ništa ne vidi na otočiču Cosada-Kozada kao što je točno i da je tamo bila "ispostava" škole letenja
AU mornaričke avijacije.  Otočić je bio otkupljen 1912. i tek krajem iste godine su otpočeli radovi na instalacijama
i objektima i na kraju je bio lijepo dotjeran. Karta koja je prije prikazana ima zadnju podlogu-stanje iz 1909. godine
pa se tada i nije imalo što ucrtati.

Priložiti ću par fotografija ne baš predobre kvalitete ali od tada je prošlo mnogo dana pa su i fotke malo oštećene.
Isto ću citirati i dio članka sa stranica KuK Pula.

"Kako je otok Katarina usprkos nasipavanju i proširenju ipak bila premala za razvoj  mornaričkoga zrakoplovstva, tražila se moguća
pozicija za obuku pilota. Iako je otok Kozada (Kotež) udaljen od Pulske luke zbog svojih pozitivnih osobina, otkupljen je od uprave
odmarališta Valbandon za 90000 kruna, u lipnju 1912. godine. Njegovih 60000m2 površine, zaštićeno je poluotokom Proština
(Rt. Christo) od udara juga a kopnom zaštićen od bure i kao takav pružao je savršenu lokaciju za obuku mornaričkih pilota. Uvala
Madona odgovarala je za start i prilaz  zrakoplova. U prosincu 1912 i početkom 1913. započeli su pripremni zemljani radovi, uređenje
akvatorija i popratne instalacije za njegovu uporabu. Na sjevernoj strani izravnava se plato a od viška materijala gradi se lukobranu
uvali Madona, čineći tako zaklon za privezane zrakoplove. Gradi se i staza za transport na kopnu, radionica i tri hangara sa platnenim
pokrovom. Ispred radionice gradi se i objekat za smještaj pilota i objekat za osoblje školskoga centra. U kolovozu 1914.izgrađeno je i
pristanište sa dizalicom za hidroavione. Nakon dva mjeseca dovršava se i spremište br.8, a za godinu dana i spremište br.9. Osnovna
zadaća postaje bila je školovanje i obuka mornaričkih pilota.Obuka se sastojala od tematskih vježbi, upravljanja morem bez mogućnosti
uzleta, postizanja startne brzine, kratkih letova na malim visinama sve doleta na 50m visine, a kao posljednji test kružna i spiralna te
let sa teretom. Takvi piloti kasnije su upućeni u postrojbu na školovanje na novim dvokrilcima tipa Lohner, a kasnije na Brandenburgovim zrakoplovima oznake "K". Od svibnja 1915 primjenjuju se i tečajevi za motritelje tako da je svaki kandidat morao ovladati i fotografijom, telegrafijom pa čak i bacanjem bombi i upotrebom strojnice. Postaja na Kozadi koristila se isključivo školskim zrakoplovima oznake "S" (schulflugboot), većina tih hidroaviona bila je „domaće“ radinosti pulskoga letačkoga arsenala. Tijekom školovanja pilota puno je aviona
oštećeno i uništeno a nekolicina i sa smrtnim ishodom (1). Stalnu posadu činila su dva časnika instruktora od kojih je jedan poručnik
bojnoga broda Heinrich Fontaine von Felsenbrunn *, a nakon njegove pogibije zamjenjuje ga Glauko Prebanda. Voditelj škole za obuku
bio je satnik Aslfred Minarelli. Kada zbog zastarjelih zrakoplova nije mogla u potpunosti izvršiti obuku, veći je broj časnika i osoblja
prebačen u Hamburg Fuhlsbuttel.

Pred kraj rata škola je imala 30 hidroaviona i 65 polaznika. Kao posebna zanimljivost ističe se i stanica za golubove pismonoše. Naime
kako je samo nekolicina zrakoplova imala radio vezu odlučeno je da se pokušaju koristiti i golubovi. Na otoku su trenirani i uzgajani.
Puštani su u slučaju nesreće ili prisilnoga ateriranja.  

