PALUBA

Vijek je bilo teško naći pogodnu kratku definiciju za krstaricu kao tip broda. U povjesnom razvitku ta riječ je obuhvaćala praktički sve između golemih i snažnih oklopnih krstaša iz 1900-tih godina, velikih poput bojnih brodova, pa sve dolje do malih brodova koje je teško razlikovati od slupova do topovnjača. Nema također jedne  jasne crte u razvitku, kao što je to slučaj u evoluciji bojnog broda ili razarača. Pa ipak, pri koncu prvog svjetskog rata bilo je neke vrste reda u tipovima krstarica britanske mornarice. Stara vrsta oklopnog krstaša je nestala, premda je većina krstarica imala određenu zaštitnu oplatu,a to je bio obično bočni i palubni oklop. Bilo je mnogo malih, brzih krstarica projektiranih prvenstveno za  Sjeverno more. Do 1939. Svi ovi ranije preživjeli primjerci te klase “C” (28 brodova u 7 potklasa) bili su preinačeni, ili su se nalazili u fazi preinake, u protuavionske brodove. Naoružani sa topovima od 102mm velike elevacije, pokazali su se veoma efikasni u toj ulozi. Brodovi kasnije klase “D” (8 brodova) nisu bili mnogo mijenjani već su bili općenito korišteni za drugorazredne zadatke. Izuzetak je bila krstarica Delhi, koji su u SAD preobrazili tako što je kao glavno naoružanje dobila pet izvrsnih 127mm topova za razarače, umijesto svojih originalnih topova od 152mm. To je bila pokusna montaža jer je Admiralitet ozbiljno razmoptrio mogućnost upotrebe ovog oružja na britanskim razaračima.

28 brodova u 7 potklasa:
Caroline: 6 brodova, Calliope: 2 broda, Cambrian: 4 broda, Centaur: 2 broda, Caledon: 4 broda, Ceres: 5 brodova i Carlistle: 5 brodova

"C" klasa:

"D" kLAsa:

"D" klasa:

Stariji tip krstarice za trgovačke rute bio je prvobitni tip “Town” (grad) jer su svi imali imena gradova, od kojih je samo jedan jedini brod australijske mornarice, Adelaide,  doživio  da služi u drugom svjetskom ratu. Ovi su brodovi bili naoružani topovima od 152mm, kao što bijahu i dvije krstarice još uvjek u gradnji pri kraju rata, Emerald i Enterprise. Međutim, najutjecajniji brodovi koji su sagrađeni bili su oni iz klase većih krstarica, naoružanih topovima od 190mm, a to je klasa Cavendish. Baš su ti brodovi bili povod da se usvoje topovi od 203mm, kao topovi najvećeg kalibra za krstarice prema međunarodnim pomorskim sporazumima, a i da se pređe na ograničenje tonaže od 10.000t. Osim ovoga njihova važnost nije bila velika jer su to jednostavno bile uvećane verzije manjih krstarica,  zadržavši topove s jednocijevnim kulama.

