Print Page - Vinovnici sloma Srbije

Vinovnici sloma Srblje.

_{Jedan od naših urednika obratio se je na jednog od najuglednijih aktivnih političara Srbije, koji je u posljednjim godinama zapremao vidjeno mjesto u svojoj otažbini, i ako obzirom na svoje uvjerenje nije pod prošlim režimom stajao u prvim redovima. Na temelju ovih informacija razdijelili smo ovaj napis u šest odjeljaka, a uvjereni smo, da će srpski narod, koji je od prirode bistar i moralan, uvjeriti se, da smo u pravu, a da je sve bila zabluda i laž, što mu je dosad posrestvom srpske štampe, agitacija i zborova bilo govoreno.}

I.
Radikalna stranka.

Kad je riječ o radikalima, to pod tim imenom razumijevamo oba krila radikalne stranke - starije (fuzionaše) i mladje (samostalne) radikale - jer im je program, kako u pitanju spoljne, tako i u pitanju unutrašnje politike isti, a oba su krila podjednako bila pohlepna na vlast, na položaje u državnoj službi, na liferacije, provizije i koncesije, i oba su podjednako lagala i obmanjivala narod, da bi došli do većine i do vlasti, a podijelili su se u dvije grupe zbog čisto ličnih pitanja, jer za sve nije u isti mah bilo dovoljno mjesta. U oba krila radikalne stranke vodili su prvu ulogu neskrupulozni političari i obični demagozi bez šireg političkog horizonta, ni veće moralne jačine, većinom palanački advokati, (kojima je politika bilo sredstvo za zadovoljavanje ličnih ambicija i materijalnog blagostanja). Medju radikalskim političarima, koji su od 1903. godine suvereno upravljaii Srbijom, nije bilo ni jednog čovjeka od velikog političkog talenta, ni velike političke spreme, ni ljudi jakog morala - sve su to bili ljudi najprosječnijih sposobnosti, većinom polutanskog obrazovanja, čija je glavna politička aktivnost bila ići po sreskim i okružnim zborovima i laganjem obmanjivati narod, a raznim koncesijama (davanjem opštinskih utrina državnih šuma, puštanjem osudjenika s robije i davanjem novca na zajam) privezivati za sebe pojedine bukače i prišipetlje, koji su imali za sobom povlačiti seljake. Samo su se takvim sposobnostirna mogli najozbiljniji politički advokati i profesorčići dogurati da postanu narodni poslanici, ministri i što je vrlo važno, bogati ljudi. Cijela Srbija zna, da je na pr. jedan takav politički političar, gimnazijski profesor prije desetak godina morao uzajmljivati na mjenicu da dodje u Beograd, a sada ima u Beogradu kuću, koju je platio preko 30.000 dinara gotovog novca i papire od vrijednosti od njekoliko desetina hiljada. To se nije moglo steći za njekoliko godina od profesorske plate i poslaničke dijurne! U ostalom radikalni i samostalski 'političari', palanački advokati i profesori, prije svega za njih 'svetoga režima' nijesu imali, što bi rekao naš narod ni zašta da ih pas ujede, pošto su postali poslanici i ministri, za njekoliko godina postadoše imućni ljudi. Koliko je nedostatak istinskog talenta kod radikalskih prvaka svjedok je i taj fakt, što za Pašiča, koji je više od 30 godina na čelu radikalne stranke, ni sami radikali ne tvrde, da je politički genij, već samo ističu, kako je 'baja vešt', sposoban za sitne političke intrige i za pridobijanje Ijudi nemoralnim sredstvima: lažju i koncesijama.
Kada je kralj Milan ustao protiv radikala, on to nije učinio iz njeke naročite mržnje prema njima kao ljudima, već što ih je odmah prozreo kao politički nesposobne, a moralno nesolidne ljude. Radikalski program, zasnovan na idejama, koje su radikali primili od ruskih socijalista i nihilista, nije ni malo odgovarao ni duhu ni potrebama srpskoga naroda. On se mogao prilijepiti za nedoučena djaka učiteljske i velike škole, ali on nije mogao prianjati za srpskoga seljaka, koji je skroz patrijarhalan i koji ima sasvim drukčije pojmove o Bogu, vladaocu i državi od ruskih nihilista i srpskih radikala. Radikali nijesu seljake programom ni zadobijali, već lažnim agitacijama: govorili su, čim je godine 1881. stvorena radikalna stranka, da narod grca pod pritiskom poreza i da porez treba smanjiti na 'dukat i cvancik', govorili i narod dražili protivu činovnika, koji su debeli i sišu narodnu krv, govorili su protivu gradjenja željeznice tvrdeći, da prvi pisak lokomotive znači samrtničko zvono za Srbiju, iznosili su kako je kralj Milan prokockao užički okrug i t. d., da bi se mogla čitava knjiga napisati o svemu, čemu su oni lagali srpski narod. Pa i pored svega laganja, oni nijesu bili sigurni, da će narod povesti za sobom, već se poslužiše još jednim nemoralnijim sredstvom - paljevinama i ubijstvima, da pomoću terora zaplaše svoje protivnike u unutrašnjosti i da svijet zaplaše. Ovo su oni činili kad su bili u opoziciji i kad su bili na vladi. Dolazeći na vlast oni su upotrijebili još jedno sredstvo za pridobijanje seljaka i inteligencije, a to je korupcija: davanje opštinskog i državnog imanja, koncesija, velikih položaja bez obzira na školu i sposobnost. Tako su pod radikalima mogli postati viši državni činovnici, okružni načelnici, inspektori, načelnici ministarstava - bivše kafedžije, kasapi, učitelji. Školovani Ijudi, koji su njima prilazili, pravili su za tri četiri godine nevjerovatnu karijeru u državnoj službi, kakvu ni u jednoj uredjenoj zemlji ne bi mogli ni za dvadeset godina napraviti. Naravno, da cio taj šljam i sve te karijeriste morali svakom prilikom braniti radikale i zaklinjati se u jedinospasavajući radikalizam. U ostalom, ovo kratko naglašavanje već poznatih činjenica, u Srbiji je već vrlo dobro poznato svakome, samo se može njeko zapitati: pa kad je sve to tako, zar u Srbiji nije bilo ljudi, koji će to sve suzbiti i politiku postaviti na zdravu i moralnu osnovu, a narod obavijestiti?

Tih je ljudi bilo, a to su na prvom mjestu bili srpski kraljevi, oba posljednja Obrenovića, a sa njim i jedna stranka, koja je htjela od Srbije, da načini zaista evropski uredjenu zemlju, napredna stranka pod Piroćancem i Milutinom Garašaninom. Što oni nijesu uspjeli u borbi protivu radikalizma nije razlog ni u opravdanosti i jačini radikalnih principa, niti u sposobnosti i karakternosti radikalskih vodja, niti velike privrženosti srpskoga naroda radikalima, već u jednom drugom, vrlo jakom faktoru: u uticaju spoljne politike. Snaga radikalne stranke nije bila u njenom osloncu na narod u Srbiji, već u njenom naslonu na Rusiju. Od početka stvaranja Srbije Rusija se miješala u unutrašnje srpske poslove hoteći, da ima Srbiju uze sebe, ne da bi učinila Srbiju velikom i moćnom, nego da joj Srbija, koliko može, pomogne ostvarenju njenih ciijeva na Balkanu, u ranije vrijeme protivu Turske, u posljednje vrijeme protivu Austro-Ugarske. Čim je Srbija svršila svoju ulogu ili Rusiji bila nepotrebna, ova ju je nemilosrdno napuštala. To je bilo 1812. godine, kada je mirom u Bukareštu Srbiju prosto pustila niz vodu, zbog čega je došla katastrofa 1813. godine, to je bilo 1878. na berlinskom kongresu, kada je htjela oduzeti četiri okruga, koje ie srpska vojska osvojila bila i pridružiti novostvorenoj Bugarskoj, i da nije bilo prijateljske pomoći austro-ugarskog ministra spoljnih poslova grofa Andrassy-a, Srbija bi tada ostala bez Niša, Pirota, Prokuplja i Vranje! Rusija se uvijek bojala srpskih vladalaca, jer je računala, da vladaoci mogu bolje i pravilnije shvatiti interese svoje države nego narod, naročito jedan nov narod, koji nije kulturno razvijen, koji nema političkog iskustva, pa je računala, da će vladaoci prozrjeti namjere Rusije i uputiti srpski državni brod drugim pravcem, a ne onim, kojim želi Rusija, dok će narod, računajući na vjersko srodstvo, a nemajući političke uvidjavnosti, biti uvijek uz Rusiju. Zato je Rusija išla uvijek na to, da se vladalačka vlast u Srbiji ograniči i pomagala sve one političke težnje, koje su na to išle. Ruskim uticajem dobila je Srbija 1838. godine svoj prvi, takozvani 'turski ustav', kojim se kneževna vlast svodila na nulu. Tako je 1881. godine ona odmah prigrlila radikale, koji su htjeli da se kraijevska vlast potpuno ograniči: autokratska Rusija prihvata u Srbiji onu stranku, koja je postavila od uticajem ideje ruskih nihilista najvećih protivnika carizma i autokratije u Rusiji! Ta veza izmedju radikala i Rusije bila je tako tijesna i silna, da je na posljetku postala fatalna po Srbiju. Tim se spoljnim uticajem može dakle očigledno objasniti, zašto su radikali postali značajni i sudbonosni faktor u srpskoj politici: Kralj Milan, razočaran u Rusiji i postavši otvoren i iskren prijatelj Austro-Ugarske, bio je protivnik radikala više zbog njihove spoljne, nego Ii zbog unutrašnje politike. Istina je, da su radikali od januara 1881. do oktobra 1883. godine uspjeli, da dobiju veliku većinu u narodu, što se pokazalo na izborima skupštinskim, ali je isto tako istina, da je radikalizam poslije ugušenja timočke bune (novembra 1883.) bio u narodu potpuno satrven, i od toga doba do današnjeg dana radikali nikada nijesu dobili većinu iz opozicije, već samo kad su dovodjeni na vladu ili poslije promjena na prijestolu (1889. poslije abdikacije kralja Milana; 1.aprila 1893., kada je kralj Aleksandar zbacio namjesništvo i poslije ubijstva kralja Aleksandra 1903.). Obrenovići pak sa svoje strane dovodili su radikale na vladu samo tada, kada su sticajem spoljnih prilika morali praviti koncesije ruskom uticaju.
Iz ovoga jasno izlazi, da je snaga radikalne stranke u naslonu na Rusiju; na vladi radikali su bili slijepo orudje u rukama ruske diplomacije, i pod radikalima je Srbija, u pogledu svoga samoopredjeljenja prestavljala rusku guberniju, a u opoziciji pak Rusija je pomagala radikale, intrigirajući pomoću diplomacije i evropske štampe protiv antiradikalnih režima i davajući radikalima moralne i materijalne pomoći za borbu protivu svojih protivnika, specijalno dinastije Obrenovića, u Srbiji. Rusija nije bila daleko od sviju nasilnih mjera, koje su u Srbiji preduzimate, da se slomi dinastija Obrenovića: ni od zaječarske bune, ni od Ivan-danskog atentata na kralja Milana, ni od najmrskijeg zločina, ubijstva kralja Aleksandra.
Zato je razumljivo, što je Nikola Pašić, vodja radikalne stranke, došao do tolikog značaja u Srbiji, ma da ga, kao što je rečeno, ni sami radikaii ne smatraju za političkog genija - jedino iz slijepe privrženosti prema Rusiji.
Kolika ogromna razlika izmedju ranijih naraštaja i sadanjeg radikalnog. Radikali se, da bi došli do vlasti, stavljaju u službu tudje države, bez obzira na interese svoje zemlje i na iskustvo svoje rodjene istorije. Srbija je svoje pozitivne, ma da skromne, uspjehe zadobijala uvijek kada nije vodila rusofilsku politiku. To je uvidjao jedan nepismeni, ali istinski genijalni seljak, Miloš Obrenović, kada nije 1828. godine htio poći u rat sa Rusijom protivu Turske, u kome je ratu Rusija izišla praznih šaka, ali poslije koga je Miloš, baš zbog svoje uzdržljivosti, bio priznat od Porte za nasljednog kneza Srbije, što je bio jedan dobar korak nezavisnosti Srbije. Isto je tako jedan samouk, ali istinski talentiran državnik Srbije, Ilija Garašanin, odolio 1854. iskušenju, da pridje Rusiji protivu Turske (Krimski rat), zbog čega je Srbija, na pariškom miru 1856. učinila još jedan napredak u svojoj nezavisnosti - došla je pod zaštitu svih evropskih sila. God. 1878. Srbija je morala, pomoću grofa Andrassy-a da spasava krvavo stečena četiri okruga od Rusije, koja je Srbiju gurnula u dva rata protivu Turske.
Ovo je uporedjenje najbolji dokaz, sa koliko su pameti, morala i istinskoga rodoljublja naši preci vodili politiku, a sa koliko sadanji radikali na čelu s Nikolom Pašićem.

II.
Dinastija Karagjorgjevića.

Dinastija Karagjorgjevića nije nikad bila osobito popularna u Srbiji. Jedino za rodonačelnika dinastije, Kara Gjorgja, vezane su bile uspomene narodne kao na vodju prvog ustanka, ali i o samome Kara Gjorgju bila su podijeljena mišljenja kod samih suvremenika. U Kara Gjorgju je narod gledao dobrog Srbina i hrabrog četnika i ništa više. Kara Gjorgje je bio bez ikakvih državničkih sposobnosti, koja se slabost prenijela i na njegove potomke. On je bio nestalan i dao se od drugoga voditi. Pri kraju prvoga ustanka Kara Gjorgje je bio potpuno pod uticajem vojvode Mladena Milovanovića i ruskoga političkog agenta Nedobe, koji mu je savjetovao, da napusti Srbiju 1813. godine i sam sa njim prešao preko Save. I sam izbor Karagjorgjev za 'Vrhovnog Vožda' srpskog naroda nije potekao zbog toga, što je Kara Gjorgje bio poznat sa svojih sposobnosti, ili ugledan u narodu, već jedino s toga, što nijedan ugledan čovjek u Šumadiji nije htio da uzme na sebe tako krupnu odgovornost, kao što je podizanje naroda na Turke, već je htio da tu odgovornost baci na kakvog čovjeka 'bez kuće i kućišta' da u slučaju neuspjeha odijum Turaka na njega padne. Osim toga je Kara Gjorgje bio poznat kao ljut i strog čovjek, a to je bilo vrlo potrebno radi održavanja discipline medju ustaničkim četama. Tako je više sticajem prilika, nego li eminentnim sposobnostima Kara Gjorgje postao vodja ustanka u Šumadiji, pa je poslije svoju vlast prenio i na zapadnu i istočnu Srbiju, gdje su vodje ustanka bili kud i kamo sposobniji i ugledniji Ijudi, kao što su Jakov Nenadović, Prota Mateja Nenadović, Milenko Stojković I Petar Dobrnjac. Osim toga Kara Gjorgje je bio avanturistička priroda: on je poslije propasti Srbije 1813. godine došao u vezu sa grčkom heterijom u sporazumu sa njom došao u Srbiju 1817. da otpočne borbu protiv Turaka. Tu je ubijen od smederevskog vodje Vujića Vuličevića sa znanjem kneza Miloša, a po naredbi Porte. Milošu su njegovi protivnici to upisivall u težak grijeh. Mi nećemo braniti moralnu stranu Miloševog postupka, ali je sad poslije sto godina, vrlo zgodno povući pararelu izmedju Miloševog postupka i Karagjorgjeve namjere i rada Karagjorgjevog unuka Petra.
Poznato je, da je 1815. godine MiIoš poslije ustanka u Takovu izvojevao Srbiji veliku autonomiju, koju je tako reći svake godine učvršćivao i širio i time udario temelj modernoj Srbiji. Da je Miloš puštao Kara Gjorgja, da počne ponovo borbu sa Turcima, Srbija bi sigurno izgubila i tu s mukom stečenu autonomiju i pitanje je, kad bi se tek docnije ukazala prilika, da se ponovo oslobodi od Turaka. Situacija je u Evropi bila tako nepovoljna za ma kakav ustanak, da bi svaki pokušaj te vrste unaprijed bio osudjen na propast. Poslije bečkog kongresa (1815.) načinjena je bila 'Sveta Alijansa' ili savez legitimističkih vladara, austrijskog i ruskog cara i pruskog kralja, u cilju da se spriječe sve bune, ne samo u Evropi nego čak i u Turskoj, priznajući prvi put pravo turskom sultanu, da pripada evropskoj zajednici država. Pomoći, dakle ne bi ustanici ni s koje strane dobili, a sama snaga hrišćanske raje ne bl bila dovoljna, da strese tursko gospodarstvo, kao što svjedoči grčki ustanak od 1821., koji je uspio tek 1827. godine kada je bio potpomognut od Rusije, Francuske i Engleske. MiIoš je radio kao dobar rodoljub i mudar političar: on je volio i onoliko samostalnosti koliko je 1815. godine zadobio bio za Srbiju, što je bilo sigurno, nego potpunu samostalnost i veću Srbiju, što ne samo da je bilo nesigurno, nego je stavljalo u pitanje i dotadanju tekovinu. Da je Petar Karagjorgjević 1914. godine uradio ono što je Miloš Obrenović učinio 1817., Srbija nebi doživjela ovu katastrofu!
Karagjorgjev sin Aleksandar bio je miran i povodljiv čovjek i kao vladar (1842 – 1858.) vrlo slab i pod uticajem 'Saveta', koji je imao u svojim rukama svu vlast. Pravi gospodar Srbije bio je gotovo za sve vrijeme njegove vlade vojvoda Toma Vučić Perišić. Ali je njegova a i Srbije sreća, što su tadanji državnici, pored svih mana primitivnih Ijudi, bili dobri rodoljubi i trezveni ljudi. Oni nisu dopustili, da se Srbja za vremena krimskog rata povede za Rusijom i da reskira svoje stečene slobode, već su šta više uspjeli, da Srbija poslije toga rata izidje sa uspjehom, jer joj se kao nagrada za neutralnost data veća garancija njenoj samostalnosti - stavljena je bila pod zaštitu svih evropskih velikih sila.
Kada je Aleksandar Karagjorgjević uslijed nepopularnosti bio zbačen sa kneževskog dostojanstva i u Srbiju povraćena dinastija Obrenovića (1858.) on je u progonstvu mislio na osvetu i povratak na prijesto, i kao plod te njegove težnje došlo je ubijstvo kneza Mihajla Obrenovića (29. maja 1868.), najpopularnijeg srpskog vladaoca do danas. Ali ubijstvo kneza Mihajla nije pomoglo Aleksandru ništa: narodna skupština je izabrala za kneza sinovca Mihajlovog Milana, a nad dinastijom Karagjorgjevića izrekla prokletstvo.

Aleksandrov sin Petar, pretendent radio je svima silama, da se dokopa prijestolja srpskog, ali nikako nije imao uspjeha, jer je dinastija Obrenovića bila omiljena u narodu i imala vrlo jake i talentirane predstavnike. Broj pristalica Karagjorgjevićevih mogao se na prste izbrojati, a u narodu je jedino Jasenica važila kao kraj, gdje ima najviše privrženika Karagjorgjevićevih. Kao pretendent, Petar je samo želio prijesto, ali se nije spremao, da može vladati jednim narodom. Po svršetku više vojne škole u Parisu, on provodi život jednog besposličara, posjećujući samo čuvene kockarnice po Evropi. Kakve su bile njegove duševne sposobnosti najbolje može ilustrovati fakt, kad je izabran za kralja Srbije, o njemu i njegovom životu nije se imalo gotovo ništa pisati osim to: da je u njemačko-francuskom ratu 1870. pobjegao iz njemačkog ropstva i preplivao Loiru i da je 1876. vodio jednu ustaničku četu u Bosni protiv Turaka. Ni jedan fakt, ni jedna anekdota, koja bi ga ilustrovala kao neobičnijeg čovjeka od duha ili velikih djela, pored sve težnje tvoraca novog stanja, da ga u što boljoj svjetlosti prestave narodu. Kad se nije imalo šta o njemu ni mnogo ni dobro reći, tješili su svijet: da je star i staložen čovjek i da neće zemlju uvlačiti u kakve avanture. Petar je došao u Srbiju i fizički I duševno slomljen u 56 godini svoga života. Njegova je pojava razočarala i ono malo pristalica u zemlji: poslije povratka njegovog u Srbiju 1903. godine, može se pouzdano reći, da ni u smederevskoj ni u kragujevačkoj Jasenici nema ni jednog više Karagjorgjevića, ma da su ta dva sreza, kao što je rečeno, važila kao leglo Karagjorgjevića. Pored lične nepodobnosti i on je patio od nasljednog nedostatka njegove familije: dao se od drugog voditi. Kao što je pod Karagjorgjem bio svemoćan vojvoda Mladen Milovanović, pod Aleksandrom Karagjorgjevičem Vučić Perišić, tako je pod Petrom Karagjorgjevićem postao svemoćan Nikola Pašić, ovaj u toliko više, što je naročito podržavan od strane Rusije. Samo je Pašićeva svemoć u njekoliko bila ograničavana od oficira zavjerenika, sa kojima je Petar bio u sporazumu za ubijstvo kralja Aleksandra, pa prema tome u obavezi, jer su ga uvijek imali u rukama, i ništa nije smio činiti, što bi moglo izazvati njihov gnijev. Tako je zlim udesom Srbija dobiIa 1903. godine jednu nesposobnu dinastiju, nesposobnog i pri tom u mučko i mrsko ubijstvo umiješanog kralja. Petar Karagjorgjević i njegova dinastija, nisu bili popularni i narod je zaista žalio Obrenoviće, ali što je kraljoubicama ispalo za rukom, da uspješno izvrše prevrat može se objasniti jedino centralizacijom Srbije. Kao što nije Paris pravi prestavnik mišljenja i osjećaja francuskog naroda i opet daje ton u politici i nameće svoju volju cijeloj Francuskoj, tako je slučaj i sa Beogradom u Srbiji. Zavjerenici, koji su u svoje ruke dobili beogradski garnizon imali su samim tim cijelu Srbiju u svojim rukama i njoj su svoju volju nametnuli. Stavivši Srbiju pred svršeni čin, oni su se udružili sa oba radikalna krila, koja su bila zakleti protivnici Obrenovića, a našli su i topal prijem u Rusiji, koja je biia srećna, da se oslobodi jedne neposlušne dinastije, koja je na prvom mjestu gledala interese svoje države, ne hoteći da bude poslušnik ruske politike. Dobro poznat je fakt, s kakvim je cinizmom tadanji ruski poslanik u Beogradu, Čarikov, čiji je stan bio preko puta dvora, otišao pred konak, da vidi mrtvo tijelo kralja Aleksandra, koje su ubice izbacile bile pod prozor njegove spavaće sobe! Predavši se u ruke Rusiji, zavjerenicima i radikalima, Petar je postao njihovo slljepo orudje, a da bi kakvu takvu formu dao svome nevladalačkom držanju, on se sakrio za frazu, da je 'ustavan kralj'.
Nemajući nikakvih političkih ideja, a u koliko ih je imao one su se slagale sa radikalima, bojeći se u isto doba svoga naroda, kod koga nije bio ni malo omiljen, - Petar Karagjorgjević je svoju sudbinu povjerio bio radikalima i zavjerenicima, da se, starajuči se o sebi, staraju i o njemu. Njima je, naravno, takav kralj, bio dobro došao, jer su oni bili postali pravi gospodari zemlje i činili su sve, da njega i sebe održe na vlasti. Osim toga oni su mu se odužili i na drugi način, jer bogateći sebe bogatili su i njega. Od sviju državnih zajmova dobar dio provizije došao je u džep i Petru Karagjorgjeviću, koji je kao pretendent, sve svoje imanje u Ugarskoj i Rumunjskoj upropastio bio na agitacijama i na kocku, tako, da on danas, uslijed svog 'ustavnog' držanja stoji na nekoliko milijuna franaka.
Petar Karagjorgjević nije imao sreće ni u svojim sinovima: stariji, Djordje, potpuno je nеuračunljiv, da je morao abdicirati na prijestolonasljeđje, a mladji Aleksandar, slabotinja, koji je potpuno pod uticajem radikala.

III.
Zavjerenici.

Medju glavne vinovnike propasti Srbije dolaze zavjerenici, gradjanski i u vojsci, jer su oni uništili jednu dinastiju, koja je imala neosporno velikih državničkih sposobnosti i koja je uspjela da Srbiju oslobodi od Turaka, da je učini nezavisnom i uvede u red kulturnih evropskih država. Obrenovići su lagano, ali siguruo vodili Srbiju naprijed, i mogu se uporediti sa valjanim, pametnim i vrijednim domaćinom, koji sa svojih deset nokata stekne izvjestan imetak, pa ga postepeno uvećava i obazrivo pazi, da ga ne okrnji, ne stavljajući nikad mukom stečenu gotovinu na kocku s izgledom na neku uobraženu ogromnu dobit. O zlom radu zavjerenika u vojsci ovdje nećemo govoriti, jer mu nije mjesto, samo ćemo napomenuti, da su oni, iz ličnih razloga, uklanjali i zapostavljali najbolje srpske časnike i stalno održavali pocijepanost u vojsci, koja ni dan današnji nije otklonjena.
Ali je njihov uticaj na spoljnu politiku bio fataIan. Oni su, da bi pred narodom koliko toliko opravdali svoj zločin, igrali ulogu velikog patrijota, ali nemajući ni velikih sposobnosti ni državničke uvidjavnosti, našli su se na jednom terenu sa radikalima i postali, kao i radikali, orudje, pomoću kojih je Rusija upotrebljavala Srbiju za svoje političke smjerove. U posljednje doba, organizovani u jedno tajno udruženje, oni su i van granica Srbije nastavili onu zločinačku politiku, koju su otpočeli ubijstvom kraIja Aleksandra. Samo su bili toliko pIitkoumni, da su mislili, da će njihovi zločini van Srblje ostati nekažnjeni, kao što im je ostalo nekažnjeno ubijstvo svog vlastitog vladara. Samo kazna nije pogodila jedino prave krivce, nego je postigla i cio srpski narod, počevši od vojnika, pa do slabih žena i nejake djece.
Istina je, da su se oni poslije balkanskih ratova zavadili bill sa radikalima u namjeri, da im otmu vlast, pregoneći se oko toga: koji su zaslužniji za uspjehe u oba balkanska rata: oni ili radikali.
Medjutim i jedni i drugi nijesu bili u pravu. Što je Srbija izašla pobjedilac iz oba rata ima se pripisati sretnim prillkama i tradicijonoj hrabrosti srpskoga naroda, kao i zaslugama kralja Milana za srpsku vojsku. Kralj Milan je osnovao stojeću vojsku, brojno je umnožio, materijalno spremio i stvorio veliki broj časnika (od 1898-1900. kralj Milan je uvećavao vojsku sa preko 300 časnika godišnje, što je sve trajalo do 1903. god.), što je učinio sposobnom za ofenzivan rat. U ranijim ratovima, pored sveg oduševljenja i poznate hrabrosti srpskog naroda, narodna vojska nije bila u stanju da pokaže osobite rezultate u ofenzivi. Osim toga časnici, koji su se naročito istakli u oba balkanska rata, kao Živojin Mišić, Milovan Nedić, Dragutin Milutinović i Boža Terzić, ne samo da nisu bili zavjerenici, nego su bili njihovi najljući protivnicl.
Ali sva ta raspra bila je kao čarobnim štapićem stišana, čim je trebalo poslužiti i Rusiji. Organ zavjerenički 'Pijemont', koji je početkom 1914. bjesomučno bio napadao, i najstrašnije im prijetio za vrijeme ministarske krize, koju su zavjerenici u maju 1914. bili izazvali, na jedan put, sutra dan po završenoj krizi (28. maja) ne samo da ni riječju ne pominje radikale, nego donosi sa svim indiferentno uvodni članak 'O djačkim izletima' i napušta potpuno borbu protivu radikala. Osamnaest dana poslije toga dešava se ubijstvo austrijskog prijesfolonasljednika u Sarajevu!
Poslije ubijstva zavjerenici nisu krili svoju radost i javna je tajna bila, da su ga oni, po savjetu dragomana ruskog poslanstva Mamulova, bili pripremiIi. Karakteristično je i to, da je Pašićeva vlada poznatu austrijsku notu - ultimatum - gotovo cijelu primila, osim tačke u kojoj se traži, da austro-ugarski organi povedu istragu u Srbiji povodom ubijstva nadvojvode Franje Ferdinanda motivišući to kao krnjenje suverenstva Srbije. Medjutim ona je pristala bila u svome odgovoru na notu, da će izmijeniti tačke ustava o slobodnoj štampi, čime se više krnji suverenost Srbije, a nije htjela pristati na jedno tako prostu imedju državama uobičajenu stvar, kao što je vodjenje istrage od strane stranih organa. Ta praksa postoji u Francuskoj i Njemačkoj, jer obe ove države činile su usluge te vrste ruskoj vladi; a 1868. god. Srbija se koristila tom praksom, te su neki organi vršili istragu u Ugarskoj povodom ubijstva kneza Mihajla. Samo je nečista savjest radikala i zavjerenika odrekla Austro-Ugarskoj tu uslugu, a srpskom narodu prestavila kao krnjenje suverenih prava nezavisne države! Rat, koji je 1914. god. potekao izmedju Austro-Ugarske i Srbije niti je rat za odbranu Srbije, ni rat za ujedinjenja srpstva, već jedan čisto režimski rat. Da su bili Obrenovići na vladi, takav bi se sukob riješio promjenom vlade. Pod Petrom Karagjorgjevlćem Austro-Ugarska je biia prinudjena da silom oružja izvrši promjenu režima u Srbiji i stvori povoljne osnove za dobro susjedstvo. Zavjerenici i radikali, koji su imali da plate ceh, tome su protivstali, i jedan rad za odbranu svojih ličnih interesa prestavili su narodu kao rat za odbranu nezavisnosti Srbije. Mjesto da padne njekoliko glava pravih krivaca, palo je njekoliko stotina hiijada nevinih žrtava.

IV.
Političke stranke.

Ranije je pomenuto, da su stariji radikali i samostalci stranka jednog istog programa, kako u spoljnjoj tako i u unutrašnjoj politici, i da su ih samo lične razlike razdvojile u dva logora. Naročito su se u spoljnoj politici utrkivali, da što više istaknu svoje rusofilstvo, samo što su stari radikali, kao starija grana, već bili uhvatili veoma duboke veze u Rusiji, a Pašić je važio kao najpouzdaniji ruski prijatelj, zbog čega je u režimu poslije 1903. postao svemoćan u Srbiji. Ne mogući konkurisati radikalima u spoljnoj politici, samostalci su se zadovoljili, da dodju do uticaja u unutrašnjoj, naročito se naslanjajući na zavjerenike, jer je ovima bilo opet potrebno, radi svoje sigurnosti i političkog uticaja držati starije radikale u šahu pomoću jedne takodje režimske stranke. U novome režimu poslije 1903. g. oba radikalna krila postaju faktori, u čijim je rukama sudbina Srbije, i pored svih trvenja u ličnim pitanjima, oko postavIjanja činovnika, liferacija i koncesija, ipak sačinjavaju blok, kad treba braniti režim od 29. maja bilo od spoljnih bilo od unutrašnjih protivnika.
Stare stranke: napredna i liberalna, koje su pod Obrenovićem igrale istorijsku ulogu, osudjene su bile na nemoć s jedne strane uslijed nasilničkog i korumptivnog režima, koga su radikali bili zaveli, s druge strane, što su i one, da bi mogle konkurisati radikalima, uzele demokratsko obilježje. Radikali su uspjeli, da demokratizam i rusofilstvo predstave kao patrijotizam i to je radikalsko shvatanje uticalo mnogo i na stare stranke. Liberalna stranka pod vodstvom Stojana Ribarca i dr. Voje VeIjkovića konstituisala se 1904. g. kao nova stranka sa demokratskim programom. Ranije je ona važila kao rusofilska u politici, ali poslije smrti Ristićeve, ona je prestala važiti kao rusofilska, vodeći više antibugarsku politiku, a ne izjasnjavajući se za naslon ni na koju grupu sila. Većina njenih prvaka ostala je i dalje u duši rusofilska, i samo je u toliko bila protivna Pašićevoj politici, u koliko je ova prije 1913. bila bugarofilska, a poslije te godine uslijed nepovjerenja u sposobnost Pašićevu, da svoju politiku izvede.
Naprednjaci pod vodstvom Stojana Novakovića nijesu u svoj program unijeli demokratske principe, ali su se u praksi služili demagoštvom, naročito braća Marinkovići, Pavle i Voja. Što je fatalno, Novaković napušta tradicije naprednjačke spoljne politike i prelazi sa svojom strankom u rusofile. To je dalo povoda jednoj grupi naprednjaka na čelu sa Živojinom Perićem i dr. Jovanom B. Jovanovićem, da se odvoji i da u časopisu 'Nedeljnom Pregledu' pledira za austrofilsku politiku. Ova se grupa 7. aprila 1914. godine konstituirala kao nova konzervativna stranka, kojoj je, osim vrlo velikog broja naprednjaka prešlo i vrlo mnogo uglednih ljudi bez ranijeg stranačkog obilježja. U unutrašnjoj politici stranka autoriteta i zakonitosti, u spoljnoj poIitici austrofilska, konzervativna je stranka razvila jedan za srpske prilike zaista ne osobito popularan, ali istinski državnički program, po narod i državu veoma koristan. Ljudi, koji su osnovali ovu stranku, nijesu trčali za popularnošću ni za ličnim koristima, već su hladno i objektivno posmatrali prilike u Srbiji i u Evropi, i na osnovu toga izradili program, koristan po zemlju, bez obzira na to, hoće li se kome dopasti ili ne. U ovome slučaju ne važi narodna izreka, da više očiju više vide, jer ljudi jedne od najmanjih stranaka u Srbiji bolje su vidjeli šta čeka Srbiju od radikalske politike u opšte, a spoljne na po se, nego gotovo sve ostale stranke u Srbiji. Treba čitati 'Nedeljni Pregled' za 1908., 1909. i 1910. g., pa da se uvidi, sa koliko su državničke uvidjavnosti osnivači konzervativne stranke pretresali politička pitanja i kako su predvidjeli sve ove dogadjaje. Samo na žalost, konzervativci nisu imali ni dovoljno snage ni vremena, da bi mogli pokazati uspjeha. Oni su imali protiv sebe radikale, zavjerenike i dinastiju, koji su u pitanjima spoljne politike imali još i ostale stranke u Srbiji, cio državni aparat i gotovo cijelu štampu. Nelojalnim sredstvima, kao što su bune u narodu i pobune u vojsci, konzervatinva stranka se nije htjela služiti, jer je i sama zato osudjivala radikale, smatrajući da Srbiju treba uvesti u red evropskih uredjenih zemalja, a ne ostaviti je, da i dalje bude zemlja slična južno-američkim republikama. Naročito je konzervativna stranka mogla, da je htjela, pomoću vojske izvršiti prevrat, jer je velika većina časnika njoj simpatisala zbog njene odlučne protivnosti prema kraljoubicama zavjerenicima, ali se ona nije htjela upuštati, da jedno zlo liječi drugim, već je kao sveti princip istavila zakonitost. Zbog svega ovog konzervativci su doživjeli, da ih radikali nazivaju izdajnicima, zbog njihovog austrofilstva. Medjutim, sad se, poslije ove strašne katastrofe, može vidjeti, ko je istinski izdajnik: ili ljudi, koji su htjeli prijateljstvo s Austro-Ugarskom, da bi sačuvaIi Srbiju, ili ljudi, koji su htjeli neprijateljstvo sa susjednom monarhijom i time uveli zemlju u propast.
Mora se još pomenuti, da je u Srbiji bila još jedna stranka odlučno protivna Rusiji, a to je socijalistička, inače brojno najslabija stranka u Srbiji, zbog toga, što u nedostatku industrije u Srbiji nema uslova za širenje socijalizma. Socijaliste su u spoljnoj politici bili za slogu balkanskih naroda, protivu uticaja sviju velikih sila. Lanjske godine oni su tražili zaključenje mira s Austro-Ugarskom, zbog čega su od radikalima naklonjene štampe nazivani agentima i plačenicima Njemačke.
Kao što se vidi, radikali su za svoju spoljnu politiku imali samostalce i naprednjake pod vodstvom Stojana Novakovića, dakle ogromnu večinu u skupštini, nacionalci su bili neodredjeni, a protiv sebe su imali samo konzervativce i socijaliste, inače dvije antipodne stranke u unutrašnjoj politici. Pašić je svoju svemoć upotrijebio ne samo u unutrašnjoj, već naročito u spoljnoj politici, proklamujući načelo, da je svaka druga politika, koja nije rusofilska, izdajnička. Cijela štampa u pogledu spoljne politike bila je uz vladu: Pašić nije mario, da ga nazivaju lično najpogrdnijim imenom i za unutrašnju politiku najžešće osudjuju, ali je bodrim okom pazio, da ništa ne promakne u listovima protivu njegove spoljne politike. Osim listova, koji su većinom zavisili od dispozicijonog fonda, on je za propagiranje svoje spoljne politike organizovao i specljalna udruženja kao što su 'Slovenski Jug' i 'Narodna Odbrana', u koje su uvlačeni ljudi i iz drugih stranaka, da bi one i tim načinom bile vezane za njegovu rusofilsku spoljnu politiku. Štampa, politički zborovi i ove organizacije, imale su za cilj, da u narodu uguše svaki smisao za zdravu i realnu politiku, a pred inostranstvom opet predstave, kako je cio narod u Srbiji bezuslovno za rusofilsku politiku.

V.
Inteligencija.

Ma koliko da je srpski narod u novome režimu davao većinu radikalima u Narodnoj Skupštini, ipak se ne može reči, da je cio srpski narod radikal jer je taj isti narod davao ranije većinu i drugim vladama, pa nije bilo gotovo vlade u Srbiji, koja nije mogla sebi istjerati većinu. Radikali su imali većinom pristalica kod inteligencije, i zato možemo veći dio srpske inteligencije s pravom smatrati kao jednog od vinovnika propasti Srbije. Što je inteligencija odobravala radikalnu politiku, naročito spoljnu ima dva glavna uzroka.
Prvi je uzrok njena nedovoljna kultura i slaba naučna strana. To važi ne samo za nižu inteligenciju, učitelje i sveštenike, nego i za akademski obrazovane ljude, koji nijesu išli na studije u inostranstvo. Rezultati školovanja u Srbiji bili su vrlo slabi, i još je pok. Vlada Karić, poznati geograf i oštar osmatralac u svome značajnom djelu 'Srbija' s bolom konstatovao polutanstvo srpske inteligencije. Takvu je inteligenciju biio lako pridobiti za radikalske ideje u spoljnoj i unutrašnjoj politici, jer ona nije imala ni dovoijno znanja kriterijuma, da pravilno ocijeni tačnost radikalskih teorija. Osim nješto malo stručne spreme u opštim, a naročito političkim pitanjima, inteligentan Srbin se nije gotovo ni malo raziikovao od svoje neškolovane sredine, i jedan državni savjetnik, pukovnik ili načelnik imao je isto tako naivne i naopačke pojmove na pr. o snazi Rusije, o namjerama Njemačke kao i svaki opštinski ćata, bakalin i piljar. Radikaii su zaista imali uspjeha u svome demokratisanju, što su doveli inteligenciju na isti duševni nivo sa narodom. Čudnovata je stvar, da je narod u Srbiji prosječno uzevši veoma trezven i bistar, medjutim njegova inteligencija uslijed polutanskog školovanja i uskoće horizonta u Srbiji od nauke nije imala velike koristi, a izgubila je prirodnu bistrinu.
Drugi je uzrok, što je inteligencija prihvatita radikalnu politiku u njenoj moralnoj slabosti. Mnogi, inače pametni, a naročito u inostranstvu školovani ljudi nesumnjivo su i po svojim užim sposobnostima i po svojoj spremi daleko odskakali od prosječnog tipa inteligentnog Srbina, pa su pored svega toga odobravali radikalnu politiku, mada su u duši ili u privatnim izjavama bili protivu nje. To je poticalo iz slabosti karaktera, a glavni je uzrok, što je naša inteligencija prosječno siromašna, a vrlo veliki dio nje potiče iz velike sirotinje, koja mučeći se i poslužujući svršava školu. Takvi ijudi, namučeni u mladosti, po svršenoj školi teže da dobiju što bolji položaj u državnoj službi, iii da prave što bolju karijeru.Oni to mogu postići samo, ako se pokažu odani vladajućem režimu. Uslijed toga vidimo, da veliki dio istinske inteligencije iz straha, da ne izgubi državnu službu ili da bi u njoj bolje napredovao, postaje pristalica politike, za koju nema istinskog unutrašnjeg uvjerenja. Osim ovih ima i takvih, koji, ako nijesu siromašni, u težnji za što boljim položajem, naročito ministarskim, prilaze vladajućoj stranci i da bi se pokazali kao pouzdani, svima sredstvima i u svim prilikama brane i propagiraju vladinu politiku. Ko god je htio, da pod radikalima postane veliki činovnik ili ministar, on je preko novina i preko udruženja kao što su 'Slovenski Jug' i 'Narodna Odbrana' pokušao da igra vidnu ulogu. Ima priličan broj ljudi, koji su u privatnim razgovorima cijenili Njemačku i diviii se njenoj kulturi, nijesu potcijenjivali Austriju, niti je smatrali kao 'vjekovnog neprijatelja', pa su ipak u javnosti napadaii obe ove zemlje, što su žešće mogli. Jedan bivši ministar, njemački djak, koji je u svome resoru uveo mnoge institucije po ugledu na Njemačku, nazivao je preko novina Nijemce varvarima. Bilo je i takvih, koji su predlagali izbacivanje njemačkog jezika kao nastavnog predmeta u gimnazijama.
U ovoj borbi za egzistenciju ili u trci za materijalnim koristima i zadovoljenjem sujeta, veliki dio srpske inteligencije postao je sljepi pristalica radikalne politike, naročito kad se uvidilo, da je Petar Karagjorgjević radikalski kralj i da je radikalski režim osiguran za dug niz godina. Velika je protivnost shvaćanju političkog morala izmedju naroda srpskog i njegove inteligencije. Dok su pristalice naprednjaka i liberala u narodu ostale vijerne svojim strankama i čak se pod radikalnim režimom relativno umnožile, pored sveg dugog opozicijonarstva ovih stranaka, dotle je masa naprednjačkih i liberalnih sinova, koji pripadaju inteligentnoj klasi, prišla starijim ili mladjim radikalima, radi karijere ili materijalne koristi.
Veliki dakie dio srpske inteligencije, ili iz nesposobnosti ili iz koristoljublja, kriv je što je štetni radikalizam, a naročito njegova spoljna politika, postao svemoćan u Srbiji i upropastio jednu lijepu i vaijanu zemlju, koju su stvorile starije generacije, istina sa manje naučne spreme, ali zdravoga i nepomućenoga uma, zadahnute iskrenim rodoljubljem i sa silnom jačinom karaktera.

VI.
Kako je obmanjivan narod?
a) Prije rata.

Radikali su odmah po svome postanku bili odlično primljeni u Rusiji, koja je pomoću njih sprovodila svoju politiku u Srbiji. Kao takvi oni su se deklarirali kao nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, i svima se silama trudili, da u srpskom narodu posiju sjeme mržnje prema Habsburgškoj monarhiji, nazivajući je 'vjekovnom neprijateljicom'. Ne možemo reći, da je srpski narod osjećao njeku naročitu privrženost prema Austriji, ali je vrlo dobro shvatio potrebu normalnih i dobrih odnosa i daleko je bio od svake mržnje prema njoj. Srpski narod, koji je u prošlosti u svim ratovima Austrije protivu Turske (od god. 1685- 1791) učestvovao dobrovoljno uz austrijsku vojsku, nije mogao smatrati svoga neprijatelja u susjednoj monarhiji.
U narodu se vrlo često moglo čuti, a i sad se čuje izreka, da je prvi komšija preči i od najbližega srodnika. Težnje srpskoga naroda, kako u srednjevjekovnoj tako i u suvremenoj Srbiji, bile su uvijek upućene na jug i najveća je želja srpskog naroda bila osvetiti i osloboditi Kosovo. Mržnja prema Turcima bila je razumljiva i opravdana, i za ratove protivu Turske nije bilo potrebno nikakve agitacije ni stvaranje javnoga mišljenja. Posljednji rat s Turskom, 1912. god. došao je neočekivano, nijesu činjene nikakve agitacije kod naroda, pa je ipak cio srpski narod ušao u taj rat s najvećim oduševljenjem. Silna pak agitacija protiv Austro-Ugarske jasan je dokaz, da u srpskom narodu nije postajala mržnja prema njoj, niti je on shvatio potrebu takvog jednog konflikta, već je valjalo vještačkim (umjetnim) sredstvima pripremiti teren za jedan takav rat.
Ali bjesomučnost radikalskih agltacija prema Austro-Ugarskoj dostigla je vrhunac, kada se engleski kralj Edvard VII. približio Rusiji i dovršio svoju politiku 'okružavanja' Njеmačke. Rusija je mislila, da pomoću Engleske povede ponova aktivnu politiku i podigne svoj prestiž u svijetu, koga je izgubila u ratu sa Japanom. Sad je Srbija za njene kombinacije protivu središnjih vlasti postala važan faktor i valjalo ju je više nego ikad imati uza sebe. Rusija je imala sve vlastodršce u Srbiji uze se: radikalna oba krila, dinastiju i zavjerenike, samo je još valjalo pripremiti narod. Radikali su uzeli, da ovaj zadatak izvrše i izvodili su ga svima sredstvima, naročito pomoću štampe. Svi skoro listovi pa čak i stručni, osim dva tri izuzetka, bili su predobijeni za ovu politiku sijanja mržnje.
Potrebu rata sa Austro-Ugarskom oni su ovako argumentovali: Austro-Ugarska je saveznica Njemačke i njena avangarda u 'Drang nach Osten'. Sukob se nameće sam sobom, i ako ga Srbija ne bi ni htjela, i u tom sukobu Srbija će sigurno naći potporu sila spurazuma. Ovaj od najglavnijih radikalskih argumenata počiva na skroz netačnoj osnovi, i potrebno je jednom za svagda znati, da je to bauk, kojim je Rusija mislila da zaplaši balkanske narode i priveže za sebe. Istina, da je izreka 'Drang nach Osten', potekla od čuvenog njemačkog nacijonalnog ekonoma Lista, ali o njoj u Njemačkoj niti ko misli, ni govori. To svi koji su živjeli u Njemačkoj i prate njemačke listove znaju vrlo dobro (čak je jedan radikal dr. Laza Marković, profesor univerziteta to potvrdio u aprilskoj svesci 'Dеla' za 1914. god.). Njemačka, koja hoće da postane svjetska sila, teži za vladavinom na moru, i za koIonijama, a Balkan i Turska su zemlje naseljene, pripadaju staroj kulturi, i ne predstavljaju objekt kolonijalne ekspanzije. Navod, da Njemačka štiti Tursku i pravi bagdadsku željeznicu iz osvajalačkih i kolonizatorskih osnova skroz je netačan, jer Njemačka štiti Tursku iz onih istih razloga, iz kojih su je u toku od dva vijeka štitile prvo Francuska, a poslije Engleska, da ne bi Rusija uzela Carigrad, i time se poremetila ravnoteža sila u Evropi. Ni Francuskoj, ni Engleskoj nije niko pripisivao osvajačke težnje prema Turskoj. Medjutim Rusija, iz po nju opravdanih razloga, potrebom za izlazom na jedno svjetsko more, teži da osvoji Carigrad, i cijela njena politika posljednjih 200 godina upućena je stalno u tome pravcu. Za to se prije može reči o ruskom prodiranju na Balkan, nego o njemačkom, što u ostalom sama Rusija i ne krije, i onda Rusija predstavlja pravu opasnost za samostalnost svih balkanskih država, pa i Srbije. Rusija i radikali uspjeli su, da poluobrazovanoj srpskoj inteligenciji, kojoj apsolutno ne dostaje poznavanje povjesničkih fakata prestave stvar naopako, i da je pridobije za jednu skroz po Srbiju štetnu politiku. Koliko su trezveniji ostali balkanski narodi dokaz je taj, što je strah da Rusija ne uzme Carigrad uticao na Rumunjsku, Bugarsku i Grčku da ne pridju silama sporazuma. O Austro-Ugarskoj su radikali dvojako govorili: prvo su je prestavljali kao zemlju, koja hoće osvojenja na Balkanu, Srbiju i sve do Soluna, a poslije kao zemlju potpuno trulu, koja će se pri prvom sukobu raspasti, na suprot tvrdjenju srpskih konzervativaca kako Austrija nema osvajačkih namjera niti je opet trula, već konzervativna država u spoljnoj politici, kojoj je cilj, da sačuva svoj posjed, dakle najpogodniji susjed za jednu malu državu.

b) Za vrijeme rata.

Rat, koji su radikali pripremali i u društvu sa zavjerenicima izazvali, predstavili su narodu preko žurnalistike i svojih agenata kao nametnut i kao prirodnu posljedicu njemačkih i austrougarskih težnja prema Srbiji. 'Tako je moralo biti' ili 'do ovoga je moralo doći' bile su stereotipne fraze, kojima su ljudi od režima pravdali rat, koji je, kao što je ranije dokazano, bio čisto režimski rat. Njihovi privrženici su uspjeli, da poluinteligentniju klasu i do današnjega dana održe u tom uvjerenju, spriječavajući pažljivo sve, što bi narodu moglo da otvori oči. Medjutim je narod, u samome početku rata, instinktiviio bio osjetio, da je obmanjivan i postepeno mu se počeo skidati mrak s očiju. Protivu dinastije, radikala i zavjerenika, a medju oficirima i vojskom počelo se javljati otvoreno nezadovoijstvo, što je prinudilo Pašića, da u polovinl novembra 1914. sastavi koalicioni kabinet od starijih i mladjih radikala i naprednjaka, koji su i inače odobravali Pašićevu spoljnu politiku; jedino su se nacijonalci uzdržali od ulaska u vladu, zahvaljujući državničkoj uvidjavnosti Dr. Voje Veljkovića.
Kad je otpočeo rat, ne samo da Rusi i njihovi saveznici nijesu za mjesec dana umarširali u Beč i u Berlin, nego su na protiv središnje vlasti znatno prodrle na neprijateljsku teritoriju. Sve legende o svemoći Rusije i snazi Trojnog Sporazuma počeše se razbijati, i narod je počeo uvidjati, gdje ga je režim doveo. Ranjeni vojnici javno su psovali kralja Petra i Pašića i govorili su, da su oružje trebali okrenuti protiv njih, a ne protivu Austrijanaca. Vojnici na frontu govorili su: 'ulegosmo u duboku vodu sa kratkom tojagom', a oficiri su odobravali kritiku od strane vojnika, ma da su inače savjesno vršili svoju dužnost. Laži režimskih trabanata, kao što su Pašić i nesvjesni novinari, da je Austrija trula, i da svi jugoslovenski vojnici ne će ni puške ispaliti, već se predati ili i sami se pobuniti, realnost je strahovito demantovala. Sve ove pojave učinile su, te su radikali i za vrijeme rata morali nastaviti onu obmanjivačku politiku, kojom su se služili i prije rata. Naročito se pozadina kljukala lažnim i tendencijoznim vijestima, koje su često bile tako glupo izmišijene, kao da su sračunate na djecu ispod deset godina. Režimlije i svi oni, koji su se htjeli režimu dodvoriti ili kakve koristi od njega zadobiti, smatrali su za dužnost, da brane i hvale vladinu politiku, da proriču srećan svršetak i da šire najgluplje i najfantastičnije vijesti i da optimizam indentifikuju sa patrijotizmom. Neuspjesi saveznika predstavljani su kao duboko smišljene strategijske kombinacije savezničkih vojskovodja; uspjesi središnjih vlasti kao fatalne pogrješke ili Pirhove pobjede. Javni lokali po gradovima, naročito u Nišu bili su centralna mjesta za širenje svih tih optimističkih glasova; pojedinci su se naročito utrkivali u kombinovanju povoljnih izvještaja, u čemu je jedan inspektor ministarstva dostigao bio rekord. Poltronstvo i glupost bilo je uzelo toliko maha, da su se normalni ljudi osjećali kao u ludničkoj atmosferi. Dva su glavna motiva rukovodila režim i beskarakterni dio srpske inteligencije, što su tako revnosno širili optimističko shvatanje: prvo, što su se bojali, da se narod ne osvijesti i ne podigne na njih, a drugo što su donekle i sami sebe zavaravali ne mareći za propast naroda i države, već bojeći se za svoje plate i položaje. Mogla bi se napisati čitava knjiga o zlonamjernim lažima, koje su proturali svi režimski ljudi, počevši od Spalajkovića u Petrogradu i ministara u Nišu, pa do posljednjeg polupismenog ćate u kakvom zabačenom selu. Ta bi knjiga bila svjedodžba nesavjesnosti, cinizma i nemorala ljudi majskoga režima, koje ni iskra Ijubavi ne veže za zemlju i narod, već samo lični interesi za vladavinom i bogaćenjem.
Kada su u polovini prošle godine porazi sporazumnih sila bili uzeli takve razmjere, onaj manji broj političara, protivnika radikalske spoljne politike smatrao je, da je došao pogodan momenat, da se bar blagovremeno zaključi zaseban mir, kada već nije mogao spriječiti rat. Ovi su političari pokušali bili, da u 'Zastavi', koju je pokrenuo bio Momčilo Janković, propagiraju svoje ideje, ali je režim upotrijebio sva sredstva, da spriječi ovaj pokret, kao što je spriječio i pisanje 'Radničkih Novina', organa socijalističke stranke, koja je takodje bila za zaseban mir. Režim nije htio da dopusti ni samu pomisao o zasebnom miru, ne s toga što je iskreno vjerovao u pobjedu sporazuma - jer Pašić ako nije genijalan, nije ni toliko glup – već s toga, što je bio u obavezi prema Sporazumu, kome je dao srpsku vojsku u najam, i iz čisto sebičnih razloga, što bi zaključenje mira otvorilo oči narodu i srušilo trošnu zgradu od laži, pomoću kojih su radikali izazvali rat: režim bi morao propasti, i on je bez ikakove griže savjesti pretpostavio propast zemlje svojoj rodjenoj propasti.
Nikada srpski narod nije imao nesavjesnije i nesposobnije upravljače nego pod vladom Petra Karagjorgjevića. Srpski je narod u svojoj istoriji imao, nekoliko velikih katastrofa, ali su one bile posljedica nužnosti i rezultat borbe opravdanih principa. Sadašnja katastrofa bila je nepotrebna i mogla se apsolutno izbjeći, da su upravljači Srbije bili na prvome mjestu dobri Srbi i pošteni ljudi, da nisu dali svoj narod u najam tudjim interesima i svoju ličnu sudbinu pretpostavili opštoj stvari.
Svaki dobar Srbin, koji voli svoju zemlju, treba s najvećim preziranjem i gnjušanjem da okrene glavu od vinovnika narodne propasti, da ne vjeruje njihovim lažnim došaptavanjima, koja su sračunata na to, da gnijev narodni otklone sa sebe, a najmanje pak da očekuje od njih obnovljenje svoje zemije, jer, ako je srpski narod zaslužan bolje budućnosti, on je ima da očekuje s druge strane.
- Beogradske Novine, 155-163/1916.

