PALUBA

Vojna istorija => Sukobi => Topic started by: Deligrad on October 19, 2010, 01:47:18 pm

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info



Title: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Deligrad on October 19, 2010, 01:47:18 pm
Ovo je malo prearđeni tekst iz Vesnika vojnog muzeja koji sam uradio sa kolegom R. Radovanovićem.






Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine



Pre Prvog svetskog rata Dunav nije igrao veliku ulogu u razmeni dobara između centralne Evrope s jedne i donjeg Dunava i Crnog Mora s druge strane. Eksportni produkti iz Male Azije, južne Rusije, dunavskog ušća, pa i iz zapadne Rumunije i istočne Srbije za zapadnu, severnu i srednju Nemačku, Englesku, Francusku, Švajcarsku i severnu Češku nisu transportovani Dunavom, već isključivo morem, jer je morski put bio jeftiniji i brži, ma da je bio duži. Visoke dunavske vozarine, prouzrokovane uzvodnom sporom vožnjom i ograničenosti tonaže objekata nisu mogle da se takmiče sa tada vrlo jeftinim pomorskim vozarinama. Zavisnost robnog prometa Dunavom od visine pomorskih vozarina izražavala se u pomeranju težišta ravnoteže između dunavskih i pomorskih vozarina. Burski i Rusko-japanski rat vezao je znatan deo svetske tonaže i prouzrokovao poskupljenje pomorskih vozarina. Težište na Dunavu pomaklo se u pravcu istoka, pa je tako dunavski promet oživeo. Kad je potom pomorski promet opao, pomaklo se težište na Dunavu u pravcu zapada, jednom prilikom, čak do Smedereva.

To znači, da je tada transport robe iz Smedereva preko Suline, Roterdama, Manhajma do zapadne Nemačke bio jeftiniji, nego trans¬port Dunavom od Smedereva do Regensburga. Robni promet Dunavom ograničavao se stoga na one artikle, koji su podnosili dugi i spori transport, te su mogli konkurisati železničkim tarifama. Visini dunavskih vozarina doprinosilo je i neracionalno iskorištavanje remorkera i plovnog puta. Dunavom se vozilo u principu samo danju, često zbog konzervatizma rečnih brodarskih preduzeća i nedovoljnog obeležavanja plovnog puta, a najviše zbog ograničenja od strane državnih rečnih vlasti. Tek u Svetskom ratu, kad su vojne potrebe nalagale hitnost transporata, vozilo se Dunavom sve više i noću, a da se pri tom nezgode nisu dešavale. Između dva svetska rata je plovidba noću postala pravilo na Dunavu, osim za vreme magle i kroz katarakte đerdapskog i gornjo-dunavskog sektora. Naravno da je obeležavanje Dunava u međuvremenu bilo usavršeno, a i vođenje brodskih svetlostnih signala prilagođeno je “Pravilima za izbegavanje sudara na moru”. Jasno je, da je radni efekat plovnog parka pri sistemu vožnja samo danju bio polovina radnog efekta pri sistemu neprekidnih vožnja danju i noću.

Centralne sile nisu ni slutile, kakvu će ulogu igrati Dunav u saobraćajnom pogledu tokom Svetskog rata. Stoga nije na rukovodećim mestima ni polagan poseban značaj Dunavu kao vojnoj komunikaciskoj liniji. Dunavski plovni objekti bili su zamišljeni samo kao sredstvo za prebacivanje trupa s jedne obale na drugu.
U bivšoj Austro-Ugarskoj postojao je ugovor između države i subvencionisanih rečnih parobrodarskih društava o brodovima i šlepovima, koje će društva staviti vojnoj sili na raspoloženje za slučaj rata. Najveći deo plovnog parka celokupne dunavske mreže pripadao je pre Prvog svetskog rata austro-ugarskim parobrodarskim društvima DDSG i MFTR, te su prema tome ova društva obavljala glavni deo prometa na Dunavu i njegovim plovnim pritokama i kanalima. Društva ostalih dunavskih država i to: nemačka (SD i BL), rumunska (NFR i SRD), ruska (RDP), srpska (SBD) i bugarska, učestvovala su većim ili manjim delom u dunavskoj plovidbi. Kao merilo za veličinu prometa na Dunavu mogu poslužiti podaci o tranzitnom prometu kroz đerdapski sektor.

Remorker Sprskog brodarskog društva "Takovo"
[attachment=5]

Godine 1912. prošlo je Dunavom kroz Đerdap uzvodno 967 šlepova sa 468.486 tona tovara, a nizvodno 762 šlepa sa 276.534 tone tovara.

Kad je Austro-Ugarska objavila Srbiji rat, prestao je svaki promet između gornjeg i donjeg Dunava, jer je deo Dunava od Beograda do Oršave postao ratno područje, te je ovo prekidalo vezu Dunavom Austro-Ugarske sa državama donjeg Dunava i Crnog Mora. Deo Save od Beograda do ušća Drine postao je isto tako ratno područje, te je bila onemogućena plovidba na tom delu Save. Tako je trgovačka plovidba Dunavom bila ograničena na deo Dunava i njegove plovne pritoke i kanale samo u granicama Austro-Ugarske. Analogno se ograničavala plovidba donjim Dunavom na pribrežne države donjeg Dunava.

U dunavskoj plovidbi za vreme Svetskog rata ističu se četiri perioda. Prvi od početka neprijateljstava (28 jula 1914 godine) do okupacije Srbije od strane centralnih sila; drugi od otvaranja Dunava za centralne sile okupacijom srpske obale Dunava (novembra 1915 godine) do stupanja Rumunije u Svetski rat; treći od stupanja Rumunije u Svetski rat (avgusta 1916. godine) do okupacije Vlaške i Dobruxe po ccntralnim silama; četvrti od okupacije delova Rumunije od strane centralnim silama (decembra 1916. godine) do svršetka Svetskog rata. Mi ćemo se ovog puta zadržati samo na prvom periodu koji obuhvata temu ovog rada.


Saobraćaj na Dunavu od 28 jula 1914. do novembra 1915. godine

U tom periodu imao je Dunav za centralne sile samo značaj interne saobraćajne linije u okviru vojnih granica i to uzvodno od Zemuna, dok se Srbiji pružala mogućnost da se koristi Dunavom niže Oršave za vezu sa Rusijom.

Početkom rata bilo je u vojnoj upotrebi centralnih sila srazmerno vrlo malo najmljenih brodova i šlepova, koji nisu imali organizovano vođstvo, već je o njihovoj upotrebi odlučivala ona teritorijalna komanda, na čijoj su se teritoriji nalazili. U jesen 1914. godine počelo se uviđati, da je potrebna organizovana uprava plovnog parka za vojne svrhe, te je obrazovano odeljenje za plovidbu u sastavu vojne-transportne uprave broj 4 u Subotici i izvestan broj pristanišnih komandi. Deo trgovačkog rečnog plovnog parka, unajmljen za vojne svrhe, služio je u tom periodu za snabdevanje austro-ugarske dunavske flotile pored adaptiranih brodova i šlepova za pojačanje i tren du¬navske flotile. Naročito adaptirani šlepovi u vuči remorkera služili su za prevoženje trupa na kraća otstojanja i za prebacivanje trupa preko reka, specijalno pri prelaženju preko Dunava, u vremenu do izgradnje pontonskog mosta po izvršenom prelazu. Transporti hrane, ratne spreme, municije i trupa Dunavom i Savom rasteretili su železnice centralnih sila, ali rečni plovni park centralnih sila bio je samo malim delom iskorišćen za vojne svrhe.


Vojna organizacija dunavskog saobraćaja centralnih sila
u prvom periodu Prvog svetskog rata


Sa trajanjem Svetskog rata postepeno je rasla važnost vojnog saobraćaja Dunavom. Pošto se pokazala potreba centralnog upravljanja plovnim parkom, najmljenom za vojne svrhe, uspostavljeno je bilo u jesen 1914. godine Odeljenje za plovidbu kod vojno-transportne uprave broj 4 u Subotici. Ovo odeljenje za plovidbu premešteno je u Beč i ušlo u sastav ZTL-a (Zentraltransportleitung), čim je Dunav bio otvoren za saobraćaj sa Rumunijom i preko Bugarske sa Turskom. Odeljenje za plovidbu upravljalo je preko svojih organa kako prebacivanjem Poćorekovih i Makenzenovih armija preko Dunava i Save u godinama 1914, 1915 i 1916, tako i svim vojnim transportima trupa, municije, hrane i ostalim snabdevanjem, ukoliko je bilo upućeno vodenim putem. Delokrug odeljenja za plovidbu, kao upravne vlasti celokupnog vojnog saobraćaja Dunavom i njegovim plovnim pritokama i kanalima, bio je sledeći:

1. Upravljalo je celokupnim uvozom životnih namirnica, stočne hrane, sirovina i mineralnog ulja iz Rumunije i balkanskih zemalja u dunavska pristaništa centralnih sila, prenevši od decembra 1915. do kraja 1917. godine oko 3,000.000 tona tovara.
2. Snabdevalo je balkanske železnice ugljem.
3. Rukovodilo je transportima municije i ratnog materijala za Bugarsku i Tursku, ukoliko su oni išli vodenim putem.
4. Transportovalo je vodenim putem preko 70.000 ranjenih.
5. Organizovalo je i održavalo prevoze i trajekte u Šapcu, Zabrežju, Đurđevu i Brajili.
6. Organizovalo je dizanje potonulih i potopljenih plovnih obje-kata. Dejstvom saveznika bilo je potonulo ukupno 766 objekata, a do decembra 1917. godine bilo je dignuto 379 objekata.
7. Osposobljavalo je za ukrcavanje šlepova rumunska dunavska pristaništa, koja su Rumuni pri povlačenju razorili, da nebi po-služili neprijatelju.
8. Delomično je učestvovalo u civilnom saobraćaju stavljajući svoje neuposlene remorkere i šlepove na raspoloženje za trgovački promet.

Ova vojna organizacija rečne plovidbe razlikovala se od vojno-železničke organizacije. Ona je upravljala preko svojih organa centralizovanim rečnim plovnim parkom uzevši jednostavno u najam sve remorkere, šlepove i druge potrebne plovne objekte. Centralu je sačinjavalo odeljenje za plovidbu kod ZTL-a u Beču. Centrali su bile potčinjene 4 plovidbene ekspoziture u Beču, Subotici, Oršavi i Ruščuku. Ovim ekspoziturama, od Regensburga do Brajile, bilo je potčinjeno 38 pristanišnih komandi kao izvršnih organa centrale i ekspozitura. Neposredno je bio potčinjen centrali jedan izaslanik u Bukureštu, zatim komande formiranih odreda za dizanje potonulih objekata, detašmani za označavanje plovnog puta i bolnički brodovi.


Srpsko brodarsko društvo

U Kneževini Srbiji 1850. godine pokrenuta je inicijativa o formiranju parobrodskog društva. U “Serbskim novinama” je objavljen projekat za osnivanje parobrodskog društva koje bi se nazivalo Društvo parobrodsko u Knjaževstvu Srbije. Sve je ostalo samo na projektu. Miša Anastasijević, Jovan Kumanudi i Ilija Moskovljević su ponovo pokušali sa osnivanjem parobrodskog društva 1857. godine. Ni ovaj pokušaj nije uspeo ali je zato 1860. godine formirano Francusko-serpsko parobrodsko društvo sa zadatkom da razvije saobraćaj na Dunavu, Savi i Moravi. To društvo je radilo sa tri parobroda Srbija, Francuska i Bilo sve do 1864. godine kada je ukinuto. U međuvremenu 1862. godine Ministarstvo finansija kneževine Srbije kupilo je 1862. godine parobrod Deligrad sa osam šlepova. Deligrad je bio sagrađen 1851. godine u Francuskoj a 1853. godine bio je prodat Rusiji, da bi, konačno, avgusta 1862. godine poneo srpsku zastavu. Deligrad i 10 dereglija sačinjavali su Srpsku državnu flotu koja je bila poverena Ministarstvu narodne privrede. Prepravljen je 1895. godine u moderan putnički brod i od tad pa sve do 1914. godine prevozio je na liniji Beograd-Radujevac.

Nešto pre formiranja srpskog brodarskog društva 1888. godine formirano je jedno manje društvo pod nazivom Prvo srpsko lokalno parobrodsko društvo sa sedištem u Beogradu. Društvo je održavalo redovnu plovidbu između Beograda i Zemuna i Beograda i Pančeva sa tri manja broda Milan, Natalija i Aleksandar, ali je već 1890. godine likvidirano.

Radi jačanja svog položaja na Dunavu i osamostaljenja od zavisnosti od Austrougarske i njenog brodarstva srpska vlada je formirala Srpsko brodarsko društvo 1891. godine. Prethodne godine je Narodna skupština Srbije donela “Zakon o povlasticama Srpskom brodarskom društvu”. Ubrzo je doneta odluka da se nabavi veći broj brodova za potrebe novoosnovanog društva. U maju 1893. godine kupljen je u Sestri-Ponente kod Đenove parobrod Mačva, a odmah zatim i tegljač Beograd, u to vreme jedan od najačih na Dunavu. Prvi brod na vijak Stig nabavljen je 1895. godine, dok su tegljač Takovo i putnički brod Car Nikola nabavljeni 1899. godine u Kasteli. Iste godine u Mađarskoj je nabavljen brod Morava. Tako je početkom ovog veka Srpsko brodarsko društvo imalo 7 parobroda, oko 30 gvozdenih teglenica-šlepova, dve drvarice i 15 pontona. Do početka Prvog svetskog rata nabavljeni su još putnički brod Šumadija (u Austrougarskoj), putničko-poštanski brod Srbija (1913. godine u Nemačkoj) i tegljači Krajina, Morava, Neretva, Drina i Timok. Srbija je 1913. godine imala 12 parobroda sa 3542 kW i 52 teretnjaka sa 24027 tona nosivosti. Neposredno pred Prvi svetski rat srpska zastava obuhvatala je svega 1,86% dunavskog plovnog parka.

Država je 1901. godine Srpskom brodarskom društvu ustupila radionicu na Čukarici, koja se zvala Radionica lađa Kraljevine Srbije. Do Prvog svetskog rata u njoj je izgrađeno 18 teretnjaka ukupne nosivosti od 8996 tona.


Prva ratna dejstva na rekama

Srbija pred rat 1914. godine nije imala rečnu ratu flotilu ali je ipak postojao kadar koji je mogao da učestvuje u njenom stvaranju. Nažalost, ništa nije urađeno da se brodovi Srpskog brodarskog društva vrate u Srbiju, odmah po atentatu na austrougarskog prestolonaslednika, tako da je rat mnoge od njih zatekao čak i u Austrougarskoj, zbog čega su gubici u brodovima i ljudstvu bili veoma teški.

Austrougarska je predala ultimatum Srbiji 10/23. jula u 18 časova. Ultimatum je imao 48-časovni rok. Odgovor srpske vlade odneo je Pašić lično baronu Gizlu u austrougarsko poslanstvo 12/25. jula. Pošto je preleteo tekst poslanik je izjavio da odgovor nije zadovoljavajući, pa je odmah napustio Beograd. Iste večeri srpska vlada je objavila mobilizaciju - kao prvi dan određen je 13/26. juli. Istog dana, 12/25. jula, u 21 čas i 23 minuta izdato je u Beču naređenje za delimičnu mobilizaciju protiv Srbije i Crne Gore (ratni slučaj B, Balkan). Na Jadranu je mobilisana aktivna flota a na Dunavu Dunavska flotila. Prvi dan uzbune (Alarmtag) bio je 14/27. jul a prvi dan mobilizacije 28. juli. Ratno stanje je notifikovano 15/28. jula u 11 časova otvorenom depešom preko Bukurešta, koja je u 13 časova i 20 minuta primljena u srpskom Ministarstvu spoljnih poslova.

Dunavska flotila je prešla u stanje pune bojeve gotovosti 10/23. jula a stupila u akciju već 13/26. jula. Srpske brodove je objava rata zatekla uglavnom na liniji Beograd- Golubac.

Austrougari su 13/26. jula u Oršavi zaplenili brodove Deligrad i Vardar. Sutradan su kod Moldave zplenili Šumadiju, Mačvu i Krajinu, sa svim osobljem i putnicima.

Car Nikola, Morava i 3 šlepa su stigli u Drenkovu, gde ih je austrougarska vojska htela da zadrži ali su se oni probili i otkriveni su tek posle mesec dana i zasuti artiljerijskom vatrom. Posada ih je sama oštetila i potopila da ne bi pali neprijatelju u ruke. Vatrom austrougarske artiljerije potopljeni su kod Velikog Gradišta brodovi Srbija i Neretva sa 4 šlepa. Beograd se zatekao u Novom Sadu, gde je zaplenjen. Brod Stig se probio do Beograda ali je tu potopljen, 24. jula/6. avgusta. Tom prilikom je uništen i štek Srpskog brodarskog društva, gde se nalazio Stig, kao i drugi objekti društva u blizini. Za odmazdu, srpska artiljerija je kod Oršave uništila 18 putničkih brodova, nekoliko tegljača i veliki broj šlepova. Od svih brodova Srpskog brodarskog društva preostao je u Srbiji brod Timok dok je sudbina Drine neizvesna. Brod Takovo sa 6 šlepova, probio se u ruske vode Dunava, pre svega zahvaljujući neustrašivosti komandanta broda.


[attachment=3]


Austrougarska flotila u početku rata sa Srbijom

Austrougarska Dunavska flotila pretstavlja posebno sredstvo ratovanja sa kojim su 1914. godine raspolagale samo Austro-Ugarska i Rumunija. Ni jedna evropska država nije imala ništa slično. Sa rečnim monitorima mogli bi se uporediti samo engleski monitori, građeni i namenjeni Srbiji a upotrebljeni na rekama Eufrat i Tigar. Rumunski monitori su učestvovali manje aktivno u Prvom svetskom ratu, te su većim delom proveli iza baraže u Kalimoku.

Početkom rata, osnovnu snagu austrougarske flotile, sačinjavalo je 6 monitora i 6 patrolnih čamaca.
Raspored austrougarske Dunavske flotile (Donauflottille), pod komandom kapetana fregate Fridriha Grunda (Fregattenkapitan Friedrich Grund), počev od 15/28. jula pa tokom avgusta 1914. godine, je bio sledeći:
na Dunavu, sa bazom u Zemunu:

1. Grupa monitora (1 Monitorgruppe): monitori Temeš (Temes) – komandni brod i Bodrog (Bodrog) kao i    patrolni čamci (Patrouillenboot) “b” i “f”.

2. Grupa monitora (2 Monitorgruppe): Samoš (Szamos) i Kereš (Koros) kao i patrolni čamac “c”.

Na Dunavu se nalazilo i 13 pomoćnih brodova za podršku pomenute dve grupe monitora.

Pored toga postojala je i Baza patrolnih čamaca u Pančevu (Patrouillenbootsstation Pancsova) u kojoj su bazirali patrolni čamci “d” i “g”.

Na Savi je takođe postojala Grupa monitora (Monitorgruppe) koju su činili stari monitori Maroš (Maros) i Leita (Leitha), patrolni čamac “h” i 3 pomoćna broda. Baza ovih brodova je bila u Brčkom.

Oklop monitora bio je proračunat da štiti protiv zrna poljskih topova. Srbija početkom rata nije raspolagala sa brzometnim topovima većeg kalibra, položenih putanja i velikih početnih brzina, stoga su se monitori, poput plovećih tvrđava pojavljivali na krilima frontova do obala ometali najveći deo srpske vojske, potpomagali prelaze austriske vojske a štitili povlačenja. Najveći deo sredstava sa kojima je Srbija u prvim mesecima rata raspolagala bila su protiv tih pokretnih tvrđava uglavnom neefikasna. Artileriska zrna su probijala samo nadgradnju i nanosila štetu na nebitnim delovima broda kao dimnjaku, vetrolovkama, jarbolu, u brodskim prostorijama iznad pancirne palube, na topovskim štitovima itd. Iako bi monitor obično bio izrešetan artiljerijskim zrnima, njegova ubojna snaga ne bi bila mnogo umanjena, a gubici u ljudstvu bili su obično neznatni.

Od austrougarskih plovnih objekata prvi je na zadatak isplovio patrolni čamac “h” koji je od 13/26. jula 1914. godine započeo da osmatra granicu u okolini Rače da bi 17/30. jula obavio izviđanje granice na Savi između Rače i Sremske Mitrovice.

Prvi hici u Prvom svetskom ratu su ispaljeni sa jedinica Dunavske flotile u 2300 časova 15/28. jula, samo nekoliko sati nakon objave rata kada je gađan Beograd.

Već 22. jula/4. avgusta Koros (Körös) je dobio 6 direktna pogodka razornim granatama 75 mm kada se približio jednoj srpskoj maskiranoj bateriji u cilju da otkrije njen položaj.