Prvi poslijeratni  brodovi  bili su vrlo različiti. To su bili brodovi klase “County” (britanska pokrajina  po kojima su dobivali ime)(Kent 7 brodova, London 4 broda, Norfolk 2 broda, York 2 broda), krstarice prema sporazumu. Zbog svog visokog nadvođa i tri dimnjaka arhaičnog izgleda, kao i zbog toga što Britanci nisu tako nedolično varali na istisnini kao većina drugih pomorskih sila, na ovu veliku grupu brodova počelo se gledat s visoka, kao da su manje vrijedni od svojih starnih suvremenika. Međutim, “County” brodovi pokazali su se kao vrlo dobri brodovi borbene namjene; njihov dvocijeni 203mm top bio je zaista efikasno oružje, njihova brzina i izdržljivost mogli su odgovorit svim zahtjevima, a  uprkos njihovoj sklonosti da se valjaju kod bočnih valova, oni su bili dobri brodovi za more. I zaštita im je bila dobra, municijske komore oklopljene,  pa je tako ostalo pola prostora za mašine. Poslednja dva broda iz klase “County” trbala su  biti građena s brzinom manjom za 2čv, koja bi bila žrtvovana u prilog veće debljine i površine oklopa. Na žalost, ova dva  zanimljiva broda, Northumberland i Surrey bili su stornirani.
Brodovi klase “Country” bili su prema definiciji pomorskih sporazuma opisani kao krstarice “A” klase, ali postojale su i odredbe za krstarice “B” tipa (sa topovima od 203mm), neke vrste jeftinije verzije. Duljina i širina projekta “Country” bile su reducirane, a montirane tri umjesto četri topovske kule od 203mm. Nadvođe je opčenito bilo smanjeno, a neprekinuta paluba brodova “Country” napuštena, da bi se stavila prekinuta paluba na krmi. Umijesto tri  dimnjaka stavljena su dva, premda snaga strojeva nije bila izmijenjena.

(Country) London class:

(Country) Norfolk klasa:

(Country) Kent klasa:

(Country Kent klasa:

Brodovi klase “Country” bili su prema definiciji pomorskih sporazuma opisani kao krstarice “A” klase, ali postojale su i odredbe za krstarice “B” tipa (sa topovima od 203mm), neke vrste jeftinije verzije. Duljina i širina projekta “Country” bile su reducirane, a montirane tri umjesto četri topovske kule od 203mm. nadvođe je opčenito bilo smanjeno, a neprekinuta paluba brodova “Country” napuštena, da bi se stavila prekinuta paluba na krmi. Umijesto tri  dimnjaka stavljena su dva, premda snaga strojeva nije bila izmijenjena.

Samo su dva broda iz te klase bila sagrađena i to York i Exter. Ekster se razlikovao od svog nešto starijeg blizanca u tome što je imao niži komandni most i nenagnute dimnajake, a imao je iza dimnjaka i dva fiksna katapulta, nagnuta prema van. Kod svih krstarica tog vremena velika se pažnja posvećivala uređajima za avione, koji su se zaista pokazali korisnima odmah na početku rata kad su osamljene krstarice patrolirale po oceanima. Kasnije kad su nosači mogli nositi više aviona, smanjila se potreba da krstarice i bojni brodovi katapultiraju svoje avione-amfibije.

Krstarica Exter je, poput svih brodova klase “Country” i svih drugih britanskih krstarica, imala pomoćno protuavionsko naoružanje od topova 102mm velike elvacije, a nosila je i torpeda od 530mm. Međutim, njena izvrsna oklopna zaštita bila joj je možda glavni adut u njezinoj najslavijoj bitki protiv Graf Spea. To joj je omogućilo da odgovori na vatru džepnog bojnog broda sa Ajaxa i Achillesa čak i onda kad je čitavo njezino naoružanje praktički bilo izbačeno iz akcije, povrh toga što je pretrpjela druga teška oštećenja. Tako je taj brod odigrao svoju ulogu do krajnjih granica u brižljivo planiranoj portugalskoj taktici koju je još prije rata razradio Admiralitet za buduće susrete sa džepnim bojnim brodovima. Sigurno da je razdvajanje tri britanske krstarice na dvije grupe nije bila neka briljantna improvizacija komandanta tog sastava na licu mjesta, jer je to bio manevar prakticiran u više navrata od starne britanskih krstaričkih eskadri.