Politički život Srbije

Kao Srbin, koji je dosegao duboku starost i proživeo ražličite mene u našem državnom i političkom živrotu pišem ove retke mojim sunarodnicima, da neki iz njih izvuku neku pouku, ali mnogi će, bojim se, smatrati me za partizana, ma da to nisam nikad bio, nego samo revnosan činovnik, koji je služio svoju državu bez obzira na političke prilike.
Počeću od osnivanja radikalne stranke, a to je godina 1880. kada sam bio skroman činovnik. Ja sam tada bio mlad čovek, ali sam beležio važnije dogadjaje, i uveren sam da te moje zabeleške sadrže mnogu korisnu pouku.
Iskreno reći, mi smo mladji ljudi tada bili oduševljeni za radikalni pokret. Tada je to bilo sasvim prirodna stvar, ali danas to ja objašnjavam sasvim drukčije. Mi smo Srbi narod, koji je naučio da se bori za svoju slobodu pod Turcima, i sve ono što je bilo ponosito i nezavisna duha, i u slobodonj Srbiji smatralo je da treba da se bori protivu vlasti. Budući više od četiri stotina godina pod turskom vladavinom naš je narod naučio da bude buntovan protiv tudjinske vlasti, pa kad je dobio i svoju sopstvenu državu i svoju sopštvenu vladavinu, on je smatrao da je to dika i ponos biti buntovnik. Tome je doprinela i ta okolnost, što je pri stvaranju srpske države i organizovanju vlasti ostalo mnogo turskog duha u vladajućim krugovima. Oni, koji su bili predstavnici vlasti, zvali se oni vojvode, kneževi, načelnici ili kako mu drago, shvaćali su vlast isto onako kao turske paše, subaše i kabadahije; nisu smatrali da je zakon najviša volja, već njihov 'ćef'. To je izazvalo revolt, i prirоdnо je, što je u narodu manje više biio isto nеpoverenje prema srpskim vlastima kao i prema turskim. Zato je, može se slobodno reći, bio bonton biti opozicionar i revolucionar u novoobnovljenoj kneževini Srbiji. Ovome urodjenom duhovnom raspoloženju došle su u indat i ideje sa zapada. U toku devetnaestoga veka Evropom su vladale liberalne i demokratske ideje, i sve su našle silnoga odziva u srpskoj inteligenciji. Naši mladi ljudi, koji su se školovali na zapadu u Nemačkoj i Francuskoj došli su napojeni liberalnim idejama zapada, koje su našle plodno zemljište u dušama mladih Ijudi onog naroda, koji je tek bio oslobodjen turskog gospodarstva. Tako se u pedesetim godinama stvorila u Srbiji liberalna stranka kao kontrast tadanjem oliigarhijskom režimu savetnika. Raznim političkim sticajima, koliko unutrašnjim toliko i spoIjašnjim ovaj pokret naših liberalaca našao je najjačeg izraza u svetoandrejskoj skupštini od 1858. godine koja je zbacila dinastiju Karagjordjevića i ponovo na presto povratila osnivača nove Srbije Miloša Obrenovića i njegovu dinastiju. Sada kad čovek hladno razmišlja veoma interesantna pojava. Miloš je bio izvikan kao despot, i kao takav prinudjen da napusli presto Srbije. Režim Aleksandra Karagjorgjevića, sa gledišta evropskoga bio je parlamentaran. Mesto kneza, koji je bio svemoćan, Srbija je dobila oligarhiju 'sovjеtnika' u čijim je rukama knez bio samo orudje bez volje. I protiv takog sistema podigao se ceo liberalni pokret u Srbiji!
Ipak se ne može sporiti, da naši liberalci nisu bili u pravu. Oni su na prvome mestu vodili računa o narodu, koji nije znao za zapadnjačke ideje i samo je računao sa dinastijama, a posle toga, oni su bili srećni što je odmah posle Miloša došao na presto Srbije (14. sept. 1860.) Mihajlo, koji je proklamovao da je: 'zakon najviša volja u Srbiji' i težio da pomoću savesnog i obrazovanog činovništva, poput prosvećenih apsolutista XVIII veka stvori od Srbije modernu i zakonsku državu. To je bio silan napredak prema orjentalskim pojmovima, koji su dotle vladali u Srbiji kako kod onih koji su predstavljali vlast, tako kod onih koji su imali slušati vlast. Mihajlova je vlada zadobila srce sviju Srba i do današnjeg dana on je ostao najpopularniji vladalac Srbje, ma da je on faktički bio apsolutistički vladar. Njegova je vladavina poučan primer za sve vladavine do sad u Srbji. Srpski je narod bio protivan svakom despotskom sistemu po primeru turskom, ali isto tako protivan i svakom sistemu koji je njemu sa zapada u ime demokratskih principa pripovedan. Na žalost, vladavina Mihajlova trajala je samo osam godina i posle njega Srbija je bačena u vrtlog unutrašnjih borbi, koje su se kretale oko toga, da li će vladalac biti jači faktor od onih elemenata, koji su težili da ograniče vladalačku moć. Namesnišlvo, po tragičnoj smrti kneza Mihajla dalo je ustav od 1868. godine, koji je vodio računa o ovome raspoloženju. Jovan Ristić, šef namesništva i sam je bio liberal, i pod utiskom liberalnih ideja i podsticajem prilika dao je Srbiji prvi ustav, koji se slobodno sme nazvati evropskim. Taj je ustav garantovao narodnom predstavništvu - skupštini velika prava, jer dotle su narodne skupštine biile samo skup zvaničnih predstavnika opština, srezova i okruga bez učešća narodnog u izborima. Ovaj bi ustav bio u stanju da decenijama zadovolji prilike u Srbiji, da se početkom sedamdeselih godina nije javio jedan nov pokret – radikalski. Njegov je tvorac Svetozar Marković, koji se školovao u Rusiji i pod uticajem ruskih nihilista stvorio jedan politički program, koji je kod omladine u Srbiji naišao na oduševljen prijem. Danas se o Svetozaru Markoviću sudi drukčije. I sam Jovan Skerlić, nekadanji socijalist, a potonji samostalski demokrata, u svojoj studiji o Svetozaru Markoviću morao se ograditi od naivnosti i detinjastog doktrinarstva Markovića, a Slobodan Jovanović ga je u svojoj studiji na prosto smrvio. Da, sve je to tako, ali je Sv.Marković imao silnog uticaja na formisanje političkih ideja, a te su ideje postale polilički faktor s kojim se moralo računati. Pod uticajem tih ideja i ideja koje su Pašić i njegovi drugovi doneli iz Švajcarske kao Bakunjinovi učenici stvorena je 1880. radikalna stranka, od toga doba najvažniji faktor u potitičkom životu Srbije. Svi mladji Ijudi bili su njome oduševljeni, i smatralo se kao kukavičluk ili krajnja ograničenost biti protivnik radikala. Veštom novinarskom borbom i agitacijom po zborovima radikalna je stranka bila uhvatila jakoga korena u narodu. Tu velika zasluga pripada Peri Todoroviću, kako je Slobodan Jovanović u svojoj studiji o Peri Todoroviću lepo objasnio. Ali i protivnici radikala, naprednjaci nisu bili beznačajni ljudi. Cvet tadanje srpske inteligencije pripadao je toj stranci. Treba pomenuti samo imena Milutina Garašanina, Milana Piroćanca, Čede Mijatovića, Stojana Novakovića, Milana Kujundžića, Vukašina Petrovića, Djoku Pavlovića i dugih, pa da i sadanji naraštaj razume šta je značila ta stranka. Koliko je biIa jaka borba izmedju naprednjaka i radikala u unutrašnjoj, toliko je isto bila jaka i u spoIjašnjoj politici. Naprednjaci su bili protivu sentimentalne rusofilske politike radikala, ističući kao suprotnost realne prilike, koje su Srbiju nagonile na prijateljstvo s Austro-Ugarskom monahijom i pomoću ovog prijateljstva joj omogućavale razvijanje na jugu.
Radikali su bili besni i silni u borbi zato, što ih je Rusija pomagala. Borba izmedju kralja Milana i radikala nije bila čisto unutrašnja borba već borba izmedju ruskog uticaja i kralja Milana, koji je težio da se njega oslobodi.
Meni je pričao jadan od glavnih osnivača radikalne stranke, čovek velike spreme i fine inteligencije, da je on napustio radikalnu stranku još u početku samo s toga, što je ona u svoj program bila unela, da se svaki okrug ili srez može proglasili nezavisnim od Srbije, ako se ne slaže s opštom politikom. Takovih 'burgija' bito je puno u program radikalne stranke i one su i do današnjeg dana ostale.

Od 1880. g. imali smo u Srbiji tri stranke; liberalnu Jovana Ristića, koja je izvojevala Srbiji u dva rata četiri okruga, radikalnu pod vodjstvom Nikole Pašića i Pere Todorovića i naprednjačku pod vodjsvom Milana Piroćanca i Milutina Garašina. Od toga doba do danas prilike su se samo u toliko izmenile što smo dobili socijalističku stranku, koja danas ima dva poslanika u skupštini: Lapčevića i Kaclerovića, i radikalne disidente takozvane samostalce, stranku bez naročitog obeležja i bez talentovanih vodja, više nezadovoljnika, koji su se izdvojili iz radikalne stranke i pridošlice od spekulanata iz ostalih partija.
Liberalna stranka sišla je sa pozornice 1880. g. kada je ustupila mesto naprednoj stranci. U unutrašnjoj politici važila je ona tada kao nazadnjačka stranka, ma da je stvarno bila liberalna prema ranijim prilikama, a u spoljnoj poliiici se naslanjala na Rusiiu. Ristić je bio vrlo dobro zapisan u Rusiji, a naši stariji liberaili su bili toliko oduševljeni za Ruse, da su bili za podsmeh mladjoj generaciji. Sećam se kao mladić, da sam iz krugova tih ljudi slušao, kako u Rusiji ima tako veliko kandilo da crkvenjak mora da sedne u čamac pa da ga zapali. Ili da ima jedan manjež u kome 40.000 Kazaka izvode svoje igre. Ti naivni obožavaoci Rusije pričaii su još tada kako ruski top tera na daljinu od tri dana hoda, a svaki je ruski vojnik jači od desetorice vojnika ma koje bilo druge narodnosti. Ove kuriozne naivnosti prepričavam sada samo s toga, što sam u toku ovog rata uvideo da i danas u Srbiji ima ljudi, koji su verovali u takve naivnosti, i da je cela naša državna politika više manje zasnivana bila na takvim pretpostavkama.
Naprednjaci su važili kao austrofili, i njih su radikali hteli s toga da predstave kod naroda kao 'izdajnike'. Zaista je kralj Milan s naprednjacima zasnovao veoma prijateljski odnos sa susednom Monarhijom, i čak je bio zakijučio tajnu vojnu konvenciju, ali kad sam pročitao tekst te konvencije koji je Stojan Protić 1909. god. bio objavio, video sam, da ona ne samo nije bila strašna i ponižavajuća po Srbiju, nego da joj je osiguravala velike dobitke na Jugu.
Radikali su predstavljali narodu srpsko-bugarski rat 1885. g. kao bratoubilački, ali je taj isti narod 1913. nagnao srpsku radikalnu vladu u rat protiv Bugarske! Iz toga se vidi, da kralj Milan i naprednjaci nisu vodili 'nenarodnu' politiku, vеć obrnuto, raidikali su bili ti, koji su kod naroda mutili svest o zdravoj i realnoj politicl. Radikali su nazivali kralja Milana i naprednjake izdajicama i upropastiteljima Srbije, a sad smo doživeii i svi smo svedoci da su radikali upropastili Srbiju. Mogao je kralj Milan kao čovek i vladalac imati svojih nedostataka, ali je njegova polltika bila zrela, trezvena i korisna po Srblju. Ako su i jednom vladaocu dogadjaji dall za pravo to su kralju Milanu. Zato je dužnost svakog Srbina da mu reče: 'Bog da ga prosti, i svetao mu spomen bio!'
Sad moram prećl na jedno pitanje, koje je i mene ranije bunilo, ali s kojim sam danas na čisto, a to je da li su radikaii zaista pravi izraaz narodne volje i narodnog mišljenja?
Dugo sam o tome razmišljao i fakta pribirao i došao do zaključka da nisu. Ali su oni veštačkim sredstvima postigli izvesne uspehe kod naroda i tako pogrešno stvorili mišljenje, da je narod uz njih. Oni su u narodu ubistvima, paljevinama i raznim terorom stvarali uverenje da imaju većinu, a kad su došii na vladu pomoću listova iz disposicionog fonda, pomoću koncesija, davanjem položaja, ustupcima partisanima i gonjenju protivnika uspeli da stvore veštačku većinu. Tu im je išla i slabost karaktera njihovih protlvnika. Samostalci su se džapali proiiv radlkala samo dotle dok nisu uspeii da dobiju koje ministarsko mesto u vladi ili kakvu masnu koncesiju, inače su puštali radikale da žare i pale, naročito su im ostavljali odrešene ruke u spoljnoj polltici. Liberali, pod novim vodjama Ribarcem i Veljkovićem težili su da se predstave što većim demokratama, ali im nisu mogli konkurisati, i zato nisu imali uspeha, ma da je njihova stranka bila sastavliena iz solidnih elemenata. Naprednjaci su u tom pogledu zacrnili. Po smrti Garašanina i po propasti dinastlje Obrenovića, ta je stranka došla u ruke običnih larmadžija i špekulanata kao što su braća Marinkovići, Pavle I Vojislav, koji su se borili za sebe lično da postanu ministri i poslanici na strani, a ne za kakvu veliku ideju. Časan izuzetak u tome čini grupa naprednjaka koju su vodili Živojin Perić i Dr. Jovan B. Jovanović, koja se od njih odvojila i osnovala konservativnu stranku. Ta je grupa pokazala toliko nesebičnosti, toliko kuraži i političke uvidjavnosti, da je retkost u Srbiji, ko poznaje ideje naših političkih špekulanata i sitničara. Sve što je ova grupa pre rata, počev od aneksione krize, radila, pokazuje njenu političku zrelost i neobičnu sposobnost. Kad čovek čita članke u 'Nedeljnom Pregledu' i u 'Srbiji' organu konservativne stranke, obuzme ga divljenje i poštovanje prema ljudima, koji su još tada predvidjali sadanje dogadjaje i pokazali neobičnu političku zrelost i sposobnost. Sve što su ostale novine pisale izgleda nam danas kao detinjarija, laž i glupost.
Srpskom narodu ne može se sporiti bistrina i uvidjavnost. Pored svega toga on je vodjen od nesposobnih političara i političkih šićardžija. Odkuda to? To se može objasniti sticajem okolnosti i moralo bi se ući u psihologiju masa, pa da se svaki poseban slučaj raščlani. Tome nije ovde mesto. Ali je mesto naglasiti, da srpski narod baš zbog tih svojih lepih sposobnosti ume proceniti kojim putem valja ići, koje se politike valja kloniti i koju valja prihvatiti. T. M.
Beogradske Novine, 5/1918.

Odocnjeno uvigjanje.

I.
'Beogradske Novine' donijele su u svome posljednjem broju izjave mišljenja raznih poslanika srpske narodne skupštine, koji se sad nalaze u Ateni. Ti srpski političari govore sad o potrebi, da se coûte que coûte zaključi mir sa Austro-Ugarskom i iz njihovih izjava izlazi, da su oni za ljubav toga mira gotovi, da žrtvuju svoje dosadanje vogje Petra Karagjorgjevića i Nikolu Pašića. Uredništvo je na tu vijest, koja je sama po sebi dosta značajna, nadovezalo primjedbu, da ta žudnja srpskih političara za mirom i suviše docno dolazi, da Petra Karagjorgjevića i Nikolu Pašića nije potrebno više ni žrtvovati, jer se o tome pobrinula već sama sudbina.
Doista je Srbiji mir potreban, ali će ga ona dobiti na drugi način, no što ga sebi zamišljaju poslanici srpske narodne skupštine u progonstvu. Bolje rečeno, ona ga već ima, jer od onog trenutka, kada je Austro-Ugarska posjela srpsko zemljište, ona radi na tome, da u ovoj nesretnoj I zemlji ponovo uspostavi mir i red. Što taj posao nije lahak, što ona mora hiljade teškoća savlagjivati, da bi došla do svog cilja, djelo je baš do onih srpskih političara u progonstvu, koji danas govore o miru, i čiji je cio rad od trinaest godina ovamo, od groznog ubijstva posljednjeg Obrenovića, bio upravljen na to, da zemlju survaju u rat, u čiji je nesretni ishod za Srbiju mogla sumnjati samo njihova zaslijepljena zanešenost.
Ti isti ljudi, koji danas o tome govore, da svoje vogje žrtvuju, bili su najvjernije pristalice Petra Karagjorgjevića i Nikole Pašića. Radikalne stranke bile su falange, koje su se stavile u najam službe Rusiji i svi su iz te službe imali svojih lićnih koristi. Radikal, a to znači voditi antiaustro-ugarsku politiku, bilo je, od 1903. godine u Srbiji isto, što i dobra trgovina, a tajne arhive ruskog poslanstva u Beogradu izvjesno će imati da pričaju mnoge pojedinosli o tome, na koliko je obilatan način ruski car plaćao učinjene mu usluge.
Ali se zločin povećao time, što su oni odlazili u unutrašnjost zemlje i svojom nesavjesnom agitacijom trovali narod. Dotle srpski seljak nije ništa znao o kakvom neprijateljstvu sa moćnom susjednom monarhijom. Naprotiv, sa oca na sina, sa sina na unuka nasljegjivani su uvijek osjećaji divljenja prema staroj Hapsburškoj državi, čiji su vojnici prolivali krv za oslobogjenje Srbije u vremenu, kada ruski car kao takav nije ni postojao. Za srpskog seljaka, pojam o moći i sjaju nije bio njegov vlastiti kralj u Beogradu, niti stric u Petrogradu, nego car u Beču. Za srpskog seljaka nije bio car sviju Rusa, nego je bio car Austrije i kralj Ugarske oslobodilac iz turske vladavine, i od turskog jarma. On nije imao nikad prilike, da to svoje gledište preinači, jer je uvijek na samom sebi iskusio, koliko je vjerna i jaka ruka, koju Austro-Ugarska nad njegovom zemljom drži. Mnogi od skupštinskih poslanika, koji su se dušom i tijelom odali ruskoj službi, svakako će se još dobro sjećati godine 1885., kada je austro-ugarski poslanik graf Khevenhüller poslije bitke kod Pirota stupio pred pobjedonosne Bugare i njima u ime svoga uzvišenog suverena zapovijedio da stanu. Kako izgleda u istini rusko prijateljstvo iskusili su u ovome ratu, kada je Rusija od njih na odlučan način zahtjevala, da Srbija svoja osvojenja u balkanskom ratu mora ustupiti Bugarskoj. Rusija je tada zahtjevala od Srbije ni više ni manje, nego da se sama iskasapi iz čiste odanosti u službi svetog panslavizma. (Drugi članak slijedi.)

II.
Panslavizam je bilo vještačko stvaranje aveti, sa kojima je Rusija zasjenivala male slovenske narode na Balkanu, i primamljivala ih u svoju službu. Razumljivo je, da je ova ideja sjedinjenja sviju slovenskih naroda imala primamljivosti naročito za jugoslovenska plemena, jer je kod njih slavna prošlost balkanskih naroda opet izgledala, da će uskrsnuti. Srbi su imali nekad veliku državu, kojoj nije bio dosugjen dug život. Ali uspomena na velikog Dušana nije se izgubila kod srpskoga naroda i živahnula je naročito, kada je Rusija došla sa svojim panslavističkim fantazijama, i pokazivala Srbima u magjijskom ogledalu ponovno stvaranje Dušanovog carstva. Srbi, koji su isto toliko obdaren narod koliko i zalugjen, zanosili su se ovim snovima, i ne pitajući se mnogo, da li su oni ostvarljivi ili ne.
Ali kako izgleda u stvarnosti taj panslavizam, koga su Rusi eksportovali na Balkanu? To je u stvari samo šareno nacionalno okićeno odijelo ruskog imperijalizma. Znamo iz privatnih izjava ruskog ministra spoljnih poslova Sazonova, kako odgovorni činioci u Rusiji zamišljaju stvarno taj panslavizam. Po njihovom je mišljenju cilj, kome panslavizam ima da teži svima sredstvima, sjedinjenje svijn slovenskih plemena - to je tačno – ali pod žezlom ruskoga cara. To znači upravo: Rusija sada budi nacionalne zahtjeve malih slovenskih plemena, da bi ih poslije lakše i bolje upregla u svoj jaram. U kratko rečeno, Rusija hoće mala slovenska plemena, da oslobodi, da bi ih poslije za vječita vremena podčinila svojoj vlasti.
Najbolji dokaz za tačnost ovog tvrgjenja pruža Bugarska. Rusija je povela 1877. godine rat protiv Turske za oslobogjenje Bugarske od turske vlasti. Sa svim nezavisno od toga, da Rusija samo svojom vojskom nebi dobila ovaj rat protiv Turske, da ruskoj vojsci, koja je bila u očajnom položaju, nisu priskočili u pomoć rumunjski vojnici, ona nebi ni Bugarsku, koja je tada, razumije se, bila posjednuta ruskim četama, nikada više oslobodila svoje vlasti, da najzad Austro-Ugarska nije energično protestovala protiv samovlasne ruske vlasti, koju je 'oslobodilac' provodio u 'oslobogjenoj' Bugarskoj. Bugari su prosto iz turske vlasti potpali pod rusku vlast, i pri tom su još napravili samo vrlo rgjavu razmjenu. Turčin je uvijek bio blag gospodar, koji je svoje podanike ostavljao, da u njihovoj zemlji rade šta su i kako su htjeli, baćuška car poslao je pak u Bugarsku svoje kozake i žandarme, кoji su se revnosno trudili Bugarima da objasne pravu rusku vladavinu. General Kaulbars, šef ruske vojne misije, koja je poslije protjerivanja kneza Aleksandra Battenberškog došla u Sofiju u oktobru mjesecu 1886. godine, da u Bugarskoj 'zavede red', ponašala se u Bugarskoj ne kao u nekoj samostalnoj državi, nego kao u nekom ruskorn generalnom gouvernementu, tako da je njen rad, i pored sve blagodarnosti, koju su Bugari osjećali prema Rusima, Bugarima ipak najzad prekipio, i 'ruski reformator' morao je, da obustavi svoj slavni rad. Ali sa ovim neuspjehom Rusija se nije zadovoljila. Njeni agenti postarali su se za to, da se u zemlji ne uspostavi red. Stambulov, taj veliki Bugarin, koji je cio svoj život posvetio radu na veličini otadžbine, pao je kao žrtva od razbojničke ruke, koja je bila plaćena ruskim zlatom. Kralj Ferdiriand, koji je nastavio rad Stambulova, i napravio Bugarsku velikom i moćnom, najomraznutija je ličnost na petrogradskom dvoru. Ali držanje je Rusije za vrijeme balkanskog rata otvorilo oči čak i rusofilskim strankama u Bugarskoj o pravoj ljubavi baćuške cara prema Bugarima, i danas svatko u Bugarskoj zna, da je Rusija oslobodila Bugarsku od turske vlasti samo zato, da bi od Bugarske stvorila posljednju etapu za svoje prodiranje na Carigrad. Sama Rumunjska nije dovoljno jaka da zadrži Rusiju na ovome putu. A Bugarska pak, podčinjena ruskoj želji, značila bi pak otvorena vrata za Carigrad. Zato Rusija nije nikada ni mogla željeti jaku Bugarsku. (Sljeduje treći čianak.)

III.
U prošlom je članku, pokazano po primjeru Bugarske, kako je Rusija samo prividno pomagala nacijonalne težnje balkanskih naroda, da bi ih poslije iskoristila za svoje vlastite imperijalističke težnje. Mogao je, da se navede i još jedan drugi primjer, Rumunjska, koja je na očajno zapomaganje Rusije u rusko-turskom ratu, priskočila u pomoć ruskoj vojci, koja je bila poražena pod Plevnom, i kojoj je Rusija poslije u znak blagodarnosti oduzela Besarabiju. Ali i Bugarska i Rumunjska imadu mudre političare, koji uvijek umiju jasno da posmatraju pravo stanje stvari. Tome i treba pripisati što Rumunji i pored sviju sjajnih obećanja od strane Rusije i Francuske, u ovome ratu nisu stali na stranu njihovu, i ostali su vijerni svojoj politici neutralnosti čak i u trenutku, kada je ruska vojska milijuna bila i na Karpatima. Otuda i dolazi, da je Bugarska odmjerila usluge, koje joj je mogla učiniti vjerna i nekoristoljubiva Austro-Ugarska, i samovlasna-sebična tobožnja velikodušna i darežijiva Rusija, pa se stavila na stranu Austro-Ugarske.
Samo Srbi uhvatili su se u mreže ruskog panslavizma, koje je Rusija bacila na Balkan, da u njih uhvati sve balkanske narode. Dok je dinastija Obrenovića vladala Srbijom bili su glavni principi srpske politike mudrost i jasnoća. Da li je onda prevladala u Srbiji ljubav ili državnička mudrost, o tome ne treba raspravljati, jer u politici nemaju prava da presugjuju osjećaji. Na svaki način pak izabrala je Srbija tada jedini pravi put, na kome je bilo mogućno njeno razvijanje: iskreno prijateljstvo sa Austro-Ugarskom, sa kojom je Srbiju vezivalo stotinu veza, na polju industrijskom, finansijskom, trgovačkom, znanstvenom, društvenom i uopšte na svima drugim poljima.
Ali sve se to promijenilo u trenutku, kada je Petar Karagjorgjević dao ubiti posljednjeg Obrenovića, i kada je sjeo na njegov prijesto. Time je on prekršio sebi put prijateljstva sa Austro-Ugarskom, I morao je potražiti priključenje na Rusiju. Karakteristično je i to, što ova ista Engleska, koja se danas predstavlja kao zaštitnik Srbije, čitav niz godina nije priznavala Petra Karagjorgjevića za kralja Srbije, i njega isto kao i svi ostali dvorovi, izuzimajući samo Rusiju, nije htjela da primi u zvaničnu posjetu. Petar Karagjorgjević je bio žigosan, i morao je, ako je htio da se održi, da se baci Rusiji u naručaje, gdje se u pogledu etike i morala najvećim dijelom gaje još azijatski pojmovi. Povijest ruskih careva, počinjući od Petra Velikog do mediokriteta, koji danas drhčući sjedi na njegovom prijestolju, ispunjena je čitavim nizom ubijstava i zločina, tako da je u tom pogledu srodstvo Petra Karagjorgjevića sa ruskim dvorom još iz ranije vrlo srdačno. On se i dušom i tijelom odao u službu ruskom caru, i još od samog početka našao je oslonac u časnicima zavjerenicima, koji su nesrećnog Aleksandra i njegovu ženu zaklali iz 'državnili obzira', i koji su samo pod njim, koga je štitila Rusija, mogli još da nagju zaštitu za sebe. Pašić im je prišao, jer je u tome predvigjao najveće koristi za sebe, i svoj veliki talenat stavio je u službu Petra Karagjorgjevića i njegovih pristaša.
Uspjeli su, da zasjene srpski narod i da ga zavedu s puta, koga je on do tada uvigjao kao jedini pravi put. Pronagjen je san o velikoj Srbiji, naslikan najdrastičnijim i najprimamljivijim bojama, tako da ne treba da začudi nikoga, što se tako vatreni i častoljubivi narod, kao što je srpski narod, zanio ovim snovima. Sve je stavljeno u službu ove zanesenjačke ideje i promet i trgovina i - što je najgore i najviše za osudu - vaspitanje omladine. Sve je bilo samo sredstvo za nesavjesnu agitaciju, koja je svoju borbu protiv dotadašnjeg prijatelja i zaštitnika Srbije - Austro-Ugarsku, ispisala na krv i nož na svojim zastavama. (Slijedi još jedan članak.)

IV.
Rat Austro-Ugarskoj! Rat kepeca protiv džina! Petar Karagjorgjević i njegovi ministri znali su vrlo dobro, da oni na ovu nejednaku borbu nikada nebi smjeli ni pomisliti, kad im moćna Rusija nebi priskočila u pomoć. I sada tek postaje jasan put laži, kojim su vodili politiku srpski državnici posljednjih godina. U Petrogradu su ih uvjerili, da je Rusija nepobjedna, i to su oni propovijedali kao ideju vodilju svoje politike. Rusko poslanstvo u Beogradu bilo je crkva ovog političkog 'vjeruju', a ruski rublji bile su joj prorok.
Srpskim državnicima se ne može predbaciti, što su oni željeli velika djela za svoju zemlju; ali historija će ih pozvati pred svoj sud, jer su oni htjeli nemoguće i u svojoj zaslijepljenosti išle su tako daleko, da su stalno podcjenjivali neprijatelja, koga po ruskim uputstvima nisu prestajali dražiti. Kao glavni optuženik pred sud svjetske historije imalo bi da bude izvedeno srpsko novinstvo, koje je smatralo kao svoj glavni zadatak podcjenjivati Austro-Ugarsku i uvjeriti srpski narod, da je trula Hapsburška monarhija, pa da je zadatak mlade i snažne Srbije, da je razdrobi. Ta drskost je išla tako daleko, da je srpski narod obmanjivan mislima, da mu za borbu protiv Austro-Ugarske nije potrebna nikakva pomoć i da će on i svojom vlastitom snagom moći pobjediti, stalno podcjenjivanog protivnika. Ova ista Austro-Ugarska, koju su zamišljali srpski političari, novinari i studenti sa ciglo jednim udarcem uništiti, vodi sada rat na četiri strane, pobjedonosni rat: razdrobila je rusku vojsku milijuna; Talijani su pri svojim bezuspješnim napadima na austro-ugarski front kod Soče izgubili skoro 750.000 koje mrtvih, koje ranjenih i zarobljenih, a to je četvrtina njihove cjelokupne vojske; a Austro-Ugarska je osim toga imala dosta vojske i da osvoji Beograd, i najzad su austro-ugarske čete osvojile najjače svjetsko prirodno utvrgjenje Lovćen. Nijedna od velikih sila, koje su Srbiju i Crnu Goru pobunile na rat, nije mogla da priskoči u pomoć u sudbonosnim trenucima. Pod praskom austro-ugarskih topova srušila se kuća laži o velikoj Srbiji, a oni koji su svu ovu nesreću pripremili, pobjegli su ne starajući se ni malo o sudbini njihovog prevarenog naroda.
Bilo bi žalosno za inteligenciju srpskoga naroda, da nije u njezinoj sredini bilo Ijudi, koji bi mogli predviditi i proreći ovakav kraj. Ali se je protiv njih odmah podizalo, i oni su narodu predstavIjani i žigosani kao izdajice i austrijski špijuni. Stare stranke, koje su svoju politiku bile vodile na zdravoj osnovici prijateljstva izmegju Srbije i Austro-Ugarske, potisnute su izbornim manevrima, i u Skupštini su imali pristupa samo oni političari, koji su odobravali politiku Petra Karagjorgjevića i Nikole Pašića. Iz godine u go-dinu odlazili su po neki od njih u Petrograd, i vraćali se odande ispunjeni još većim fanatizmom i džepova napunjenih ruskim rubljama, ali su rijetko ovi isti političari odlazili u Austro-Ugarsku, da se tamo u Monarhiji izvjeste o pravom stanju stvari. Ovi ljudi nisu htjeli ništa da vide, a nisu ni svom narodu dozvolili da otvori oći. Sada, kada ih je njihova sudbina kaznila i primorala, da žive u progonstvu, sada počinju tek uvigjati, da je bio pogrješan put, kojim su išli. Ovo uvigjanje mora da je potpuno, jer su oni spremni žrtvovati svoje dosadašnje vogje Petra Karagjorgjevića i Nikolu Pašića, a Austro-Ugarsku moliti za mir. Ali Austro-Ugarska nema više ništa da govori sa ovim Ijudima, oni sli, izdajući i napuštajući svoju otadžbinu, izgubili svako pravo, da govore u ime Srbije. Što je već jedan put pomenuto na ovom mjestu, neka sada opet bude ponovljeno:
Austro-Ugarska će opet podariti mir Srbiji, i njena snažna ruka paziti će ubuduće, da se ova nesrećna zemija oporavi od zadobijenih rana ovoga rata, i da opet nagje put za red i za blagostanje.
- Beogradske Novine, 17-20/1915.

Pašićeva politika laži.

I.
Od diplomatske strane, koja je za vrijeme rata stajala u tijesnoj vezi sa srpskom vladom primamo slijedeće o politici, koju je od početka rata provodio Nikola Pašić i koja je zemlju dovela na rub propasti. Najveća pogibao je odmah od početka rata bilo za Srbiju maćedonsko pitanje. Bilo je jasno, da Bugari neće propustiti priliku, da zadobiju natrag ono zemljište, kojega su godine 1913. izgubili. To se je znalo u dipiomatskim krugovima entente, pa je ruska vlada već na jesen 1914. godine preporučila Nikoli Pašiću, da se na svaki način nagodi sa Bugarima. Pašić je bio naoko pripravan stupiti u pregovore, ali ono što je on nudio, bilo je tako neznatno, da Bugari nijesu mogli na to pristati. Pašić je htio naime samo, da se isprave granice. Rezultat je toga bio, da su Bugari na pritisak Rusije davali prividne odgovore i čitavu stvar zatezali. I prema Grčkoj je Pašić pošao krivim putem. Makar je on tačno znao, da kralj Konstantin kao i njegov generalni stožer stoje sasvim sa svojim simpatijama na strani središnjih vlasti, jer su oni bili uvjereni o njihovoj nepobjedivosti, ipak se on nadao dapače čvrsto nadao, da će Grčka u času pogibelji sa svojom vojskom priteći u pomoć Srbiji. U ono je vrijeme bio u Ateni na vladi Venicelos, pa je značajno za Pašića, što je on više vjerovao u moć urotnika Venicelosa, nego u moć kraljevu. Ovo povjerenje u pomoć Grčke bila je prva grješka u računima Nikole Pašića. U novembru 1914. godine započela je druga ofenziva austro-ugarske vojske i položaj Srbije bio tako kritičan, da je i sam Pašić postao bojažljiv i nastojao odbaciti sa sebe svaku odgovornost. U ono je vrijeme proveo najprije rekonstrukciju kabineta. Na zahtjev mlado-radikala zbačen je Stojan Protić i oni poslaše na vladu svoje vodje Ljubu Davidovića i Milorada Draškovića, dok je od strane naprednjaka ušao u kabinet dr. Voja Marinković. Liberali su pod vodstvom Voje Veljkovića i Ribarca odklonili svoje sudjelovanje u vladi, pa su ostali kao i prije najljući neprijatelji Nikole Pašića. Položaj je srpske vojske postajao sve ozbiljniji. Pomanjkanje municije kao i neprestano odstupanje demoralizirali su inače dobru srpsku vojsku, pa da nesreća bude potpuna, pojavile su se u zemlji epidemije, koje su tražile više žrtava nego li sam rat. Da popravi raspoloženje u vojsci, poslao je Pašić kralja na frontu i položaj je postajao sve teži. Grčka je molbu za pomoć jednostavno odbila. U času najveće nužde nastupili su oni ozbiljni dogadjaji na sjevernom ratištu, koji su prisilili Austro-Ugarsku, da bezuvjetno povuće svu svoju vojsku iz Srbije i baci je u Bukovinu na Ruse. Srbija je tada bila slobodna.
Buduće vrijeme bilo je posvećeno odmoru i rehabilitaciji. Ali kada su u Nišu primijetili, da Austro-Ugarska navodno zapušta bojište, prevladala je objest i izgubila se svaka mjera eventualnih mogućnosti za Srbiju. U proljeće 1914. godine pokazali su se prvi puta veliko srpske ideje, koje je svaki razuman čovjek morao smatrati ludošću. Danas se zna, šta je sve Srbija za sebe tražila. Bez obzira, da u samom slučaju potpunog poraza Austro-Ugarske ne bi nikada bilo moguće ispuniti sve zahtjeve Srbije, zauzela je Srbija skroz protivno stanovište ententi, a u prvom redu protiv Rusije, čija je diplomacija radila na tome, da povuče u rat Italiju i Rumunjsku. Već u ovo prvo vrijeme pokazalo se je kako ententa misli postupati sa Srbijom. Dok je srpska vojska bila tučena i morala odstupati, niko živ u ententi nije se brinuo za Srbiju, a njihovi diplomatski zastupnici, koji su sjedili u Nišu, ostentativno su se otudjivali od Pašića. Čim je srpska vojska proživjela svoju krizu, oživjela je stara ljubav nanovo i poslanici entente izlazili su i ulazili jedan za drugim kod Pašića. Ovo bi moralo otvoriti oči Pašiću, jer mu je to bilo dokazom, kako je sebično ententa mislila o Srbiji. Ona je Srbiju izrabljivala kao stoku, koja se pušta ležati na drumu, kad ne može dalje. Ali Pašić to sve nije htjeo vidjeti.

II.
U januaru 1915. godine počele su u ententi konferencije, u kojima se savjetovalo o osnovi jedne velike koncentrične ofenzive za proljeće. Engleska i Francuska poslale su svoje prestavnike u Petrograd da se tu sa ruskim vlaslima sporazumlju o zajedničkom postupku. Za Englesku krenuo se na put na Nevu general Sir Paget, a za Francusku čuveni general Pau. Obojica su se kako na putu za Petrograd tako i u povratku zadržali u Nišu, gdje su s priličnom larmom dočekani. Njima u čast priredjivani su banketi, oba ententna generala prosto su plivala u oduševljenju i djelima srpske bratske vojske i vanredno zainteresovani za njenu spremu, i popunjenje. Raspoloženje u Nišu bilo je vanredno i optimizam Pašićev izgledao je kao opravdan.
Ali na suprotnost od svega toga nije se dugo čekalo. Brzo su u Nišu bili o tome načisto, da ententa misao o njenoj velikoj proljetnjoj ofenzivi, zida djelimično na pomoći Italije, i kad su se diplomatski generali Paget i Pau vratili u Niš iz Petrograda, već se prilično tačno znalo, šta su oni skuvali na carevu dvoru. Rusija je pregovarala sa Italijom, a Srbija, koja je krv svoga srca žrtvovala za ruske stvari, morala je doživjeti, da se njeni zahtjevi, bez da je i pitana - prosto žrtvuju zahtjevima Italije. Ova je, kao što je poznato, zahtjevala osim gotovog novca, koji joj je Engleska za njeno vjerolomstvo imala da plati, Dalmaciju i Istru, dakle predjele, koji su naseljeni srpsko-hrvatskim stanovništvom, pa ih je Srbija s toga i tražila za sebe.
Ali to još nije sve. Velikosrpski prohtjevi nijesu samo zahvatali Bosnu i Hercegovinu, Arbaniju, Hrvatsku, Slavoniju i Srijem, nego i Banat. U mnogobrojnim konferencijama, u kojima je ententa velikodušno dijelila austro-ugarsku medvedju kožu, prijavila se Rumunjska sa svojim zahtjevima na Banat, sa rijekom Tisom kao granicom. Šta je ona na drugoj strani u Bukovini tražila ne stoji s ovim u vezi, važno je ovdje samo to, da je ona postavila svoje zahtjeve na Banat, predio, koji je i Srbija tražila, i da je Rusija u svako doba vjernu joj Srbiju gurnula u stranu u korist jednog najamnika, koji je tek imao biti zadobijen. Ali su gore stojale stvari odnosno Hrvatske, o kojoj je ententa u svima pregovorima na prilično čudnovat način ćutala. Ništa se tačno nije znalo u Nišu o njenim namjerama odnosno te zemlje, ali se sumnjalo - a docnije se pokazalo da su bili u pravu - da Italija u svojoj proždrljivosti želi da i Hrvatsku proguta, da od nje stvori jednu autonomnu kraljevinu pod vladavinom vojvode od Abrusse. To sumnjičenje dobilo je svoju potvrdu iz Londona, gdje Italija jednovremeno kao i Petrogradu vodila pregovore. Srbiju su, dakle, na svima stranama, i ako se svom svojom snagom bila zalagala za ententu, mimoilazili i unižavali. To je bio rezultat politike srpskog ministra predsjednika Pašića.
Ma koliko da je Pašić pažljivo bio radio na tome, da se sve vijesti o tim pregovorima, koje je ententa vodila mimo Srbije, zataškaju, ipak nije mogao spriječiti, da se ovdje-ondje nešto o njima ne šušne. I ono malo bilo je dovoljno, da izazove buru od ogorčenja u cijeloj zemlji. Pa i u samoj radikalnoj stranci, tome stubu svih Pašićevih radova, obrazovaše se razne grupe, koje su uzele pod oštar kritičarski nož politiku svoga glavešine, i otvoreno pokazivali raspoloženje, da sa polja teoretične kritike predju na polje praktične opozicije. Velikom mukom i trudom pošlo je Pašiću za rukom, da umiri te buntovne duhove, pozivajući jednog po jednog sebi, ulivajući im u glavu ono, što je njemu trebalo.
Pa pored svega toga on je bio primoran na jedan korak, koji je njemu, dušom i tijelom odanome Slovenu Rusije, teško morao pasti. On je preduzeo jedan korak u Petrogradu i podnio je Sazonovu memorandum, u kome je bio razložio, kolika bi velika pogrješka bila mjesto Austro-Ugarske ostaviti Italiju na Balkanu. On se šta više usudio, da se prema Rusiji postavi na načelo: Balkan balkanskim narodima! I on je proricao, da se u Srbiji neće nikada utvrditi mir, ako se njeni zahtjevi u potpunom obimu ne ispune. Odgovor, koji je on na to dobio, bio je značajan o pravoj ljubavi Rusije prema Srbiji. Zahtjevi Srbije vrlo su veliki, reklo se, ona se mora zadovoljiti time, da dobije Bosnu i Hercegovinu, i jedan dio Arbanije i Srijema. Kad se srpski poslanik u Petrogradu Spalajković takviin odgovorom nije dao zadovoljiti, nego je na Sazonova sve više i više navaijivao, odgovorio je ovaj: 'Rusija tu nemože ništa učiniti, a Srbija, ako hoće, može ratovati sa Italijom!'

III.
Položaj Srbije postao je istovremeno težak i uslijed toga, što je Rusija Srbiji s jedne strane mnogo obećavala, a s druge strane tražila od nje, da odstupi ona zemljišta, koja je ona već imala u rukama. Rusija je postajala Pašiću sve neugodnija, jer je tražila, bezuvjetni sporazum izmedju Srbije i Bugarske, a to je značilo toliko koliko žrtvovanje Maćedonije. To je znao Pašić tačno i to on svome narodu nije mogao dati. Vojska, koja je prije dvije godine prolijevala krv za Maćedoniju sva bi se digla bila protiv njega, pa i u samoj skupštini, dapače i medju prijateljima Pašićevim bilo bi došlo do otvorene uzbune. Pašićev je položaj bio užasan. S jedne strane srpski narod, koji nije htio ni riječi čuti o tome, da se ustupi Maćedonija, na drugoj strani božanska Rusija, koja je bez smilovanja zahtijevala napuštanje Maćedonije. Osjećaji Srbije, koja je zadnju kap krvi žrtvovala za sveslovensku stvar, bili su močnicima u Rusiji posve ravnodušni: jednom riječi mala je Srbija bila samo jedan instrumenat, mašina, koja nije smjela imati vlastite svoje volje. Već onda je morao Pašić, koga je njegova reklamna štampa bila razglasila kao najmudrijeg diplomatu, jasno vidjeti sudbinu svoje zemlje. Ali on je bio državnik srednje vrste, samo majstor intrige i laži, koji je ovim niskim i nečasnim srestvima htio polučiti velike cijeli. Moguće je, da je već onda on osjećao i počeo sumnjati u ljubav Rusije prema njegovoj zemlji. Ali to se nikada nije moglo primijetiti, jer je on i u tim časovima još bio pun pouzdanja. U ono je vrijeme u Nišu vladalo dobro raspoloženje, a Pašić se je starao, da se ono i ne smuti. Od vlade ovisna štampa, kao 'Samouprava' i 'Odjek', organ vlade mlado-radikala, zavaravali su narod i sa znanjem štampali lažne vijesti, u kojima je položaj entente, a time dakle i Srbije, prikazivan u najružičastijem svjetlu. Kroz okružne i sreske oblasti raširivao je Pašić iskrivljene vijesti, tako da u čitavoj zemlji niko nije imao ni pojma o onom, šta se u svijetu dogadja. Opozicija, koja nikada nije vjerovala Pašiću, nije apsolutno mogla dobiti kakovih informacija, pa ni sama vojna komanda, koja je bila u Kragujevcu nije bila od Pašića tačno informirana. On je često polazio u Kragujevac, ali danas još niko nezna, šta je on tamo pričao zapovjednicima vojske.
Poznato je samo jedno, da je izmedju ovih i Pašića bilo neprestano diferencija. Vojna je komanda htjela znati istinu, ali se je Pašić uvijek izgovarao, tako da u Kragujevcu jednako kao u čitavoj Srbiji nijesu vidili ponor, u koji je Pašić vodio zemlju. On je slijepo vjerovao Rusiji, pa se nije nikako mogao smiriti sa mišlju, da bi Rusija ikada mogla biti potučena. Pašićeva je vjera u Rusiju bila tim jača, što je sa Rusijom stajao i padao on, a i njegova politika. Tako je on postao slijepo oružje Rusije i ne na korist, nego na štetu svoje zemlje.
Došao je drugi maj 1915. a s njime i užasan poraz Rusa na Dunajcu. Naravno za Pašića ova odlučna bitka nije ništa drugo bila nego obična ratna epizoda, koja po njegovom mišljenju neće imati nikakvih utjecaja na tječaj i svršetak rata. Ako je tkogod u njegovoj blizini izustio i najmanju sumnju, tješio ga je Pašić, da će Italija stupiti u rat, šta se je i zaista dvadeset i jedan dan kasnije dogodilo. I ako on nije mnogo držao od talijanske vojske, ipak je on od oružane intervencije Italije očekivao dvije pogodnosti za entente. Po njegovom mišljenju morati će Austro-Ugarska znatne čete odpremiti na jugo-zapadnu granicu, a drugo je navještenjem rata Italije bio središnjim vlastima presječen i zadnji put, kojim su one dobivale životne namirnice i sirovine. Pašić se je ali i ovaj puta prevario. Ipak se je svatko u Srbiji veselio, što je Italija stupila u rat, jer se je ovo smatralo kao odlučni momenat u korist entente, pa ovo veselje nijesu pomućivale ni vijesti o porazima Rusa u Galiciji. Kada su izvještaji ruskog vojnog vodstva melanholični, Pašić ih je jednostavno ispravljao i revidirao. Francuski i engleski izvještaj donašala je štampa u cijelosti, od ruskih samo nekoliko redaka. Pašić je dakle ovim svojim postupkom jednostavno falsificirao javne dokumente.

IV.
Bismarck je jedanputa rekao: kad čovjek sjedi na krivom vozu, ne može na svakoj stanici prelaziti. Pašić, koji je vazda volio igrati ulogu Bismarcka Sr- bije, sjedio je u krivom vozu, u vozu, koji je njegovu otadžbinu vodio do si- gurne propasti, pa on nikada nije ni najmanje pokušao, da ovaj voz skrene pravim putem. Njegova osobna sudbina bila je preusko vezana s njegovom politikom, pa je on nije mogao promijeniti. Sto puta se može navesti u njegovu odbranu, da su ga zavele vlasti sporazuma, u prvom redu Rusija. Kad bi on zaista bio onaj veliki državnik, koji je htio vazda da bude, on je kraj svih ovih laži i obećanja morao vidjeti pravu istinu. Veliki Ijudi idu pravim putevima. Oni se kukavno ne uklanjaju zaprijekama i teškoćama, oni im se ne ugibaju stranputicama, nego imadu odvažnosti za istinu i ovo je njihovo najbolje oružje. Ali oni su državnici, ljudi, kojima je stvar uvijek preča od njihove vlastite ličnosti. Pašić je ali intrigant, koji se služi sitnim i najsitnijim srestvima, koji nikada ne zaboravlja kod stvari, za koje se bori, koje će koristi donijeti to njemu lično. Naravna je posljedica ovog neotadžbeničkog vezivanja državnih i ličnih interesa, da stvarni neuspjesi donašaju velike lične štete. Kad Pašić nije htio napustiti svoje lične interese, morao je ostati u krivom ruskom vozu, jer samo je tako mogao misliti i nadati se, da neće konačno propasti. On se je u to čvrsto nadao, jer ova je nada bila njegov jedini spas. Svom narodu naravno morao je on ovu nadu sugerirati, pa kada su se uzredali dogadjaji, koji nijesu odgovarali ovoj njegovoj nadi, morao je on ove dogadjaje iskriviti: on je morao lagati, da narod uzdrži u nadi i da taj narod svoju sudbinu neuzme uvoje ruke, pa da tako nepropadnu i najviši lični interesi Pašićevi. U ovom svom neugodnom položaju Pašić je našao u Rusiji sve samo ne pomoć. U julu 1915. godine, kada se je spremala bura ofenzive austro-ugarske i njemaćke vojske protiv Srbije, zahtjevala je Rusija energično, da se Srbija obveže Bugarskoj, da će ona potpuno izvršiti ugovor 1912. godine t. j., da će Bugarskoj ustupiti Maćedoniju. Bugarska je zahtjevala, da Srbija odstupi Maćedoniju odmah, a Pašić nije mogao ni da zadovolji zahtjevima Rusije. U ono je vrijeme došlo u tajnim sjednicama skupštine do žestokih ličnih napada protiv Pašića. Kada je on jednom tražio od skupštine povjerenje, uskratila mu ga je liberalna stranka. Naravno on je mogao nastaviti svoju štetnu politiku, jer većina, koju je on imao u skupštini, bila je jednako lično interesirana kao i on. Sa ovom politikom padao je Pašić, a padala je i čitava radikalna stranka. Medjutim je kralj Petar sjedio u Topoli i sadio kupus.
Nastupila je nova neugodnost za Pašića kada su sile sporazuma koncem jula, a početkom avgusta tražile, da Srbija započne sa velikom ofenzivom. Pašić je ovaj zahtjev predložio vojnoj komandi, a ova ga je i jednostavno odbila. Srpski je generalštab izjavio, da Srbija može samo onda preduzeti ofenzivu protiv Austro-Ugarske, ako će istovremeno započeti ofenzive Rusije i Italije. Pošto Rusija, a ni Italija nijesu bile u onaj čas sposobne za otenzivu, ostala je srpska vojska u miru i čekala.
Medjutim se doznalo u Nišu, da je Pašić odbio priliku sklopiti častan mir. Govorilo se, da je Srbija mogla sklopiti mir bez ikakove štete za sebe. Pravim poštenim patriotama bila je na ove glasove o miru situacija jasna. Središnje su vlasti tražile vezu sa Turskom i pošto put za Carigrad vodi preko Srbije, trebalo je Srbiju pregaziti. Srbija bi bila očuvana od svake nesreće, da je Pašić primio ponudu središnjih vlasti, jer Srbija je mogla napredovanje Austro-Ugarske i Njemačke sprječavati, ali nikada ne suzdržati. Svako je mogao primijetiti, da je u ono vrijeme štampa Austro-Ugarske monarhije vrlo umjereno pisala o Srbiji. Sile sporazuma naravno su odmah osjetile o čemu se radi, pa je ruski poslanik u Nišu dobio nalog, da energično pita Pašića u koliko je istine o vijestima o miru. Pašić, vjerni sluga Rusije, dao je znamenit odgovor: 'Srbija živi i umire sa Rusijom'. Barem ovom zgodom Pašić je mogao biti iskreniji i reći: Ja živim i umirem sa Rusijom. Jer politika, koju je Pašić ovaj čas vodio kada je odbio sve ponude za mir, nije bila politika zemlje i otadžbine, nego, njegova lična poliiika. Jer je Pašić vazda vodio samo ličnu politiku, morala je Srbija stupiti u beznadežnu borbu protiv dviju najjačih vojnih vlasti i protiv Bugarske, Srbija je morala propasti.
Beogradske Novine, 41/1916.

Današnji Beograd.
Utisci sa puta švajcarskog majora du Bois.

_{Švajcarski major du Bois pun je hvale za austro-ugarsku upravu u Srbiji, koju je tu skoro upoznao iz sopstvenog posmatranja. Evo šta on piše u 'Breslavuer General-Anzeiger' o svojoj posjeti u Beogradu.}
Beograd je mnogo stradao od topništva. Borba prilikom juriša na grad bila je grozna i oknočana uličnom borbom, čiji se tragovi još i danas vide na zgradama. Ja cijeniin, da je polovina domova beogradskih pogodjena topovskim metcima, polovina od njih prošla samo s lakiin povrijedama, koje su dosad i opravljene, dok je oko 15% od cjelokupnog broja domova više manje porušeno. Naprotiv, crkve su ostale nepovrijedjene, isto tako i javne zgrade, od kojih su samo njeke lako oštećene, što će se u brzo popraviti. Ulice su opet očišćene od ruševina, mnogobroje rupčage pričinjene granatama, ispunjene su, kamena i drvena kaldrma dovedena je opet u red, raztrgnute kanalizacije i vodovodi potpuno su opravljeni, postrojenje za električno osvjetljenje opet funkcionira i grad se blista u svjetlosti, tramvajske pruge opet su otpočele redovnom vožnjom, jednom riječi, javna uredjenja stavljena su opet u djelovanje i saobraćaj funkcionira bezprijekorno.
U gradu je za divljenje velika čistoća. Trgovački je obrt poslije potpunog zastoja opet oživio. Trgovački su dućani većinom otvoreni, isto tako hoteli i kavane. Sve se namirnice u Beogradu mogu opet nabaviti, i ako su luksuzni predmeti naravno vrlo skupi. Za najpotrebnije stvari odredjene su umjerene cijene. Postepeno se gradjanstvo vraća svome uobičajenom načinu života i Iaća se posla Kada čovjek s večera i nedeljom posmatra lijepo odijelo dama po ulicama i šetalištima, onda jedva da pomisli na strašnu krizu, a na nju ga samo podsjeća veliki broj osoba u crnini. Saobraćaj između civilnog stanovništva i trupa je korektan i ne opaža se znak razdraženja. Stanovništvo se ne uklanja ispred vojnika, sa njima posluje, a kao se mora primjetiti, veliki dio austro-ugarskih vojnika je iz Hrvatske, Bosne, Dalmacije itd., koji govore istim jezikom kao i stanovništvo.
Vojna je uprava mnogo učinila za podizanje blagostanja gradjanstva u Beogradu. Za one, koji traže rada, uredila je posredničke urede, koji omogućavaju, da svaki ponovo otpočne posao, a i sama drži u poslu na javnim radovima veliki broj radnika i radnica. Preduzela je još i energične mjere, da čistotom osigura narodno zdravlje. Postoji zdravstvena komisija, koja često izriče kazne zbog nedovoljne čistoće po prodavnicama. Ona se brižIjlvo zanima i pitanjem o sirotinji i razdaje osim odjeće iz dana u dan i hranu nevoljnima.
U Beogradu izlazi i jedan dnevni list, za sada na njemačkom i srpskom jeziku, a u skoro će početi da iziazi i na magjarskom jeziku. Ovaj časopis uredjuje jedan rezervni časnik, koji je u gradjanskom životu urednik jednog bečkog lista. Časopis donosi sve zvanične izvještaje ne samo središnjih sila, već i sila sporazuma, i time utjeruje u laž izvjesnu štampu, koja tvrdi, kao da taj časopis priča svojim čitaocima, da su Nijemci osvojili Verdun, a Turci forsirali Sueski Kanal.
Gradska uprava, riješila je jedno pitanje, o kome su mnogo lupale glavu i uprave naših švajcarskih gradova, a to je pitanje o kinematografskim pozorištima, i to na najjednostavniji način time, što je za svoj račun otvorila dva takva pozorišta, kojima samo upravlja i razumije se, dobre prihode postizava, te ove upotrebljava za dobrovoljne ciljeve. I ako je stanovništvo predje mnogo stradalo, te to i sad osjeća, ipak se već opaža dobro djelovanje preduzetih mje ra od strane vojne uprave. Ovo se bolje nego ičim drugim dokazuje slijedećom činjenicom: Prije pada srpske vladavine brojao je Beograd s predgradjima oko 120.000 stanovnika. U oktobru 1915. godine pao je taj broj na 40.000, a sad je opet skočio na 60.000. A taj se broj neprestano penje, jer se svakim danom vraćaju srpski iseijenici u Beograd.
Beogradske Novine, 147/1916.

Položaj Srba pod vlašću sila sporazuma.

I.
Silna karakteristika odnosa i položaja u krugovima Srba, koji se sada bave u inostranstvu, rukovodi nas da se malo pozabavimo s novim tipom srpske emigracije. Pod srpskom emigracijom razumijevamo one Srbe, koji su prilikom dogadjaja od prošle jeseni ma iz koga razloga našli za shodno da pobjegnu u inostranstvo, ili su bili prinudjeni da odstupe sa ostacima srpske vojske. Većinom su to bili imućni i ugledni ljudi, kojima je pošlo za rukom, da se na vrijeme prebace preko granice i da se dokopaju koje neutralne iii savezničke zemlje. Oni što zaostaše, koji većim dijelom pripadaju siromašnoj klasi, zavidljivo su gledali te 'srećne ljude', kojima je pošlo za rukom, da se još blagovremeno sklone ispred strahovite vladavine austro-ugarske vojske, koja se očekivala, i koji će sad u mirnom skloništu prijateljske zemlje moći sačekati svršetak rata. A emigrirani Srbi, kad su stali nogom na savezničku zemlju sjetili su se s bolom i iskrenim saučešćem svoje braće, koja će sad izvjesno morati podnijeti do kraja tešku sudbinu slomljenih naroda.
Od tada je prošlo tri četvrti godine, dovoljan razmak vremena za kritično ispitivanje tadanjih nada i strahovanja.
Posmotrimo prvo stanovništvo, koje je ostalo. S punim pravom možemo izjaviti, da i medju njima od najokorjelijih i nepomirljivih protivnika Austro-Ugarske, koji c. i k. četama ne mogu oprostiti što su samostalnu Srbiju slomili, nema ni jednoga, koji bi danas još zbog toga osjećao bol, što je propustio, da u zgodno vrijeme pobjegne u inoštranstvo. Od grozeće strahotne vladavine osvajača nijesu oni ništa osjetili. Čvrstom rukom I odlučnom voljom pristupila je austro-ugarska uprava zadatku, koji ju očekuje, da ponovo stvori redovne prilike. Vijerni pratilac čvrstine pak bila je blagost i pravičnost. Gdje su lijepe riječi, prijateljske napomene obećavali uspjeh, nigdje se tu nije upotrebljavala kakva oštrina i strogost. S najboljom voljom i bogatim srestvima, koja austro-ugarskoj vojsci stoje na raspoloženju, radilo se na tome, da se srpskom narodu povrati mir i zadovoljstvo, ti osnovni uslovi napredovanja.
Taj je rad uspjeo. Svi neutralni, koji su u posljednje vrijeme putovali po Srbiji, dali su izraza svome divljenju o tome, kako je to moguće, da se u tako jako opustošenoj zemlji i srazmjerno za tako kratko vrijeme povrati redovan život u tako visokoj mjeri. Stanovništvo, koje je u najvećem strahu očekivalo c. i k. vojsku i strepilo za svoj život i svoje imanje, sa svim se prevarilo. Mjesto krvoločnih tirana ono vidi iskrene prijatelje, koji se trude da poboljšaju sudbinu srpskog naroda.
Ne manje jako prevarili su se i Srbi, koji sad u inostranstvu žive. Ono što su očekivali, moguće je da su u početku i našli, ali su mjeseci prolazili, rat još neprestano traje, Srbija se čvrsto nalazi u rukama Austro-Ugarske i položaj se emigriranih Srba temeljno izmijenio.
Nestalo je one prekomjerne iskrenosti, kojom su u početku srpski bjegunci u savezničkim zemljama bili primljeni, a nestrpljenje, zlovolja, male neprilike bolna peckanja ogorčavaju sada život emigriranim Srbima. Ostaci srpske vojske, s čijim su se spasenjem siie sporazuma tako mnogo hvalile, nemaju nikakva uzroka, da tome 'spasenju' budu naročito blagodarni. Suprotno uvjeravanjima sila sporazuma i njihovih vlastitih vodja oni su opet otjerani na kasapnicu. Veliki dio mora kod Soluna engleskim i francuskim saveznicima da vrši izmećarsku službu i da stoji na najopasnijim mjestima, opet drugi dijelovi leže pred Verdunom, da za višu ideju odmazde budu od stranih zapovjednika povedeni u sigurnu smrt. Tako što nijesu sebi zamišljali srpski borci, kad su bili Krfu na domaku. Tada su obećavale sile sporazuma, da će srpskoj vojsci povratiti Srbiju, sad pak oni vide, da oni treba da osvoje Francuskoj Elsas!
Emigrirani Srbi moraju sad mirno uviditi, koliko su se prevarili kako u neprijatelju, Austro-Ugarskoj, tako i u prijatelju silama sporazuma. Neprijatelj brigu brine i čuva zaostali dio srpskog naroda od uništenja, 'prijatelj' međutim vodi srpsku omladinu, koja je dopala u njegovu vlast, za svoje ciijeve u smrt, a Srbima, koji sa za vojsku nesposobni i kod njega potražili zaštite, pretvara život u pravi pakao. Tako neumoljive istine sve jasnije kazuju, kojim putem treba srpski narod da podje, pa da spase svoju budućnost!

