PALUBA

Nemam prigodnog mjesta za ovu temu ali o El Shattu bi se dalo dosta pisati, pa evo ovdje.

-------------------

Fotografsko blago iz El Shatta u američkoj Kongresnoj knjižnici

 Jedna od najimpresivnijih epizoda koje je Dalmacija proživjela u Drugom svjetskom ratu svakako je epopeja tridesetak tisuća izbjeglica s priobalja i otoka u El Shattu, kompleksu izbjegličkih logora u egipatskoj pustinji.

Priča je poznata manje više svima - od ljeta 1944. do proljeća 1946. u Egiptu su boravili brojni civili koje su partizani i saveznici evakuirali iz Dalmacije pred žestokom njemačkom ofenzivom u posljednjim godinama rata. Prvo su s Visa, gdje su se sklonili, prebačeni u Italiju, a potom u Egipat. Dalmatinci su u nekoliko izbjegličkih logora uspjeli organizirati kakav-takav život, unatoč ogromnim poteškoćama. U El Shattu se radilo, pjevalo, rađalo, ali i umiralo, a saveznici su bili oduševljeni načinom kako se dalmatinskim logorima upravljalo, posebno u usporedbi s nekim drugim koji su na tom području postojali.

O El Shattu postoji mnoštvo tekstualnih, slikovnih, pa i video zapisa, uz uspomene tisuća ljudi koji su tamo bili. No, jedna od najzanimljivijih kolekcija "iskočila" je ovih dana prilikom pretrage kataloga najveće svjetske knjižnice, američke Kongresne biblioteke. Tamo smo pronašli više od 170 fotografija koje su nastale u američkom Uredu za ratne informacije, agencije koja je kanalizirala kompletno informiranje američke javnosti o ratnim zbivanjima. Naravno, kako je glavna zadaća agencije bila da potiče domoljublje i raspoloženje za rat protiv nacizma i fašizma, tako su i materijali iz njihovih arhiva često uljepšani, no svejedno je riječ o iznimno vrijednim svjedočanstvima ratne stvarnosti.

Tako je i s kolekcijom iz El Shatta. Previše bi nam prostora oduzelo objaviti sve fotografije iz ovoga albuma, ali je on dostupan na stranicama Kongresne biblioteke, galeriju se može pregledavati na adresi ovom LINKU.

Iz fotografija je vidljiva visoka organiziranost dalmatinskih izbjeglica, a vjerojatno najveća vrijednost ove kolekcije jest to što prikazuje ogroman broj izbjeglica koje su u rujnu 1944., kad su fotografije snimljene, bile u logorima u Egiptu. Stoga dobro pogledajte fotografije, možda na njima nađete svoje najmilije.

IVICA PROFACA  Dalmacija news (http://www.dalmacijanews.com/)

FOTO: Office of War Informations/Library of Congress

[attachment=1]
[attachment=2]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

Izvanredno otkrice.

Hvala na tome!

Rođeno u pustinji
Od El Shatta do zvijezda: splitsko Gradsko kazalište mladih sutra slavi 70. rođendan

Jedino europsko kazalište koje je osnovano na drugom kontinentu, u Africi, splitsko je Gradsko kazalište mladih koje upravo sutra, 18. veljače, ponosno slavi svoj 70. rođendan. Nastalo je na pustinjskom suncu Sinaja, u Egiptu, u izbjegličkom kampu El Shatt kamo je te, 1944. godine ukupno stiglo 29 tisuća ljudi, mahom žena i djece iz Dalmacije. U konvoju savezničkih brodova koji je napustio Dalmaciju u kojoj je bjesnio rat, ukrcalo se 1392 izbjeglica iz Splita, s Brača i Šolte 4324 njih, s Visa 3784, s Hvara 2989, iz Trogira 2069... Prvi transport stigao je u El Shatt 2. veljače 1944.. Sveukupno gledajući, u zbjegu je bilo oko 40 posto djece mlađe do 16 godina.

U pijesku Sinaja, u blizini Sueza, ubrzo je nastalo više šatorskih naselja u kojima se rađalo i umiralo, radilo i učilo, plakalo i pjevalo. Bio je to organizirani grad sa svim službama, bolnicama, školama, vrtićima, novinama i sportskim aktivnostima. Čak je i Hajduk gostovao u El Shattu. Svaki kamp je imao i svoju crkvu, gdje su obrede vodili svećenici iz Hvarske nadbiskupije koji su s narodom otišli u zbjeg. Tu je rođeno današnje Gradsko kazalište mladih. Prvo ime bilo mu je Dječje kulturno-umjetničko društvo “Titovi mornari”, a svoj osnutak duguje entuzijastima čijih se imena danas više nitko ne sjeća.
Od samog početka, imali su folklornu sekciju, baletnu i dramsku scenu te zbor, a samo dva mjeseca nakon osnivanja prvi put su stali na ‘daske koje život znače’ i krenuli na turneje - često su gostovali u Kairu, Aleksandriji i Suezu, pronalazeći publiku ne samo među izbjeglicama već i među savezničkim vojnicima. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, točnije 30. travnja 1945. godine, vodstvo i članovi Društva vraćaju se u Split te nastavljaju raditi u svome gradu.