TT podaci Exter:

-Istisnina: 8.390/10.500t
-Duljina: 175,25m
-Širina: 17,67m
-Gaz: 5,18m
-Pogon: parne turbine, četri osovine, 80.000KS na osovini
-Brzina: 32,25čv
-Oklop: pojas 51-76mm, paluba 51mm, topovske kule 38-51mm
-Naoružanje: 6x203mm, 4x102mm, 2x2 40mm, 6x530mm torpedne cijevi

Poslije  Extera Britanija više nije gradila krstarice naoružane topovima od 203mm, uglavnom zbog toga što se smatralo da su brzina gađanja i lakoća rukovanja sa topovima od 152mm više nego naknada manjem dometu tog oružja, naročito onda ako je krstarica s takvim topovima bila oklopljena tako da izdrži vatru topova od 203mm. Ipak su granate od 203mm, ispaljene sa brodova  “Country” klase na dva njemačka kapitalna broda nanjela ovima sudbonosna oštećenja. U slučaju Bismarcka je  bio je to uređaj za upravljanje vatrom, dok je kod Scharnhorsta radar bio nepopravljivo demoliran.

Tridesetih godina većina je britanskih lakih krstarica s topovima od 152mm postala zastarjela. Druge ratne mornarice pravile su modern projekte krstarica, kao što je npr.  bila njemačka klasa Königsberg, s topovskim kulama zatvorenog tipa, te sa drugim modernim usavršavanjima. To je bila pozadina za projektiranje  klase Leander. Bilo je pet brodova te klase i to Achilles, Ajax, Leander, Neptun i Orion, a to bili lijepi, simetrični brodovi  samo s jednim trupučastim dimnjakom. Najvažnija svojstva u projektu bilo je naoružanje od po osam topova kalibra 152mm, te brzina od 32čv. Dvocijevni topovski mehanizmi zatvorenog tipa  napravljeni su prema onima na krstarici Entrprise, zatim i na Nelsonu i Rodneyu.

Protivno od nekih svojih suvremenika, naroćito talijanskih krstarica s trpovima od 152mm, brodovi klase Leander  imali su razumnu količinu oklopne zaštite, što se isplatilo kad je trebalo da se Ajax i Acilles uhvate u koštac sa Graf Speeom. Neptun je demonstrirao  efikasnost svoje podvodne zaštite jer je potonuo u jednom minskom polju u Mediteranu tek poslije eksplozije četvrte mine.

Nedostatak brodova klase Leander, inače izvrsnih i dobro ujednačenih brodova borbene namjene bio je u tome, što njihova mašinetija nije bila po sistemu  jedinice; drugim riječima, kotlovne prostorije spajala su se jedna s drugom, pa su tako sve mogle biti onesposobljene jednim jedinim pogotkom. To se ispravilo kod sljedečeg projekta tzv. “modificirane Leander” klase,  tako da su sve mašinske prostorije iše u redosljedu: kotlovnica – strojarnica – kotlovnica – strojarnica. To je iziskivalo povratak na dva dimnjaka, dajući tako brodovima ove klase manje masivan, ali možda elegantniji izgled. Sva tri broda , Hobart, Perth i Sydney, bila su prepuštena australijskoj mornarici.

Sljedeća klasa brodova bila je reducirana  verzija prethodne klase. Klasa Arethusa bila je namijenjena prije svega za zaštitu trgovačkog brodovlja, pa su ti brodovi imali najmanje dimenzije koje se mogu uskladit s plovnom sposobnošću. Imali su naoružanje od po šest topova od 152mm, adekvatne za borbu protiv oboružanog  trgovačkog broda-gusara, te brzinu od oko 32čv, koja je bila potrebna s toga što je trebalo da u slučaju nužde djeluju i kao flotne krstarice.

Ovi brodovi bili su kraći za 15,2m od brodava prethodne klase, a imali su samo jednu dvocijevnu kulu pozadi, ali su inače bili vrlo slični, osim “podrezanog” izgleda na krmi. To su bili atraktivni mali brodovi izvrsno projektirani. Mogli su izvršavati sve ono što obavljaju i veće krstarice, ali su bili jeftiniji, a trebali su i manju posadu. Šteta što Britanija nije sagradila više tih brodova umjesto onih  klase “Town”, premda su ovi potonji bili impresivni. Protuavionsko naoružanje klase Arethusa bilo je u glavnom isto kao u prethodne klase, a oklopna zaštita samo malo manja. Jedna od interesantnih osobina bilo je to što je prvi put kod britanskih brodova tog tipa električno zavarivanje, radi uštede na težinama, imalo važan udio pri gradnji.