II.
Jedan ugledan Srbin, koji je u doba zaposjednuća Srbije bio još oduševijen pristalica radikalne stranke i neprijatelj Austro-Ugarske, šalje nam sad jedno pismo, u kojemu nam javlja za gorka iskustva, što ih je on učinio kod 'savezničkih sila sporazuma', sa željom, da obavijesti svoje ovdašnje sunarodnjake. Pisac ovoga pisma bio je duže vrijeme u Švajcarskoj, Francuskoj, na Krfu i Solunu, prema tome može mu se vjerovati da govori na osnovu vlastitog iskustva. Prikazat ćemo čitaocima u glavnom sadržinu njegovog pisma, izostavljajući njeke stvari lične prirode:
'U prkos intenzivnome radu srpskih agenata u Švajcarskoj, do sada nije pošlo za rukom, da se skloni na povratak na Krf veći broj Srba, te je otišlo samo njekoliko jadnika, koji nijesu imali od čega da žive. A nije propušteno nikakvo sredstvo, da bi se u tom pogledu postigao uspjeh. Konzulati su obustavljali izdavanje pomoći, a činovnicima izdavanje plate.
Srbi nemaju povjerenja u sile sporazuma, jer su dogadjaji posljednjih mjeseca kod ovdašnjih Srba znatno podigli ugled središnjih vlasti, a smanjili ugled sporazuma. Od ruske se ofenzive Srbi ne nadaju bog zna čemu. Izvještajima francuskih i zapadno-švajcarskih listova vrlo malo vjeruju, pa i opšte ne vjeruju. Kako Francuzi, tako i Talijani gaje najveće nepovjerenje prema Srbima i pokazuju to u svome držanju prema njima. Srbin, pa ma imao i potpuno ispravan pasoš ne može prijeći francusku ili talijansku granicu, koji su to ipak pokušali, zadržavani su po osam dana na granici, izlagani svima mogućim šikanama, te najzad vraćeni sa granice. Nepovjerenje je sila sporazuma, a specijalno Francuza prema Srbima toliko, da su srpski pukovi na Krfu, u Biserti i najzad sada u Solunu smješteni odvojeni jedan od drugog, da bi im se onemogućilo medjusobno opštenje. Na Krfu bilo je strogo zabranjeno medjusobno posjećivanje vojnika iz puka u puk. Isto što i za vojnlke važilo je i za same srpske časnlke. Nlje čudo što je tako nedostojno ponašanje izazvalo veliko ogorčenje u cijeloj vojsci, a naročito časničkom zboru.
'Beogradske Novine', koje su nalažene kod srpskih vojnlka po logorima na Krfu, zaradile su strogu kaznu onima kod kojih su nadjene, te je priprećeno, da će se i u buduće strogo kazniti svaki, koji čita i širi 'Beogradske Novine'. Svi nadjeni egzemplari 'Beogradskih Novina' zaplijenjeni su i preduzete su mjere, da se stane na put njihovom širenju. Pred odlazak sa Krfa za Solun ovladala je medju srpskim vojnicima grdna radost. Ljudi su bili van sebe od ushićenja. Ali toj radosti nije bio uzrok zato što će se oni vratiti opet u rovove, nego što će se jednom izvući omrznutog francuskog gospodarstva i što će im bitl data mogućnost, da jednog dana pobjegnu svojim kućama u Srbiju. Stotine srpskih vojnika zakleli su se na Krfu, da će onoga časa, kad se budu našli na drugoj obali Jadrana baciti puške i poći u Srbiju, pa ma i morali potucati se po amautskim krševima.
Oko sredine aprila pronio se na Krfu glas, da će pored srpskih časnika srpskim četama zapovijedati i francuski oficiri, što je izazvalo najveće nezaddvoljstvo u srpskim časničkim krugovlma, gdje se to smatralo kao uvrjeda časti nanijeta srpskim časnicima. Oko srpskih logora po Grčkoj postavljen je, kao što je to bilo na Krfu, francuski oružnički kordon.
Srpska regrutna i superreviziona komisija, koja je ovih dana stigla u Ženevu pod komandom rezervnog pukovnika dr. J. Žujovića i dr. Jašića do sada nije mogla otpočeti svoj rad, pošto još nema za to dozvolu od švajcarske vlade. Trojica članova komisije proveli su jedno veče u restauraciji hotela 'Terminusa' u krugu velikog broja tamošnjih Srba, te se tom prilikom poveo razgovor o raznim stvarlma. Na kraju razgovora podiže se jedan beogradski trgovac i ugledni radikal i obratio se ovim rijećima dr. Jašiću: 'U ime srpskoga naroda ja apelujem na tebe kao Srbina prijatelja i čovjeka, da ne tražiš od nas kakvu bilo žrtvu koja bi bila namijenjena ne našoj otadžbini već sudjenicima. Mi smo do sada platili već i prekomierni danak u krvi, a bio bi zločin da se sada žrtvuju i poslednji naši Ijudi'. Dr. Jašić odgovorio je doduše sa rezervom, ali je opet jasno dao razumjeti svima prisutnima, da će ova superrevzija biti samo forme radi, da bi se zadovoljile želje sila sporazuma.'
Beogradske Novine, 150/1916.

Budućnost Srbije.

U Švajcarskoj se tu skoro pojavila jedna brošura, koja se sad mnogo čita u tamošnjim srpskim krugovima. Napisao ju je g. Milan Stojadinović pod naslovom 'Naša budućnost'. Pisac polemiše sa onima, čija je vjera pokolebana, te koji tvrde da je srpski narod u toku rata iz svega onoga što je predhodilo, toliko pretrpio da se o nekoj njegovoj budućnosti u opšte više ne može govoriti. Pisac veli, da iz svega toga mora proizilaziti samo činjenica, da kod preostalih mora da se razvije svijest o srpskoj tragediji, a na osnovu toga još mnogo veći pojmovi o dužnosti. Pojedinci propadaju, ali narodi ostaju, te poslije mnogih patnji i lutanja najzad moraju naći pravi put.
Nacionalni život, veli pisac dalje, mora se prenijeti na sasvim druge osnove, moraju doći sasvim novi ljudi. Ne vrijedi se mnogo zadržavati pitanjem, jesu li srpski narod i srpska vlada prouzrokovali rat, jesu li ga mogli spriječiti. Mali narodi ne mogu i nijesu nikad mogli ma šta izazvati: oni su prosto uvučeni u sukob velikih sila. Nikakva srpska poltika nije mogla ukloniti sa svijeta činjenicu, da put za Carigrad vodi kroz Srbiju.
Cijela se Srbija slaže u tome, da se mora stvoriti jugo-slovenska država. No ovo se do sada stalno stavljalo idealistima, koii su tražili metafizičke osnove – jugoslovensku umjetnost, jugoslovensku religiju, jugoslovensku modu, ali su pri tome smeli s uma ono što je najvažnije: da stvore jugoslovensku demokraciju.
Naša Golgota na putu kroz Arbaniju pokazala je veličinu srpskoga naroda, ali je jednovremeno pokazala kako naš državni organizam i njegovi organi ni iz daleka nijesu na visini. Trijumfalni pohod balkanskih ratova nije, kao što se to očekivalo prokrčio put socijalnoj reorganizaciji, nego samo ograničenoj sebičnosti i špekulacijama. Izgledalo je da su činovnici smatrali kao svoju srpsku nacionalnu dužnost, da učestvuju u državnim liferacijama, dok su pojedinci i pojedine koterije gomilale velika bogatstva, srpski je narod na artiji potpuno ravnopravan sve većma siromašio, te ga je čekaia sudbina proletarizovanja. Stranački se život počinjao sve većma ograničavati na borbu oko masnih sinekura, liferacija i t. d. Na štetu srpskoga naroda, koji je sa bezprimjernom hrabrošću odoljevao nadmoćnijem protivniku postadoše milijunarima Iiferanti djonova od artije i rdjavoga brašna. Ovi su Ijudi umjeli tako vješto da prikriju svoje mahinacije pred javnošću, da su njihove smicalice u potpunosti izašle na javnost tek poslije evakuacije zemlje, a to je, ma kako tragično to izgledalo, bila sreća u nesreći. Jednovremeno se pokazala u najvećoj mjeri nedovoljna organizacija i zbunjenost, vanredna mjera sebičnosti i bezobzirnosti prema narodnim interesima. Vojnici i gradjani umirali su za vrijeme odstupanja od gladi, a u magacinima bile su nagomilane ogromne količine materijala, koji se nijesu mogli iskoristiti zahvaljujući nedostatku reda.
Poslije ovih nesretnih iskustava sa srpskom demokracijom, pod kojom su se krili činovnička korupcija, egoizam, halapljivost, u srpskom se narodu pojaviia težnja da raskrsti sa demokracijom, ma da krivica nije bila do same demokracije, već do ljudi, koji su te ideje zloupotrebljavali radi svojih ličnih irteresa. Naši su vodeći političari sa izvjesnim brojem časnih izuzetuka, stalno bili spremni na najsumniivije smicalice, ako su se pomoću njih mogli nadati da će njima zadobiti one, od kojih su mogli očekivati, da će moći da doprinesu njihovoj izbornoj pobjedi. Članstvo u stranci često je značilo kao neka dionica u svima nezakonitim koristima do kojih bi ta stranka mogla doći, pa je na osnovu toga mnogo izgubila objektivna i načelna stranačka borba. U mjesto da napredujemo mi smo pošli u nazad; no dok su višl slojevi biti prožeti korupcijom, narodna duša u užem smislu, duša širih narodnih slojeva ostala je čista nepokvarena.
Srpski radikalizam, koji je u početku po osnivanju stranke bio vrlo iskren, počinjao je da dobija, što je duže bio na vlasti izvjesne atribute reakcije. Program je počinjao da se sve većma krnji, a sami radikali, koje su u početku njihovi protivnici nazivali 'bezgaćnicima', postajali su velikim djelom špekulanti, koji o programu baš nijesu ni toliko voljeli da govore. Korupcija je počinjala da obuzima sve grane društvenoga života, a članstvo u vladajućoj stranci kanda je značilo u mnogo slučajevi i pravo na sve moguće više ili manje nezakonite povlastice. Zanemarivan je rad na podizanju narodne prosvjete i narodnog zdravlja. U Beogradu na primer konstatovala je regrutna komisija dosta znatan procenat regruta, koji boluju od tuberkuloze. Bilo je u zemlji okružnih gradova čije bolnice nijesu odgovarale savremenim zahtjevima, a broj nepismenih bio je kod nas u Srbiji toliki kao što je samo u vrlo malo evropskih država. Sam ministar pok. dr. Paču, dakle jedan od najuglednijih radikala, rekao je jednom prilikom, da je srpski poreski sistem, bio najnepravedniji u celom svetu. Kod nas su neposredne poreze veće nego u jednoj državi na svijetu te predstavljaju 75 na sto državnih prihoda. Kod progresivne poreze, ostalo je pri tome da narod sve većma stenje pod teškim poreskim teretima, kojl su kočiii njegov napredak. I opšte pravo glasa nije biio do kraja izvedeno, tako da je bilo mnogo hiljada srpskih gradjana, koji nijesu imali pravo glasa. Broj ovih poIitičkih bespravnika stalno je rastao, i u podacima državne statistike, koji su iziazili svake pete godine moglo se naći vrlo značajnih brojeva o stalnoj proletarizaciji i materijalnom nazatku srpskoga naroda.
Polazeći tim putem srpski radikalizam počinjao je zadnjih godina da prima mnoge konzervativne pa i reakcionarne tendencije, kao što je težnja za stvaranjem gornjega doma i drugih konzervativnih ustanova. Bilo je medju njihovim prvacima ljudi, koji nijesu imali drugih programa, nego li želju za ličnim obogaćivanjem.
Poslije Kumanova i Bregalnice dobili smo uvećanu Srbiju pod parolom oslobodjenja naše braće. Ali stanovništvo novih krajeva bilo je u prvo vrijeme isključeno iz srpskoga ustava, a njime se upravljalo poznatom uredbom, koja nije baš bila u znaku slobodoumnih ideja. Za prvih nekoiiko godina bio je za novooslobodjene Srbe predvidjen čisto politički režim, a mnogi nesposobni činovnici dobiii su više položaje u novim krajevima. Nije se pristupalo riješavanju agrarnoga pitanja, te je do dalje naredbe ostajao sistem, što ga ostaviše turske paše. Filijale banaka osnovane u Maćedoniji bavile su se samo lukrativnim poslom prodaje imanja. Stanovništvo je i dalje ostajalo u zavisnom položaju. Mnogi ugledni poslanici odoše u ovaj novi eldorado, da tamo steknu nešta za sebe. Čak i samo Kosovo Polje, hram srpske zavjetne misli, počinjalo je da prelazi u ruke ove gospode.
A zar ćemo pod tim režimom, sa tim istim Ijudima da stupimo u novu Srbiju? Zar na taj način da dokažemo Evropi potrebu naše državne egzistencije? Užasna je samo pomisao na to... Ako ne budemo našli hrabrosti i snagu da se rasičistimo s ovim zlom, onda za nas važe riječi slavnoga Dantea: lasciate ogni speranca…
Ova je brošura zabranjena u Francuskoj. Ovu je uslugu učinila francuska vlada srpskoj, pošto se g. Pašiću i njegovim drugovima u kabinetu svakako nijesu dopala razlaganja brošure. No stoga ova razlaganja ipak ne gube svoju zanimliivost.
Beogradske Novine, 187/1916.

[attachment=1]

Opasna igra.
Lažne vijesti o c. i kr. upravi u Srbiji.

Pariški 'Matin' čiji bezobzirna Iažljivost, razvijena u toku rata predstavlja vječitu mrlju na zalutaloj francuskoj 'kulturnoj naciji', u svojim najnovijim brojevima objavljuje niz članaka o sadašnjem stanju u Srbiji. U prva dva članka opisuje se sadašnje stanje u oblastima Srbije zaposjednutim c. i k. četama. Ovaj opis sadrži toliko podlosti, kleveta i nesavjesnosti, da ne možemo a da se ne zanimamo tom paskvilom, te da je prikažemo u pravom svjetlu. Izgleda, da se članak osniva na obavještenjima iz srpskoga izvora. Izgleda, da su ga inspirisali Srbi, koji su do skora živjeli u Srbiji, tako da su se mogli uvjeriti šta je austro-ugarska uprava sve učinila za stanovništvo Srbije, koja se zvanično još jednako nalazi na ratnoj nozi sa monarhijom. Tim je za veću osudu, što Ijudi, koji su se mogii uvjeriti o pravoj istini, mogu toIiko da se zaborave, te da iznesu takva izvrtanja i laži, kao što je to slučaj u pomenutom članku 'Matina'.
Taktika ovih članaka vrlo je prosta i providna. Sve nezgode, koje se ne daju izbjeći i jednoj osvojenoj zemlji, pretjeruju se u beskrajnost, a uz njih se izmišljaju nekakva zvjerstva, te nekake strahote, koje se u Srbiji nikada nijesu dogodile, a koja se neće ni dogoditi s obzirom na postupke kojim su zapojeni rukovodioci današnje uprave u Srbiji. Te se laži razgradjuju u čitave senzacione romane te se u tome vidu serviraju francuskoj publicl, koja u tim stvarima naravno ne može imati nikakvog vlastitog suda.
C. i kr. vojna glavna gubernija u Srbiii, najviša upravna vlast u neprijateljskoj zemlji Srbiji, osvojenoj silom oružja, a uz mnoge bolne zrtve, postavila je sebi kao princip za svoj rad načelo, da Austro-Ugarska nije povela ovaj rat protivu nevinog i zavedenog stanovništva, već protivu nesavjesnih vodja narodnih, te da se obmanuti narod ne uzima na odgovornost za grijehove i greške tih vodja.
S obzirom na to načelo austro-ugarska uprava radi evo već deset mjeseci na tome da zemlji, teško opustošenoj u toku četiri ratnih godina povrati opet miran i normalan život. Ko zna kako je u Srbiji izgledalo u jesen 1915. godine, a ko je u stanju da rasmatra njeno sadašnje stanje, taj može ocijeniti, kakav je silan rad ovdje izvršen, a mora steći uvjerenje, da i najzakletiji neprijatelj monarhije ne može ovoj odreći svoje priznanje za taj rad.
Trgovina i zanati opet su u normalnom toku, poljoprivreda vrši se opet u punom obimu, a racijonalnije se obavija nego li ikada dosad. Stanovništvu je stavijeno na raspoloženje stoka za rad i poljoprivredni strojevi, a vodjeno je strogo računa, da ni jedan kraj plodnoga zemljišta ne ostane neobradjen. Na sve strane ponovo su otvorene škole, te je time pružena mogućnost podmlatku, kojemu je u toku dugih ratnih godina prijetilo podivljavanie, da se snabdije za budućnost oružjem znanja. Željeznice svuda saobraćaju i još se dalje izgradjuju, iskvareni srpski drumovi popravljaju se i podižu se novi. Svuda su prema najmodernijim zahtjevima izvedene mjere za podizanje narodnoga zdravlja, koje se i u najudaljenijim selima nalazi na stupnju kao nikada dosad. Poslije čitavog niza godina, Srbija je ovog ljeta prvi put bila poštedjena od kolere i zaraznog trbušnog tifa. Lična i imovna bezbjednost u cijeloj je zemlji apsolutno zagarantovana primjernim radom na javnoj bezbijednosti. Nevolja i oskudica, ove neminovne posljedice svakoga rata, ograničene su po mogućstvu obimnim i širokim dobrotvornim ustanovama, a srpski državni člnovnici i njihove porodice, napušteni od vlastite vlade, spašavaju se od nevolje redovnom i mjesečnom pomoću. Kanalizacija i električna postrojenja, ulični objekti i parkovi ponova su dovedeni u red. Velikim smislom za čistoću i red učinjeno je da sad ulice pružaju gotovo prijatniju sliku nego li pod srpskom upravom. Svi organi c. i kr. uprave, a na čelu glavni činioci vojne gubernije dali su se jedinstvenom energijom na to, da izliječe rane, što ih je izazvao rat stvoren krivicom srpske vlade, te da se teško iskušanom narodu vrate opet redovne prilike.

'Matinovi' inspiratori mlsle, da crtaju sliku današnje Srbije. No ova slika ne sadrži niti jedne crte, koja bi makar i dodirivala gorepomenute činjenice, čija je istinitost poznata svakom pojedinom čitaocu. U tim člancima nalazimo samo klevete i pretjeranosti: Ništa ne mijenja stvar što se u interesu što veće vjerodostojnosti u člancima pominju i imena nekih visokih dostojanstvenika u guberniji. U mjesto da makar najsuvoparnijim riječima pomene nešto o pozitivnom radu c. i k. gubernije, ova informacija priča svojim čitaocima medju ostalim, kako se beogradski trgovački lokali otimaju ranijim vlasnicima i predaju tudjinciina. U kafanama - priča nam 'Matin' u sumornoj pozi - vidjaju se samo Austrijanci i Nijemci. Domaći Srbi u opšte ne dolaze u kafanu! Pošta funkcijrniše samo za Beograd, Valjevo, Palanku i Gornji Milanovac. Sa drugim se mjestima ne može opštiti. Stanovništvo se maltretira, zlostavlja od strane poiicijskih činovnika i bez ikakve krivice i bez sudjenja odvlače se žene i djeca, kao i starci u untrašnjost monarhije. Oni pak, koji ostaju u Srbiji pljačkaju se do gole kože.
Članak se završava vatrenom optužbom protiv barbarske Austro-Ugarske, koja sa osnovom uništava Srbiju i koja je u tu svrhu ustanovila najnemilosrdniji teror.
No 'Matin' i njegovi obavještači zaboravljaju,da je odvojenje neprijateljskih državljana, interniranje, specijalni pronalazak sila sporazuma, koju je lord Kitchener za vrijeme burskoga rata u veliko eksperimentalno oprobaо, a koja je odmah u početku rata u Engleskoj i Francuskoj nevjerovatnom rafinmanom izvedena. U Francuskoj i Engleskoj sabrani su svi neprijateijski podanici bez razlike na spol i doba godine, bez obzira na to u kojemu su se kraju zemlje nalazili, u koncentracijonim logorima, gdje su izloženi najsvirepijem postupanju i najnepotpunijoj ishrani, tako da se veliki dio austro-ugarskih i njemačkih podanika interniranih u Francuskoj i Engleskoj, - tim dvjema 'nosiocima kulture', - uslijed patnji, koje su morale pretrpjeti duševno i tjelesno nalaze u žalosnom položaju. U Srbiji ovaj je francusko- engleski pronalazak priveden u djelo samo na muško stanovništvo sposobno za oružje, i to iz vojničkih razloga, a ne iz osvete kao kod sila sporazuma. Srpski obavještači 'Matina' nijesu se obratili na pravu adresu kada u stupcima francuskoga lista protestvuju protiv interniranja. Tako isto tvrdjenje da domaći Srbi izbjegavaju beogradske kafane ne može se uzeti u obzir. Jedan pogled na uvijek pune kafane i restauracije beogradske pokazaće, da domaći svijet u prkos rata ne izbjegava ovo zadovoljstvo. Da pošta saobraća po cijeloj zemlji, a da nije ograničena samo na četiri mjesta i suviše je dobro poznato. Isto je tako poznato, da svaki Srbin, koji se vrati u Beograd bez ikakve teškoće dobije na slobodno raspolaganje svoj trgovački lokal i da pri odobravanju trgovačkih i obrtnih koncesija domaći imaju prvenstvo pred tudjincima.
Austro-ugarska uprava zadahnuta je željom, da srpskom narodu po mogućstvu ublaži surovost ratne sudbine. Ona u tome polazi sa pretpostavke, - to neka je još jednom naglašeno, da nije srpsko stanovništvo, već samo srpska vlada neprijatelj Austro-Ugarske monarhije. Stanovništvo je do sada potpuno odgovorilo toj pretpostavci, te mu je njegovo lojalno držanje donijelo i koristi. Takve lažne predstavke, kako ih publikuju povjerenici 'Matinovi', samo mogu donijeti štete stanovništvu.
C. i kr. glavna gubernija riješena je, da na dalja lažljiva opisivanja stanja u Srbiji odgovori time, što će onakve prilike, kakve po opisu neprijateijske štampe stvarno već postoje u Srbiji, zbilja i uvesti u zaposjednutom području. Ako srpski obavještači stranih listova opet budu navodili, da stanovntšivo u Srbiji ne može pohadjati kavane, onda će se donijeti odredbe, da tako zbiIja i bude. Ako se opet budu pojavile žalbe da ovdje ne funkcijonišu pošte, onda dobro, onda one u istinu neće raditi. A tada će se povesti računa i o tome, da 'Beogradske Novine' više ne budu veza izmеdju inostranstva i domaćeg pučanstva time što će objavljivati saopštenјa, koja će se poslije iskoristiti u neprijateljske svrhe.
C. i kr. uprava više nije voijna da i dalje dopusti, da se ona najgadnije kleveta u stranim listovima, dok se ona ovdje sa najvećom blagošću ophodi prema stanovništvu. Ovo je ozbiljna opomena; ako ona ne bude koristila, povući će za sobom bezobzirno posljedice.
Beogradske Novine, 204/1916.

Manija lažl.

U svoje smo vrijeme više nego je bilo u opšte potrebno reagirali na ispade anonimnih članaka, koji su izašll u pariškom 'Matinu' i 'Tempsu' protiv carsko i kraljevske vojne uprave u Srbiji. Mi se uopšte nebi nikada ni obraćali na ispade ove pariške štampe, a najmanje na ispade jednog 'Matina', nego su naši reci bili više upravljeni samon piscu i njegovim dostojnim pomagačima. Htjeli smo, da ih upozorimo na vrlo opasan posao, kojeg su se bili prihvatili u navodnom svom otadžbeničkom žaru. Carsko i kraljevska uprava imaće potpuno pravo, ako bude u buduće poprimila najoštrije mjere, da spriječi ovakav nepošten način borbe, jedino moramo žaliti, da će od toga trpiti ne samo nedužni, nego i najnedužniji.
Anonimnom stranom doušniku možemo dati neke neanonimne srpske presude o njegovim aktivnostima i aktivnostima njegovih saučesnika, ali nećemo da pisca izložimo divljoj osveti a nije ni po našem ukusu, da krenemo stopama prijašnje srpske javne štampe, da iznašamo na javnost prljave osobne ispade, pa i protiv najnedostojnijeg protivnika. Osim toga ne dozvoljava nam naš značaj, da puštamo lično napadati ljude, koji ne imaju plilike, da se pred istom javnosti mogu da brane i ako zapravo anonimni prijatelj 'Matina' i 'Tempsa' ovo viteštvo s naše strane ni malo ne zaslužuje. Toliko možerno ipak saopštiti iz mnogih dopisa, koji su nam stigli, da javnost ovdje nije ni najmanje oduševljena radom onih, koji su kukavno napustili svoju otadžbinu, a još manje je sporazumna, da nekolicina kvaliteta dopisnika 'Matina' reprezentiraju Srbiju i Srpstvo makar i pred javnosti sila sporazuma.
Smjer, forma i sadržaj članaka, koji su izišli u 'Matinu' i 'Tempsu' odgovaraju potpuno svemu, što se od god. 1903. radlo u Srbiji, da se na laži sagradi, da se lažju stvori velika Srbija. Laž je bila od prvog početka jedino u čemu su radikali u Srbiji ostali doslijedni, konzekventni. Radikali su toliko lagali, da im je laž postala životna potreba, pa nije čudo i nas ni malo ne iznenadjuje, ako oni danas tim radom provode svoje posljednje časove, tim više, jer im je laž još jedino, što im je preostalo od svega što su imali, a obzirom na njihov sadanji položaj i društvo u kojem se nalaze i jedino još sredstvo da barem kukavno osiguraju na vrijeme svoju egzistenciju.
Za karakteristiku manije laži, koja je bila obuzela vodje radikala do poslijednjeg njihovog dijela, iznijećemo ovom zgodom jedan po sebi doduše neznatan, ali jednako značajan prilog.
Pred samu smrt pokojnog srpskog ministra finansija dr. Lazara Paču-a, boravio je u Vrnjačkoj Banji bivši srpski poslanik na carskom dvoru u Beču gospodin Jovanović. U isto vrijeme bile su već austro-ugarske i njemačke čete zaposjele Beograd. U razgovoru sa gospojom Paču, rekao je tada gospodin Jovanović:
- Okupacija je Srbije neizbježiva! Do toga mora doći, to je moje stalno uvjerenje!
Gospodin Jovanović zaprema danas ugledno diplomatsko mjesto - on je poslanik gospodina Pašića kod vlade Velike Britanije u Londonu. Ova okolnost ni malo baš ne smeta našem sudu o njemu i njegovim diplomatskim sposobnostima. Ono što je rekao gospodin Jovanović gospodji Paču, nije bilo njegovo lično uvjerenje, nego je on opetovao samo ono, što je čuo od samog Pašića i njegove okoline, kojoj je u ono vrijeme pripadao i sam. Ovaj će nam zaključak odobriti svako ko pozna gospodina Jovanovića. Ovog su mnijenja bili u onaj čas svi oni, u čijim je rukama bila sudbina cijele Srbije. Ipak sve to nije smetalo gospodina Pašića, da tri dana kasnije pogreba dr. Paču-a izjavi u Vrnjačkoj Banji, kako nema nikakove pogibelji, ali je sam brzo otputovao u Kraljevo, odakle je sa svojim vjernima pobjegao kukavno preko Arbanije.
Evo ovako su do poslijednjeg sata lagali radikali narod. Jeli onda čudo, ako i danas pod abnormalnim prilikama u kojima se sada nalaze, nastavljaju lažju. Polazeći sa ovog stanovišta, ne uzimamo toliko tragično njihove lažne ispade i ako se mora svačija strpijivost jednoč istrošiti.
Ovoliko našoj javnosti, da pozna naš sud i naše stanovište o bivšim vodjama srpskoga naroda, a uvjereni smo, da će 'oni tamo' obustaviti svoj prljavi rad, kad vide, da ih poznamo i cijenimo prema pravoj njihovoj vrijednosti.
Beogradske Novine, 227/1916.

Naš posljednji odgovor.

Na naš članak, kojim je bilo označeno stanovište carsko i kraljevske vojne uprave u Srbiji, povodom anonimnih ispada u 'Matinu', odgovorio je povjerenik ove pariske novine i mi smo taj odgovor donijeli jučer na drugom mjestu u našem listu.
Nećemo se upuštati u potankosti i nasijedati bljutavim sofizmima 'Matina'; naše je stanovište jasno označeno, a za sve što se danas radi i kako se radi u Srbiji vojna je uprava svjesna svakog svog djela i voljna je odgovarati za svoj rad samo pred onima, koji su je postavili i odredili, a svojevremeno i pred jedino zato pozvanim forumom javnosti - sudom svjetske povjesnice. A taj sud očekuje ona uzdignute glave, uvjerena, da je učinila u ovoj zemlji više, nego njoj to nalažu dužnosti okupatorske.
Što se tiče navodnih nepravdi i progona srpskih gradjana u zaposjednutim dijelovima Srbije, to je tako podla i tako nepoštena tvrdnja, da nam se upravo gadi o tome i jednu samo riječ progovoriti. Ili 'Matin' pod našim progonima razumijeva ono nekoliko zločinaca, koje su car. i kralj. sudovi priveli davno zasluženoj kazni? Dobro bi učinio anonimus pariskog lista, kad bi uputio francusku javnost u jednu osobitost svoje otadžbine, da je Srbija bila od vajkada a osobito posljednjih deset godina kolijevka zločinaca i razbojnika, koji su zadavali najveću brigu pravim srpskim otadžbenicima. I to nijesu bili obični zločinci, nego privilegirana institucija i štitovi radikalnog sistema, a vlasti i sudovi bili su prema njima potpuno nemoćni, jer se na njima osnivala snaga radikala u zemlji. Car. i kralj. vojna uprava ne treba pomoći ovih ljudi, kao što ih je trebao Pašić od prvog dana svog javnog rada u ovoj nesrećnoj kraljevini, niti je njima sadanja uprava zadužena, kao što su njima bili zaduženi radikali. Car. i kralj. vojna uprava oslobodila je zemlju ovih zlikovaca, ovog srpskog specijaliteta i ona se ovim svojim djelom ponosi, a srpski će joj narod biti zato uvijek blagodaran.
Kako svagdje na svijetu, u prvo su se vrijeme okupacije dogodile mnoge nepravde i u Srbiji, ali uslijed krivnje samih Srba, koji su svojim prirodjenim bjesnilom za inatom i neobuzdanom željom za denuncijacijom unesrećivali vlastite svoje sugradjane - Srbe. Nigdje na svijetu se toliko ne denuncira kao sada u Srbiji. Sva su carsko i kraljevska nadleštva u Srbiji upravo pretrpana raznim anonimnim denuncijama Srba u zemlji, Srba u Švajcarskoj, Francuskoj, Rumunjskoj, Grčkoj, Italiji i gdje ih sve nije dovela sudbina, koju im je priredio Pašić. Dogodilo se da majka izdaje rodjenog sina, sestra brata, komšija komšiju, a sve lažno. Ova je beznačajnost bila prešla sve granice, pa su car. i kralj. vojne vlasti bile prisiljene da upotrijebe sva sredstva, da makar kako stanu na put ovom zločinu nad zločinima, koji je opasno ometao svaki ozbiljan i koristan rad u zemlji.
Od ovog podlog i zločinačkog bijesnila - posljedice dvanaest-godišnje vladavine radikala u Srbiji - nijesu bili očuvani ni organi carsko i kraljevske vojne uprave. Svako, koji živi u ovoj zemlji, moraće da prizna, da su svi organi vojne uprave daleko preko granica propisa izlazili u susret gradjanstvu u jedinoj plemenitoj namjeri, da olakšuju gradjanstvu onu bijedu i one muke, koje mora da muči uslijed zločinačke politike radikalskih vodja. A iz blagodarnosti sami su Srbi ovakove humane organe vojne uprave denuncirali, naravno i opet lažno, višim vlastima! Kao značajni primjer neka služi slijedeći dogadjaj:
Jedan vojni organ u Beogradu uložio je u početku okupacije sav svoj trud, da posrestvom raznih humanitarnih institucija, stranih konzulata, inostranih društava Crvenog Krsta, pa i putem sv. papinske Stolice u Rimu olakša bijednim ženama i djeci, koji su ostali u zemlji, kako bi dobiii pa i najneznatniju samo kratku vijest, gdje se nalaze i da li su još u opšte živi njihovi očevi i muževi. A koja je bila plata, nagrada ovom organu od strane onih, kojima je pomogao? Evo čujte: Jedan beogradski gradjanin - Srbin poveo je sobom kao svjedokinje dvije ugledne beogradske gospodje - Srpkinje pred višu vlast i tamo denuncirao ovog humanog organa vojne uprave …. 'da je veliki prijatelj Srba!' Naravno su posljedice bile ovoj podloj družini neugodne. Ovaj je zlikovac smjesta interniran, a njegova je danas porodica - žena i šestoro sitne djece - izložena najvećoj bijedi, pošto je ostala bez hranitelja. I ovako bi mogli produžiti i nikad prestati.
I kraj svega toga organi, a i sama vojna uprava u Srbiji radi i nadalje sve, da olakša život gradjanstvu, i 'Matin' može da bude uvjeren, da su životne prilike danas u Srbiji u svakom pogledu mnogo bolje, nego u ostalim zemljama Monarhije. Carsko i kraljevske vlasti ispunjujući svoju humanu misiju u zaposjednutim dijelovima Srbije stvorile su daleko ljepše i snošljivije životne prilike porodicama neprijateljskih vojnika, koji se danas bore u Maćedoniji i Dobrudži protiv savezničkih vojski, nego što imaju uslijed prilika rata porodice onih naših junaka, koji se bore na dalekim bojištima protiv svijeta neprijatelja. Ovoliko 'Matinu' - i to posljednji put.
Beogradske Novine, 228/1916.

Sjetva Srbije godine 1916.

U svom godišnjem izvještaju za god. 1913. tuži se srpska Narodna Banka, kako je Srbija balkanskim ratovima privredno bačena u natrag. Štetne posljedice rata osjetila je naročito poljoprivreda i to u prvom redu zemljoradnja u vrlo jakoj mjeri. Obradjivanje njiva bilo je ostavljeno gotovo isključivo starcima, ženama i djeci, uslijed čega ni iz daleka nije mogla da bude obradjena onolika površina kao dotle u normalnim godinama i u mirno vrijeme. Uslijed toga izvoz hrane iznosio je 1913. g. samo dva i po milijuna dinara, dok je ovaj izvoz zadnje godine u mirno vrijeme (1911. god.) iznosio dvadeset i osam milijuna dinara. Privredna godina 1913 -1914. bila je relativna jedino godina mirnog vremena u nizu ratnih godina, što ih je Srbija proživela od 1911. godine ovamo. S toga nećemo pogriješiti, ako tvrdimo, da se za vrijeme svjetskoga rata obradjivana površina opet znatno smanjila, prema površini 1913. godine. Ovu pretpostavku ne opravdava samo prirodna činjenica, da je dužim trajanjem rata morala stalno da se uvećava i oskudica u radnoj snazi, već za nju govore i veliki uvozi žita iz inostranstva, kao i ne manje oskudica, koja je u prkos toga uvoza na kraju krajeva izbila u Srbiji. To sve sebi čovjek mora predočiti, kad želi da sudi o radu carsko i kraijevske uprave u zaposjednutim područjima Srbije u prvoj privrednoj godini, koja se evo primiče kraju na ekonomskom polju.
Carsko i kraijevska vojna uprava zatekla je zemlju sa stanovništvom, koje je bilo znatno proredjeno i ne samo uslijed neposrednih posljedica rata: naime sa vojskom je otišlo iz zemlje ne samo svo stanovništvo sposobno za nošenje oružja, već i znatan dio ostaloga gradjanskoga stanovništva. Kad se pod takim okolnostima pristupilo obradjivanju tla, valjalo je car. i kralj. vojnoj upravi, da se i sama energično lati posla, ako je željela, da se obradi dovoljna površina, čiji bi prinos bio u stanju, da ishrani stanovništvo, koje se naglo povećavalo bjeguncima, koji su se u masama vraćali, kao i čete smještene u zemlji. S obzirom pak na politiku umorenja gladju, koju vode naši neprijatelji, moralo se na kraju misliti i na takovo povećanje proizvodnje, koje bi dopuštalo prebacivanje izvjesnoga viška u pozadinu.
Danas se sa zadovoljstvom može utvrditi, da je car. i kralj. vojna uprava pokazala na djelu, da je potpuno dorasla teškome zadatku, još otežanim izvjesnim okolnostima. To se vidi iz uporedjenja sa veličinom prosječno obradjenoga tla u godinama mirnoga vremena (pri čemu nam za osnovu služi poslijednji potpuni statistički godišnjak kraljevine Srbije od 1908. god.) i veličini obradjenoga tla prema privremenim podacima za 1916. godinu. U okruzima Srbije starih granica (dakle bez novopazarskog sandžaka) iznosila ie 1908. godine površina zasijana žitaricama (razumijevaći tu i kukuruz) 573.120 hektara. Prema dosadanjim podacima ova površina iznosi 1916. god. 368.713 hektara iii okruglo 64.35 na sto površine zasijane 1908. godine. U pojedinim je okruzima ovaj odnos kao što slijedi:

[attachment=1]
Prema tome obradjivano je od površine obradjivane 1908. god. ove godine u beogradskom okrugu 58.72, u valjevskom 60.82, u kragujevačkom 45.12, u kruševačkom 107.74, u podrinjskom (šabačkom) 59, u rudničkom (gornjo-milanovačkom) 72.27, u smederevskom (palanačkom) 56, u užičkom 65.40 i u čačanskom 65.75 na sto. Grad Beograd pak prostire se sada na veće upravno područje, nego li pod srpskom upravom, uslijed čega je naravno na tome području mnogo veća zasadjena površina nego li što je bila god. 1908.
Što se tiče pojedinih vrsti žita, to je površina zasijana 1916. god. rasporedjena po okruzima ovako:

[attachment=2]
Kao što se vidi iz ove tarife s obzirom na poljoprivredne prilike u zemlji, a i na opskrbu stanovništva, koje se u mirno doba najviše hrani kukuruzom, od cijelokupno zasijanoga tla, zasijano je skoro dvije trećine kukuruzom. Kao što smo vidjeli njime je zasijano ove godine 224.674 hektara prema 275.538 u 1908. godini, što čini razliku od samo nekih 50.864 hektara. Pšenice je zasijano 108.168 hektara prema 219.226 hektara 1908. godine, zobi 23.715 hektara prema 49.991 hektar, a napokon ječma 9.729 hektara prema 23.764 hektara 1908. godine.
Ovome rezultatu, koji je sam po sebi vrlo povoljan, valja odati još naročito priznanje, kada se ima na umu, da je u zemijl nedostajalo ne samo radne snage, već i tegleće marve i poljoprivrednih sprava svake vrste, koje su propale uslijed ratnih dogadjaja. Moralo se stanovništvu prvo izdati ne samo sjeme, s time da se vrati poslije žetve, već se moralo u zemiju dovesti i pokrenuti čitav sistem parnih plugova i drugih poljoprivrednih sprava, da bi se taj rad savladao. Osim toga izdato je stanovništvu, s time da se docnije plate, bezbroj alata, čije bi nabrajanje po okruzima odveć daleko odvelo. Dovoljno je ako navedemo ukupne brojeve. Razdijeljeno je preko 1500 plugova, 14.350 motika, 4280 srpova, oko 15.000 kosa, 150 drljača, osam žetelica, sedam kosačica, sedam sijačica, 11 krunača, preko 2000 vila, preko 500 lopata, 120 konjskih drljača i drugi alat u vrijednosti od preko po milijuna kruna.
Naročito je važno bilo riješavanje pitanja o imanjima bez vlasnika, naime s jedne strane imanja, koje napustiše vlasnici bježeći za vojskom, a s druge strane onih velikih zemljišta, koja su svojina srpske države. Ovakva su imanja obradjivale u vlastitoj režiji c. i k. privredne stanice. Tlo obradjivano na taj način ne iznosi manje nego 5967.24 ha, od ovih otpadaju na okruge: Beograd grad (odnosno oblast zapovjedništva mosne brane i grada Beograda) 1.595.12 ha, beogradski 465.30 ha, podrinski 1.645.99 ha, valjevski 287.99 ha. smederevski (Palanka) 694.73 ha, užički 32.44 ha, kragujevački 347.93 ha, rudnički 160.10 ha, čačanski 273.13 ha, kruševački 282.85 ha, raški (novopazarski) 142.48 ha, mitrovački 39.25 ha. Pod ove ukupne površine obradjivane u režiji otpadaju na zrnata žita 57.50%, na strna žita 38.70%, na povrće, ugledne vočniake i vinograde 3.80%.
Dok na osnovu srpske državne statistike možemo uporedjivati ovogodišnje rezultate sa rezultatima iz normalnih godina što smo kod triju sandžanskih okruga, mitrovačkog, raškog (novopazarskog) i prijepoljskog upućeni samo na ovogudišnje podatke. Prema ovim podacima zasadjene površine u pojedinim okruzima bile su slijedeće:

[attachment=3]
Ako ove okruge pridodamo okruzima u starim granicama Srbije to dobijamo slijedeći pregled o ukupnoj zasijanoj površini u oblasti c. i k. glavne gubernije.

[attachment=4]
Dakle u prkos ogromnih teškoća na koje se nalazilo pri obradjivanju zemlje, u prkos oskudici u radnoj snazi, teglećoj marvi i sjemenu, u oblasti c. i k. vojne glavne gubernije obradjeno je ukupno 454.543 ha njiva, t. j. prostor koji samo za jednu petinu zaostaje iza iznosa normalne obradjene površine u starim granicama Srbije. Ma da žetva nije u svemu odgovorila očekivanjima, koja su u prvi mah vezivana za nju, tako da se ona može nazvati samo slabom srednjom žetvom, pri čemu valja još imati na umu, da u Srbiji i u normalno vrijeme prosječni prinos izostaje iza odgovarajućega prinosa u monarhiji, to se ipak može mirne duše urvrditi, da su blagovremeno preduzete mjere, da se iz domaće žetve ne samo potpuno snabdije stanovništvo Srbije, več da se dobije i jedan višak, koji će biti od koristi pozadini. Ovaj se rezultat mogao postići samo tako, što su c. i k. vlasti u svakoj prilici potpomagale stanovništvo ne samo savjetom već i djelom. Osim sjemena i poljoprivrednih sprava, srpskim je poljoprivrednicima stavljena na raspoloženje i radna snaga i tegleća marva, pa je opšte, u koliko je to za kratko vrijeme bilo moguće, učinjeno sve, da se primitivna srpska zemljoradnja podigne na viši stupanj. Isto tako brižljivo preduzete su sve mjere da se dobivena žetva blagovremeno skloni i što je moguće, korisnije upotrijebi. Za samo vršanje morale su se vršiti velike pripeme. Uslijed ratnih dogadjaja vršeći materijal nalazio se u vrlo rdjavom stanju. Prema podacima tehničkog odjeljenja privrednog odsjeka vojne glavne gubernije vidi se, da je ovo odjeljenje moralo opraviti preko 600 vršalica i lokomobila, koje su bile oštećene odnosno kod kojih je falilo čitavih dijelova. Tehničko je odjeljenje dalo sav potrebni materijal za pokretanje tih mašina, kao zejtina, benzina i petroleja. Dosada je izdato 10.000 kilograma mašinskog zejtina, 3.000 cilinderskog zejtina, 7.000 kilograma benzina i 35 vagona uglja. Kad se odbije potreba pojedinih privrednih postrojenja može se smatrati, da je najveći dio ostatka ovih koiičina upotrebljen za poljoprivredne strojeve.
Kao što je to bilo svuda, morala se iz ratno privrednih razloga i u Srbiji rekvirirati cjelokupna žetva. No može se reći, da je i pri toj mjeri u prvom redu vodjeno računa u interesu domaćeg stanovništva. Niko ne bi mogao braniti upravi, da prosto zaplijeni cijelu žetvu, da je u vlastitoj režiji samljeve, i da stanovništvu prodaje odgovarajuće količine po dnevnim cijenama. Pljačkaško gazdinstvo što ga vrše neprijatelji monarhije, kad im privremeno podje za rukom, da se dokopaju ovog ili onog dijela njenoga područja, opravdalo bi tu mjeru. C. i k. uprava pak ne samo, da je stanovništvu dala veću količinu sjemena nego što je potrebno za današnju zasijanu površinu, već je svakom proizvodjaču ostavila izdašnu količinu hranljivih žita za potrebu njegove porodice, koje on može po volji samljeti u seoskom mlinu. A od kakvog je ovo značaja za Srbiju može se ocijeniti samo onda, kada se zna kakvu ulogu u srpskoj narodnoj privredi igra mlinarska industrija. To su doduše većinom samo mali mlinovi, ali zato njihov broj iznosi njekoliko stotina, a za svaki od njih vezana je egzistencija jedne porodice. Ovo je čin ne samo plemenitosti, koji će svakako ostati nerazumijevan u krugovima sporazuma, već je to i čin dobročinstva, koji bi i tada uzeo pravo zavodjačima koji su upropastili ovaj narod, da kritikuje sadašnje stanje, kad oni i onako to pravo ne bi već izgubili time što su spriječili svaku pomoćnu akciju od strane neutralnog inozemstva zavodjenog njihovim klevetama i izmišljotinama. Stanovništvo u Srbiji ni do sada nije bilo upućeno na pomoć iz inostranstva - ma da ovakva pomoć već iz razloga kurtoazije ne bi bila odbijena - a još manje sada zavisi od takve pomoći, kada je pod energičnom pomoću c. i k. vlasti stvoren takav privredni rad, koji ne zaostaje iza rada u Srbiji u mirno doba. Ako igdje to u privrednim pitanjima najrječitije govore brojevi, a navedeni brojevi najbolje poriču izmišljotine i klevete sporazumne štampe o c. i k. upravi u Srbiji. A onako kako stoji sa poljoprivredom u Srbiii, tako stoji i na drugim privrednim poljima. I na njima izvršena je u kratkom vremenu djelo preporoda, kojega se njegovi tvorci ne moraju stidjeti, a koje će takodje biti objavljeno u javnosti.
Beogradske Novine, 215/1916.

Zašto se još bore Srbi?
_{Nekolike misii prigodom zasijedanja srpske narodne skupštine.}

Ljubaznošču rimske zvanične 'Agenzie Stefani', a i iz govora francuskog ministra predsjednika prigodom otvaranja parlamentarnog prestavništva francuske republike, doznali smo i mi ovdje, daleko od središta 'prave kulture' vijest, da je na 12. ov. mj. započelo na Krfu redovno zasijedanje srpske narodne skupštine. I to bi bilo sve, da nijesu neki pariski listovi dan dva kasnije javili, kako medju sakupljenim srpskim poslanicima na Krfu vlada veIiko nezadovoljstvo, pa je Pašić morao upotrijebiti sav svoj autoritet, da smiri duhove, a to mu je istom pošlo za rukom, kada je u tajnoj sjednici razložio poslanicima opšti vojni položaj i uvjerio ih o sigurnoj konačnoj pobjedi sila sporazuma.
U koliko je taj nezahvalan posao pošao za rukom 'veštom Baji', ko mu vjeruje, a ko ne - za nas je ovaj čas posve irelevantno, a još je više irelevantno to i za svakog misaonog Srbina, koji gleda dalje i zrеlije u budućnost od gospodina Pašića i one gospode poslanika, koje je on još jednoč, moguće ne posljednji puta u pomanjkanju stvarnih činjenica morao da uvjerava o konačnoj pobjedi sila sporazuma. Slobodni smo ovom prilikom da upitamo sve one, koji još vjeruju, pa i one, koji su se dali uvjeriti u konačnu pobjedu sila sporazuma: zašto se kraj sve te sigurnosti u pobjedu sila sporazuma još bore Srbi? Držimo, da ovo pitanje nije neumjesno, jer i ako je ovo lična i interna stvar bivše srpske vlade i dinastije, ima još ko ovdje, koga bi interesirao taj odgovor osim nas.
Nema sumnje, da je Srbija učinila veliku uslugu silama srorazuma, kada je izazvala ovaj svjetski rat. Povrh ove usluge, Srbija je dosada za zajedničku stvar doprinijela najveće žrtve u krvi i imetku, ali osim pustih obećanja i lijepih rijeći nije imala od prvog početka u šakama nikakovih stvarnih garancija. Srbija je stupila u rat na vjeru - o tome je bilo govora i u skupštini u Nišu, dakle nijesmo izmislili tek mi - iskrvavila se sva a i sad još prolijeva poslijednju kap svoje preostale krvi, pa kad bi Bog poslušao uvjeravanja gospodina Pašića u srpskoj narodnoj skupštini i blagoslovio oružje sila sporazuma, onda tek bi bilo zrelo pitanje: Zašto se još bore Srbi?
Ogledajmo se malo samo Evropom za slučaj kad bi pobijedile sile sporazuma: Istru, hrvatsko Primorje i dalmatinsku obalu zajedno sa ostrvima dobiva Italija; Hrvatska-Slavonija sa jednim dijelom Bosne i Hercegovine biće samostalna kraljevina, u kojoj će upravljati talijanski vazal vojvoda od Abruzza; Banat i Bačka zajedno sa Erdeljem dobiva Rumunjska i na to je - tako pišu francuske i rumunjske novine - pristao i gospodin Pašić; Arbaniju naravno uzima sebi takodjer Itallja - a sve to, što smo ovdje naveli zagarantovano je ugovorima Italiji i Rumunjskoj prije nego što su stupile u rat protlv središnjih vlasti, stoji dakle crno na bijelom na artiji napisano. Preostaje još samo Maćedonija! Uzimamo slučaj, da Bog da i da sve tako bude, tada bi Rusija bila istovremeno gospodarica Carigrada i Dardanela. Mi nijesmo zlobni - ali smo tako naučili iz povijesnice svjetske istorije - i na temelju ovog smo iskustva uvjereni, da bi u ovom slučaju imajući Rusija kao uvijek na umu samo svoje vlastite interese, pustila niz vodu Srbiju, kad to i onako nebi bilo prvi puta! Rusija gospodarica u Carigradu i na Dardanelima nastojala bi uvijek, da u svom komšiluku stvori jaku trijeznu Bugarsku, koja bi Rusiji bila uvijek prijatnija - kraj svih njezinih 'današnjih grijeha' - od demokratske, zapravo revolucijonarne Srbije. I ovaj momenat, kojega nijesmo izmislili mi, nego je uvijek bio kroz decenije politika Rusije, da izrabi a onda pusti niz vodu svojeglavu Srbiju, riješio bi sam po sebi pitanje Maćedonije i to sigurno ne u prilog Srbije.
Ove i ovakove su nas misli okupile u času, kad na Krfu zasijeda srpska narodna skupština i kada gospodin Pašić još uvjerava preostale mu poslanike, da će konačno ipak pobijediti sile sporazuma. To čini on, koji je lakomisleno izazvao ovaj svjetski rat, žrtvovao svoju otadžbinu na miiost i nemilost neprijatelja, a sve na vjeru, dok drugi imadu sve ono što on sebi želi i u što on vjeruje - u svojim šakama, na naše iskreno zadovoijstvo doduše još samo na artiji, ali Pašić nema ni to!
Gospoda okupljena na Krfu neka nam na temelju toga dozvole pitanje u ime hiljada sramno i kukavno ostavljenih srpskih majki, žena i sestara: zašto se još prolijeva krv njihovih milih na dalekim stranim bojištima, zašto se još bore Srbi?
Beogradske Novine, 218/1916.

Godišnjica ustanovljavanja vojne glavne gubernije u Srbijl.

Juče se napunila prva godina dana, od kada su dijelovi Srbije, koje su posjele pobjedonosne austro-ugarske vojske, potčinjeni c. i k. vojnoj glavnoj guberniji. Dok je ratna oluja sve dalje i dalje odmicala na jug, c. i k. posadne trupe, udružene pridodatim im pomoćnim snagama, trudile su se već da u neumornom radu po mogućstvu, uklone posljedice triju ratova, u koje se srpska kraljevina dala namamiti od petrogradskih političara, da povrate mir i spokojstvo teško postradalom stanovništvu, da mu povise i prošire mogućnosti za zaradu i da opet povrate u redovni tok trgovinu i zanate.
Zbilja to nije bila laka stvar, zadatak, kojega se s izgledom na uspjeh mogla latiti samo onako staložena i u kulturnom radu okušana država, kao što je Austro-Ugarska, država, kao osnovna zemlja nalazila već na velikom kulturnom nivou u ono doba, kada se nemanjićska srpska država, nalazila u perijodu stvaranja.
Nema zbora da su Srbi doživjeli i dosta istorijski značajnih epoha, ali se ipak gotovo u svako doba pokazivao izvjestan nedostatak u njihovim državničkim sposobnostima. Tako posiije doba poleta pod vladavinom doma Obrenovića dodjoše četiri ratne godine nesavjesno izazvane malobrojnom ali moćnom grupom političkih spekulanata, koje ne samo da lišiše zemlju njene samostalnosti nego joj i inače nanesoše najstrašnije rane.
Muški dio stanovništva bio je već prilično proredjen ratovima sa Turskom i Bugarskom, pa je u ovoj neravnoj borbi sa habsburškom monarhijom potpuno decimiran, tako da su austro-ugarske čete pri svome ulaženju u zemlju zatekli gotovo sve samo žene, djecu i starce. No tim su brže pozivi narodu, da ostane na svojim ognjištima i da radi svoje redovne poslove. -nalazili na odazivanje, što su se ljudi bili uvjerili, da su pobjedioci ispunjeni uzvišenim čovječanskim osjećajima i da oni ostavljaju na miru svakoga, koji im se ne protivi oružanom rukom.
U prvi mah morali su se u samom Beogradu okloniti tragovi bombardovanja i vodjenih borbi, morale su se rasčistiti ulice, morale su se srušiti najoštećenije kuće, a ostali oštećeni domovi opraviti učiniti sposoboim za stanovanje. Cio taj posao svršen je za srazmjerno vrlo kratko vrijeme. Uslijed toga danas grad pruža isti izgled kao prije početka rata sa Austro-Ugarskom, sa razlikom, da je još čistije nego prije. Jako se pazi na temeljno čišćenje ulica, na šta se ranije nije obraćala pažnja. To nam daje povoda da progovorimo o zaslugama c. i k. vojne glavne gubernije, odnosno higijenskih mjera, koje su u Srbiji preduzete. Engleska i francuska štampa nijesu krile, kako su godine 1915. bjesnele strašne zaraze, kao naročito pjegavi tifus u srpskoj vojsci, gradjanstvu i medju zarobljenicima. No kada su austro-ugarske čete sa svojitn saveznicima zauzele Srbiju, one su ostale poštedjene od svake epidemije, a i kod gradjanskog su stanovništva tako energično suzbijene zaraze, da su one za kratko vrijeme potpuno isčezle i od tada se više ne vratiše. Još nikad u Srbiji do sada nije bio slučaj, da nigdje u zemlji nema nikakve zaraze.
Daije je c. i k. vojna glavna gubernija vodila računa i potpunoj javnoj bezbijednosti u gradovima i selima. Iz srpske ste štampe mogli vidjeti, da je zemlja ranijih godina mnogo patila od hajdučije, a da je kriminalitet, naročito ubijstva, razbojništva i opasne kradje, — stalno rastao. Sada je potpuno zagarantovana lična i imovna bezbijednost pa su vrlo rijetka i krivična djela te vrste. No vojna glavna gubcniija obratila je veliku pažnju i na privredni razvitak zemlje. Srpski seljaci, koji su se u obradjivanju zemlje u svome konzervativnoni duhu često držali vrlo zastarjelih metoda, podučavani su da iskoriste sve tekovine jako razvijene poljoprivrede u austro-ugarskoj, tako da će plodno srpsko tlo sada odbacivati znatno većeg ploda nego do sada. Gubernija je na velikodušan način potpomagala stanovništvo, davajućl sjemena i stavljajući mu na raspoloženje poljoprivredne mašine. Isto toliko staranje posvećuje gubernija i ponovnom oživljavanju trgovinskog saobraćaja, zanatima, ponovnom otvaranju i radu škola i t. d.
Ono što je Austro-Ugarska u stanju da uradi na kulturnom polju, to je ona pokazala u Bosni i Hercegovini, i to su baš engleski novinari, koji su u svoje vrijeme u opširnim i oduševljenim dopisima puni hvale za tu upravu obavještavali svoje zemljake o onom što je postignuto u tim zemljama. Sam taj fakt može srpskom narodu poslužiti kao garancija, da se pod austro-ugarskom upravom nikako rdjavo ne živi.
Beogradske Novine, 1/1917.

Ruski ciljevi.

