PALUBA

literatura: Drugi svjetski rat - Brodovi

Japanski bojni brodovi u II. svj.  ratu

Najstariji djelotvorniji bojni brodovi u drugom svjetskom ratu bijahu četri broda iz klase brzih bojnih brodova Kongo. Kongo je bio izgrađen u Britaniji između 1910 i  1918, uglavnom prema  projektu britanske mornarice, koji je, međutim, bio modificiran tako da odgovori japanskim uvjetima i da se izbjegnu konzultacije s glavnim britanskim privatnim brodograditeljima. Haruna, Hiei i Kirishima bili su građeni prema istom projektu u Japanu. Kad su prvi put bili dovršeni, bili su to lako oklopljeni bojni krstaši. Godine 1917. Britanci su htjeli da ih se upotrijebi na evropskoj pozornici ratnih zbivanja, ali su to Japanci odbili.

Prema standardima sredinom dvadesetih gordina, brodovi klase Kongo bili su i suviše slabo oklopljeni, a pošto Japan, prema odredbama Vašingtonskog sporazuma, nije smio gradit bilo koji novi brod, to su brodove (osim Hiei-a koji su razoružali da bi postao školski brod) znatno rekonstruirali između 1927. i 1932. godine. Bili su im montirano protutorpedni blisteri, odstranjen jedan dimnajk, a stari kotlovi nadomješteni manjim brojem novih (premda su i ovi bili loženi na ugalj). Horizontali oklop je bi također podebljan, a domet topova od 356mm bio je povećan uvećanjem kuta elevacije. Međutim, snaga strojeva nije bila povećana, tako da je brzina opala za 2čv, na cca 26čv. Komplicirani i upadljivi “pagoda” jarboli, ugrađeni na ove i neke druge japanske brodove tridesetih godina, nisu bili ni najmanje zgodan ekvivalent širokim mostovima koje su Britanci i Amerikanci stavljali na svoje rekonstruirane brodove; te su “pagoda” nezgodno povećavale gornje težine, i  to vrlo visoko. Njihava jedina prednost bio je visoko smješten prednji uređaj za upravljenje vatrom, jer su omogućile da se neprijatelj ugleda na većoj udaljenosti nego prije, ali, s druge strane, i neprijatelj je te visoke konstrukcije mogao vidjeti s veće udaljenosti.

Brzo se došlo do zaključka da bi bilo korisno kad bi ti brodovi mogli dejstvovati  kao taktička jedinica s brzim flotnim nosačima. Onako kako su prvobitno bili rekonstruirani bili su prespori, pa su tako između 1935. i  1940. godine opet uzeti u obradu i produženi za 7,6m.Istovremeno je manji broj kotlova na naftu zamijenio kotlove na ugalj iz prve pregradnje; to je imalo za rezultat povećanje brzine na cca 30čv, pa su ti brodovi bili opet svrstani u brze bojne brodove. Istovremeno su montirani “pagoda” Jarboli. I Hiei je bio obuhvaćen tom rekonstrukcijom, pa je doveden do istog standard kao ostala tri broda. Ali čak ni poslije druge rekonstrukcije oni se nisu mogli mjeriti s jednim modrenim bojnim brodom, uglavnom stoga što im je bio oklop veoma  slab.  Japan je ozbiljno namjeravao da ih zamijeni poslije prvog svjetskog rata modernism brodovima, ali je u tome bio osujećen Vašingtonskim sporazumom. Ipak su se ti brodovi uzbrajali među najbolje preinake između dva rata, pružajući  Japanu veoma potrebnu, inače nedostižnu zaštitu za njegove brze nosače. Slabost njihove zaštite plaćena je gubitkom Hieia koji koji je bio osakaćen u jednoj noćnoj akciji nedaleko od Guadalcanala topovskom vatrom sa dviju krstarica, zatim dokrajčen torpedima s razarača, dok je sudbina Konga bila zapečaćena jednim jedinim torpedo s podmornice. A njihova efikasnost se manifestirala u brzini kojim je Kirichima osakatio moderni bojni brod South Dakota još prije nego je bio I sam uništen od radarski opremljenog Wahingtona.