Ironjia je u tome što su brodovi ove klase bili zaposneni uglavnom na flotnim zadacima u ograničenim vodam Sredozemnog mora, pa su vidjeli malo trgovačkih ruta zbog kojih su bili projektirani. Osobito je brod Penelope, operirajući iz Malte, postigao izvanrene uspjehe, a to je onaj brod koji je ovjekovječen u glasovitom romanu C.S. Fostera “The Ship”- kao ratni brod “Artemis”.


TT podaci Penelope:

-Deplasman: 5.270/6.715
-Duljina: 154,22m
-Širina: 15,54m
-Gaz: 4,26m
-Pogon: turbine, četri osovine, 64.000KS na osovini
-Brzina: 32,25čv
-Naoružanje: 6x152mm, 8x102mm, 2 četverocijevna mitraljeza, 6x530mm torpedne cijevi

Duje - vidim da mnoge podatke crpiš iz knjige Davida i Hugh Lyona: II svjetski rat - Brodovi.

Između ostalog i ovo:
''Osobito je brod Penelope, operirajući iz Malte, postigao izvanrene uspjehe, a to je onaj brod koji je ovjekovječen u glasovitom romanu C.S. Fostera “The Ship”- kao ratni brod Artemis''.

Voleo bih da pročitam navedenu knjigu, ima li je prevedeno na sprski jezik, gde je mogu naći?

Možeš li mi pomoći?

Da, to su podaci (tekstovi) iz navedene knjige, to sam nekoliko puta napisao, ali stvarno ne napišem kod svake teme (avioni, brodovi, tenkovi). Izdavač knjige na SH jeziku je "Alfa" Zagreb, Bogovićeva 7/III, tiskala je tiskara "Novi Dani" Beograd (vjerojatno 1976 - 77). Original je izašao 1976. godine. Stvarno neznam, gdje bi mogao nači tu knjigu.

Kad je Admiralitetu poslije bio potreban projekt jedne male krstarice namijenjene protuavionskoj službi projekt  Arethusa bio je modificiran u tu svrhu. Umjesto glavnog naoružanja s topovima od 152mm i pomoćnog naoružanja s pomoćnim uređajima visokoelevacionih topova kalibra 102mm, nova klasa je dobila univerzalne topove od 133mm u dvocijevnim kulama. Ova oruđa su bila možda pomalo teška za protuavionsko dejstvo: bila su komplicirana pri upotrebi kod niske elevacije inače su potpuno odgovarala. Brodovi nove klase Dido bili su hendikepirani usljed nedostatka topovskih uređaja, pa su dva broda Scylla i Charybdis, imali osam topova od 114mm svaki , umjesto topova od 133mm. Premda su bili poznati kao “strašila bez zubi”, oni su bili korisniji nego njihova braća za protuavionske zadatke. Pošto se ustanovilo da deset topova troši municiju mnogo brže nego što je potrebno,  na jednoj drugoj, poboljšanoj grupi, stavljeno je umjesto deset po osam topova, a isto tako stavljeni su uspravni dimnjaci umjesto nagnutih. U ratu su se svi dobro iskazali naročito u Sredozemnom moru, dokazavši kako isoravnost projekta i zaminli o ovomposebnom tipu lakih krstarica.

Dido klasa:

Dido klasa:

Vala "stranče" uporan si ko magare. Zadnji sedmica glavni si i jedini na Palubi sa ovim dragocjenim podacima i
slikama iz istorije Mornarica svijeta. Svaka čast. Samo ovoliko slika skenirati je pos'o, boli glava.
Čestitam... :klap :klap

Ako nekoga zanima, neka proba ovdje.


poz.