Početkom 1953., odlukom tadašnjeg Narodnog odbora grada Splita, osnovano je Dječje kazalište «Titovi mornari», čiji je cilj bio okupljanje i edukacija djece i mladeži, a dvanaest godina kasnije Kazalište je dobilo i svoj prvi profesionalni glumački ansambl. Koncem srpnja 1991. «Titovi mornari» mijenjaju naziv u Kazalište mladih Split, a 10. ožujka 1994., rješenjem Gradskog vijeća grada Splita, Kazalište dobiva naziv koji i danas nosi - Gradsko kazalište mladih. Svake godine GKM postavi tri do pet premijera, a uz profesionalni glumački ansambl, u GKM-u djeluju i tri uspješna amaterska studija – Dramski studio za mladež, Dječji dramski studio i Studio za pjevanje i ples – koji trenutačno okupljaju oko šest stotina polaznika.

Prvu su predstavu u Splitu imali 1951., a posljednja premijera bila je drama ‘Instrukcije’ čija premijera je održana pred dva i pol mjeseca. Prema nekim procjenama, kroz studije i sekcije Gradskog kazališta mladih, odnosno Titovih mornara prošlo je ukupno gotovo sto tisuća djece i mladih, mnogi su od njih izabrali karijere daleko od teatra, drame, baleta ili glazbe, no većina njih priznaju kako je vrijeme provedeno u GKL-u važno u njihovu životu. U životu grada, Gradsko kazalište mladih neprocjenjivo je.

Eda Vujević

Kolijevka velikana

U svojih 70 godina Kazalište je nastupalo diljem Hrvatske i u inozemstvu, osvajajući brojne nagrade i priznanja, a o njegovu značenju i ulozi dovoljno govori podatak da su u njegovu krilu ponikli mnogi velikani hrvatskoga glumišta - Boris Dvornik, Ivica Vidović, Josip Genda, Vasja Kovačić, Mirko Kraljev, Ratko Glavina, Aleksandar Čakić, Vlatko Perković, Neva Bulić, Zoja Odak, Magda Matošić, Veronika Kovačić, Marija Sekelez, Senka Bulić, Gertruda Munitić, Mani Gotovac, Davor Borčić, Rikard Simonelli, Nenad Šegvić, Milan Štrljić, Trpimir Jurkić, Marija Škaričić, Nataša Janjić te drugi poznati i priznati umjetnici.

  SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/default.aspx)

Nešto iz izbegličkog logora u El Shattu.


[attachment=1]

[attachment=2]

Na početku snimka polazak Izbjeglica natrag u svoju zemlju ;
http://www.youtube.com/watch?v=goHTnHO70A8

Prenjeti ćemo i jedan članak autorice Nele Jakić obajvljenom na portalu e-novine vezanom za ovaj događaj ;

Moja prva saznanja o zbjegu naših ljudi u pustinji El Shatta bila su još u ranom djetinjstvu. Posjećujući grobove na splitskom Lovrincu, u vrijeme Dana mrtvih, obavezno bi položili cvijeće na jedan mali grobić.
Pitala bi nonu: "None, ko je ovde pokopan?"
"Mala Tatijana - kćer od tete Ane, moje sestre." - odgovorila bi none.
"Pa, kako je umrla tako mala?" - nikako nisan mogla shvatit da i mala dica umiru.
"Umrla je od teške bolesti kad su se vratili iz Elšata."
"A šta je to Elšat?"
"Ma to ti je jedna pustinja u Afriku, di su morali otić za vrime rata. Tamo je umrla i ostala njena seka, druga ćer od moje Ane", rekla bi none ukratko i više nije volila pričat o tome.
Svake godine ostavljali smo buketić cvića na grobić male Tatijane.
A teta Ane i barba Jure, dočekali su duboku starost bez potomaka, samo sa sjećanjima na svoje curice. I nisu volili pričat o tome, kao ni drugi kojima su njihovi najmiliji ostali zauvijek u toj pješčanoj grobnici. Kad bi i počeli pričat, završilo bi sa suzama.
U svojim plovidbama preko Sueckog kanala, naši pomorci mogli su vidit tu pustinju, oti Elšat, kako ga je naš svit zva. "To ti je ravna ploča! Sama pustinja, ni stabla, ni travke. Samo se u daljini vidi spomenik", pričali bi nam.
[attachment=1]
Spomenik Majke Dalmatinke (kipara Ante Kostovića), baš kao neki svjetionik, ponosno stoji na izbjegličkom groblju gdje je pokopano 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca u vremenu od 1944. do 1946.god. Osim što je čest i naziv Majka Domovina, majke koje su tamo ostavile svoju djecu, najradije ga nazivaju Žalosna majka.