Umetnički prikaz borbe srpskih artiljeraca i monitora Koroš
[attachment=1]

Patrolni čamac “h” je 24. jula/6. avgusta bio u akciji u okolini Rače.

Prvih dana rata vrlo aktivni su bili i patrolni čamci sa bazom u Pančevu. Već 17/30. jula 1914. godine patrolni čamac “d” je imao sukob sa srpskom pešadijoma kod Višnjice a sutradan, 18/31. jula oba patrolana čamca i “d” i “g” su eskortirali konvoj između Pančeva i Zemuna. Patrolni čamac “d” je u noći 1/2. avgusta (po novom kalendaru) bio na izviđačkom zadataku a 5. avgusta u akciji kod Grocke. Tokom sledećih mesec dana nije bilo značajnijih akcija ovih patrolnih čamaca da bi tek noću 3/4. septembra (po novom kalendaru) patrolni čamac “g” ponovo bio na izviđačkom zadatku. U noći 9/10. septembra (po novom kalendaru) patrolni čamac “d” je učestvovao u borbi u blizini Pančeva. Pošto je austrougarsko komandovanje smatralo da je Pančevo ugroženo od srpskih snaga i da se patrolni čamci “d” i “g” ne mogu izvući naredilo je njihovo potapanje pa ih je posada sama potopila i to patrolni čamac “d” (verovatno) negde pred kraj 27. avgusta/9. septembra a patrolni čamac “g” 28. septembra/10. septembra. Kada se pokazalo da Srbi ipak neće zauzeti Pančevo patrolni čamac “d” je 15. septembra izvađen ali nije opravljan već je 14/27. februara 1915. godine izbrisan iz flotni liste.
Prilikom srpske ofanive preko Save nakon Cerske pobede monitori u Savi nisu ometali prelaz niti su dejstvovali kod kasnijeg povlačenja srpske vojske, jer je vodostaj bio tako nizak da se nisu mogli pribižiti pontonskim mostovima kod Kupinova, Novog Sela i Sremske Mitrovice. Monitori u Dunavu sprečili su u noći od 7/8. septembra (po novom kalendaru) prebacivanje kod Zemuna.

U septembru su austriske trupe ušle u Mačvu. Pošto se austrisko vođstvo bojalo da će srpske trupe sa Dunava i sa savskog fronta nizvodno Klenka biti upućene na zapad, jedna pešadiska brigada trebala je da 6/19. septembra uveče demonstrira i pokuša prelaz kod Pančeva, a trupe sektora Surčin kod Zemuna, Jakova, Boljevca i Progara da zaposednu Adu Ciganliju. Flotila je trebala sa svim sredstvima potpomagati akciju surčinskog sektora. Naređenje za to primila je tek 6/19. septembra u 2030 časova uveče. Kad se ima na umu, da su trupe u to doba već trebale da sa akcijom otpočnu, to flotila nije imala vremena, da se spremi za rejd, niti da sa komandantom sektora utvrdi detalje. Posledica je bila, da je rejd bio sasvim uzaludan. U 2300 časa isplovio je iz Zemuna monitor “Temes” sa patrolnim čamcem i sa dragerom, koji je teglio skele za prevoženje trupa. Dragerom je komandovao civilni kapetan, koji je već kod Velikog Ratnog ostrva napustio sastav, te se vratio zapadnim dunavskim rukavcem natrag odrešivši pre toga tegljene skele. Monitor i patrolni čamac bili su gađani žestokom puščanom, i mitraljeskom vatrom. Da monitor nebi odavao poziciju naređeno je posadi da vatru ne uzvraća. Do Kalemegdana bile su jedinice u snopu reflektora postavljenog blizu strugare. U zavetrini Kalemegdana jedinice su ostale u tami. Kad su prestale da odgovaraju na paljbu nisu ih više pogađala nikakva zrna. Ispod železničkog mosta prošle su u ponoći. Tek u blizini Ade Ciganlije počeo je svetliti drugi reflektor, a poljski topovi otpočeli su sa paljbom; obe su jedinice, ostale u polaganoj vožnji u rukavcu između Ade i austriske obale čekajući sve do zore na prelaz trupa kojima nije bilo traga. Pre svanuća su zatražena radio-depešom od komandanta armije dalja naređenja. Pošto nije stigao nikakav odgovor, nakon svanuća obe jedinice uputile su se natrag u Zemun, te ponovno prošle beogradski mostobran u puščanoj, mitraljeskoj i artileriskoj vatri. Blizu mosta primećene su, u zadnjem momentu 4 mine - 2 uzvodno a 2 nizvodno - na samom plovnom putu. Monitor je vozio najvećom brzinom, te je bilo svako zaustavljanje broda nemoguće. Veštim kormilarenjem mine su izbegnute. U 6 časova ujutro obe jedinice bile su opet u Zemunu. Na monitoru poginuo je 1 mornar, 3 su ranjena, dok patrolni čamac nije imao gubitaka. Obe jedinice imale su mnogobrojne pogotke od puščanih, mitraljeskih i šrapnelskih zrna.

Po naređenju komandanta austrijske posade u Zemunu, general Goglije, stigao je 9/22. septembra, pod staru beogradsku tvrđavu, pod belom zastavom austrougarski patrolni čamac “f”. Iz patrolnog čamca je bilo izbačeno pismo za komandanta Beograda u kome je austrougarski komandant tražio predaju tvrđave. U znak predaje tražio je, da se sa gradskih bedema skine srpska zastava i istakne beli barjak. Komandantu i posadi obećali su, da će biti primljeni na zemunskom pristaništu i u znak počasti, da će im biti ostavljene sablje. Kao odgovor na ovaj poziv austrijskog generala, naredio je general Gajić, da svi topovi budu spremni za dejstvo, da se u mesto jedne zastave, koja se neustrašivo vila na gradskim bedemima, istaknu još tri zastave! U 5,20 naređeno je artiljeriji, da dejstvuje protiv austrijskih monitora, koji su stajali na prostoru između zemunskog pristaništa i železničke stanice.

“Šaljući generalu Gogliju ovakav odgovor” - piše u knjizi “Agonija Beograda” Joksim P. Gajić koji početkom rata komandovao 1914. godine Gradskim odsekom u Beogradu – “odmah sam telefonom izvestio komandanta Odbrane Beograda o ovom događaju i u isto vreme umolio ga da izdejstvuje odobrenje od Vrhovne komande, da bih mogao pokazati neprijatelju kako Srbi predaju grad, te da trupe Gradskog odseka pređu Savu i zauzmu Zemun i po drugi put! Vrhovna komanda je ovo odobrila, i mi smo Zemun po drugi put zauzeli na Krstov dan 1914 godine, u noćnom prepadu, posle sličnog okršaja, koji je prestavljao jednu paklenu borbu. U ovoj borbi trupe generala Goglija bile su potpuno razbijene i jedini im je spas ležao u begstvu.”

Krajem septembra 1914. komandant flotile je predložio pretpostavljenoj armiskoj komandi prebacivanje dva monitora iz Dunava u Savu, gde su se vodile glavne borbe, a gde su bila samo dva monitora starijeg tipa. Komandant armije prihvata predlog, te već 15/28. septembra naređuje akciju i flotila dobija zadatak da odmah uputi dva monitora iz Save u Dunav da 16/29. septembra u zoru potpomognu prelaz austrougarskih trupa kod Vitojevca 10 km nizvodno Šapca. U cilju izvršenja ovog naređenja monitori “Temes” (Temes) i Koros, pomoćni minolovac “Andor” i patrolni čamac “b” su isplovili za Savu 15/28. septembra u 1830 časova. Najteži deo zadatka je bio savlađivanje srpskih minskih baraža, položenih na ušću Save u Dunav, i branjenih snažnom artiljerijskom vatrom.

[attachment=2]

Artilerija beogradske odbrane je obasula jedinice iz najveće blizine. Radio antene na oba monitora u tolikoj su meri bile oštećene, da je radio saobraćaj sve do 16/29. septembra u jutro bio nemoguć. Istovremeno austrougarski brodovi su uzvratili vatrom, gađajući žestoko na sve strane. Dva austrougarska broda su ušla u rukav između Ciganlije i neprijateljske obale baš dok su srpske trupe podizale pontonski most. Puščanom i mitraljeskom paljbom rasterano je ljudstvo zaposleno na izradi mosta i uništeno sve što je, do tada, bilo sagrađeno. Videći, da ne može uputiti, pojačanja osobito artiljeriju, trupama prebačenim na levu obalu, i da je zbog prisustva monitora nemoguće do zore dovršiti most Komandant odbrane Beograda je, da bi izbegao katastrofu, naredio povlačenje trupa, koje su već prešle reku. Celokupna srpska artilerija je nastavila da gađa austrougarske brodove ali bez značajnijeg uspeha. Patrolni čamac i Andor pogođeni su nekoliko puta, najverovatnije, topovskim zrnima kalibra 75 mm kao i od mnogobrojnim puščanim i mitraljeskim zrnima. Ipak, gubici u ljudstvu, na brodovima, bili su minimalni. Prodor je uspeo i sve jedinice su uprkos pogodaka ostale u punoj meri sposobne za borbu. “Andor”, koji je vozio sa minskim grabljama, smanjuje brzinu pošto se u grablje zaplela jedna cila, veći balvan te razni manji drveni komadi. Monitori ga ostavljaju, i on vozi sam sve do svanuća, kada sidri u zavetrini Progarske Ade (45 km od ušća). Odavde produžuje put u pratnji “Korosa” — koji se vratio po njega.

Tek kasnije je ustanovljeno, da su monitori te noći — i neznajući — sprečili i prekinuli prelaz srpskih trupa kod Ade Ciganlije i Ostružnice, otpočet još 15/28. septembra rano u jutro. Beogradska kolona zauzela je Bežanisku kosu a kod Ostružnice prebačene su do svanuća 2 čete. U cilju pojačanja snage na Bežaniskoj kosi imale su se noću 28/29 septembra (po novom kalendaru) prebaciti nove trupe sa artilerijom i konjicom. Ovaj plan sprečili su monitori, koji su se pojavili u 20 časova. Za ovaj uspeh, komanadant austrougarskog sastava poručnik bojnog broda (Linienschiffsleutnant) Olaf Ričarad Vulf (Olaf Richard Wulff) je dobio 1922. godine Viteški krst Marije Terezije Vojničkog reda.

Monitor “Leita” je 20. septembra/3. oktobra 1914. godine vozio, u gornjem toku Save, blizu Mišara, borbu na veoma bliskom otstojanju sa odlično maskiranom srpskom baterijom. Baterija je ućutkala sva monitorska oruđa a jedan pogodak u komandnu kulu pobio je sve oficire i ljudstvo u njoj. Igrom slučaja komandant monitora Karl Topil (Karl Topil) se u tom trenutku nalazio van komandne kule tako da je ostao živ. “Leita” je - kao prvi monitor - privremeno onesposobljen, pa je morao u Sremsku Mitrovicu na ozbiljniju opravku.

Uskoro, flotila gubi jednu od svojih najboljih jedinica: 10/23. oktobra u 3 časa ujutro na povratku sa akcije kod Skelanske Ade, gde je artilerijom uništio mostovni materijal, monitor “Temes“ udara kod Grabovačke Ade, u rukavcu Save, sa desnim delom pramca u minu. Prodor vode se nije mogao zaustaviti i brod je potonuo na dubini od 4 m. Desni (120 mm) toranj izbačen je iz svog ležišta u vodu, gde je kasnije nađen nekoliko metara od broda. Deo municije je eksplodirao i pobio svu posadu municione komore i u oba tornja. Gubitci su iznosili 31 poginuo i 10 ranjenih. Preživele članove posade uključujući komandanta broda Olafa R. Vulfa (Olaf R. Wulff) spasao je patrolni čamac “b”. Mine su položili srpski mineri, sa čamcima na vesla, tokom noći 22/23. oktobra 1914. godine (po novom kalendaru) radi sprečavanja povratka austrougarske flotile u svoju bazu. Austrougarske obalne straže su primetile čamce ali su pretpostavljale da su to sopstveni ribarski čamci.
Brod je 1916. godine nakon tromesečnog rada podignut i posle opravke 10/23. aprila 1917. godine u Budimpešti ponovo uvršten u flotilu.

[attachment=4]

Gubitak “Temesa” pretstavlja prvi uspeh savezničkih misija (ruske, francuske i engleske) dodeljenih srpskoj vojsci. Njihov uticaj ispoljavao se , uglavnom u tehničkom pogledu, te je bio uperen prvenstveno protiv flotile. Dovedeni su dugački mornarički topovi, reflektori, torpedni čamci, avioni, položeni su minski zasuni i izgrađene lansirne torpedne stanice. Što su se više ta tehnička sretstva umnožavala i usavršavala, tim jače je osećala flotila njihovo dejstvo i tim teži postaju njezini zadaci.


Prva saveznička pomoć za borbu protiv
austrougarske rečne ratne flotile


Da bi se suprotstavila monitorima, Srbija je septembra 1914. počela da vrši miniranje Dunava i Save. Početkom oktobra iz Rusije su stigle prve mine sa jednim manjim minerskim odeljenjem. Ove prve mine su postavljene kod Beograda i na Savi kod Grabovačke ade, nizvodno od Šapca. Na ovu drugu prepreku 10/23. oktobra 1914. godine u 3 časa ujutro na povratku sa akcije kod Skelanske Ade monitor “Temes“ udara kod Grabovačke Ade, u rukavcu Save. U ruskoj misiji su bili kapetani Grigorenko i Volhovicki iz Crnomorske ruske flote, kojoj je komandant na donjem Dunavu bio pukovnik Vesjolkin.

Po padu Beograda, krajem 1914, Austrijanci su očistili Savu i Dunav od mina, ali odmah po oslobođenju i proterivanju Austrijanaca, ne samo da je miniranje nastavljeno, već je i intenzivirano. Nove ruske mine stigle su 13. januara 1915. godine (po novom kalendaru) i već 6/19. januara 1915. godine je pukovnik Miodrag Vasić započeo miniranje Dunava kod Beograda, a 11/24. januara je ruski kapetan Grigorenko postavljao minsku zagradu od ruskih mina na Savi uzvodno od Šapca, kod Drenovačke ade. Početkom januara je stigao i engleski pomorski odred od 26 podoficira i mornara pod komandom kapetana Emoha, koji je doneo sa sobom 25 tona mina i eksploziva. U isto vreme su u Ralju stigle i francuske mine, koje su ovako raspodeljene: 20 za Dunavski kej, 10 za Veliko Selo, uzvodno od ostrva čakljan, i 20 za Zaječar.

Intenzivno miniranje Save i Dunava je nastavljeno sve do povlačenja srpske vojske. Poslednju minsku prepreku su postavili Rusi oktobra 1915. kod Kladušnice, a sastojala se od elektrokontaktnih mina. Saveznici su na Dunavu i Savi položili oko 800 mina, i to na Savi kod Šapca, Ostružnice i Beograda, a na Dunavu kod Beograda, Vinče, Guravaje, Kladušnice i Kladova. Samo na Dunavu je bilo 12 minskih prepreka. Zbog njih, posle gubitka Temesa, austrougarska flotila nije pokušavala da na silu prodre u Savu, a Centralne sile nisu bile u stanju da održavaju saobraćaj do bugarskih pristaništa.

Vrlo je bitno vatrom zaštititi minske zapreke. Za borbu protiv monitora su bili neophodni topovi kalibra najmanje 100 mm, i to opremljeni pancirnom municijom. U to vreme pancirnom municijom su raspolagali samo mornarički topovi, tj. topovi namenjeni za gađanje brodova. Naravno, mogli su se upotrebiti i obični topovi sa razornim granatama, ali je njihova sfikasnost bila znatno umanjena. Zbog toga su i svi topovi koji su isporučeni Srbiji za borbu protiv monitora bili mornarički.

Srpska vlada je 5/18. septembra 1914. godine zatražila od francuske vlade pomoć u vidu teških topova za borbu sa austrougarskim monitorima. Da bi odgovorila na ovaj zahtev francuska vlada je formirala Misiju D (mission D) pod komandom poručnika bojnog broda Pikoa (Lt de Vaisseau Picot). Misiju je sačinjavalo ljudstvo neophodno za opsluživanje tri topa kalibra 14 cm uzetih sa broga Henri IV, kao i dva reflektora (prečnika 90 cm). Furnije je 14/27. oktobra 1914. obavestio Srpsku vrhovnu komandu o dolasku francuske mornaričke misije od 3 topa 14 cm (tačan kalibarje bio 138 mm) M. 1891 sa 4 oficira i 96 ljudi, pod komandom kapetana Pikoa. Misija je napustila luku Tulon 12/25. oktobra i preko Soluna krenula za Beograd. Stigla je 19. oktobra/1. novembra u Solun, a već 23. oktobra/5. novembra je bila u Rakovici.

U misiji su bila još pet oficira: poručnik bojnog broda Robijo (Robillot), inžinjer u mornaričkoj artiljeriji (Ingenieur d’Artillerie Navale Carteron), potporučnici (aspirant) Montrelaj (Montrelay), Sere (Serres) i Breban (Brebant) koji su februara 1915. godine unapređeni u čin poručnika korvete (enseignes de Vaisseau de 2e clase), artiljerijski obaveštajni oficir (agent technique d’artillerie) Žuse (Jousset) i mornarički lekar dr Goven (Gauvin).

Na železničkoj stanici u Rakovici je izvršeno iskrcavanje materijala. Nakon toga su dva topa poslata na Karaburmu. Odmah je započeto montiranje topova. Premda je 30. oktobra/12. novembra baterija dobila naređenje o evakuaciji, ipak je do 7/20. novembra završena montaža 2 topa. Već 8/21. novembra 1914. g. na flotilu usidrenu uzvodno Zemuna otvara se iznenadna artiljerijska paljba većeg kalibra. Monitori - premda uvek spremni za vožnju - jedva su uspeli da napuste sidrište i da se povuku uzvodno van dometa. Od svih monitora borbu, sa daljine od oko 10 km, je prihvatio samo “Ens”. Artiljerijski prepad je poticao od francuske 140 mm mornaričke baterije na Vračaru. Tokom jednog artiljerijskog duela 12/25. novembra 1914. godine monitor “Bodrog” je dobio pun pogotak granatom nepoznatog kalibra nakon čega je prekinuo borbu. Ipak, zbog novonastale situacije, 14/27. novembra je započeta evakuacija trećeg, nemontiranog topa, koji je 17/30. novembra evakuisan za Niš. U to vreme, tačnije 19. novembra/2. decembra, stigla su u Prahovo i 2 ruska mornarička topa 152,4 mm M. 1877 sa cevi od 190 puda (postojala je i lakša verzija sa cevi od 120 puda).

Prilikom novembarske austrougarske ofanzive flotila je potpomagala prelaz svoje vojske naročito levog krila, (kod Grocke). Ofanziva je završila pobedom srpske vojske na Rudniku i Kosmaju i povlačenjem Austrijanaca pri čemu su monitori veoma uspešno sadejstvovali, potpomažući povlačenje levog krila kod Grocke, Vinče i Višnjice, XV korpusa kod Novog Sela i Šapca i najzad povlačenje preko beogradskog pontonskog mosta štiteći svuda do zadnjeg časa prelazna mesta, mostove i trupe. Usluge, koje je flotila učinila austrougarskoj vojsci neprocenjive su. Bez njenog prisustva na mestima prelaza došlo bi - u toku poslednjih faza prelaza - do potpune zbrke i nereda i velikih gubitaka u ljudstvu i materijalu, jer je srpska vojska žestoko gonila. Tokom ovih borbi novembra/decembra 1914. g. najveći deo flotile se nalazio oko Beograda osim “Marosa” i “Korosa” koji su se borili na Savi uglavnom oko Šapca i Mišara.

Patrolni čamac “h” je 28. novembra/11. decembra 1914. godine podržavo jedinice XV austrougarskog korpusa u borbama u okolini Šabca da bi 29. decembra bio povučen iz službe.

U međuvremenu, odmah po oslobođenju Beograda, 2/15. decembra, krenule su francuska i ruska misija iz Niša za Beograd sa 1 francuskim i 2 ruska topa. Odmah zatim, 9/22. decembra, izdato je naređenje za njihovu upotrebu. Početkom februara stigla su 2 nova francuska topa, istog tipa kao i prethodni, u zamenu za 2 napuštena, krajem novembra.

Već od sredine februara, bila su u dejstvu sva 3 francuska topa, pored 2 ruska. Prilikom gađanja jednog monitora 1/14. februara prsla je cev na jednom ruskom topu. Nova cev je stigla u Prahovo 18/31. marta brodom Tiraspolj, ali je još uvek ležala uluci 19. aprila/2. maja. Tek u junu cev je stigla u Beograd.
Nakon austrougarskog poraza nastupa duž savskog i dunavskog fronta zatišje, koje traje skoro celu 1915. godinu sve do Makenzenove ofanzive u oktobru 1915. godine. Sa potpunim mirovanjem operacija na kopnu i za austrougarsku flotilu nastupa relativno mirni period bez važnijih događaja, premda se pojavljuje se novo oruđe protiv monitora: torpedo.