Kongo: (1913)
-Deplasman: 36.600/37187t
-Dužina: 222m
-Širina: 31m
-Gaz: 9,7m
-Pogon: turbine, četri osovine
-Brzina: 30čv
-Naoružanje: 8x356mm, 16x152mm, 8x76mm,8x533mm torpedne cijevi

Isti brodovi koju godinu kasnije

Isti brodovi četrdesetih godina

Brodovi iz sljedeće klase, Buso, bili su prvi japanski super- drednoti. Fuso i Yamashiro bili su započeto 1912, odnosno 1913. godine kao suvremenici američkig brodova  klase Pennsylvania, ali dok su amerikanci montirali svojih dvanaest topova od 356mm u četri trocijene kule, Japanci su jih stavili u šest dvocijevnih kula. Teoretski je to povećalo brzinu gađanja, ali je značilo i veću dužinu broda s tanjim oklopom protegnutim preko većeg broja municijskih komora. Tridesetih godina oba su broda bila znatno rekonstruirana, ali ne s toliko uspjeha kao brodovi klase Kongo. Njihov horizontalni oklop je pojačan,  bile su jim dodane protutorpedne bubline, krma produžena za 7,6m, a jedan dimnjak i stari kotlovi s turbinama izvađeni, te nadomješteni modernom mašinerijom na naftu, što je povećalo akcioni radius za jednu trećinu. Međutim, iako je pogonska snaga bila udvostručena, brzina je porasla samo za 1,7čv. Elevacija topovskih cijevi je bila povećana, a montiran je i jedan “pagoda” jarbol. Brodovi su bili prespori da bi bili korisni u ratu, pa su konačno bili razneseni u paramparčad od svojih američkih “vršnjaka” u bitki kod Tjesnaca Surigao 1944. godine.

Isti brodovi 30-tih godina

Ti brodovi 1944.

Ise i Hyuga započeti 1914. godine bili su u osnovi poboljšana verzija brodova iz klase Fuso, s najvećom razlikom što su dvije središnje topovske kule bile smještene povišeno iza drugog dimnjaka, umjesti ispred i iza njega. Preinaka ovih brodova između 1934. i 1937. bila je u stvari identična brodovima klase Fuso, ali ti brodovi još su uvjek bili prespori, a da bi se mogli koristiti u akcijama  nosača početkom rata na Pacifiku. Zatim su od kraja 1942. do kraja 1943. oba broda bila prepravljena u bojne prodove-nosače. Opsjednuti poslija Midwaja da moraju imati što više nosača, Japanci su uludo trošili dragocjene kapacitete svojih veoma ograničenih brodograđevnih mogućnosti da proizvedu dva mješanca, čija je jedina vrijednost bila u tome da posluže kao mamac američkim avionima s nosača, a tu su ulogu u bili u stanju izvesti I u svom originalnom izdanju.

Umjesto da se odstranilo sve teško naoružanje  u korist potpune uzletne palube, makar i u najgrubljem obliku, bile sui m skinute samo dvije krmene topovske kule, a podignuta kratka paluba s katapultima za rad s hidroavionima, u kombinaciji s jednim pomno izgrađenim hangarom i dizalom. Hidroavioni nisu mogli sljetati na palubu; oni su se morali spuštati na morsku površinu, zatim bi krakom dizalice bili potegnuti na palubu. Kao što se pokazalo, nije više ni bilo važno što su ta dva hibrida bila tako loše rekonstruirana, jer Japan nije više imao izvježbane pilote da uzljeću s tih brodova. Poslije preinake, najbolje svojstvo tih brodova bilo je njihovo teško protuavionsko naoružanje.

Ise:

-Istisnina:  34.700/39.000
-Duljina: 212,73m
-Širina: 33m
-Gaz: 9,67m
-Pogon: parne turbine, četri osovine, 75.000KS na osovini
-Brzina: 24čv
-Oklop: pojas 101-305mm, paluba 176mm, topovske kule 203-305mm
-Topovi: 12x305mm, 14x155mm, 8x127mm, 16x25mmPA
-Avioni: 3 (katapult)
-Porinut: 28.03.1914. Kure