I bolje da je tamo daleko, bar ga nitko neće minirat kao što su to napravili kopiji tog istog spomenika na Drveniku Velom, 90-tih. No, nisu uspjeli – malkice su joj protresli temelje, ali ona i dalje stoji uspravna i ponosita.
Posjetivši izložbu "El Shatt zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat, 1944.-1946.", saznala sam mnogo toga o zbjegu što nisam znala. Izložba je proteklog ljeta postavljena na otoku Visu, u Zavičajnom i arheološkom muzeju Visa, u staroj austro-ugarskoj tvrđavi, poznatoj i kao Gospina baterija. Baš u toj tvrđavi bila je centralna etapno-prihvatna stanica za izbjeglice koje su u velikom broju pristizale na Vis.
Zašto je nastao dalmatinski zbjeg? Zašto je bilo neophodno da se 40000 ljudi iseli iz svojih domova, prebaci brodovima na Vis, pa dalje u južnu Italiju, i onda konačno još dalje u egipatsku pustinju?
Odgovore nalazim u brošuri koju sam dobila razgledavajući izložbu o El Shattu.
Prenosim citate, autorice Nataše Mataušić, koja je osmislila koncepciju cijele izložbe:
"Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. jedinice 2. njemačke oklopne armije krenule su iz unutrašnjosti prema obali u cilju razoružanja talijanskih jedinica i zauzimanja čitave istočne jadranske obale. U tijeku žestokih borbi većina stanovništva u područjima zahvaćenim ratnim akcijama, zbog straha od odmazde i već počinjenih zločina, bila je prisiljena na povlačenje i sklanjanje na još neokupirana područja. Tako je postupno nastajao zbjeg, najprije s biokovsko-neretvanskog, a nešto kasnije i s otočkog područja Dalmacije.
U sporazumu sa Savezničkim vojnim vlastima na Srednjem istoku, oko 40.000 izbjeglica prebačeno je u prvoj polovici 1944.preko otoka Visa u južnu Italiju. U logorima, u južnoj Italiji ostalo je 7.872 osobe, a svi ostali prebačeni su savezničkim brodovima u Egipat…
Otok Vis kao najsigurniji i najudaljeniji naseljeni otok Dalmacije, postao je mjesto koncentracije svih izbjeglica i etapna stanica za prebacivanje izbjeglica u južnu Italiju.Masovno prevoženje jedinica i zbjega s otoka srednje i južne Dalmacije na Vis započelo je noću 30. na 31.prosinca 1943.g. Na Visu su se već nalazile grupe izbjeglica s obale i otoka. A njihov je broj svaki dan sve više rastao...
U to je vrijeme na otoku Visu živjelo 8.000 stanovnika, uglavnom ribara i vinogradara. Razvojem ratnih operacija, dolaskom velikog broja izbjeglica, partizanskih i savezničkih jedinica, te političkog i vojnog rukovodstva nove Jugoslavije, on se u samo nekoliko mjeseci pretvorio od pitomog dalmatinskog otoka u vojnu, pomorsku i zrakoplovnu bazu…A kada je 22.veljače 1944. stupila na snagu zapovijed Štaba 26. divizije o proglašenju otoka ratnim garnizonom, naređeno je prisilno evakuiranje viškog stanovništva. U zbjeg su morali otići svi, bez razlike, koji nisu bili sposobni za borbu ili rad u pozadinskim jedinicama. Do kraja veljače i početkom ožujka, zajedno s ostalim izbjeglicama upućeno je u izbjegličke logore u južnu Italiju i Afriku 3.784 stanovnika otoka Visa...
"Prebacivanje izbjeglica započelo je krajem 1943. Prva grupa prebačena je iz Komiže u Italiju 30. prosinca 1943. (2600 izbjeglica s dva partizanska i jednim britanskim brodom), a prva veća grupa stiže u Italiju prvih dana siječnja 1944."
[attachment=2]
U "Hrvatskoj zori" - glasilu ogranka Matice Hrvatske u Visu, pred nekoliko godina objavljivana su svjedočenja Antice Roki - teta Rude, Višanke koja je kao mlada djevojka bila u El Shattu.