Borbe na Savi i Dunavu u proleće i leto 1915. godine

Saveznici su još tokom novembra 1914. godine započeli sa razmatranjem postavljanja torpednih baterija kod Beograda. Radovi su napušteni posle prvog pada Beograda, da bi po oslobođenju bili nastavljeni. Ukupno je postavljeno 4 torpedne baterije, i to: 1 engleska sa 3 uređaja kod savskog železničkog mosta u Beogradu, 1 engleska sa 1 uređajem na Dunavu kod Beograda, 1 ruska sa 3 uređaja kod Vinče i 1 engleska sa 4 uređaja kol Smedereva. Torpedne baterije kod Beograda su uništene za vreme artilje rijske pripreme oktobra 1915. godine. Izgleda da nijedna od tih stanica nije imala prilike da lansira torpeda.

U međuvremenu, Engleski poslanik u Nišu je 20. januara/2. februara 1915. izvestio srpskog ministra inostranih dela da je engleska vlada postavila za komandanta engleskog odreda u odbrani Beograda admirala Trubridža. Čim je Trubridž stigao, admiral Kardel mu je predao dužnost i 11/24. februara napustio Beograd. Komanda Odbrane Beograda je 22. februara/7. marta 1915. godine dobila izveštaj o dolasku engleskih topova kao i zahtev o razradi njihove formacije. U skladu sa tim, istog dana, je izdato naređenje povodom dolaska. Sutradan 23. februara/8. marta 1915. godine stigli su u Topčider engleski topovi i to 8 topova od 4,7 inča (119 mm) Q. F. sa po 200 metaka na top, sa po tri artiljerca na top.. Sledećeg dana, 24. februara/9. marta 1915. godine bio je spreman za dejstvo francuski reflektor. Komanda Odbrane Beograda je 5/18. marta 1915. godine obaveštena o problemima sa kompletiranjem engleskih baterija. O istom je Komanda izveštena i 8/21. marta i 9/22. marta 1915. godine. Konačno 13/26. marta 1915. godine izdato je naređenje o formiranju engleskih baterija kao i o njihovom rasporedu.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Deligrad on October 19, 2010, 01:50:57 pm
Engleski topovi su podeljeni u 4 baterije od po 2 topa. Za komandire baterija su postavljsni srpski artiljerijski oficiri, isto kao kod ruske baterije. Kako srpski ofirici nisu bili obučeni za gađanje pokretnih ciljeva, komandant odbrane Beograda je od Trubridža 17/30. marta zatražio jedan kratak uput za gađanje monitora. Uput je Trubridž 23. marta/5. aprila poslao komandi odbrane Beograda. Konačno je 28. marta/10. aprila naređeno da baterije zauzmu svoje položaje.

U proleće 1915. godine Britanci su brodom pa zatim vozom iz Soluna prebacili za Beograd mali torpedni čamac (šalupu) kakav su koristili na svojim starijim bojnim brodovima. Šalupa je bila dužins 18,3 m (60 stopa), bila je naoružana sa dva torpeda od 45 cm i jednim automatskim topom Hočkis kalibra 37 mm. U Srbiji je dobila i dva mitraljeza. Razvijala je brzinu od 16 čvorova. Šalupa je dva put izvršila torpedne napade na austrougarske brodove, najpre noću 9/22 tj 10/23 aprila, a zatim 4/17. maja 1915. Korišćena je veoma mnogo za patroliranje. Njom je komandovao major Kar.

[attachment=1]

Šalupa je u više slučajeva činila ispade uzvodno Dunavom vršeći smele torpedne napade na austrougarske monitore. Do pojave ove šalupe monitori su izlazili iz svoje beze u visini Batajnice nizvodno, te vršili bombardovanje i rušenje objekata u Beogradu, no po dolasku šalupe povukli su se iza jedne “šlajzne” – bona, prevučene preko Dunava severno od Zemuna, na kojoj je bila pokretna greda – kapija, za propuštanje predveče na predstražu jednog monitora i 2 patrolna čamca. Šalupa je 8/21. aprila noću izvršila jedan napad na ovu predstražu koji nije uspeo. Ali odmah iduće noći 9/22 tj 10/23. aprila 1915. godine major Kar sa potporučnikom Longom pokušala je da torpeduje u visini 75 severno od Zemuna jedan monitor tipa Maros pri čemu je lansiran jedan torpedo. “Prizovski sud” u Londonu dosudio je 1917. godine posadi čamca 514 funti nagrade za monitor: ,,Koros" koji je navodno - te noći torpedovan i potopljen. U stvari, ni jedan monitor nije bio pogođen. Monitor na pretstraži opazio je torpedni čamac, otvorio paljbu na njega i naterao ga da prerano lansira i okrene nazad. Torpedo je eksplodirao na obali gde su sutradan pronađeni njegovi ostaci.

Ovaj napad je lep primer taktičkog iznenađenja u ratu. Torpedno oruđe do tada je bilo nepoznato na rekama, te austrougarska flotila nije bila spremna na njegovu pojavu. Torpedni čamac je mogao da se nesmetano približi i lansira torpedo na brodove koji su ležali potpuno nezaštićeni. Tek nakon napada dodeljeni su flotili pionirski čamci, koji su noću - nizvodno sidrišta - stražarili sakriveni u obalnom žbunju. Kao dalja mera položena je balvanska barikada.

Šalupa je noću 4/17. maja izvršila ispad, u cilju napada na predstražu austrougarske flotile, sa zadatkom da se torpeduje motorni čamac - levi “pipak” predstraže - koji se nalazio u jednom udubljenju ostrva Červenke. Na šalupi su bili poručnik Fič, krmanoš - narednik, major Kar, desetak ljudi posade kao i jedan srpski oficir. Naoružanje: 2 mitraljeza, 1 revolverski top i 2 torpeda. Pokret je bio od baze, kod Strugare Prometne banke na Dunavu oko 2 sata posle ponoći. Patrolni čamac je na vreme počeo da se povlači ka monitoru. Šalupa je krenula u gonjenje. U visini zemunskog pristaništa Austrougari pu pokušali sa svetlosnim legitimisanjem, a onda su dali uzbunu, i otvorili brzu paljbu. Ležeći iza čeličnih štitova posada šalupe je uzvratila vatrom. Vatra na šalupu je otvorena i sa ostrva Červenke. Kad je šalupa bila u visini “Malog brda 86” dobila je direktan pogodak topovskom granatom. Istovremeno šalupa je lansirala jedno torpedo na patrolni čamac, ali bez rezultata. Mornari su pokušavali da zapuše rupu na šalupi, kojaje krenula da se vraća nazad. Protiv aeroplanski vod za zaštitu austrougarske eskadrile, severno od Zemuna, sve vreme je tukao šalupu. Istovremeno i monitor je krenuo u gonjenje, ali ga je zaustavila ruska baterija od 15 cm sa Malog Kalimegdana, čiji osmatrač iz Gornjeg grada na Kalemegdanu je pratio pokrete. Pred zoru šalupa se povukla u bazu, sa jednim ranjenim vojnikom.

U međuvremenu, dva meseca ranije, 30. marta oko 11 sati noću austrougarski brod “Beograd” (Belgrad) se probijao niz Dunav natovaren sa 300 morskih mina, namenjenih Turcima za Dardanele. Iskrcna stanica je bila Ruščuk. Nešto ranije, “Beograd” je 20. marta prešao iz Zemuna za Pančevo odakle je 30. marta uveče nastavio put. Brod je uspeo da se provuče kroz nekoliko minskih zagrada, dospeo je do sela Vinče, gde je bila poslednja ruska minska zapreka. Zbog magle srpska artiljerija je počela da dejstvuje tek istočno od Beograda. Između Vinče i Ritopeka, dejstvo srpske artiljerije je postalo preciznije, što je zbunilo posadu i krmanoša (”Lodc” iz Oršave). Krmanoš upusti krmu, koja zakači jednu minu i izazove eksploziju. Zadnji deo broda se upalio i odmah zatim je došlo do eksplozije na brodu koja je u bukvalnom smislu raznela brod. Preživeli su samo krmanoš i jedan ložač koji su izbačeni na srpsku stranu. Delovi broda su bili izbačeni čak u ritopečke vinograde.

Veliki uspeh je postignut i u noći 15/16. maja 1915. godine (po novom kalendaru) kada je dejstvom ruske baterije uništen kod ostrva Kožare patrolni čamac “c”.

Jedan od prioretnih zadataka novo pristigle francuske eskadile u Srbiji predstavljali su austrougarski monitori. Već 16/29. aprila je , sa velike visine zbog snažne PA vatre. Zbog slabih rezultata postignutih u dnevnom bombardovanju odlučeno je da se tokom noći ponovi napad. Noćni napad je izvršen sa tri aeroplana MF 11, koji su leteli na maloj visini. Postignuti su veoma dobri rezultati. Pogođen je monitor Enns kome je naneta manja materijalna šteta a nekoliko članova posade je ranjeno. Ukupno je toga dana izvršeno 7 letova u cilju bombardovanja monitora pri čemu je bačeno 16 bombi. Monitori su se zbog ovog privremeno premestili iz Zemuna sve dok zemunska luka nije zaštićena specijalizovanim PA topovima.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Deligrad on October 19, 2010, 01:53:05 pm
Makenzenova ofanziva

Skoro jednogodišnje zatišje u operacijama flotile prekinuto je prelazom Makenzenovih armija preko Drine, Save i Dunava. Rečna flotila igrala je pri tom važnu ulogu. Savska grupa od 1 monitora (,,Szamos") i 1 naoružanog parobroda sudelovala je veoma aktivno kod savskih prelaza kod Jarka, Drenovca, Progara i Boljevca 23. septembra/6. oktobra i 24. septembra/7. oktobra, a zatim je sve do 7/20. oktobra podupirala nastupanje austrougarskog levog krila.

Dunavska grupa od 8 monitora i svih patrolnih čamaca imala je teži deo zadatka: potpomaganje prelaza 3. armije oko Beograda, u Savi kod Ade Ciganlije, u Dunavu kod Kalemegdana i nizvodno.

U jutro 24. septembra/7. oktobra do 0400 časova prebačena su čamcima, kao prednja trupa, 4 bataljona pešadije i iskrcana ispod Kalemegdana, koja su se ukopala ispod samog željezničkog nasipa. Situacija ovih izolovanih trupa, sa železničkim nasipom i bedemima Kalemegdana pred sobom iza kojih po njima dejstvovale srpske snage puščanom, mitraljeskom i artiljeriskom vatrom, sa rekom iza svojih leđa, koja je pored svega još bila i u nadolaženju, postala je veoma kritična. U ovoj opasnoj situaciji, koja je trajala ceo 24. septembra/7. oktobar, imalo se jedino monitorima zahvaliti, da su iskrcani delovi izdržali do u noć 7/8. oktobra (po novom kalendaru), kada su iskrcana pojačanja. Monitori “Koros“ i “Leitha” zauzeli su položaj neposredno pod Kalemegdanom, u njegovoj zavetrini uz samu obalu, tako da ih srpska artilerija nije mogla da gađa, dok su sami, iz neposredne blizine vlastitog desnog krila, tukli srpske položaje, koje im je austrougarska pešadija najpre glasom, a kasnije optički označavala, te tako uspeli, da proteraju sa Kalemegdana srpsku poljsku artileriju. Inače, još tokom pre podneva 24. septembra/7. oktobra monitori su uspeli da neutrališu englesku bateriju na Vračaru. Dok su ova dva monitora iz neposredne blizine potpomagala iskrcane prednje delove, pružajući im ne samo materijalnu, već možda još veću moralnu pomoć, tri druga monitora “Bodrog”, “Maros” i “Sava” na smenu sa monitorima “Temes”, “Enns” i “Inn” kroz ceo 24. septembra/7. oktobar i pre podne 25. septembra/8. oktobra sa gornjeg kraja Ratnog ostrva gađali su artilerijom srednjeg kalibra ciljeve na Vračaru i Kalemegdanu.

Tokom 24. septembra/7. oktobar 1915. godine flotila nije imala gubitaka. Sledećeg, 25. septembra/8. oktobra nije bilo tako. Već u jutro “Maros” je pogođen u nadgrađe što je nanelo veće gubitke, i prouzrokovalo požar benzina - zbog kog se morao monitor povući. U podne otvara na “Enns” iznenada paljbu francuska 140 mm baterija na Topčideru, koja do tada nije gađala niti se za nju znalo. Baterija odlično dejstvuje, te već sa četvrtim zrnom pogađa pramac monitora ispod vodene linije. Premda zrno nije eksplodiralo, nastao je jak prodor vode u pramčanu komoru i oficirski prostor. Komandant je bio prinuđen da se povuče iz borbe i da na, uz pomoć monitora “Leitha” i “Koros”, obali nasuče brod koji tone.

“Temes” koji je plovio iza “Enns”-a odmah je prihvatio borbu sa topčiderskom baterijom, ali je kako je već bio urakljen, Francuzi vrlo brzo pogađaju krmu “Temes”-a. Parčad zrna probija, istovremno, kormilarsku transmisiju, parni vod, dno broda i pregrade municione komore, te stavlja i radiostanicu van dejstva, ujedno na brodu izbija požar. Od eksplozije granate je bilo 6 mrtvih i 10 ranjenih. Havarije su bile tolike, da komandant ima još samo vremena da brod izvuče iz opasne zone te da ga, uz pomoć remorkera Samson, nasuče. Komandant flotile upućuje dve nove jedinice (“Sava” i “Inn”) u borbu i traži intervenciju kopnene artilerije, koja pogotkom iz teškog merzera (30.5 cm) uspeva da francusku bateriju ućutka, dok remorkeri odvlače havarisane monitore.

U prelazima na donjem Dunavu — kod Dubovca i Banatske Palanke, Kovina i Smedereva - sudelovali su nemački motorni čamci, koji su železnicom transportovani iz Visle u Dunav.

Prelazom Makenzenovih trupa preko Save i Dunava je rat za rečnu flotilu na savsko-dunavskom vojištu završen, te otpočinje period intenzivnog rada minerskog odreda na pročišćavanju plovnih puteva.
Tokom noći 6/7 oktobra 1915. godine (po novom kalendaru) jedna dobro maskirana srpska baterija napala je pri prelazu kod Mišara Savsku grupu (jedan monitor i jedan naoružano brod) iznenadnom i brzom vatrom sa rastojanja od oko 500 m, ali je posle kraće borbe neutralisana od brodske artiljerije. Tom prilikom je monitor pretrpeo teža oštećenja.

Svečanost prilikom porinuća oklopnog čamca Jadar
[attachment=1]

Srpska Brodarska komanda oktobra 1915. godine

Improvizovanu flotilu Srpske brodarske komande početkom oktobra 1915. godine sačinjavali su:
- britanska šalupa naoružana sa 2 torpeda, jednim Hočkisovim topom i jednim mitraljezom a sa britasnkom posadom;
- brzi motorni čamac “Sloboda” sa ruskom posadom;
- oklopni parobrod “Timok” na kome se upravo počelo sa montiranjem jednog revolverskog topa;
- oklopni motorni čamac “Jadar” sa jednim mitraljezom u kupoli;
- motorni čamac “Pobeda” koji je imao predviđeno mesto za mitraljez;
- motorni čamac “Sveti Đorđe”;
- više dereglija, oko 100 ribarskih čamaca, više šlepova (jedan oklopljen tj “blindiran” pozadi Ade Ciganlije) i splavova.

Dovršavana su još dva jača motorna oklopljena čamca, koja su trebala da prime topove i mitraljeze u kupolama. Jedan od njih je porinut 22. septembra/5. oktobra 1915. godine na Adi Ciganliji i kršten “Dalmacija”, dok je drugi “Bosna” bila još u radu.

Posadu na plovnim objektima su činili delom strani državljani (koji kao stranci nisu podlegali vojnoj obavezi) a delom omladinci, koji takođe nisu podlegali vojnoj obavezi, a koji su uglavnom bili posada na mitraljezima i topovima.

Oko 0830 časova 23. septembra/6. oktobra 1915. godine počela su da padaju prva artiljerijska zrna na fabriku šećera u kojoj su bili smešteni Komanda Ade Ciganlije i brodarska radionica u kojoj su se gradila, opremala i opravljala plovna sredstva. Pad mraka nije doveo do zatišja, artiljerijska vatra je nastavljena istom žestinom. Sve telefonske veze su pokidane. Oklopljeni šlep koji je služio za prihvat posade sa Male Ade potopljen je. Sloboda je razneta kao da nije ni postojala. U prvi mrak Pobeda odnosi posadi na Maloj Adi hranu. Posade posedaju svoje plovne objekte. Major Ker očekuje naređenje za dejstvo na svojoj šalupi koja je kao i ostali plovni objekti pod neprekidnom šrapnelskom vatrom. Artiljerijska vatra je nastavljena i 24. septembra/7. oktobra. Flotila krstari između Male Ade i Čukarice pošto su sve telefonske veze u prekidu. Oko 2 časa po ponoći komandir mrtve straže na Velikoj Adi Ciganliji prema Crpari javio je da neprijatelj podiže most. Odmah su poslate u izviđanje šalupa i “Jadar”. Pošto su dočekani jakom vatrom, šalupa koja je imala drveno korito vratila se dok je “Jadar” nastavio izviđanje uzvodno no nike primetio ništa sumnjivo na reci. Neprijateljski top sa Crpare ga je svojim snažnim dejstvom primorao da se vrati. Oko 3 časa isti komandir mrtve straže jevio je da se neprijatelj pontonima približava Adi Ciganliji. Jadar je ponovo krenuo u izviđanje i ovog puta je naišao na veliko mnoštvo pontona. U međuvremenu neprijatelj je snažnom vatrom sa pontona oterao srpske predstraže i započeo iskrcavanje pešadije na obalu. U isto vreme “Pobeda” i “Sveti Đorđe” su, naizmenično održavali neprekidnu vezu sa Malom Adom koju su Nemci takođe napali. Kada je “Sveti Đorđe” neprijateljskom vatrom onesposobljen upućeno je jedno odeljenje brodara sa običnim čamcima na vesla na Malu Adu a radi svake eventulanosti. Druga takva grupa brodara ostala je u rukavcu Topčiderske reke, ispod mosta, na putu za Beograd. U zoru “Jadar” je ponovo otplovio do Male Ade odakle je prebacio prvu grupu zarobljenih Nemaca iz 102, 104. i 108. pešadijskog puka.

Porinuće Jadra
[attachment=2]

Osvanuo je 24. septembra/7. oktobar, mutan, sumoran i kišovit. Oko 8 časova Nemci su potisnuli srpsku posadu sa uzvodnog vrha Ade Ciganlije ka gornjem mostu. Jedan nemački poručnik sa dva mitraljeza i poslugom pontonom zailazi u savski rukavac između desne obale Save i Ade Ciganlije sa ciljem da sa leđa tuče srpske jedinice. Pošto su opaženi Nemci su dočekani snažnom i preciznom vatrom kojom su onesposobljeni svi veslači na pontonu koji je nastavio da se kreće bez kontrole niz vodu. Čim su to primetili, prilaze mu srpski brodari sa čamcima na vesla i bez pušaka zarobljavaju ponton. Odmah su skinuti mitraljezi sa pontona i plairani na desnoj obali Save prema donjem nizvodnom vrhu Ade Ciganlije gde je nadirala nemačka pešadija. Beogradski gimnazijalci - dobrovoljci su tako postali mitraljeski polsužioci koji su odmah otvorili vatru po Nemcima koji su se nalazili na sredini Ade. U to vreme, dolazi “Pobeda” i javlja da je komandir posade na Maloj Adi zatražio mitraljesku i pešadijsku municiju koja mu je ponestajala. Odmah je municija iz bojne komore preneta doneta do ušća Topčiderske reke gde ju je “Pobeda” prihvatila. Međutim, čim se Pobeda pojavila na otvorenoj vodi Save otvorio je po njoj vatru jedan neprijateljski mitraljez sa savskog železničkog mosta i ubrzo je onesposobio za pokret. Nešto po podne čula se žestoka borba na Maloj Adi. Jadar koji je prethodno predao municiju srpskoj posadi na Maloj Adi krenuo je u izviđanje. Čim se pojavio iza nizvodnog vrha Velike Ade Ciganlije otvorila su vatru po njemu dva nemačka mitraljeza sa Male Ade na šta je Jadar uzvratio vatrom sa boka i leđa po nemačkim jedinicama koje su se približavale nizvodnom vrhu Velike Ade. Pod unakrsnom vatrom topova sa Crpare i mitraljeza sa Male Ade Jadar je morao da se povuče ali je prethodno uspeo da toliko pokoleba nemačku pešadiju da je srpska pešadija uspela da je potisne ka sredini ostrva ka ivici šume. Dobrovoljci, dečaci sa Pobede, skidaju sa nje mitraljez i na rukama ga nose ka sredini Velike Ade.