Kasnije godine

Nagato i Mutsu kojih je gradnja započeta 1916, bili su prvi drednoti s topovima 406mm. Brzi, s mudro raspoređenim glavnim naoružanjem, te sa (za ono vrijeme)prilično dobrom oklopnom zaštitom, oni su, nema sumnje, bili daleko najbolje projektirani japanski bojni brodovi. Bili su dobro izbalansirani u svojim svojstvima, te sposobni da se mjere sa svakom svojim suvremenikom. Ponešto izmjenjeni sredinom dvadesetih godina, oni su bili potpuno rekonstruirani sredinom tridesetih godina. Horizontalni oklop je bio podebljan tamo gdje je bilo potrebno,bile su im stavljene protutorpedne bubline, jedan je dimnjak odstranjen, a a ugrađeni novi strojevi I kotlovi. Povrh toga, trup je bio produžen za 8,6m, omogućujući da se održava brzina od 25čv. I kut elevacije je bio povećan tom prilikom.Premda spori za moderna mjerila, ovi su brodovi bili ipak efikasne jedinice za borbenu namjenu. Mutsu je eksplodirao 1943. godine iz nepoznatih razloga, kao jedini bojni brod u drugom svjetskom ratu kojem se to dogodilo, prem da se tokom prvog svjetskog rata nekoliko bojnih brodova rasprsnulo u lukama. Ustanovilo se da bi uzrok tome moglo biti, tj. samozapalenje loše municije. Nagato je samo jednom učestvovao u površinskoj borbi i to u zaljevu Leyte. Poslije rata bio je potopljen prilikom drugog američkog atomskog pokusa kod atola Bikini.

Nagato:

-Istisnina: 39.130/44.000t
-Duljina: 224,94m
-Širina: 34,70m
-Gaz: 9,44m
-Pogon: parne turbine, četri osovine, 82.000KS na osovini
-Brzina: 25čv
-Oklop: pojas 101-305mm, paluba 88-176mm, topovske kule 356mm
-Topovi: 8x406mm, 18x140mm, 8x127mm, 20x25mm
-Avioni: 3 (katapult)
-Porinut: 09.11.1919. Kure

Kasniji period

Pošto su potkraj dvadesetih i početkom tridesetih godina sačinili veći broj manje-više pouzdanih projekata, projektanti japanske mornarice razbistrili su svoje pojmove o bojnom brodu koji bi svojom individualnom nadmoći bio sposobam tući američke. Potkraj 1934. naručeni su planovi sza bojni brod s topovima kalibra 460mm s brzinom od 30čv, a na temelju pretpostavke da Amerikanci neće gradit bojni brod koji bi bio prevelik za prolaz Panamskim kanalom, te da će svaki novi američki boji brod imati brzinu 25čv. Japanci su računali da maksimalne dimenzije bojnog broda za prolaz kroz Panamski kanal mogu biti do 64.000t, s topovima kalibra 406mm i brzinom od oko 23čv.

Početni projekt bojnog broda koji bi odgovarao zahtjevu japanskog Admiraliteta imao bi istisninu od 70.000t, te se smatrao prevelikim. Neke zahtjeve je trebalo odbaciti, pa je konačno bilo odlučeno da se brzina može smanjiti na 27čv. U julu 1936. Izrađen je odgovarajući projekt. Međutim, postojala je namjera da se brodu dade dizelov pogon radi većeg akcionog  radiusa, ali pošto su se  dizel motori na drugim japanskim ratnim  brodovima  pokazali kao nepouzdani, projekt se morao preinačiti na turbine. I bilo je dobro što je tako učinjeno, jr se namjeravalo dizel motore zaštititi oklopom od 203mm, čime bi se praktički onemogućilo njihovo vađenje u slučaju neke havarije.

Konačni projekt je završen u martu 1937. godine.
 
Uz potpuno ignoriranje Vašingtonskog i Londonskog sporazuma planirani brod gotovo je dva puta veći od ugovorenih dimenzija. Brod je morao biti velik: svaka trocijevna 406mm topovska težila je oko 3.000t, a oklop otporan na vatru iz topova istog kalibra morao je biti veoma debeo. A domaće japanske vode vrlo su plitke pa gaz broda nije smio prelaziti 8,2m. Stoga je trebao brod biti jako širok, a to je opet iziskivalo veću pogonsku snagu radi održavanja predviđene brzine, šti je značilo samo po sebi veću težinu. Premda japanske metode pri uštedi na težini nisu biletako dobre kao one u Britaniji i SAD, ipak je bilo primjenjeno nekoliko vrlo dobrih načina.