S lakih krstarica koje imaju topove od 152mm sada ćemo preći na teže krstarice. Japan sa svojom Mogami klasom i SAD sa Brooklyn klasom, proizveli su vrlo velike krstarice s topovima klibra 152mm, koje su bile potpuno ravnopravne sa starijim krstaricama od 203mm iz pomorskog sporazuma. I Britanija se povela za njima, prmda na nešto konzervativniji način, pošto su njezine teške krstarice s topovima od 152mm imale samo dvanaest topova prema njihovih petnaest. Začuđuje što su ove brodove, zbog njihovih topova, i dalje nazivali “lakim” krstaricama, uprkos njihovim  znatnim dimenzijama.

Britanci su poput svojih suparnika primijenili trocijevne topovske kule, premda uz jednu naročitu karakteristiku; središnji je top bio pomaknut  više natrag nego dva vanjska topa u kuli, a to zato da se izbjegnu problem nastali od interferencije udarnih valova prilikom pucanja. Prva grupa brodova građenih za britansku mornaricu s takvom topovskom kulom bila je poznata  po starim imenim gradova, pa se nazivala klasa Southampton. U mnogo čemu je to bila uvećana  verzija klase Amphion ili australske “poboljšane Leander” klase.  Oklopna zaštita bila je poboljšana i odebljana, a hangar sadrađen sa svake strane prednjeg dimnjaka. To su bili teški i snažni brodovi, ali im je bila potkraj rata skinuta povišena krmena topovska kula da bi se sačuvala stabilnost, pošto su gore bile stavljene dodatne težine, kao što su radar i posebni laki topovi. Ova modifikacija je bila primjenjena i kod kasnije klase “Colony”  ali ne i na preživjelu krstaricu Belfast iz te dve poboljšane klase “gradova”, bila je najveća britanska krstrica u ratu.
Ta dva broda izgledala su savim drukčije nego ostali brodovi klase “gradovi” jer im je mašinski kompleks bio pomaknut više prema krmi, krmene topovske kule bile su montirane povišeno, a dodana si bila i dva dvocijevna topa od 102mm velike elevacije. Između mosta i prvog dimnjaka nalazila se jedna ponešto neugledna praznina, ali to su zaista bili vrlo snažni brodovi, jer su bili produženi  i opremljeni posebnom oklopnom zaštitom. Budući da je Belfastu mina izlomila krmeni dio još početkom rata, bio je rekonstruiran  dobivši vanjske blistere, što mu baš nije pridonjelo lijepom izgledu. Taj brod postoji i danas kao brod muzej u Londonu.

HMS Belfast:

Slijedeća klasa brodova poslije klase “Town”  bili su brodovi klase “Colony” (21 brod), u osnovi slični ranijoj klasi osim u tome što bijahu ograničeni na 8.000t umjesto 10.000t zbog Londanskog pomorskog sporazuma. Unatoč  tome, brižljivi projekt značio je da je izgubljeno malo od vrijednosti broda pri reduciranoj tonaži, krma je dobila oblik plosnatog krmenog zrcala umjesto elegantne “krstaričke krme”, jarboli i dimnjaci bili su okomiti umjesto nagnuti, a oklopnu zaštitu je trebalo nešto reducirati i prepraviti. Osim u ovim pojedinostima, prva grupa brodova klase “Colony” od kojih je jedan bio Jamaica, bila je slična klasi Southampton. Potonji brod je bio preinačen  da bi radar dobio bolji smještaj kao i laki topovi, ostavši od početka bez topovske kule “X”, koju su također uklonili i s ranijih brodova.