Jadar je još jednom zašao Nemcima za leđa odakle otvara bočnu vatru po njihovim jedinicama ali se ubrzo našao pod bliskom vatrom nemačkog mitraljeza koji se nalazio na jednom drvetu na Velikoj Adi pa je bio prisiljen da se vrati. Drugi mitraljez je dejstvovao po mitraljezu sa “Pobede” koga dečaci ostavljaju i jurišaju sa četama VII puka II poziva pri čemu svi bivaju ranjeni. Pred veče 24. septembra/7. oktobra Nemci su prodrli do ispred užeg mostobrana dok su gornji nemački most brodari uspeli da pre povlačenja raskinu. Naređeno je da se brodovi Brodarske komande pripreme za potapljanje. Oko 9 časova uveče major Ker je tražio dozvolu da sa svojom šalupom napadne Nemce na Velikoj Adi ali mu to nije dozvoljeno da ne bi slučajno pogodio srpske trupe koje su se nalazile u neposrednoj blizini nemačkih. Nakon toga je Ker odlučio da sam potopi šalupu ali usled jake nemačke vatre nije mogao da priđe desnoj obali Save. Zbog toga Ker sa posadom, pod naješćom vatrom napušta šalupu, ostavljajući je Srbima da je oni potope.

Improvizovana srpska rečna flotilla
[attachment=3]

Cele noći 7/8. oktobra (po novom kalendaru) nemačka vatra nije popuštala. I pored toga započelo je izvlačenje municije, kablova i drugog nužnog materijala sa plovnih objekata, pa čak i revolverskog topa sa Timoka i nepotrebnih mitraljeza čija je posada onesposobljena za dalju borbu. Pod najvećom opasnošću i sa nekoliko ranjenih brodara skinut je mitraljez sa engleske šalupe. U 4 časa ujutro 25. septembra/8. oktobra naređeno je potapanje svih plovnih objekata, evakuisanje Ade Ciganlije i uništavanje mosta između Ade i Čukarice. Odmah se pristupilo izvršenju naređenja i svi objekti su potopljeni. Jedino engleskoj šalupi nije moglo da se priđe pa je bačena bomba u zadnji deo i ona je ubrzo potonula.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Deligrad on October 19, 2010, 07:45:27 pm
Hvala Dread. Bog će ti plati, što bi rekli moji zemljaci.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Deligrad on October 28, 2010, 01:13:05 am
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: dzumba on October 28, 2010, 08:00:15 am
Мислим да у историји војевања форсирање Саве и Дунава спадају у највеће операције те врсте, како по тежини (величини) саме препреке (величина река на местима преласка) тако и по броју ангажованих снага  и средстава. Рекао бих да је само форсирање Суецког кана 1973.године било "веће", односно надмашило је ову операцију по броју снага, опреме и сложености препреке. У том смислу планирање саме нападне операције јесте био захтеван задатак који је Макензен добро обавио и са друге стране слава његовог успеха не би ни изблиза била таква да се српске трупе нису тако умешно и успешно браниле и на махове, озбиљно доводиле у питање успешност операције преласка преко река.

Прочитао сам доста описа ове операције, али никад нисам превише пажње обраћао на улогу речне ратне флотиле. Делиград је овде заиста добро "извукао" тежиште (нашу пажњу) на улогу речене ратне флотиле у тој операцији која је несумљиво била велика, рекао бих и пресудна за успех.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: gardista on December 18, 2010, 10:21:16 pm
sjajni tekstovi... :klap


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Deligrad on December 25, 2010, 10:47:32 pm
Francuski topovi kalibra 138,6 mm M 1891/93 su imali dužinu cevi L/45, zrno mase 35 kg je imalo početnu brzinu 730 m/s.   


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on December 26, 2010, 12:25:41 pm
A inače su ova oruđa bila skinuta sa francuske oklopnjače Henri IV (https://www.paluba.info/smf/brodovi-137/obalska-oklopnjaca-henri-iv/).


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Deligrad on February 26, 2011, 04:31:17 pm
Beograd pred Prvi svetski rat
[attachment=1]
Austrougarski monitori
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on May 11, 2011, 08:24:49 am
Lepa fotografija parobroda Deligrad koga Deligrad pominje u svom tekstu ( :)), i koji je zarobljen u Oršavi od strane KuK trupa.


[attachment=1]

Fotografija je pozajmljena sa "Politikinog zabavnika".


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: kanader41 on May 29, 2011, 10:12:52 pm
[attachment=1]Položaj jedinica 2.bataljona 10.kadrovskog puka na dunavskom keju [attachment=2]

Fotografija IMG_0004 nije snimljena na zidinama Kalemegdane nego smederevske tvrđave.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: kanader41 on May 29, 2011, 10:14:54 pm
[attachment=1] Izvor slika:Vojna enciklopedija,Beograd 1971.god.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Huddle on February 06, 2015, 04:21:20 am
Тема стара, али информације нове. Била ми је част да мало припомогнем колегинци која је радила ову чудесну причу са Дорћола:


Beograđani svakog dana prolaze kroz GROBNICU, a ne sanjaju da "znaju" pokojnike
http://www.24sata.rs/beogradani-svakog-dana-prolaze-kroz-grobnicu-a-ne-sanjaju-da-znaju-pokojnike/3835


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on July 19, 2015, 02:42:42 pm
Jedna mina koju su koristili saveznici protiv KuK monitora.

[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: JASON on December 26, 2015, 12:56:30 pm
[attachment=1]
Чета Х кадр. пеш. пука, која је изгинула у одбрани Београда 1915. године, снимљена пред своју погибију у дворишту кафане 'Венеција' на Сави.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on December 27, 2015, 05:15:02 pm
Navodno u rovu na Savskoj obali.

[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 12, 2016, 09:35:39 am
Srpski rovovi na maloj Adi.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 12, 2016, 09:38:44 am
Fotografija rova srpske vojske na Adi Ciganliji,



Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 12, 2016, 09:41:55 am
Fotografija jednog od savezničkih topova koji su činili odbranu grada Beograda. Koji i čiji top je u pitanju?


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 12, 2016, 10:26:30 am
Oklopni čamac srpske vojske Jadar, manevriše u zaklonu Male Ade.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 15, 2016, 06:45:22 pm
Fotografija jednog od savezničkih topova koji su činili odbranu grada Beograda. Koji i čiji top je u pitanju?

Prema uniformama, ja bih rekao da su ovo rusi.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 28, 2016, 08:34:05 pm
Ovako su izgledala torpeda srpske vojske u Velikom ratu
Nenad Božović   28.02.2016.

Neobjavljene fotografije srpsko-engleske torpedne baterije, do kojih je "Blic" uspeo da dođe, potiču iz oktobra 1915. godine, u vreme odbrane Beograda.

Na fotografijama koje su nastale kod Smederevske tvrđave vide se srpski vojnici kako pripremaju torpeda koja su položena na zaprežnim kolima! Odatle su prebacivana u Dunav, pored obale, spremna za napad na brodove.

Srpski vojnici priremaju torpeda u podnožju Smederevske tvrđave 
[attachment=1]

U istorijskim spisima se pominje da su saveznici još tokom novembra 1914. godine započeli sa razmatranjem postavljanja torpednih baterija kod Beograda. Radovi su napušteni posle prvog pada Beograda, da bi po oslobođenju bili nastavljeni. Ukupno su bile postavljene četiri torpedne baterije, i to: engleske kod Savskog železničkog mosta u Beogradu, na Dunavu kod Beograda i kod Smedereva i ruska kod Vinče. Torpedne baterije kod Beograda, kojima je inače komandovala srpska vojska, uništene su za vreme artiljerijske pripreme oktobra 1915. godine. Prema nekim istorijskim podacima, nijedna od tih stanica nije imala prilike da lansira torpeda. Međutim, "Blic" je uspeo da dođe do nikada objavljenih fotografija jedne torpedne baterije. "Zvanično, torpeda nikada nisu korišćena, ali jesu bila postavljena, i naše vojnike su obučavali Englezi kako da ih koriste. Međutim, na osnovu fotografija možemo videti da je čak i austrougarski rečni šleper zarobljen tako što je u njega ispaljen torpedo" kaže Predrag Radovanović, kolekcionar Predrag Radovanović, kolekcionar iz Kraljeva koji je uspeo da pronađe nekoliko fotografija u izvanrednom stanju, kaže za naš list da su one od neprocenjive vrednosti za srpsku istoriju. "Zvanično, torpeda nikada nisu korišćena, ali jesu bila postavljena, i naše vojnike su obučavali Englezi kako da ih koriste. Postojali su nosači torpeda koji su stajali u vodi i tako pokrivali deo Dunava da ne bi mogao nijedan ratni brod da prođe ka Beogradu. Međutim, na osnovu fotografija možemo videti da je čak i austrougarski rečni šleper, koji je imao oznaku 92, zarobljen tako što je u njega ispaljen torpedo. A zanimljivo je da u istoriji nigde nije zabeleženo da je ovaj brod bio potopljen, a ispod fotografije piše da se to dogodilo 25. oktobra 1915. godine. To je zvanično poslednja borba nakon što su Austrougari ušli u Beograd" objašnjava Radovanović.

Spremni: Nosači za torpeda bili su postavljeni u Dunavu
[attachment=2]

U istoriji odbrane Beograda se na nekoliko mesta pominju Englezi i njihove baterije za borbu sa ratnim rečnim brodovima, ali se dosad nigde nisu mogle videti foto-beleške. Zahvaljujući ovim fotografijama, dokazu da je i srpska vojska u Prvom svetskom ratu koristila torpeda, sada je sve to i zvanično potvrđeno. "Pored ovih iz moje kolekcije, postoji još samo jedna fotografija na kojoj se vidi srpski oficir sa još nekoliko vojnika kako su se naslonili na nešto što bi moglo da liči da bojevu glavu torpeda. Mislim da je to jedina fotografija koja je mogla koliko-toliko da posvedoči o korišćenju torpeda u Prvom svetskom ratu" priča ovaj kolekcionar iz Kraljeva.

Izvor: www.blic.rs


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: kumbor on February 28, 2016, 11:00:14 pm


O upotrebi torpeda na Dunavu i ranije se pominjalo, ali bez slika. Slike pokazuju da su u pitanju zastarela torpeda od 14" - 356mm. Kako su bila neupotrebljiva na moru, jer nisu imale "razgrejač i Obri žiroskop!?", za Dunav su bila dobra. Ne znam podatke o stvarnim borbenim rezultatima.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 29, 2016, 01:59:56 pm
O upotrebi torpeda na Dunavu i ranije se pominjalo, ali bez slika. Slike pokazuju da su u pitanju zastarela torpeda od 14" - 356mm. Kako su bila neupotrebljiva na moru, jer nisu imale "razgrejač i Obri žiroskop!?", za Dunav su bila dobra. Ne znam podatke o stvarnim borbenim rezultatima.

Meni se čini da na prvoj fotki piše Engleska 18" torpeda. Ako su od 18 inča, najverovatnije se radi o torpedima Vajthed.

[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Kuzma® on June 26, 2016, 09:25:05 am
[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on November 25, 2016, 10:17:43 pm
Iskrcavanje KuK armije u oktobru 1915.

[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 04, 2017, 11:55:07 pm
Admiral s Dunava - Ni Srbi ni Englezi ne znaju ko je bio Ernest Trubridž, a morali bi i jedni i drugi
rts.rs , M. B.   01.02.2017.

Admiral Ernest Trubridž (1862–1926 je britanskoj i srpskoj javnosti gotovo potpuno nepoznato ime, iako se radi o čoveku koji je čak tri ratne godine proveo sa srpskom vojskom nalazeći se na veoma važnim dužnostima.

[attachment=1]

Ko je bio Ernest Čarls Tomas Trubridž?

Trubridž je pripadao čuvenoj britanskoj pomorskoj porodici. Po završetku pomorske akademije obavljao je niz dužnosti, ali je vrhunac njegove tadašnje karijere predstavljalo postavljenje za komandanta dela britanske Mediteranske flote, 1912. godine. Međutim, u prvim danima Prvog svetskog rata, Trubridž se našao u velikoj neprilici. Naime, nemačka moderna krstarica "Geben" nalazila se tada u Mediteranu. Strahovalo se da taj moćni brod može da stvori velike probleme britanskoj i francuskoj mornarici. Prvi lord Admiraliteta Vinston Čerčil, izdao je Trubridžu protivrečna naređenja. Traženo je se spreči bekstvo "Gebena" iz Mediterana, ali u isto vreme, Trubridž nije smeo da stupa u borbu ukoliko bi procenio da raspolaže slabijim snagama od protivnika. Kapetan "Gebena" je odlučio da brod uputi ka Konstantinopolju. Izvršena je fiktivna prodaja broda otomanskoj državi, čime je bitno poremećena ravnoteža snaga u Crnom moru. Taj događaj je imao veliki uticaj i na odluku Turske da uđe u rat na strani Centralnih sila. Vinston Čerčil je bio posebno ozlojeđen takvim razvojem događaja i nikada nije oprostio Trubridžu što je dopustio da nemački brodovi uteknu. Trubridž je viđen i kao formalni krivac. Suđeno mu je pred vojnim sudom za zanemarivanje dužnosti, ali je oslobođen optužbi. Tom odlukom nije bio zadovoljan Vinston Čerčil. Nameravao je da Trubridža ipak nekako kazni.

U međuvremenu, srpska vlada se obratila članicama Antante tražeći pomoć u borbi protiv austrougarskih rečnih brodova. Naime, iz svojih baza u Zemunu i Pančevu, brodovi Dunavske flotile su redovno bombardovali Beograd. S druge strane, srpska vojska nije raspolagala odgovarajućim sredstvima za preprečavanje puta monitorima. Kao odgovor na srpsku molbu, pomoć je počela da stiže. Rečne mine, pomorski topovi i pancirne granate stigli su najpre iz Rusije, a zatim i iz Francuske. Čerčil je odlučio da u Beograd pošalje i admirala Trubridža. Bilo je to, kako je primetio ruski poslanik u Srbiji grof Trubecki, "počasno izgnanstvo". Tako je jedan admiral stigao u zemlju koja nije ni imala morsku obalu. Dolazak teških topova u Beograd bio je i u vezi sa britanskom akcijom na Galipolju. Naime, ukoliko bi se kod Beograda blokirao Dunav, jedini put kojim bi Nemačka mogla da snabdeva municijom Otomansko carstvo bio bi zatvoren. Trubridž je stigao u Beograd krajem februara 1915. godine, zajedno sa osam teških topova, minama i torpedima. Na raspolaganje mu je stavljeno svega 70 britanskih vojnika. Dolazak jednog admirala u Srbiju srpske vlasti su prihvatile sa simpatijama. Iskrcavanje topova na topčiderskoj železničkoj stanici opisao je srpski vojnik Mihailo Karakašević, koji je kasnije postao deo mešane britansko-srpske artiljerijske posade.

[attachment=2]

„Ovi engleski topovi, okićeni cvećem, vučeni su zapregom od po šest pari volova, ispraćeni su na položaje uz burno klicanje Beograđana koji su u njima i svojim saveznicima, engleskim vojnicima, gledali svoje zaštitnike." Trubridž je, kao najviši po činu, preuzeo komandu nad svim savezničkim pomorskim misijama u Beogradu. Po upoznavanju sa situacijom, odmah je počeo rad na tome da se odbrana ojača, pa su naručena dodatna sredstva iz britanske baze na Malti. Trubridž se upoznaje i sa Beogradom i Beograđanima. Uči srpski jezik. Boravak u Srbiji opisao je u svom dnevniku na više stotina stranica. On donosi i duh britanske mornarice u Beograd. Tako, Trubridž i njegovi saradnici odmah počinju da razmišljaju ne samo kako da Beograd odbrane već i kako da izvrše prepad na protivničku mornaricu, usidrenu u Zemunu. Na zahtev Britanske pomorske misije u Srbiji, sa Malte je transportovana jedna šalupa (mali brod) sposobna da ispaljuje torpeda. Nakon velikih problema, šalupa je sa Malte, preko Soluna, železnicom prevezena u Beograd. Naime, brod je sečen na delove kako bi moglo da se prođe kroz tunele na železničkoj pruzi za Srbiju.

Dana 23. marta 1915. godine, Trubridž je zapisao u svom dnevniku: "Šalupa je porinuta noćas i može se reći: ovo je trijumf! Na Malti su mi rekli da je to nemoguće! Konzul u Solunu mi je rekao da je to nemoguće! Ali mi smo uspeli!"

U aprilu, izveden je napad na zemunsku luku. Po mraku, pogođena je samo maketa austrougarskog monitora. Ipak, taj događaj je bio od velikog značaja za moral srpske vojske u Beogradu. Po padu Beograda, Trubridž se sa članovima Britanske pomorske misije postepeno povlačio ka Kosovu i Albaniji. Njegov dnevnik je ispunjen pohvalama, ali i pokudama o stanju u srpskoj vojsci. U petak, 12. novembra, opisao je scenu kojoj je prisustvovao: "Jednom srpskom ministru juče su pretili vojnici, tražili su i zahtevali da dobiju hleb. Ovo pokazuje kakvo je raspoloženje i kako se sve lako može pretvoriti u debakl." U Albaniji je imenovan za upravnika pristaništa u Medovi. Organizovao je ukrcavanje vojnika i civila, i istovar pomoći koja je stizala. Srpski činovnik Ministarstva finansija Avram Lević pomenuo je u svojim sećanjima važnu ulogu koju je Trubridž odigrao prilikom pokušaja "crnorukaca" da oduzmu Leviću državni novac. Naime, Lević je 15. januara 1916. godine 250 sanduka sa novcem stavio pod Trubridžovu kontrolu, znajući da niko neće smeti da nasilno oduzme sanduke od tako visokog savezničkog oficira.

Po napuštanju Albanije, Britanska pomorska misija je rasformirana. Međutim, regent Aleksandar je tražio od Trubridža da se vrati u Grčku i radi kao lični oficir za vezu između britanske vlade i regenta. Na ovako važnom mestu, Trubridž je mogao bitno da utiče na donošenje odluka obe strane. Dve godine Trubridž je proveo na toj poziciji. Tako je marta 1916. godine pratio regenta na diplomatskoj turneji po savezničkim zemljama. U svom dnevniku ostavio je niz zapažanja o stanju na Solunskom frontu, ali i o raspoloženju Britanaca prema Srbima i obrnuto. Petnaestog maja 1916. pisao je: "Situacija na Solunskom frontu nikako nije dobra. Ne postoji nikakva saradnja među savezničkim armijama, štaviše može se reći da među saveznicima postoji aktivna nesaradnja."

Trubridž je bio sa srpskom vojskom i tokom njenog prodora 1918. godine. Regent je u tim danima pucao od samopouzdanja, pa je Trubridž u svoj dnevnik zapisao da su "Srbi nepodnošljivi kada im dobro ide" i da može da ih podnosi "samo kada su potišteni". Zatekao se i u zgradi u kojoj je proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Može se reći da je Trubridž u Srbiji povratio ugled. Bitno je doprineo odbrani Beograda, ali je istovremeno bio od pomoći i u nizu drugih situacija kritičnih po srpsku vojsku, pre svega u Albaniji. Konačno, njegovim radom, sa puno takta, srpsko-britanski odnosi imali su samo koristi, piše RTS. Po završteku rata, njegova veza sa Balkanom se nije okončala. Počev od 1919. godine, predsedavao je Međusavezničkoj, a zatim i Međunarodnoj dunavskoj komisiji. Preminuo je 1926. godine u Bijaricu.

Izvor: www.blic.rs


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on April 16, 2017, 05:00:20 pm
Пропаст лађе „Делиград”
Аутор: Коста Ђ. Кнежевић недеља, 16.04.2017.

Током рата на бојиштима не пропада само жива сила, него и направе које је људски ум направио за мирнодопске потребе, а које су за свог постојања биле необично познате и од људи поштоване. Тако се догодило и са „Делиградом“.

Кобилица ове славне лађе је изгледа положена у Француској за потребе Италије 1836, и поринута под именом „Пјаченца”, као речни реморкер на реци По. Због године изградње спада у прву групу најстаријих европских, речних парњача.

Царски Руси је купују 1853. године. У то доба док још није постала наша њоме је више пута пловио Дунавом до Царствујушчег града Вијене (Беч) и назад и наш кнез Милош Обреновић I, о чему су наши најстарији лађари често приповедали и показивали на бродски астал и столицу где би стари кнез обично седео или обедовао.