Prenosim dio njene priče objavljivane u nastavcima u Hrvatskoj zori

…Napokon smo došli do jezera gdje je grad Izmailija. To je nekako polovica ili sredina kanala. Tu je vlak skrenuo preko kanala na drugu stranu prema istoku. Tamo više nije bilo zelenila nego salbun (pijesak).
Svi smo gladni, jer je malo tko jeo one sendviče, žedni. Sve gledam i mislim u sebi kad će doći zelenilo, stabla, neka šuma... Bonaca, sunce peče, gladni smo i svi šutimo. Odjedanput je vlak stao i zapovijedaju da se iskrcamo, da smo stigli. Kad smo se iskrcali, vruće, gladni, a šatore vidimo tamo daleko, kako do svetiga Jurja, i svi smo počeli plakat, svi.
Došli su kamioni. Iz daleka vidimo kako naš svit gre prema nama kad su vidili da je vlak došao. Tješili su nas: "Nemojte plakat. I mi smo plakali, ali smo se snašli." ...
Bila je prava umjetnost snaći se u tom gradu od šatora…
I naravno, svi su se snašli. Morali su, usprkos neljudskim uvjetima na koje su bili prisiljeni. Saveznici Englezi su ustupili svoju nekadašnju vojnu bazu od šatora, organizacija je bila besprijekorna. Vrlo brzo osniva se Centralni odbor zbjega koji je predstavljao čitav zbjeg i upravljao surađujući sa Glavnom savezničkom komandom za zbjeg. Svakim pojedinim logorom (na početku ih je bilo 7) upravljao je Logorski odbor. Logori su se dijelili na Rajone, kao osnovne jedinice narodne vlasti, koji su se dijelili na redove šatora, a u svakom šatoru boravilo je 18-20 osoba i svaki šator imao je svog predstavnika.
A naš svit je sluša jer triba priživit, a pričaju da tamo kod kuće fašisti pale, ruše, ubijaju i možda bi svi već bili mrtvi da nisu pošli u ovi zbjeg.

[attachment=3]
(nacrtao dječak Nižetić Bruno, 13 god. u El Shattu, svoje selo prije i poslije dolaska fašista)

Nisu ni svjesni bili da se neki od njih nikada neće vratit doma, u svoje malo misto.
Priča nam teta Ruda, koja je u El Shattu bila zadužena u dječjoj bolnici.:
… Imali smo fontane za pranje robe, a za piće su preporučivali što više vode, jer da je zdrava... Pralo se svako jutro. Kad smo se već udomaćili, fontane su bile mjesto za prepričavanje pisama i vijesti iz domovine. Dosta su loše prolazili stari ljudi jer je vrućina izazivala proljev. Isto je bilo i s djecom iznad 6 mjeseci, dok je novorođenčad bila otpornija. Ipak, dani su prolazili. Najgori doživljaj bio je s djecom koja su dobila sulustre, ospice, a engleske bolničarke su bile tvrdoglave i s velikom temperaturom bi ih okupale, pa su mnoga djeca umrla.
Usprkos teškim uvjetima, u tom gradu šatora u Sinajskoj pustinji, tekao je život.
Mnoga djeca rodila su se tih godina za vrijeme zbjega na Sinajskom poluotoku i često su nazivana prigodnim imenima: Zbjegan, Sinajka, Elšatka…
U čitavom egzodusu - u Italiji, u El Shattu, te u dva manja logora El Khatatbi i Tolumbatu - rodilo se oko 500 beba, a umrlo je preko 850 ljudi, najviše djece.
Prepisujem iz brošure tiskane za potrebe izložbe El Shatt:
Dio izložbe posvećen je ženama, djeci i starcima, tim najbrojnijim učesnicima zbjega.
Snaga hrvatskih žena, izraslih na škrtoj dalmatinskoj zemlji, da nastave živjeti jedan sasvim drugačiji život, i štoviše, prilagođavajući se sasvim novim i drugačijim životnim uvjetima, stvarati iznova nove vrijednosti svakodnevnog života, dala je životu u izbjeglištvu jednu sasvim novu dimenziju. Njihove vješte ruke stvarale su od šatorskih krila odjeću, od rasukanih dijelova starih konopa majice i druge odjevne predmete, čarape, ukrasne stolnjake, ručne radove, torbice…
Rad i stvaralaštvo postaju osnovni pokretači svakoga pojedinca i cijele zajednice. Svatko je radio što je znao i mogao u skaladu sa svojim fizičkim i umnim sposobnostima. Organizirane su skoro sve najvažnije zanatske i uslužne djelatnosti: krojačka, postolarska, stolarska, kovačka, limarska, urarska, brijačka, radionice igračaka, pogon za proizvodnju opeke i sapuna. Najveći problem predstavljao je nedostatak sirovina za rad radionica. Jedine sirovine koje su im bile na raspolaganju bili su otpaci s ratišta, opruge od kamiona, automobilske gume, iznošene vojničke čizme i cipele, drv.sanduci, šatorska platna... Iz Sueskog kanala vađeni su komadi drva od kojih su izrađivane školske klupe, kalupi za cipele, šatorske ploče i figure, dječje igračke...Prosvjeta, izvanškolske aktivnosti, zdravstvo i higijena, pa i vjerski život bile su aktivnosti kojima je posvećivana velika pažnja... Svaki logor imao je svoju župnu crkvu smještenu u šatoru posvećenu jednom od svetaca ili patrona mjesta odakle su potjecale izbjeglice... Kulturni život, a osobito pjesma i ples olakšavao je i podizao životni i radni elan izbjeglica, te propagirao i očuvao iskonske narodne običaje i jezik kraja iz kojeg su izbjeglice došle. Radom i afirmiranjem, ne samo afirmiranih kulturnih djelatnika (književnika, slikara, umjetnika, arhitekata), već i velikog broja "običnih" ljudi s istinskim umjetničkim sposobnostima, kulturne aktivnosti afirmirale su zbjeg i izbjeglice u širim međunarodnim okvirima.