Najveći nedostatak brodova klase “Colony” bio je u njihovoj reduciranoj tonaži, a to je u usporedbi  s “Town-om” značilo stješnjenost stambenih prostorija, što se pogoršalo kad su redovnoj posada prododati ljudi potrebni za rukovanje  prekobrojnim lakim topovima i radarom. Inače su brodovi bili izvrsni, dobro uranoteženi za borbenu namjenu, posve u skladu s britanskom “krstaričkom” tradicijom. Projekt je bio samo malo modificiran kod sljedeće klase Swiftsure, od koje su bila dovršena samo tri broda do kraja rata. Drga tri su bila držana nekoliko godina u djelomično dovršenom stanju sve dok ih nisu opremili nivim automatskim oružjem, ali  ta klasa Teger vodi nas daleko izvan ratnog razdoblja.

TT podaci HMS Jamaica:

-Deplasman: 8,525/10.350t
-Duljina: 169,31m
-Širina: 18,89m
-Gaz: 5,00m
-Pogon: Turbine, ćetri osovine, 72,5KS na osovini
-Brzina: 33čv
-Oklop: pojas 82mm, paluba 51mm, topovske kule 51mm
-Naoružanje: 12x152mm, 8x102mm, 2x4-cijevni 40mm, 6x530mm torpedne cijevi

Klasa Colony:

Swiftsure klasa:

.

Ali ovde su upali slupovi.

Nadam se da i u Hrvatskoj postoje improvizovane knjižne pijace, gde ljudi iznose knjige na trotoar ili drvene kašete radi prodaje. Ako ih ima, onda ih kao i Beogradu teraju komunalni policajci, iako ne naročito prilježno, pa se može raditi. Juče sam video knjigu iz te edicije -tenkovi DSR. Košta nešto bezveze. Najveća vrednost ovih knjiga su solidne ilustracije, dok je tekst manje-više korektan, ali ne više od toga.

Jedno konkretno pitanje, a odnosi se na temu: konstrukcijski i praktično kakva je prednost neprekinute palube kod brodova?

Zašto je neprekinuta paluba prednost i u čemu se ta prednost ogleda?

Molim objašnjenje od stručnjaka.

Dok sačekamo nekog od brodarskih inženjera, mogu reći da ne znam da li je roman Cecil Scott Forestera "The Ship" prevedena na neki od BHS jezika, ali sam tu lepu knjigu davno čitao u originalu, uzevši je na poslugu iz British Councila. Od tog romana čak mi se više svideo roman Nicholasa Monsarrata "The cruel sea" - Okrutno more. To je jedna podebela knjiga, a glavni likovi su jedna korveta klase "Flower" i njena posada u bitkama protiv podmornica i rejdera na konvojskim rutama u Severnom Atlantiku. Brrr!

Takođe, postoji izuzetna putopisna knjiga "Coasting" (Plovidba uz morsku obalu), kao i putopis "La mer est ronde" (More je okruglo) na francuskom jeziku.

Naravno, pre svega toga sam čitao "Pakao Pacifika" i "Borba za Sredozemlje". Spavao sam sa tim knjigama pod jastukom, a one su bile više na mojoj polici nego u svojoj matičnoj biblioteci, il` ne daj Bože, kod nekog drugog čitaoca.

Kad smo već kod romana i britanskih krstarica;

roman HMS Ulysses (Odisej) autora Alistair Mac Leana, je veoma lepa priča o UK lakoj krstarici iz 2. sv. rata.
Opisuje život posade prilikom pratnje konvoja prema Murmansku, i na kraju stradanje broda od Sharnorsta. Vredi ga pročitati, ima prevedeno na naš jezik.

Nisam stručnjak za brodogradnju, ali to su osnovi. Paluba je osim oplate i dna najvžniji element uzdužne čvrstoće broda. Za brod i čvrstoću najvažnija je najviša neprekinuta paluba, a to radi njene udaljenosti  od neutralne osi poprečnog presjeka.
Brod je praktično greda.
Ukoliko brod ima palubni skok npr na pramčanom dijelu, u srednjem dijelu je on tanji a tamo je obično najveći momenat. (malo seljački rečeno)
Udaljenost od neutralne osi je najveća kod brodova sa gornjom neprekinutom palubom. Isto tako i stabilitet takvih brodova je bolji radi ravnomijernije raspoređenog nadvođa.