На предлог кнеза Михаила Обреновића III, честитога сина кнеза Милоша, 9. јула 1862 (по старом календару), ту лађу је купила Кнежевина Србија и била понос нашег почетног паробродарства. Исте те године лађа добија наше ново име „Делиград“. Када је вештом дипломатијом кнеза Михаила дошло до дефинитивне предаје кључева градова, 6. априла 1867. турски низами (стајаћа војска) „Делиградом” пребачени су у Турску царевину, што је био повод да Чика-Љуба Ненадовић (1826–1895), син Проте Матеје, напише познату песму „Делиград“. Поред ретких цивилних потреба, коришћена је првенствено и као војна ратна лађа за превоз српске војске, опреме и рањеника у Српско-турском рату 1876–1878. године.

Нешто више од две деценије ова лађа је била првенствено коришћена у српској војсци, да би 1889. „Делиград” прешао дефинитивно из Министарства војног у Министарство привреде, постајући тако наша прва цивилна лађа. Први наш заповедник „Делиграда“, био је капетан Божо Радоничић из Доброте (Бока). Следећи је био капетан Александар Познановић из Херцег-Новог (Бока). Трећи је био капетан Марко Ђурић из Сентандреје (Мађарска), који је пловио пола века и пред пензионисање, 26. марта 1890. предао дужност капетану Божидару Ђаји, који заједно са контролором Николићем израђује план рада лађе и правилник о дужностима чланова посаде. Он је, такође, предложио Првом српском паробродарском друштву, које је тада било у оснивању, да се дотадашњи реморкер преиначи.

После темељног преуређења, када је уграђен нов јачи и савременији мотор, у бродоградилишту у Линцу, 1895, лађа постаје путнички, скоро салонски, савремени пароброд.

Нешто после Видовданског атентата у Сарајеву 1914. и ултиматума, када је Аустроугарска монархија отворено показала своју праву страну, Прво српско паробродарско друштво у намери да сачува цео свој лађарски парк (12 бродова и 53 барже) брзо шаље, 13. јула, до мирнијих вода тј. да низводно дођу до Кладова до границе са Румунијом. Пловило се углавном у групама од по три лађе, не рачунајући барже. Аустроугарска је увелико претпостављала какав ће бити српски потез и стога, два дана пре саме објаве рата Србији, прелазе у дејство желећи да присвоје српско речно бродовље да би тако још више појачали, као први ратни плен, своју трговачку флоту. Покушали су на превару да их заробе, говорећи им да је „неопходна контрола“ – варка која је само с почетка упалила...

„Делиград“, који је тада био под командом капетана Стеве Јовановића, чинио је другу групу наших лађа са „Шумадијом“ и реморкером „Крајина“. Дошавши до Старе Молдаве (румунски део Ђердапа), ради прегледа“, целе три посаде биле су заробљене и послате у заробљеништво. Оне су одмах биле замењене оближњим угарским морнарима. Српски морнари су сувише касно схватили о каквом је „прегледу“ реч, тако да их је непријатељ омео у покушају потапања својих лађа и неколико баржи.

Међутим, српска артиљерија ускоро дознаје да су наше заробљене лађе, заједно са још једним делом непријатељског бродовља скривено укотвљене недалеко од Бабакаја. Врховна команда наређује да се изврши одмазда. Истог дана командант Браничевског одреда пуковник Васић рапортира Врховној команди, 5. августа 1914, да су наши артиљерци погодили „Делиград“, који ту потону, заједно са свим укотвљеним лађама (аустроугарским и нашим), којих уопште није било мало.

Оштећење „Делиграда“ није било велико тако да га Мађари извуку и одшлепују, до Будимпеште, и оспособе га поново за пловидбу. Био је смештен, 23. новембра 1917, у зимовнику Лађмањош. Зима је те године била изузетно јака због чега су многа стара дрвета као од шале уздуж пуцала, тако да је чак и у поменутом зимовнику од јаког леда дошло до прскања, мрвљења и потапања многих лађа и баржи. Међу њима била је и наша лађа „Делиград“...

Нешто по свршетку рата, када се дно зимовника морало чистити, Мађари су понудили да нам врате назад „Делиград“. Нове власти Краљевства СХС нису имале разумевања, нити жеље да вредну и необично славну олупину приме, јер би, када су све срачунали, оправка била доста скупа, тако да су је бивши окупациони власници извукли на обалу, исекли и претопили.

Очигледно, када је почео Велики рат, стари пароброд уопште није имао среће! Постоји још податак да су у свечаној сали Првог српског паробродарског друштва, све до избијања Другог светског рата, били изложени првобитно кормило и звоно лађе „Делиград“, који су замењени 1895. у Линцу. Међутим, од ослобођења 1945. године овим нашим бродским реликвијама губи се сваки траг...

Izvor: www.politika.rs


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: kumbor on April 16, 2017, 05:47:39 pm
O upotrebi torpeda na Dunavu i ranije se pominjalo, ali bez slika. Slike pokazuju da su u pitanju zastarela torpeda od 14" - 356mm. Kako su bila neupotrebljiva na moru, jer nisu imale "razgrejač i Obri žiroskop!?", za Dunav su bila dobra. Ne znam podatke o stvarnim borbenim rezultatima.

Meni se čini da na prvoj fotki piše Engleska 18" torpeda. Ako su od 18 inča, najverovatnije se radi o torpedima Vajthed.

[attachment=1]

Припремајући документацију о ЕОН - Експедицији Особене Намене - Руској војној помоћи Србији 1914-15. године, прелистао сам и податке о енглеским и другим торпедима на Дунаву. На Дунаву нису коришћена 18инчна - 450-457мм торпеда, већ старији модели мањег калибра, спорији и малог домета. На рекама и није било потреба за првокласним, тада модерним торпедима. Брзине циља су мале, као и удаљености гађања.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on March 19, 2018, 03:40:51 pm

Snimljeno 1915. godine u Karađorđevoj, u blizini današnjeg Brankovog mosta.


[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on March 30, 2018, 09:06:00 pm
Oktobar 1915. admiral Ernest Troubridge i britanski artiljerci na položajima na Banovom brdu.

[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on July 21, 2018, 08:35:41 pm
Ruski top na Kalimegdanu. Ima li iko ideju o kojem se oruđu ovde radi?

[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on August 16, 2018, 09:44:32 am
БРИТАНСКА ВОЈНО-ПОМОРСКА МИСИЈА У СРБИЈИ 1915.

Начелник Штаба Врховне команде војвода Радомир Путник, 23. септембра/6. октобра 1914. године, затражио је од владе Велике Британије, као до тада и од Русије и Француске, помоћ у обалским топовима, минама и торпедима са пратећим људством за одбрану Београда и токова Саве и Дунава од дејстава аустроугарске речне флотиле. Британски Адмиралитет је одлучио да у Београд упути начелника британске војне мисије у Грчкој, капетана фрегате (почасног грчког контраадмирала) Хјуберта КардејлаÜ(Commander Hubert Sеarle Cardale, 1875–1940) и наредника Краљевске морнарице Принса (Petty Officer Prince), са задатком да проуче ситуацију на терену и одреде врсту неопходне помоћи. Српски посланик у Атини, Живојин Балугџић (1868‒1941), 2/15. октобра 1914. известио је Министарство иностраних дела да ради одбране Београда „долази марински официр Кардејл у територијалном оделу енглеских официра и (да) не треба да се зна да је марински официр“. При томе, Кардејл је тражио обавештење о томе да ли аустроугарски монитори оперишу и током Саве, где се налази база за њихово снабдевање, те да ли су Срби заробили топове калибра 80 mm како би знао да ли да понесе одговарајућу панцирну муницију.

Занимљиво је да је капетан долазио у униформи британске Територијалне армије (Territorial Army), скривајући да је професионални морнарички официр, иако су немачка и аустроугарска обавештајна служба у Грчкој одлично знале о коме се ради. Након доласка у Београд, 17/30. октобра, Кардејл и Принс су установили да Срби не располажу никаквим средствима за борбу на рекама ‒ изузимајући мине и торпеда које је донела руска мисија. Но, како Руси још увек нису имали уређаје за лансирање, британски морнарички официр је предложио да се одмах, од приручних средстава, изради неколико рампи за спуштање мина и бродски надводни лансери торпеда у виду сохе са клештима, који би се монтирали на мале моторне чамце и један стари реморкер депласмана 30 т и брзине седам чворова.

Први импровизовани апарат довршен је до 13/26. новембра 1914., но услед аустроугарског продора у Београд, Кардејл је 17/30. новембра био приморан да се, као и друге мисије, са Топчидерске станице евакуише у Ниш. Одмах након ослобођења града, Кардејл и Принс су се вратили и наставили рад на повећању борбене готовости Одбране Београда дуж обала Саве и Дунава. Након ступања Отоманске империје у рат (1. новембра 1914.), Дунав је добио још већи стратешки значај као веза са Црним Морем и Медитераном. Захваљујући новонасталој ситуацији, Кардејл је успео да убеди британски Адмиралитет у неопходност слања одређених снага у Београд ради борбе са аустроугарском речном флотилом. Но, како ће се касније показати, Лондон је релативно брзо одустао од планова да се у Србију упуте значајне јединице. На заседању Ратног савета одржаном 15/28. јануара 1915., донета је одлука да се наручи изградња 12 монитора класе „Инсект“, који би у деловима били транспортовани до Солуна, потом железницом пребачени до Београда и тамо склопљени.

[attachment=1]

Професионални заповедник морнарице, „први лорд мора“, адмирал Џон Фишер (John Arbuthnot Fisher, 1841‒1920), обећао је да ће већ сутрадан Адмиралитету наложити да почне пројектовање монитора. Бродови су вођени под шифрованим називом „велике кинеске топовњаче“, и према пројектима, требало је да имају депласман од 645 тона, дужину од 70 метара, минималну заштиту (дебљина челичних плоча око 6 mm) и два топа од 6 инча (152 mm) без купола. Посаду би чинила 4 официра и 48 морнара смештених на палуби пошто мала висина трупа није пружала довољно простора за кабине. Убрзо се, међутим, показало да Ратни савет има друге планове; монитори су у суштини били намењени операцијама у Месопотамији.

Један од заговорника већег британског ангажовања на Балканском фронту, први лорд Адмиралитета, Винстон Черчил (1874–1965), одлучио је да предузме хитне мере, макар оне биле и симболичне; 19. јануара/1. фебруара 1915. донео је одлуку о оснивању „Британске војно-поморске мисије у Србији“ (British Naval Mission in Serbia) под командом контраадмирала Ернеста Трубриџа (1862‒1926).  Ернест Трубриџ је 10. августа 1914., пропустивши да спречи упловљавање немачких крстарица „Гебен“ (SMS Göben aka Yavuz) и „Бреслау“ (SMS Breslau aka Midilli) у цариградску луку, практично „сахранио“ своју поморску каријеру. Владало је, наиме, мишљење да је ово био један од одлучујућих догађаја који су довели до уласка Турске у рат на страни Централних сила. Черчил се трудио да рехабилитује свог старог пријатеља. Но, након катастрофе на Галипољу, и први лорд Адмиралитета је изгубио положај.

Британски посланик у Србији Чарлс Луис дес Грац (Sir Charles Louis des Graz, 1860–1940), већ 20. јануара/2. фебруара је о томе
известио Николу Пашића. У састав Мисије ушао је минско-торпедни одред јачине 26 морнара и краљевских маринаца под командом капетана – „привременог“ мајора Краљевске лаке морнаричке пешадије Бертрама Елиота (1880–1918) и „привременог“ поручника морнаричке пешадије Џорџа Булока, те артиљеријски одред који је чинило 24 артиљерца из састава Краљевских маринаца, под командом поручника бојног брода Чарлса Кера (1886–1965). Чланови мисије су, између осталих, били: captain (temporary Major) Bertram Nowell Elliot, R.M.L.I., lieutenantCommander Charles Lester Kerr, R.N., temporary Lieutenant George Bullock, R.M., temporary Surgeon Edward Rowland Alworth Merewether, R.N., gunner Samuel Eber Davies, R.M.A., gunner Daniel Wass, R.M.A., gunner Harry James Carter, R.M.A., sergeant Charles Arhur Pearce, R.M., gunner Alfred Thomas Herbert Fish, R.M.A., petty Officer Lewis Silvers, O.N., private Charles Edward Bird, R.M.L.I., private Fred Turner, R.M.L.I., gunner Paul Herbert Oates, R.M.A., gunner James Robert Ransom, R.M.A., able Seaman Albert Robinson.

Адмирал Трубриџ је у Србију стигао 9/22. фебруара 1915. и три дана касније званично преузео дужност од Кардејла. Кардејл је касније промовисан у почасног пуковника српске војске и одликован орденом Белог орла I степена (1916.) и Карађорђевом звездом IV степена (1916.).5 На железничку станицу Топчидер је 23. фебруара/8. марта допремљено осам британских 45-фунтовних (маса гранате) бродских брзометних топова калибра 4.7 инча (120 mm) Марк IV (4.7»/40 QF Mark IV) на мобилним лафетима система Перси Скот Марк I (Percy Scott Travelling carriage Mk. I), 1600 граната пуњених лидитом (тринитрофенол), те поморске мине и торпеда Whitehead 18»/45-см Mk.VII. Уз топовске нишанске справе, ипак, нису били достављени телескопи. Први 40-фунтовни брзометни топови калибра 4.7-ин произведени су 1886. године у Armstrong Elswick Ordnance Company (EOC). В 1888 г. Флота је примила у наоружање исти топ али за гранате масе 45 фунти (15,75 кг). Ради лакше одбране Дурбана, капетан Перси Скот (Sir Percy Moreton Scott, 1853–1924) је уместо на фиксне, морнаричке, топове калибра 4.7 инча поставио на мобилне лафете са челичним лафетима на дрвеним точковима. Ради веће мобилности, касније су развијени олакшани челични лафети (Марк 1). Paul G. Halpern Британска оружја подељена су на 4 батерије са по два топа.

[attachment=2]

Посаду ових топова по правилу је чинило 10 људи, али како је британски контигент био мали батеријама су командовали српски официри, а уз свако оружје су распоређена по 3 британска и 7 српских артиљераца. Батерије су до 28. марта/10. априла распоређене на борбене позиције, на којима ће остати све до октобра 1915. године: батерија бр. 1, под командом артиљеријског капетана Аксентија Катића, постављена је на југоисточној падини Великог Врачара (Део српске посаде чинио је и Михаило Каракашевић, између два рата секретар београдске Општине); батерија бр. 2 ‒ 30 km источно од Београда, на обали Дунава код Гроцке; батерија бр. 3 ‒ 19 км од Београда, на обали Саве код Остружнице и, батерија бр. 4 – 16 km од Београда, на обали Дунава код Чолиног Гроба (насеље Велико Село). Истовремено, минско-торпедни одред мајора Елиота је у Сави, код Железничког моста, поставио даљински управљану минску заграду и троцевну торпедну батерију, а на обали Дунава, у висини Парне стругаре и Кланице ‒ једноцевни торпедни апарат. На Дунаву, код Смедерева, други део одреда под командом поручника Булока монтирао је једну четвороцевну торпедну батерију.

Након пропасти идеје о мониторима класе „Инсект“, британски посланик Луис дес Грац, војни аташе Џорџ Филипс (1863–1921) и адмирал Трубриџ неколико пута су молили заповедника Средоземне флоте на Малти да се у Београд допреми барем један торпедни чамац дужине 18 m (60 стопа) и брзине 18 чворова. Коначно, у Валети су одлучили да једну ненаоружану баркасу са дрвеним коритом адаптирају у торпедни чамац и упуте је у Србију.Застарела оклопна фрегата „Егмонт“ (HMS Egmont) је од 1901. године била у функцији пловеће базе стациониране у Великој луци Ла Валете. Током 1912, „Егмонт“ је одвучен у британско бродоградилиште Чатем, а улогу војно-поморске базе Медитеранске флоте преузела је тврђава Св. Анђело. Због очувања традиције, тврђава је класификована као „Брод Његовог Величанства Егмонт на копну“. Са фрегате „Егмонт на води“ је 1912. године скинута парна стражарска баркаса која је служила за везу са копном и предата на употребу новој бази „Егмонт на копну“. Почетком марта 1915., база је овај застарели парни чамац наменила као помоћ мисији у Србији; у бродоградилишту Велике луке на његовом прамцу је монтиран трофунтовни брзометни топ система Хочкис калибра 47/40 mm Mark I а на боковима – два надводна торпедна апарата система Дена Кардигана (у виду сохе са клештима) за торпеда 18» (450 mm) Mark V.

„Нови“ торпедни чамац (дужине 45 стопа или 13.6 m, са максималном брзином од 12 до 16 чворова) отпремљен је у Солун. Како би баркаса на теретном вагону могла да пролази кроз тунеле у солунској луци је демонтирано наоружање и надградња са димњаком. У зору 8/21. марта 1915., чамац је у тајности укрцан на железничку платформу и упућен за Србију. Да би обманули грчке царинске органе и немачке обавештајце, Бритннци су још у јануару 1915. године из Солуна у Београд железницом послали 32 тоне експлозива и мина под царинском декларацијом „паприка – љута (врела) роба“. „Тајни товар“ је кроз неколико дана стигао у Београд; баркаса је у чукаричком бродоградилишту поново монтирана и додатно наоружана једним митраљезом калибра 7 mm система Максим М1909. Торпедни чамац је званично носио назив „H.M. Picket Boat, Tender to H.M.S. Egmont“. Но, у историји је остао забележен као „Терор Дунава“, како га је назвала сензационалистичка штампа епохе.

[attachment=3]

„Терор Дунава“ је на аустроугарске трупе имао више психолошки него стварни учинак. Поручник Кер је извео неколико безуспешних акција против монитора и највише ефекта је имао дејствујући против пешадије и пионирских одреда који су уклањали мине или радили на понтонскимостовима. Као највећи успех забележена је акција изведена априла 1915., која је, у суштини, представљала неупех изазван забуном. Наиме, да би заварало српску „флотилу“ и артиљерију, али и изазвало дејство српских топова и тиме открило њихове позиције, аустријско Министарство војно је крајем фебруара 1915. године у бродоградилишту „Првог дунавског паробродоског друштва“ у Будимпешти наручило изградњу лажног монитора, тзв. „брода-мамца“ – макете налик на монитор „Марош“. Макета је израђена од дрвета и платна, била је дуга 50 m, са газом од 1.1 m, а опремљена са два лажна топа калибра 150 mm и металним димњаком који је испуштао вештачки произведен дим. Макета је довршена 25 марта/7. априла 1915. и за два дана је помоћним војним паробродом „Алмош“ допремљена Дунавом на позицију 8 km удаљену од Београда.

„Алмош“ је до 1914. био путнички брод будимпештанске „Краљевске угарске поморско-речне бродарске компаније“ из Будимпеште. Аустријанци су покушали да изазову српску артиљерију да дејствује по лажном монитору. Да би ситуација изгледала што уверљивије, заклоњен иза макете, монитор „Енс“ је из топова калибра 12 cm испалио два хица. Но, српска обавештајна служба је од резидентуре у Румунији добила информације да се ради о лажном броду тако да артиљерија није одговарала на провокације. Разочарани неуспехом, Аустријанци су у зору 29. марта/11. априла, помоћном оклопном топовњачом „Линц“, „бродмамац“ отпремили до Земуна и укотвили га уз болнички пароброд „Трајзен“. „Линц“ и „Трајзен“ су до 1914. године служили као путнички пароброди DDSG. У ноћи 9/22. и 10/23. априла торпедни чамац поручника Кера је дрвену макету погрешно идентификовао као монитор „Кереш“ и на њега испалио два торпеда. Како је дрвена конструкција имала далеко мањи газ од нормалних монитора, оба торпеда су прошла испод макете; један је експлодирао на обали док се други заглавио у муљу.

Стража на правом монитору „Кереш“ приметила је торпедни чамац и на њега отворила ватру из Шкодиног топа 66 mm/Л26. У паници, артиљерци нису скинули чеп са навлаком тако да је граната експлодирала у цеви разневши оруђе. Заварани двема експлозијама, Британци су се у 14.20 часова вратили у Београд, уверени да су погодили аустријски монитор. Након ове акције макета је лежала у Земуну све до почетка октобарске офанзиве 1915. године. Још једна акција британске баркасе против аустријских монитора, изведена 4 /17. маја, такође је прошла без већег успеха. Ипак, да ли у недостатку правих информација или у пропагандне сврхе, савезници су подржали верзију о потапању „Кереша“. Тако је 17/30. јуна 1915. поручник бојног брода Чарлс Кер за „потапање монитора Кереш“ декорисан британским орденом „За предану службу“, 6/19. новембра 1915 – орденом Карађођеве звезде IV степена, 5/18. марта 1916. – орденом Белог орла IV степена, 28. јула/10. августа 1917 – француским Ратним крстом. Коначно, 25. априла/8. маја 1917., британски Наградни суд донео је решење о додели новчане награде у висини од 514 фунти стерлинга посади „H.M. Picket Boat“ ‒ Tender to H.M.S. Egmont for the destruction of the armed enemy monitor Keresh“.