[attachment=4]
Naši ljudi nisu zaboravili ponit sa sobom u nepoznato one svoje poznate stvari ka šta su mriže, vrše, vučije, bukare...

Žene su pomagale u bolnicama, kuhale, šivale, plele, brinule se za djecu i starce.
Ručno (a kako drugačije?) su izrađivale igračke za djecu, robicu, merla (čipke)
Bile su organizirane škole u kojima je i staro i mlado učilo čitat, pisat, crtalo se sve ono šta je bilo u duši i mislima, željama...
Priča nam teta Ruda: Imali smo tri mješovita pjevačka zbora, pa smo često organizirali priredbe. Kamp 1 imao je mješoviti zbor Josip Hatze. U kampu 24 djelovao je zbor iz Podšpilja (Vis). Nas je vodio čeh Benkast, koji je prije u Visu vodio glazbu.
Nakon duge dvije godine u izbjegličkim kampovima na Sinajskom poluotoku, 1945. godine počinje se organizirati povratak, te je prva grupa izbjeglica otputovala u domovinu 18. srpnja 1945.g. Zadnja grupa izbjeglica stigla je u Splitsku luku 24. ožujka 1946. gosine - 10 mjeseci po završetku Drugog svjetskog rata. Kod kuće bilo je onih sretnih, i onih manje sretnih koje nitko nije dočekao

I zadnje što je napisala teta Ruda u svom dnevniku iz El Shatta:

Stigla je i 1946. godina. Zbjegovi su se počeli vraćati. Najprije su otišli Grci. Jedan brod im se zapalio i mnogi ljudi su poskakali u uzburkano more pa su stradali. Oni, koji su ostali na brodu, bili su spašeni. Polako su počeli odlaziti i naši prema Dalmaciji.Bilo nas je sve manje. Konačno smo krenule i moja sestra i ja, brodom Princes Katlin. Brod nije bio velik, a i vrijeme je bilo loše. Bio je to pretposljednji brod koji je vraćao izbjeglice.
[attachment=5]
Za nama je ostao Sueski kanal, Crveno more, pustinja, a mi smo se približavali našem Jadranu... Konačno smo ugledali Palagružu i oko srca nam je postalo toplo, jer smo znali da smo stigli doma.
Na svoj škoj... u svoje poje...
A ja... završavam s mislima na nju - stamenu Majku Dalmatinku koja još uvijek postojano odolijeva pustinjskim vitrovima, pješčanim neverama i ponosito čuva zadnje počivalište svoje dice.
I zahvalna sam što tamo daleko priko mora, u tom dalekom Egiptu, ima još dobrih ljudi koji će je okitit cvićem, a ne minama.

Popis poznatih osoba koje su bile u zbijegu objavljen na Wikipediji ;

Centralni odbor Zbjega (COZ):

predsjednik: Ivo Markić (1944, 1945), Mate Barbić (1944), don Andro Štambuk (1946)
glavni tajnik: Zvonimir Bešker (1944), Mate Barbić (1944-1945)
voditelj Prosvjetno-propagandnog odjela: Marin Franičević (1944), Zoran Palčok i don Andro Štambuk (1944-1946)
voditelj Političko-upravnog odjela: Zvonimir Bešker (1944), Mate Barbić (1944-1945)
voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. Milivoj Visković, kasnije i Milan Bijelić
voditelj Gospodarskog odsjeka: Duško Čurčija
voditelj Tehničkog odsjeka: Savka Dabčević (1944), Zvonimir Bešker (1944-1945), kasnije i Ivo Franetović (1944-1946)
voditelj Kulturno-informativnog odjela: Ivan Jurlina, kasnije i Marija Lujak

Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje :

Ranko Marinković
Vjekoslav Kaleb
Savka Dabčević-Kučar
Josip Hatze
Estera Paunović
Roko Dobra
Gojko Borić
Tomislav Zuppa - prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt
Jakša Miličić
Rudolf Gerhart Bunk
Ivica Hlevnjak
Miroslav Feldman
Želimir Pašalić, prof. ekonomije
Sinaj Juraj Bulimbašić, nagrađivani maslinar
Živko Kljaković, akad. slikar
Zvonimir Barišić, svestrani športski radnik
Šime Mišetić, nogometni djelatnik

Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu:

Izvor Oreb
Željko Vukmirica
Stipe Božić

Rođen je 1944. poznati gitarist, pjevač i zabavljač Vladimir Nalis Vlađa. Nećak Antuna nalisa i sin glumca Jugoslava Nalisa. Manjkav im je taj popis.