-Ajax
-Colombo
-Coventry
-Delhi
-Ekseter

-Neptune
-Argonaut
-Calcuta
-Cornwall
-Kent

-London
-Naiad
-Swiftsure
-York

Otkud se Francuz ubacio medju Engleze?

Špijunira.

[attachment=1]

https://youtu.be/1Z1ybc8FouU

Poslednja dva broda klase County - Grofovije, Exeter i York bile su znatno olakšane i smanjene, do 6 topova 203mm i oko 8500t D., što im nije smetalo da se istaknu. Obe su potopljene. Krstarice klase Colony pokazale su se kao najbolji kompromis, iako sa topovima 152mm. Klasa Swiftsure je bila usavršena, sa mnogo unetog ratnog iskustva, ali RN već prosto nije imala para da izvede taj program, jer je Lend/Lease i bio smišljen sa sekundarnim, ali ne manje geopolitičkim ciljem da Veliku Britaniju ukloni kao veliku silu.

https://youtu.be/MG_aB1ym8Qc

Interesantno za gore pomenutu krstaricu, da je cela građena od nerđajućeg lima - da bi mornari morali manje da skidaju rđu i imali više vremena za svoje redovne aktivnosti. Brod je konstantno bio sjajan i zato su ga zvali "Shiny Sheff".

Još nešto interesantno za ovaj brod: prilikom lova i potapanja Bizmarka, zamalo nije potopljen od strane britanskih torpednih aviona sa nosača. Pogodke torpeda je izbegao brilijantnim manevrom.
Učestvovao je i u potapanju Schanrhorsta i tom prilikom je pretrpeo znatna oštećenja od nemačke artiljerije.

https://youtu.be/XnH-NsWFMnc

Jožefe, odakle ti podatak za gradnju od Inoxa. To prvi put čujem, a zvuči mi krajnje zanimljivo, jer je takav lim daleko skuplji od običnog. Čak su i Nemci, koji nisu štedeli za vojsku, koristili pocinkovani lim, a ne inox u brodogradnji, i to samo ponegde i ponekad.

Interesantno, laka krstarica a ima tri nivoa pramčanih topovskih kula glavnog kalibra...

Imale su čak 10 topova.
Doduše, manjeg kalibra (133mm) nego standardne lake krstarice (obično 6 do 8 topova kalibra 152 mm).

PVO krstarice, isto kao i američke klase Atlanta koje su imale 16 topova kalibra 127 mm.

https://youtu.be/u1zCxJagax0

https://youtu.be/Crura4pKRGI

Ako sam dobro shvatio informacije sa neta, u ovoj klasi je bilo 12 a ne 21 brod: 8 u podklasi Fiji i 3 u kasnijoj podklasi Ceylon.

H.T. Lenton u knjizi ""Warships of the British and Commonwealth Navies", Ian Allan, 1972, navodi da je u prvoj podklasi bilo 8, a u drugoj 3 broda. Ukupno 11. Posle su sagrađena još 3 unapređene klase Superb/Minotaur, i još 3 klase Lion (+Tiger i Blake), dovršene tek 50ih. Poslednja aktivna iz klase Ceylon bila je INS Mysore, otpisana tek početkom 80ih u Indiji.

Mea culpa: napisao sam 8 + 3, sabrao i dobio rezultat 12!  :zid :zid :zid

https://youtu.be/fogD9n6yObg

https://youtu.be/lmq5NXKnnn4

Zanimljiva virtuelna tura po krstarici klase Artheusa:

https://youtu.be/UU-WC9DviNc