Аустријанци су 23. септембра /6. октобра 1915. започели артиљеријску припрему за предстојеће форсирање Саве и Дунава. До тада су у Земуну саградили још једну дрвену макету патролног чамца, која је само током једне ноћи, у операцијама од 23. дo 26. септембра/6. до 9. октобра примила око 100 артиљеријских погодака. Аустроугарско-немачка артиљерија је током првог дана онеспособила британску батерију бр. 1 на падини Великог Врачара; наредник Чарлс Пирс је скинуо затвараче са топова и послуга је одступила у позадину, напуштајући неупотребљива оружја. Батерија бр. 4 је 24. септембра/7. октобра са Чолиног Гроба привучена у сам град, на Баново Брдо; но било је исувише касно да учини било шта за одбрану Београда. Око 11:00 часова две гранате немачких тешких оружја погодиле су складиште муниције и потпуно га уништиле.

Два топа батерије бр. 4 нису претрпела оштећења, али су услед експлозије погинули српски преводилац и један артиљерац док су артиљерци Краљевских маринаца Хари Картер и Семјуел Дејвис те други српски преводилац рањени. Истог дана (24. септембра/7. октобра), око 21.00 час, поручник Кер је покушао да уништи парни торпедни чамац али, услед јаке артиљерисјке ватре није успео да приђе речној обали. Српски војници су 25. септембра/ 8. октобра у 04.00 часа са баркасе скинули митраљез и, убацивши ручне бомбе у крмени део, потопили „Терор Дунава“. У то време мајор Елиот је лансирао сва торпеда из троцевне батерије код београдског Железничког моста на Сави док је поручник Булок успео да лансира само један торпедо из четвороцевне батерије постављене код Смедерева. Након тога, мино-торпедни одред је под командом Елиота, преко Торлака одступио ка Ћуприји – бази руског инжењеријског одреда.

[attachment=4]

У Ћуприји су се 27. септембра/10. октобра окупили чланови руске минерске команде, француске „Мисије Д“, британске војно-поморске мисије и посада батерије бр. 1. Ово људство је 3/16. новембра из Ћуприје стигло у Битољ, одакле је железницом пребачено до Солуна. Тако су, заједно са српском војском, у повлачењу преко Албаније учествовале само посаде британских
батерија бр. 2, 3 и 4. Помињујући остатке енглеског артиљеријског одељења у Србији, Бранислав Нушић је забележио превасходну симболичку важност њиховог присуства: „Ови туђинци, који су до пре неки дан бранили српску престоницу, зашли су сад у српске планине да са нама заједно поделе судбину једнога несрећнога народа. Кренули отуд, са далеких северних острва, пребродили пространа мора да нам донесу не толико помоћ колико веру да у овој гигантској борби нисмо сами, да је до нас кадра допрети рука моћних, да над нама бди брига моћних“.

Када је 26. септембра/9. октобра 1915. године Београд пао у непријатељске руке, једна батерија је била на левом крилу, друга на десном, а трећа у центру борбеног распореда српске војске. Поручник Кер је прекомандован у штаб генерала Михаила Живковића и добио је команду над све три британске батерије. Батерије су 12/25. октобра, преко Младеновца, Тополе и Крагујевца стигле у Крушевац, одакле су 22. октобра/4. новембра железницом транспортоване у Ниш. Батерија бр. 2 је заузела борбену позицију према Алексинцу, док су батерије бр. 3 и бр. 4 постављене према Јужној Морави, на положајима 5 км удаљеним од сваке путне комуникације. Батерија бр. 3 је практично била недоступна пошто се налазила на узвишењу које је од најближег пута делио мочварни терен. Када је 30. октобра/12. новембра издато наређење за повлачење према Приштини, топови Треће батерије, тешки преко две тоне, безнадежно су се заглавили у блату и морали су бити напуштени. Тако је пручник Кер наставио повлачење са четири од првобитних осам оруђа. Британци су 3/16. новембра стигли до Мердара, где су посаде биле принуђене да униште и топове батерије бр. 2. Батерија бр. 4 је 13/26. новембра доживела удес; приликом преласка једне речице, конструкција моста није издржала тежину топова и једно оружје је пропало у корито. Тако је преостао само један топ; 20. новембра/3. децембра 1915., услед немогућности даљег транспорта, и он је уништен како не би пао у руке непријатељу.


Бранко Богдановић

www.andricevinstitut.org


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on December 22, 2020, 03:26:11 pm



Regent Aleksandar u poseti britanskim artiljercima 1915. godine.



[attachment=1]



"The illustrated war news", april 1915.



Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 11, 2021, 01:48:13 pm



Kalemegdan, septembar 1914. godine.



[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 15, 2021, 11:17:06 am



Kalemegdan, Savsko šetalište 1915. godine.



[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 15, 2021, 11:19:09 am



Još jednom Kalemegdan, Savsko šetalište 1915. godine.



[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 18, 2021, 12:57:55 pm



Beograd 1914.



[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Dreadnought on February 18, 2021, 01:15:30 pm



Beograd, Prizrenska ulica 1914. godine.



[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on July 22, 2021, 03:46:30 pm
Pisao sam ranije, i to dosta, o braniocima Beograda 1915. Koga je zanimalo, video je moje priče sa Košutnjaka i Torlaka.
Ova šetnja danas, mimohod, zapravo, jeste znak sećanja na naše pretke koji su branili Beograd na Savi i na Dunavu kod Dorćola, i šta to još danas svedoči o njihovom herojstvu.

Najpre, tu je Spomenik braniocima Beograda na ušću, kod Novakovih terena. Podignut je 1988. ima oblik šajkače, i na njemu je uklesan govor majora Gavrilovića.

[attachment=1]

Na tvrđavi, u crkvi Ružici, nalazi se ogromni luster napravljen od oružja i municije korišćenih u odbrani Beograda.

[attachment=2]

Na Dorćolu, u Mike Alasa, stajala je tabla na mestu gde je major Gavrilović održao vojnicima čuveni govor. Danas sam džabe pešačio do tamo, jer zgrada se renovira, a tabla je sklonjena.

[attachment=3]

U Jakšića kuli, na tvrđavi, sahranjene su kosti branilaca Beograda palih u borbama sa neprijateljem. Našao sam podatak da je tu sahranjeno oko 3500 identifikovanih, i više od 1000 neidentifikovanih boraca.
Krst ispred kapele je napravljen od topovskih cevi, a o čistoći kapele vodi računa sveštenstvo Svete Petke.

[attachment=4]

[attachment=5]

Imao sam sreću i dozvolu da svojevremeno uđem u kosturnicu, i da se pomolim ispred ikone. Ono što sam tada osećao prosto nije za internet. Reći ću samo, izašao sam kao potpuno drugačiji čovek.

[attachment=6]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on July 22, 2021, 03:58:40 pm
Prilikom izgradnje podvožnjaka na Dorćolu, nađene su kosti branilaca Beograda. O tome svedoči tabla u podvožnjaku, a žvrljotina ispod je takođe svedočanstvo kako se potomstvo odnosi prema prošlosti.

[attachment=1]

Ovaj grafit zaslužuje da se nađe u nizu, i svaka čast, kako (meni nepoznatom) autoru, tako i uviđavnosti radnika koji, prilikom rekonstrukcije podvožnjaka, jedino ovaj grafit nisu prekrečili.

[attachment=2]

Na kraju, ne mogu da ne primetim jednu činjenicu: Beograd su, pored Srba, branili i drugi, pre svih, Jevreji i Muslimani. Jevrejska mala je najviše postradala, budući na Dunavu. Jevreji u srpskoj vojsci su činili herojska dela, i poginulo ih je mnogo. O tome svedoči spomenik na sefardskom groblju u Ruzveltovoj.

[attachment=3]

Tu su, naravno, i Muslimani iz Novih krajeva (Sandžak, Kosovo, Metohija i Makedonija). Našao sam podatak da ih je na odbrani Beograda bilo 4 bataljona. Ko je bio u vojsci, zna koja je cifra u pitanju. Danas malo ko zna o herojstvu Šemse Midovića na barikadama, kao i to da je Neznani junak sa Avale zapravo Sulejman Balić sa Peštera.

[attachment=4]

A moralo bi i to da se zna, kao i da Muhamedanci branioci Beograda dobiju neko trajno obeležje u vidu table, ili spomenika ...

[attachment=5]

Slava junacima, vama, prijatelji, lep dan!

Jevrejin_u_❤ wia Twitter




Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 10, 2022, 11:07:59 am
Francuska misija D – za čast i slavu Beograda 1914-1915
09/03/2018  Branko Bogdanović

U nemogućnosti da adekvatno zaštiti Beograd od dejstva neprijateljske teške artiljerije i monitora, srpska vlada je 18 septembra 1914 g. zamolila Francusku da joj uputi pomoć u vidu jedne obalne baterije. Izlazeći u susret ovom zahtevu, Francuzi su oformili takozvanu “Pomorsku misiju u Srbiji – misiju D“ na čelu sa poručnikom Eduardom Etjenom Pikoom. Francuski vojni ataše u Srbiji, Pjer Furnije, 27. oktobra je obavestio srpsku vladu o dolasku misije koju su činila 4 oficira, 3 oficirska aspiranta i 94 marinca. Misija je raspolagala sa dva reflektora 90 mm i jednom baterijom od tri brodska oruđa 14 sm M1893. U suštini, radilo se o topovima koji su demontirani sa bojnog broda “Henri IV“ (https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=6878.0). Francuzi su, naime, iskoristili to što se ovaj brod još od 11 januara 1913. nalazio na remontu u Bizerti (remont je završen tek 1 marta 1915), tako da kupolni topovi nisu bili u borbenoj funkciji.

Misija je na parobrodu “Flandrija“ krenula iz Tulona 20 oktobra i 1. novembra se iskrcala u Solunu. Francuzi su iz Grčke, vozom, 5 novembra stigli na železničku stanicu Rakovica. Topovi, koji su dopremljeni u delovima, sklopljeni su do 20 novembra; dva su postavljena na Karaburmi a jedan na Vračaru. Na zadovoljstvo branilaca Beograda, francuska oruđa su počela da dejstvuju protiv monitora austro-ugarske rečne flotile već 21 i 25 novembra 1914 godine.

Francuski top na Vračaru, 29 juli 1915
[attachment=1]

No, usled neprijateljskog pritiska na slabo branjenu srpsku prestnicu, ljudstvo “Misije D“ se 1. decembra preko Torlaka povuklo u Niš. Pri tome, sa dva topa su skinuti zatvarači a jedan je rasklopljen i samo dan pre pada Beograda evakuisan u Niš. Tako je neprijatelj nakon ulaska u grad zaplenio dva nefunkcionalna francuska oruđa. Samo dve nedelje kasnije, 15 decembra, jedna srpska konjička patrola prodrla je do Karaburme i zarobila austrijske inženjerce u trenutku kada su minirali oba francuska brodska topa. Da su konjanici stigli samo sat ranije, oruđima se mogla tući neprijateljska vojska koja se panično povlačila preko Save i Dunava. Sutradan, u slobodni grad vratila se “Misija D“ sa jednim sačuvanim oruđem. Gubitak u materijalu nadoknađen je početkom februara 1915, kada su iz Bizerte, preko Tulona i Soluna, dopremljena druga dva topa M1893 demontirana sa “Henrija IV“ (brod je bio naoružan sa ukupno 7 topova kalibra 14 cm).

Na žalost, epidemija pegavog tifusa koja je u to vreme počela da hara Srbijom, odnela je i prve žrtve među Francuzima: u beogradskoj Vojnoj bolnici 26 januara 1915. preminuo je marinski narednik-oružar Žan-Mari Kastelani a dve nedelje kasnije i narednik-mehaničar Feliks Etjen. Kako bi “pokrivao“ i Savu i Dunav, poručnik Piko je 15 februara 1915. jedno oruđe postavio zapadno od Beograda, na padini prema Dunavu kod sela Samar (Novo Selo) a dva topa – u rejonu Banovog Brda. Pri tome, za njih su izrađeni specijalni zakloni sa betonskim temeljima. Jedan reflektor je 9 marta montiran na Karaburmi a drugi – na Banovom Brdu. Prema francusom dopisniku “Ilustrasiona“, 17 februara je granata ispaljena iz francuskog topa pogodila svečanu salu Gradskog poglavarstva u Zemunu (danas opštinska zgrada na Magistarskom trgu), u kojoj su Austrijanci upravo proslavljali pobedu nemačkih armija nad ruskom vojskom tokom bitke na Mazurskim jezerima.

Top 14 cm M1893 uništen 9 oktobra 1915. na položaju Samar
[attachment=2]

Nemačko-austro-ugarska teška artiljerija, navođena avionima, 5 oktobra u 14 časova je započeladejstva po Beogradu u cilju pripreme prelaska reka.Vatra je prvenstveno bila usmerena na francuske reflektoreirusku bateriju na Kalemegdanu. Granate su na tri mesta prekinule električni kabl reflektora na Banovom Brdu i on je izbačen iz stroja. Nakon kratkotrajnog zatišja u noći između 5 i 6 oktobra, vatra je nastavljena tokom celog 6 oktobra; ponovo su gađani francuski reflektori, ruska baterija i britanska baterija na Velikom Vračaru. U 22 časa 6 oktobra uništeno je parabolično ogledalo reflektora na Karaburmi. Iako ranjen u ruku, podoficir-električar Žozef-Mari Penverne ostao je na borbenom položaju. No, u zoru narednog dana, hrabrog narednika usmrtio je šrapnel neprijateljske granate. Oko 2 časa 7 oktobra, naime, neprijateljska vatra je dostigla vrhunac a pešadija je kod Ade Ciganlije i Kalemegdana započela forsiranje reka. Oficiri misije su odlučili da spale knjigu šifri i poverljivu dokumentaciju a dasačuvaju samo službenu prepisku i naređenja. U 7:30 časova, dva monitora su sa Dunava otvorila direktnu vatru po francuskoj bateriji, komandnom položaju i položaju telefonista. Tokom celog dana neprijatelj je gađao i položaje na Topčiderskom brdu, gde je uništeno staro skladište artiljerijske municije.

Sutradan, 8 oktobra u 12 časova, francusku bateriju na Banovom Brdu ponovo napadaju dva monitora. Na palubi jednog o dnjih izbio je požar a drugi se obrnuo i zaplovio ka sigurnosti zemunske luke. Posada prvog topa dejstvovala je po njemu sve dok nije istrošila svu municiju. Tako je dejstvo nastavilo samo drugo oruđe pod komandom podoficira Žana Bovina. Međutim, 4 neprijateljske granate direktno su pogodile borbenu poziciju, razorile čelične kupole i betonske temelje i teško ranile Žana Bovina, mornara 2 klase Pola Delugata i sanitetskog oficira Žozefa Mari Kovana. Komandir baterije, poručnik Oktav Monrelej, naredio je da se prekine sa daljim dejstvom te da se sa oba topa skinu zatvarači. U 14:30, Piko je izvestio komandant asektora da bi prvo oruđe radi osposobljavanja trebalo premestiti na rezervni položaj na Banjici, da je drugi top potpuno onesposobljen, a da je reflektor na Banovom Brdu teško održati u funkciji zbog oštećenih kablova. Komandant mu je saopštio da su se ruska i britanska misija već evakuisale prema Kragujevcu i da je potebno da se što prepovuku i Francuzi.

Vrhovna komanda je u 17:15 časova ponovila naređenje da se oba oruđa napuste a posade povuku prema Torlaku. Artiljerci su oko 19 časova stigli na Torlak i nakon tridesetak minuta nastavili povlačenje prema Nišu. Kako zbog težine povreda nisu bili sposobni za transport, doktor Kovan i mornar Delugat ostavljeni su u beogradskoj Vojnoj bolnici gde ih je neprijatelj zarobio.

Top kod sela Samar bio je u dejstvu neprekidno od 5 do 9 oktobra. U 11:00 časova 9 oktobra posada je dobila naređenje da neutrališe neprijateljsku bateriju koja je dejstvovala u bok 14 srpskog puka drugog poziva. Francuzi su uspešno ućutkali neprijateljska oruđa ali su tada po topu počele da padaju austrijske granate velikog kalibra. U duelu sa neprijateljskom teškom artiljerijom, do 12:50 časova je utrošena sva municija i posada se sklonila u rovove. Konačno, u 20:00 časova, jedan direktan pogodak uništio je i poslednje francusko oruđe. Komandir baterije, poručnik Luj Ser, tek 10 oktobra u 13:00 časova je dobio naređenje na napusti uništeni top i posadu evakuiše prema Beogradu. Odred sa položaja Samar priključio se posadi sa Banovog Brda u Nišu, 12 oktobra. Ostaci “Misije D“ (8 oficira i 97 podoficira i marinaca) 17 oktobra su nastavili povlačenje prema Solunu, gde su stigli 16 novembra 1915 godine.

Izvor: www.oruzjeonline.com


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: kosmonaut on February 10, 2022, 11:45:44 am
Jedna mina koju su koristili saveznici protiv KuK monitora.

[attachment=1]
Da li je ovo sidro dio mine?


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 10, 2022, 02:51:32 pm
Jeste.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: kosmonaut on February 10, 2022, 03:13:40 pm
Hvala, nisam vidio u ovom obliku, mozda je ovo samo za rijecne sidrene mine radi struje toka i boljeg ankeriranja?


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 10, 2022, 03:27:58 pm
Jeste, Ovo su bile obične morske mine, pa su ih malo modifikovali za rečnu upotrebu.


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: Kubovac on February 10, 2022, 05:13:43 pm
Trojna invazija (1915)
Snage, raspored i planovi Centralnih sila
-------------------

Srpske snage i raspored

.....Osim toga, Pariz je za neposrednu odbranu Beograda odvojio tri obalska topa 138 mm M1893. Britanci su u Beograd poslali detašman pod komandom admirala Ernesta Trubridža. U sklopu britanskih snaga nalazile su se četiri baterije kraljevskog marinskog korpusa sa osam topova 120 mm Mark III, te sekcija za podvodno miniranje majora Eliota. Osim toga, s Malte se do Soluna doplovila parna torpedna barkasa pod komandom poručnika Kera. Torpedni čamac prebačen je železnicom do Beograda i porinut u Dunav. Britanska baterija br. 1 smeštena je na Velikom Vračaru, a dva topa baterije br. 4 tek 7. oktobra prebačena su iz Grocke na Banovo Brdo. Konačno, Rusija je poslala dva stara mornarička topa 152 mm/45 M1877, te odred od 106 pomorskih inženjeraca kapetana Jurija Volkovickog, odred od 24 marinca poručnika Vasilija Grigorenka, kao i pukovnika Petra Dobrova sa 71 vojnikom.

Ruski i britanski marinci blokirali su tokove Save i Dunava s dvadeset podvodnih mina sistema Naletova, šest lansirnih cevi za torpeda "vajthed M1912" i tri pregradne rešetke, a na svim važnim mestima postavljeni su reflektori "šukert", koji su noću "lovili" austrijske monitore i položaje na neprijateljskoj obali. Istovremeno, od britanskog torpednog čamca poručnika Kera, oklopljenog patrolnog broda "Timok", motornih čamaca "Jadar", "Pobeda" i "Sveti Đorđe", te ribarskih čamaca, dereglija i šlepova, improvizovana je i srpska rečna "flotila".

Izvod iz knjige Dušana M. Babca - "Srpska vojska u Velikom ratu 1914-1918", II izdanje, u izdanju Medija Centra "Odbrana"

[attachment=1]


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 12, 2022, 03:04:10 pm
Torpedni čamac Terror of the Danube
05/11/2021  Branko Bogdanović

Nakon stupanja Otomanske imperije u Veliki rat (1. novembra 1914), Dunav je veliki strateški značaj kao veza sa Crnim Morem i Mediteranom.

Zahvalјujući novonastaloj situaciji, načelnik britanske vojne misije u Grčkoj, kapetan fregate Hjubert Kardejl (Hubert Cardale, 1875–1940)  je uspeo da ubedi britanski Admiralitet u neophodnost slanja određenih snaga u Beograd radi borbe sa austrougarskom rečnom flotilom. Na zasedanju Ratnog saveta (War Council) održanom 28. januara 1915, naime, doneta je odluka da se naruči izgradnja 12 monitora klase “Insekt“ (Insect class), koji bi u delovima bili transportovani do Soluna, potom, železnicom, prebačeni do Beograda i tamo skloplјeni.

First Sea Lord, admiral John Fisher (1841-1920), obećao je da će već sutradan Admiralitetu naložiti da počne projektovanje monitora. Brodovi su vođeni pod šifrovanim nazivom large China gunboats; prema projektima, trebalo je da imaju deplasman od 645 tona, dužinu od 70 metara, minimalnu zaštitu (deblјina čeličnih ploča oko 6 mm) i dva topa od 6 inča (152 mm) bez kupola. Posadu bi činila 4 oficira i 48 mornara smeštenih na palubi pošto mala visina trupa nije pružala dovolјno prostora za kabine. No, ubrzo se pokazalo da Ratni savet ima druge planove; monitori su u suštini bili namenjeni operacijama u Mesopotamiji.