Nesrećom za Japance, štete prouzrokovane u oluju za vrijeme manevara 1935. pokazale su da se sa  u ono vrijeme primjenjivanom tehnikom ne može pouzdati u električno zavarivanje kod važnih strukturnih dijelova, pa je tako metoda uštede na težinama bila djelomično zakočena. Ipak je bilo moguće da se sam oklop koristi kao strukturni dio, pa je tako i učinjeno.

Drugi način uštede na težinama, veoma popularan u Japanaca, odnosi se na gornju palubu, tj. palubu na kojoj je nadgrađe motirano kontinuirano, umjesto da bude prekinuto stepenicom tamo gdje je potebna druga razina. To je rezultiralo valovitim profilom kod večine velikih japanskih ratnih brodova između dva rata. To se opravdava uštedama na težinama, jer se snatralo da je neprekinuta paluba jača od palube iste debljine koja je prekinuta. To je istina, ali ako neprekinuta paluba mijenja svoju razinu, potrebno je toliko dodatnog materijala da je često preikuta paluba lakša.

Izgradnja brodova iziskivala je isto toliko vremena i komplikacija kao i njihovo projektiranje. Samo je jedan japanski arsenal, i to onaj kod brodogradilišta Mutsubishi u Nagasakiju, bio dovolnjo velik za gradnji jednog od tih brodova, ali je čak i navoz morao biti znatno pojačan da bi izdržao toliku težinu. A trebalo je stvoriti povoljne mogućnosti za gradnju četri takva broda. Trebalo je proširivati zgrade, pojačati stare dizalice i graditi nove. Bio je, štoviše, sagrađen jedan specijalni brod za transport topova i njihovih kula.

Kao bojni brodovi, zapravo su bile dovršene samo dvije jedinice, Yamato i Musashi , treči je bio preinačen u nosač aviona, a čelik od nedovršenog trupa  četvrtog  broda bio je upotrebljen  za dovršenje drugih hitno potrebnih brodova. Trup je bio izvrsno kreiran, pa je  npr. upotreba velikog bulb-pramca pridonjela tome da  klasa Yamato postigne planiranu brzinu, ali to nije bio slučaj s nekim drugim pojedinostima. Premda je bilo predviđeno npr. da oklop izdrži vatru topova od 460mm, nije se uočilo dok  več ne bijaše kasno, da su topovi od 155mm, koji su bili skinuti s krstarice klase Mogami ( kad su ovima bili stavljani topovi od 203mm), a namontirani na Yamato brodove, imali imali su slabi oklopnu zaštitu. Pa I slaba povodna oklopna zaštita, koje efikasnost na svakom brodu ovisi o njezinoj debljini, trebala je biti izvanredna, jer su brodovi klase Yamato bili širi od svakog drugog bojnog broda. Pa ipak, tak oklop nije bio tako dobar kao što je terebao biti. Dvojbeno je bi li i to Yamato brodovi bili u stanju izdržati, a da ne bude ogrožena njihova borbena sposobnost; a budući da ih je trebalo biti manje od njihovih američkih protivnika, svaki gubitak koji bi Japanci pretrpjeli mnogo bi otežao položaj ostalih brodova. Ni jedna druga zamlja nije ozbiljno razmatrala gradnju takvih brodova; Njemačka je pravila samo maglovite planove, a čak i brodovi američke Montana klase, mnogo bolje uravnoteženi po svojim osobinama, trebali su biti za 5.000t manji. Čak i bez primisli o ubojitosti ukrcane avijacije, brodovi te veličine bili su suviše ranljivi pred većim brojem manjih brodova, a da bi mogli opravdati stavljanje na kocku tako opsežne projektantske napore jedne zemlje, i  što je još važnije, tolike brodograđevne kapacitete.

Bila su naručena dva bojna krstaša od 33.000t, sa sap o devet topova kalibra 311mm I brzinom od 33čv, ali zbog imperativne potrebe za nosačima to je poništeno 1942. godine.