Organ češkoga poslanika dr. Strauskog 'Lidovo Noviny' piše pod gornjim naslovom:
Već je 1804. god. kako navodi Karlo Havliček u svojem poznatom članku 'Sloveni i Česi', izašla u Petrogradu brošura pod naslovom 'Pjesma o oslobodjenju Srbije' u kojoj se car Aleksandar I. naziva 'velikim slovenskim carem', a koja svršava time, da će bitl potrebno iskoristiti svu rusko-slovensku snagu za oslobodjenje sviju slovenskih naroda od tudjinskog jarma. Havliček je, koji ruske namjere odnosno slovensva, vrlo dobro iz vlastitog iskustva poznaje, već prije 70 godina na rusku pjesmu o slovenstvu ovako odgovorio: 'Mogu potvrditi, da Rusija sa ostalim Slovenima ne misli nipošto bratski, nego naprotiv nepošteno i egoistički. Bilo bi dakle smiješno i nepraktički kada bi se sa ovim našim potajnim neprijateljem, koji pod bratskom maskom skriva svoje požude, združili. Izjavljujem, da su mi otvoreni neprijatelji češkoga naroda miliji od Rusa, koji dolaze sa Judinim poljupcem, da nas tako - strpaju u svoj džep'. A takvi, kakvi su Rusi prije 70 godina bili, oni su i danas. lsto tako kao što su Rusi prije 113 godina izdali brošuru o oslobodjenju Srbije i sada car Nikolaj izdaje manifeste 'o oslobodjenju malih naroda' samo zato, da opravda nesreću, koju je Rusija skrivila svojim stupanjem u rat. Niko nije vjerovao ovim manifestima cara Nikolaja, kao što se nije ni ranije vjerovalo njegovim manifestima o svjetskom miru, jer njegove riječi nikad nisu odgovarale njegovim djelima. Ovih smo dana najzad doživjeli, da je Rusija priznala svoje osvajačke namjere i time zbacila sa svakog misaonog čovjeka već prozrenu masku oslobodioca. U dnevnoj zapovjesti ruskoj vojsci, koju je izdao ruski car, čitamo sasvim jasno: Zadatak je Rusije u ovom ratu bio osvajanje Carigrada i Dardanela. Tek na drugom mjestu ističe car, da je i uskršenje slobodne Poljske i njenih dosadašnjih triju dijelova jedan od njegovih ciljeva. O tome, kako su Rusi 'oslobadjali' Poljsku, več se više puta pisalo. Istorija nam posljednjeg sloljeća dokazuje, da Poljacima gotovo nigdje nije bilo tako zlo, kao u bivšoj 'kongrеsnoj Poljskoj', iz koje su ruski vladari stvorili prosto guberniju koja je pod ruskom upravom stenjala, dok su Poljaci pod Austro-Ugarskom neometano radili na svom privrednom i kulturnom razvitku. Rusi su oslobodjenje Poljske obećali več u početku rata, ali nijesu svoje riječi održali po svoj prilici stoga, da je ne moraju ponovno povlačiti, kad bi dogadjaji rusko slavenstvo učinili nepotrebnim. Oni s tim oslobodjenjem dolaze danas, kad im nije u vlasti, da to izvrše i kad je Poljacima ova 'milost' ruskoga cara postala suvišnom, jer su svoje oslobodjenje već primili iz velikodušnih ruku blago-pokojnoga cara Franje Josipa I. i njegovog uzvišenog saveznika njemačkog cara Wilhelma. A dolaze s tim 'oslobodjenjem', samo stoga, da ne pokažu pred cijelim svijetom svoju golotinju, kad im već sve njihove ostale lijepe besjede o oslobodjenju malih naroda nijesu donijele ni Carigrada ni Dardanela.
Kada car Nikolaj posjeduje toliko smjelosti da prizna, kako je Rusija ušla u rat zbog svojih osvajalačkih težnja, to onda nikoga ne može iznenaditi njegova izjava, da u ovaj čas u Rusiji ne smije iskrsnuti misao o miru, jer da Rusija mora nastaviti borbu. On doduše dobro znade za nečuvene napore ruskih armija, za nepovoljnu situaciju na bojištima, a doznao je po svoj prilici i za akciju središnjih vlasti, da se strahote rata dokrajče. No on u prkos toga pozivlje vjerne sinove svete Rusije, da i dalje uzalud žrtvuju svoje živote za fantom ruskih državntka, od kojega su danas Rusi udaljeniji nego li ikada dosada. A Carigrad i Dardaneli i nijesu drugo do jedan fantom. Ako car Nikolaj svome narodu nastoji dokazati, da Rusija bez Carigrada ne može postojati, onda je to jedna neistina. Rusija u ovom smjeru ne će naći svoga izlaza u daleki svijet, jer isto tako kao što ju Engleska u srednjoj Aziji drži u šahu, zatvorila bi joj ona put morem odma na izlazu iz Dardanela u Sueskom kanalu i Sredozemnom moru. Za svoj razvitak imade Rusija za mnogo stoljeća dosta slobode u Aziji, a put joj je na zapad bio od uvijek otvoren. Razumije se, da ovaj put ne smije bili osvajalački, nego plemenito natjecanje na privrednom i kulturnom području. No Rusija kao da traži samo osvajalački put. Tečajem se zadnjih dviju i po godina mogla u dovoljnoj mjeri uvjeriti, kako je ostvarenje toga puta nemoguće. Rusija je u ovom ratu najviše žrtvovala i najviše izgubila. Ruski car veli na kraju svoje dnevne zapovjesti, da će Rusija dati Evropi jedan mir, za koji će buduće generacije zahvaljivati rusklm vojnicima. Put medjutim, kojim car Nikolaj hoće da i nadalje proslijedi, znači samo dalje prolijevanje krvi i umnžanje ratnih strahota. Dotle je dakle došao 'car mira' u 29 mjesecu rata! Ko će mu u Rusiji ko u Evropi zahvaljivati na tome?
Beogradske Novine, 17/1917.

Engleski ratni ciljievi.
_{Napisao E. Deskovlć, c. i k. pomorski poručnik.}

O ovom je predmetu već vrlo mnogo i često pisano. Malo je njih, koji do sada, makar i samo u sebi, nijesu uvjereni, da je Engleska glavni krivac za ovo strašno klanje. U veliko je pak rasprostranjeno mišljenje, da se ovdje radi o skretanju sa jedne tradicijonalne politike, ali to mišljenje u stvari nije opravdano.
Engleska je stalno težila da stekne mjerodavnog upliva na evropsko kopno. Tako je jedan od najstarijih planova engleske politike želja za osvajanjem francuske obale ostrva La Manche, plan, koji je u srednjem vijeku duže vremena bio i ostvaren. Silni polet, koji je poslije toga doživila Francuska, spriječio je ponavijanje takvoga stanja. U šesnajstom je vijeku počela sve većma da raste španska moć, što je izazvalo zavist Engleske, koja je osjećala da je time zagrožen njen vlastiti razvitak. S toga je ona potpomagala protivšpanski ustanak u Holandiji, pa joj je najzad pošlo za rukom da, - kao što je poznato, zahvaljujući strašnoj morskoj buri, - strašno potuče špansku flotu takozvanu 'nesavladijivu armadu'. Uskoro se pak mlada Holandija opet sa svoje strane pokazala kao nov suparnik Engleske. I ona prodje isto onako kao i Španija. U XVII i XVIII vijeku Francuzi počeše iznova da čine velike napore da prošire svoju moć na moru. To je bio signal za Englesku, da se opet umiješa u borbu na kontinentu. Ova je gledala, da stalno bude 'jezičak na kantaru', pa se prema nahodjenju i prilikama pridruživala čas jednoj, čas drugoj strani. Tek pri svakom je zaključivanju mira ona dolazila do novih kolonija. Tako je isto i za vrijeme napoleonskih ratova ona stalno imala u vidu samo vlastitu korist. Slom silnoga cara doneo je Velikoj Britaniji najmasniji zalogaj: Indiju i južnu Afriku (Kapland), koje zemlje nijesu vraćene Holandjanima, od kojih su ih Francuzi bili oteli, već su ostale u engleskim rukama. Devetnajesti je vijek bio ispunjen istočnim pitanjem. Turska se bila oporavila od čitavog niza teških udara i stvorila sebi snažnu flotu. Ovu su flotu za vrijeme grčkog ustanka pred Navarinom uništili Englezi u društvu sa Francuzima i Rusima. U krimskom se ratu opet Engleska u društvu sa Francuzima prikazuje kao prijatelj Turske, da bi okrnjila sve veću i veću moć Rusije. U vremenu poslije ovoga rata Engleska opet nadire u Aziji i Africi, gdje zadobija koloniju za kolonijom. Svaku pak prekomorsku dobit drugih država ona posmatra neprijateljskim okom. Obmanivši Francusku, ona sllom prisvaja pravo držanju posada u Egiptu. Ovo daje povoda grozničavom francuskom radu na izgradjivanju flote, pošto je Francuska počinjala da strahuje za svoje kolonije u Africi i Aziji od kada je Engleska bila počela da vrši kontrolu nad sueskim kanalom. Francuska traži vezu sa Rusijom, dok Englezi pokazuju kao bajagi neke simpatije za Englesko-francusko suparništvo koje dostiže svoj vrhunac 1898. godine u fašodskom pitanju, koje Engleska grubom prijetnjom riješava u svoju korist. Isto tako Engleska uspješno staje na put francuskom pokušaju da se ugnjezdi na persijskom zalivu u Arabiji. Tek Velika je Britanija stalno umjela grubim držanjem i vještim iskorišćavanjem opšteg političkog položaja zadobijati sve veću i veću pljačku.
1809. godine sastade se prva haška konferencija za mir. Engleska je učestvovala na njoj, ali je zato ipak još iste godine otpočela svoj osvajački rat protivu burskih država. Tada su Francuska i Rusija htjele iskoristiti priliku da uhvate za šiju omrznutog protivnika, koji je tada stajao na vrhuncu svoje moći. No Njemačka i Austro-Ugarska čija je prijateljska neutralnost, ako ne njihovo učešće, bila potrebna da se ovo s uspjehom izvede ne dopustiše da se naruši evropski mir. Meteži u Kitaju dadoše Engleskoj priliku, da u Aziji stekne novih važnih tekovina. No još je više tom prilikom ćarila Rusija, pa je stoga Velika Britanija tada zaključila savez sa Japanom radi zaštite obostranih interesa u istočnoj Aziji. Prirodno, da je taj savez bio upravljen protivu ruske imperije. Kao što se Engleska i nadala, ubrzo zatim izbio je rat izmedju Rusje i Japana, pri čemu je, razumije se, Engleska što je bolje mogla pomagala Japan. Tada je Engleska pokušala, da skloni Njemačku i Austro-Ugarsku, da s ledja dohvate Rusiju, no ove su to odbile kao i uvijek zadahnute željom, da sačuvaju evropski mir.
U vrijeme rusko-japanskog rata računalo se u Engleskoj sa tri moguća glavna protlvnika: Rusijom, čija je moć zbog napada Japana bila teško oštečena; Njemačkom, čije su se cvjetajuće trgovine i industrije bojali, i koju su htjeli odvojiti od Rusije, nagovarajući je, da ovu posljednju napadne; a najzad Francuskom, čija su vojna i kopnena oružanja zadavala brigu. No kralj Edward VII. bio je u francuskoj metropoli veoma omiljela i cijenjena ličnost, pa je kao dobar političar vješto umio iskoristiti ove svoje veze. Ako se Njemačka ne će dati zloupotrebiti kao malj protivu Rusije, mislili su tada u Engleskoj, onda neka sama osjeti pesnicu Velike Britanije. Tako je neočekivano brzo došlo do 'srdačne veze' sa Francuskom, preko koje su uhvaćene i veze sa Rusijom. Ova posljednja na ime prvo uslijed slabljenja svoga, što ga je pretrpjela rusko-japanskim ratom, nije više izgledala toliko opasna Engleskoj, a osim toga je na daljnjem istoku uvijek morala računati sa svojim opasnim japanskim protivnikom. Tako je započela čuvena i sudbonosna politika zaokružavanja i usamljenja Njemačke. Engleska i Francuska pokušale su, da privuku na svoju stranu i Austro-Ugarsku. Kao što se drugojačije nije ni moglo očekivatl, putovanje, što ga je u tu svrhu preduzeo u Ischi kralj Edward, nije imalo nikakvog uspjeha. A sada je otpočela neprijateljska politika i prema Austro-Ugarskoj, pa je time konačno zadobijeno srce ruskog imperatora.

Još od toga vremena može se smatrati, da su sporazumne države radile na pripremanju sadašnjega svjetskoga rata. U političku grupaciju sporazuma uvučene su i neke male države. Italija pak bila je de facto napustila trojni savez još za vrijeme algeciraške konferencije. Tako je došao talijanskl pohod na Tripolitaniju, pa onda balkanski rat. Rat izmedju Bugarske i Srbije od 1913. godine bio je udar za politiku upravljenu protivu središnjih vlasti. Tendencija se je te politike još jače ispoljila prilikom rješavanja arbanaškog pitanja. Svaki je član sporazuma već očigledno imao izvjesnu svoju dodijeijenu mu ulogu. Dodje i sarajevski atentat. Cijela je Engleska bila revoltirana, ali to raspoloženje nije dugo potrajalo. Kada je sudbina evropskog mira još visila o koncu, engleski je ministar spoljnih poslova, Sir Edward Grey prekinuo taj konac izjavom, da će Engleska učestvovati u predstojećoj borbi. Kocka je bila pala! Tvrdi se, da je Grey prilikom praštanja od njemačkog ambasadora uvjeravao ovoga, da Engleska samo zato učestvuje u ovom ratu, da bi Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, čiji je poraz po njegovim riječima bio izvan svake sumnje, prilikom zaključavanja mira obezbijedio što blaže uslove za mir. A ova izjava, koje je u tome smislu sigurno bilo, makar i ne doslove navedenim riječima, bolje no išta obilježava engleske ratne ciljeve.
Da, Engleska je htjela kako slabljenje Njemačke i Austro-Ugarske s jedne, tako i slabljenje Francuske i Rusije s druge strane. Prve dvije države imale bi se oboriti na koljena, prinuditi da mole za mir, pa da im Engleska poslije milostivo izradi srazmjerno povoljne uslove, obezbjedjujući sebi time njihovu zahvalnost. Sentimentalnost na ime važi kao osnovna karakterna crta kako Nijemaca, tako i naroda habsburške monarhije. Tu su sentimentalnost mislili Englezi iskoristiti i pretvoriti u gotov novac time, što bi te osjećaje iskoristili u kakvom docnijem ratu protivu Rusije i Francuske, to jest ako bi ova posljednja posiije prolijevanja krvi u svjetskom ratu uopšte još dolazila u pitanje kao protivnik. Engleska je računala sa kratkim, vrlo uspješnim ratom, koji bi se završio engleskim mirom, drugim riječima mirom koji bi bio na štetu sviju ostalih, a samo Engleskoj na korist. Da je tako ispalo, svijet bi odjekivao od slavopojki engleskoj velikodušnosti i umjetnosti, slava bi Velike Britanije porasla, a njena moć postala bi još veća. No sudbina je drugačije htjela, pa je Engleska ove svoje ratne ciljeve morala podvrći reviziji. Uskoro se pokazala potreba za Englesku, da Francusku ne pomaže samo prividno, već i stvarno, ne samo na moru, već i na kopnu. A 1915. god. bila je Engleska čak šta više prinudjena, da aktivno učestvuje u pokušaju, da se Rusiji prokrči put u Sredozemno more, jer bi inače Rusija napustila savez. Tada je Velika Britanija stekla uvjerenje, da su Njemačka i Austro-Ugarska još moćnije, nego što je ona ikada mislila. Pri takvom stanju stvari izdata je tada Iozinka: Uništenje! Engleska je započela rat, da bi proširila svoju moć i da bi se još više približila konačnom izvojevanju vlasti nad cijelim svijetom. Njeni su se saveznici trebali dobro iskrvariti a u nagradu imali su dobiti svaki i po nešto plijena. Sada se već Engleska ne bori više za takve grandijozne planove. Sada se ona samo još bori, da bi spasila što se spasiti da. Ona tjera svoje saveznike, da i dalje izdrže u borbi, koja više ne pruža nikakvih izgleda. U Tihom je okeanu Engleska već svršila svoje. Tamo se kao isključivi gospodari već viju američka zvjezdana zastava i Japanska krizentema (grb na Japanskoj zastavi). A izmedju ovih dviju jednoga će se dana povesti borba za prvenstvo. Za treće sile tamo već nema mjesta. Kao god i prije 100 godina, kada su se od Engleske odvojile Sjedinjene Države, Velika Britanija traži odštete na drugim mjestima. Ona se sada ponovo sjeća svojih prohtjeva u srednjem vijeku, pa stoga gleda da se stalno ugnijezdi u sjevernoj Francuskoj i Belgiji. Stoga ona glavni teret maćedonske vojne ostavlja Francuzima, a sama se širi u Francuskoj, koja je već danas sama za se odveć slaba, da istjera iz zemlje te opasne saveznike. No ako to ne može učiniti Francuska, Njemačka je još dovoljno jaka za to. Stoga se Njemačka mora skrhati. Ako bi to pošlo za rukom, onda bi Engleska imala bezuslovnu nadmoćnost u Evropi i našla bi izdašne odštete i utjehe za gubitke, koji je čekaju u Americi i Aziji uslijed sve veće moći Sjedinjenih Država i Japana. Ko ne vjeruje, neka pročita odgovor na Wilsonovu notu. Uništavanje Austro-Ugarske kao države, uklanjanje Turske, obezoružavanje Njemačke, što se na naivan i ciničan način traži u ovoj noti, ako bi se u opšte mogli postići - a to prema dosadašnjem toku rata izgleda vrlo malo vjerovatno - mogli bi se postićl samo istrošavanjem posljednjih rezervi u ljudstvu i novcu, kojima još raspolažu saveznici Velike Brltanije. A to Velika Britanija i hoće. Ta zar Lloyd George u svome govoru, održanom u Guildhallu (opštinskom domu), u kojemu on donekle komentira odgovor Wilsonu, ne veli: 'Slabo da će se poslije rata malo koji narod usuditi, da se 'zakači' za nas!' To јe priznanje od največe važnosti, jer je engleski ministarski predsjednik tu mislio samo na svoju domovinu. Posiije smrvljenja njezinih sadašnjih neprijateIja moglo bi da Engleskoj budu opasni samo njezini sadašnji prijatelji. I njih smatra Lloyd Goerge ovim ratom dovoljno oslabljenima, a time jedan od engleskih ratnih ciljeva postignutim.
Svi su neprijatelji središnjih vlasti izgubili zemalja u Evropi. Jedino je Engleska zadobila zemljišta - razumije se, od svojih saveznika. Ove tekovine hoće da sačuva. No ona igra kockarski. Njezini saveznici doduše u mnogom zavise od nje i njihovi državnici imaju ličnog interesa na produženju rata. Stoga je i tako osorno odbljena ponuda za mir. Ali narodima sporazumnih sila već sviće pred očima. To saznanje još nije sazrelo. Novi će ih teški udari morati još da snadju, dok će potpuno uvidjeti, da moraju krvariti samo za Englesku. Smisao cijeloga svjetskoga rata jeste na kraju krajeva, samo još borba protivu Velike Britanije. U engleskoj se službi bore svi neprijatelji središnjih vlasti. Razumije se, za engleske ciijeve. Ovi su pod pritiskom položaja u toku svjetske borbe jako smijenjeni. Oni će i dalje morati biti smijenjivani - u smislu središnjih vlasti.
Beogradske Novine, 19/1917.

Privredni položaj u srpskom okupiranom području.

_{Ovdašnji je zastupnik c. k. austrijskog trgovačkog muzeja, gosp. dr. Gustav Ulimann održao 6. decembra prošle godine pred zainteresovanim trgovinskim krugovima, izvjesnim brojem gospode c. i k. glavne vojne gubernije u Srblji i zastupnicima c. i k. ministarstva jedno vanredno interesantno predavanje o 'Privrednom položaju u srpskom okupiranom području' a u interesu unapredjivanja izvoza c. k. trgovačkog muzeja u Beču. Predavač važi za dobrog poznavaoca zemlje i naroda, to je on u položaju, da nam predoči vjernu sliku sadašnjih privrednih odnosa u Srbiji. Pošto je predavač u uvodu govora u kratko ocrtao srpsku politiku, prešao je na jezgru svoga predavanja, iz koga vadimo slijedeće:}

I.
Izvor srpskoga bogatstva i snage leži u zemlji. Srbija je tipična zemlja zaostalog gazdinstva malih seljaka. Više se od 80% stanovništva bavilo poljoprivredom, više od 90% od poljoprivrede živjelo. 50% svih posjeda nije bio veći od 5 ha, 80% ne veći od 10 ha. Velikog posjeda u opšte nije bilo, a time ni njegovog pobudjujućeg primjera - upravo protivno nego u Rumunjskoj. Skromni je život seliaka, nedostatak komunikacija i škola donijelo sobom, da se srpski seljak - osim na periferijama zemlje - nije tako lako mogao osloboditi starog, zaostaiog načina obradjivanja iz turskih vremena. Obradjivalo se čisto ekstenzivno, u mnogim je krajevima bio nepoznat moderni ratarski alat, nije se znalo ni za uredjeni plodored, ni za povodnju, ni za djubrenje. U prkos je toga srpski seljak inteligentan i učen. Tek je polovina tla, sposobna za kulturu, obradjena; pored toga je veći dio zemljišia državno dobro, a od tuda se stvaranjem državnih, modernih domena mogla moderna obradba prenijeti na okolinu. Kredit se za seljaka mogao teško nabavljati. 2.8 ha se nije smjelo zaduživati. Seljak se nije mogao posluživatl mjenicama, koja se odredba medjutim često izigravala, a pošto državna hipotekarna ustanova 'Uprava Fondova', koja se osnovala u prvom redu zbog seljačkih kredita, nije u svemu odgovarala svome cilju, dospio je seljak u zelenaške ruke. Ovdje su poljoprivredna udruženja u zadnjim godinama razvila blagotvorno djelovanje.
Zasadjeno je oko 70% površine žitom, od toga polovina kukuruze; na 10% sveukupnog zemljišta zasadjena je šljiva, koja u Srbiji vanredno uspijeva. U dobrim je godinama u zemlji ubrano preko 50.000 vagona svježih šljiva, a to je 200 kgr. na glavu. 5000 vagona suhih šljiva i 1500 vagona šljivinog pekmeza iznosio je prosjecni godišnji izvoz. Voćarstvo se u zemlji najviše isplačivalo i gajenje je voćarstva s povećanjem produkta i sve živahnijom izvanjskom trgovinom podržavalo jednaki korak. Iza šljive bila je jabuka najvažniji izvozni artikal.
Da je zaostajalo i stočarstvo, ne smije nikoga čuditi; no Srbija je u prkos toga bila veoma bogata u stoci, mnogo bogatija nego li ijedna druga baIkanska država. Prema statističnim je podacima dolazilo prije balkanskoga rata na svako lice u Srbiji oko 1 ½ ovce, polovina govečeta, četvrt svinje i nekoliko komada živine. Već u 1905. g. označivala se vrijednost stoke od komada sa 55 dinara, a računajući i živinu dolazila su na svako lice od prilike 4 komada. U carinskom se ratu povećalo stočarstvo, a svinjarstvo smanjilo, jer je prvo bilo unosnije.
Mljekarstvom se malo ko bavio, veliku su ulogu igrali jedino produkti od ovčijeg mlijeka. Za dokaz zaostalosti seljačkog stanovništva dosta je navesti činjenicu, da u izvjesnim zabačenim krajevima još danas smatraju muženje krava kao neku neobičnu stvar, nadalje, da u nekim planinskim mjestima seljaci siju žito, i ako manje žanju nego li siju, samo zbog toga, jer se drži sramotom, ako seljak mora kupovati hranu.
Vrlo se povoljno razvilo sadjenje duvana, koje za srpski vrlo unosni duvanski monopol, imade velikog značenja. Gaji se i vinova loza. Srpska vina imaju u sebi, slično kao i vina iz Bordeauxu, mnogo tanina a malo vinskog kamena Zato su često i trošena kao bordeauxka.
Velika vrijednost Ieži u ogromnim šumama, koje pokrivaju gotovo jednu trećinu cijele Srbije. Uzrok, što se one nijesu mogle koristiti, leži u nedostatku komunikacija.
Dalje polje rada srpskog stanovništva bili su zanati industrija. U ranijim je decenijama s malim zadovoljni srpski seljak, dok je još živio u zadrugama, sve potrebne zanatske artikle sam proizvodio. Sa gradjenjem je željeznica i drumova to prestalo. Najprije su u zemlju ulazili izvanjski industrijski artikli, a onda je zemlja sama počela da producira. Poslije osnivanja samostalne Srbije počela se stvarati narodna industrija; jedan je doduše nacijonalni no vrlo pametni industrijski zakon brzo pomogao zemlji do vrlo znatne industrije, premda baš svaki osnutak nije bio podesan. Morala je iznajprije doći industrija, koja se oslanjala na prastaru produkciju, a ta se i najbolje razvila. Postojao je velik broj mlinova, dvije tvornice šećera, deset pivara, veliki broj strugara (pilana), industrija cementa, pa kožarske i užarske tvornice. Kasnije je došla industrija mesnatom robom. Druga je industrijska grupa obuhvatala tekstilnu industriju, tvornice eksplozivnih predmeta i razne ostale tvornice za vojne potrebe. To su već dijelom bile da se tako izrazimo, biljke, koje su nicale kod kuće. Ove su tvornice uživale sve moguće pogodnosti. A mogle su kod drzavnih liferacija biti za 10% skuplje, nego li najjeftiniji strani oferti 'franko carina i tovar Beograd'. Ovamo spadaju i monopolne industrije. Nijesu se mogle razviti one industrije, koje mogu povoljno da rade samo kod produkcije masa, kao željezna industrija i slično. Sve veće je i proletariziranje u zemlji krivicom seljaka, pridonijelo, da u zemlji nije vladala nestašica na radnim snagama. Radnici su bili spretni i brzi, naravno ne i izdržljivi, te su mnogo brže usvojili radikalno-socijalno-demokratska načela, nego li fizičku spretnost. I ako nije Srbija na Balkanu postala drugom Belgijom, kako su to sebi zamišljali mnogi idealiste, to se industrija ipak vrlo dobro razvijala, tako da je u Srbiji bilo već 1910. god. 475 tvornica, od kojih je 95 uživalo državne pogodnosti.
Veiiko se blago nalazi i u bogastvu zemlje. Srbija, čije je bogatstvo na mineralijama bilo poznato već u prastaro vrijeme, posjeduje prostrana za sad još samo djelomično izrabijivana ugljena područja; u njoj se nalazi i po veličini drugi u Evropi, a treći na svijetu bakreni rudnik - Bor, koji se sada nalazi u njemačkim rukama; ima bogatih zemljišta sa olovom, antimonom, srebrom i živom (ovo poslijednje na Avali), mramora i cementnih sastavina; rijeke u istočnoj Srbiji, kao Timok i Pek, imaju i zlata, čije se vadjenje isplaćuje. Srpski su majdani pretjeranom reklamom doduše dosta izgubili na kreditu, a dosta je prevara sa osnivanjem počinjeno. Rudarske su koncesije bile trgovački artikai; i predsjednik je ministarskog savjeta gosp. Pašić imao uz stanovite druge koncesije, - koncesiju za vadjenje zlata iz Timoka. Vrlo je interesantno znati, da je profesor dr. Krebs, koji je po nalogu c. i kr. geografskog udruženja sa protesorom Abelom prije kratkog vremena proputovao zemljom, procijenio mineralna bogatstva Srbije na ništa manje nego 2 milijarde. Spomena je vrijedno i dosta veliko bogatstvo u ljekovitim izvorima.
Razvitku je dosada smetao mali broj saobraćajnih puteva, no na odstranjenju se toga zla već živahno radilo. Srbija je imala u prometu i gradjenju oko 1300 km željez. normalnog kolosjeka i 800 km uskog kolosjeka, a u projektu je bilo daljih 1300 km obiju tipova. Srbi su u velike težili i za vezom sa morem. Sve su moguće trase bile izgradjene. Riječna je plovidba nu Savi i Drini (na Drini, u koliko se tiče splavova. Op. Ur.) bila u najboljem razviću. Smjeli je, plan bio, da se plovnim učine Morava i Vardar i da jednim kanalom Evropa dodje do vodenog puta u Solun.

II.
Što se trgovine i financija prije rata tiče, to je uvoz tekao isključivo posredovanjem beogradskih trgovaca, koji su zemlju snabdjevali robom. Samo je poslije žetve bilo trgovačko doba i ono je trajalo tri mjeseca. U ostalom vremenu je u nekoliko vladao trgovinski zastoj, i ta okolnost objašnjuje želju i potrebu za dugoročnim kreditima. Do sada se o srpskom trgovcu moglo samo najbolje govoriti; nadati se je, da će on svoj dobar glas očuvati i pri sadanjim velikim obračunavanjima. Izvoz su vršile mnogostrano banke u unutrašnjosti zemlje.
Najgora strana je srpskog privrednog života bilo novčano stanje. Najviša je zakonita stopa kamate bila 12%. Ali nema skoro ni jednog seljaka, koji nije morao mnogo više plaćati a govori se, da 25% do 30% nije bila nikakva rijetkost. U tom pogledu vlada nije ništa činiia. 'Uprava Fondova', osnovana u cilju, da seljaku pruži jevtini kredit, nije mogla odgovoriti tom zadatku. Propisi su bili vrlo komplikovani. Ona je krajem godine 1912. protivno cilju svoga osnivanja, izdala trgovcima 39.9 milijuna, a seljacima samo 5.6 milijuna. Pretjerivanja u cijeni pozajmljivanja novca dala su povoda vladi, da godine 1907. prilikom obnavijania povlastice Narodnoj banci, ovoj naredi, da samo onim bankama stavi svoj novac na raspoloženje, koje se obvežu, da od onih, koji bi im se obratili za zajam neće naplaćivati veću kamatu nego 4% preko cijene vlastitog zajma. Značajno je, da se je od 83 beogradska novčana zavoda samo njih 35 odazvalo tome uslovu, a u godini 1913. od 200 srpskih banaka samo 68. Ostali su novčani zavodi i dalje lihvarili i pozajmljivali su novac kod onih banaka, kojima je novac Narodne Banke stajao na raspoloženju. Seljak, kome je novac bio potreban, bio je upućen na male novčane zavode u unutrašnjosti, koji su ga pljačkali, pa i seoski trgovci, koji su seljaku pozajmljivali na zelen. trgovali su vrlo nepošteno. Ovdje su poljoprivredne zadruge bile pozvane da učine svoje, i tome se bilo pristupilo. Kao što je ranije pomenuto, postojalo je u zemlji godine 1913. oko 200 banaka, ali je samo njih osam imalo preko milijun dinara uplaćenog kapitala, a skoro 80% imale su manje od 300.000 dinara. Manjem broju prvorazrednih solidnih zavoda stajao je na suprot veliki broj nesolidnih.
Bilans je plaćanja Srbije bio skoro uvijek aktivan i Srbija je svoj budžet od skoro 130 milijuna dinara dosta lako izvodila. Državni dug je prije rata iznosio 750 milijuna, nije dakle relativno bio veliki.
Privredni razvitak Srbije, koji je bio u sve većem poletu, poremećen je prvo balkanskim ratom, a poslije svjetskim ratom. U balkanskom ratu, pošto je on vodjen van granica, zemlja nije mnogo trpila, samo je zaostala proizvodnja uslijed oskudice u radnoj snazi i prometnim srestvima. I u svjetskom je ratu Srbija pretrpila velike štete samo na spoljnim, graničnim tačkama, a poglavito u gradovima. Mnoga su industrijska preduzeća uništena, glavnoj snazi zemlje, njenom poljoprivrednom bogatstvu, rat nije mogao nanijeti mnoge štete, već ni s toga, što u untrašnjosti zemlje i nije bilo velikih borbi.
Prošlo je već godinu dana od kako je Srbija zaposjednuta i zanimljiva je istorijska uspomena, da je prije 200 godina, u godini 1717. od Austrije bila posjednuta i ostala više od dvadeset godina austrijska. - Odmah je, pošto su savezničke čete zaposjele zemlju, izvršena administrativna podjela oblasti izmedju monarhije i Bugarske. Granična linija je još uvijek Morava. Bugarski je dio veća polovica Srbije po bukareškom ugovoru, u austro-ugarskim je rukama manji dio, kojl je ipak toliko veliki, kao donja i gornja Austrija zajedno, a prema izvršenom popisu stanovništva u julu ove godine iznosi broj stanovništva 1.37 milijuna, dakle približno toliko koliko Štajerska. Austro-ugarskom okupacijonom oblasti upravlja vojna glavna gubernija, koja je ustanovljena u januaru. Zemlja je, odgovarajući ranijoj političkoj podjeli, podijeljena u 13 okruga i 54 kotara (srezova). Deset je okruga staro srpska oblast, a tri od njih pripadaju krajevima, koje je Srbija pridobila. Gubernija je podijeljena u 16 odjeljenja, koja su podčinjena dijelom vojnom glavnom guverneru, a dijelom gradjanskom guverneru.
Privrednom odsjeku podleži šumarski i poljoprivredni referat i tehničko odjeljenje. U prvo je vrijeme djelatnost ovih privrednih odjeljenja bila velika, jer su se prije svega morali stvoriti uslovi da bi zemlja mogla opet doći do svoga razvitka. Gradovi su bili skoro prazni, stanovništvo se razbjeglo u unutrašnjost, a zemlja je boleštinama bila opustošena. Cijeni se da broj onih, koji su od zaraze za vrijeme rata pomrli, iznosi oko 300.000, dakle skoro 10% od cjelokupnog stanovništva. I mnogi od hrabrih austro-ugarskih vojnika pali su kao žrtva zaraze u Srbiji. Jedan je od najvećih uspjeha vojne uprave ujedno i znak kulture prvoga reda u tome, što su zaraze potpuno ugušene; od januara nema ni jednog slučaja kolere u zemlji, pjegavi tifus je ugušen, u Srbiji vlada zdravstveno stanje, kakvog nije bilo ni u mirno doba.

III.
Jednovremeno s borbom protivu zaraza vodjena je i borba protivu gladi. Kako je veći dio trgovaca bio odsutan, a roba se zbog postojećih prenosnih srestava nije mogla donositi osnovala je u tu svrhu vojna glavna gubernija središnje smjestište robe, koje je potrebnu robu, naročito životne namirnice, dobavljalo iz monarhije, pa ju je u prvi mah dijelilo neposredno narodu, a docnije posredovanjem trgovaca, koji su se bili vratili svojim domovima. Izmedju januara i maja uvezeno je u zemlju robe za više od deset milijuna kruna, a tom se djelatnošću povratio i trgovački život. U maju se stanje već toliko bilo popravilo, da se mogao otvoriti saobraćaj putničke i privatne robe. Putem naredbe su uredjene carinske prilike, te je carinsko smjestište robe time ispunilo svoj cilj i moglo je obustaviti svoj rad. Na njegovo je mjesto došlo središte za promet robe, koje je uredjeno po oprobanom primjeru te ustanove ut Poljskoj. Rad se tog odjeljenja vremenom znatno proširio. Središte prometa robe jeste ono nadleštvo, koje vodi računa o potrebama zemljinim, sa od obiju ministarstava, odnosno zajedničkog ministarstva finansija zahtjeva one kontigente, koji su dovoljni radi podmirenja tih potreba. Sa onim, što monarhija daje za srpske privredne oblasti, mora se nastojavati da se izadje na kraj, a taj rad, pravedna podjela potreba u zemlji, pripada središtu za promet robe. Ono to tačno vrši za izvjesnu glavnu potrošačku robu, kao šećer, so, petroleum, jer se jedino tim načinom mogu otkloniti nejednakosti u snabdjevanju zemlje. Središte prometa robe obavještava monarhiju o prilikama proizvodnje i potrošnje, daje obavještenja u pitanjima carinskim, putničkim i saobraćajnim, upućuje na izvore, gdje se roba može nabaviti i prodati, učestvuje u privrednom iskorišćavanju zemjje, u kratko, ono je neka vrsta središnje trgovačke komore.
Staranje o poljoprivrednoj proizvodnji tako je isto zadatak gubernijin. Obdjelavanje zemlje spada u djelokrug poljoprivrednog odjeljenja, koje je još dok su se čete u Srbiji borile, otpočelo bilo sa jesenjim zasejavanjem. Ovo nije ispalo kako valja, ali je s proljeća zasejano, razumije se pomoću vojske, koliko je bilo više moguće, i svakako je lijep uspjeh, kad je oko 65% cjelokupne ziratne zemlje moglo biti zasejano. U tu je svrhu razdijeljivano sjeme za usjev a razdato je seljacima skoro za pola milijuna kruna poljoprivrednih sprava. I ako je žetva bila samo srednja, ipak ona može da podmiri ne samo potrebe stanovništva, nego će moći zadovoljiti donekle i potrebe vojske, koja se nalazi na bojnom polju. U idućoj će sezoni Srbija biti sva obdjelana, a naredjeno je i prinudno djubrenje.
Cjelokupnu je žetvu, i to kako žita, tako i voća i groždja, uzaptila gubernija, a njeno iskorišćavanje je povjerila novo ustanovljenom odjeljenju, središtu za iskorišćavanje žetve. Vrlo docno osnovano, naime u julu, dakle u sredini sezone, ono je ipak brzo izvelo svoje uredjenje i s vremenom je uzelo u svoje ruke svu žetvenu proizvodnju: kao žito, kukuruz, voće, rakiju, vino a ono, što je trebalo preraditi, izvelo je o svome trošku. U velikoj je količini ukiseljen kupus i izradjen je pekmez od jabuka toliko, da će moći podmiriti godišnju potrebu svih vojnih bolnica. Jedan rad za ugled bilo je uredjenje iskorišćavanja voća u Srbiji, dakle naročito sušenje šljiva i kuvanje pekmeza. U tome je središte za iskorišćavanje žetve moralo naročito razviti svoj rad, jer pekmezara nije bilo, koji su u mirno doba krstarili po krajevima, naročito u drvima sirotnim sa svojim kazanima, pa su od šljiva, koje su od seljaka otkupili, kuvali pekmez. Najuspješniji pokus je pri tome bio, zamjena bakarnih kazana sa željeznim, koji su bili naročito spremljeni. U zemlji je bilo uredjeno 52 mjesta za kuvanje i ishod je, u prkos ovogodišnje loše žetve, bio vrlo povoljan, jer je izvezeno oko 1500 vagona suvih šljiva i 500 vagona pekmeza, od kojih je glavni dio putem ovih nadleštava za ishranu stavljen stanovništvu na raspoloženje. Pošto skoro 80% srpskih voćnjaka leži u austro-ugarskom okunacijonom dijelu, po sebi se razumije, da će se kulturi voća i iskorišćavanju voća pokloniti naročita pažnja. Cijelo uredjenje svih odjeljenja središta za iskorišćavanje žetve toliko je dobro oprobano, da će se. što je za veliku pohvalu, u tom odjeljenju iduće godine vrlo malo što morati mijenjati.

IV.
Unovčavanje stoke je vršila intendantura. Sa svim je prirodno, da je zemlja zbog rata u stoci mnogo osirotjela, ali gubiici ipak nijesu bili tako veliki. Dokaz je o tome, što je Srbija podmirivala znatan dio potrebe okupacione vojske u mesu. Od 1. decembra bila je u Srbiji najviša cijena mesu ova: govedjina kg. 3.70 K, teletina 4.40 K, ovćetina 2.20 K, svinjetina sa slaninom 6.50 K, bez slanine 5 K, i ove su cijene bile daleko veće nego li one u mirno doba. Srbi su istina još prije rata bili vrlo nezadovoljni, jer cijena po kilogramu pečenice od 70 para skočila na jedan dinar. Intendantura je medjutim ostvarila i ugledno gajenje stoke. Izdate su naredbe o poštedi stočnog stanja, otvorene su kasapnice, a poklonjena je velika pažnja i unovčavanju i iskorišćavanju svih stočnih otpadaka, naročito kože i vune.
Rudarska i šumska nadleštva radila su tako isto vrlo živahno na svome polju, sve ranije radnje su preduzele koliko je više moguće svoj posao. Vadjen je ugali, bakar i olovo, nabavljena je potrebna količina drva. Sa svim je prirodno, da je za napredak u svemu ovome potrebno veliko ulaganje novca, našto se sada teško ko riješava.
Veliki značaj pripada akcijama, koje su se bavile naplatama potraživanja povjerilaca iz saveznih zemalja. Prije nekoliko mjeseci osnovano je središte za zaštitu povjerilaca u južnoj zaposjednutoj oblasti, koje u svakom pogledu potpomaže gubernija, a kome je zadatak, da povjeriocima pomogne da dodju do svog novca i da se svi podjednako zadovolje. Punim pravom gubernija ne dozvoljava nikakvi izuzetak. Pobrinuto je, da se naplate vrše na jedan način, da se privredno stanje dužnikovo što je moguće manje ošteti. U izgledu je, da će se u skorom vremenu ukinuti moratorij, koji u Srbiji još traje; zemlji je dakle radi uporavIjenja dato vremena više od godinu dana, te su se trgovci, naročito što se povećanja vrijednosti njihovog stovarišta tiče, u svome stanju popravili. lzgledi za povjerioce se jako mijenjaju, prema struki trgovine. Tekstilne radnje su većinom poštedjene od ratnih šteta. Ova će potraživanja, koja su procentualno i najveća, svakako dobro proći. Zbog toga, što se novčani zavodi ne nalaze u zemiji, često je trenutno stanje dužnika takvo, da oni istina na čas ne raspolažu novcem, ali da je ipak dobro, i ako samo za sada ne mogu doći do svoje imovine. Razumije se, da su Ijudi i kod svojih dužnika mnogo izgubili. Postepeno postupanje dovešće ovdje daleko prije i bolje do cijelji, nego li beskorisna odlučnost. Moratorij istina nije još ukinut, ali su već sada izdata nekolika naredjenja, na osovu kojih se može pribaviti osiguranje u slučajima, u kojima povjeriocima iz saveznih, odnosno neutralnih država zaprijeti kakva opasnost. Tako je izdata naredba o prinudnoj upravi i nadzoru nad trgovačkim i poljoprivrednim preduzećima i več je postavljeno nekoliko prinudnih uprava. Izdata je naredba o zabrani plaćanja za neprijateljske države, i zabrana o prenosu imanja. Već su ukinute odredbe moratorija, u koliko se one tiču kirije i zakupa. Gubernija je interese povjerilaca već i praktički zaštitila. Baš sad je izvršena akcija otkupljivanja pamuka pod upravom središta za prodaju robe i veći dio dobijenog novca se izdaje povjeriocima. I središte za promet robe će blagodatno učestvovati time, što će pri podjeli izvoznih kontigenata voditi računa naročito o onim trgovcima, koji, prema svojim prilikama, plaćaju svoje dugove. Naplata poreze, - koja je nedavno vršena samo kao pokušaj - naplačeno je oko 15 milijuna kruna - tekla je veoma brzo i lako, tako da zemIja doista nije bila suviše jako opterećena. Najzad je seljak, koji sačinjava 90% stanovništva, dobio za svoje proizvode više nego Ii dvostruku najvišu cijenu - on danas pliva u novcu. SeIjaci danas kupuju luksusne predmete i bez razmišljanja plaćaju najviše cijene.
Plaćanja se vrše u svemu našim novcem, dinar je skoro isčezao; svakako kao posljedica pogrješnog razumijevanja izvjesnih naredaba o vrijednosti dinara i od strane stanovništva a i drugih mjesta. To je pitanje vrlo teško riješiti i do sada nije riješeno. All se svakako pokazala velika uvidjavnost u tome, što se prije kratkog vremena odustalo od prinudnog tečaja za dinar, te je on ostavljen samom sebi.
Monopoli su glavni izvor prihoda. Uvedeni su oni isti monopoli, koji su postojali i za vrijeme srpske vladavine. Postoji monopol soli, duhana, žigica i petroleja. Svi ti monopoli se nalaze u rukama ugarskih banaka.

V.
I ako je količina one robe, kojoj je izvoz kontingentiran, po sebi razumljivo neznatna, ipak ima dosta tražene, za izvoz slobodne robe, kao što je staklo i porcelanska roba, izvjesne vrste gradjevinarskih predmeta, željezna roba, drva i tome podobno. Objašnjenja o tome pruža vrlo poučljiva brošura središta za promet robe. Zemlja je vanredno sposobna za prijem svake vrste robe, plaća dobro, ne mora se davati na poček, pa i danas možda ima još izvjesne, naročite luksuzne roba, koja bi se mogla iz monarhije uvoziti. Pod vojnom upravom u Srbiji su ustanovljene opet redovne prilike. Osim u gradovima nigdje ne vlada oskudica, poljoprivredniku je dobro, zdravstveno stanje i prilike javne bezbijednosti su svuda dovedene u red. Sve jačim napredovanjem umirenja vojna uprava je i sama spriječila vojnički uticaj time, što je vremenom ustupala znatno veći uticaj gradjanskoj upravi. Baš se u tome pravcu, pošto se rumunjska opasnost sa svim otklonila, pokazala znatna promjena. Ne može se istina prećutati, da se taj napredak u izvjesnim krugovima, koji imaju najvećeg interesa u tješnem privrednom zbliženju prema Srbiji, dosta sporo izvodi. Ako u tom pravcu ima kakvih želja, onda se one kreću većinom u jednom pravcu, kome se opravdanost ne može oporeći. Tiče se želje, da se proizvodnja kao i svaka privredna akcija ne monopolizira, da je po mogućstvu vrše privatna ili privredna društva. Kod privatno-privrednog rada pružila bi se prilika, da se takvi lični odnosi razviju izmedju trgovaca i izmedju proizvodjača i potrošača, ta bi mogla biti oslonac ponovnom poletu dobrovoljnih privrednih odnosa poslije rata. Kod vojničkih uredjenja postoji bojazan, da bi ona neposredno poslije rata mogla prestati. Do sada se doista skoro sva privredna preduzeća nalaze u rukama vojne uprave sa isključenjem skoro svakog privatno-privrednog posredovanja. Da li će se, ako vojna uprava o tome bude vodila računa, banke u Austro-Ugarskoj, koje su za preduzeća uvijek raspoložene, poslije primiti uloge privrednog uredjivanja, ili bi bilo bolje ako bi se tog posla latile mnogi privredno cjelishodni savezi, koji su se kao središta obrazovali za vrijeme rata skoro u svakoj ratnoj oblasti, nećemo o tome ovdje govoriti. Pojedina bi središta vjerovatno stručno pravilnije posao razvila, dokle bankama možda nedostaje stručno znanje, ali su one zato naklonjenije za preduzeća, obilatije u radu i svakako mnogostranije. Postoji utisak, kao da je nedostatak veze ili bolje rećeno medjusobna zavist mnogih, vrlo mnogih ekspozitura banaka, koje su u Beogradu osnovane, uništile smjerove, koji bi odgovarali ranije opisanim željama, te je svaki projekat zbog toga u samom svom začetku uginuo.
Privreda će morati pokušati, da se prilagodi karakteru naroda. Karakter naroda, što je sa svim prirodno, a o čemu uči i svaki list privredne povjesnice Srbje, ima najveći uticaj i na privredne odnose. Srbija ima, kao što se to nalazi i u drugim balkanskim zemljama, dvije sa svim suprotne strane. Gradski stanovnik se sa svim razlikuje od seljaka. Gradovi u opšte, sa malim izuzetkom, u odnosu prema selima imaju vrlo mali broj stanovništva, ali vrše ogroman uticaj na sela. U gradovima se ne može ni poznati karakter zemlje. Naročito je Beograd jedan rdjavi evropski grad, te je i razumljivo, što je svojim brzim širenjem primio rdjave osobine zapadnih gradova mnogo brže nego li dobre. Srbija je upravo jedna lijepa kuća sa lošom fasadom, a ta je fasada Beograd. U njemu se u glavnom, vodila politika, i to politika, koja je rukovodjena ličnom sebičnošću, naročito u poslijednjim godinama. U njemu se proletarijat inteligencije bavio politikom, koja je davala prihode, jedan mali broj radikalnih i najradikalnijih politčkih zanesenjaka propovijedao je ovdje mržnju protivu monarhije. Ovdje su Rusi, rasipajući svoje rublje, radili i lako i kako su htjeli. U ostalom su i francuski zajmovi biii poglavito političke prirode, a taj se politički pravac zajmova naročito ispoljavao osnivanjem banke Franco-Serbe godine 1910. Već i zbog brojne većine seljačkog svijeta došlo je dotle, da su gradlije mogle pridobiti seljački svijet za ideje, koje su na žalost bile neprijateljske prema monarhiji. Da se kroz Srbiju češće putovalo, i da se raspoloženje u zemlji i laka povodljivost naroda onako isto iskorišćavala kao što su Rusi činili, možda bi bilo mnogo što-šta drukčije. Danas imamo Srbe kao neprijatelje prema sebi. Ali je naiviša tačka savladana. Izazivači i podbadači su iz zemlje uklonjeni i rava se, da one bajke, koje su nas prestavljale kao neprijatelje, ne odgovaraju istini. Kad se taj osjećaj bude učvrstio i ličnim se dodirom s narodom ustanovi uzajamno povjerenje, moćiće budućnost još sve popraviti.
Beogradske Novine, 31/1917.

Neistine o srpskim zarobljenicima.

Poluzvanični list njemačke vlade, 'Norddeutsche Allgemeine Zeitung', piše: Švajcarski list 'Tribune de Genеve' donio je u svoje vrijeme pod naslovom: 'Doživljaji dvojice Srba, pobjeglih iz Njemačke' izvještaj, u kojemu se u glavnom veli ovo:
'Poslije njihovog zarobljavanja u Srbiji, oktobra 1915. godine, ova su dvojica Srba bila izložena najgorim patnjama i svima mogućim zlostavljanjima od strane Nijemaca i Austrijanaca. Nekoliko dana nijesu dobili nikakve hrane, ali su ih u naknadu za to što više tukli i u opšte zlostavljali. U januaru 1916. godine prevedeno je oko 5000 srpskih vojnika u zarobljenički logor u Ulmu (Wittemberška), gdje je za njih počelo pravo mučeništvo. Tamo su po vas dan bili zatvoreni u barakama, propadali su od zime i dobijali su nedovoljno hrane. Dnevni obrok hljeba iznosio je 200 grama, hrana je bila sve jedna te ista, a samo nedjeljom izdavano je po parčence mesa. Uslijed toga je 800 Srba umrlo od iznurenosti, a nekolicina, koji su zatečeni, kako prose kod Francuza i Rusa, smještenih u susjednom logoru, strijeljani su. I ovdje je bilo i batina i drugih zlostavljanja. Kada je krajem aprila veći dio zarobljenika raspodijeljen na rad po selima, morala je čitava hiljada ostati u barakama, jer su ljudi bili toliko iznureni, da više nisu bili ni za kakav rad'.
Povedеnom istragom pak, produžuje 'Norddeutsche Allgemeine Zeitung', utvrdjena je nеtačnost gore navedenih tvrdjenja. U švajcarskom se listu zlonamjerno prikazuju kao mučenje izvjesne mjere, koje su naredjene baš u interesu zdravlja i bezbijednosti zarobljenika: Naime Srbi, koji su krajem januara prevedeni u Ulm, imali su da izdrže karantin od dvadeset i tri dana, - koliki je najmanji rok, u kojemu je moguća zaraza, - da ne bi oni medju njima, koji bi eventualno bili zaraženi pjegavcem, zarazili ostale zarobljenike, no ovi izdvojeni zarobljenici bili su za vrijeme karantina smješteni i hranjeni kao god i ostali zarobljenici. Da bi se što bolje izvelo izdvajanje, bile su barake za izdržavanje karantina opkoljene ogradama od bodljikave žice, visokim tri metra, ali time zarobljenicima nije bio odsječen ni svjež vazduh niti slobodan izgled. Osim toga bio je ostavljen izmedju baraka i ograde dovoljan slobodan prostor ('krug') za slobodno kretanje. No pošto bi medjusobnim dodirom zarobljenika kroz ogradu bilo moguće prenošenje zaraze, to je zarobljenicima, koji su se nalazili pod karantinom, bilo strogo zabranjeno da pridju bliže od jednog metra ogradi.
Zarobljenički stanovi bili su dobro uredjeni. Svaki je zarobljenik imao slamnjaču i ćebe, a oni koji su ležali pored zidova, imali su dva ćebeta. Barake su grejane tako da je zimi temperatura u njima bila uvijek od 16 do 20 stepeni Reaumurovih. Kako su to i priznavali inteligentniji srpski zarobljenici, većina je od njih pri dovodjenju u logor bila jako iznurena od dugoga ratovanja u toku poslednjih godina, pa su oni s toga dobijali i izdašniju hranu, čiji se jelovnik stalno mijenjao, dok je dnevni obrok u hljebu iznosio 300 grama. Pored svega toga umrlo je od ukupno dovedenih 3443 (a ne 5000, kao što se u ženevskom listu veli) srpskih zarobljenika 94 njih (a u članku švajcarskog lista tvrdi se, kako ih je umrlo 800!). Svi su oni umrli od iznurenosti i to tri četvrtine odmah u samom početku po njihovom dovodjenju. Nikad nijedan zarobljenik nije zlostavljan. Ma da su srpski zarobljenici uobičajenim prekomjernim pušenjem sami štetili svoje zdravlje, pošlo je ipak za rukom, da se oni shodnim liječenjem i dobrom hranom toliko osnaže, da se najveći dio njihov mogao razaslati na rad, pošto je prethodno jedna za to naročito odredjena sanitetska komisija pregledala svakog pojedinca, je li sposoban za rad.
Prema ovim konstatacijama članak, što ga je donijela 'Tribune de Geneve' nije ništa drugo, nego li zlonamjerna izmišljotina, koja ide na to, da se Njemačka ponizi u očima neutralaca. Najbolje se ta tvrdjenja mogu pobiti izjavom jednoga člana amerikanske ambasade u Berlinu, poslanika Jacksona. Ovaj se gospodin, pročitavši gore navedeni izvještaj u 'Tribune de Gеneve', našao iz vlastite inicijative pobudjen, da 11. septembra 1916. godine posjeti zarobljenički logor u Ulmu, gdje je pomoću tumača sam ispitivao pojedine srpske zarobljenike o tačnosti tvrdjenja švajcarskog lista. Tome razgovoru nije niko prisustvovao od Nijemaca. Pošto je razgledao logor i razgovarao sa mnogim Srbima, on je izrično izjavio, da su mu svi Srbi bez razlike rekli, da nemaju da se požale ni na hranu ni na postupanje prema njima. G. Jackson veli, da je po njegovom mišljenju navedena švajcarska vijest o stradanjima srpskih zarobljenika potpuno neosnovana.
Na to bi se još moglo primjetiti, da bi se - čak u slučaju da navedena netačna fakta odgovaraju istini, - ovo moglo objasniti nemilosrdnim ratnim pravilom 'oko za oko, zub za zub'. Na ime najbolji je odgovor onima, koji izmišljaju i šire takve vijesti, ako se oni potsjete na sudbinu austro-ugarskih zarobljenika u Srbiji, gdje su mnoge hiljade propale uslijed rdjavog postupanja i raznovrsnih patnji.
Beogradske Novine, 35/1917.

Laži o načnu ratovanja austro-ugarskih četa u Srbiji.