Trubridžov crtež sa predlogom opreme “torpednog čamca“ i rekonstrukcija prema crtežu.
[attachment=1]

Jedan od zagovornika većeg britanskog angažovanja na Balkanskom frontu, prvi lord Admiraliteta, Winston Churchill (1874–1965), odlučio je da preduzme hitne mere, makar one bile i simbolične; 19. januara/1. februara 1915. doneo je odluku o osnivanju British Naval Mission in Serbia pod komandom kontraadmirala ErnestaTrubridža (Ernest Troubridge, 1862-1926). Nakon propasti ideje o monitorima klase Insect, britanski poslanik u Srbiji Čarls Luis des Grac (Charles Louis des Graz, 1860–1940), vojni ataše George F. Phillips (1863–1921) i admiral Trubridž nekoliko puta su molili zapovednika Sredozemne flote na Malti da se u Beograd dopremi bar jedan torpedni čamac dužine 18 m i brzine od 18 čvorova. Konačno, u Valeti (Valletta) su odlučili da jednu nenaoružanu barkasu sa drvenim koritom adaptiraju u torpedni čamac i upute je u Srbiju.

Zastarela oklopna fregata HMS Egmont je od 1901. godine bila u funkciji ploveće baze (Egmont na vodi – Egmont afloat) stacionirane u Velikoj luci (Il-Port il-Kbir, Grand Harbour) La Valete. Tokom 1912, Egmont  je odvučen u britansko brodogradilište Chatham a ulogu vojno-pomorske baze Mediteranske flote preuzela je tvrđava Fort Saint Angelo. Zbog očuvanja tradicije, tvrđava je klasifikovana kao “Brod Nјegovog Veličanstva Egmont na kopnu“ (HMS Egmont Ashore). Sa fregate “Egmont na vodi“ je 1912. godine skinuta parna stražarska barkasa (HM Picket Boat, Tender to HMS Egmont) koja je služila za vezu sa kopnom i predata na upotrebu novoj bazi “Egmont na kopnu“. Početkom marta 1915, baza je ovaj zastareli parni čamac namenila kao pomoć misiji u Srbiji; u brodogradilištu Velike luke na njegovom pramcu je montiran trofuntovni brzometni top Hotchkiss 3-pdr 1.85″/40 QF Mark I a na bokovima – dva nadvodna torpedna aparata Dann’s Torpedo Dropping Gear (u vidu sohe sa kleštima) za torpeda 18″ (450 mm) Mark V.

Torpedni čamac je zvanično nosio naziv “H.M. Picket Boat, Tender to H.M.S. Egmont“.  No, u istoriji je ostao zabeležen kao The Terror of the Danube.
[attachment=2]

“Novi“ torpedni čamac (dužine 13,6 m, sa maksimalnom brzinom od 12 do 16 čvorova) otpremlјen je u Solun. Kako bi barkasa na teretnom vagonu mogla da prolazi kroz tunele, u solunskoj luci je demontirano naoružanje i nadgradnja sa dimnjakom. U zoru 10 marta 1915, čamac je u tajnosti ukrcan na železničku platformu i upućen za Srbiju. “Tajni tovar“ je 21 marta stigao u Beograd i specijalno izgrađenim kolosekom prebačen u brodogradilište na Čukarici. Barkasa je u čukaričkom brodogradilištu ponovo montirana,  dodatno naoružana jednim mitralјezom kalibra 7 mm sistema Maksim M1909 i, 29 marta, porinuta u Savu.

Nadvodni torpedni aparat - Dann's Torpedo Dropping Gear (u vidu sohe sa kleštima,) sa torpedom 18" Mark V.Nadvodni torpedni aparat – Dann’s Torpedo Dropping Gear (u vidu sohe sa kleštima,) sa torpedom 18″ Mark V.[attachment=3]

“Teror Dunava“ je na austrougarske trupe imao više psihološki nego stvarni učinak. Poručnik Ker je izveo nekoliko bezuspešnih akcija protiv monitora i najviše efekta je imao dejstvujući protiv pešadije i pionirskih odreda koji su uklanjali mine ili radili na pontonskim mostovima. Kao najveći uspeh zabeležena je akcija izvedena aprila 1915, koja je, u suštini, predstavlјala – neupeh izazvan zabunom.

BRITANSKA VOJNO-POMORSKA MISIJA U SRBIJI 1915

Naime, da bi zavaralo srpsku “flotilu“ i artilјeriju, ali i izazvalo dejstvo srpskih topova i time otkrilo njihove pozicije, austrijsko Ministarstvo vojno je krajem februara 1915. godine u brodogradilištu Első Dunagőzhajózási Társaság u Budimpešti naručilo izgradnju lažnog monitora, tzv. “broda-mamca“ (Scheinmonitor, Köderschiff, Q Ship) – makete nalik na monitor SMS Maros. Maketa je izrađena od drveta i platna, bila je duga 50 m, sa gazom od 1,1 m, a opremlјena je sa dva lažna topa kalibra 150 mm i metalnim dimnjakom koji je ispuštao veštački proizveden dim.

Torpedni čamac Terror of the Danube na Dunavu, 25. jun 1915. MGB, Fi1 504.
[attachment=4]

Maketa je dovršena 7. aprila 1915. i za dva dana je pomoćnim vojnim parobrodom SMS Álmos došlepana Dunavom na poziciju 8. km udalјenu od Beograda. Austrijanci su pokušali da izazovu srpsku artilјeriju da dejstvuje po lažnom monitoru. Da bi situacija izgledala što uverlјivije, zaklonjen iza makete, monitor SMS Enns je iz topova kalibra 12 sm ispalio dva hica. No, srpska obaveštajna služba je od rezidenture u Rumuniji dobila informacije da se radi o lažnom brodu tako da artilјerija nije odgovarala na provokacije. Razočarani neuspehom, Austrijanci su u zoru 11. aprila, pomoćnom oklopnom topovnjačom SMS Linz, “brod-mamac“ otšlepali do Zemuna i ukotvili ga uz bolnički parobrod SMS Traisen. U noći 22. i 23. aprila, torpedni čamac poručnika Kera je drvenu maketu pogrešno identifikovao kao monitor SMS  Körös i na njega ispalio dva torpeda. Kako je drvena konstrukcija imala daleko manji gaz od normalnih monitora, oba torpeda su prošla ispod makete; jedan je eksplodirao na obali dok se drugi zaglavio u mulјu. Straža na pravom monitoru Körös primetila je torpedni čamac i na njega otvorila vatru iz Škodinog topa 66 mm/L26. No, u panici, artilјerci nisu skinuli čep sa navlakom tako da je granata eksplodirala u cevi, raznevši oruđe. Zavarani dvema eksplozijama, Britanci su se u 2:20 časova vratili u Beograd, uvereni da su pogodili austrijski monitor. Nakon ove akcije, maketa je ležala u Zemunu sve do početka oktobarske ofanzive 1915 godine. Još jedna akcija britanske barkase protiv austrijskih monitora, izvedena 17. maja, takođe je prošla bez većeg uspeha. No, da li u nedostatku pravih informacija ili u propagandne svrhe, Saveznici su podržali verziju o potapanju Körös-a. Tako je 30. juna 1915. poručnik bojnog broda Čarls Ker za “potapanje monitora Kereš“ dekorisan britanskim Distinguished Service Order; 19. novembra 1915. – ordenom Karađođeve zvezde IV stepena; 18. marta 1916. – ordenom Belog orla IV stepena a 10. avgusta 1917. – francuskim Croix de Guerre. Konačno, 8. maja 1917, britanski Prize court doneo je Rešenje o dodeli novčane nagrade (Naval Prize Bounty Money) u visini od 514 funti sterlinga posadi H.M. Picket Boat, Tender to H. M.S. „Egmont,“ for the destruction of the armed enemy monitor „Keresh“.

Francuski fusilier smarins i britanski marines, dr. Edward W.Ryan, kapetan fregate Hubert Cardale u uniformi pukovnika srpske vojske, francuski poručnik Edouard Etienne Picot, Sir Thomas Lipton i kapetan Ernest Bennett. Beograd, 1915
[attachment=5]

23. septembra /6. oktobra 1915. neprijatelј je započeo artilјerijsku pripremu za predstojeće forsiranje Save i Dunava. Do tada su Austrijanci u Zemunu sagradili još jednu drvenu maketu patrolnog čamca (Scheinpatrouillenboot), koja je samo tokom jedne noći, u operacijama od 6 do 9 oktobra primila oko 100 artilјerijskih pogodaka.

Austrijska maketa- mamac izrađena od drveta i papira u vidu monitora SMS Maros
[attachment=6]

Poručnik Ker je 7. oktobra, oko 21:00 časova, pokušao da uništi parni torpedni čamac ali, usled jake artilјerisjke vatre, nije uspeo da priđe rečnoj obali. Srpski vojnici su 8. oktobra u 4:00 časova sa barkase skinuli mitralјez i, ubacivši ručne bombe u krmeni deo, potopili The Terror of the Danube.

Izvor: www.oruzjeonline.com


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 15, 2022, 09:45:42 am
Sudbina remorkera Stig
16/01/2022  Branko Bogdanović

Srpske putničke i trgovačke brodove Julska kriza 1914. godine zatekla je uglavnom na liniji Beograd – Golubac. Izuzetak je predstavlјao teglјač Srpskog brodarskog društva “Beograd“, koji se 26. jula 1914. zatekao u Novom Sadu, gde je zaplenjen i prekršten u “Apatin“. Austrijanci su, znači, dva dana pre zvanične objave rata (28. jula), započeli napad i zaplenu brodova srpske rečne flotile. 

Stig zaroblјen ledom na Savi, period do 1914. Zbirka Arhiv Srbije.
[attachment=1]

Austrougarski monitor “Maroš“ je 26. jula, kod šteka u Tekiji, zaplenio putnički parobrod “Vardar“ i otpratio ga u Oršavu. Istovremeno, kod Velikog Gradišta su plotunima zaustavlјeni, pretreseni pa pušteni brodovi “Mačva“ i putničko-poštanski brod “Srbija“. No, već kod Dubravice, na izlasku iz Kostolačkog rukavca, “Mačva“, te “Srbija“ i “Neretva“ sa 4 šlepa, neprijatelјskim plotunima su potoplјeni. Putnički parobrod “Deligrad“ je 25. jula u 7 časova ukrcao putnike iz severoistočne Srbije i pod britanskom zastavom krenuo prema Beogradu.

Austro-ugarska rečna flotila je 27 jula, odmah iza Gradišta, zaplenila i sprovela u Moldavu kako “Deligrad“, tako i parobrode “Srpskog brodarskog društva“ “Šumadiju“, “Krajinu“ i “Moravac“ sa posadama i kapetanima Borivojem Putnikom (sinom vojvode Radomira Putnika, koji je ostao u zaroblјeništvu sve do kraja rata), Radom Longinovićem, Vojom Todorovićem i Vojom Nikolićem.

Na putnički parobrod  “Car Nikola II“ neprijatelј je pucao 26. jula kod Donjeg Milanovca, te dan kasnije, u visini tada ugarskog sela Svinjice. U žaru ratne propagande i dezinformacija, austrijska štampa je izvestila da je “Car Nikola II“ toga dana zaplenjen. No, “Car Nikola II“ i “Morava“, koja je teglila 4 šlepa, stigli su do Drenkove gde je na njih ponovo otvorena vatra. Ovde su Austrijanci pokušali da zaplene “Moravu“ ali se teglјač probio i otkriven je tek mesec dana kasnije; posada ga je sama potopila kako ne bi pao neprijatelјu u ruke. “Car Nikola II“ je uspeo da stigne do Beograda ali je u avgustu oštećen austrijskom artilјerijskom vatrom. Nakon remonta, nastavio je da plovi sve do 1915. kada ga je, da ne bi pao Austrijancima u ruke, potopila sopstvena posada.

Brodogradilište na Čukarici.
[attachment=2]

Sudbina većine ovih brodova nakon završetka Velikog rata, a posebno “Cara Nikole II“, uglavnom je dobro poznata. Najviše konfuzija i danas vlada oko remorkera Stig.

“Srpsko brodarsko društvo“ (osnovano 1891. kao naslednik “Prvog Kralјevskog Srpskog povlašćenog brodarskog društva“) je 1895. godine nabavilo prvi rečni teglјač sa pogonom na vijak – Stig. Brod je bio dug 45 m, širine 6 metara, sa mašinama od 150 KS, koje su pokretale dve elise. Izgrađen uu Lincu, u brodogradilištu “Stabilimento Tehniko Triestino“, a pogonske mašine je isporučilo “Brodogradilište, fabrika mašina i lokomotiva i livnica Ferdinand Šihau“ iz Elbinga(danas polјski grad Elblag).

Remorker Stig je 27. jula, pod britanskom zastavom, tegleći šlepove, uspeo da se probije do Beograda. No, 6 avgusta, u 5:30 časova, sa zemunske strane je otvorena artilјerijska vatra na štek “Srpskog brodarskog društva“, uz koji je remorker bio privezan; artilјerijska zrna uništila su štek i potopila Stig. Iz vode je virio samo dimnjak sa trobojkom na njemu.

Zanimlјivo je da ruski autori tvrde kako je Stig, navodno, tokom druge polovine avgusta 1914. izvučen, u “Radionici lađa Kralјevine Srbije“ na Čukarici osposoblјen za protivavionsku borbu i, u sklopu ruskog odreda za zaštitu Gvozdenih vrata kapetana Ivana Semenova i Borisa Ilјina, uklјučen u odbranu Prahova. Kako tokom neprijatelјske ofanzive oktobra 1915. godine nije uspeo da se probije do rumunske luke Korabija, potoplјen je od strane posade. Domaći i ruski izvori dalјe ne navode sudbinu teglјača.

Stig Rekonstrukcija navodnog izgleda 1915. godine prema Černikovu. ''Flot na rekah''.
[attachment=3]

No, sudbina Stiga nije bila okončana ni 6. avgusta 1914. ni oktobra 1915. godine. Brod je, naime, ležao na rečnom dnu, uz obalu kod Beograda, sve do 1917. godine, kada su Austrijanci odlučili da ga izvuku i osposobe za svoje potrebe. Izvlačenje broda je “Peto železničko odelјenje“ bečke “Centralne uprave za transport“ (formirana 27. jula 1914) austrougarskog Ministarstva vojnog poverila “Grupi za spasavanje i izvlačenje brodova br. 4“ na čelu sa inženjerijskim poručnikom Leom Hartamnom. Radovi su započeti 7. novembra 1917. godine. Do 21. novembra trup je na dužini od 10 metara obuhvaćen lancima i do 28. novembra podignut iznad površine. Oštećenja na trupu sanirana su do 18. decembra, kada je brod odvučen do brodogradilišta na Čukarici. Ovde je kompletna reparacija trupa, nadgradnje i mašina završena 18. maja 1918. godine, kada je Stig, pod novim nazivom “Husar“, predat na raspolaganje austrougarskoj “Centralnoj upravi za transport“.

No, “vrhunskim uspehom brodograđevinske tehnike“, kako je aktuelna austrijska štampa nazvala izvlačenje i remont “Stiga“, Monarhija se dičila samo nekoliko meseci; Beč je 4. oktobra zatražio mir a 4. novembra  je potpisan ugovor o primirju, što je označilo i definitivni raspad Austro-Ugarske.

Pariskim ugovorom iz 1921. godine Kralјevini SHS dodelјen je veći deo brodova, tako da je nova država bila prva po veličini flote na Dunavu. “Husar“, kome je vraćen prvobitni naziv Stig, dospeo je u plovni park „Rečneplovidbe Kralјevine SHS (Jugoslavije)„.

Teglјač je obavlјao svoju dužnost sve do napada Nemačke na Jugoslaviju, 6. aprila 1941. godine.

Uprava za vojnu privredu i naoružanje Vermahta je 15. aprila, dva dana pre zvanične kapitulacije oružanih snaga Kralјevine Jugoslavije, donela odluku o privremenom konfiskovanju Jugoslovenske rečne plovidbe “sa svim njegovim brodskim parkom i postrojenjima na kopnu“. Tako se nesrećni “Stig“ ponovo našao u sastavu neprijatelјske dunavske flotile; po svemu sudeći, dodelјen je Bugarskoj. Situacija će se ponovo promeniti nakon kapitulacije Rumunije (22. avgusta) i Bugarske (9. septembra 1944) i zbijanja Crvene Armije na obale Dunava.

Stig pod  jugoslovenskom zastavom posle 1945. godine.
[attachment=4]

O stanju u kome su se nalazila bivša jugoslovenska plovila u rumunskim vodama jugoslovenski delegat pri Savezničkoj kontrolnoj komisiji Nikola Grulović je 21. novembra 1944. godine izvestio Predsedništvo NKOJ-a. Grulović je, prema podacima prikuplјenim zaklјučno sa 16. oktobrom, uz izveštaj priložio detalјan popis plovila koja su se nalazila na toku Dunava između Kalafata i Izmaila. Na spisku se nalazio 21 tank, 73 šlepa, 3 šteka, te remorkeri “Vojvoda Bojović“, “Hercegovina“, “Lovćen“, “Hrvat“, “Drač“, “Maršal Tito“, “Nehaj“ i – “Stig“,koji je plovio pod bugarskom zastavom. Prijem ovih plovila otpočeo je 10. januara i potrajao je sve do 27. avgusta 1945. godine.

Nakon prebacivanja u jugoslovenske vode, Stig je ustuplјen “Državnom rečnom brodarstvu“ (od 1947 – “Jugoslovensko državno rečno brodarstvo“) u okviru “Glavne uprava rečnog saobraćaja“ (osnovana jula 1945). Tako je Stig ponovo zaplovio pod zastavom nove Jugoslavije. Tokom 1978 godine njegovu ulogu preuzeo je istoimeni novoizgrađeni potiskivač snage 374 kilovata.

Izvor: www.oruzjeonline,com


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: MOTORISTA on February 19, 2022, 02:02:43 pm
Ruski minsko-torpedni mornarički odred u Srbiji 1914-1915
28/08/2018  Branko Bogdanović

Predsednik vlade Kraljevine Srbije, Nikola Pašić, 29. jula/11. avgusta 1914. godine je poslaniku u Sankt-Peterburgu, Miroslavu Spalajkoviću (1869–1951), uputio telegram № 345, kojim se raspitivao za mogućnost da Rusija uputi minsko i torpedno naoružanje sa specijalistima-minerima za borbu protiv austrougarske Dunavske flotile, te inženjerijsko odeljenje koje bi pomoglo pri gradnji prelaza ali i postavljanja prepreka na Dunavu i njegovim pritokama.

Postavljanje ruskog torpeda na improvizovanu rampu. MGB, FI1_548
[attachment=1]

Rusija je prihvatila da uputi pomoć a razradu operacije poverila je Glavnom štabu pomorskih snaga (Морской Генеральный штаб, МГШ). Kao prvi korak, planirano je slanje mina i torpeda u Srbiju. U tom cilju, načelnik MGŠ, vice-admiral Aleksandar Rusin (Александр Иванович Русин, 1861-1956), 3./16. avgusta je u sastav Crnomorske flote prekomandovao poručnika korvete Jurija Volkovickog (старший лейтенант морской службы Юрий Фадеевич Волковицкий, 1883–1983); istovremeno, zapovednik Crnomorske flote admiral Andrej Ebergard (Андрей Августович Эбергард, 1856-1919) je u Štab Sevastopoljske luke pozvao minerskog oficira –  poručnika oklopnjače “Rostislav“, Vasilija Grigorenka (Василий Аполлонович Григоренко, 1884–1973).

Ruski torpedo Vajthed 381 mm M1898 “L“ sa lansirnim aparatom. Rekonstrukcija B. Bogdanović
[attachment=2]

Grigorenku je naređeno da otputuje u Srbiju radi sadejstva sa srpskim snagama u borbi protiv austrijskih monitora. Poručnik je odmah pristupio nabavci i proveri mina i torpeda, te upoznavanju i opremanju ljudstva koje mu je bilo povereno. Njemu je, naime, 5/17. avgusta dodeljeno 17 rezervista, koji su već zaboravili kako se rukuje minama; od naoružanja, primio je 20 svernih galvansko-udarnih mina i 4 torpeda 15“/381 mm sistema Vajthed M1893/97 sa pogonom na komprimovani vazduh, kao i 1000 rubalja za nabavku opreme za odred. Na žalost, zbog kratkog roka, poručnik nije uspeo da obezbedi pumpu i lansirne uređaje za torpeda. U cilju okončanja priprema, Grigorenko se prebacio u Odesu. Uz podršku zapovednika zasebne 7. Armije odeskog vojnog okruga, generala Vladimira Nikitina (Владимир Николаевич Никитин, 1848–1922), u ovom lučkom gradu su brzo završene sve pripreme i već 12/15. avgusta ljudi i oprema su ukrcani na parobrod Ruskog dunavskog parobrodskog društva “Bugarska“ (Болгария). Ruski odred se 14/27. avgusta iskrcao u Prahovu, gde im se priključio srpski inženjerijski poručnik Borivoje Karač. Kao bivši pitomac Nikolajevskog artiljerijskog učilišta, Karač je odlično vladao ruskim jezikom i bio je od neprocenjive pomoći Grigorenku. Odred je iz Prahova železnicom prebačen do Beograda i odmah upućen na Torlak, gde su vršene pripreme za formiranje Odbrane Beograda (Štab Odbrana Beograda na čelu sa generalom Mihailom Živkovićem, formiran je 21. avgusta/3. septembra).