Još par fotogorafija iz El Shatta snimljenih između 1944. i 1946. godine fotografije se privatno vlasništvo izvor je : http://izlozba.sabh.hr/zivot-partizana-na-oslobodenom-podrucju/
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

Ova tema je lagano izašla iz okvira fotogalerije ali neka glavno da ne padne u zaborav, pa shodno tome mala najava.

-------------------

70. obljetnica El Shatta: Svečani program u subotu u Podgori, dolazi i predsjednik RH Ivo Josipović

Povodom 70. obljetnice zbjega stanovnika dalmatinskih mjesta i gradova u egipatski El Shatt ( jesen 1943. proljeće 1944.) u Podgori će se u subotu 12. travnja održati svečani program na kojem će prisustvovati i uvaženi gost, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Program započinje u 11 sati u kinodvorani Podgora, a posjetitelji će moći vidjeti izložbu dokumenata o zbjegu, pogledati dokumentarni film te prisustvovati bogatom kulturnom programu. Organizatori manifestacije su SABA RH, ZUABA SDŽ, SABA Makarsko primorje uz suorganizaciju ZUABA-e Dubrovačko-neretvanske, Šibensko-kninske te Zadarske županije, čitavo događanje se odvija pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH, a nakon programa u kinu druženje će se nastaviti uz domjenak u hotelu Aurora.

http://www.makarsko-primorje.com/

Osvrt na događaj ;

12.04.2014

70. GODINA EL SHATTA
Josipović u Podgori: Hrvatska se temelji na antifašizmu, to neće uspjeti promijeniti

Proslava 70 - te obljetnice zbjega 40 tisuća Dalmatinaca u El Shatt održana je u podgorskom kinu, a uz veliki broj sudionika izbjeglištva u Afriku nazočio je i predsjednik RH Ivo Josipović.

"Mogu izraziti poštovanje u ime svih građana i građanki RH, jer ono što su učinili i ostavili nama mlađim generacijama je spomenik onom najboljem što ljudi nose u sebi. Meni je otac kao mladi partizan bio u pratnji zbjega i u El Shattu pomažući ljudima stvoriti mir i sigurnost. Hrvatska je po Ustavu temelji na antifašizmu i pokušaji da se to dokine i da se Hrvatska pokaže kao zemlja koja nije bila pobjednica neće uspjeti, jer mi znamo kakva je bila povijest. El Shatt je bio pothvat naroda koji je pobjegao da se vrati i pobijedi. Tako se i dogodilo.

Na svečanost su stigli pripadnici zbjega sa svih strana Dalmacije, mnogi s memoarskim knjižicama, svjedodžbama iz prvih razreda osnovne škole i početnicom iz El Shatta, poput Gordane Kosović, kao dirljivim uspomenama koje se do smrti čuvaju. Kao dječaci na vrućem afričkom pijesku slikali su se Kolja Šantić i Zoran Rožić iz Trogira i danas na skup fotografiju ponijeli je sobom. Prikazan je i film o životu zbjega, radionicama, bolnici, školi ispod šatora, groblju, folkloru, novinama koje su se izdavale. U zbjegu je rođeno 481 dijete, a umrlo 856 osoba.

Značajnih trenutaka NOB-a spomenuo se Krešimir Sršen, predsjednik Zajednice antifašističkih boraca splitsko-dalmatinske županije. Obratio se također i Franjo Habulin, predsjednik SABA, govoreći kako je El Shatt simbol slobode i kako je nedopustivo vrijeđanje antifašizma i antifašista na čelu s Titom, jer su se oni izborili za slobodu i izgradili zemlju, uveli samoupravljanje, a u Ustav unijeli samostalnost republika do odcjepljenja.

Na kraju je uručio Povelju načelniku općine Podgora Anti Miličiću za zasluge Podgorana u NOB-u i poraću. Sjećanja na izbjeglištvo u El Shattu iznijela je Lenka Gareljić, majka predsjednikova savjetnika Zlatka Gareljića.

U predvorju je organizirana izložba fotografija, pisama i druge dokumentacije iz izbjeglištva. U hotelu Aurora skuhan je grah s kobasicama za sve sudionike.

Autor : Ana Dragičević
Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/241889/Default.aspx)

Šta ima El Shatt sa Podgorom? Di je ostala Dalmacija? Di su Sovlja, Žirje, Vis, Bukovica, Ravni Kotari, Kornati, Šibenik slavni ? Di je pravac odakle je zbjeg išao? Opet su neki klanovi privatizirali proslave i obljetnice. Kao da im je to ćaćino. Pa stalno tako. Od stoljeća sedmog se ništa ne minja.