Samo se po sebi razumije, da rat nije nikakav prijateljski sastanak, gdje jedan drugom pravi učtive komplimente i gdje se svi prisutni utrkuju u medjusobnim pažnjama. Rat je nemilosrdan, a svaki onaj, koji se izbliza upozna sa njime, neće moći da nadje ma kakvih draži u njemu. Tako se u ratovanju austro-ugarskih četa protivu Srba, koji su po prirodi strasni, a uz to još i razdraženi agitacijom, pothranjavanom od strane Rusije, nije moglo i bez nekih strašnih ali nužnih mjera. Ni od jedne vojske ne može se tražiti da ona dopusti, da joj se skupo plaćeni uspjesi izigraju uslijed napada gradjanskog stanovništva, koje je u ovom ratu, bez razlike doba, uzrasta i pola, često prekoračavalo postojeće medjunarodne uredbe o vodjenju rata.
Tek prije nekoliko mjeseci desilo se opet, da su razbojničke čete u blaževskom kraju ubili iz zasjeđe nekolko c. i k. žandarma, mučili ih i ubili, da poslije mrtva tijela njihova onakaze na isti način, kao što se to dešavalo u Mačvi u jesen 1914. god.
Razmije se, da oružjem osvojeno zemljište nije baš obetovana zemlja, ali pomirivanje sa sudbinom s jedne strane, a velikodušnošću s druge strane, može se mnogo što-šta ublažiti.
Pojedini elementi u srpskom narodu nijesu htjeli da se pomire sa sudbinom, pa se stoga, - kao što se u jednom aktu komande balkanskih trupa c. i k. ministru spoljnih poslova od 6. marta 1915. god. otvoreno priznaje, - na osnovu prava samoodbrane u ratu, moralo pristupiti izvjesnim represalijama, kao što su pogubljavanje gradjanskih lica i neredovnih trupa (komita), za koje je dokazano, da su na svirep i podmukao način samovoljno učestvovali u borbi protivu c. i k. četa. Samo činjenica, što je u opšte i došlo do takvog izjašnjenja od strane komande balkanskih trupa ministarstvu spoljnih poslova, kojim se komandi c. i k. balkanskih trupa podnose na uvidjaj i mišljenje tvrdjenja jednog dopisnika neutralnih listova, naklonjenog sporazumu, koji je prema iskazu autoriteta na polju kriminalistike jedan patološki tip, u naprijed suzbija sve sumnje, koje bi se mogle javiti u pogledu savjesnosti austro-ugarskih činilaca. Klevete švajcarskog pamfletiste R. A. Reissa svakako da nemaju značaj kakvih dokumenata sa dokaznom snagom. No da bi se u svakom zbilja objektivnom posmatraču suzbila i posljednja iskra sumnje odnosno ovih pakosnih izmišljotina, koje često formalno izvrću u suprotno stvarne činjenice, odlučili su mjerodavni činioci da izdadu brošuru 'Laži o načinu austro-ugarskog ratovanja u Srbiji' ('Die Lügen über die österreich-ungarische Kriegsführung in Serbien'). Ovdje se doduše samo i bez komentara u službenom tonu, nabrajaju zvanično utvrdjene činjenice, ali baš zato one imaju više vjerodostojnosti od napisa, sastavljenih bolešljivom fantazijom i iskićenih senzacijanim slikama hemičara i fotografa Reissa, koji se prikazuje uglednim pravnikom i policijskim stručnjakom, čovjeka, za koga svi, koji ga poznaju, tvrde, da je već prije rata gajio neograničenu mržnju prema Njemačkoj, mržnju koju može pokazati samo renegat. Čudnovata prošlost ovoga čovjeka i sud njemačkih naučničkih krugova o njemu iznijeti su u jednom mišljenju, koje je krajem juna 1915. god. dao sada već pokojni profesor gradačkog univerziteta, dr. Hans Oross, neosporno autoritet prvoga ranga na polju kriminalistike, a koje je mišljenje priloženo brošuri u faksimilu.
Ne hoteći da gubi mnogo riječi o tom patološkom fantastu, brošura iznosi nekoliko slučajeva o jesenjoj vojni 1914. godine u Srbiji, koji su izvadjeni iz 'Zbirke dokaza o povrijedi medjunarodnog prava od strane država zaraćenih sa Austro-Ugarskom, zaključene 31. januara 1915. god.' što ju je izdalo c. i k. ministarstvo spoljnih poslova. I to u smjeru da opravda potrebu izvjesnih preduzetih represalija, na osnovu kojih je g. Reiss izveo svoja lažna i drska tvrdjenja.
Već 24. avgusta 1914. godine, veli se u brošuri, uputio je tadanji austro-ugarski ministar spoljnih poslova grof Berchthold c. i k. predstavništvima u neutralnim državama informativne telegrame, koji u prijevodu sa francuskog glase:
'U očevidnoj namjeri, da opravda neprijateljsko držanje srpskoga življa prema našoj vojsci, srpska je vlada podigla niz optužbi protivu naših vojnika. Nasuprot tome dao je izvidjaj, preduzet u šabačkom kraju, do sada slijedeće rezultate: Kod Šapca su u više maha nalaženi onakaženi austro-ugarski vojnici. Tako je nadjen jedan poručnik, koji je bio rasporen, a stomak mu je bio napunjen kukuruzom; daije, jedan vojnik, kojemu su bile izdubljene oči, a očne duplje ispunjene dugmetima od uniforme; drugi jedan vojnik opet bio je razapet na krst, pošto mu je prethodno odsječena glava, ruke i noge.

Gradjanstvo u Šapcu i u okolnim mjestima često je, većinom iz zasjede, pucalo na našu vojsku, naročito na oficire i patrole, i to čak i onda, kada je Šabac več 24 sata bio u našim rukama; krivci su prema postojećem pravu strijeljani. Iz jedne šabačke fabrike pucalo je nekoliko gradjanskih lica u više maha na naše trupe, a sa njenoga dimnjaka na oficire, koji su se nalazili na ručku. Fabrika je spaljena. Blizu Mišara uhvaćeno je nekoliko stanovnika, koji su pucali na naše čete na njihovom prolazu.
Kada je jedan oficir oslobodio jednu ženu, koja se nalazila medju ovim napadačima za to, što je bila u drugom stanju, ona je iz zasjede ubila iz revolvera istog ovog oficira. Za vrijeme borbi na Tekerišu jedno je odjeljenje istaklo bijelu zastavu,našto je austro-ugarski zapovjednik naredio da se prekine paljba i približavao se tome odjeljenju, koje ga je na 300 koraka dočekalo brzom paljbom. Jedna dvanaestogodišnia djevojčica ranila je iz puške jednog artiljerca, dok je zavatao vode iz bunara. Često su srpske čete pucale na austro-ugarske ambulante. Tako su na primjer poginuli bolničari, koji su prenosili jednog ranjenog pukovnika'.
24. augusta 1914. godine baron Giesel iz vrhovne komande dostavlja grofu Berchtholdu izvještaj, koji je bio stigao sa bojišta na donjoj Drini, a prema kojemu je bilo slučajeva, da su srpske čete unakažavale ranjenike i zarobljenike, da su bombardovana previjališta, zloupotrijebljena bijela zastava i t. d. Bilo je slučajeva, da je gradjansko stanovništvo, medju njima žene i djeca, u pozadini austro-ugarskih četa pucalo i bacalo bombe na ove. Kod poginulih komita nadjeni su metci, napunjeni ekserima i komadima bakarnog vitriola.
U izvještajima c. i k. komande VIII. korpusa i c. i k. komande V. vojske od 24. i 25. augusta 1915. godine, datiranim iz Bijeline, javlja se za ove dalje slučajeve: Uhvaćeno je jedno lice, koje je pokušalo izvršiti skrnavljenje leša jednog oficira, kojemu je htelo odrezati genitalije. Nadjen je leš jednoga pješaka iz 10. pješačkog puka, kojemu je bila odsječena glava i ruke. Bilo je još i drugih slučajeva onakažavanja, i to: izbodenih očiju, odsječenih ušiju, odsječenih genitalija, rasporenih stomaka (za ove je slučajeve javila, označavajući tačno vrijeme, mjesto i svjedoke, XXI. pješačka divizija). Dalje se javljaju opet slučajevi trovanja bunara, zloupotreba bijele zastave i upotrebljavanja trubnih znakova austro-ugarske vojske (na pr. znaka 'prekini paljbu!'), da bi se zabunile austro-ugarske čete. Za bombardovanje previjališta i drugih bolničkih postrojenja javljaju 6. i 21. divizija.
Dalji izvještaji kako c. i k. komande VIII. korpusa, tako c. i k. etapne komande V. vojske javljaju za slučajeve svireposti i prekršaja medjunarodnog prava kako od strane redovnih, tako i od strane neredovnih četa - komita i gradjanskog stanovništva. Naročito žestokih ispada bilo je u selu Prnjavoru. Ovdje se gradjansko stanovništvo isprva prividno mirno predalo, da poslije s ledja napadne austro-ugarske čete puščanom vatrom i bombama. Natporučnik Raunacher od štabnog odreda i jedne domobranske divizije lično je konstatovao trovanje dvaju bunara u Prnjavoru. Jedan kaplar i šest ljudi nadjeni su u Prnjavoru sa izbodenim očima i rasporenim stomakom, u koji su bili sipali soli. Ovo je konstatovao vojni sveštenik, koji je izvršio opela. Starješina žandarmerijskog voda javlja za iskaze prebjeglih srpskih vojnika, kako on tvrdi Muslimana, da je bilo čak i onakažvanja vlastitih srpskih ranjenika od strane i regularnih četa.
I c. i k. komanda XIII. korpusa javlia c. i k. komandi V. vojske iz Male Tavne pod 25. avgustom 1914. godine, da se prema iskazima srpskih zarobljenika (Muslimana) dešavali istupi od strane srpskih četa prema zarobljenicima i ranjenicima. Ti zarobljenici tvrde da je kap. Mihajlović komandant bataljuna u jednom puku III. poziva naredio svojim ljudima: 'Zarobljene Švabe ne smiju se ubijati, već se moraju mučiti'. Isto su tako zarobijenici pričali, da su jednom husarskom podoficiru odsječene ruke, pa onda vezane mišice, pa da je u tom stanju posadjen na konja, koji je u galopu otjeran. Drugom jednom čovjeku prosječena je, kako oni tvrde, maramica s obiju strana, pa mu je poslije provučen konopac kroz tijelo, pomoću kojega je obješen, dok je pod njime zapaljena vatra. Drugi su ljudi naticani na bajonete i tako nošeni ovamo onamo. Poručnik Nikolić od pionirskog voda 53. pješačkog puka, koji je bio zarobljen, odmah je ubijen bajonetima. Izvještaju o tim nedjelima dodaje komanda XIII. korpusa slijedeću primjedbu: 'S naše strane se zarobljenici hrane i u opšte dobro tretiraju. Samo nad komitama i gradjanskim licima, koja se uhvate sa oružjem u ruci, izvršuje se smrtna kazna, ali se ona prethodno nikako ne zlostavIjaju: domovi, iz koji se iza ledja puca na naše čete, pale se'.

Kraljevsko-ugarski 25. domobranski pješački puk javlja: U borbi, кoja se 16. avgusta 1914. godine vodila na Krupnju, nadjen je narednik Ivan Lončarić iz druge čete toga puka sa rasječenim vratom, pošto je prethodno već bio previjen i odnesen iza streljačkog stroja. Istoga dana našle su rezerve, koje su nadirale za prvim borbenim redom, nekoliko potpuno onakaženih leševa, koji se uslijed toga onakažavanja nijesu više ni mogli poznati. Istoga dana umakao je jedan srpski zarobljenik iz streljačkih strojeva, protrčao je čak kroz rezerve, pa je tamo jurnuo na teške ranjenike, koje je poklao, dok ga nije ubilo sanitetsko osoblje. Za vrijeme odstupanja poslije borbe na Loznici 21. avgusta opažene su srpske komite, koje su išle za srpskim borbenim redovima, gdje su ubijali zaostale ranjenike. Za vrijeme istog odstupanja bili se neki ranjenici sklonili ispod jednog malog vijadukta podrinske željezničke pruge, pa su tamo ubijeni, kada je na njih naišao srpski streljački stroj. Za sve vrijeme odstupanja na srpskom zemljištu zatečene su u svima selima žene, djeca i stariji ljudi, kod kojih je bilo oružja i mnogo municije. Ovi su često s ledja ili s boka pucali na vojsku, koja je prolazila i bacali bombe na nju.
Pusčanih napada od strane ženskinja i staraca bilo je 13. avgusta blizu Lipnice, 17. avgusta blizu Velikog Graca, 18. avgusta kod kuća olovnog rudnika sjeverno od Marjanovice, a 20. avgusta kod Jareblce; 14. avgusta pucano je kod Lukice na previjališta, a 17. avgusta javlja carsko i kraljevski 79. pješački puk, - koji je osim toga naišao na otrovane bunare kod Lipnice i Breljevske crkve, - da su jednom, podnaredniku toga puka odsječene obje ruke. Jednom poginulom vojniku, što ga je našla sanitetska patrola 5/63. brdske baterije blizu Krupnja, bili su odgrizli nos i uši. Pojedini austro-ugarski vojnici, koji su se predali (na pr. na Zavlačkom visu) pobijeni su, i to neki od njih nabijeni na kolac. Seljaci, žene i djeca često su pucali na bolničare, koji su iznosili ranjenike (blizu Brezjaka poginuo je tako jedan bolničar).
Štab jedne c. i k. pješačke brigade, kako se vidi iz jednog izvještaja od 20. avgusta 1914. godine, upućenoj komandi 48. pješačke divizije, gotovo je svakodnevno opažao, kako je stanovništvo u pozadini pucalo na trupe i na komoru. Pored drugih konstatacija o represalijama, koje su uslijed toga postale ružne, u tom se izvještaju pominje i izvještaj generalštabnog oficira, dodijeljenog toj brigadi, kapetana Grudnera o tome, kako je naišao na teško ranjenog rezervnog kadeta Turanya iz 78. pješačkog puka, koji je molio toga kapetana da naredi, da se on iznese iz toga mjesta (Kozjaka), pošto poskrivani mjesni stanovnici stalno pucaju s prozora na ranjenike, koji se vraćaju. Ove su podatke potvrdili dva podoficira istoga puka, koji su na tom istom mjestu ranjeni puščanim metcima ispaljenim kroz prozor. Krivci su u ovome slučaju uhvaćeni, medju njima se nalazila jedna žena, naoružana dugačkim nožem.
U izvještajima raznih višili komandi c i k. komandi V. vojske, telegramima barona Giesela grofu Berclitlioldu, odjelnog savjetnika pl. Wiesnera grofu Berchtoldu, grofa Brehtholda c. i k. predstavništvima u neutralnim državama, dalje iz bilježaka c, i k. vrhovne komande balkanskih snaga, kao i u zapisniku o saslušanju, izvršenom u c. i k. ministarstvu spoljnih poslova sa rezervniin kapetanom Modestom Urbanom, svuda se nalazi čitav niz raznovrsnih povreda medjunarodnog ratnog prava od strane nerodovnih, a po neki put i od strane redovnih srpskih četa, kao i od strane gradjanskog stanovništva. Često je polazilo za rukom, da se uhvate krivci i kazne na osnovu priznatih ratnih propisa. Iz jedne primjedbe general-majora Lawrovskog u njegovom izvještaju c. i k. komandi 48. divizije vidi se: da su u prkos svemu tome austro-ugarske čete bile srazmjerno vanredno blage, jer se tu veli: 'U ostalom, ja sam mišljenja, da su naše čete bile i suviše čovječne s obzirom na podlo postupanje protivnikovo (u prethodnom stavu bilo je riječi o ispadima, što su ih bili izvršili u prvom redu djeca), koji je stalno u zaledju vojske napadao pojedine vojnike i komoru'. Isto tako i podmaršal Eisler u svome izvještaju c. i k. komandi V. vojske naglašava gledište, 'da sе stanovništvo i njegova svojina mora štediti, već za to da se ono ne bi bez razloga ogorčilo i da bi steklo dobro mišljenje o Austro-Ugarskoj, no da se neminovno mora pribjeći najoštrijim represalijama, čim bi stanovništvo pokušavalo napade na trupe. Stanovništvu se jasno mora pokazati, kolika je razlika u postupanju s obzirom na njegovo držanje; ono mora da bude svjesno, da je u njegovoj ruci odluka, hoće li se sa njima postupati blago ili strogo'. Na kraju službenog izvještaja, kojim se od strane c. i k. komande balkanskihi trupa odbijaju napadi sporazumnog novinara željnog senzacija veli se: 'Koji samo toliko koliko poznaje pojedina plemena naše domovine, neće dugo dvoumiti o tome, od koga se prije može očekivati onakažavanje ljudi i skrnavijenje leševa: od nas ili od naroda, koji je ubio vlastiti kraljevski par i austro-ugarskog prijestolonasljednika, upotrebivši pri tome sva potrebna sredstva'. Brošura, koja je izdata na njemačkom i francuskom jeziku namijenjena je neutralnim čitaocima, da bi oni uvidjeli, da su publikacije g. R. A. Reissa djelo jednog političkog smutljivca i patološkog psevdo-kriminaliste.
U kakvu vrstu ljudi spađa taj Monsieur Reiss, vidi se iz činjenice, da je on primao novaca od srpske vlade. U jednom sanduku sa aktima, nadjenom u Kosovskoj Mitrovici, nadjen je medju ostalim i djelovodni protokol srpskog ministarstva spoljnih poslova o povjerljivim blagajničkim izdacima, gdje se medju ostalim nalaze slijedeći stavovi: 'Tek. broj 4923, datum 11/8. 1915. Poslanstvo u Parizu, 234, 15/7. moli da mu se pošlje na popunu kase 1300 din., izdatih g. Rajsu i N. Petroviću za njihov put u Pariz i London.'
'Tek. broj 5588, datum 9/9. 1915. Poslanstvo u Londonu, broj 798, 15/7. potvrdjuje prijem poslatih 250 din., koliko je bilo izdato oko predavanja profesora Rajsa. Pov. br. 2195.'
Najzad se ovome može dodati da je g. Reiss ne samo dobro stajao kod N. Pašića i njegovih kolega ministara, nego čak i kod samog prijestolonasljednika Aleksandra, koji je odobrio,da mu pisac posveti jedan egzemplar svoga napisa sa posvetom, koja ovdje sljeduje u faksimilu:

[attachment=1]
Beogradske Novine, 58/1917.

Austro-Ugarska i Arbanija.

Sappski biskup, dr. Gjordje Koletsi, koji je prije kratkog vremena bio primljen od cara i kralja Karla u Beču u audijenciju, izjavljuje u 'Reichs-post' o budućnosti Arbanije: Arbanasima naših dana često spočitavaju nejedinstvo i nedostatak narodne svijesti. Mora se medjutim naglasiti, da je ovom duševnom stanju jednog dijela pojedinih arbanaških plemena kriva činjenica, što je otomanska vlada u prošlosti Arbanase gotovo posve napustila. Prirodno je dakle, da su plemena koja su prepuštena sama sebi, u velike izvrgnuta utjecaju iz vana, te da su pred tim utjecajima iščezavala uvjerenja i nastojanja pojedinih lica. Tako je bilo privremeno nemoguće, da se pojedini dijelovi zemlje okupe u jednu cjelinu, a najuplivnije ličnosti sklone na zajednički rad. Otkako su Arbaniju zaposjele c. i k. čete, iščezavaju ova separatistička nastojanja, te sve političke ličnosti zajedno sa pojedlnim vodjima počinju da shvaćaju, šta to znači imati ujedinjenu domovinu i kako je potrebno, da se radi za budućnost i ujedinjenje domovine. A u tom i jest sav rad i djelovanje c. i k. vlade, koja naš narod vodi ovom razumijevanju domovinske ljubavi. Naš je narod već davno shvatio, kako je monarhija jedina sila, koja u istinu iskreno nastoji oko ostvarenja ujedinjene Arbanije. To je Austro-Ugarska sad ponovno dokazala svojim djelima, radeći svim raspoloživim sredstvima na tome, da naš narod odgoji za idealno jedinstvo. Pa ako u početku ovu namjeru monarhije nijesu shvaćali svi Arbanasi, to se nema pripisati neprijateljstvu, nego nesporazumku.
Uspostavljenje je jednoga reda u Arbaniji na najboljem putu i ako još dosad možda nije dosegla namjeravane savršenosti. Teškoće, koje su se u tom pogledu pojavljivale, bile su vanredno velike, pošto se zemlja nalazila u posvemašnjoj anarhiji. Tomu se ne treba niko da čudi, pošto treba promislitl, da je u zemlji nicala jedna revolucija za drugom, najprije protiv otomanske vlade, a onda protiv srpske invazije za vrijeme balkanskoga a poslije i za vrijeme svjetskoga rata. Te su revolucije narušile u zemlji svaki poredak. Prijašnji se haos do skrajnosti povećao. Neki unutrašnji dijelovi zemlje, planinski predjeli, nijesu uopšte poznavali nikakve vladine sile.
U prkos tim haotičnim prilikama uspjela je c. i k. vlada da pribavi poštovanje vlasti, a mir i sigurnost zemIji. Tako je na primjer vlada mnogo postigla u pogledu predjašnjeg običaja krvne osvete, koja je bila na dnevnom redu, a koja je sad postala rijetkost. Da, sad se krvna osveta s pravom smatra u javnosti kao akt varvarstva, dok je do skoro vazila kao izliv junaštva. Radosno izjavljuju sad gorštaci, da sad ne moraju više da se tovare gvoždjem (puškama i jataganima), kad se od doma udaljuju. Sad se već može govoriti o opštem razoružanju; a to je izvela Austrija za godinu dana, mada su njezine čete imale mnoge druge zadatke da riješavaju. Narod je zadovoljan, što bar može u miru da jede svoj 'suvi hljeb'. Naravno, da čete nijesu još mogle sve da dovedu u red i da nesporazumi, koji su ovdje ondje u zemlji izbili imaju da se pripišu intrigama spoljnih neprijatelja monarhije i zemlje.
Sve vjeroispovjesti ispunjene su dubokim i iskrenim osjećajima odanosti prema monarhiji. Medju vjeroispovjestima ne postoji više predjašnja protivnost i nadati se je, da će se ove vremenom približiti i spojiti u čvrst savez, te da spreme našoj otadžbini onu bolju budućnost, koju može samo uz monarhiju postići. Mi smo svagda isticali, pa i sad naglašavamo, da nas zbog toga monarhija ne smije za dugo godina ostaviti same sebi, ako nije rada, da se zemlja opet vrati u predjašnje haotičko sranje, te da djelo monarhije dodje u pitanje, pošto je Austro-Ugarska do sad već toliko truda i troška podnijela i toliko krvi svojih sinova prolila, da taj cilj postigne. Budućnost će pokazati, da Arbanija pod mudrom upravom i organizacjjom c. i k. vlade ne će biti zemlja, za koju su izvjesni financijski krugovi tvrdili, da ne vrijedi toiiki trud. Iz usta časnika slušamo izlive ushićenja o Ijepotama i čarima naše zemlje. Mi imamo odlične luke i ribom bogata jezera i rijeke, a za poljoprivredu se prostire široka ravnica od Škodre do Preveze, pa Kosovo polje, a sve je to do sad slabo obradjivano a obradjeno propadalo, jer nije bilo uredjenog izvoza. Stručnjaci su utvrdili, da su naše gore bogate mineralnim blagom. Stočarstvo i poljoprivreda procvjetaće, čim se red u zemlji odomaći.
Vlada će imatl u Arnautima elemenat sposoban za kulturu. Arnauti sami žele uvodjenje modernih ustanova i smatrali bi željeznicu kao lijep početak ovog nastojanja. Rijeke, koje se razlijevaju, treba solidnim načinom ograni- čiti na njihova korita kako bi se dobilo zemlje za obradjivanje. A da bi se moglo u svima tim i drugim korisnim pravcima napredovati, potrebno je da se svuda otvaraiu narodne škole, iz kojih će Arnauti izlaziti kao dobri činovnici, sudije i profesori.

Beogradske Novine, 81/1917.

Kulturni rad u Arbaniji.

Prije nekog vremena se napunilo godinu dana, od kako su austro-ugarske čete poslije uspješne vojne zaposjele kraljevinu Crnu Goru; 10. januara pao je glavni bedem zemlje - Lovćen, visok 1700 metara, a nekoliko dana docnije zauzeto je bez borbe i Cetinje. Pošto je zauzet i Bar i Ulcinj, ova je mala država potpuno okupirana. Poslije Crne Gore došla je na red Arbanija. Köosvessova vojska nadirala je sa sjevera, a Bugari sa istoka, dok je srpska vojska nastavljala svoje povlačenje ka Jadranskom moru; za njom su pošli Talijani, koji su u dračkoj bitci toliko potučeni, da su morali napustiti zemlju sve do Avlone. Austro-Ugarske čete ulazile su jedno za drugim u sve važnije gradove i počele su sa sistematskim podizanjem smrtno iznurene zemlje.
Od toga je vremena, - piše svome listu dopisnik velikog njemačkog lista 'Hamburger Nachrich- ten' izvršen miran i beskrajno plodan rad. Osvajači u zemlji nijesu tako reči našli ništa, već su sve morali početi iz početka. U prvom redu moralo se voditi računa o tome, da se zemlji nabave najpotrebnije životne namirnice; njive su bile u ne može biti gorem položaju, žita skoro u opšte nije bilo, a stanovništvo je u skorom vremenu očekivalo glad. Sve se moralo uvoziti, i to največim dijelom pomorskim putem uz velike opasnosti, i to je jedna od mnogobrojnih do sada još nepoznatih zasluga austro-ugarske mornarice, što su se sve te opasnosti uspješno izbjegle. Pošlo je za rukom, da se koliko toliko naknadno izvrši obrada zemljišta i da se nadoknadi ono što je nedostajalo, tako da se zemlja spase od najveće nevolje. Posiije toga vaijalo je dobro zapeti. Opet je austro-ugarska uprava stajala pred sličnim teškim zadatkom kao nekada u Bosni, čak šta više još sa mnogo težim zadatkom, nego što je bilo uredjenje Bosne, pošto je Austro-Ugarska tamo zamjenila jednu istina lošu, ali ipak organizovanu državnu upravu. U Arbaniji pak nikada nije bilo nikakve uprave. Ovdje su se medjusobno borili mnogostruki uticaji, koji su paralisali ono malo poštenih pokušaja, kojih je bilo. Uslijed ove zbrke intriga, i gdje je svaki vukao na svoju stranu, propao je i pokušaj stvaranja nezavisne Arbanije pod knezom Wiedom. Ovaj pokušaj ima samo tu jednu zaslugu, što je dao zastrašujući primjer, kako ne treba da se radi. Doduše je svjetki rat i u Arbaniji stvorio čistu situaciju - talijanske škole više nikad neće otvoriti svoja vrata, a i san o talijanskoj vlasti na istočnoj jadranskoj obali, sahranjen je za vječita vremena. Dalje je svršeno i sa vlašću Esada Toptanskog i njegovih pristalica, a on sam napustio je zemlju i oglašen je za izdajnika. Sam pak narod imao je za ovu godinu dana vremena, da učini uporedjenje izmedju Esadove politike, koja se rukovodila talijanskim uticajima kao i ličnim prohtjevima, pooštrenim zajedničkim težnjama cjelokupnog sporazuma, i austro-ugarske uprave, koja se stara samo za fizičko i u pametnoj mjeri za tjelesno blagostanje stanovništva. Arbanija doduše još nije stekla jedinstvo, do koga će se samo teško doći, a koje će biti stvoreno samo postepenim razumnim saznanjem pojedinih plemena, koja stanuju u zemIji. Ali za to je postignuto jedinstvo u radu na privrednom podizanju cijele zemlje. Nestalo je postolovstava, trke za koncesijama, jednom riječju cijelog seblčnog načina eksploatacije od strane najraznovrsnijih elemenata, a na njihovo mjesto stupila je čvrsta, nepristrasna i svijesna vojna uprava, koja je u ovome ratu već na toliko mjesta počinila prava čuda. To važi i za Arbaniju.
Onaj, koji je zemlju poznavao prije rata, zanijemiće od čuda, kada po zaključenju mira ova zemlja bude otvorila vrata trgovcu, industrijalcu i putniku u opšte. Dok ranije gotovo nije bilo nikakvih putova, sada Arbanija već ima mnogo stotina kilometara dobro izgradjenih drumova, grade se mostovi, isušavaju bare, a time se medjusobnom saobraćaju otvaraju mnogi krajevi, koji su dotle bili prirodnim preprijekama odvojeni jedan od drugog. Iz tih popravki saobraćaja izrodiće se svakako i privredni polet; svi koji poznaju zemlju, uvjeravaju, da u njoj ima mnogo prirodnoga blaga: metala, uglja, petrojeja; dalje, da su ravnice u Arbaniji dosta plodne i dovoijne, da ishrane dosta malobrojno stanovništvo. Maslina će opet steći stari svoj značaj, a u mjesto dosadašnjeg kukuruza, sijaće se žito i sadiće se krumpir. Već sada je uvedeno dosta poljoprivrednih sprava i mašina, na čiju se upotrebu stanovništvo postepeno navikava: najzad će isčeznuti drveni plug i drugi prepotopski alati. I na polju umne kulture imaće mnogo da se uradi. Ovdje će morati, da se otpočne iz početka, Osnovne škole moraju sačinjavati osnovicu; te škole ne smiju biti onakve, kakve su podigli Talijani, gdje je nastava imala samo cilj, da narod potalijanči. One moraju biti na narodnoj, t. j. na arbanaškoj osnovi, kao što ih je stvorila Austro-Ugarska, a u medjuvremeuu proširiia preko cijele zemlje.
Time je istaknuto pitanje o daljoj političkoj budućnosti zemlje, a ujedno dodirnut i vrlo važan ratni cilj dunavske monarhije. Iz po gdjekojih momenata proizlazi, da se takva vremena, kakva je preživiia ova nesrećna zemlja, neće više vratiti. Austro-Ugarska će držati svoju ruku nad Arbanijom i ova će, kako to glasi u pozivu vojnog zapovjednika povodom jednogodišnjeg posjednuća arbanske zemlje vojskom cara i kralja, čija je osoba u predstavi tog primitivnog naroda obvijena naročitim nimbusom moći i slave, po mogućstvu što skorije stupiti u prava samouprave. Do toga je do duše još dug put, ali cilj je postavljen i taj cilj neće biti prisajedinjenje, ali svakako jedini uticaj u svima političkim stvarima. I za Austro-Ugarsku ne može više da ostane formula, kojom se mislilo prije svjetskog rata i poslije balkanskih ratova izlaziti iz raznih neprilika, formula, koja glasi: Što je arbansko, neka bude arbansko. Takovo riješenje značilo bi povraćanje staroga zla, koje je oštrina mača sad izgoniia. Takvo bi riješenje preokrenulo prije svega pobjedu, koju je monarhija na tom bojnom polju već izvojevala i koju čvrsto drži u rukama. I kako će, po svemu sudeći, Italija izići iz ovoga rata pobijedjena i oslabljena, te neće moći da misli na politiku daljih osvajanja u Sredozemnom moru, to neće moći ni da smeta novom stanju stvari, a to je ratni cilj, koji se podjednako tiče i Njemačke i Austro-Ugarske i njihovih saveznika.
Tako izgleda arbansko pitanje u pravoj svojoj svjetlosti, jer nije uzalud zbog njega prije ovog rata visio čitavu godinu svjetski mir o jednom končiću. Da su tada bili spretmni protivnici, oni bi još onda upotrebili to pitanje kao razlog za napad. To, što danas radi monarhija u Arbaniji, jeste rad kulturni, koji treba da uzdigne zemlju i da joj povrati nekadašnji njezin ugled. I zato mora Arbanija da učestvuje u tom radu, koji je Austro-Ugarska stavila sebi u zadatak.

Beogradske Novine, 85/1917.

Privredne prilike u Srbiji.

Prije nekog vremena održao je pred austrijskini trgovcima i industrijalcima predavanje delegat c. i k. austrijskog ministarstva trgovine, koji je u isto vrijeme fungirao u Beogradu kao upravnik ispostave austrijskog trgovinskog muzeja. Ovo predavanie izišlo je štampom u organu austrijskog trgovačkog muzeja. S dubokim razumijevanjem i iskrenim saućešćem govorio je predavač dr. Gustav Ullmann o Srbiji, koja je samo ludom politikom nesavjesnih svojih državnika stigla na rub propasti. On je objektivno ocrtao privredne prilike u današnjoj vojnoj glavnoj guberniji, sjetio se više puta prijateljskih veza i pokazao put, kojim se treba da ide, da se uspostave stare trgovinsko-polltičke prilike.
Ova sveska, u kojoj je izašlo predavanje dr. Ullmanna, stigla je u neutralno i neprijateljsko inostranstvo i tu je neprijateljska štampa ovo predavanje upotrijebila kao izvor napadaja protiv vojne uprave u Srbiii. 'Le Тemps' donio je pod naslovom 'L'exploitation de la Serbie par I'Autriche-Hongrise' seriju članaka, u kojlma citira djelimično ovo predavanje i dopunjuje ga primjerenim komentarima. Iste ove članke preštampala je 'La Serbie' koja izlazi u Ženevi, da tako pomogne raširiti izvraćanјa svog francuskog druga medju emigriranim Srbima.
Kritičar sila sporazuma imade vrlo lako stajalište. Nije teško porediti sadanje prilike a Srbiji s prilikama prije rata i naravno, da ovo poredjenje mora ispastl na štetu sadanjega stanja. Ovaj rat oštetio je čitavu Evropu i nijednomu narodu nije Iako. Nigdje ne vladaju danas prilike kao i prije; nije Iako ni neutralnim zemljama. Zašto bi onda Srbija jedina ostala poštedjena od privrednih posljedica ovoga svjetskoga rata?
Onim časom, kad se promijeni privredna granica, nastupa po sebi i promjena privredne strukture područja. Već prema tome, da li stanovito područje pripada kojoj agrarnoj zemlji ili industrijalnoj oblasti s brojnim stanovništvom promijeniće se potraga za životnim namirnicama, a prema tome i njihove cijene. Dok je istočna Galicija bila zaposjednuta od Rusa, porasle su cijene svim industrijalnim artiklima u Lavovu, osobito luksuznoj robi, pa je dostigla upravo fantastičnu visinu. Ovo je biia naravno posljedica visoke carine.
Srbija je ratom postigla ono, za čim je uvijek težila, a to je slobodan i neograničen izvoz životnih namirnica u monarhiju. U broju 5. 'La Serbie' tuži se dopisnik, što su porasle cijene životnim namirnicama u Srbiji. Naravno on iznosi neistinite i pretjerane podatke, što se sve dade vrlo lako kontroIirati. Mi se na ovom mjestu nećemo upuštati u potankosti, već otvoreno priznajemo, da su cijene životnim namirnicama doista znatno porasle i pitamo - polazeći sa opšteg privrednog stajališta,- ko imade koristi otuda, što su cijene porasle? Doista samo producent, a to je u ovom slučaju srpski seljak. I to je ono, što gospodu u Švajcarskoj osobito peče, jer se plaše, da će izgubiti svaku podlogu za uspješnu svoju propagandu, da će izgubiti srpskog seljaka. Sama pomisao, da bi se srpski seIjak mogao da osjeća bolje pod vojnom upravom, sili političare od zanata, koji su u Švajcarsku izbjegli, da upotrijebe i najsmiješnija sredstva propagande. Na kraju svoga članka dopisnik .'La Serbie' mora doduše priznati, da je danas srpskom seljaku dobro i da raspolaža velikim gotovinama, i da umanji utisak ove činjenice veli, da sva gotovina, koja se danas nalazi u posjedu srpskoga seljaka sastoji iz novčanica austro-ugarske banke, koje da nemaju nikakove vrijednosti!
Čini se da 'La Serbie' ne cijeni visoko inteligenciju srpskoga seljaka. Svakako je znak slabosti i nemoćnog bijesnila, kad neko mora da se služi ovako sugestivnim lažima.

Proučimo li mirno tendencilozne glose piščeve, a to je u ovom slučaju g. Maks Hoschiller, moramo opaziti, da on zapravo potpuno priznaje naš privredni rad, jer nabraja sve ono, a to nije malo, što smo preduzeii, da se zemlja privredno opet podigne.
Ne možemo očekivati, da čitaoci 'La Serbie' ozbiljno misle, da mi nećemo iskoristiti za sebe sva privredna vrela jedne zaposjednute zemlje. Da ovo možemo potpuno izvršiti, potrebna je prije svega bolja i marljivija metoda rada, nego što je to dosad bio običaj u Srbiji. Ako mi dakle danas tražimo od srpskoga seljaka intenzivniji rad i ako ga učimo, kako će obradjivati bolje svoja polja, to je samo korak naprijed prema višoj kulturi, a u isto vrijeme pokazuje našu tvrdu odluku, da preduzmemo sve, kako da se odrvamo od sramotne želje naših neprijatelja, da nas izmore gladju. Ne može dakle očekivati nitko od nas, da se damo u tom smesti možda od pasivne rezistencije domaćega stanovništva. Dopisnik 'La Serbie' izdaje nam najbolju svjedodžbu, kad tvrdi, da sмo mi već počeli s obradјivanjem i zasijavanjem u ono vrijеme, dak su na jugu zemije trajale još borbe, da smo u prkos nesigurnih prilika u proljeće 1916. godine zasijali šezdeset od sto zemljišta, da smo 1917. god. zasijali sve, više nego je ikada bilo zasijano u mirno vrijeme, a ovi podatci natjeruju u laž samog dopisnika, kad tvrdi, da smo iz zemlje izvukli svu stoku, jer kako bl mogli bez stoke da na jesen zasijemo 42 od sto, a na proijeće 20 od sto cijeloga zemljišta.
Pisac članka mora priznatl, da mi sve zemaljske produkte plaćamo i to dobro plaćamo, pa da se utješi, ruga se našoj valuti. Pisca bi prošla voIja, da se ruga, kad bi znao, što danas govori srpski seljak. Postoji rečenica kod srpskoga seljaka: 'Pod Pašićem spavali smo na sIami, a pod carem Franjom na parama'. Ove pare su doduše samo krune, ali i s ovim se krunama plaća sve boIje nego ikad prije. Dok je u prijašnja vremena srpski seljak bio sretan, da za metar žita dobije 12 do 15 dinara, plaćao je prezreni ured za iskorišćavanje žetve prošle godine 33 krune za istu količinu žita. Jednako se dobro plaćaju i ostale žitarice i poljoprivredni produkti. Iako plaćamo sve dobro, ipak cijene životnim namirnicama nijesu toliko porasle kako to tvrdi 'kraljevski srpski presbiro na Krfu'. U Beogradu stoji danas kilogram govedine 4 krune i ovo je ciiena, koja danas ne postoji nigdje u cijeloj Evropi!
Da su uvedeni bezmesni dani i karte za meso, to valja neće začuditi srpske i francuske čitaoce 'La Serbie', jer oni to danas imadu isto u Francuskoj i drugim zemljama, kud su se sklonili. Kad 'presbiro s Krfa' govori, da govedina danas u Beogradu stoji 12 kruna, ne možemo na ovakove gluposti i laži odgovoriti ništa.
Zabranom klanja ženske stoke ispod dvije godine i svinja ispod 50 kila, pošlo je za rukom, da se očuva mlada stoka za rasplod i pošto se brojenjem stoke došlo do vrlo povoljnih rezultata, moglo se započeti s eksportom u pozadinu i na naš pobjedonosni front, a da tako nije oštećeno stočarstvo u Srbiji. Zbog ovoga eksporta, kojega srpska vlada nije mogla da osigura, srpski seljak danas spava na novcima.
'La Serbie' prebacuјe nam takodjer sјajnu organizaciju sušеnja šljiva i kuvanje pekmеza i zgraža se nad našom bezobraznošću, što mi ove artikle upotrebijavamo u našim bolnicama. Naravno pisac ne će u isto vrijeme da javi svojim čitaocima, da mi za ovu robu danas plaćamo tri i četiri put više cijene nego li u mirno vrijeme. Posve je prirodno naše nastojanje, da u zaposjednutim dijelovima zemlje prodajemo artikle naše industrije, a jednako je prirodno, što dohotcima iz raznih monopola nastojimo pokriti djelimično naše upravne troškove. To isto bi radila na našem mijestu i srpska vlada - i zacijelo ne bi bila glupa kao što nismo glupi ni mi. Sile sporazuma sigurno ne će očekivati od nas, da mi njima prepustimo uvoz u Srbiju.
Iako je prošle godine biia žetva zbog suše dosta slaba, ima u zemlji dovoljno životnih namirnica, jednako za naše čete kao i za stanovništvo. Niko nam ne može prebaciti, što smo mi srpskom stanovništvu odredili istu kvotu brašna kao i našim gradjanima u pozadini. Ostaćemo i dalje na putu, kojim smo pošli i nećemo se dati zaplašiti člancima 'Le Tempsa' i 'La Serbie'. Ne ćemo ugrožavali ničiji život, kako to tvrdi ženevski list, ali ćemo i na dalje sa svom ozbiljnošću raditi na tom, da se podigne produkcija životnih namirnica u zemlji i da tako ojača eksportna i importna sposobnost zemlje. Ovako podupiremo blagostanje u zemlji zacijelo bolje, nego li je to dosad činila bilo koja srpska vlada.

Beogradske Novine, 88/1917.

Za koga se žrtvovao srpski narod?
^{(Protest iz Švajcarske)
(Naročiti brzojav 'Beogradskih Novina')
Beč, 18. aprila.}

Iz Haaga pišu 'Političkoj Korespondenciji': U amsrerdamskom listu 'Het Volk' obraća se srpski socijalista Ilija Milkić, koji sada živi u Švajcarskoj, neutraicima protestom protiv beskorisnog žrtvovanja srpskog naroda, koji je u samoj stvari upravljen protiv sila četvornog spotuzuma.
Mi Srbi, tako se veli u protestu, ulazimo već u šestu godinu rata, naime od 1912. Srpska socijal-demokracija glasala je protiv svih tih ratova. S toga ona ne nosi nikakvu odgovornost za tu nesreću. Uprkos velikih gubitaka od kolere i tifusa u godinarna 1912. i 1913. Srbija je ipak bila u stanju da protiv Austro-Ugarske postavi vojsku od preko 200.000 ljudi. Poslije ogromnih gubitaka u borbama s tim neprijateljem ona je još jednom prikupila više od 100.000 ljudi, pa je najzad 1915. god. pozvala sve gradjane pod oružje. Tako je zemlja od početka rata izvela na bojno polje oko 500.000 vojnika. Sto hiljada je propalo u godini 1912. i 1913., dakle 15% od stanovništva, koje broji 4.2 milijuna (600.000 je učestvovalo u ratu). Od svega toga je ostala jedna gomilica od 50.000 vojnika. Gdje je ostatak? Uzevši, da se 50.000 nalaze u ropstvu, onda je 500.000 propalo. Nevolja gradjanskog stanovništva je i suviše teška. Kad je 1914. god.objavljen rat, zemlja je bila osiromašila i iznurena od ranijih ratova. Zbog iznenadne mobilizacije hiljade porodica ostale su bez ikakvog dohotka. Kad je otpočela austro-ugarska ofenziva, stanovništvo je bjegalo na zapad, bjegunci su većinom provodili pod vedrim nebom. Tri austro-ugarske ofenzive pogoršale su ovaj položaj. Od tifusa god. 1914. umrlo je oko sto hiljada duša. Glad je učinila ostalo. Kao član odbora za potpomaganje u Beogradu, poznato mi je, da je naša zemljoradnička zemlja morala god. 1915. dobavljati brašno iz Amerike. Poslije petnaest mjeseci rata i grdnih nevolja Srbija je koncem 1915. god. napadnuta s tri strane, a s četvrte je iznevjerena. Vojska je bila primorana, da se s teškim gubitcima povuče. Srpsko vojno vodstvo i saveznici nijesu znali spriječiti, da Bugari ne odrežu jedinu željeznicu, koja preko Niša vodi na jug. Tako se nije mogla vojska da povuče prema Egejskom moru, nego je morala bez životnih namirnica preko neprohodnih albanskih zemljišta odstupati prema Jadranu. Stanovništvo je išlo za vojskom: starci, žene i djeca morali su da prevale na stotine kilometara bez hrane i skrovišia. Nebrojeno je od njih bijedno propalo u srpskim i arbanaškim gudurama, dok maleni ostatak, došavši kao nekim čudom do Jadranskoga mora, nije ondje našao one pomoći, kojoj se od saveznika nadao, pa se morao poslije neizrecivih fizičkih i moralnih patnja vratiti u domoinu, zaposjednutu od neprijatelja. U svemu iznose srpski gubitci 80 po sto vojske i 35 po sto od građanskog stanovništva.
Protest završuje ovim riječima:
Ne miče se ni jedna ruka, da popravi sudbinu srpskoga naroda. Naprotiv, ostatak se srpske vojske još uvijek upotrebljava u ratne svrhe, a saveznici ništa ne čine, da snabdiju zemlju sa životnim namirnicama, kako su to činili u korist Belgije i sjeverne Francuske. Sam švajcarskl pomoćni odbor za Srbiju javlja u svom izvještaju od 16. o. mj.: 'Gradjanskom se stanovništvu u Srbiji ne mogu poslati živežna sredstva i to zbog otpora sila sporazuma'.

Beogradske novine, 108/1917.

Uzroci i ciljevi rata.

^{Filozof Adolf Lasson koji je sad u 85 godini života, izdao je 1868. godine djelo pod naslovom: 'Kulturni ideal i rat', iz kojega uzimamo glavne misli i to iz poglavlja 'Rat intervencija, borba za čast i uticaj'. Ovi izvodi filozofa Lassona, koji nijesu našli do sada zaslužene pažnje u javnosti, izgledaju danas kao da su ispisani u sredini dogadjaja sadašnjega vremena. Njihova vanredna aktuelnost leži u velikim poukama, koje nalaze izravno obrazloženje u sadanjem svjetskom sukobu naroda.}

Zacijelo se već pokušalo, da se cijeli niz povoda, koji bi mogli dovesti do rata, ukloni opštim principom, da se nijedna država ne smije umiješati u unutarnje prilike druge države. Ovaj princip neintervencije, izrečen u takvoj općenitosti, nije drugo nego prosta besmislica. Prilike svakoga pojedinoga naroda uvjetovane su prilikama drugoga naroda, koji s njime stoji u bližem doticaju. Bude li ovaj uslov bilo kakvom nastalom promjenom ili drugim kojim abnormalnim prilikama opasan za susjedni narod, ili je tim prilikama egzistencija sopstvene države momentano ili u budućnosti bitno ugrožena, onda nema sumnje, da će - ako imalo imade izgleda da bi to moglo dovesti do povoljnijih rezultata, - nastupiti ratno stanje. Zahtjevati od jedne države velikodušnost, blagu pažnju, i nježne obzire, nije drugo nego tašta sentimentalnost. Država bi zaboravila svoju dužnost, kad bi iz dobrodušnosti ili nježnih osjećaja propustila zauzeti se za svoje interese kao i interese svojih gradjana onoga časa, čim bi se pružila mogućnost, da se ti interesi mogu u istinu i trajno sačuvati. Samo obziri na tudju moć mogu jednoj državi staviti prepreke, da se širi. Ako jedna intervencija ne pruža povoljne mogućnosti za uspjeh, onda ta intervencija i bez obzira na bilo kakve principe, izostaje; obećaje li pak ona uspjeh, onda je ne samo opravdana nego može postati upravo i dužnost države prema sebi samoj.
Država, kojoj se ne svidja sumnjivo dobročinstvo takve jedne intervencije, može to sebi da zabrani; pravo da se ta intervencija otkloni, može se postići samo silom. Kućno pravo gradjana zaštićuje javna sila; država kao takova imade to kućno pravo samo u toliko, u koliko se sama može da zaštiti. Samo ona država može uspješno da zaštiti svoje kućno pravo, koja može nepozvanog gosta baciti na polje; inače ostaju svi protesti pa i sve molbe uzaludne. Pa u tom se i sastoji to prvenstveno pravo, koje može da očuva samo sila i čvrsta odluka, da se ona u slučaju potrebe pametno i energično upotrebi, kako bi se stvorio dovoljan prostor za samostalni razvitak, kako bi se očuvao ponos i kako se ne bi trebalo trpjetl nikakvo tudje umješavanje u vlastita riješavanja.
Neka se promisli samo slučaj, da u jednoj državi sve više nastaju takovi odnosi, koji su kadri uzdrmati sve dosadašnje temeljne principe, na primjer kad bi jedna anarhistička stranka sve više i više ojačavala; susjedna je država sličnu stranku samo teškom mukom suzbijala, ali vidi da će njezina muka biti potpuno uzaludna od kako je opasnost u vlastitoj zemlji pojačana prilikama u susjednoj zemlji: Ko će u tom slučaju toj ugroženoj državi, koja posjeduje za to dovoljno moći, poreći pravo da se u svrhu mogućnosti vlastitog opstanka posluži svojom silom i u toj susjednoj državi uspostavi onaj red, koji joj je potreban da ne bude i sama ugrožena? Ili jedna druga država postaje zbog slaboće i unutarnjeg truleža pukim oružjem jedne druge države: neima li treća država, koja bi pojačanjem ove posijednje bila oštećena, i te kakvo pravo da propadajuću državu bilo silom opet uspostavi ili ju potpuno ili djelimice sebi podvrgne u slučaju, kad sve opomene na oprez ne bi koristile? Jedna zemlja, koja u glupoj tvrdoglavosti svoje tržište zatvara stranoj državi, - a ta se strana država ne može odreći trgovačkog prometa s njome, - može potpunim pravom biti primorana, da svoje trgovačke zakone promjeni. Dalje, jedna zemlja, koja je žarište vječnih nemira, prevrata, trzavica i vulkanskih izljeva, koje se od vremena na vrijeme uvijek ponovno ponavljaju, a koje susjednu zemIju podjednako uznemiruju i drže je u neprestanoj napetosti, takva zemlja ne smije da prigovara, ako je pogodjen susjed u slučaju potrebe i silom primora na održanje reda, kako bi mogao u budućnosti nesmetano kročiti svojim ciljevima.
U središtu zemaljske kruglje sakuplja jedan veliki narod, koji se dosad raspadao u mnoge pojedinačne države sve svoje sile, koje je dosada uzaludno trošio u medjusobnim trzavicama, u svrhu svoga jedinstva i osnutka čvrstog državnog središta. Taj proces razvijanja još nije dovršen, ovo je djelo tek djelimično zaključena i priznata činjenica. Moćni susjed toga naroda, čija je premoć počivala djelimično samo na spomenutoj unutarnjoj slabosti susjednoga naroda, vidi svom pozitivnošću već unaprijed, da će izvršeno razvijanje one države uništiti njegovu dosadašnju prividnu ili stvarnu premoć. Da li može iko razborit da tom susjedu prebaci ratne namjere i kažnjivu sebičnost, ako nastoji da prama promjenjenim prilikama pojača i svoju vlastitu ratnu spremu i sposobnost? Nije zadaća države, da viče protiv nemirne sebičnosti svoga susjeda, nego je zadaća države da bude na oprezu i da bude spremna za svaki slučaj.
Svakomu je pojedincu teško, da se spusti sa onog stepena društvenog položaja, koji je dosad zauzimao. Čast je jednog naroda medjutim čast mnogih milijuna. Poniziti ma bilo i samo prividno čast države, jedan je vrlo opasan čin, mnogo opasniji i od samoga ulaska u jedan veliki rat. Jer narod, koji je jak i sposoban za život, može od jednog poraza da se opet oporavi, ali ako je tom narodu potkopana čast, onda je uzdrman i temelj njegove države, pošto se ta država u tom slučaju nalazi u stadiju unutarnjeg rasula, i pošto su gradjani takve države prema njenom opstanku posve ravnodušni. Država, koja je izgubila svoju čast, može lako da zadobije jednu tešku bolest, od koje bi neizlječivi organi vrlo lako mogli da otpadnu. Jedan državnik, koji je u času, kad je stajala u igri čast države, kupio mir sramotnim koncesijama, dobro je države daleko teže oštetio, nego Ii onaj vojskovodja, koji je izgubio jednu bitku i neku provinciju ostavio u rukama neprijateIja. Svrha države, da svakome pojedincu pruži sigurnost za njegove najviše interese i da budno pazi na čast, dostojanstvo i slavu domovine, ne smije biti neispunjena u nijednoj krizi, jer će se inače uzdrmati temelji države, a oslabiti svijest o moći i časti države, koja živi u svakom gradjaninu, a ujedno nalaže poštivanje i sa vanjske strane. S gubitkom svoje časti gubi država i pravo na svoju egzistenciju. Za usluge, koje država traži od svojih gradjana, kao i za žrtve, koje je svaki pojedini bezuslovno dužan da doprinese cjelini, mora ona da nešto i uradi; a to naročito vrijedi za vanjske poslove. Ako država na ovom području ne ispuni svoje zadaće, onda nastaje ono gorko ironično raspoloženje, u kojem se gradjanin od države, koju ima da nosi i uzdiže, odvaja i ne mari ako i sam doprinese njenom poniženju; ili pak nastaje ono raspoloženje, u kojem gradjani države smatraju državnu silu prostom policijskom institucijom i tiranijom, koja se usudjuje da upotrebljava svoju snagu samo prema slabim i golorukim gradjanima, dok se plaši svakog i najmanjeg otpora jedne izvanjske sile.
Čast države počiva većiin dijelom u njenom uticaju na druge države; u tome, da se njezin glas kod drugih država uvažava, njezin savjet prijateljski prihvaća, a njezini interesi po mogućnosti čuvaju. Istom u tom uticaju vlastite države osniva se onaj živi državni osjećaj, koji odlikuje moćne narode. Prava je slava jedne države, ako je ona u stanju da svim svojim gradjanima osigura ličnu i imovnu bezbjednost te da snažno zaštiti sve interese države protiv svake strane državne sile, a od svakoga onoga pa bio to ne znam ko, koji joj nanese štetu ili drugu kakvu nepravdu, da odlučno traži zadovoljštinu, isto onako kao da joj je ta šteta nanesena u vlastitim granicama. Interesi se jednoga naroda protežu na cijelu zemaljsku kruglju. Jedan narod sa živahnim pouzdanjem u sebe, koji od svoje države na čitavom svijetu traži zaštitu svojih interesa, nije sebičan, nije pretjeran, nego jedan hrabar i valjan narod.
Razumije se, da imade i krivog shvaćanja slave, - od čega često pati čitav jedan narod. U tom je slučaju ta ljubav za slavu jedno tašto frazerstvo. Nije slava, nego prosto razmetanje, ako se na pr. izmedju ostaloga ponosno samopouzdanje pretvori u precjenjivanje samoga sebe, ako se jedan narod u mijesto solidnog i tihog kulturnog rada i napretka posluži djelima sile prema spolja, koja nijesu u skladu ni sa vlastitim interesima ni sa interesima opšte kulture, nego služe jedino svrsi da se zadovolji pohlepnost. S time u vezi stoji i naklonost umješavanja u tudje prilike u nadi, da će se dotičnik dati prestrašiti i načinjenom bukom pokolebati. Svaki narod pa i svaki pojedinac mora biti ozbiljan i promišljen prema svim mogućnostima sudbine. Naročito ozbiljna mogućnost jednoga rata treba da ispuni svačije grudi s onim uzdignutim osjećajem, kojim gleda u oči svojoj teškoj dužnosti svaki hrabri muž. Lakomisleni govori i drske prijetnje sa borbom na život i smrt, iza kojih nije koncentrisana dovoljna snaga i iza koje ne stoji čvrsta volja; nadalje tašto samopouzdanje, koje lakomisleno precjenjuje vlastite sile i zbog nepoznavanja tudjih prilika dovodi do pogrješnih predrasuda: - to sve može da proizvede samo preziranje i ogorčenje. Ko ima moći nek pokuša; ko svojoj sili ne vjeruje, neka se ne pača u tudje prilike, kad zna da samo silom može postići poštivanje svom mišljenju i savjetu.

Beogradske Novine, 130/1917.

[attachment=1]

U laži su kratke noge.

Pored rata na bojnim poljanama, vode sporazumne sile još jedan sporedni rat protiv središnjih vlasti. Ova borba, koja kuje svoje oružje u kaljužama moralne pokvarenosti, izbija samo kad i kada na površinu. Ponekad izbije laž, taj vjeran i nepokolebljiv saveznik naših neprijatelja, kao otrovni mjehurić iz močvare protivničke podlosti i kao munja osvjetljuje polje, na kojem sebi dostojni saveznici nastoje, da cijelim arsenalom svojlh kleveta, izopačenja i izmišijotina izazove obret sadanjega rata u svoju korist. Na čelu sviju stupa engleska plaćenička štampa sa zvučnim frazama, proračunano, da zavara neutralne države, U tom je radu podupire čitav niz propalih eksponenata u Francuskoj, a i u Švajcarskoj, koji ove laži raznose na sve strane svijeta. Osobito 'La Serbie', koja se još uvijek prikazuje kao neko glasilo srpskog naroda, zauzima u stanovitom smislu vrlo simptomatično značenje kao podstrekač onih misli i elemenata, koji zlovoljnim pogledom motre iz Londona one dijelove Balkana, koje su zaposjele središnje vlasti. Za to se ne treba čuditi, ako ova novina svojim čitaocima priča s dana u dan o strahotama, koje vrši vojna uprava u zaposjednutim dijelovima Srbije. Ne iznenadjuje dakle, što ova novina iz dobro iniormiranog vrela - a svi su klevetnici od uvijek dobro informirani - javlja u svojim stupcima strahote, koje danas vladaju u Srbiji, pa širi lažne vijesti i onda, kada joj je već toliko puta dokazano protivno.
Prije kratkog vretnena prenijela je 'La Serbie' vijest londonskog 'Timesa', da je prijašnji srpski minister predsjednik Jovan Avakumović umro u zarobljeničkom logoru u Nezsideru u Magjarskoj i to na vrlo sraman način. Bivši vodja liberalne stranke vučen je od magjarskih vojnika poslije invazije godine 1915. bos i go preko 200 kilometara do Beograda. Poslije toga je interniran. Njegova žena, koja je ostala u Srbiji umrla je takodjer na glas o smrti svojega muža. Ovo nekoliko riječi, strašnih riječi nije naravno bilo dovojno 'La Serbie' i ona donaša dalje svoje 'autentične' izvještaje. Prema ovim izvještajima nalazio se Avakumović za vrijeme svog interniranja u 'užasnom stanju'. Njegove su haljine bile poderane, ličio je više na divljaka, nego na čovjeka i propadao je u najvećoj bijedi. Na kraju svojeg izvještaja pita licemjerni dopisnik, koji su razlozi prisilili austro-ugarske vlasti, da su internirale ovog slabog starca i dozvolile da propadne na takav tragičan način.
Svaki, koji pozna prilike koje vladaju u koncentracionim logorima u monarhiji taj od prvog početka nije vjerovao ovim pričanjima 'La Serbie'. Ali Srbi u Švajcarskoj, kojima su u prvom redu bile posvećene ove publikacije, pa onda i neutralnom inostranstvu, kojima neprijateijska štampa s dana u dan puni uši ovakovim i sličnim strahotama, ipak moraju na kraju krajeva da nešto vjeruju. Nema sumnje, da su i najumjereniji barem nešto vjerovali, jer ovakove optužbe ne mogu, da se isisaju iz prsti. Medjutim oni, koji su slijepo vjerovali kao i skeptičari začudiće se kad će doznati, da bivši srpski ministar predsjednik Jovan Avakumović još i danas živi u Czegedu u Ugarskoj i da je hvala Bogu zdrav. Ovo nam dokazuje jedan zvaničan napis, kojega je 'pokojnik' sam sastavio, napisao i potpisao. Ova Avakumovićeva izjava, koju su kao svjedoci potpisali činovnik belgijskoga poslanslva u Srbiji Dušan Mušicki i šabački parohi Pavle Stojanović glasi:

'Izjava, kojom ja potpisani na žeIju ovdašnjeg zapovjedništva potvrdjujem, da sam na 20. januara 1916. godine iz Beograda interniran u Czegled. Iz Beograda putovao sam za Czegled željeznicom pod običajnom stražom, pa sam separiran od drugih zarobljenika dobio stan u oficirskom paviljonu konjičke vojarne, koji se sastoji iz dviju soba. Hrana i stan su dobre.
Postupak od strane vlasti zapovjedništva i stanovništva bio je uvijek human i bezprijekoran. Uživam potpunu slobodu. Za vrijeme mog interniranja nijesam bio nikada ozbiljno bolestan.
Kao najbolji dokaz o mom položaju neka služi, da moja žena i ćerka žive, na moju želju, ali ipak dragovoljno zajedno sa mnom od 24. jula 1916. pa sve do danas.