Nakon upoznavanja sa situacijom, odred je ojačan sa 40 srpskih vojnika III poziva i upućen da izvidi teren i odabere pogodna mesta na obali Dunava za postavljanje minskih zagrada i lansiranje torpeda. Pri tome, odsustvo pumpe i lansirnog uređaja dovelo je ruske mornare u nezavidan položaj; bili su primorani da grade inmprovizovane, drvene rampe te da koriste samo torpeda iz kojih nije bio ispušten komprimovani vazduh.

Poručnik korvete Volkovicki je nalog da otputuje u Srbiju dobio 12/25. avgusta 1914. godine. U Beograd je stigao tri dana nakon Grigorenka, 17/30. avgusta, gde je preuzeo nominalnu komandu nad torpedno-minskim odredom. Volkovicki je iz Odese doveo još jednu grupu minera iz sastava Treće minerske čete rezervnog elektrotehničkog bataljona i dopremio 30 svernih galvansko-udarnih mina. Kako su krajem avgusta iz Rusije stigla i dva nova torpeda, ruski odred je brojao 28 mornara i 35 vojnika, koji su na raspolaganju imali 50 mina i 6 torpeda sistema Vajthed.

Kako je u vreme dolaska ruskih minera započeta Sremska ofanziva (24-31 avgust/6-13 septembar 1914), odred je dobio prioritetan zadatak zaštite pontonskih mostova na Savi između Skele i Novog Sela (Vladimirci). No, monitori u Savi nisu ometali prelaz niti su dejstvovali kod kasnijeg povlačenja srpske vojske, jer je vodostaj bio tako nizak da se nisu mogli pribižiti pontonskim mostovima kod Kupinova, Novog Sela i Sremske Mitrovice.

Ruska galvansko-udarna mina M1908. Rekonstrukcija B. Bogdanović
[attachment=3]

Ruski mornari su od 25. avgusta/7. septembra do 6/19. oktobra uglavnom postavljali minske zagrade na delu Save od Beograda do Šapca – odnosno, kod Ostružnice, Šapca, Radenkovića, Mačvanske Mitrovice i Vladimiraca. Tako je 25. avgusta/7. septembra 1914. kod Ostružnice postavljena jedna mina, a od 25. avgusta/7. septembra do 27 avgusta/9 septembra, kod Vinče – velika minska zagrada od galvansko-udarnih samodejstvujućih mina.

Grigorenkova grupa je 13/26. septembra na konjima stigla u selo Radenković, nasuprot ušća reke Bosut u Savu. Mornari su dopremili rezervne delove, od kojih su uspešno sklopili jedan torpedo. No, kako iz Rusije još uvek nisu stigli torpedni aparati, u selu je prikupljen materijal za izgradnju improvizovanog lansera. Torpedo i materijal su do savske obale, udaljene 17 km, prevučeni volovskom zapregom. Na obali je odeljenje, sastavljeno od 40 srpskih trećepozivaca i 17 ruskih mornara, pristupilo sklapanju iprovizovane rampe. Duž drvene grede kvadratnog preseka usekli su žleb u obliku slova “T“, širine 38 mm; na vertikalnim stranama fiksirane su drvene vođice na koje su nalegale bočne strane i rep torpeda; na repu je montirana nišanska končanica, dok je na prednjem kraju grede postavljena duga, kosa rampa duž koje je torpedo trebalo da sklizne u vodu. Grigorenko je preko imrpovizovane sprave, uzimajući u obzir brzinu rečne struje, nanišanio, povukao sajlu za aktiviranje pogonskog mehanizma; torpedo je naglo skliznuo u vodu i, bez obzira na krajnje primitivnu, improvizovanu lansirnu rampu, pogodio cilj. No, ostaje otvoreno pitanje o kakvom cilju se, zapravo, radilo. Grigorenko je u svojim memoarima zapisao kako su “na 30-40 metara od ušća Bosuta Austrijanci postavili ustavu koja je zadržavala vodu. U tako formiranom bazenu bila su ukotvljena dva monitora, koji su isplovljavali samo pri visokom vodostaju Save (a koji je varirao i do 3 metra) …. Torpedo je pogodio obalu uz samu ustavu i tako omogućio prodor vode iz bazena. Nivo vode je opao, oba monitora su nasela na dno i ostala van stroja mesec i po dana, sve dok nije dovoljno narastao vodostaj Save “. Ovaj događaj je identično opisao u svom službenom izveštaju i poručnik Volkovicki: “Kada je stigao izveštaj o dva austrijska monitora u Bosutu, odlučeno je da se uništi ustava; kako su u to vreme iz Rusije stigla torpeda Vajtheda, jedan od njih je iskorišćen za rušenje. Kao rezultat (dejstva torpedom), voda je za jedan sat bučno istekla u Savu “.

Sa druge strane, austrougarski izvori samo potvrđuju da je, usled niskog vodostaja Save, Savska grupa monitora (“Maroš“ i “Lejta“), koja se nalazila više Sremske Rače (iznad uskog pojasa između Save i Bosuta), bila onemogućena da dejstvuje više od mesec dana. Znači, stajanka se nalazila u Savi, a rušenje ustave na Bosutskom kanalu nikako nije moglo da utiče na njen nivo. Drugo nejasno pitanje je, kako se u torpedo, ukoliko je zaista bio sastavljen od više različitih delova, bez pumpe komprimovao pogonski vazduh.

Sa inženjerisjkim odredom pukovnika Dobrova, 1/14. oktobra 1914, u Prahovo su najtad stigli dugo očekivani delovi za pumpu za vazduh. Do tada, većina torpeda, pošto je iz njih ispušten komprimovani vazduh, bila je neupotrebljiva. Uz dosta truda, pošto nisu raspolagali specijalistima niti ličnim iskustvom, mornari su uspeli da sklope pumpu i puste je u pogon. Kako su u međuvremenu dopremljeni i cevni lansirni aparati (njima su takođe raspolagale britanska i francuska misija), ruski odredi su bili u stanju da češće koriste Vajthedova torpeda.

U zavisnosti od situacije, mine, torpedni aparati i zapreke postavljani su u različitim rejonima Save i Dunava. Tako je 30. septembra/13. oktobra kod beogradskog železničkog mosta postavljeno 9, a 1/14. oktobra – 5 mina. Torpedni aparati su 8/21. oktobra instalirani kod Ade Ciganlije, 17/30. oktobra – kod Ostružnice, a 21. oktobra/3. novembra – kod Ratnog ostrva. Između Ade Ciganlije i srpske obale (Čukarički rukavac), radi zaštite pontonskih mostova od austrijskih plutajućih mina koje je nosila Sava, 3/16. oktobra je postavljena specijalna zapreka od brvana međusobno povezanih lancima, sa vertikalnim šipovima na svakih 1-1,5 m.

Međutim, prvi torpedo, lansiran u noći između 7/20. i 8/21. oktobra, kod Ratnog ostrva, u blizini ušća, u potpunosti je zatajio. Tako su ruski mornari i mineri bili primorani da 23. oktobra/5. novembra kod Ratnog ostrva i na beogradskoj obali Dunava kod Đačkog kupatila postave nova torpeda.

U međuvremenu, koristeći obične čamce na vesla, ruski i srpski mineri su u noći između 9/22. i 10/23. oktobra 1914. godine u savskom rukavcu između s. Mrđenovci i Oridske Ade (120 m od Grabovačke Ade) postavili dvostruku minsku zapreku. Austrougarske obalne straže su primetile čamce ali su pretpostavljale da su to njihovi ribarski čamci.

Tokom povratka iz akcije kod Skelanske Ade (u visini sela Skela, gde je uništio srpski mostovni tren), 10/23. oktobra u 02:45 časova, na ovu zapreku je desnim delom pramca udario monitor “Temeš“. Eksplozija mine probila je trup i aktivirala granate u prednjoj municionoj komori, smeštenoj neposredno do prednjih topovskih kupola. Snažna detonacija pobila je posadu municione komore i obe topovske kule, a desna kupola sa topom Škoda 120/35 mm izbačena je iz ležišta i odletela je nekoliko metara od broda. Prodor vode se nije mogao zaustaviti i monitor je potonuo na dubinu od 4 m. Od eksplozije je poginulo 30 mornara i 1 oficir dok je patrolni čamac “b“ spasao 48 mornara (od toga – 9 ranjenika) i 3 oficira, među kojima i komandanta broda, poručnika fregate Olafa Riharda Vulfa (Linienschiffsleutnant Olaf Richard Wulff, 1877-1955). O ovom uspehu ruskih minera prvi sekretar ruske misije u Nišu, Vasilij Štrandtman (Василий Николаевич фон Штрандтман, 1877-1940), je 1/14. novembra izvestio ruskog ministra inostranih poslova Sazonova.

Gubitak “Temeša“ primorao je Austrijance da zaštite brodove specijalnim protivminskim mrežama te da pristupe razminiranju najopasnijih delova reka. No, i ove mere se nisu pokazale dovoljno delotvornim.  Pomoćni minolovac “Andor“ (stari privatni parni brod SMS “Andor“, “Andrae“), opremljen protivminskim mrežama i baržom sa lancima za razminiranje, angažovan je još sredinom septembra 1914. godine. “Andor“ je prvi put učestvovao u akciji 6/19. septembra, kada je u pratnji monitora “Bodrog“ uspeo da prodre pored Beograda, primivši samo nekoliko pogodaka bez veće štete. U noći između 15/28. i 16/29. septembra monitori “Temeš“, “Kereš“, patroni čamac “b“ i “Andor“ probili su se iz Dunava u Savu, sa namerom da prodru do Šapca. “Andor“ je primio nekoliko artiljerijskih pogodaka, a u protivminsku mrežu su mu se uplela brvna i granje; iako znantno usporen, brod je uspeo da se probije nazad do Zemuna. U sumrak 3/16. novembra 1914, “Andor“ krenuo u drugu akciju – ispitivanje prohodnosti plovnog puta na mestu potapanja “Temeša“. Gurajući ispred sebe baržu sa kontaktnim krmenim valjkom sa lancima, “Andor“ je pretrpeo i drugi neuspeh; naleteo je na rusku minu koja je uništila baržu.

Ruski mornari su posebno bili angažovani tokom druge austrougarske ofanzive, u poznu jesen 1914. godine. Kako se srpska vojska povlačila, 27 oktobra/9. novembra su demontirali i poslali u pozadinu već postavljene torpedne aparate, a 16/29. novembra su dobili naređenje da miniraju mostove i puteve u okolini Beograda. Prvo je miniran most u Topčideru, potom železnička pruga na više mesta, a srušen je i tunel kod Resnika. Kada je 15/28. novembra započeta evakuacija savezničkih misija iz prestonice, ruski odred je železnicom prebačen u Zaječar – inače bazu i skadište minskih sredstava i opreme. Konačno, 17/30. novembra, komanda Odbrane Beograda je dobila naređenje Vrhovne komande da napusti prestonicu i povuče se na liniju Kosmaj-Varovnica.

Pripadnici ruskog minsko-torpednog odreda u Beogradu
[attachment=4]

U noći između 18. i 19. novembra/1. i 2. decembra austrougarske trupe su ušle u Beograd i, zahvaljujući informacijama obaveštajne službe, na nekoliko mesta otkrile i uništile ruske minske zagrade. No, Srbi su već 2/15. decembra ponovo oslobodili grad; nakon povlačenja austrouarskih trupa na levu obalu Save, a u cilju da se spreči dalje napredovanje srpskih snaga, austrijski pioniri su 3/16 decembra minirali peti raspon železničkog mosta (između obalnog i prvog međustuba na austrijskoj obali). Po naređenju Vrhovne komande, ruski mineri pod komandom Volkovickog su 14/27. decembra 1914. godine minirali i preostale raspone (drugi, treći i četvrti), tako da je prekinuta svaka veza između dve obale ali i kretanje brodova Savom, odnosno, veza sa Dunavom.

Posle ove akcije, Volkovicki se ns kratko vreme vratio u Rusiju radi nabavki novih mina i inženjerijskog materijala.

U Beograd je 9/22. februara 1915. doputovao zapovednik britanske vojno-pomorske misije, kontra-admiral Ernest Trubridž ((Sir Ernest Charles Thomas Troubridge, 1862-1926). Kao najstariji po činu, Trubridž je postavljen za zapovednika svih savezničkih mornaričkih misija u Beogradu. Bez obzira na to, “minerska komanda“ Volkovickog je, uz koordinaciju sa britanskim i francuskim odredom, nastavila da deluje samostalno, što je lično potvrdio i Trubridž.

Članove minsko-torpednog mornaričkog odreda Volkovickog 1/14. marta 1915. godine su činili poručnik Grigorenko, zapovednici zapadnog i istočnog odeljenja – potporučnik Čeremisinov (Владимир НиколаевичЧеремисинов), srpski poručnik Mišković i poručnik Boris Jakušev (Борис Владимирович Якушев) – te 54 podoficira i vojnika. Odred je bio raspoređen po punktovima: u Kladovu – 7 članova; pri minerskoj stanici u Zaječaru – 3 člana; u Beogradu – 12 članova; u zapadnom odeljenju – 14 ljudi; u istočnom odeljenju – 7 članova; na Čukarici je bio stacioniran motorni čamac “Svoboda“ sa tročlanom ruskom posadom. Prema izveštaju o stanju minskih sredstava na raspolaganju Ekspedicije posebne namene od 2/15. marta 1915, odred Volkovickog je imao u naoružanju torpeda Vajthed 381 mm M1897 “S“ i M1898 “L“, te zagradne mine M1898 i M1908.

Načelnik obaveštajne službe nemačkog Generalštaba, pukovnik Fridrih Henč (Friedrich Heinrich Richard Hentsch, 1869-1918) je kod austrougarske komande insistirao da seTurskoj, kojajevodilateškeborbenaGalipolju, Dunavom pošalje pomoć u vidu artiljerijske municije. Henč je za ovu akciju pridobio kapetana bojnog broda, Velzera Velzerhajmba (OttoWelser Graf von Welsersheimb, 1871-1945), koji se nalazio na službi u mornaričkom odeljenju Vrhovne komande austrougarske Zajedničke vojske. Austrijanci su u Budimpešti na blindirani parobrod “Beograd“ (DDSG Belgrad), ukrcali jednu baterijui 65 vagona (400 tona) municije. Brod je 15/28. marta krenuo iz Budimpešte i u zoru 17/30. marta uplovio u zemunsku luku. Tokom noći 17/30. marta 1915, brod je u pratnji monitora “Ens“ i “Bodrog“, koristeći se visokim vodostajem i gustom maglom, pokušao da isplovi iz Zemuna, neprimećeno prođe kroz minska polja i pored srpskih obalskih baterija, i doplovi do bugarskih luka. Pri tome, posadama monitora i brodova izdata je naredba Nr.8417 da vatru otvore samo u krajnjem slučaju, ukoliko su ozbiljno ugroženi od srpske obalske artiljerije. Na parobrodu “Beograd“ su se nalazili zapovednik, kapetan korvete Viktor Bescl (Linien schiffs leutnant Viktor Böszl, 1888-1915) i njegov zamenik, dva locmana zadužena za prolaz kroz Gvozdena vrata, mašinista i 33 mornara. Konvoj je u 21:00 čas isplovio iz zemunske luke i, kako srpska artiljerija nije dejstvovala, do 23:00 časa stigao u visinu Vinče. No, zbog dubokog gaza (oko 2 m), ovde je krmom zakačio minu čija je detonacija onesposobila kormilo. Brod je, sada pod dejtvom srpske artiljerije, matica nekontrolisano nosila niz Dunav. Uskoro su granate probile trup, onesposobile oba kotla i izazvale požar. U visini Ritopeka, plamen je zahvatio nadgrađe i izazvao eksploziju municije koja je u 23:30 časova raznela parobrod; detonaciju je preživelo 8 mornara od kojih je 6 uspešno prebačeno u Pančevo, a dvojicu je zarobila srpska vojska. Posle ovog neuspeha neprijatelj, sve do pada Srbije, nije pokušavao prodor niz Dunav.

Minerski odred je tokom 1914. i prve polovine 1915. godine Savu i Dunav u okolini Beograda i Šapca minirali na više mesta; kod Oridske i Grabovačke Ade, na mestu gde je potopljen “Temeš“, u noći između 9/22. i 10/23. oktobra 1914. je postavljeno 9 sidrenih svernih galvansko-udarnih mina; kod Ostružnice – zagrada od galvansko-udarnih mina; na Savi kod Beograda – komandovana zagrada i elektrokontaktna minska zagrada sa izvorom na obali; kod Beograda, u rukavcu Dunava kod ade Huje i kod Vinče – veliko minsko polje od galvansko-udarnih automatskih (samodejstvujućih) mina; nedaleko od Beograda, kod Vinče; u slobodnom delu Save ispod beogradskog železničkog mosta.

Srpska Vrhovna komanda je početkom marta 1915. dobila informacije, da protivnik planira da ovlada Dunavom kod rumunske granice i tako prekine komunikaciju između Rusije i Srbije. Da bi se predupredile neprijateljske namere, ruski odred za zaštitu Gvozdenih vrata pod komandom kapetanaBorisa Iljina (Борис Павлович Ильин, 1880–1936).  je 6/19. marta 1915. dobio zadatak da minira reku kod Gvozdenih vrata. Zbog obima i hitnosti zadatka, u ovu zonu je privremeno upućen i minsko-torpedni odred Volkovickog.

Izveštaj ruskog poverenika Štrandmana ministru inostranih dela Sazonovu o delovanju odreda Grigorenka i potapanju monitora ''Temeš''. АВПТИ, ф. Политархив, оп. 482, д. 532, л. 406-509
[attachment=5]

Do tog trenutka, kapetan Iljin je kod Kladušnice postavio dvostruku zagradu od ruskih galvansko-udarnih mina.  Združeni odredi su u rukavcu između ostrva Decebal (Ostrovul Decebal, Moldova Veche) i leve obale reke, kod rumunske Stare Moldave (Moldova Veche, u visini naselja Vinci), postavili 29 mina, dok su na samom ostrvu montirali 4 torpedna aparata.

Uzvodno od Tekije, između ostrva Ogradine (Insula Ogradena) i rumunske obale, položene su dve grupe po 6 mina sa električnim paljenjem; u visini rumunskog mesta Gura Vaji (Gura Văii, preko puta Davidovca) – tri ruske komandovane sidrene električno-kontaktne mine sa osmatračkom stanicom na kopnu; u nizvodnom delu rukavca kod Gura Vaji – ploveća barijera od brvana kombinovanih sa improvizovanim minama. U rukavcu između Banskog ostrva (ostrovul Vanului) i Gura Vaji montirana su dva lansera torpeda, a kod Kladova je postavljena dvostruka zagrada od ruskih komandovanih mina sa osmatračkom stanicom na kopnu velikog tipa (60 kg). U Zaječaru je stacioniran kompresor, jedan rezervni torpedo i 15 rezervnih mina, dok je u Ćupriji (bazi inženjerijskog odreda) ostavljeno 17 rezervnih mina.

Nakon završetka ovih radova Minsko-torpedni mornarički odred je vraćen u Beograd. No, usled pritiska znatno jačih neprijateljskih snaga, mornari su 21. septembra/8. oktobra 1915. evakuisani sa savske obale na Torlak, odakle su do 23. septembra/10. oktobra prebačeni u bazu inženjerijskog odreda u Ćupriji. Odred je iz Ćuprije, preko Kraljeva, Niša, Mitrovice, Uroševca, Prizrena i Ohrida, 3/16. novembra stigao u Bitolj, gde se već nalazio i Odred za zaštitu Gvozdenih vrata. Obe grupe su železnicom prevezene do Soluna i ukrcane na parobrod radi prebacivanja u Francusku. U marseljskoj luci je 15/28. novembra 1915. iskrcan Odred za odbranu Gvozdenih vrata kapetana Iljina, inženjerijski odred kapetana Dmitrija Levande te mornari Minsko-torpednog odreda –  ukupno 16 oficira i 316 podoficira i vojnika.

Izvor. www.oruzjeonline.com


Title: Re: Borbe na Savi i Dunavu 1914-1915. godine
Post by: JASON on December 27, 2022, 10:03:24 am
Пуковник Душан Туфегџић, командант Комбинованог одреда.

[attachment=1]

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info