Yamato:
-Istisnina: 64.000/69.988t
-Duljina: 262m
-Širina: 38,92m
-Gaz: 10,44m
-Pogon: parne turbine, četri osovine, 150.000KS na osovini
-Brzina: 27čv
-Oklop: pojas 200-405mm, paluba 200-228mm, topovske kule 247-650mm
-Topovi: 9x460mm, 12x127mm, 24x25mm
-Avioni: 6 (katapult)
-Porinut: 08.08.1940. godine

1945. godine Yamato
1944. godine Musashi

Nisam vidio da je itko pisao o ovome. Naime, pronašli su Musashija.

http://blogs.wsj.com/japanrealtime/2015/03/04/battleship-musashi-found-at-sea-bottom-says-billionaire-paul-allen/

Battleship Musashi Found at Sea Bottom, Says Billionaire Paul Allen

Paul Allen, a billionaire co-founder of Microsoft Corp., said Wednesday that a team he sponsored has located the battleship Musashi, more than 70 years after a U.S. attack sank it in World War II.

Mr. Allen described the 73,000-ton battleship as the largest in naval history. It was sunk on Oct. 24, 1944, in the Battle of Leyte Gulf. Nearly half the Musashi’s 2,399 crew members lost their lives, according to historical accounts.

“The Musashi is truly an engineering marvel and, as an engineer at heart, I have a deep appreciation for the technology and effort that went into its construction,” Mr. Allen said in a statement.

He said the battleship was located Sunday in the Sibuyan Sea, which is in the middle of the Philippine archipelago. A spokeswoman for Mr. Allen said that for now, the team isn’t giving the precise depth or location of the ship’s final resting place so that the site isn’t disturbed. Mr. Allen said he would work with the Japanese government to ensure the site is treated respectfully.

The Musashi’s sister battleship, the Yamato, was sunk by U.S. forces in April 1945.

https://www.youtube.com/watch?v=hFG7Oi7roes

Još nešto o "Musashi"

https://www.youtube.com/watch?v=ljGE2HekBAg

TT podaci Musashi:
 
Klasa: Yamato
Dužina: 263
Širina: 38,9 m
Gaz: 11 m
Deplasman: 72.800 ton
Pogon: 4 parne turbine
Snaga: 150.000KS
Brzina: 27čv
Operativni radijus: 7.200Nm kod 16čv
Posada: 2500
Naoružanje (topovi):
9x460 mm
6x155mm
24x127mm
162x25mm
4x13.2mm
Aviona : 7
Katapulti: 2

Dve lepe slike аmeričkog umetnika, Jamato u vožnji i Jamato - pred potonućem.

Мусаши још једном...

[attachment=1]

Bez obzira na veličinu, ipak se može izvesti zaključak da su ovi brodovi bili neekonomično projektovani. Ni kotlovi ni turbine nisu se razlikovali od postojećih tipova, a naročito je potrebna površina i zapremina pogonskog kompleksa bila veoma velika u odnosu na raspoloživu snagu. VH (Vickers hardened) oklop tih brodova nije podrazumevao cementaciju i bio je znatno slabiji od nemačkog, a naročito britanskog KC (Krupp cemented) oklopa. S druge strane, mehanika i optika daljinomera 460mm bila je takvog kvaliteta da je sve do 1943. uspešno parirala radarskim daljinomerima Amerikanaca.

https://www.youtube.com/watch?v=670WR7NgKpw

Злосрећни "Мутсу"...

[attachment=1]

Једини случај у ДСР да је капитални брод "из чиста мира" одлетео у ваздух на матичном сидришту! Да ли неки заостатак лоше или бајате "шимозе" (шимоза - јапански аналог злосрећног енглеског експлозива лидита) или ђаво ће га знати!? Амери се не хвале да су га они потопили у тајној диверзантској акцији, дакле нису они. А нису ни Енглези.

BB Ise 1927. godine.


[attachment=1]

Ista fotografija u CB tehnici.

[attachment=1]

The first Japanese super-dreadnoughts, the Fuso class



https://youtu.be/OZua3PKlTMg

https://youtu.be/Rpcsc1MHA0Y

https://youtu.be/VUM9jdqT6Aw

https://youtu.be/O6RAfIwsnR8

https://youtu.be/gXz_--r8J10

Hyuga was an Ise-class battleship of the Imperial Japanese Navy. In 1943, Hyuga was converted into a hybrid battleship/ aircraft carrier. She was bombed and sunk by carrier-based aircraft of the US Navy on July 24th, 1945, at Kure Harbor, Japan.



https://youtu.be/670WR7NgKpw

https://youtu.be/ywEnuZ8u4no