Antifašizam , Partizani , NOB i ostale skraćenice u Dalmaciji a u Hrvatskoj pogotovo nisu u modi već zadnjih 25 godina , čujemo o tome samo kad poneki spomenik odleti u zrak i tome slično. Pošto je sadašnji Predsjednik RH iz Makarskog Primorja gle čuda nešto se pokrenulo po tom pitanju ,istina idu izbori i sve to skupa al opet bolje i da se bar nešto događa , ne vjerujem da bi ovakve proslave prošle u nekim drugim djelovima Lijepe Naše ,ah ta prokleta politika  :zid

Slika iz "Slobodne Dalmacije"

Ukupno 174 fotografije (uključujući 71 fotografiju izloženu u Galeriji Fotokluba Split) možete vidjeti na ovom linku a tko je u mogućnosti nek svakako posjeti izložbu : Fotografije iz El Shatta (https://www.facebook.com/media/set/?set=a.834114669953320.1073741832.207657579265702&type=1)

14.09.2014.

Dalmovnica: 'Lica El Shatta' - priča o licu ratne Dalmacije

Danas, u nedjelju, s Gata svetoga Petra u Splitu ranom je zorom ratni brod HRM-a "Faust Vrančić" isplovio prema Visu i Komiži i dovezao "kopnene" sudionike velike proslave 70. godišnjice dolaska saveznika na Vis u Drugom svjetskom ratu, te dolaska na taj pučinski otok vrhovnog komandanta partizanske vojske Josipa Broza Tita, kao i početka oslobađanja Dalmacije i odlaska njezina naroda u veliki ratni zbjeg; najprije u južnu Italiju, a potom i u daleki El Shatt, u egipatskoj pustinji.

Niz je, dakle, dobrih povoda za današnju višku proslavu, no Dalmovnici je – premda, čast svakome – ovom zgodom ipak najzanimljiviji onaj u vezi s evokacijom odlaska zbjega u El Shatt, jer je riječ o zbilja velikoj i vrlo važnoj dalmatinskoj priči, duboko utisnutoj u kolektivno sjećanje njezinih ratnih, ali i poratnih naraštaja.

Ovaj put su se organizatori – Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije te gradovi Vis i Komiža, a pod visokim pokroviteljstvom Sabora RH – pobrinuli da uz uobičajeno prigodno slovo bude prikazan i film redatelja Aleksandra Stasenka "El Shatt", te da se otvori izložba javnosti dosad nepoznatih fotografija "Lica El Shatta", snimljenih u logoru na Sinaju objektivom Amerikanca Otta Gilmorea i potom pohranjenih u fundus Kongresne knjižnice SAD-a.

No, to su svakako samo dobri dodatni razlozi za, evo, još jedno podsjećanje na legendu o malim velikim ljudima (pretežno iz) Dalmacije, koji su u iznimno dramatičnim ratnim okolnostima, u tuđini i progonstvu, pod vrlo teškim uvjetima izgradili život vrijedan da se pred njim, reklo bi se u našem narodu, skine kapa.

Uz to, naša kuća, "Slobodna Dalmacija", koja je i sama začeta u časnom mosorskom okrilju partizanskog pokreta, ima i neku vrstu ugrađenog refleksa za ovu temu, jer je 1985. godine, uz ogromni interes svojih čitatelja, organizirala veliko putovanje iz Dalmacije na (u to doba prvi put obnovljeno) groblje što ga je zbjeg ostavio za sobom na pješčanoj dini nedaleko od Sueskog kanala i koje je sa svojih 715 grobova postalo – koliko god to izgledalo paradoksalno – nekom vrstom "žive veze" nekadašnje izbjegličke kalvarije s kasnijim životom u domovini: s djecom koja su tamo umrla i pokopana i djecom koja su, srećom, tamo rođena i u njedra domovine svojih majki i očeva došla sa znakovitim, pamtljivim imenima Nila, Sinaj, Elšatka…

Uz to, iako najmanje važno, i ovdje potpisani autor mora priznati da je krvav ispod kože, spominjući da je i osobno vezan čvrstim nitima za veličanstvenu elšatsku storiju. Stjecajem okolnosti, bio sam, naime, jedan od rijetkih, i jedan od prvih, koji je nakon godina grobne tišine imao priliku u vrelini Sinaja – oko granatom raznesenog kipa Meštrovićeva učenika Ante Kostovića "Majka domovina" – vlastitim rukama skidati i onaj stvarni i metaforički pijesak zaborava sa zatrpanih i porazbijanih nadgrobnih ploča na kojima se, tamo na rubu svijeta, iščitavao trag Dalmacije: Marin, Kata, Šime, Danica, Drvenik, Makarska, Hvar, Korčula, Vinišće…

Da bih danas, evo, mogao, ne bez ponosa, citirati svoju rečenicu ispisanu na kamenoj spomen-ploči pred ulazom na to naše grobište u El Shattu, postavljenoj 2003. godine kad ga je po drugi put, nakon nekoliko teških devastacija, obnovila hrvatska Vlada: "U vihoru Drugog svjetskog rata došli su, puni nade u spasenje i povratak, s dalekih obala Dalmacije i ovdje na Sinaju našli vječni mir – domovina ih nikad neće zaboraviti."