Czegled na 9. maja, 1917. Kao svjedoci:
Jovan Avakumović s.r. Dušan Mušickl s. r., činovnik belgijskog poslanstva u Beogradu;
ministar predsjednik u penziji. Pavle Stojanović s.r., paroh iz Šapca.

Tu je nepotreban svaki dalji komentar. Značajna je sama tehnička nespretnost, kojom 'La Serbie' laže. Ova novina nije se barem ni toliko potrudila, da dozna u kojem je gradu interniran narodni mučenik Avakumović. U svojoj smjelosti ili gluposti ova je novina onako po volji navela jedno mjesto u Ugarskoj, gdje se navodno dogodio ovaj zločin i nije se brinula, da će ova sama činjenica pobuditi sumnju kod onih, koji su bolje orijentirani od nje. Ali ovo je način kojim postupa 'La Serbie' od prvog početka. Ona bez izbora izmišlja klevete i iznaša ili po volji kako joj najbolje prija.
Kolika bijeda vlada u Srbiji najboIje se vidi iz hiljade pisama, koja dnevno dolaze u ruke zvaničnih cenzora, pa jedan samo izvadak iz ovakovog pisma prikazuje najbolje privredno stanje u zemlji:
'…Tako isto imam vi javti da su moji svi kućani živi i zdravi što i vama od Boga želimo tako isto i tvoji kućani su zdravi u opšte svega imaju i novaca više nego ikad, kad ste vi bili kod kuće…'
Drugi jedan pisac piše u svom pismu:
'…Kod nas je dosta klima hladna ovog vremena i o šljivama se ne zna rezultat oćeli imati. Moja opština koju sačinjavaju pet sela, nikad nije bilo ovoliko uzorano i posejano samo u ime Boga požurte da ovo okopamo i sradimo, pa nam ništa više ne treba. Slavu smo juče dobro proslavili a i danas se u gostima naIazimo. Novaca kulture i obrazovanosti mnogo više imamo nego kad je Pašić upravljao. Vlasti su nam dobre i obezbedjeni smo od rdjavog, te nama seljacima ne treba bolja zaštita samo da zaradimo da imamo hleba…'
Tako izglеda situacija u 'siromašnoj, od bezobzirne vojne uprave namučenoj zemlji'. Nasuprot takvih dokumenata mora da otprhne poput slamke u vazduh kuča laži i prevare, oko čije izgradnje se list 'Serbie' sa svojim istomišijenicima muči već od tolikog vremena. Istinski glas Srbije nema naime svoga sjedišta u Ženevi. Slučaj ministarskog predsjednika Avakumovića i švajcarski krič o bijedi u domovini nijesu ništa drugo nego bjesomučni izlivi usijanih glava, koje su izgubile svaku stvarnu vezu sa rodnim svojim krajem. Te činjenice ne može da promijeni ni ona bujica riječi, kojom ti usijanci veličaju svoj patriotizam. Sadašnja Srbija i njezina budućnost živi samo u narodu i domaćem ognjištu. Gdje plug seljaka obradjuje plodnu zemlju njegovih otaca, ondje vlada radost i zadovoljstvo. Ondje se najbolje znade, koliko vrijedi ta današnja 'opaka vojnička uprava'.
Beogradske Novine, 146/1917.

[attachment=1]

Topovska hrana.
^{Srpska odjelenja u Sarrailovoj vojsci.}

Ostaci srpske oružne sile, koji su uvršćeni u Sarrailovu vojsku, da tobož pripomognu u ponovnom osvajanju Srbije, a u istini da svršavaju poslove sporazuma sila, šalju se sa surovom bezobzirnošiću u prve linije, te moraju, pod prijetnjom da će inače četvorni sporazum dići ruke od Srbije, igrati žalosnu ulogu topovske hrane. Medjutim se Francuzi i Englezi ne staraju ni o najnužnijim potrebama, koje bi mogle olakšati položaj ostatcima srpske vojske. Od svih dijelova Sarrailove vojske jedino srpski pukovi trpe veliku oskudicu u sanitetskoj spremi i potrebama, koja se pri svakoj ponovljenoj ofenzivi upravo katastrofalno osjeća. To ne tvrdimo mi, nego sami Srbi, koji se tamo bore. Jedan od njih, Dragutin Proskovac, u svome pismu upućenom listu 'Srpski Dnevnik', koji u New-Yorku izlazi, obraća pažnju američkim Srbima na ovo žalosno stanje. U broju od 8. decembra pr. god. izašlo je nekoliko takvih pisama, u kojima se opisuju borbe kod Kaimak Čalana. Taj opis propraća pomenuti list svojim uvodom, u kome se veli:
'U opisu Praskovca vidimo mi jednu neobično strahovitu činjenicu: Naša vojska nema čak ni dovoljnu sanitetsku spremu. Ona se danas nalazi, u kom su pogledu naši bogati saveznici trebali da se pobrinu, u onom istom stanju, u kome je bila siromašna Srbija, kada se sama morala da pobrine za sanitetsko uredjenje i spremu. Naši vojnici umiru i to s toga, što nemaju dovoljno bolničara, koji bi ih odnijeli na previjalište. S novcem, koji je utrošen na putne troškove naših izaslanika - na zborove u Pittsburgu - moglo se poslati oko 500 boiničara u Maćedoniju.'
Poslije ovih uvodnih riječi list donosi pisma pomenutog Praskovca, u kojima se o zaprepašćujućoj oskudici sanitetske spreme i uredjenja ovo saopštava:
'Kaimak Čalan je stajao dobrovoljačko odjelenje 359 vojnika i 19 časnika ranjenih i poglnulth. Od njih je 259 ranjeno, a za toliki broj imamo svega 4 nosila i jednog iznurenog i namučenog bolničara, koji nema vremena za spavanje. Meni je bilo naredjeno da ranjenike prenesem u bolnicu. Imali smo jednu nestalnu bolnicu u kraj potoka, sa svim blizu bojišta. Ali je magla bila toliko gusta, a put je vodio izmedju zapuštenih i isprekrštanih grobova, koji su dijelom bili snabdjeveni i ogradama, tako da bi teško bilo i zdrava čovjeka odvesti u bolnicu, a kamo li ranjenoga. Poredjali smo vojnike od bojišta do bolnice, medju kojima sam se nalazio i ja i oni su neprekidno vikali: 'Ovamo ranjenike! Ovamo ranjenike!' Nesretni ljudi su lagano vodjeni u malim odjelenjiina. Onaj, koji je u ruku bio ranjen, pomogao je onome, koji je bio ranjen u nogu, bolničari su nosili teško ranjene. Jedan je bolničar i sam bio teško ranjen kad je iz borbe iznosio svoga druga, pa je od rane i umro. Kako su ranjenici dospjeli do bolnice pravo je čudo i kazuje, koliko je taj narod izdržljiv. I meni zdravom bilo je i suviše teško prelaziti preko ovog stijenja i kamenja, pa tako dospjeti do bolnica Na koji su način drugi dospjeli, naročito oni, koji su bill ranjeni u nogu, pravo je čudo. Većina je od njih obrnula pušku, cijev prema zemlji, kundak su uzeli pod mišice, pa su se tako pri hodu kao sa štakom pomogli. Oko ponoći sam stigao u bolnicu. Teško ranjene sam ostavio, a one, koji su mogli ići, odveo sam u glavnu bolnicu. Oko 2 sata po ponoći došao je časnik iz puka sa svojim vojnikom i on je doveo još 50 ranjenika. Sve nijesmo mogli dalje otpraviti, jer za tako veliki broj niti smo imali nosila, niti bolničara. Jedan dio ranjenika smo natovarili na konje, koje su nam komordžije pozajmile,i poslasmo ih u pozadinu. Kakve i kolike su muke ovi jadnici pretrpili, to se ne može opisati. Jednog ranjenika sa slomljenom nogom podigosmo, kako je to već bilo moguće, na jednu mazgu, a ovu smo vezali za konja, na kome je bio drugi ranjenik. Po dva do tri konja morao je voditi jedan bolničar, vojnik ili komordžija, jer nijesmo imali dovoljno bolničara. Dogadjalo se i to, da je tako natovarena mazga u pomrčini pala u tamu ili se inače spotakla, pa je ranjenika zajedno s teškim samarom zbacila sa sebe. Francuzi i Englezi imaju za svaku satniju po 8 bolničara, na previjalištu imaju jake mazge, svaka s dva sedla, na koja se ranjenici namjeste, a mazge ih odsesu do automobila, koji se nalaze u blizini. Naši dobrovoljci imaju svega dvoja nosila, i ona su polomljena, pocijepana i iskrpljena'.
Biio bi sa svim izlišno ovaј opis ma kojim načinom komentarisati. Različnost, koja zjapi izmedju ovih stvarnih prilika i ništavnih fraza, kojima najgori drekavci četvornog sporazuma hoće da utješe Srbe, govori tako jakim govorom, da je neumjesno slabiti je ma kojim našim primjedbama.
Beogradske Novine, 154/1917.

[attachment=1]

Blaženoj seni kralja Aleksandra I.
^{Ovaj članak je napisao i poslao uredništvu kralj. srpski major Lazarević, koji se sada nalazi zarobljen u Bugarskoj.}

Poste tvoje tragične smrti 29. maja 1903. godine, i posle onih strašnih uniženja kroz koja je tvoja zemlja prolazila za ovih poslednjih 14 godina, skupismo se da ti užežemo kandilo blagodarnosti, da u kandilo koje na tvome grobu gori, nalijemo još jednu kap narodne suze, suzu pokajanja, koja nikad sagoreti neće.
Jadni kralju, jadni gospodaru, kako je veličanstven bio dolazak tvoje zvezde na ovaj svet, a kako strašan, krvav i težak zalazak.
Rodio si se onda, kad su tvoji oficiri, tvoja vojska, krv prolivali za spas i sreću otadžbine i veličinu tvoju, kad su topovi na Deligradu bili upravljeni protivu opšteg neprijatelja, a svršio si sa životom, od kuršuma revolverskih tvoga oficirskog kora!
Narod koji te je blažen, sa osmehom na usnama dočekao, koji je u tebi gledao eru, sjajne budućnosti, ostvarenje svojih davnašnjih nada, spustio te je u grob pucnjem iz revolvera, kuršumima, krvlju, ranama tvojim, izrešetanog, isfalatanog na kajiševe!
I u koliko je tvoj dolazak na svet bio radosniji, u toliko je končina tvoja strašnija i svirepija bila, u toliko je sramota naroda srpskog jače odblesnula, u toliko je rastanak sa tobom dirljiviji blo, jer nam ti ode, neoplakan suzama narodnim!
Ode, a za sobom ostavi ipak, i provaliju, u koju upade ceo tvoj narod!
I to ko te mučki, zlikovački izmrcvari? - Ruka srpskog oficira, i to onih istih koji su ti za života ruke ljubili. Ona ista vojska, koja ti se na vernost klela; sa onom istom rukom, koja se je uzdizala da prizivajući Boga za svedoka, kletvu na vernost tebi položi!
Danas, više nego ikad, za ovih poslednjih četrnaest godina, od kako si mučki ubijen od tvojih oficira, upiremo svoje oči k nebu, moleći se Bogu za spas duše tvoje!
A ta naša molitva, iz porušene i upropaščene Srbije, u toliko je jača, u toliko ugodnija Bogu, jer je šalje narod ogrezao u bedu i nesreću, koga vlasnici srpski, ubice tvoje, konačno upropastiše.
Ti si raspet... a s tobom i naša otažbina, ti si umro; ali ti se otadžbina već četrnajest godina u agoniji guši!!
Ruka istih onih zlikovaca, koja je tražila tvoje prijateljstvo, koja ti je za života farisejski pružana, pre četrnajest godina, ona je nemilosrdno prebila u komade veze koje si ti sa narodom imao, skrhala i poslednji izdanak loze Obrenovića!
Danas, gledajući crnu pustoš, koja se je razlila po Srbiji, svu nesreću koja nas je snašla od onih istih zlikovaca koji tebe ubiše i državu srpsku upropastiše, šaljemo tople molitve Gospodu Bogu za spas tvoje namučene duše!
Ovako bedni i nevoljni, upropašćeni, uniženi i osramoćeni prosimo u Boga milost za spas duše tvoje!
Ti sa nebeske visine, vidiš ovu katastrofu našu, u koju pade tvoj neblagodarni narod ... vidiš one tužne majke, kako ubradjene crnom šamijom, skrštenih ruku i uprtih k nebu očima, šalju tople molitve Gospodu Bogu, za spas duše tvoje i večno prokletstvo ubicama narodnim i tvojim. Ti vidiš ova ojadjena i izlomljena srca?
Ti vidiš prave prijatelje tvoje i tvoga naroda, koji su se danas oko tvoga groba skupili, da ti pokažu, koliko su te neizmerno voleli? Koliko te danas poštuju!
Avaj!... Danas, kad im ti više nisi u stanju da pomogneš!... Danas, kad tvoj narod zajedno sa tobom, prestavlja tužnu grobnicu! Kad si i za tvoje ubice, kukavice, bezopasnim postao?
Ti vidiš ovaj prevareni narod?
Ti vidiš onu masu siročadi, i udovica, majki i očeva, koji proklinju ubice tvoje, ubice naroda srpskog?
Ti vidiš tašte nade naroda tvog?
Vidiš prazan presto, porušene ideale, uništen i unesrećen narod?
Da, danas je osvanuo najžalosniji, najteži, najturobniji dan u tvojoj bivšoj Srbiji! On je osvanuo težak… nečuveno težak... Tvoje Srbije nema više!
Ono, što si godinama stvarao, propalo je…
I baš danas narod žuri, da sa tvoga groba, potraži pokajanja za dela svoja. Isti onaj narod, koji je govorlo da ga ne voleš, isti onaj narod koji se je iskariotski smejao, kad su ti mučenički venac na glavu metali... kad su te izmrcvarenog kroz prozor bacali!
Da, danas je baš ceo narod srpski video, koliko si vredeo, danas vidoše i oni zlikovci koji te onako zverski iskasapiše, šta si i koliko vredeo.
Danas, su tek i oni uvideli da je Bog protivu njih, danas je narod video, šta mu je nekadašnji zločin doneo!
Danas je narod svesan, da je te razbojnike, glad za vlašću i žedj za krvlju naterala da te ubiju!
Mračni zlikovci, izabraše noć, ovu istu noć pre četrnajest godina, da u njoj sakriju svu svoju niskost, sav svoj zlikovački podvig, sram i stid!
O, Veliki Mučeniče! Kralju naš! Pod svirepim udarcima tvojih oficira, ti si život predavao Bogu, gledeći u oči te zlikovce! Ti si ih gledao, a oni, besomučni, pusti, žedni krvi tvoje, tvoj pogled nisu razumeli. Oni nisu ni slutili, da je taj isti njihov nož, koji je rasparao srce tvoje, još svirepije zaparao u srce Srbije, da je tvoja smrt, smrt naroda srpskog, da je tvoj pogled govorio: 'Siroti narode!'
Nisu... jer su oni bili i slepi i gluvi, sa užasom u rukama i mračnim razbojničkim borama na čelu ...
Izdahnuo si pod svirepim udarcima sabije, kuršuma i nogu zločinačkih… Tebе je nеstalo... a u Srbiji se zacarila despotska volja njihova, koja im je bila preča i od naroda i od otadžbine. Anarhija zaverenička zaustavi progres… zemlja otpoče da bludi u nedogled!
I ovim ljudima, ženama, ovoj deci, što danas tako žurno koračaju grobu tvome, srce zadire u pomisao, jer su izgubili sve… i svoje ljude, i svoje očeve, i svoju otadžbinu…
Oni punih četrnajes; godina savijahu kolena pred njima, oni su gledali kako se punih četrnajes godina zlikovci baškare po ovoj zemlji, kao da samo oni imaju na život prava, negirajući Pravdu i Boga, veličajući zločin i prokletstvo. Oni su vladali a narod je morao da ćuti. Bog je bio samo Bog na nebu, oni behu zemaljski bogovi!
Zločinci! O, sramni sinovi ove zemlje!... Zašto zatvoriste oči pred Pravdom, pred istinom?... Zašto otadžbini ubrizgaste otrov u krv?... Vi, 29. maja, osetiste samo toplotu; ali je narod sagoreo… Otadžbina lagano sagorevaše!
Cvetovi, sa drveta, koje posadiste u prozorje 29. maja, dadoše plodove punih otrova!... Jasan majski dan, postajao je sve mutniji i mutniji. Nebo je sve oblačnije postajalo, dok nije nestalo i poslednje zvezde dok zemljom nije ovladao mrak.
Sa samrtnog odra tvoga, rasprostirao se čudnovat dah, koji je naslućivao blisku katastrofu.
Razbojnici, bez vaspitanja, bez prošlosti, ordinarni maroderi, gazili su po narodnom telu nemilostivo, a prava vlast beše samo igračka u rukama njihovim. Tvoje ubice postadoše gospodarima naroda tvog!
Da, oni tvoj narod odvedoše na poslednji basamak, sa koga se u bezdnju silazi!
Zločinci, zaslepljeni vlašču i materijalizmom, ne behu u stanju da sondiraju dubinu te bezdne, u koju narod svoj spuštaju!
Ti ih vidiš, sa nebesne visine, kako se danas potucaju po svetu, kako prose, kako nigde mira i stanka nemaju, kako ih se svaki ratosiija! Vidiš li ih Kralju kako su izbezumljeni?!
Držali su, da će samo tvoj dvor upaliti, medjutim od toga je plamena cela Srbija sagorela! Oni se spasoše, a narod izgore, jer je tu ostao, a oni utekoše daleko... daleko.
Sad se tek uveriše kako je ljubav njihovih pristalica prolazna a mržnja prema njima trajna! Iskreno i predano, donosimo na tvoj grob, buket cveća nakvašen suzama narodnim, koje će kao dragi kamen blistati, i prislužujemo ovo kandilo blagodarnosti, naliveno čistim suzama narodnim, sa željom da doveka gori. Slava neka ti je Kralju naš!
Prokiete neka su ubice tvoje, tvoga doma i naroda srpskog!
Amin!

Major Lazarević.
Beogradske Novine, 157/1917.

Narod nije kriv.
^{Od jednoga poznatog srpskog književinika dobili smo slijedeći napis. Iznašamo ga, a sud prepuštamo javnosti.}

U 157. broju 'Beogradskih Novina', od 10. juna o. g., izašao je povodom četrnaeste obletnice od tragične smrti Kralja Aleksandra I. jedan srcem pisan, dirljiv i tačan članak, iz neizvežbanog ali iskrenoga pera srpskoga majora Lazarevića. Skovitlan plemenitim i preteranim bolom, pisac je pri tom pao i u jednu pogrešku: okrivio je i suviše srpski narod zbog ubistva nesrećnoga mladog kralja.
Mrski zločin od 29.maja (11. juna) 1903. naišao je u širokim slojevima narodnim na negodovanje, osudu, pa čak i na prokletstvo. Seljanke su se u većini okruga ubradjivale crnim povezačama, devojke su jadikujući kose raspletale, a seljaci su sušu ili grad pripisivali nevino prolivenoj krvi vladaočevoј.
Do srpskog se naroda, dakle, krivica može sastojati jedino u tome, što svoje osudjivanje zločina nije pretvorio i u kaznu. Ali se on za to mora izviniti, jer narod ne može sam nikakvu akciju ni da organizuje ni da izvrši bez učešća inteligencije, koja je prirodni vodja svakoga naroda. Na žalost, ogromna večina srpske inteligencije ne samo što je prihvatila kraljeubistvo, nego ga je i veličala, ugušujući svojim gromkim slavopojem glas maloga broja uvidjavnih političara i visoko moralnih rodoIjuba, koji su od početka do kraja dosledno smatrali: da je 29. maja (11. juna) 1903. izvršen u Srbiji jedan običan krvavi zločin, koji ni po ljudskim ni po božjim zakonima ne može ostati nekažnjen.
Srpska je inteligencija odobravala taj zločin, nešto zbog političke nezrelosti, a najviše iz prosta računa, jer je novi režim omogućavao lako dokopavanje vlasti i materijalno ćelepirenje. Na taj je način u novom režimu ili 'svetom stanju' - kako je kod nas rado nazivano vreme posle 29. maja 1903. - političko ubistvo postalo neka vrsta dopuštenog sredstva u političkoj borbi i time je Srbija kao država najedanput prenesena u Srednji Vek! Neosporno su se kod nas, usled strasne zaošijanosti političke borbe, dešavala i ranije politička ubistva, ali njih tada nije niko odobravao, već se uvek trudilo, da se ona dovedu u uzročnu vezu s makar kakvim drugim motivom, kojl stoji izvan politike (zelenašluk, ljubavna afera, komšijska zavada i tome slično). Od 29. maja 1903- na ovamo, medjutim, ubistvo je u Srbiji doživelo skoro rang jedne političke dogme. Režimski su listovi kovali u zvezde krvavo verolomstvo zakletih oficira, a Narodna Skupština je odavala svečano priznanje zavereniclma, koji su proglašavani herojima narodnim. Dr. Milenko Vesnić, pravnik čuven i u stranom naučnom svetu, predložio je tada, da se ustanovi orden Karagjorgjeve zvezde, te da se njime vidno i zahvalno obeleže oficiri i adjutanti, koji su svoga miropomazanog Kralja mrcvarili, čizmama gazili i leš mu kroz prozor bacili! Političari su se u dnevnim listovima utrkivali, da se udvore kod zaverenika, a pravnici su u stručnim časopisima ('Arhiv za pravne i društvene nauke') dokazivali opravdanost i umesnost ubistva.
Posledica je svega toga bila, da su politička ubistva uzela maha u zemlji. U tomrucima beogradske policije, usred bela dana, premlaćeni su žandarmskim kundacima kontrazaverenički oficiri Milan i Maksim Novakovići, a u unutrašnjosti zemlje progutala je pomrčina nekih dvanaest poslanika iz predjašnjih Skupština pod Obrenovičima. Političkim protivnicima pretilo se javno i otvoreno ubistvom, naročito pri skupštinskim izborima, te narod nije ni mogao niti smeo da manifestuie svoje pravo mišljenje o ubistvu Kralja Aleksandra. Pored sve spoljne forme ustavnosti, Srbija je tada u samoj stvari bila jedan janičarski pašaluk, po kome su vršljali zaverenici i njihove prišipetlje.
Zbog takvog naopakoga shvatanja, koje je vladalo kod ondašnjih zvaničnih krugova naše nesrećne Srbije, stvoreno je u celoj Evropi, i demokratskoj i konzervativnoj, pogrešno mišljenje o srpskom narodu: da je krvožedan i da ga raspinju ubilački instinkti. A to ne odgovara istini, jer se narod srpski, u svojoj flotantnoj masi, buni protiv ubistva. Naš je narod ratoboran i hrabar, a poznato je da hrabri narodi raspolažu s viteškim osobinama karaktera, koje apsolntno isključuju mučko ubistvo.
Što srpski narod nije kaznio kraljoubice, ne može služiti kao dokaz, da je bio uz njih. Ali ga je ipak postigla kazna, jer zbog njihovog zločina ispašta on ni kriv ni dužan. Medjutira, osim narodnoga suda, koji može zakasniti ili u opšte izostati, postoji jedan viši, neumitni sud, koji nikad ne izostaje - sud božje pravde, od koga još niko pobegao nije. Narodna poslovica veli: Bog je spor, ali dostižan. On izvesno vreme pusti krivca ne samo nekažnjenog, no mu čak pruži mogućnost da dospe do uspjeha i slave, te se ovaj zavarava nadom, da ga je kazna u opšte mimoišla. Ali su putevi božji neispitani, i odmazda sustiže zločinca baš onda, kad joj se najmanje nadao i kad mu najteže pada.
Ta neizbežna, strašna kazna božje pravde već je sustigla ubice potonjeg Obrenovića; ali je ona - avaj! - pala i na nevini narod srpski, zato što nije imao snage u sebi, da nad zločincima kaznu izrekne. Kako je božja pravda velika i sveopšta, i u kolikoj meri upravlja ona sudbinom naroda i odgovornih pojedinaca, vidi se po tome, što obuhvata ne samo neposredne vinovnike jednoga zločina u istoriji, no i one koji su taj zločin blagoslovili. Zbačeni ruski imperator Nikolaj II., bio je venčani kum jadnom mladiću Aleksandru Obrenoviću, pa ipak je odobrio njegovu nasilnu smrt i jedini od vladalaca prikačio o carski mundir - Karagjorgjevu zvezdu. I baš u trenutku pune svoje moći i slave, Nikolaj II., ošinut munjom revolucije, srušio se s prestola… Bog je spor, ali dostižan!
Beogradske Novine, 159/1917.

Na dogledu trogodišnjice.
^{Uspomene iz prvog dana rata.}

Oko podne, u utorak 28. (15.) jula 1914., dobila je beogradska 'Politika' iz Niša telefonski izvještaj od svoga dopisnika, - (tada se vlada sa cijelom centralnom upravom već nalazila u Nišu) da je ministar predsjednik i ministar spoljnih poslova dobio otvoren brzojav iz Beča od austro-ugarskog ministra spoljnih poslova grofa Berchtolda, čija je sadržina skoro doslovno ovako glasila: 'Austro-ugarska vlada nije zadovoljna odgovorom srpske vlade, s toga će Austro-Ugarska sama sebi pribaviti zadovoljenje'. – 'Politika' je odmah izdala vanredno izdanje i beogradski svijet je već u podne toga dana čitao ovaj značajni brzojav austro-ugarskog ministra spoljnih poslova. Svijet se bio uzrujao, a beogradski politički krugovi tumačili su sadržinu gornjeg brzojava kao objavu rata Austro-Ugarske Srbiji. Razumije se, da ih je bilo dosta, koji su riječi 'sama sebi pribaviti zadovoljenje' tumačili i na drugi način, mislili su, da se to zadovoljenje ne mora baš oružjem pribaviti, nego kakvim oštrim represalijama, dakle, tumačenje samo radi utjehe i - nadanja, da će se vrlo ozbiljna zaoštrenost izmedju Austro-Ugarske i Srbije ipak moći riješiti mirnim putem. Cio svijet je u grozničavom nestrpljenju očekivao zvanično saopštenje iz Niša. Pred samo podne toga dana slučajno sam prisustvovao jednom telefonskom razgovoru izmedju saradnika jednog beogradskog lista i ministra predsjednika Pašića. Ovaj je tražio jednog od činovnika toga nadleštva, a na telefonu se slučajno desio pomenuti novinar. U tom razgovoru, a na pitanje novinara o već objavljenom brzojavu austro-ugarskog ministra spoljnih poslova, Pašić je novinaru odgovorio, da se on čudi, kako je takav izvještaj mogao i dospjeti u Beograd; on je istina primio takav brzojav, ali mu izgleda, i po obliku i po sadržini, da je neka mistifikacija, pa je naredio istragu, da se vidi, od kud je taj brzojav došao, kojim putem i t. d. - Pogrješka je, dodao je Pašić, što je o tom brzojavu javljeno u Beograd, te se zbog toga svijet toliko uznemirio. Na pitanje novinara, šta vlada misli sa Beogradom, Pašić je odgovorio: 'Pa, ako doista dodje do rata, Beograd će se prividno neko vrijeme braniti, pa će se predati.' - Po podne su beogradski listovi u kratkim vanrednim izdanjima donijeli doista zvanično oprovrgavanje gornjeg brzojava, a naročito njegovo tumačenje, da je njime Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. To je bilo oko 4 sata poslije podne. I ako je bio radni dan, ulice Beograda, naročito Terazije i knez Mihajlova ulica, bile su pune svijeta, kavane tako isto. Vrlo lijep Ijetnji dan, a i oni sudbonosni trenuci, izazvali su skoro cio svijet iz kuća. Zvanično saopštenje se na jagmu rasprodalo, svuda se pažljivo čitalo - i ono je u nekoliko svijet umirilo. Pored tog zvaničnog saopštenja došao je jednom beogradskom listu poduži telefonski izvještaj iz Niša, koji je doista bio u stanju, da izazove sumnju u tačnost, ili bolje rečeno u autentičnost porijekla onog uzbunljivog brzojava. U tom saopštenju, koje je bilo sa svim vjerno, javljeno je ovo: Brzojav je i u Nišu izazvao u svima krugovima, pa i u diplomatskim (svi strani poslanici bili su tako isto u Nišu), - veliko uznemirenje. Ministar predsjednik Pašić je, čim mu je bio dostavljen brzojav, otišao njemačkom poslaniku baronu Grinsingeru, kome je Austro-Ugarska bila povjerila zaštitu interesa i prava njenih podanika u Srbiji, pokazao mu brzojav i zatražio od njega obavještenja i njegovo mišljenje. Odgovor njemačkog poslanika je bio, da on o objavi rata Austro-Ugarske Srbiji ništa ne zna, a drži, da bi o tome, ako bi ona u istini bila već svršena stvar, morao znati. Njemački poslanik, dakle, nije mogao ništa pouzdano odgovoriti niti dati kakva stvarna objašnjenja. - Neizvjesnost je dakle, i dalje ostala. Svoje mišljenje o neautentičnosti porijekla brzojava mjerodavni krugovi su utvrdjivali još i ovim svojim gledištem: Pošto njemački poslanik zastupa interese Austro-Ugarske u Srbiji, to bi svaki čin monarhije prema Srbiji imao on da izvršuje, naročito tako važan čin, kao što je objava rata. Prema tome, kad njemački poslanik o tom brzojavu ništa ne zna, on će svakako biti neka vrsta podvale ma s koje strane.

Kako je taj dan prošao u Nišu, meni nije poznato. U Beogradu, prvom nišanu svih dogadjaja, život je poslije podne toga dana, a naročito poslije napomenutog zvaničnog saopštenja, tekao u punom spokojstvu, svijet se bezbrižno šetao, kao da mu ne predstoje nikakvi važni, upravo sudbonosni preokreti, pilo se pred gostionicama ladno pivo, a predmet razgovora bio je skoro svuda onaj brzojav i razne druge vijesti, koje su još mogle dolaziti iz Zemuna privatnim putem, pošto je brzojavni saobraćaj sa Austro-Ugarskom bio već prekinut. Izmedju Beograda i Zemuna vozio je s vremena na vrijeme, od 26. (13.) do zaključno 28. (15.) jula prije podne, jedan rumunjski teretni parobrod. On je prenosio iz Beograda u Zemun austro-ugarske podanike, koji su se bili riješili da blagovremeno odu iz Srblje, i iz Zemuna one srpske podanike, koji su se, na glas o vrlo zapetom stanju izmedju obe susjedne države, hitno vraćali iz raznih mjesta Austro-Ugarske svojim kućama. Oni su nam saopštavali vrlo ozbiljne stvari, koje su na svome putu kroz monarhiju, a naročito Beogradu bližim krajevima, mogli zapaziti. Ta saopštenja, naročito o hitnom vršenju mobilizacije, o velikim vojničkim pripremama i privlačenju veIikih vojničkih odjelenja prema srpskoj granici, sve su nas više uvjeravala, da se mi doista bližimo vrlo sudbonosnim danima i da oni nijesu daleko. Oko 5 sati poslije podne bila je posljednja vožnja rumunjskog parobroda izmedju Zemuna i Beograda. Čim je brod iskrcao bio putnike, odmah se odkačio od srpske obale, a poslije kratkog vremena je zaplovio niz Dunav. Od tog trenutka je bio nastupio konačni prekid izmedju Beograda i Zemuna.
Vraćajuči se oko 8 sati u veče kući od 'Cara', gdje se u jednom većem društvu na razne načine razgovaralo i kombinovalo povodom nepouzdanih vijesti iz Niša, a vrlo ozbiljnih privatnih vijesti iz Zemuna, ja sam o svemu, što sam toga dana čuo, razmišljao i došao bio do zaključka, da se časovi našeg mirnog i spokojnog života približuju svome kraju. Polazna tačka za takav zaključak bio mi je onaj brzojav, o kome ja nijesam dijelio mišljenje naših niških mjerodavnih krugova, da je neautentičnog porijekla. I poslije onog zvaničnog saopštenja, u kome u ostalom ničega stvarnog i nije bilo, ja sam u njegovu autentičnost potpuno vjerovao, jedino je što sebi nijesam mogao objasniti bilo to, kad će i na koji način monarhija pristupiti pribavljanju zadovoljenja. Ali se i na to nije dugo čekalo.
Bio sam vrlo uznemiren. Poslije večere sam prošetao Terazijama, ulicom kneza Mihajla do Kalimegdana. Svijeta je bilo još dosta i po ulicama i pred kafanama. Svuda se živo razgovaralo, ali je sve bilo kao oblčno, nikakva se uznemirenost nije mogla primjetiti, te sam i sam dolazio do uvjerenja, da ću se ja u mome mišljenju možda i prevaritl. AIi, na veliku žalost, to nije bio slučaj. Legao sam oko 10 sati. Pade mi na pamet ono telefonsko saopštenje g. Pašića: 'da će sе Beograd neko vrijeme samo prividno braniti, pa će se predati.' Dakle, i pored njegovog mišljenja o 'neautentičnosti', on je ipak predvidjao mogućnost oružanog pribavljanja zadovoljenja, samo što se propustilo, da se Beogradjani, ma i na najblažiji način, obavijeste o tome, kako će teći to prividno branjenje prijestonice.
RazmišIjajuči o tome zaspao sam. Iz najsladjeg ponoćnog sna probudi me lupa na mome prozoru. Još dovoljno nerazbudjen čuo sam glas moje mlade gazdarice: 'Gospodine otvorite predsoblje!' - Ona je taj poziv ponavljala dok ja nijesam hitno izašao i otvorio vrata.
'Šta je gospodjo?' upitao sam gazdaricu.
'Pa, zar vi ne čujete topove?'
'Kakve topove?'
'lz Zemuna, ima već višе od pola sata kako je pucnjava počela.'
Nadahmice sam oslušnuo. I doista, preko vedrog, zvjezdanog neba najprije sjenu, pa onda grunu jedan, a za njim drugi top. Mene obuze drhtavica od uzbudjenosti, koju je u mojoj duši izazvao ovaj strahoviti trenutak. Pogledam na sat, trebalo je još ¼ do ponoći. Brzo sam se obukao, izašao na ulicu, koja je več bila oživila. Svijet je stajao pred svojim kućama i, iznenadjen sudbonosnim dogadjajem, obuzet strašnom neizvjesnošću, nijemo je slušao topovski pucanj i jezovitu pjesmu smrtonosne granate. U prvom trenutku zbunjen, i sam nijesam znao, šta ću i kuda ću. U trku sletim do 'SIavije'. Topovi su u nejednakim razmacima, sa jačim i slabijim rikom, grmjeli sa savske i dunavske strane, praćeni s vremena na vrijeme onim neprijatnim kloparanjem mašinskih pušaka i nešto redjom puščanom vatrom. Pred 'Slavijom' puno svijeta sa svih krajeva Vračara. Našao sam tu jednog mog starog školskog druga, činovnika visokog položaja, oko koga se bijahu mnogi iskupili; on im je nešto pričao. Od njega sam čuo, da je prvi top iz Zemuna ispaljen u 11. To je, dakle, bio trenutak pribavljanja zadovoljenja oružanom rukom, ili bolje rečeno početak ovog svjetskog rata.
Šta se dolje na Savi i Dunavu dogadjalo, mi tih trenutaka, kod 'Slavije' nijesmo mogli znati, nije tada još niko iz tih krajeva nailazio, ali nijesmo dugo ostali u neizvjesnosti. Oko 1½ sat po ponoći neobično se zasjja zvjezdano nebo, a odmah zatim zagrme skoro u neposrednoj blizini strahovit pucanj, toliko silan, da se cio Beograd tresao. Svijet je već počeo u većem broju da pridolazi, naročito iz savskih i dunavskih krajeva. Od onih iz savskih krajeva objašnjen nam je onaj strahovit pucanj. Rekoše nam, da su naši dinamitnim minama porušili savski željeznički most; samo nam toliko rekoše u prolazu, hitajući dalje, u najvećem uzbudjenju, u strahu, prema Torlaku, upravo neznajući ni sami kuda ni dokle.

Nijesmo dugo čekali, pa da budemo svjedoci jezovitih i čudnih prizora. Od Kalimegdana, Terazija i drugih ulica tih krajeva Beograda, naročito onih bliže Savi i Dunavu, svijet je bjegao, imućniji u fijakerima i drugim kolima, ostali pješice. Ta gusta masa svijeta ispunila je ulicu kralja Milana i Šumadijsku, s njome se kod 'Slavije' pomješaia masa, koja je dolazila iz Nemanjine ulice, pa je onda tako udružena ostavljala Beograd u pravcu Torlaka. Da bi prizor bio jezovitiji i čudniji u masi se, koja je dolazila iz ulica kralja Milana, pojavila konjička žandarmerija, krčeći bezobzirno sebi put da što prije izadje iz Beograda, pa da poslije kasom, a možda i galopom, stigne do Torlaka. Osim mnogih fijakera i drugih kola projuriše pored nas i dvoja špediterska kola. Na njima je bilo, koliko sam mogao zapaziti, nekoliko sanduka municije a na ovima su sjedeli pisari uprave grada Beograda; i oni su hitali, da se što prije dočepaju Torlaka, da li po dužnosti ili napuštajući svoju dužnost, nije mi bilo poznato. Zapazio sam u onoj masi svijeta mnoge moje poznanike, tražio sam od njih obavještenja o onome što se dogadja na Savi i Dunavu, ali ništa nijesam mogao saznati, svakako da i oni sami nijesu ništa znali. Jedan mi poznanik na moje pitanje odgovori:
'Ne pitaj, nego bјegaj što prije, kako je dolje, i šta se tamo dogadja, ništa ti ne znam, ali dobro nije, vidiš i sam da cio Beograd bјega.'
On mi je sve to govorio isprekridano, u uzbudjenju i nestrpljiv što ga zadržavam.
'Pa kud misliš' - upitam ga.
'Na Torlak, a poslije ću viditi na koju ću stranu', odgovori mi on izmičući žurno.
Svijet je i dalje u masi bjegao. U njemu su bili zastupljenl svi redovi gradjanstva, većinom iz krajeva, koji su bliže Savi i Dunavu, i to je tako trajalo do same zore.
Topovi od Zemuna gadjali su Beograd u izvjesnim razmacima, ali ni jedna granata nije pala u samu varoš. U neprekidnom klaparanju mašinskih pušaka čuli su se po neki put puščani plotuni, a zatim pojedinačne puščane paljbe. Mi smo sve to slušali s velikim uzbudjenjem, pratili smo svaku svjetlost na nebu, koja je topovskom tresku prethodila, ali o onome šta se na Savi ili Dunavu dogadja nijesmo ništa znali, niti smo mogli saznati, jer oni, koji su bili pozvani, da svijet obavijeste, da ga koliko-toliko umiri i uspokoji, prvi su bili - na Torlaku. Može se reći, da je od 1 sata 16. jula u jutru do u samo podne Beograd bio bez vlasti.
Zora je već izbijala, dan se bližio, ali smo mi svi još neprestano stojali kod 'Slavijе' očekujući dogadjaje, kakve, ni sami sebi nijesmo mogli reći, i posmatrali jezovite prizore bjeganja. Poslije 4 sata prestaše topovi, a i puščana paljba bivala je sve redja, samo je kad i kad zaklaparala po koja mašinska puška, pa i ona je brzo zatim ućutala. Oko 5 sati bilo je opet sve mirno, i bjegunaca je bilo mnogo manje. Vratio sam se u moj stan i umirio moje, koliko mi je to bilo moguće, pa se onda ponovo spustim 'Slaviji'. Svijet se već bio prilično razišao, od onih mojih jutrošnjih nije bilo nikoga, te se riješim da kroz i suviše živu ulicu kralja Milana i Terazije doprem, ako je moguće do Kalimegdana. Usput sam sretao mnoge fijakere u kojima su naše ugledne porodice, razumije se imućnije, ostavljale svoj puni dom i Beograd. Mnogih od tih porodica nema još ni danas u Beogradu. Svuda je vladala uzrujanost i uzbudjenost, ali je ipak, da nije bilo još samo bjegunaca, izgledalo sve obično, kao da se nije ništa noćas dogodilo. Pred kafanom kod 'Cara' stolovi puni svijeta; pije se kafa, - kao obično, samo što je razgovor bio mnogo življi no obično. Svaki je na svoj način pričao što je znao i što je čuo. Razumije se, da to nije bilo ništa tačno, sve se to pričalo kao o nekom dogadjaju, koji je sa svim prošao i kome neće ništa više slijediti. Sjeo sam i ja za jedan sto, za kojim je sjedilo nekoliko naših uglednih trgovaca. lz njihovog razgovora o noćašnjem iznenadjenju izbijala je ozbiljna zabrinutost. Šta će biti i šta da se radi, bilo je njihovo opšte pitanje medjusobno. Njihov je položaj u tim trenucima zbilja bio težak. Ostaviti svoju veliku i tudju tekovinu, ili ostati i predati se sudbini, nije bilo lako za rješavanje, a obavještenja o stanju stvari ili ma kakvog savjeta nije se moglo dobiti, jer tih mjerodavnih lica nije bilo u Beogradu. U razgovoru izmedju ostalog saznao sam, da su noćas plaćani fijakeri do Torlaka 100 dinara, do Resnika 200 a do Ralje 300 dinara. Ovo ucjenjivanje se povećalo u toku dana za one, koji su docnije napuštali Beograd.
Oko 7 sati u jutru puče od Zemuna jedan, a za njim ubrzo i drugi top, granate proletoše Beograd. Odustanem od namjere, da odem do Kalimegdana, podjem nazad 'SIaviji'. Meni u susret dolazila je konjička žandarmerija, vraćajući se sa Torlaka. Jednog od poznatih oficira upitam: 'Kuda idu?' Odgovorio mi je: 'Za sad u kasarnu.' Bilo mi je malo prijatnije, jer sam vidio, da ipak nećemo biti bez zaštite. Zastao sam kod 'Moskve' i u tom trenutku vidim gdje jedan fijaker u galopu juri od Kalimegdana. U njemu je sjedio jedan pisar uprave grada. Svima, koje je vidio davao je znak rukama, da se sklanjaju, da bjegaju. Kad je prolazio pored mene doviknuo mi je: 'Austrijanci su u gradu, bježite!' - Razumije se, da sam ga poslušao. Trkom produžim put, osvrćući se neprestano doprem do 'Londona'. Tu zastanem ne bi li što vidio ili čuo. Svijet se bio istina uskolebao, ali ništa više. Gospodin pisar vjerovatno nije ni vidio grada, nego je nešto načuo, pa je u strahu našao za pametno da strugne i da još više uzruja svijet ovakim vršenjem svoje dužnosti. Cio je dan prošao na miru, nije bilo nikakvih dogadjaja, osim što su imućnije porodice, pa i mnoge druge, napuštale Beograd. Željeznica od Topčidera je bila tog dana u veče puna putnika i prtljaga za razna mjesta do Niša. Beograd je već prvog dana rata bio prilično ispražnjen. O svim noćašnjim dogadjajima nadležni u Nišu bili su opširno brzojavnim putem izvješteni, ali od njih do u veče nije došlo nikakvo ni obavještenje ni upustvo. Od prvog dana rata, pa još za nekoiiko dana Beograd je bio ostavljen sam sebi.
(S. P. R. Iz mojih zabilježaka).
Beogradske Novine, 160/1917.

Upropastitelji Srbije.
^{Neki Dušan Vukelić poslao je uredništvu slijedeći napis, kojega iznašamo bez komentara jer bi takav bio nepotreban.
Ženeva, juna, 1917.}

Ima jedan broj ljudi, kojima je narod u Srbiji u svoje vrijeme bio poklonio neograničeno povjerenje, da ga zastupa i u državi i pred stranim svijetom. Tome broju ljudi povjerio je bio narod u Srbiji sudbinu otadžbine i sudbinu svoju. Opći napredak zemlje, imanje pojedinih ljudi, pa i život svakog pojedinog gradjanina Srbije bio je u rukama ovih ljudi, koji su svim tim dragocjenim dobrima mogli, po sili zakona, raspolagati onako, kako bi kada našli za dobro. I ti su ljudi imali za ovo ogromno narodno povjerenje da odgovaraju jedino zakonu i svojoj rodjenoj savjesli. Ali zakon su donosili, mijenjali i tumačili opet oni sami, a savjest svakoga od njih bijase drukča. Opće zajedničke savjesii u njih nije bilo. A narod u Srbiji, onaj narod, koji ih je do tih najviših položaja u državi na svojim slabašnim i sirotim plećima donosio, koji im je tu čast i slavu poklanjao, koji je i sudbinu svoju stavljao u njihove ruke i neprekidno im kao najposlušniji rob služio, taj narod u Srbiji nije imao ni prava ni mogućnosti, da nadzire brigu o samome sebi. Ta žalosna i teška istina postojala je još prije rata, ona se još tačnije, ali ujedno teže i žalosnije, neprekidno potvrdjivala za vrijeme samoga rata, pa ta se istina, što je najgore, ponavlja i danas, kada su ti narodni izbornici okrenuli srpskom narodu i Srbiji ledja, otišli u daleku nepoznatu tudjinu, kamo su jedan dio toga naroda lažnim obećanjima povukli za sobom i tu ga ostavili po morskim ostrvima, kao u kakvim apsanama, da od gladi, prljavštine i boleština skapava, a oni se predali bezbrižnom životu i svima mogućim uživanjima, trošeći onaj grdni novac, koji su u ovo vrijeme od Engleza i Francuza uzeli u zajam baš za taj narod, a tome narodu nijesu pružili ni prebijene pare. Zato se ondje, na onim ostrvima svakoga dana umnožava broj srpskih neopojanih grobova, na kojima se i one jadne drvene krstače lome i nestaju ih, brišući time i poslijednje obilježje zemnih ostataka onih, koji su ostali u Srblji i koji još i ne znaju, da su njihove mile i drago prije vremena nogom gurnuli u grobove oni, kojima je narod Srbije sve svoje dobro bio na poštenje i savjest povjerio…
Pa ko su ti ljudi, kojima je toliko bilo stalo da srpski narod upropaste?
Svaki će se odmah sjetiti, da su to oni ljudi, koji Srbiji ni prije rata nijesu dobra željeli i koji su na njenoj propasti radili. To su oni ljudi, za koje je čitav narod bio glupo i poslušno stado, koje su oni strigali, mučili, pa i nož mu pod grlo podnosili. To su ljudi, koji su 1914. godine čitavu Srbiju izveli na jednu strašnu i nečuvenu klanicu, na kojoj je, koje od puške i topa, a koje od strašnih bolještina glavom platilo više od jednog milijuna srpskih duša. To su oni ljudi, koji su, kada je Srbija propala, na silu povukli za sobom sav podmladak srpskoga naroda i od tih regruta ostavili u Albaniji 16.000 kostura, a onaj mali ostatak potrpali na morske brodove, gdje su ta jadna djeca, skapavajući od umora, bolesti i gladi, umirala i tako bacana u more za hranu morskim ribama…
To su ljudi, ali ne: to nijesu ljudi to su životinje, to su diviji zvjerovi, koji srca i duše nemaju, koji poslije svih ovih do neba vapijućih grjehova uživaju u tudjini siti i napiti, koji su, a takvih je dosta, ostavili žene svoje u Srbiji, a ovdje dohvatili posljednje sokačke bludnice i žive sa njima kao da su vjenčani.
Neću više da govorim ja o njima. O njima, a njima u lice rekao je skoro sve ovo mnogi Srbin ovdje, a to je sve napisao i štampao jedan srpski novinar, kome su ovakvi zulumi bivših narodnih poslanika Srbije dodijali. Evo šta o njima veli urednik beogradske 'Štampe' Sveta Jakšić u svome, ovdje u Ženevi štampanom radu 'Pismo Srbima u Solunu':
'Ova grupa poslanika rekvirirala je uz put državna i privatna prevozna sredstva i žandarmi, silom prigrabljene vlasti, otimali su hranu po selima, primoravali državne činovnike da ih služe, obmanjujući svakoga, kako je njih vlada poslala u Solun sa naročitim zadatkom. Nekima od njih su putem poprskali dobro nabijeni koferi obveznicama državnim i akcijama narodne banke i raznih kajišarskih novčanih zavoda i gladna i neodjevena sirotinja, iz sela i varoši, koja je kasala za njima, gledala je u dva maha kako se iz tih kofera 'narodnih' prijatelja prosipa zlato.
Od obala Albanije pa do današnjeg dana život i rad bivših narodnih poslanika daje samo sliku prostih parazita. Oni su u Rimu ostavili smrdljivi trag svoga parazitskog života sa javnim prostitutkama, u kockanju, bančenju, svadjama i kafanskim tučama, kojima su prisustvovale gomile sveta sa ulice… U Nici su oni načinom svoga života po ulicama i nižim kafanama za šareni svet, zaprepastili francuske vlasti i izazvali gnušanje svega boljeg francuskog sveta, pokrivši nepoverenjem i život ono nekoliko solidnih ljudi medju njima. O njihovom nedostojnom ponašanju postoje izveštaji francuskih vlasti, koje svakom boljem Srbinu gone krv u lice; a velika grupa svih tih tipova poznata je tamošnjim bolnicama svojim gadnim bolestima. Od kako su napustili otadžbinu, te gomile eksploatatora nastavile su još u mnogo većoj i surovijoj meri svoje nevaljale i grabljivačke sisteme, jer znaju da svi oni, koji vide šta se radi, ma koliko da su nezadovoljni, nemaju načina da dadu izraza svome ogorčenju. U svima varošima, u kojima Srbi u Evropi žive, oni imaju svoju policiju, koja motri i čini u njihovo ime sve, što može da spreči pojavu ma koje vrste otpora'.
Pokraj ovog javnog protesta Sv. Jakšića štampao je još jedan ovdje u Ženevi, u kome o tim narodnim poslanicima i ministrima kaže ovo:
'Mi u toj gomili ijudi, koji raskošno i razbludno žive u Nici, Parizu, Marselju i Ženevi, imamo samo bivše članove bivše Skupšline. Oni su danas prosti paraziti koji žive od novca upljačkanog od našeg siromašnog naroda. Oni su naša velika i javna sramota, izuzimajući svega četvoricu ili petoricu, koji su se povukli u miran, i ako neradan život…
Još su gori i sramotniji oni, koji se zovu 'ministri' i koji žive na Krfu. To je, sa jedniin izuzetkom, prosta ortačina uzurpatora, pokvarenih i drskih. Oni su dugačkim prstima zgrabili kasu i vlast i drže ih oslanjajući se isključivo na svoju besprimernu bestidnost i na ćutanja vrhovnog komandanta koga širi krugovi smatraju kao njihovog zatočenika…
Danas je javna tajna da su izvesni 'ministri' sa izvesnim svojim činovnicima i partizanima stvorili razne liferantske kompanije, u kojima su oni glavni ortaci. Jednoj od tih kompanija je cilj, da za deset miliona franaka, većinom uzetih u obliku budžeta, nakupuju u Americi, Engleskoj i Francuskoj razne robe, koja će biti prešno potrebna Srbiji, da je unesu u Srbiju idući za vojskom (tako se ti glupaci još uvek nadaju) i da je zelenaški prodaju narodu. Ministar financija pokupio je čitavu četu svojih rodjaka, kumova i prijatelja, većinom vojnih obveznika, pa pootvarao razna besposličarska mesta po Evropi i gotovo sva ta mesla popunio je tim špekulantima i parazitima. Medju njima su većinom ljudi sa svim prosti, bez ikakve spreme i bez pojma o jeziku zemlje u kojoj su. U Parizu je otvorio nadleštvo za izdavanje plata i penzija, u kome ima više činovnika, raznovrsnih bogatih ljudi i parazita, koji su umakli iz vojske, nego što ima Srba koji imaju da primaju plate i penzije'.
Eto, narode u Srbiji, vidi sada ko to do sada upropašćivao i ko te još uvek neprekidno upropašćuje! Eto ko te i danas još ovde pred strancima tako strahovito sramoti i obraz ti kalja i pljuje! Mi smo ovde zarobljeni, a ti si slobodan, jer si slobodan sramote i nepoštenja, kradje i pljačke, koja se ovde u tvoje ime vrši. Nama je ostao još ovaj put i način da ti odavde poručimo: otvori oči i progledaj, pa vidi ko te je u smrt gurao i ko ti i danas kopa grobnicu, tebi i tvome potomstvu! Tako te pozdravlja Tvoj Dušan.
Beogradske Novine, 166/1917.

[attachment=1]

Uvijek isti.

U Solunu završena je jedna vojna zavjera na taj način, da su tri viša srpska časnika strijeljena, a ostali su osudjeni na robiju i deportaciju.Svega je bilo oko 40 časnika, koji su odgovarali pred sudom radi atentata protiv prijestolonasljednika Aleksandra i organizacije zavjere, da se promijeni vladajuća forma Srbije. Naše je doduše mnijenje, da Srbi izvan Srbije imadu drugih mnogo većih briga, nego da se uzrujavaju o promjeni vladavinske forme, jer su do daljnjega ovu brigu uzele na sebe Austro-Ugarska i Bugarska, pa je prema tome, da li će Srbija biti kraljevina ili republika, autokratska ili demokratska država, pitanje bez svake važnosti. Ali kao što vuk mijenja doduše dlaku, ali nikada svoju ćud, tako i ovi ljudi, koji su bili navikli, da uvijek i jedino samo tjeraju politiku i politiziraju, nastavljaju oni i danas tim poslom i ako in particus infidelium. Mnogo nas više interesira forma, u kojoj se razvija ova politika. U Evropi je običaj, da se politika tjera u parlamentima i zakonodavnim tijelima, pa to je bio običaj i u Srbiji, a pošto je Srbija poslije svog opšteg sloma spasila osim nešto svog gotovog novca i svoju ne manje vrijednu skupštinu, ostala je Srbima očuvana baza za svaku politiku. Ali prilike i običaji u Srbiji morali bi se znatno promijeniti, kad bi se sva politička borba usredsrijedila jedino na skupštinu. Politiku bez atentata nijesu voljeli Srbi već i prije ovog rata, pa ovu činjenicu nijesu promijenile ni kobne prilike, što srpski političarl mora sada da rade i djeluju na grčkom zemljištu, grčkoj teritoriji.
Zavjera i atentat - to su bile uvijek narodno političke forme, pravilo u Srba i tako je ostalo. Atentat je bio upravljen protiv života prijestolonasljednika-regenta, a zavjera protiv 'vladavinske forme'. Susrećemo se ovdje istim pobudama, koje su kroz jedan ciјeli vijek bile mjerodavne u Srbiji, u danima državnog suzereniteta, kao i u danima državne samostalnosti. To su iste one pobude, kojima je pao žrtvom prijestolonasljednički par Austro-Ugarske monarhije, knjaz Milan, knjaz Miliajlo, kralj Aleksandar i kraljica Draga. Srbija nije ni u svojoj najvećoj bijedi ništa naučila. Njezine vodje ponajprije su prilikom ubistava i zavjera zavele i smutile narod, a onda su ga svalile u najveću bijedu i očaj, oni sami su ali zajedno sa državnim novcem umakli na vrijeme. Trebalo je, da se sačuva sva ona klika politizirajućih časnika i poslanika, trebalo je, da se očuva ova srpska osebina od bure, koja je prohujala preko Balkana. I ovi političarl gradjani i ljudi u uniformi imaili su i što da rade. Prvo nije bila baš tako laka stvar, kako će se najbolje opljačkati spašena državna blagajnica, a vrijeme, koje je preostajalo, upotrijebila su ova gospoda, da poslije izgubljenoga rata, otpočnu protiv pobjedioca drugi doduše laglji rat, rat laži. Individuji, najnižih moralnih sposobnosti, našli su u sporazumnoj štampi rijetko gostoprimstvo, pa su pričali ovdje najužasnije stvari o prilikama u zaposjednutoj otadžbini. Medjutim dosadio je i ovaj rad, jer na posljetku sve su to bili udarci u vazduh, bez ikakovog uspjeha. Tako se našlo ljudi, koji su se i izvan granica svoje otadžbine povratili svom omiljenom poslu komplota i atentata, onoj formi politike, koja je kroz decenije u Srbiji važila, kao najradikalnija i najvrijednija. Medjutim, ovaj puta izdala ih je sreća. Prijestolonasljednik je još u životu, a 'vladavinska forma' ostala je ista kao i prije. Zato su naprotiv morala tri časnika da izgube svoj život, medju njima jedan, koji je prije 14 godina aktivno sudjelovao kod ubijstva kralja Aleksandra, kraljice Drage, njezine braće i ostalih žrtava toga dana. Na taj način ga je stigla i ako docnije pravedna osveta.
Što se može očekivati od budućnosti jedne države, čiji političari nijesu ništa naučili iz nesreće, koja je stigla njihovu otadžbinu? U miru je Srbija zbog politike ljudi ove vrste, koji su sada upleteni u solunsku aferu, postala mjesto požara, zbog čega su susjedne države morale da budu uvijek na oprezu i koje je uvijek ugrožavalo mir i ravnotežu u Evropi. U ratu se ovi ljudi, bez vlasti i zemlje, nijesu promijenili i ne će da napuste svoje metode. Koje i kakovo će mjesto zauzeti ovakova država u budućoj Evropi mira - ako uzmemo u obzir, da je u njoj ubijstvo i zavjere postalo tradicijom - prepustićemo sporazumu, koji je kao pravi zaštitnik kulture i civilizacije uzeo pod svoje okrilje ove ubice-političare. Sporazum je simpatizirao i sa ubicama austro-ugarskog prijestolonasljedničkog para, pa je bilo samo moralno licemjerstvo, što Engleska toliko vremena nije htjela da prizna kralja Petra. Na nesreću svoga naroda, srpski političari oslali su isti, koji su i bili - to nas ponovno uči solunska afera. Sa zadovoljstvom dakle možemo otuda izvoditl potvrdjenje, da austro-ugarska monarhija nije nikada krivo ocijenila svoga susjeda na jugo-istoku.
Beogradske Novine, 191/1917.