  Prvo puštanje desilo se 20.06.1916. iznad ušća rijeke Po na visini od 2.300m. Pušteno je 8 golubova a na otok ih se vratilo 7. A
kasnije je na svaki ratni zadatak pilot uzimao pet golubova. Zapovjednik postaje za golubove pismonoše bio je kadet Paul Wachtel."

Na zadnjoj fotografiji je stanje današnjih dana, jedva se i naziru neki ostaci, a i kada smo na tlu ne vidi se puno više.

Obalno topništvo.

Rat se bliži kraju i PZO je suvremenija.

Po broju se pronalazi da je to 4. pulska tvrdjavska topnicka regimenta.
[attachment=1]

Vidi ovaj zidić. Za u polje dušu da.

Vrlo zanimljive fotografije. Treća po redu, obalni top od 240 mm bi mogao biti snimljen na Fortu Fizela ili Fortu Valmaggiore u luci Pula.
Te utvrde su imale takve kalibre i instalacije za posluživanje topova. Ali moglo je biti i na Fortu Valovine. Šteta što se od dima ne vidi
pogled naprijed, možda bi se nešto više i sigurnije dalo zaključiti. Od svih Pulskih tvrđava s takvim tipom obalnih topova najočuvanija
je Fizela pa me zato položaj na fotografiji odmah asocira na tu utvrdu. Evo jedne fotke te utvrde iz relativno današnjih dana koje sam
snimio prije 6 godina. Položaji topova kao na slici su bili gore, s mjesta fotografije se vidi samo postolje, ne i šine i kolica za dovoz
granata.

Evo par starijih fotografija iz vremena Austrougarske.

Prva prikazuje 190 mm topove obalne baterije Monte Cope kod Banjola blizu Pule.

Druga prikazuje prekrcaj teških topova (cijevi) sa željeznice na kolski prijevoz. Gledao sam fotografiju ali ne mogu s točnošću zaključiti
na kojem mjestu u Puli ili okolini je snimljena.

Treća prikazuje "pomorski" prijevoz jednog teškog 280 mm topa, pretpostavljam na obalnu utvrdu u Pulskoj luci, topove tog kalibra su
imali svi obalni fortovi, a neki veći su imali i kalibre 305 mm (Punta Cristo). Točnu lokaciju mi je teško odrediti, možda negdje oko Zonke?

Fotografije su bile objavljene na internet stranicama "Svi koji bi voljeli hodati Pulom u doba Austro-Ugarske"

[attachment=1]

di je tocno bila ova zadnja haubica

Monte cope

Zanimljiva fotografija haubice od 305 mm u oklopnoj kupoli i ako ne znam baš sigurno da li je ona bila na Monte Cope ili negdje drugdje kraj
Pule. Znam da su kraj Pule preko puta Pomera bile haubice najvećeg kalibra u oklopnim kupolama, kalibar je bio 420 mm. Danas je na
njihovom mjestu ostala samo gomila betonskih ruševina. Talijani su u vrijeme svoje vladavine sve minirali da bi izvukli željezo i čelik. Baterija
tih haubica se zvala Gomila.

Poštovani, imam jedno pitanje vezano za ranije postavljene slike sa bitnice monte kope. S koje strane je najbolje proć da bi se objekt mogao pogledati? nadam se da se ne nalazi unutar ograde nekadasnje radarske stanice?
hvala

detalj iste fotografije
[attachment=1]

to je vrlo vjerojatno ovaj top:
[attachment=1]

Objekat nije unutar ograde, treba autom nakon skretanja za Volme (Premanturska cesta) nakon stotinjak metara skrenuti desno i ići gotovo
do rampe i onda se na lijevo može parkirati ili ispred rampe, Onda se može ići lijevo uz nekakvu "nazovimo je" ogradu par stotina metara i tu
ste. S obzirom na grmlje i teren ne bih preporučio ljeti jer ima i zmija, recimo na jesen ili zimi. Nadam se da sam malo pomogao i ako s dosta
zakašnjenje ali upit mi je promakao.

Čini mi se da je ovo snimak obalne baterije Fizela u trenutku opaljenja 240 mm topa.

Baterija Fisella je imala topove od 21 i 28 cm.

Tovar M.Losinj.
[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4][attachment=5][attachment=6][attachment=7][attachment=8][attachment=9][attachment=10]