Izložba "Lica El Shatta" prigodno je postavljena i u galeriji Fotokluba Split u Marmontovoj ulici, što će, vjerujem, potaknuti i pokojeg prolaznika – dosad slabo ili nimalo upućenog u faktografiju velikog ratnog zbjega – da tu uzbudljivu priču "sasluša" i u dimenziji koja se ipak ne može do kraja iščitati s "lica" izloženih (inače sjajnih) fotografija.

Da nauči i zapamti kako je iz Dalmacije u zbjeg krenulo 39.670 izbjeglica, a u Egipat ih pristiglo 29.199; da je tamo rođeno 475 djece i u 715 grobova sahranjeno 856 pokojnika; da su sklopljena 322 braka, bile uređene škole i crkve (Hvarani su 1944., čuvajući dugu tradiciju, održali i svoju dojmljivu procesiju Za križem), tiskao se izbjeglički list i priredila početnica za najmlađe đake; literarni kružok vodio je Ranko Marinković, logorskim zborom ravnao maestro Josip Hatze, a Hajduk ponosno – pred svojim navijačima – odigrao utakmicu s timom zapadnih saveznika…

Uistinu, El Shatt je priča koju Dalmacija ne može i neće nikad zaboraviti.

Autor : Mladen Krnić
Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/257186/Default.aspx)

14.09.2014.

OBLJETNICE
Sedamdeset godina od dolaska Tita i saveznika na Vis te početka oslobađanja Dalmacije

Pod pokroviteljstvom predsjednika Sabora RH, Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije, a u suradnji s gradovima Komižom i Visom, u Komiži je održana svečana proslava 70. obljetnice dolaska saveznika na Vis, dolaska Tita i Vrhovnog štaba NOVJ, te početka oslobađanja Dalmacije i odlaska zbjega u El Shatt.

Tim povodom u nedjelju ujutro ratnim brodom HRM-a “Faust Vrančić” iz Splita u Komižu stigli su brojni gosti i uzvanici koji su prvo, u pratnji svojih domaćina obišli znamenitu Titovu špilju, a potom sudjelovali na svečanoj akademiji u prepunom komiškom Spomen domu. Nakon minute šutnje i odavanja pijeteta i zahvalnosti svim umrlim sudionicima zbjega, poginulim borcima NOB-a, hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu te svim žrtvama fašizma i nacizma, tijekom jednoipolsatnog programa proslave na pozornici su se redali brojni govornici.

Prvo se nazočnima u ime domaćina obratila Tonka Ivčević, komiška gradonačelnica, pa viški poteštat Ivo Radica, a zatim je o teškim danima za vrijeme Drugog svjetskog rata na Visu i u Dalmaciji, o dolasku partizana i anglo-američkih snaga na Vis, te o zbjegu u El Shatt govorio Krešimir Sršen, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmtinske županije.

Potom je prikazan 22-minutni dokumentarni film "El Shatt“, autora Aleksandra Stasenka, te našoj javnosti dosad nepoznate fotografije iz izbjegličkih logora u Egiptu, koje je prije 70 godina snimio američki fotograf Otto Gilmore. Nazočnima se u ime župana Zlatka Ževrnje obratio dožupan Visko Haladić, a zatim Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, pa izaslanici predsjednika Sabora RH i predsjednika RH, saborski zastupnik Damir Rilje i komodor Predrag Stipanović, zamjenik zapovjednika HRM-a.

U glazbenom dijelu programa nastupila je otočna klapa "Liket". Poslije svečane akademije izaslanstva su, zajedno s domaćinima, položili vijence pred spomen-pločom poginulim stanovnicima otoka Visa u NOB-u.

Autor : Bogoljub Mitraković
Izvor : SD (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/257171/Default.aspx)

Nekoliko fotografija sa obilježavanja događaja ;

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]
izvor : fb stranica Moj otok Vis (https://www.facebook.com/pages/Moj-otok-Vis/107248602661063?fref=photo)

Jedna fotografija sa Limundo aukcija:

[attachment=1]

[attachment=1]
izvor : fb (https://www.facebook.com/antifa.sibenik?fref=ts)

Članak objavljen u ratnom izdanju propagandnog časopisa "Glas Pobede", Br. 3, izdanju "britansko - amerikanske vojske". Štampano u drugoj polovini 1944. godine.


[attachment=1]


[attachment=2]

Film opisuje zbjeg i boravak Jugoslavena za vrijeme Drugog svjetskog rata u egipatskom izbjegličkom logoru El Shatt te impozantnu organiziranost logorskog života i društvenih aktivnosti. ;

https://www.youtube.com/watch?v=4jlb3NUpeqg