'Slavna tragedija' Srbije.

Neposredno prije zaključenja konferencije sporazumnih sila u Londonu, izjavila su se dva vodeća državnika današnje Engleske o sudbini Srbije. Skupina Srba u Velikoj Britaniji priredila je u počast ministra predsjednika Pašića zajutrak, a tom su zgodom uzeli riječ državni podtajnik za spoljne poslove lord Robert Cecil i Lloyd George. Srpsku skupinu u Londonu sačinjavaju u nejneznatnijem dijelu pravi Srbi, i to oni, koji su svojoj domovini već davno prije rata okrenuli ledja, dok ju većim dijelom sastavljaju južno-slavenski političari, koji su u Engleskoj našli ličnu bezbjednost kao i povoljan teren za svoja ekstremno-nacijonalna nastojanja i agitaciju. Pred ovim auditorijem, koji je vjerovatno već u naprijed bio zaslijepljen veličinom istorijskog trenutka, govorio je lord Robert Cecil kao prvi o sadašnjosti i budućnosti ostavljene zemlje. On je govorio s mnogo poleta i zanosa o neslomljenom duhu i hrabrosti Srbije, čiju je sudbinu tečajem rata nazvao 'slavnom tragedijom'. Sravnio јe Srbiju sa Bеlgijom i konstatirao, da i držanje Srbije obavezuje njene saveznike i da se za Srbiju na temelju tih obaveza mora ishoditi potpuno uspostavljenje. I lord Robert Cecil zavišio je svoj govor riječima punim utjehe za budućnost: 'Mi ćemo do kraja stajati na strani naših saveznika'.
U izvodima engleskog državnika padaju prije svega u oči dvije stvari. Prije svega treba riječ o 'slavnoj tragediji' u toliko ispraviti, što se propast Srbije - bar u koliko dolazi u obzir junačka istorija sporazumnih sila - mora nazvati neslavnom tragedijom. Engleska i njena 'plemenita' saveznica Francuska učinile su tokom ovih triju ratnih godina sve, da ovu siromašnu zemlju dovedu na krajnji rub propasti. Kad je Srbija, svladana silom jačega, bila oborena, onda se u Londonu i Parisu nije zabrinuo niko za njenu sudbinu. Ni jedan kroničar zapadnih sila nije našao za shodno da uplete i jednu lovoriku u vijenac slave za one neznane junake, koji su na tegobnom putu svoga odstupanja prolili svoju krv i žrtvovali svoj život za izgubljenu stvar, kao što nije nikomu palo na um ni to, da ostacima jakoga i istrajnoga u vjeri naroda, koji je u neprohodnim albanskim planinama jadno propao, pruži pomoćnicu ruku. Ono, što su sporazumne sile nazivale kao pomoć, nije bilo nego nastojanje da se ostatci srpske vojske spasu za interese sporazumnih sila; nije bilo nego želja, da se maleni skup nesavjesnih štrebera, koji se nazivao vladom, dovede u sigurno krfsko zaklonište, kako bi se i dalje uzdržao fantom srpskog saveznika; to je konačno bila samo sebična namjera, kako bi sporazumne sile što sigurnije došle u posjed solunskog uporišta. Sve to ne znači nikakvu slavu. To je sramota za sporazumne sile i neizrecivo poniženje za Srbiju, čija je tragedija baš stoga tako neopisivo tragična, što je ona većim dijelom nastala zbog tudje krivice. Ali lord Robert Cecil nema nikakvog smisla za unutarnje veze, jer to ne ide u račun njegovoj metodi, isto tako kao što nema smisla ni razumijevanja za čelične zapovijesti zbilje. Stoga se on u tolikoj mjeri i služi otrcanim frazama o ponovnom uspostavljanju, zaboravljajući kraj toga, da se položaj stvoren za pune tri ratne godine, ne da samo onako naprečac izmijeniti lijepim riječima. Ali lord Robert Cecil – obećaje…
Kako je moralo njegovim slušateljima biti pri duši, kad je rekao: 'Mi ćemo do kraja stajati na strani naših saveznika?' Zar nije bilo nikoga, koji se u tom momentu upitao: 'Kakva će da bude naša sudbina, ako se naši saveznici i u buduće budu tako toplo zauzimali za nas kao što su to činili dosad, a u toj svojoj 'brizi' i nadalje doživljavali poraz za porazom?' Ili: 'Koliko možemo držati do obećanja onih, koji su nas već jednom izdali i sramotno ostavili na cjedllu?' Ili: Šta nam koristi 'jedinstvo', koje dolazi do izražaja samo na banketima, a koje je inače posve ravnodušno i sliči preziranju?
Prema dosadanjim vijestima nije vjerovatno, da se našao bilo koji član te srpske skupine u Velikoj Britaniji, koji bi imao smjelosti, da takve misli i izreče. Ministar predsjednik Pašić odgovorio je na riječi Cecilove govorom, kojim se u ime srpskog naroda zahvalio Engleskoj za 'veliku i lijepu borbu za slobodu malih naroda'. Treba upamtiti u ime srpskog naroda, koji Pašića nije vidio već gotovo dvije godine; u ime srpskog naroda, koji se danas nalazi pod blagotvornom zaštitom njegovih nekadašnjih neprijatelja, zaštitom koja mu omogućava blagoslovenu budućnost, a koju je srpski narod uzaludno tražio od svojih mnogo hvaljenih 'prijatelja'. Opijen svojim vlastitim riječima govorio je Pašić dalje i postavio neki program mira, koji se poklapa u svim pojedinostima sa poznatim aspiracijama najradikalnijih aneksijonista. Pašić je išao šta više tako daleko, da je i potajnom neprijatelju Srbije Italiji priznao potpuno istorijsko opravdanje za sve njezine smiješne osnove. Pašić je revidirao evropsku mapu na način, kao da baš o njemu glavom ovisi utanačenje mira, kao da je on onaj odabrani muž, koji će diktirati mir! U stvari uzevši, razumije se, Pašićev odgovor nije bio ništa drugo nego dobro promišljeni komplimenat njegovim hraniteljima, čije su imperijalističke namjere poznate već i svakom djetetu.
U dopunu, svega toga dolazi još i to, što se neposredno poslije tog zajutarka pojavio u tom društvu i Lloyd George sa riječima: 'Dolazim izravno s ratne konferencije, na koju moram opet odmah da se vratim'. U prkos toga kratkog vremena, kojeg je engleski premijer posvetio Srbiji, - što u ostalom najbolje karakteriše, kako u Londonu slabo mare za 'srpsko pitanje' - našao je Lloyd George prilike, raspoloženja i volje, da gospodi za punim stolom servira nekoliko romantičnih fraza. Započeo je s deklamacijom, kojom je Pašića nazvao 'najdostojnijom i najoštroumnijom pojavom istoka', da odmah zatim svojiin riječima poda sentimentalnu žicu konstatacijom, kako njegovo srce toplo bije za Srbiju! A onda se zbilo nešto, šta se još nikad nije dogodilo. Lloyd George, čiji su i najdrskiji izvodi dosad uvijek bili u najudaljenijoj i najlabavijoj vezi sa stvarnošću, počeo je od jednom da govori posve nesuvislo, upravo ludački. Kao da i nije došao s ratne konferencije, nego od nekuda izravno s mjeseca ili marsa, zvučile su njegove patetične fraze kao krvava neka satira koliko na njegov vlastiti neuspjeh toliko na neuspjeh njegova srpskog štićenika. Kad je rekao, da se Srbija uvijek nadala, to je time priznao, da je ta zavedena zemlja baš u toj nadi i propala! Kad je izjavio, da je sad nadošao čas obračuna, to je time predočio sve one strahovite slike, koje su kao neki daleki plameni mlaz preko Rusije zaplamtjele i osamljenost onog malenog ostatka srpskih boraca na solunskom frontu još jače osvijetlile; a kad se konačno u svojoj zabuni smjelo istrčao, i izdeklamovao himnu neumrlosti onomu narodu, koji je opjevao svoj vlastiti poraz, to je time žrtve svoje špekulacije uputio na platu preko groba, pruživši oskudnima kamen mjesto hljeba. I tako je Lloyd George nastavljao sve dalje i dalje, prelazeći iz jedne zbrke u drugu, da se konačno najbujnijom maštom orijentalskog pjesnika u toliko više izgubi u magli mističkih proročanstava, u koliko je njegov govor postajao poetskiji. Nikomu na svijetu ne će uspjeti, da u okviru neumitne zbilje nadje korijen ovim njegovim riječima: 'Srbija je jedna prekrasna slika, koja je bila okaljana blatom stoljetnog turskog varvarstva. Sad kad je očiščena, ona če zabljesnuti u svoj svojoj svježini i ljepoti, onako, kako je i stvorena'. I čovjeku se i nehotice nameće pitanje: sad kad je očišćena? Dakle je poraz srpske vojske i slom srpske politike izvršilo ono veliko čišćenje, koje je zemlji donijelo toliko dobročinstvo? Dakle je teški ratni rad središnjih vlasti opet uspostavio onaj vječni morani zakon, čije rezultate engleski predsjednik ministarstva tako pjestnčki uveličaje? lli - zar time možda Lloyd George ne uzveličaje i same središnje vlasti? Ili - hoće li on da u vremenu najveće nevolje pokrije svoj vlastiti nerad plaštem, koji svoj lažni sjaj posudjuje u dalekog umnog svjetskog poretka? Ne, Lloyd George neće ni jedno ni drugo. On hoće samo da zadobije vremena, on hoće lijepim frazama da zastre neumoljivu realnost ratne karte; on hoće da svoje siromašne žrtve još za jedan čas zaslijepi i u krv im uštrca opijat, kako bi tupo i neosjetno stajali na suprot svjetskoj istoriji, koja ogromnom brzinom i u posve obratnom smjeru nego li što želi Lloyd George, kroči svome cilju. U tu svrhu je bio priredjen i zajutrak u čast Pašiću. Lord Robert Cecil dao je toj komediji naslov 'slavna tragedija', a Lloyd George predstavljao je u njoj glavnog komedijaša.
Beogradske Novine, 220/1917.

Srpske spletke u Švajcarskoj.

Od kako je pred skoro dvije godine došlo do potpunog sloma kraljevine Srbije, koji srpska vojska u prkos hrabrog, žilavog otpora nije mogla da spriječi, ostavile su političke vodje srpski narod njegovoj sudbini, a sami brzim bjegstvom potražili spasa u zemljama svojih 'vjernih saveznika'. Time su oni izgubili i posljednje pravo, da se predstavljaju kao pozvani zastupnici prevarenog naroda. Ipak, sporazumne sile nisu smatrale misiju svojih plaćenika još nipošto kao svršenu. U nastojanju, da opstanak srpske državne organizacije barem formalno dokumentiraju, stavile su rasturenim srpskim vlastodršcima za ovu tobožnju eksistenciju potrebna novčana sredstva na račun izdanog srpskog naroda na raspolaganje. Kako s tim novcem tako zvana srpska vlada u 'interesu Srbije' raspolaže, opetovano se već pročulo u javnosti. I sami Srbi, koji su sa vladom stajali u bliskim odnosima, smatrali su potrebnim, da protiv te nečuvene korupcije 'vlade u exilu' otvoreno zauzmu svoje stajalište.
Prema privatnom izvješču, koje smo dobili, razabiremo, da su ovi protesti izazvali upravo protivno djelovanje. Mjesto da vlada o podnesenim tužbama o bezobzirnom izrabljivanju u inostranstvu se nalazećih Srba od strane 'službenih organa srpske vlade' vodi ozbiljnog računa, ona je uz pomoć svojih engleskih i francuskih protektora uvela fortnalnu strahovladu, koja se ne proteže samo na one Srbe, koji žive u sporazumnim državama, nego i na one, kojima je uspjelo, da u neutralnoj Švajcarskoj nadju sklonište pred progonima odnarodjenih 'zastupnika' Srbije. Putem srpskih konzulata, koji su providjeni najdalekosežnijim punomoćjima, nastoji srpska vlada, da sebi pribavi bezuslovnu poslušnost i od strane onih Srba, koji se nalaze u Švajcarskoj. U tom svom nastojanju srpska vlada ne preza ni pred jednim sredstvom. Tako je u prvom redu odredila, da se iz Švajcarske povuče sav srpski novac; pojedinim Srbima ima se ubuduće od strane konzulata isplačivati tek mala renta. Svrha je ove odredbe jasna: svi, koji prekinu svoje odnose sa konzulatima, ostaju na taj način bez ikakvih sredstava za život. U isto je vrijeme ograničila filijala franko-srpske banke najviši iznos potpore za u Srbiji preostalih Srba na 500 franaka. Dalje je konzulatu u Ženevi pridijeljena regrutska komisija, koja je do sada uredovala u gradu Bellegarde. Dokazana podmitljivost predsjednika komisije pukovnika Belodedića imala je za posljedicu, da se ni jedan Srbin iz Švajcarske nije htio staviti u Francuskoj, tim više što je ondje uzakonjena vojna obaveza svih pripadnika sporazumnih sila. Osnutkom ureda za izdavanje pasoša kod konzulata pod upravom bivšeg beogradskog policajnog prefekta Vase Lazarevića imala se pooštriti i policajna kontrola nad Srbima u Švajcarskoj. No vrhunac korupcije izvršivao je srpski 'Crveni krst', čiji je predsjednik Paunković u zajednici sa blagajnikom Mitkovićem nekažnjeno počinjao najdrskija pronevjerenja, a to sve za to, što su povjerenici vlade.
Da se rasipanje od sporazumnih sila bez pitanja srpskog naroda pozajmljenog novca, kako-tako opravda, izdržavala je srpska vlada u Švajcarkoj razna 'južno-slavenska' udruženja, koja su u stvari osnovana od političkih agenata vlade u svrhu kontrole nad političkim mišljenjem Srba i pojedinih prebjeglica. Kraj toga se u ovim udruženjma propagira i ideja jedne jugo-slavenske države pod vodstvom Srbije; no ona nailazi na otvoren otpor čak i od strane onih veleizdajnika, koji su se prvobitno stavili na raspoloženje srpskoj vladi.
Pašić, taj plaćenik sporazuminih siia, kome Srbi prebacuju, da u engleskoj banci imade deponirane milijune, danas je isto tako kao i nasljednik prijestolja Aleksandar, koji se nalazi posve pod njegovim utjecajem, najomraženiji čovjek medju Srbima. Političari ih mrze zbog njihove dalekosežne popustljivosti u talijanskoj balkanskoj politici nasuprot sporazumnih sila, dok ih vojska mrzi zbog iscrpljavanja srpske narodne snage od strane sporazumnih sila na solunskom frontu, čemu se oni ne usudjuju prigovoriti.
Iz ove mržnje proizašao je i izvršeni atentat u prošloj godini, koji je u isto vrijeme snovan i protiv Pašića. Zavjeri, kojoj je pripadalo ukupno stotinu časnika - sve članovi glasovitog udruženja 'Crne ruke' - imala je prema vijestima svoje glavno sjedište u Parizu. Vodstvu zavjerenika pripadali su kraj generala vojvode Stepana Stepanovića još i glavni zavjerenici iz 1903. god. i to generali Atanacković i Damjan Popović, pukovnici Petar Mišič, Dragutin Dimltrijević-Apis, Milan Milovanović, kao i major Ljuba Kostić. O zavjeri, kojoj je bio cilj uspostavljenje srpske republike, bio je Pašić blagovremeno obaviješten od jednog svog pouzdanika, tako da je mogao preduzeti potrebne mjere. Atentat je imao biti izvršen prama oprobanom primjeru kod sarajevskog ubijstva od 28. juna 1914. godine. Na jednoj drumskoj raskrsnici postavljeni zavjerenici, koji su blli preobučeni kao vojnici, ispalili su na nasljednika prijestolja, za vrijeme dok se on onuda vozio, dva hitca. Hitci su medjutim promašili svoj cilj, a atentatori su bili na mjestu ubijeni. Treći zavjerenik, koji je bio postavljen po prilici sto koraka udaljen od prvih zavjerenika i koji je imao pucati na nasljednika, u slučaju da prvi atentat ne uspije, nije medjutim pucao, zbog čega ga je glavni zavjerenik general Damjan Popović na mjestu ubio. Vojni sud, koji se sastao na Krfu, osudio je glavne zavjerenike na smrt. Pukovnik Dimitrijević već je strijeljan, na protiv se od izvršenja osude nad ostalim zavjerenicima, naročito što se tiče u vojsci veoma popularnog generala Stepanovića, imalo odustati. U prkos tog prvog neuspjeha, još se navodno nikako nije napustila zavjerenička osnova i bivši srpski činovnici, koji su sada nastanjeni u Ženevi, proriču, da će Pašić i nasljednik prijestolja Aleksandar poginuti od srpske ruke.
Beogradske Novine, 223/1917.

Bolna tačka sporazuma.

Na posljednjoj konferenciji u Londonu raspravljali su glavari sporazuma i o englesko-francuskoj bolnoj tačci - solunskoj ekspediciji. To potvrdjuju vijesti sa raznih strana, pa se i sve podudaraju. Sigurno nijesu bile baš najprijatnije stvari, koje su imali da pričaju medjusobno gospoda kod zelenoga stola o ovom nesrećnom preduzeću, jednakom u svemu galipoljskoj pustolovini, pa nema sumnje, da bi Engleska najvoljela likvidirati ovo Briandovo djelo, kad bi samo postojao i tračak nade, da bi se mogli izvući makar parbeni troškovi. Ali u politici je jednako kao u trgovini. Neki novčani zavod navalio sebi na ledja trulo koje preduzeće, kojeg bi se htio kurtalisati, ali žali izgubiti uloženu glavnicu. U protivnom slučaju mora u ovo preduzeće svake godine ulagati nove i nove svote, ako hoće da sačuva razvaline od konačnoga rasula. Direktor i udioničari krste ruke i uzdišu kad bi samo našli jedinog glupana, kojemu bi mogli da natovare ovo zlo.
Ovog glupana, ovu budalu čini se da je Engleska i Francuska našla u Italiji, koja je navodno primila na sebe obavezu, da će se brinuti za daljnje održavanje solunske ekspedicije. Za naplatu provela su braća u sporazumu onako pravi burzanski 'posao', pošto su priznala i primila zahtjeve Itailje na korist Austro-Ugarske. To je isto, kao kad bi neko pomogo vlasnika kakvog pasivnog preduzeća vrijednostima, koje treba sam tek da realizira. Jer Engleska i Francuska velikodušno naplaćuju talijanskog saveznika iz tudjeg džepa, ali Italija mora povrh toga da sama posegne u taj džep i ona to radi - jedanaestom bitkom na Soči.
Osim toga imade još jedan, koji je prevaren kod ovog posla, a to je - vrijedni Pašić. Prema prvašnjoj osnovi trebala je Bosna-Hercegovina zajedno sa cijelom Dalmacijom da bude prisajedinjena Velikoj Srbiji, medjutim danas daje Italija Srbiji samo jedan uzan put ka moru, sve ostalo pridržaje sebi. Pašić se zbog toga mnogo ljuti, on će putovati u Rim, da signoru Sonninu protumači zdravo svoje stanovište, a monarhija i cio svijet imaće prilike da gledaju, kako se ova dva umnika čupaju i svadjaju za ono, što nije, a ni nikada neće da bude njihovo. Doista, Engleskoj je i ovaj puta pošlo za rukom, da zavadi dva protivnika, koji će sebi medjusobno otvoriti noževima guše, dok misle, da se samo dragaju. Djavolska posla!
Medjutim može monsieur Sarrail da čeka, dok će Italija stignuti, da ga ponovno učini sposobnim za borbu. Govorljiva žica ne javlja sa njegovog fronta več nekoliko sedmica ništa i sigurno, kad on ne bi bio slobodni zidar, molio bi dnevno Boga, da ga i najdalje pusti u miru.
O grčkoj vojsci ne čuje se ništa, a i sam diktator Veinzelos je odmah poslije pada kralja Konstantina izjavio, da Grčka ne će mobilizovati do nekoliko posljednjih divizija. Osim toga unišiio je požar polovinu Soluna zajedno sa jednim dijelom lučkih postrojenja, a više od 70.000 ljudi ostalo je bez krova. To je teški udarac za Sarraila i njegove ljude, jer požar je sigurno uništio i velike zalihe životnih namirnica, pošto je tesalska žetva pokupljena i spremljena u solunskim skladištima. Sporazum medjutim nema na pretek životnih namirnica, kao ni središnje vlasti, a dovoz je skopčan sa vrlo velikim teškoćama zbog djelovanja austro-ugarskih i njemačkih podmornica. Ako je ova zadaća sada povjerena Italiji, to znači toliko, da će se sav dovoz kretati otrantskim tijesnom, da će dakle razvijati se po suvomi, izuzev ovaj kratak morski put. Koliko je to zapleteni posao, naglasili smo već više puta.
Bojna nesposobnost Sarrailove vojske, dojimaće se najviše danas gospode u Parisu i Londonu, osobito naglasujemo danas, za vrijeme opšte generalne ofenzive. Sa prikrivenim jedom u srcima gledaju u Parisu i Londonu ono 300.000 boraca oko Soluna, koji su sudjeni na nerad, a toliko bi valjali na drugom kojem, osobito zapadnom bojištu. A ne može ih se otpremiti odanle, jer likvidacija solunskog preduzeća značila bi ujedno i likvidaciju politike, koja je provodjena prema Grčkoj.
Svakako neprijatni položaj i niko zdrav i pametan ne će zavidjeti Sarrailu njegovo beznadno i očajno stanje, svakako neprijatnije od časne propasti.
Beogradske Novine, 231/1917.

Pašić u Londonu.
_{Od jednoga srpskog političara iz unutrašnjosti, primili smo slijedeći napis, koji u cijelosti prepuštamo javnosti.}

Zdravice, izmenjane pre nekoliko dana na svečanom obedu u Londonu, izmedju lorda Roberta Cecila i Lloyd George-a s jedne i Pašića s druge strane, nagone svakoga trezvenijeg Srbina na razmišljanje i stavljaju mu u patriotsku dužnost, da donese o njma svoj sud, koji mora ispasti nepovoljan i po engleske državnike i naročito po Pašića. Englesku državnu politiku karakteriše nepristrasna ocena dogadjaja i smišljen, hladan proračun, bez predrasuda i sentimentalnosti, svojstvene slovenskoj i romanskoj rasi - s toga moraju čudnovato i podozrivo zvučati sve one fraze, kojima engleski vlasnici obasiplju danas narod srpski, dok su pre njegova sloma državnog, bili u tome vrlo štedljivi. Ona ista Engleska, koja prva beše prekinula diplomatske odnose sa Srbijom, posle krvavog 29. maja (11. juna) 1903., sada je - bar spolja, prividno i na jeziku - sasvim obrnula list. Pašić je danas tamo 'najdostojnija i najoštroumnija pojava na istoku', ma da u Londonu i deca znaju, da su Pašić i njegova stranka prihvatili i branili jedan istorijski zločin, zbog kojeg je ponosni i puritansko-moralni Albijon odvraćao nekad svoje lice i od srpskoga naroda, ni kriva ni dužnoga. Ako 'dostojnost' Pašića kao čoveka leži u tome, što se držao na krmilu protekcijom kraljeubica, a njegovo političko 'oštroumlje' u jеdinstvenoj katastrofi, koju je nerealnom, kratkovidom i utopističkom politikom priredio svojoj zemlji - onda je Lloyd George tačno okarakterisao Pašića kao političara i kao ličnost. Ali je Lloyd George neosporno uman i duhovit čovek, te se ne može pretpostaviti, da je i verovao ono što je govorio. Ne bi bilo laskavo za inteligenciju engleskoga premijera, ako je on iskreno, u duši smatrao Pašića za velikoga državnika: jer, svakako, taj epitet ne pristaje uz političara, komu je do poslednjega trenutka nekoliko puta pružana prilika, da otkloni pogibelj svoga naroda i propast države, a on to redovno propuštao da učini. Kad jedan političar to svesno radi, onda je tudj izmećar i zločinac; ako je nesvestan toga, onda je on površan i plitak tip, koji u politici ne vidi dalje od nosa. Pašić nije ni jedno ni drugo: on čini sredinu izmedju toga dvoga, upravo on je mešavina svesti i besvesnosti političke, kakva se često sreta u galeriji poluorijentalnih političara. Krivica Pašičeva nije u njegovu anglofilstvu, još manje u njegovoj doslednoj privrženosti Rusiji: - on se ljuto ogrešio o zemlju i narod time, što nije sišao s vlasti, kad je pretrpeo poraz u politici. Nije mogućno, da Lloyd George ne uvidja jednu tako prostu istinu. Kad on, pri svem tom, iznalazi u Pašiću pečat državničke veličine, moraju se njegove reči tumačiti kao akt gostoprimstva i kurtoazije, iza koje se krije dobro poznati engleski specijalitet - ironija i cinizam!
U ostalom, na londonskom banketu sve je bilo ironija. Nju su jamačno osetili i Englezi, a kamoli mi odavde. Mi dobro poznajemo tu gospodu, koja na račun ogolelih srpskih činovnika, kržijave nejači i obudovljene ženskadije, izigravaju danas 'rodoljubivu srpsku emigraciju' u prestonici Velike Britanije, u Ženevi, u Francuskoj i t.d. Znamo mi u glavu te sisavce, koje nikakva sila nije kadra odbiti od državne dojke. To je onaj bezbroj brbljivih praznoglavaca, književno-novinarskih i političkih gusenica, koji poslednjih godina behu popali i obrsli sve grane javnoga života u Srbiji. Svi su oni iz rovova i s vojnih dužnosti zbegli se u zavetrine širom bela sveta, pa sad, s Pašićem na čelu, sišu ostatak državne zamuke i sročuju kartu buduće Evrope. Englezi su ljubitelji klovnovskih viceva i bufonerije, te ili je moralo stati dosta muke, da ne prsnu u smeh, dok je Pašić uz čašu šampanjca prekrajao Evropu. Koliko neskromnosti od jednoga državnika bez države, od sina malog i tako nesrećnoga naroda, kao što je naš! Koliko izazivačke netaktičnosti prema onima, koji danas drže u svojim rukama imanja, čast i živote sviju nas! Pa koliko tek nepoznavanje političkih činjenica, kojo se ne bi moglo oprostiti ni kakvomu poletarcu u politici!...
Za nas ovde, ipak je sporedno, kakve zdravice i besede drži Pašić; ali prirodno, mora nas kao dobre Srbe živo interesovati mišljenje merodavnih faktora u Engleskoj, koja je zajedno s ostalim saveznicima dopustila da propadnemo. Svaki otresitiji Srbin mora se zapitati: posle gorkoga iskustva, šta nas još čeka i čemu se još imamo nadati? Engleski su političari davali uvek na ovo tugaljivo pitanje uvijene, neodredjene i dvosmislene odgovore, opšte fraze, koje se odnose na sve male narode podjednako; ili su, da bi zabašurili sopstvenu krivicu, ronili suze nad 'slavnom tragedijom' srpskoga naroda. Hvala im - samo od suza nemamo mi nikakve vajde! To večito kukanje na našem groblju i trajno sažaljevanje jednoga čestitog i hrabrog naroda, koji je propao tudjom krivicom, vredja viteški ponos i nacionalno častoljublje naše. Srbin se junački borio i junački podlegao. Kad ste već pustili da dodje dotle, nemojte naricati nad tragedijom njegovom! Ništa nije tako nedelikatno i ne ponižava toliko, kao nekog stalno podsećati na njegov jad i čemer. Od engleskih džentelmena sme se tek očekivati, da ne paradiraju sa zlim udesom i ne vežbaju svoju besedničku retoriku na bolovima i patnjama onoga naroda, koji je dokazao da ume trpeti, te mu ničija milostinja nije potrebna.
Kroz celu svoju mukotrpnu prošlost, punu najtežih iskušenja, srpski je narod bio uvek upućen na samoga sebe. 'U se i u svoje kljuse' - veli naša poslovica. To je filozofija naroda, kojeg su prijatelji uvek izneveravali, te je sve, što je njegova burna istorija zabeležila, morao sam znojem i krvlju izvojevati. Naš narod je mnogo patio i stradao, ali je po urodjenoj bistrini umeo, makar i u dvanaestom času, da otkrije istinu i udari pravim putem. Izgleda da taj dvanaesti čas počinje otkucavati. Najbolji je dokaz za to londonska zdravica Pašićeva. I ako je slab državnik, on je kao čovek dovoljno promućuran i lukav. Banket u Londonu udesili su njegove plaćene pristalice. Pašić je tom prilikom slavljen kao znamenita, istorijska ličnost, kao velikan svoga naroda. On se razmetao na banketu, frazirao o kulturi i civilizaciji, vršio deobu tudjih zemalja… To je, naravno, bio prah u oči, ali je on bio potreban, da bi se obnovila Pašićeva slava politička, koja je u veliko medju Srbima potavnela. Onim našim mučenicima na solunskom frontu, počelo je pucati pred očima. Otuda zavere oficirske i ministarske krize. Preti, dakle, opasnost, da se Srbi razaberu i progledaju, a to treba srpečavati. Zato se, eto, Pašiću priredjuju banketi.
Ali je dvanaesti čas počeo otkucavati, i mi, ovde, osećamo: da se Pašiću i kompaniji izmiče, postupno ali siguriio, tle ispod nogu…
Beogradske Novine, 234/1917.

Srbija i Itaiija.
_{Od jednoga srpskog publicista dobili smo ovaj članak, koji radi njegova aktuelnoga značaja prepuštamo javnosti.}

Pre no što je buknuo sadašnji evropski požar, u Srbiji su još i mogla biti podeljena mišljenja u pitanju njenoga političkog opredeljenja. Jednima je moglo izgledati korisnije po zemlju, ako pristupi centralnim Silama, kao što su drugi mogli očekivati veće koristi od naslona na Sporazum. I za jednu i za drugu politiku imalo je razloga i opravdanja. Austrofilska politika, pod Obrenovićima, zajemčavala je Srbiji državnu samostalnost i miran ekonomsko-kulturni razvitak, dok je rusofilstvo crplo hranu i dobivalo poleta u obećanjima, čija se primamljivost ne može osporiti. Posle uspešnih ratova na Balkanu, 1912-1913., većina je u Srbiji tvrdo verovala, da je Rusija sposobna i voljna da potpomogne i najpreteranije aspiracije tadašnjih vlastodržaca u Srbiji, a naročito je dinastija Karagjorgjevića računala, da će suzbiti svoju nepopularnost u narodu, ako pomoću Rusije i njenih saveznika ostvari svoj fantastični san o jednoj velikoj kraljevini jugoslavenskoj.
Nepristrasni posmatrač neće naći u tome ništa, što bi bilo bezrazložno ili neopravdano, jer svaka država i svaki narod prirodno teži da se proširi, odnosno ujedini. Takva težnja može pod izvesnim političkim pogodbama da bude prerana, nepolitična, pa čak i opasna, samo se ona ne može nikom pripisivati u greh; ali je neoprostiv greh, kad se zbog nje stavi na kocku i ono, što se već ima u rukama.
To su učinili kralj Petar i Pašić. Oni nisu krivi, što su prišli Sporazumu, nego zato što su dopustili, da ih Sporazum izigra i ostavi na cedilu. Kada se uvidelo, da sporazumnim Silama nije mnogo stalo do Srbije i da će ona propasti bez njihove brze i pune pomoći, bila je dužnost kralju Petru i Pašiću, na menjaju politiku i spasavaju zemlju. Medjutim, oni to ne čine čak ni onda, kad sve sporazumne Sile jednodušno i bez ikakve ograde usvajaju nezajažljive, slepo isključive i bespravne pretenzije Italije na celo Jadransko More. Bivši vladalac nesrećne Srbije i njegov doglavnik 'prave društvo' i dаlje Italiji, i ako ona sada protiv nas otvoreno negoduje, opire se ujedinienju našem i javno izjavljuje, da nam neće dopustiti ni pristup na Adriju. Ako to, što sada rade Pašić i zvanični predstavnici Srbije, može u opšte da se nazove politikom, onda je to nenacionalna i luda politika, upravo jedan politički zločin nad sopstvenim narodom, kome je sudjeno da do dna iskapi pehar žuči. Drukčije se neda krstiti niti objasniti paradoks: da se srpski narod bori kao saveznik svoga najvećeg neprijatelja - kao saveznik ltalije, jer mu ne žele toliko zla ni oni, koji su u našu otadžbinu ušli po sili oružja i preko krvi svojih rodjenih sinova, te bi imali prava da nas mrze.
Zašto i za koga se još Srbija bori i krvavi, žrtvujući nemilice ostatak snage narodne? Celu istočnu obalu Jadrana, do ispod Drača, naseljavaju Srbi i Hrvati, a južno odatle - Arnauti i Grci. Srbija, dakle, proleva i poslednju kap dragocene krvi, da se na tim obalama ugnezde - Italijani! Tako lepo i mudro realizuju kralj Petar i Pašić srpsko-hrvatsko ujedinjenje. Oni ne vide, da na taj način biju sami sebe u glavu!
Posle svega nameće se pitanje: šta je trebalo da radi srpska vlada, kad saveznici nisu pritekli u pomoć zemlji i kada se šta-više ceo Sporazum, na suvu štetu Srbije kao države, izjasnio u korist Italije i njenog isključivoga prava na Jadransko More? Odgovor je prost: - Srbija nije trebala da ratuje više. Skinuvši u tom slučaju odgovornost sa sebe, pred Bogom i pred narodom, vlada je slobodno mogla da otvori sve kapije nadmoćnijem protivniku i da mirno sačeka svršetak rata, polažući svoje nade u pravdoljublje i uvidjavnost pobedioca. Ona je, na posletku, još mogla i smela zagaziti u rat, pa čak i rizikovati da zemlja u prvo vreme bude pobedjena i pregažena, samo pod apsolutnim jemstvom, da će joj otadžbina posle rata dobiti svoje more. Srbiji su to osporili njeni saveznici, a s tim je otpao glavni i bitni razlog njenom učešću u evropskoni ratu. Jer kad je u pitanju, ko će biti gospodar Jadrana: Italija ili Austro-Ugarska - tu onda životni interesi Hrvata i Srba nalažu, da istočna obala Jadranskoga Mora ostane i dalje, čija je do sad bila. Bez toga nema života ni nama ni Hrvatima...
Srbi su odista najtragičniji narod na svetu. Ma koliko bolelo kad nas sažaljevaju, moramo priznati, da smo dostojni žaljenja. U našem zlom udesu ima i puno gorke ironije. Srpski narod se još uvek bori, pada i gine - za tudj ćef. Boj se ne bije više radi otadžbine. Ta plemenita i draga borba okončana je u veliko. Srbin je podlegao u njoj. On je izgubio rodnu grudu, pa se sad bori za tudja mora i daleke kolonije, za tudje zemije i gradove, za zvučne ali praznoslovne fraze o kulturi i civilizaciji, o jednakosti malih i velikih, protiv militarizma, protiv nepravde i nasiija…
A zar nije nepravda, nije li nasilje - izvoditi neprestano na kasapnicu jedan mali, iznuren i desetkovan narod, i goniti ga da svojom smrću zapečatuje bolesvetske interese i sebične račune… Ima li kraja tome?...
Beogradske Novine, 250/1917.

Srbi i Talijani.
_{Оd jеdnog uglednog radikalskog političara iz unutrašnjosti dobili smo ovaj članak, kome dajemo rado mjesta našem listu.}
Gospodine uredniče! Članak 'Srbija i Italija' u broju od srede Vašeg cenjenog lista dao mi je povoda, da Vam i ja napišem nekoliko reči, jer onaj članak kao da mi je iz duše izvadjen. I ako sam radikal, i do pada Srbije odobravao vladinu politiku, propašću Srbije ja sam razočaran i uvredjen, i smatram da mi je dužnost ne samo kao Srbina, već kao i partisana, da ukažem na teške i zlokobne pogreške, koje je radikalna vlada po Srbiju učinila. Ljudi i partije prolaze, ali zemlja i potomstvo ostaju, i za njihovu ljubav svaki pošten čovek mora biti prvo Srbin, pa tek onda partisan. Na članku se neću potpisati, ne s toga što se bojim da izidjem s imenom na sredinu, nego što smatram da je važnije ono šta se kaže, a ne ko kaže. Ako je istina i tačno ono što govorim, to je glavno, a ako nije istina, mogu imati ja ne znam kakvo zvučno ime i velike titule, to ništa ne vredi, jer je sračunato na laž i obmanu, a u svakoj je laži plitko dno, a ono što je iskreno i istinito to ume svaki čitalac da ceni, pa ma bio i najprostiji čovek.
Da predjem na stvar.
Politika radikalne vlade - mislim na njenu spoljnu politiku, zasnivala se na dvema ogromnim zabludama. Prva je zabluda i rdjava pretpostavka bila, što se verovalo u neospornu vojničku nadmoćnost sporazmnih sila. Računalo se, kao jedan i jedan dva, da vojničkoj nadmoćnosti Rusije, Francuske i Engleske, Nemačka i Austro-Ugarska neće ni nekoliko meseci moći dati dževapa. Sećam se kao danas, bili smo u Nišu kad je buknuo rat, i nas nekoliko političara iz unutrašnjosti i veliki broj narodnih poslanika bili smo se okupili oko Dušana Stefanovića, ministra vojnog. Toga časa beše došla vest da je i Engleska stupila u rat i Dušan je tada rekao: 'Sad možemo biti mirni, rat će biti svršen za tri meseca'. Ovo su njegove autentične reči, koje niko, pa ni g. Stefanović ne moze osporiti. Ima Ijudi, koji su govorili, da će Rusi samo šubarama svojim potući Švabe, toliko ih ima.
Druga teška zabluda bila je u tome, što se snaga Austro-Ugarske strahovito podcenjivala. Nju su smatrali kao trulu zgradu, koju će najmanji vetrić moći da obori. Sećam se vrlo dobro, kako su neki naši političari govorili, da je sama Srbija u stanju, da tuče austro-ugarsku carevinu. To je zabeležio i ruski general Martinov u svojoj knjizi: 'Srbi u ratu sa carem Ferdinandom'. To podсenjivanje susedne carevine i austro-ugarske vojske dalo je maha našoj vladi da dopusti buškaranje po monarhiji i da zauzme ratoboran stav prema njoj. Da je ta pretpostavka jedna laž videlo se odmah u početku rata, kada su austro-ugarske vojske prošle u ofansivu prema Rusima, a vidi se danas najbolje, kad jedan deo austro-ugarske vojske, sastavljen iz svih narodnost i carevine daje otpora celokupnoj i to nacionalnoi vojsci italijanske kraljevine, koja se hrabro bori i žilavo juriša.
Dakle sve su pretpostavke naše vlade bile ono što kaže lepo naš narod račun bez krčmara.
Ali kao što je pisac članka u broju od srede lepo primetio, čovek se mogao prevariti i zaneti lepim obećanjima i još lepšim izgledima. Ali kad nas je stvarnost rastreznila, onda smo dužni i moramo drugim očima gledati na stvari, ako smo pošteni Ijudi i dobri Srbi.
Razočarane sile sporazuma morale su posle nekoliko meseci ratovanja tražiti saveznika i bacile su oko na Italiju. Ako je Italija u savezu sa Nemačkom i Austrijom, njoj će se dati obećanja na dobar zalogaj. 'Latini su stare varalice' vеli srpska narodna pesma. I zaista Itailjani izneveriše svoje saveznike i predjoše na stranu sporazuma. Ulazak Italije u rat na strani sporazuma dobiven je po cenu srpskih zahteva i interesa.
To se je odmah znalo u Nišu. Tada se smatralo kao svršena stvar da Italija traži za sebe Trst, Istru, Dalmaciju, Albaniju i protektorat nad Hrvatskom i Slavonijom, Da je to istina, svedok je veliki miting, koji je na vladin mig održan u Nišu, i koji je bio upravljen protivu ovih drskih i bezobraznih zahteva talijanskih. U kakvom je položaju bila vlada, sastavljena iz tri stranke, koja je u svojoj deklaraciji od 23. novembra 1914. izjavila da rat vodi za ujedinjenje srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda?
Mnogima je tada sinulo, pa baš i nama radikalima, da ovakva politika ne vodi na dobro. Zar se boriti da se od Austro-Ugarske očupa Dalmacija, Istra, Hrvatska, pa da se dadu ltalijanima, koji su za nacionalnost tamošnjih Srba, i koji bi pod vlašću talijanskom izgubili i svoj jezik i svoje ime, ono što im je najdraže, a što su pod habsburškom monarhijom vekovima sačuvali i još razvijali. Nije nam išlo u glavu, da Sporazum, koji se bori za načelo narodnosti i za male narode daje Dalmaciju Italiji, kad u Dalmaciji nema više od 3 procenta Talijana, a 97 od sto Srba i Hrvata?
Pa za tim, Srbija, koja se bije za izlaz na slobodno more da bude zatvorena od ltalije i u Dalmaciji i u Albaniji.
Zaista je nezadovoljstvo tada bilo vrlo veliko i većina je tada govorila: 'Bolje je da te zemlje i dalje ostanu austrijske, nego da ih uzmu Talijani'. Jedina je uteha bila, što se naš svet nadao da 'žabojedi' i 'mačkožderi', kako je nazivao Talijane, neće biti u stanju da realizuju svoje zahteve, to jest, nećе imati vojničke snage, da te zemlje osvoje. E, tu se jedino nismo prevarili. I hvala Bogu!
Drugo je sad to pitanje šta ko može ili ne može učiniti u ratu, ali je žalosno i sramno od sporazumnih sila bilo, što su Talijanima dali ustupke na račun srpskog naroda. Što im ne dadoše Tunis, Egipat ili koju od svojih zemalja Englezi i Francuzi, jer bi te zemlje Italija vrlo rado primila, čak šta više radije i od Dalmacije i od Trsta. A bedno je i nepatriotski bilo od srpske vlade što je i posle svega ovoga ostala sa sporazumnim silama. Jer posle svega toga, a danas to znamo autentično iz usta jednoga Lloyd Georga, da sporazum Srbiji garantuje uspostavljenje. U septembru 1915. Srbija još nije bila propala, i da je tada napustila Sporazum, sačuvala bi ovo što joj Sporazum tek u slučaju svoje pobjede (i to kada?) obećava, a u isto doba uštedila bi sebi one silne žrtve u vojnicima, ljudima, ženama, deci, ratnom materijalu i privatnom imanju, koje je posle septembra 1915. pretrpela.
Za ovolike silne žrtve Sporuzum Srbiji ne obećava ništa više, nego predjašnje stanje, a da je to istina, dokaz je ugovor sa Italijom. Jer u slučaju pobede sporazunih sila, Italija ima toliko da dobije na račun srpskih zahteva, da znači: Srbija je vodila i vodi rat ne za sebe nego za drugoga - za Talijane. Politički i ekonomski položaj Srbije bio bi mnogo gori, nego što je bio pre balkanskih ratova, jer kad Italija drži celu obalu Jadranskoga mora, sve luke i pristaništa u svojim rukama, a nas iz milosti pušta gde hoće i kad hoće, onda je rečeno 'zbogom' ekonomskoj nezavisnosti Srbije.
Posle svega ovoga ja ne mogu smatrati Pašića za velikog državnika, jer bi istinski velikan uvideo gde je interes njegove zemlje i u danom momentu okrenuo bi krmu državnog broda povoljnim pravcem.
Ovo trogodišnje iskustvo moglo je otvoriti oči i glupom čoveku, da činjenice, sa kojima je Pašić računao u politici, nisu bile stvarne. Ja kao radikal ovo rado priznajem, i posle propasti Srbije smatram, da niko nema prava pravdati raniju srpsku spoljnu politiku, a najmanje njene vodje braniti.
Beogradske Novine, 254/1917.

Ko je kriv?
_{Pismo jednog seljaka.}

Gospodine uredniče! Vidim da se u vašem listu piše narodski i za narod, pa vas molim, da pustite ovaj moj dopis, ali samo da ga ne doterujete po knjiški, nego pustite onako, kako sam ja napisao, jer ja sam seljak i mene će seljaci dobro razumeti. A pišem za seljake, jer se tiče njihove kože, rad sam da ih upitam, jesu li razmišljali, šta ovo bi od Srbije i zašto propadosmo, i ko je svemu kriv? Ja nisam školovan čovek, ali sam pismen i dosta sam čitao, a i slušao sam od moga djeda, kako je nekad bilo, i kako je Srbija stvarana, pa me srce boli, kad pomislim ko upropasti tekovinu naših djedova i naših očeva. Dok imadosmo svoju državu, nismo umeli da je čuvamo, a sad kad je izgubismo, poznadosmo što je to ostati bez svoje države.
Samo mi ovo jedno nikako ne ide iz glave. Pod Karadjordjem i Milošem sami seljaci stvoriše državu, a sad kod tolikih naših školovanih ljudi i učevnjaka, da izgubimo državu, to nikako ne mogu da razumem. Nisam hvala Bogu, ni glup ni lud, i za to ič ne vermam, kad neko kaže: tako je moralo biti.
Ako sam ja pošten i čestit domaćin, može li mene ko naterati, da prokockam ili propijem svoju kuću. A ako sam bitanga i propalica, ja to mogu učiniti, pa se pred svetom izgovarati 'tako je moralo biti'. Zato držim da naši školovani ljudi nisu bili onako pošteni i čestiti domaćini po državu, kao što su stari nepismeni seljaci bili. Pričao mi je otac, kako mu je njegov djed Sreten, koji je pod Milošem bio na Ljubiću i jašio ata bega Tokatlića, uvek govorio: 'Deco moja, ne znate vi šta je to biti rob, nеgo čuvajte ovo parče zemlje kao oči u glavi!' Pa tako su naši stari i radili. Od Miloša pa sve do pogibije kralja Aleksandra bili su sa Švabom u prijateljstvu, kao svake dobre komšije. Ni mi Švabi 'vur' ni on nama 'dur'. Al' kad se ubice dograbiše vlasti, oni počeše ražnjati na sve strane, pa baciše ugarak i u komšinsku kuću. E, to braćo, neće niko da trpi. Sećam se narodne pesme o boju na Mišaru, kad je Cincar Janko prešao u Srem, da pohvata turske poglavice, koje su posle bitke na Mišaru prebegle preko Save, pa tamo pogubio Ostroč-kapetana, a káda Kulinova kune: 'O Cincare, da te Bog ubije, malo jada po Turćiji radiš, ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj?' Tako i naše žalosne ubice, ubiše kralja, kraljicu, ministre i gjenerale srpske, pa im i to beše malo, nego počeše i po susedstvu mučka ubistva, na posletku ubiše i austriskog prestolonaslednika. Ako smo mi Srbi trpeli da nam ubijaju kralja i kralјicu, to je naša stvar, ali drugi ne da, da mu ubijaš ni slugu, a kamo li carsku glavu! Pa Švaba od Srbije nije ništa drugo ni tražio, do da mu se izdadu ubice. Da su kralj Petar i Pašić na to pristaii, ne bi rata ni bilo. Oni Ijudi, za koje se govorilo da su krivi za ubistvo, došli bi pred sud, pa ako su pravi bili bi pušteni, a ako su krivi, bili bi sudjeni. Nije pravo da zbog nekolicine pati cela jedna zemlja i silan narod da gine. Ali ni Petru ni Pašiću nije bila savest čista i oni ne ćedoše izdati krivce i tako zemlju uvališe u strahovit rat i u još crnju nesreću. A da su oni buškarali protivu Švabe, to je cela istina i to svi znamo. Nije bilo beogradskih novina, a da se Švaba ne grdi i da mu se ne preti. Pa i na zborovima i agitacijama po narodu, grdili su Švabu i pretili, kako ćemo uskoro s njim da ratujemo. Švaba je imao konjsko strpljenje i trpeo sve dok ne ubiše prestolonaslednika, a posle i njemu prekipi, pa opet nije imao ništa protiv Srbije, nego je samo tražio, da se izdadu ubice. Ja često mislim, što li bi radio knez Miloš, da je bio na Petrovom mestu. Prvo i prvo mislim, da pod njegovom vladom ne bi ni smelo biti kakvih Ijudi ni udruženja, koji bi mimo njega vodili neku politiku i zemlju zavadjali sa susedima, i to velikim i silnim, a drugo, i ako bi se tako što bez njegovog znanja i desilo, on bi ga izdao sudu, pa da mu je iz oka ispao. Pa da su prosti i nepismeni seljaci na vladi bili, oni bi ovako po zdravom razumu i po poštenju učinili.
Ima po neki medju nama pa kaže: 'Jest istina, mi smo Švabu izazvali na rat, ali smo znali pouzdano, da će nas braniti Rusija, Engleska, Francuska i druge sile, kao što je zaista i bilo'. Kad sam ovakav razlog prvi put čuo, jesam malo zastao, ali sam posle u svojoj seIjačkoj glavi prohesapio, pa velim: 'Nije ni to pametno'. Što mi mali da se mešamo u svadju silnih. Kad se dva dobra domaćina zavade, nadje se prišipetlja, koji drži stranu jednom i drugom. Kad se domaćini izmire, oni svoje prišipetlje nogom u zadnjicu. Mi smo bili saveznici s Rusima pre četrdeset godina protiv Turaka, pa kad Rus napravi s Turcima mir, u malo nam ne oduze i ono, što smo mi krvavo osvojili Niš, Pirot i Vranju, a kamo li da nam nešto više dade. Pa čitao sam u knjigama, da su Rusi i Karagjorgja izneverili, napravili mir s Turcima, te tako propadne prvi ustanak i Karagjorgje pobegne iz Srbije. Sećam se na zboru u Čačku, da su nam neka gospoda pred sam rat govorila, kako će biti evropski rat, pa će Rus za mesec dana da bude u Beču i kozaci da poje konje iz Dunava. U početku rata sve su gotovo novine naše tako pisale i novinari, prokleta im duša, lagali narod, da će se Austrija za mesec dana raspasti. Pa šta, žalosni dočekasmo? Prošle su već pune tri godine od rata, pa Švabe pobediše Rusa i Francuza, a nas Srbe pokoriše i gotovo celu Vlašku zauzeše. I sve to na oči naših moćnih saveznika!
Gde je pamet, gde je nauka i škola te naše gospode, što su Srbijom upravIjala? Ako su znali, da je Švaba silan i spreman, žalosno je, što su zemlju uvukli u rat s takvim opasnim protivnikom, a ako nisu znali, žalosno je, da oni kao jedni upravljači države to ne znaju.
Za to postavih pitanje: ko je kriv za propast Srbije? I mislim, da ne ću pogrešiti ako kažem: da su za to krivi vladalac i njegova vlada, jer narod srpski, naročito seljak, nije ni najmanje kriv, pošto njega niko nije ni pitao ni vermao. Da se narod pitao, do rata ne bi ni došlo. Nego nesavesni upravljači Srbije, puni su bili grehova i prema svome narodu i prema susednoj državi, pa da bi sakrili svoje grehe i da ne bi došlo delo na videlo, primiše rat i upropastiše državu, tešku i krvavu narodnu tekovinu.
Ja ovako iskreno po narodski iznesoh svoje mišljenje, a tako držim da i većina seljaka misli. A ako ko drži da je drukčije, neka napiše. Ja mu ne bežim s megdana, a vas gospodine uredniče molim, da pustite neka se štampa, a moje je, da mu odgovorim. N. S. Rudničanin.
Beogradske Novine, 260/1917.

Vlada i odgovornost.
_{Od jednog beogradskog poznatog pravnika dobili smo ovaj interesantan članak.}

U srpskoj nezavisnoj štampi pre rata često se ukazivalo na osnovni princip u državnoj upravi: da se mora tačno znati ko nosi bilo zakonsku (moralnu i materijalnu) odgovornost bilo moralnu odgovornost u opšte, pred javnim mnijenjem, za državne poslove. Država, u kojoj bi taj princip bio zapostavljen, bila bi na rdjavome putu. A taj bi princip bio naročito zapostavljen onda, ako za državne poslove ne bi odgovarale pojedine ličnosti, već neki skupovi pojedinaca, jer kada skup odgovara, to je tako isto kao kad niko i ne odgovara.
Medjutim baš ovo poslednje bilo je gotovo pravilo kod nas u Srbiji za poslednjih petnaest godina. Mi ćemo se zadržati samo na jednome primeru: na postavljanju ministara. I ako ustav izrično kaže, da ministre postavlja kralj i ako se u ovoj prerogativi najbolje pokazuje izvršna vladaočeva vlast, ipak kod nas tako nije bivalo. Ministre kod nas birao je klub partijski, a kralj je imao samo prosto da potpiše ukaz, kojim se za ministre postavljaju lica klubom odredjena. Kralju se čak nije dopuštalo, da podnesenu mu ministarsku listu ma u čemu menja, jer po radikalskoj teoriji, kralj je samo izvršilac volje narodne, to jest skupštinske većine odnosno kluba te većine.
Klubovi partijski su, dakle, oteli vladaocu vlast naimenovanja ministara. Ministra je kod nas postavljao ne vladalac već klub, o čemu nema ni pomena u ustavu. Ako je ovo bila ustavnost, onda to znači da neustavnost u opšte i ne postoji. Osim ako se već pod neustavnošću razume samo gaženje ustava od strane vladaoca, a ne i od strane kakvoga kluba!?
Ali se klub nije zadržao samo na ovome. On je otišao i dalje i počeo otimati vlast ministrovu, da postavlja, u dogovoru s kraljem, državne činovnike. Ovo je klubu u toliko lakše bilo, u koliko je on bio već uspeo, da pridobije vlast, da i same ministre postavlja. Naravno kakve bi tu logike bilo, da od kluba bude jači ministar, koga je klub i naimenovao? Zar, recimo, Aleksa Žujović odredjuje ko će biti ministar kralju, a da ne može odrediti ko će biti Ljubi Jovanoviću sreski kapetan? Posledica toga je bila: da činovnik nije bio više organ vladin, - on je bio organ kluba i od njega zavisio.
Kada je tako, onda kako su ministri mogli biti odgovorni za rad svojih (ovo svojih netreba, naravno, bukvalno shvatiti) činovnika? Kako su mogli odgovarati i za činovnike, koje nisu oni postavili, već klub? Neka za činovnike ovaj odgovara! Tako je! Za činovnike je nosio odgovornost klub, koji je njihovo postavljenje zahtevao i dobio.
A kada klub odgovara, to znači da niko ne odgovara, jer klub je jedan veliki skup ljudi; klub radikalski ima, recimo, 80 članova, a samostalski 40. Ko će biti kriv za one činovnike, koji su po naredbi tih klubova postavljeni? Biće krivi svih 80, odnosno 40 članova, a to je isto kao da niko i ne odgovara.
I tako je to išlo u Srbiji u svima pitanjima: krupnim kao i sitnim, unutrašnje kao i spoljašnje politike. Stvar je bila ponekad samo u toliko promenjena, što je umesto jednoga kluba, vladalo dva kluba, a to će reći onda, kada se stvarala koalicija izmedju oba radikalska krila. U tom slučaju je, naravno, bila odgovornost još manja, jer se ona tada delila na još veći broj ustavom neodgovornih ličnosti.
Takva vladavina bila je u Srbiji i za vreme ovog rata. Pošto su se oba radikalska kluba saglasila: da rat treba voditi, pa ma kakve posledice on imao, to su i ministri slepo sledovali jednoj bezobzirnoj i vratolomnoj politici, bez ikakvoga straha od lične odgovornosti, znajući, prema svima ranije stečenim iskustvima, da oni neće biti lično krivi, pa ma šta se desilo i ma kakva katastrofa nastupila. Otuda njihovo oglušivanje, za sve vreme rata, o najosnovnije zahteve razuma i društvenog morala.
Ali dok Srbiju još nije zadesila ova katastrofa, dok je država još postojala i faktično i pravno, ministri su imali bar neko formalno, ako ne u svemu i normalo opravdanje svog držanja. Tada je još postojala skupština, koja je trpela vladavinu kluba radikalske većine, od koga su ministri dobili mandate za svoje držanje.
Medjutim prilike su se zatim bitno izmenile. Sada srpska skupština nema onih zakonskih svojstava (važnost mandata koji nije istekao, saglasnost naroda i t. d.) koja je ranije imala i radikalski klub ne predstavlja ništa drugo, već jednu oligarhijsku vladavinu bez zakonske osnove i ma kakvog moralnog opravdanja. Moralna osnova nedostajala je radikalskoj vladavini i pre rata, ali je demokratsko parlamentarni običaj, omogućavao isključivu vladavinu jedne grupe, koja bi se pokazala jača ili veća od ostalih. Prema izbornom zakonu, koji su radikali sastavili u cilju održanja svoje stranke, a pomoću svoje izborne policije, uspelo se, da se uvek predstavi, kao da radikali imaju uza se bar relativno stvarni odnos medju pojedinim političkim jedinicama sasvim je drugi i on govori upravo protivu radikalne vlade. Ovo pada u toliko više u oči, što su se klubovi rascepili, (samostalci su, prema pouzdanim vestima sa Krfa, izišli iz vlade), te radikalski klub predstavlja samo beznačajnu manjinu onog nekadanjeg 'biračkog' naroda, ako on sada još može predstavljati u opšte ma kakav izraz i ma kolikog dela srpskoga naroda. Samozvana srpska vlada na Krfu, nije ništa drugo do jedna nasilna vladavina malog broja ljudi, koji se bespravno dočepao vlasti.
Sadanja vlada dakle, izišla je već iz pitanja moralne političke odgovornosti. Ona nema više ni državno-pravni značaj ni karakter političke vladavine jedne stranke. Ona je jedino izraz jedne organizovane nasilničke grupe, u kojoj svaki član ima i posebnu i ličnu odgovornost. A ta odgovornost ima čisto kriminalni karakter. Prema tome, članovi današnje srpske vlade na Krfu, stoje pred jednostavnom ličnom krivičnom odgovornošću.
Beogradske Novine, 261/1917.

Srpsko prosjačenje.
_{Kb. Beč, 25. septmbra.}

U jednom od najnovijih brojeva lista 'La Serbie', koji izlazi u Ženevi, izišao je poziv uredništva toga lista, u kome se vlade sporazumnih sila pozivaju, da materijalno pomognu u Srbiji živećim, svojih sinova i otaca lišenim porodicama, koje su navodno blizu da skapaju od gladi. Ova, srpskom vladom u svome glavnom organu pokrenuta prošnja, motiviše se time, da srpska vlada nije u mogućnosti, da pomogne svojim stradajućim državljanima, jer je i sama upućena na materijalnu pomoć, koju joj daju sporazumne sile, a ta da nije dovoljna, da njome odgovori svim obvezama. Tom prilikom ukazuje se na okolnost, da srpska država preko tako zvane srpske vlade na Krfu isplaćuje u Srbiji zaostalim državnim činovnicima, penzionerima i t d. polovinu od njihovih plata i da je osim toga medju tamošnjim stanovništvom oko 25.000 porodica, čiji očevi nemaju pravo na državnu penziju, ili su u ratu pali ili se nalaze u bjegstvu izvan zemlje. Putem srpskog Crvenog Krsta u Ženevi od 1. januara 1916. god. do 1. avgusta 1917. god. dakle za 19 mjeseci, razdato 1.200.000 franaka ili mjesečno 70.000 franaka, što u buduće iz navedenih uzroka neće moći da se čini. Protiv ovog apela bivše srpske vlade na sporazumne sile, čija dosadašnja izdašnost prema Srbiji može biti i opravdana, ne bi se imalo što primjetiti, kad u njemu ne bi bio pasus, čija je tendencija očito upravljena protiv austro-ugarske uprave u Srbiji, time, što se nevolja srpskog stanovništva tamo crta kao posljedica hotimičnog zanemarivanja c. i k. vojnom upravom preuzetih obveza. Tome nasuprot neka je odmah utvrdjeno, da je c. i k. vojna uprava neposredno po okupaciji zemlje prišla regulisanju svih onih pitanja, koja se odnose na dalje življenje kako u zemlji zaostalih državnih činovnika i penzionera, tako i ostalog stanovništva bez sredstava. Tako se na primjer od 1. januara 1916. izdaje redovno svima državnim činovnicima, penzionerima, pa šta više i časničkim udovicama jedan dio od prije dobivane plate odnosno penzije, a ostalom se stanovništvu stvara mogućnost, da sebi osiguraju opstanak bilo radom, bilo produženjem ili osnivanjem radnja svake vrste. Osim toga se postavljaju na razna mjesta s odgovarajućom platom bivši učitelji, učiteljice, niži činovnici i službenici svake vrste, u koliko su dobrog vladanja. O seljacima i da ne govorimo, koji, kao što je opšte poznato, uživaju osobitu naklonost c. i k. vojne uprave. U Srbiji dakle nije takva nevolja, kako je opisuje rečeni list 'La Serbie', da bi se iz nje smio izvoditi zaključak, da su 25.000 srpskih porodica biizu smrti od gladi. A najmanje se smije to tvrditi, kad je riječ o zaostalim državnim činovnicima, penzionerima, činovničkim udovicama i ratničkoj siročadi, koji svi redovno i neprestano uživaju pomoć c. i k. vojne uprave. Upravljeni apel srpske vlade sporazumnim silama nije dakle ništa drugo, do, da se blago izrazimo, hotimično zavadjanje javnog mnijenja i drsko prosjaćenje, očevidno u cilju, da opet dodje do onih novčanih svota, koje su uslijed nepoštenog rukovanja izvjesnih visokih funkcionara srpskog Crvenog Krsta - što je u ostalome u Švajcarskoj javna tajna – a kojima je povjerena uprava novcem za pomoć iz Francuske i Italije, nestale na zagonetan način.
Beogradske Novine, 264/1917.

Srbijini advokati.

S vremena na vrijeme čuju se iz zapadne Švajcarske novi usklici za pomoć jadnoj, podjarmljenoj Srbiji. Jedna grupa ljudi, koji napustiše domovinu otvorila je u Ženevi i okolini neku vrstu agencije, koja se sistematski bavi 'bijedom' domovinе i u glavnom sa mnogo vike i malo stvarnosti trguje sa srpskim patriotizmom. Po zlu poznati časopis 'La Sеrbiе', koji s mukom životari iz dana u dan, puni svoje stupce gotovo isključivo pričama iz domovine i polaže najviše vrijednosti na to, da daje najšireg maha bujnoj mašti svojih saradnika, čim bi tendencijozni izvještaji plaćenih agenata prijetili da stignu do mrtve tačke. I francuski propagandistički časopis 'Action francaise' rado sе bavi sudbinom naroda, što ga je 'uvaženi starac' Pašić bacio u bijedu. Čas oba lista teže da plamenim slovima prikažu svijetu svirepost c. i k. vojne uprave, čas opet žele da iznesu mračne epizode iz prošlosti, koje u interesu prevarene zemlje treba iznijeti u pravom svjetlu.
U posljednje vrijeme 'La Serbie' jе uzеla kao svoj glavni argumenat u borbi tvrdjenje, da gradjanstvo u Srbiji gladuje. Dovedene su čitave kolone brojeva, kojima je bio cilj da dokažu, kako takozvana vlada na Krfu ne može više ništa učiniti, pošto se bujica zlata, koju sporazum pušta u njene kase, postepeno presušuje. Izlišno je naročito napomenuti, da ti famozni Švajcarski glasovi jednovremeno sa tim uzvicima za pomoć napadaju bezdušnu monarhiju, za koju tvrde, da ona pušta narod u Srbiji da umre od gladi kao i da se baš taj momenat naročito naglašuje, kako bi se omekšali nemarni saveznici i sklonili na veću izdašnost.
Poslije navoda u našem jučerašnjem broju, u kojima smo rasčistili pitanje o vrlo izdašnoj potpori srpskome stanovništvu, čije je izdavanje Austro-Ugarska dobrovoljno primila na se, imalo bi se po ovoj stvari dodati samo još toliko, koliko je potrebno, da se prikaže u jasnoj boji taktika i karakter Srbijinih advokata u Švajcarskoj. Ljudi, koji toliko govore o svome patriotizmu, stoje u tijesnoj vezi sa onom zajednicom na Krfu, koja se još jednako naziva vladom, ma da joj za to nedostaju sve potrebne pretpostavke. Ova vlada sa svojim pomoćnicima na neutralnom zemljištu osjeća kako joj se izmiče tlo pod nogama, od kada čuje kako se u poluzvaničnim izjavama sporazumnih sila sve manje čuje o Srbiji. Zemlja, koja je za imperijalizam svojih saveznika platila najskuplji danak, koji se u opšte može platiti, u živahnim diskusijama oko mogućnosti mira ili se nikako ne pominje ili se pominje sasvim ovlaš, čime položaj vlade postaje sve problematičniji. Jednovremeno sa tom pojavom sve se više smanjuje novčana pomoć od strane Francuske i Engleske, a da i ne govorimo o Americi. A ta je novčana bujica i pružila gospodi na Krfu mogućnost ugodnog života i sjaj političkog značaja, jer od nje su se samo rijetki potočići izdvajali i oticali u zemlju, kojoj je pomoć u stvari bila namijenjena. Stoga su švajcarski advokati Srbijini još ranije pokušavali svima sredstvima, da ravnodušnost svojih prijatelja pretvore u toplo i zvečeće saučešče, što im je po svoj prilici samo dijelom pošlo za rukom. Zato oni sada izbacuju posijednji adut i duboko ganuti uzvikuju: Srbija gladuje! Do sada su tražili pomoći samo za herojski, teško iskušeni narod, sada pak oni mobilišu saučešće i prosjače za zemlju, dok u stvari misle na vlastite džepove. Ovim se u mnogo ružnijoj formi ponavlja prizor, što ga pružaju Srbi, koji se zarad nekolicine tvrdoglavaca bore u Saraillevoj vojsci; ovdje su Pašić i drugovi govorili o junaštvu, koje stvarno postoji, a u vezi sa nagradom, koja se za nj mora dati, dok kod ovog najnovijeg prosjačenja nepostojeća, uobražena glad služi kao sredstvo, da se ublaži sporazum. Ranije su se Srbijini advokati bar u pogledu pretpostavki u glavnom držali istine, danas oni falsifikuju i te pretpostavke.
Videće se, hoće li sporazum nasjesti ovom licemjemom uskliku za pomoć od strane ljudi, koji zarad vlastitih interesa isto tako zloupotrebljavaju dostojanstvo svoga naroda, kao što su zloupotrebili njegovu snagu i njegovo bogatstvo. Sporazumnim vlastodršcima postala je Srbija odavno neprijatan saveznik, koji svakom prilikom ukazuje na jedno, a u stvari misli na drugo. Na ime zbor u Ženevi, za koji 'Action francaise'' javlja, da je tu skoro održan, da se na njemu prikaže dvije stotine godina staro ugnjetavanje Srbije od strane dunavske monarhije, ne predstavlja ništa drugo nego li pokušaj, da se ponovo zagreje isčezavajuće interesovanje zapadnih sila za napuštenu zemlju. A članci, što ih socijal-demokratski odbornik opštine beogradske Ilija Milkić objavljuje u holandskim listovima, a kojima on sa lijepom iskrenošću naziva stvari njihovim pravim imenom zbilja nisu pogodni, da Srbiji povrate simpatije sporazuma. Bez sumnje da Milkićev glas, - bar što se tiče pružanja istinske pomoći, - ostaje glas vapijućeg u pustinji, jer Srbijini lažni i sebični advokati učinili su sve da svoj prevareni narod još dublje uvuku u nesreću.
Beogradske Novine, 265/1917.

Srbi i Rumuni.
_{Od radikalskog poslanika, od koga smo dobili članak 'Srbi i Talijani', dobli smo i ovaj članak, koji takodje rado puštamo u javnost.}

Poštovani gospodine uredniče! Da Vam na prvome mestu zahvalim na kavaljerstvu što ste moj članak 'Srbi i Talijani' pustili u Vaš cenjeni list bez ikakvih izmena. Nadam se, da ćete pustiti i ovaj, pošto je u tesnoj vezi sa temom iz prošlog članka.
U prošlom sam članku kazao, da srpski narod ima da dalje ratuje za Italijane, jer u slučaju uspjeha, Talijani imaju da dobiju ono šlo je najglavnije, i što je za političku i ekonomsku nezavisnost srpskoga naroda najvažnije. Ali sem Talijana, ima još jedan narod, koga je Sporazam natovario srpskom narodu na ledja: to su talijanska braća po krvi – Rumuni.
U svojoj vojničkoj nemoći, Sporazum je odmah u prvim mesecima ratovanja slao na sve strane tražiti sebi nove saveznike i pomagače. Prvo je pokušao i u tome uspeo, da na svoju stranu pridobije jednu veliku silu kao što je Italija. Ali i posje godinu dana talijanskog učešća, ratna se sreća nije promenila u korist Sporazuma, nego šta više beše mu okrenula ledja. Rusi izgubiše Poljsku, a docnije propadoše Srbija i Crna Gora. Stade se navaljivati na Rumuniju još u početku rata, ali dok beše živ kralj Karol, nije se moglo postići ništa. Docnije su ponude bivale sve jače i obećanja sve veća. Rumunima je to laskalo, a i dobro došlo, nadajući se, da će im najpreteraniji zahtevi biti usvojeni. Koliko se moglo videti iz rumunskih listova koji su bili na strani Sporazuma, Rumuni su tražili za sebe ceo Sibinj i ceo Banat.
Nas poslanik u Bukureštu g. Pavle Marinković, kada je u julu mesecu 1915. dolazio u Niš, doneo je bio sobom jednu kartu buduće Rumunije i na toj karti bio je obeležen pored Erdelja i ceo Banat, do Zemuna i Beograda kao rumunski. Kad smo g. Marinkovića pitali, da nije to samo maštanje rumunskih šovinista, on nam je odgovorio: 'To misle svi njihovi ozbiljni političari i njihova vlada.'
Tada je po migu odozgo, počela 'Tribuna', list Nauma Dimitrijevića, da donosi niz članaka u kome je dokazivano, i to s pravom i na osnovu statističkih podataka, da u Banatu nemaju Rumuni većinu, a u zapadnim krajevima u opšte i da ih nema. Za tim su se i ostali listovi bavili s rumunskim pretenzijama na Banat i oštro ih osudjivali.
Ono što se znalo i kao pozitivno u Nišu smatralo bilo je da Rumuni samo zbog toga odlažu ulazak svoj u akciju, što im Sporazum nije htio garantovati i Banat. To nisu krili ni ljudi bliski ministarstvu spoljnih poslva, samo su se nadali da će Pašiću ispasti za rukom, da u tom pitanju dodje do izvesnog sporazuma, i da se bar zapadni dio Banata, od Pančeva do Vršca ne ustupi Rumunima.
Posle svega onoga što se znalo šta je Talijanima obećano, ovaki zahtevi Rumuna počeli su poneke naše političare osvešćavati. Sećam se, da smo u leto nas nekolicina stajali pred Andrićevom knjižarom u Nišu, i o toj se temi razgovarali. Ako se ne varam, g. Ilidžanović, advokat i narodni poslanik iz Niša ljutito je uzviknuo: 'Pa to je strašno. Za šta imamo da se borimo, kad sve drugi imaju da dobiju! Bolje je, da mi prekinemo rat i pоšaljemo Perića u Beč, pa da čiča Franji poljubimo ruku i izmirimo se!' Svi smo se bili složili sa Ilidžanovićem, i počeli smo oštro napadati Rusiju, što ne da Rumunima Besarabiju, kad je to i inače do Berlinskog Kongresa bila rumunska oblast i u njoj živi na milijon i po Rumuna. Tada smo se mogli ponova uveriti, da niko neće da ustupi ništa iz svoga džepa, već sve na račun drugoga, u ovom slučaju, na račun srpskog naroda. Zar Banat u kome su se rodili Dositije Obradović, Gjura Jakšić i toliki znameniti i veliki Srbi da bude rumunski. To je strašno!
Dokle su pregovori s Rumunima u pogledu Banata otišii ne mogu znati, jer je Srbija na skoro propala. A da su rumunski zahtevi odnosno Banata usvojeni to ne podleži nikakvoj sumnji, jer kad je Srbija propala Rumuni su, sa još većom smelošću istakli svoje zahteve, i Sporazum ih je morao usvojiti. Kada su se tako ugovorima osigurali Rumuni su ušli u rat udarivši iznenadno na svoje dojučeranje saveznike, potvrdjujići tom prilikom tačnost srpske narodne izreke: 'Ni u tikvi suda ni u Vlahu druga!' Ali su se Rumuni u svome računu strahovito prevarili. Ne samo što nisu dobili ni parče tudje zemlje, već su izgubili tri četvrtine svoje države.
Ovom prilikom moram da napravim jedno uporedjenje izmedju poltike srpske i rumunske vlade, jer mi se ono silno nameće. Ne mislim braniti srpsku vladu, jer posle propasti zemlje nemam ni prava ni obraza da je branim, i ako sam bio njen privrženik, ali je mogu donekle da opravdam za njen raniji rad, uporedjujući je sa rumunskom vladom.
Pre evropskog rata nije čudo, što je Srbija, vezana sa Rusijom i sa Sporazumom, polagala velike nade u Sporazum i što se mogla prevariti u oceni vojničke snage sporazumnih sila. Ali posle dve godine ratovanja, posle silnog iskustva, koje je mogao svaki pametan posmatrač steći, čovek se mora diviti lakomislenosti, s kojom su rumunski političari i državnici gurnuli svoju zemlju u rat i u sigurnu propast. Specjalno Rumuni, koji nisu ni malo vezani bili za Sporazum, čak, koji su bili u savezu sa Centralnim Silama, i čije simpatije za Rusiju nisu nikada bile ni velike ni iskrene. Čak nisu bili ni u formalnom pravu, jer im nije pretila opasnost od Centralnih Sila, nego su sami prvi objavili rat. Ali pusta gramžljivost zaslepila im je bila oči, i kad su imali gotove ugovore na papiru mislili su da imaju Erdelj i Banat u džepu i da treba sam da dodju i da ih uzmu. Ali su pogodili ko prstom u nesto!
Da u kratko ponovim cilj moga pisanja:
Sporazumne sile ugovorima su dale Talijanima i Rumunima toliko na račun srpskih pretenzija, da se srpski narod bori i gine za čisto tudju korist.
Kad se tome doda još i to, da su one nudile Bugarima Maćedoniju, da predju na njihovu stranu, onda nemamo dovoljno reči, kojima bi osudili zasepljenost srpske vlade, što blagovremeno nije napustila Sporazum i sačuvala tadanju Srbiju, uštedivsi zemlji silne žrtve, jer, i u slučaju pobede Sporazuma, posle svega onoga, što je ugovorima obećano drugima, srpski narod ima da izidje praznih šaka i da ima ono, što bi i inače imao da nije ulazio u rat.
Beogradske Novine, 266/1917.

Kad se naši vrate!...

Gospodine uredniče! Kao čovek i kao Srbin, ne mogu više mirno da gledam, gde nekoliko špekulanata drsko zloupotrebljavaju i našu prostodušnost i trpeljivost austro-ugarskih vlasti u pogledu ravnopravnosti srpskih gradjana. Neka naše samozvane patriote produžuju i sada tajno jednu vrstu terora, koji su ranije, dok još nisu propali, javno vršili nad svima mirnijim gradjanima, verovatno potsticani i zaštićavani tada od samo naše vlade. U kratko, dakle, rećiću Vam o čemu je reč.
Kada je došlo do sloma naše zemlje, svi koji smo bili pravi Srbi osećali smo neiskazati bol i tugu. Znali smo i ranije, da nije dobro ovo što se kod nas radi i predvidjali smo nesreću: ali se ipak svako na svoj način tešio; znate već, čovek se nada dok je živ. Pa opet, kada je došlo do okupacije Srbije od strane austro-ugarske vojske, svi ti uvidjavniji (a takva je bila većina gradjana, što su ostali kod svojih kuća) primili su sasvim lojalno okupacionu vlast i pokoravali se ispravno njenim naredbama. Na taj način smo zadobili za sebe poverenje svih vlasti, koje su nam u prilikama, kad god je to bilo moguće, izlazile na susret i u svemu nam pomagale. Sebe smo dakle pomogli na taj način što smo u svemu potpuno savesno vršil svoju dužnost.
Ali sad se pojavljuju neki ljudi, očito sa zadnjim namerama, hoteći da pokvare taj red, koji su obe strane lojalno učvrstile. Njihov broj je do duše malen, ali oni zato neumorno prosipaju množinu reči i raznovrsne laži, da unesu izvesnu pometnju u naše odnose. I šta govore ti Ijudi? Na prvom mestu su neiscrpni u izmišljanju nekakvih poraza, kod centralnih sila. Od njih će te svaki dan čuti: te Talijani su uzeli Trst; te ne znam saveznici od Soluna zauzeli Skoplje i već se nalaze kod Kumanova; sad opet Prizren u rukama Talijana i Francuza, drugi put uzeta neka druga varoš - i tako neprestano. Ako pokušate, na osnovu zdravrog razuma i sa osnovnim znanjem geografije, da posumnjate u te izmišljotine, odmah niste dobar Srbin!... Na to smo, istina, navikli donekle i ranije, još u početku ovoga rata. Radikalski agitatori su i tada, iz 'sasvim pouzdanog izvora', uvek pronalazili najpovoljnije stvari za Ruse i naše saveznike, dok su za centralne sile iznosili, da im stvari idu ne može biti gore, pa su, po potrebi, bezobraznom drekom ugušivali svaku slobodnu reč istine.
No ima još glupljih i gorih stvari kod njih. To 'patriote' i 'pravi' Srbi - ne treba valjda naročito ni naglšavati, da su oni mahom radikalski agitatori - proglasili su od nekud sebe izvesnom 'moralnom cenzurom', pa motrе na sve strane: kako se ko 'vlada' i ko se s kim 'druži'. Ko god sluša u svemu naredbe vlasti i lojalno se drži, taj je 'njihov čovek' i nije ispavan Srbin. 'Čekaj samo dok se naši vrate, pokazaćemo mi njima' - reže podmuklo te 'patriote'.
Ali sad dolazi ono što je najžalosnije i o čemu moram sa stidom govoriti, jer pred strancima baca na naš karakter tešku ljagu. Tim našim patriotama ipak ništa ne smeta njihovo 'otačastveno' osećanje: da za sebe lično traže sve moguće koristi od tih omrznutih Austrijanaca, da trguju i da zaradjuju pare. A za ledjima? - neiscrpni u grdnjama i klevetama. I sad pogledajte samo: ko ima najviše koncesija, ko dobija najbolje povlastice za rad? Oni; svuda te patriote ili njihovi prijatelji! To su oni, koji obično tajno šapuću, kako centratne sile moraju propasli, jer će ih glad umoriti, dokle su stomaci tih glagoljivih proroka uvek puni kao god i njihovi ambari. Da, ali oni djavolski dobro znaju: gde će i na koji način kupiti mast i namirnice na veliko, pa trgovati njima; kako će dovući šlepove i vagone drva u Beograd, pa pare zaraditi; na koji će način uvesti ili izvesti vagon robe, i t.d. Oni se ne stide svuda moliti i sva sredstva upotrebiti, samo da dodju do svoje dobiti. To su oni Ijudi što u oči sa Austrijancima umeju biti preterano ljubazni na način koji se čak kosi sa pravilima društvene pristojnosti, a za ledjima pak nedotupavnim lažima ili klevetama sopstvenih sugradjana prikrivati svoj rad i svoje prave namere. To je proizvod onog nedonešenog cinizma naše mediokritetske buržoazije, za koju ne postoji nedostojno sredstvo i nedopušten način. Mеdjutim, mi poznajemo dobro te trgovce, koji trguju sa patriotizmom isto tako kao i sa svojoin robom. Poznajemo i njih i njihove niske namere, pa za sad imamo da im kažemo samo ovo: Nemojte se više igrati vatrom! Zar vam nije dosta što zbog suludosti vaše i vama sličnim upropastiste zemIju, no još izmišljate i nove muke za ovaj prost i pošten svet?! Prestanite jednom sa klevelama svojih sugradjana, odbacite nepotrebnu podlost prema predstavnicima vlasti, kad vam je već niko i ne traži, pa prizovite svoju savest, ako se gdegod skrila u vama! Nemojte plašiti i odvraćati ovaj svet od pravilnog puta vašim tajanstvenim šaputanjem: 'kad se naši vrate'… Pre svega imajte na umu, kad se svrši ovaj prokleti rat i kad se svako vrati svome domu, svi ćemo imati i suviše posla oko toga, da lečimo teške rane, koje naša zemlja ima od nesrećne radikalske vlade i njene vratolomne politike. Vi valjda još uvek mislite na svoje partijske terevenke iz prošlosti i ona besomučna proganjanja, koja su bila u stanju da vrše samo radikalske vlasti? Prošlo je vreme tome i ono še neće, znajte, nikada, nikada više povratiti. Ma kakav bio sistem vladavine u Srbiji, ma kakav bio svršetak ovoga rata, budite načisto s tim, da s vašim špekulantsko-trgovinskim moralom nećete više prokopsati. Vi niste, to je izvesno, ni svesni toga, koliko radite protiv sebe samih, kada se ovako držite, ovako dvolično i nelojalno. Prestanite jednom sa tim terorisanjem mirnih i poštenih gradjana! Ruku na srce, a pamet u glavu, ako je u kome od vas ostala još koja iskra savesti i poštenja!...
Oprostite, gospodine uredniče, što Vas uznemiravam ovim 'našim jadima'. Ali smo i ja i mnogi drugi dosta gutali, pa sе više ne može ćutali. Vaš poštovalac i redovni čitalac lista Sreten J.
Beogradske Novine, 267/1917.

Laži o austro-ugarskoj vojnoj upravi u Srbiji.
_{Kb. Beč, 28. septembra.}

Iz glavnog stana za ratnu štampu javljaju radi ispravljanja nekih lažnih vijesti, koje su iskrsle u inostranstvu:
1. Potpuna je neistina, da se djevojke iz Srbije odvlače i šalju u hareme turskih vlasnika.
2. Tako se isto lažno tvrdi, da se za školu obvezna djeca interniraju na osnovu prijave za upis u školu. Internirano je za vojsku sposobno muško stanovništvo od 17do 55 godine starosti, kao i politički kompromitovana lica, protiv kojih su postojali stvarni osnovi sumnje. To je bila razumljiva potreba, da bi se zaštitilo zaledje vojske, koja u zemlji operiše, kao i djelalnost c. i k. vojne uprave, od smicalica i hajdučije. Intemirani su smješteni u zasebne logore, u kojima je, pošto je komisija izvršila pregled, kako smestišta, tako i snabdijevanje i postupanje, potpuno zadovoljavajuće. Uzroci pojave sporadičnih boleština nalaze se u okolnosti, što su u logoru zajedničko smještena lica, kojima su načela o higijenskoj obazrivosti i njegi većim dijelom sa svim nešto strano. Medjutim su bolesti, gdje su se pojavile, suzbijane svuda sa uspjehom. Pošto se djeca interniranih roditelja nisu mogla sama kod kuće ostaviti, to su ona zajedno s roditeljima smještena u logore. U logoru u Braunau djeca pohadjaju školu, koja je za njih naročito ustanovljena. Od srpskih podanika, koji su od početka rata internirani, već je do sad vraćeno kućama više od 10.000. Dalja akcija u tom pogledu je u toku.
3. Nekoliko je popova intenirano, jer su fanatički podbadali protiv monarhije. Ali je potpuna laž, da c. i k. vojna uprava u Srbiji vrši propagandu za prelaz u rimo-katoličku vjeru. Naprotiv, od prvih dana okupacije se pravoslavna vjera poštuje u svjma njenim pravima. Veliki pravoslavni praznici, kao Bogojavljenje, proslavljaju se u prisustvu predstavnika c. i k. uprave. To je najbolji dokaz o tome, da je pravoslavna vjera svima ostalim ravnopravna i podjednako poštovana. Dalje je neistina, da se pravoslavne crkve upotrebljavaju za katoličko bogosluženje. Mnoge su, u koliko su ratnim dogadjajima bile oštećene, opravljene o trošku c. i k. uprave, ponovo su osposobijene i za rad i predate su srpskoj crkvenoj opštini.
4. Dalje se monarhiji zamjera, što je ukinula julijanski kalendar. To je učinjeno samo za javni saobraćaj, jer za njega može važiti samo gregorijanski kalendar, U privatnom saobraćaju može i dalje važiti julijanski kaIendar.
5. Ćirilica je zabranjena samo u zvaničnom saobračaju (za podneske) i u školama, medjutim zvanični list (Zbornik) vojne uprave kao i objave njenih organa izlaze ćirilicom štampane, a mogu se ćirilicom upućivati vlastima i molbe. U učbenicima za vjeronauku je ćirilica ostala i dalje u upotrebi.
6. Zapljena knjiga, koje podbadaju protiv monarhije, sa svim je razumljiva mjera, koja se primjenjuje i u neprijateljskom inostranstvu protiv štampanih spisa sličnog pravca.
7. Dalje se tvrdi, da je c. i k. vojna uprava zatvorila srpske škole. Ko srpske školske prilike prije rata poznaje, taj će baš u toj tački morati odati pohvalu monarhiji. Kao što se zna, srpska vlada se neposredno vrlo malo brinula o školama. Uslijed neprekidnih ratnih dogadjaja od g. 1912. veliki je dio škola u zemlji prestao bio da služi svojoj svrsi pa su upotrebljene na čisto vojničke svrhe. Djeca su, bez svakog nadzora i obučavanja, očigledno podivljala. Kad je austro-ugarska vojna uprava u Srbiji počela svoju djeatnost, prva je njena briga bila, da tu oskudicu otkloni. Davno pozatvarane škole bile su ponovo otvorene, gdje nije bilo dovoljno prostora, dobavljene su za školsku svrhu potrebne zgrade. Djeca u školama nisu samo poučavana, nego su, ako je to bilo potrebno, snabdjevana odijelom i hranom. U početku su postavljani i domaći učitelji. Ali kad se vidilo, da držanje i djelatnost srpskih učitelja dovodi u opasnost dalje redovno pohadjanje škola u posjednutoj zemli, moralo se odustati od njihove upotrebe. Nastavni jezik je u svima školama srpsko-hrvatski; što se pored njega uči njemački i magjarski, to leži samo u interesu djece.
8. Prepiska izmedju izbjegiih Srba i njihove rodbine, koja je u zemlji ostala, nije zabranjena. Šta više i pisma aktivnih vojnika se otpravljaju i predaju prema propisima cenzure.
9. Najzad se optužuju i vojnici monarhije zbog njihove surovosti. Ali se taj prijekor čini tako u opšte, da ne zaslužuje ni da se oprovrgava.
Sve te laži protiv austro ugarske monarhije su toliko puta iznašane i opovrgavane odgovarajućim načinom. Ali je žalosno, kad se i u neutralnim zemljama nalazi ljudi, koji srpskoj vladi, čija je ljubav prema istini i suviše dobro poznata, čine usluge i potpomažu je u klevetanju. Moraju dakle dozvoliti, da se i njima pred cijelim svijetom kaže, da lažu.
Beogradske Novine, 268/1917.

Srpski privredni bilans.

Prava kiša od novaca izliva se u ovim danima nad Srbijom. Nastupili su dani, koji se u mirno doba nazivaju 'izvozno doba', jer bi se u ovo doba mogli izvesti najglavniji proizvodi zemlje, voće i žito. U ovo doba su domaći zelenaši posjećivali svoje seljačke dužnike, da od njih prime žito i voće, koje su oni s proljeća, pa šta više i u toku zime pokupovali na zeleno od seljaka, koji su se nalazili u novčanoj oskudici. S toga ih narod i naziva 'zelеnaši', a cijene, koje su seljaku plaćane potpuno su tome nazivu odgovarale. Kod tako niskih kupovnih cijena i preostalih proizvoda, povodom čega je i u plodnim godinama prinos bio slab, nije nikakvo čudo, što se srpski seljak skoro isključivo hranio kukuruzom, pa je uprkos toga skoro uvijek bio u novčanoj oskudici, privredne troškove je uvijek skupo plaćao, jer je privredni kredit u Srbiji, i pored živog organizovanja poljoprivrednih zadruga u posljednjim godinama, bio vrlo neznatan, pa je seljak odmah poslije žetve dolazio u isti odnos prema zelenašima u kome se nalazio prije žetve… Sa istom nevoljom, s kojom je završio staru privrednu godinu, otpočinjala bi u mirno doba i nova privredna godina.
Danas se završuje druga privredna godina pod austro-ugarskom upravom i srpski seljak, koji je bio uvijek u novčanoj oskudici, danas je pun novaca, njegove se životne prilike nijesu ni najmanje pogoršale, a u mogućnosti je da podmiri i sve njegove ostale potrebe, daleko bolje, nego što je to slučaj kod stanovništva u austro-ugarskoj pozadini za vrijeme rata. Naprotiiv: prilike ishrane kod srpskog seljaka poboljšale su se prema onima u mirno doba u toliko, što proizvodjaču za vlastitu uptrebu preostaje dovoljna količina i od bolje hrane, s druge strane je povodom kontigentne zabrane izvoza robe iz monarhije osiguran da može podmirivati srpsku potrebu u toj robi. U ova se dva momenta upravo nalazi karakteristično obilježje za današnji privredni položaj srpskog stanovništva. Primjenom svih snaga, koje stoje na raspoloženju, proizvodne prilike zemlje nadmašile su prosječnu mjeru tih prilika u mirno doba, čime nije samo osigurana vlastita potreba u važitim životnim namirnicama, nego je uslijed povećane izvozne mogućnosti nastala i obilnost novca, koja je financijsku moć stanovništva u nenadnoj mjeri povećala. S druge strane - a to je drugi momenat - Srbija, uvučena u ratno-privrednu potrošačku oblast monarhije, uživa sve one koristi, koje su i pozadini osigurane. To pak trgovačko-politički rečeno znači, da Srbija, kao zaposjednuta zemlja sve one koristi, koje imaju inače samo neutralne zemlje, one, koje u monarhiju izvoze, dokle se s druge strane u podmirivanju vlastitih potreba nalazi u istom položaju kao i stanovništvo u monarhiji, bez svih onih moralnih i materijalnih tereta, koje rat stanovništvu sobom donosi, i koje narod u pozadini mora da snosi. I u Srbiji se istina, radi podmirenja upravnih troškova, morala uvesti poreza, ali se njen sistem potpuno i strogo slaže sa srpskim poreskim sistemom, koji je postojao u mirno doba. Dalje su istina uvedeni i monopoli u okviru srpskog financijskog upravljanja, ali kako se najizdašniji od tih (duhan, žigice, papir za cigarete) nalaze u tijesnoj vezi sa sklopom stanovništva, pošto potrošnja tih artikala zavisi od broja odraslog muškog stanovništva, kod drugih se monoplskih artikala pak (špirit, šećer, petrolej) i u pozadini osjeća oskudica, zbog čega je i prinos tog monopolskog izvora ograničen, to u opšte ne mogu ni monopoli ni poreze u toliko manje pružiti ravnotežu u obilnosti novca koji ulazi u zemlju, što se slabim dozvoljenim uvozom robe iz monarhije, zbog slabe potrebe srpskog seljačkog stanovništva, ne vraća u ravnoj mjeri onaj novac u monarhiju, koji je ušao u Srbiju. Nije ovdje mjesto, da se govrori o uticaju, koji bi ova činjenica mogla imati poslije zaključenog mira. O tome će biti govora drugom prilikom i na drugom mjestu. Za sada nas to piitanje interesuje s političkog gledišta, a naročito sa obzirom na kievetanje naših protivnika, da monarhija privredno pljačka Srbiju i narod baca u nevolju, pa da je zbog toga došlo šta više i do tobožnjih pobuna - o čemu, razumije se, ovdje niko ni pojma nema. Ta klevetanja najbolje pobijaju činjenice, koje smo mi gore naveli, i koje se mogu u kratko iskazati time, što danas Srbija, pod austro-ugarskom upravom, ne osjećajući terete rata kao ostale ratujuće zemlje, uživa u daleko većoj mjeri one koristi, koje je u mirno doba uživala u trgovinskom prometu s monarhijom, ali s tom razlikom, što te koristi danas isključivo uživa seljački proizvodnik, dokle su u mirno doba najveći dobitak od trgovine s monarhijom uživali nekoliki posrednici i domaći zelenaši. Možda mnogi od njih, koji je pobjegao iz zemlje, žudi danas za svojim nekadanjim načinom trgovanja, pa u zebnji da će mu c. i k. vojna uprava moći i za budućnost pokvariti njegov način trgovanja, diže žalopojke u štampi sporazumnih sila protiv austro-ugarske gramzljive uprave. On može biti spokojan: austro-ugarska uprava ne takmiči se niti će to činiti u njegovom poštenom radu. Ali on ne može biti siguran, da pri svome povratku neće zateći više onu njivu, sa koje mu je srpski seljak gomilao novac, hraneći se samo projom i gladujući. Tu je njivu nagnojila austro-ugarska novčana kiša, napredniji duh je srpsku njivu stvorio plodnijom, a jedno i drugo oslobodilo je srpskog seljaka od zelenaša, načinio nezavisnim čovjekom, koji danas ponosno može gledati na prinos svojih njiva, na primjerno uredjene voćnjake i kao financijski jak čovjek može pouzdano ići u susret budućnosti. A ako ga kakva oskudica pritiskuje, onda je to samo ona, u kojoj mu austro-ugarska uprava ne može pomoći.
Beogradske Novine, 276/1917.

Posle dve godine.
_{Na dan Sv. Stevana Prvovenčanog, 24. sept. (po st.) 1917. god.}

Dve se godine napuniše kako nad Beogradom ne lebdi više državni Grb srpske nezavisne Kraljevine!... Hrabro i ponosno je stajao Beli Orao u gigantskom hrvanju punih petnaest meseca! Sve dok je u dubinama njеgovog stoletnog bitisanja bilo prikriveno još dragocene vekovne zaostavštine, nasledja minulih naraštaja, srećnog duha neumrlih Obrenovića, dedova naših, čijom su krvlju i kostima osveštani svi delići zemlje ove, - dotle je u izobilju bilo i snage, i duha, i blagoslova. Odolevalo se neprijatelju i na Ceru, i duž Save i Dunava, primane su bitke, ma i sa povijanjem, stegnutim srcem i na Gučevu i na Drini.
Ali čim su tu divnu zaštedjevinu, u nizu meseca, zaludjeni, ili potkupljeni političari istrošili u ljutim bojevima a duh stare slave i otporne snage dao od sebe i poslednje, i nadčovečanske rezultate, pa kucnuo čas da se uvedu u borbu i vlastite tekovine nesrećne, bezbožne inteligencije, da bi se produžila opako započeta borba, da i mudrost državnika 'Svetog Stanja' pokaže obećavanu pomoć i 'nesumnjivu' sigurnost, zasnovanu na slepoj, idolopokloničkoj veru u lažljive Saveznike – odmah se pokleknulo.
S nestankom starog duha iščeze i ratna sreća, napusti nas i blagoslov praotaca. Umesto prisebnosti i razumnog procenjivanja prošlosti, grozne jave i budućnosti pune očaja i nesreće, nadodje, kao logička posledica, pometenost i pomračenje uma. Kazna Božja, uvek prikrivena i spremna da sleduje iz raznovrsnih zakona protiv laži i zločina, sruči se za tili čas, - avaj! - na glave i krivih i nevinih a dvoglavi Beli Orao dopade teskih rana!
Napuštajući u izbezumljenosti svojoj divotnu, plavu Avalu on se nije zgrozio, nije hteo na pravi put ni onda da se vrati, kada je pri begstvu svome ka jugu preko Niša spazio užasnu prevaru, bezdušnu laž o dolasku saveznika: - kako zaludjene gomile sveta histerično jure kroz trobojkama iskićene ulice i uz vesele zvuke muzike urnobesno pozdravljaju u bolesnoj uobrazilji naslikane kolone savezničke vojske.
Duševna poremećenost nije dala ljuto ranjenom Orlu, ni kada je teško prodirao kroz vazduh divljih albanskih gora, da vidi pakao od pogibije tolikih hiljada zlatnih naših tića, čitave piramide od leševa gole i bose uzdanice naše. Sve neka proždere smrt i oganj, neka nestane sa lica srpske zemlje i poslednjeg odojčeta, samo neka se oćuva 'vernost' prema belosvetskim bankarima i eksploatatorima udruženih Anglo-Francuza! Umesto umesto starog blagoslova u Orlovoj se duši beše zaleglo crno prokletstvo. Sve znanje i veština sastojala se u žurbi da tamo negde daleko, daleko, usred mora, sklopi svoja krvava i najamnička krila, na neznano u tudjinsko ostrvo Krf.
Jadni srpski Orlu!...
Neiskazano su teški i neoprostivi tvoji gresi, kad Providjenje Večnog Neimara ne nadje za tebe blažije kazne! Misliš da će ti biti ugodnije živeti na neznanom Krfu! Ljuto si se prevario! Bezumnost tvoja nije ipak mogla, pored sveg tog staranja, da zatruje celo naše jato tića. Ostalo je još dosta vernih sinova ove svete zemlje, koji će bodro čekati i sačekati izazak iz ovog svetskog pomračenja i uz pomoć Pravde Božje odvrati će ti kako si zaslužio. Ti si u tudje gnezdo ušao i doći će dan, kad će te baš ti tvoji zavodnici prezreti i napustiti. Ko nije veran svome rodjenom ognjištu i hranitelju, može li biti poštovan i cenjen za najamništvo od tudjina?!...
U ludosti svojoj mislio si, da će nas gromovi, koje si ti navukao na naš dom, spaliti, te tako da ne bude svedoka tvojih nebrojenih prestupa i zločina. Ah, kako si se gruzno prevario, grešniče teški! Da si i još stotinu puta bio 'veran' tvojim gospodarima, pa te nebi mimoišla otrovna ćaša pravedne odmazde. Ti na to nisi pomišljao, kao što, uopšte, nisi ni o čemu umeo misliti. Računao si, da prijatelji u Parizu i Londonu treba da brinu tvoju brigu, da oni grade i brane srpski dom a ti da spokojno spavaš i snevaš o ličnim dobicima u ovoj opštoj nešreći, o generalskim i vojvodskim pletenicama i mamljenju što većih gomila zlatnika!...
Šta si dobio razvenčani Orle, što si neblagodarno ostavio lepu Avalu našu? Dve su godine protekle od tvoga sramnog begstva. Gde su ti prijatelji; čime nagradiše tvoju vernost? Povratiše li ti zemlju otaca?...
Nikad dalje nisi bio od doma tvoga, nego što si danas, posle dve krvave godine. Uspeo si samo, da tvoji bedni generali prodadu sablje svoje obesnim Englezima, koji pomoću krvi tako isto zaludjenih i divljih plemena održavaju svoju sumnjivu veličinu i poznatu gramzljivost. Isposlovao si vrlo lepo, da pored tolike krvi i nebrojenih grobova na domu, stvoriš nove kosturnice na Krfu i Vidu, kod Florine i Ostrova, Kajmakčalana i nesrećnog Bitolja, vodenskih gudura i tolikih drugih neznanih mesta i dubodolina. A, pusto more, pa Afrika i krvava Dobrudza?!...
Zar su to plodovi tvoje stoletne Nezavisnosti pod Avalom?... Zar je takav tvoj visoki let, tvoj daleki i duboki pogled? Zaboravio si, nevero, kako smo te obožavali, kako smo se kleli lobom i pevali ti umilne pesme! Umesto mirnog života i sreće ti nam odvrati najcrnjom neblagodarnošću, pojede nam naše divne sinove. Pa još i danas tvoja nemirna savest nema stanka, ni pokoja. Ona i danas preostale u životu sinove izvodi buljucima pred preke sudove, vrši najstrašnijii inkviziciju na Krtu, puškara svoju decu pomoću engleskih najamnika i puni kazamate u Bizerti, Solunu i raznim ostrovima.
Dve su godine već protekle, kako se nad Beogradom ne leprša srpska trobojka sa državniin Grbom. I mnogo će još dana i godina proći, mnogo vode mirnim Dunavom proteći, okončaće se jednom i ovaj svetski lom, može Srbiji na kongresu mira biti dodeljena i najlepša politička sudbina, ali rane, ljute rane, što su srpskom narodu naneli vlastiti sinovi, nesrećni političari radikalski, 'cvet' srpske inteligencije - te rane nikada neće biti isceljene i zaboravljene! Br - ko.
Beogradske Novine, 227/1917.

Prvo i drugo osvojenje Beograda.
_{Osvajanje Beograda 25. septembra (8. oktobra) 1915. godine.
(S. P. R. Iz mojih zabilježaka)}

Poslije podužeg ratnog zatišja u Srbiji su počele početkom avgusta 1915. da stižu u Niš vrlo pouzdane vijesti, da Austro-Ugarska i Njemačka spremaju ofanzivu protiv Srbije. Izveštaji iz Beograda su potvrdjivali te vijesti u toliko, što su javljali, da se na austro-ugarskoj strani prema Beogradu, a naročito oko Pančeva, pa sve dalje ispod Kovina, opaža neki življi rad. Saopštavane su i neke pojedinosti o tom življem radu, o kopanju šančeva, rovova i o podizanju drugih vojnih postrojenja, a pored tih izvještaja stizala su iz Beograda u Niš i pitanja, da li vlada i srpska vojna uprava znaju što o tim austro-ugarskim pripremama. Beograd je bio uznemiren, a s njime i ostali gradovi duž Dunava i Save. Veliki broj Beogradjana, trgovaca i domaćina, koji se od prve austro-ugarske ofanzive nijesu nikako ni vraćali u Beograd, spopadala je povodom tih vijesti svakog dana sve veća zabrinutost, u toliko više, što se na onom mjestu, gdje su se te vijesti mogle i trebale provjeriti, nije moglo ništa saznati; ti su krugovi na sva pitanja oćutkivali, ili što nijesu htjeli davati nikakva obavještenja - razumije se po višoj naredbi, - ili što je još gore, što i sami nijesu ništa znali. U stranim listovima, engleskim, francuskim, ruskim i bugarskim, koji su dolazili zvaničnim krugovima i stranim poslanstvima, mogle su se tako isto čitati razne vijesti o pripremama Austro-Ugarske i Njemačke protiv Srbije, ali su naročito engleski i francuski listovi nadovezivali tim vijestima, da je to samo austro-ugarski i njemački 'bluf', njihov manevar, koji je imao sa svim drugu cilj i poručivali svojoj saveznici Srbiji, da nema od čega da strahuje. Pored tih vijesti stiizale su u Niš u isto vrijeme i dosta nepovoljne vijesti iz Sofije i Maćedonije. Njih su donosili putnici, koji su dolazili iz Bugarske i iz Soluna. U to vrijeme poslanici sporazumnih sila preduzimali su ozbiljne korake kod srpske i bugarske vlade radi uredjenja balkanskih pitanja, upravo raspravljanja srpsko- bugarskog spora. U tom pitanju je ruska vlada vodila prvu riječ u Sofiji i u Nišu. Nije bilo dana kad ruski poslanik knez Trubeckij nije bio kod ministra predsjednika Pašića ili obratno. Prvi korak - demarš - u tom pitanju učinile su četiri sporazumne sile kod srpske vlade 22. jula, i to zajedničkom notom, a istog dana su poslanici sporazumnih sila predali bugarskoj vladi odgovor na njenu notu od 2. juna. Poslije ovoga koraka činjeni su u produženju i drugi, sporazumne sile su živo radile na ostvarenju srpsko-bugarskog sporazuma. Najzad je srpska vlada 19. avgusta u 7 sati poslije podne predala sporazumnim poslanicima notu, svoj posljednji odgovor, kojim je u glavnome pristala na prijedloge sporazumnih sila.
Medju tim su u Niš stizale iz Beograda sve ozbiljnije vijesli o spremanju austro-ugarske i njemačke ofanzive. U drugoj polovini avgusta (po st. kal.) došla je vijest, da su francuski letači svojim izvidjanjem utvrdili, da se oko Temišvara i u Srijemu prikuplja velika protivnička vojska i da su se jača odjelenja već približila položajima duž Dunava. To su potvrdjivale vijesti i iz drugih izvora, ali su srpski mjerodavni krugovi o svemu tome ćutali, a i što je govoreno propraćeno je uvijek s nekom nevjericom. Kad je jedan strani list, ne mogu se sjetiti da li francuski ili bugarski, donio vijest, da je njemački car Wilhelm u jednom razgovoru rekao: 'Učiniću čast Srbima, poslaću im Mackensena!' - zvanični krugovi su se na to osmeljkivali, jer su, kako se u tim krugovima govorilo, imalo tvrdo uvjerenje, da se Srbija ni ste strane ni s Bugarske nema čega bojati. Naročito se isticalo, da je ruski poslanik Trubeckij dao ministru predsjedniku Pašiću pouzdano uvjerenje, da Srbija što se Bugarske tiče, može biti sasvim spokojna. 'Ne smije se', govorilo se, da je Trubeckij rekao, 'Bugarska ni mrdnuti'. Ali vijesti, kojе su stizale iz Maćedonije, govorile su sa svim protivno. U drugoj polovini avgusta bilo je nekoliko bugarskih (komitskih) upada u srpske krajeve, ti su se upadi ponavljali tako, da je dolazilo i do krvavih sukoba. U Nišu se tada govorilo u dobro obavještenim krugovima, da je vojna uprava zahtijevala od vlade, da se što prije preduzme akcija protiv Bugarske, ali je vlada te zahtjeve odbijala, kako se tvrdilo, pod uticajem ruskog poslanika. U takvom stanju neobavještenosti - mislim tu nas na ulici, ali držim i zvaničnih krugova - došao je 9. septembar. Tog dana stigla je u Niš vijest, da je Bugarska naredila opštu mobilizaciju vojske. To je, eto, bio odgovor bugarske vlade na korake poslanika sporazumnih sila. Ta je vijest izazvala u Nišu veliku uzrujanost, koja se povećavala povodom vijesti iz Beograda o naglom spremanju Austro-Ugarske i Njemačke protiv Srbije. Sa zvanične strane je ta uzrujanost pokušavana, da se ublaži izjavom, da Bugarska nema nikakve ozbiljne namjere protiv Srbije, da je bugarska vlada izjavila, da će ostati i dalje neutralna, da mobilizacija njene vojske ne znači ništa drugo, nego 'održavanje naoružane neutralnosti'. Tako je bugarski ministar predsjednik Radoslavov odgovorio sporazumnim poslanicima na pitanje o uzroku mobilizacije, o čemu je srpski poslanik u Sofiji Čolak-Antić izvjestio ministra predsjednika Pašića.
Poslije svega ovoga ozbiljni dogadjaji su brzo tekli i pružali sa svim jasno obavještenje o položaju, u kome se Srblja tada nalazila. Odmah poslije objavljene mobilizacije u Bugarskoj otpočelo je prebacivanje srpskih trupa sa raznih položaja na Dunavu i Savi na granični front od Timoka do Strumice. Željeznički vozovi puni pješadije, artiljerije, komore, municije i drugog ratnog materijala prolazili su pored Niša u pravcu Pirota i Skoplja neprekidno i danju i noću. Ovo je s jedne strane razbijalo zebnju, koja je već svakog bila obuzela povodom vijesti o pretstojećoj austro-ugarsko-njemčkoj ofanzivi protiv Srbije, jer se mislilo, da vojna uprava nebi u tolikoj mjeri razgolićavala front prema Austro Ugarskoj, kad bi doista postojala kakva ozbiljna opasnost s te strane, ali je u isto vrijeme i povećala zebnju pri pomisli austro-ugarsko-njemačke ofanizive i mogućeg napada Bugarske na Srbiju. Teški su to bili dani, koji su se tada u napaćenoj Srbiji preživljavali. Mnogi Beogradjani a i drugi, razumije se imućniji, koji su sa svojim porodicama živili u Nišu, grabili su da još blagovremno sebi nadju sigurnog skloništa, oni su odlazili u Solun, a neki i dalje.
Poslanici četvornog sporazuma u Sofiji predali su 20. septembra bugarskom ministru predsjedniku ultimatum, kojim su tražili nepremjenu demobilizaciju bugarske vojske, izjavili su, da će u protivnom slučaju napustiti Sofiju. Na odgovor nijesu dugo čekali, on im je dat posrednim putem, preko Niša na ovaj način. 21. septembra u tri sata poslije podne zagrmiše u Nišu iznenada topovi. Sa istočne strane, bugarske teritorije, približavala su se Nišu dva aeroplana, letjela su u dosta znatnoj visini pravcem sredini grada. Kad su bili nad Nišavom, izmedju tvrdjave i zgrade načelstva, u kojoj je bilo ministarstvo spoljnih poslova, bacili su 7 bombi, koje su topovskim pucnjem eksplodirale na samoj obali Nišave prema zgradi načelstva. Poginulo je 5 lica, medju njima jedan austro-ugarski ratni zarobljenik, a 3 je ranjeno. Ovaj nam je dogadjaj objasnio cio položaj i uvjerio svakoga o budućim namjerama Bugarske prema Srbiji. On je i poslanicima sporazumnih sila u Sofiji bio rječit odgovor na njihov ultimatum. - 23. septembra su oni napustili Sofiju, naročitim vozom su otišli u Dedeagač, gdje su se ukrcali u brod i odmah produžili svoj put dalje. - 24. septembra u 7 sati u veče je napustio Niš bugarski poslanik Čaprašikov, a 25. septembra u 4 sata u jutru doputovao je iz Sofije u Niš srpski poslanik Čolak-Antić. Time je u odnosima izmedju sporazumnih sila i Srbije s jedne, i Bugarske s druge strane bilo svršeno. Do 27. septembra trajalo je prebacivanje srpske vojske na frontove prema Bugarskoj, koliko je vojske ostalo na frontu Save i Dunava i na Drini nikome nije bilo poznato, ali je svaki ozbiljno strahovao od bliskih dogadjaja.
Poslije svega gore navedenog sudbonosni dogadjaji za Srbiju brzo su se razvijali. - 23. septembra u 8 sati u jutru išao sam, obuzet raznim mislima u ministarstvo spoljnih poslova. Na mostu preko Nišave sretne me moj drug. Na licu sam mu pročitao veliku zabrinutost.
'Dakle' reče mi on, 'juče su otpočeli!'
'Šta sе оtpočelo, - ko jе otpočeo'? upitаm ga s nеstrpljenjem.
'Pa, austro-ugarsko-njemačka ofanziva protiv Srbije', odgovori on. Sinoć je došao prvi izvještaj, da je juče u jutru kod Beograda, ispod grada prešla na našu stranu austro-ugarska vojska. Borba se vodi strašna. Beograd se sa svih strana užasno bombarduje. lz tog se izvještaja vidi, da je protivnik već juče zauzeo jedan dio grada, ali će vjerovatno biti, da je ušao samo u prve ulice s dunavske strane. Brojno stanje protivnika ne zna se tačno, ali se misli, da je protivnik na našu stranu prebacio najmanje dva bataljuna.'
'Pa šta je do sinoć bilo, znali se što opširnije?' - upitao sam mog druga dosta uzbunjeno.
'Nikakvih drugih vijesti nema, do podne će vjerovatno biti. To ti je sad, iz ove kože nikud. Sad samo treba da otpočnu još i Bugari' - završi moj drug, i produži put.

Neobično uznemiren ovom viješću ja sam sebe još tješio nadom, da to neće biti prava ofanziva, nego kakva, veća demonstracija, koja bi išla u korist Bugarske. Ali je na žalost ta moja nada bila pusta i kratka. Do podne je već cio Niš znao, da je austro-ugarska ofanziva protiv Srbije otpočela, u svim krugovima, a naročito beogradjanskim, vijest je izazvala ozbiljnu zabrinutost, svuda se samo o njoj govorilo i s nestrpljenjem su očekivani dalji izvještaji, ali njega do docne u veče nije biio. Oko pola noći, izmedju 23. i 24. septembra stigao je u Niš drugi izvještaj, ali ne više iz Beograda, nego iz Mladenovca. Taj je izvještaj bio dosta kratak. On je javio, da su se 23. cio dan vodile ogorčene borbe u dunavskom kraju Beograda, da traje neprekidno užasno bombardovanje grada i okolnih položaja, da masa svijeta u najvećem strahu bjega iz Beograda. Ali je u tom izvještaju bilo glavno ovo: da su tog dana izjutra 23. septembra, počeli napadi na Beograd i sa savske strane i da se kod ade Ciganlije vodi strahovita borba, u kojoj u glavnome učestvuje njemačka vojska. Ovaj je izvještaj razbio moju nadu, da je ovo samo velika vojnička demonstracija.
Izvještaj 21. septembra u veče, opet iz Mladenovca, javio je ovo: Cio dan trajala je ogorčena borba u ulicama s dunavske strane. Užasno bombardovanje Beograda s bežanijske kose i bombama iz aeroplana, naši se povlače, boreći se ogorčeno, prema Dedenji i Torlaku. Vračar je još u rukama naše vojske. Strahovita se borba vodi na Savi, naročito kod ade Ciganlije. Nijemci nadiru prema Banovom brdu. Silan svijet bjega u najvećem strahu, veliki je broj u bjeganju poginuo od bombi i šrapnela. Jutros ovamo stigli prvi bjegunci iz Beograda, oni pričaju prave strahote.
26. septembra u jutru stigao je u Niš iz Mladenovca ovaj izvještaj: Naša je vojska napustila Beograd, da ga protivnik ne bi i dalje bombardovao. Vojska je zauzela položaje više Beograda. Juče u jutru je protivnik zauzeo Banovo brdo.
Ovo je bio posljednji izvješlaj o samom Beogradu, koji je u Niš stigao, dalje vijesti u mojim zabilješkama tiču se prodiranja neprijateljske vojske na raznim graničnim tačkama Srbije i u Srbiji.
O onim teškim i strahovitim danima, koje je Beograd izdržao i preživio, nalaze se u mojim zabilješkama, prerna pričanju jednog mog rodjaka, koji je te užasne dane u njemu preživio, ovi podaci. Oni su svakako nepotpuni, ali ja ih ipak saopštavam, da se ne bi izgubili i da bi ih drugi opširnije dopunio.
U utorak 22. septembra oko 10 sati prije podne uzdigao se kod Zemuna, Zeppelin i uputio se pravo Beogradu. U dosta znatnoj visini on je neko vrijeme krstario nad Beogradom i njegovom okolinom. Beogradjani su s velikim strahom posmatrali tu 'tičurinu', predajući se voljno i nevoljno svojoj sudbini. Oko 11 sati prije podne poletjele su s Zeppelina bombe na Beograd i njegovu okolinu. Jednovremeno su protivnički topovi sa zemunskih položaja počeli da boombarduju Beograd. Rasprskavanje bombi i granata strahovito je odjekivalo iz svih gradskih krajeva. Ovo prvo bombardovanje je trajalo pun sat, u podne je prestalo. Žive duše u ulicama nije bilo, svaki je čuvao svoj zaklon u podrumu i sigurnijim svodovima.
23. septembra skoro u isto vrijeme kao i prošlog dana približavao se Zeppelin Beogradu i kad je počeo krstariti nad gradom i okolinom počeli su sa bežanijske kose grmjeti topovi najtežeg kalibra. Zeppelin je pokazivao topovima tačnu metu, i oni su strahovito gadjali Beograd i položaje oko njega. Poslije kratkog vremena je gusti dim sa crvenkastim plamenima zapaljenih kuća pokrivao skoro cio Beograd.
Opisivati položaj Beogradjana u strahovitim trenucima bilo bi sa svim izlišno; oni su tada preživjeli u istini teške časove. Bjeganje je otpočelo prvog dana napada, drugog dana je išlo u masama, veliki broj bjegunaca izginuo je od bombi i šrapnela na putu do Banjice i Torlaka.
Pored bombardovanja iz vazduha i topova bilo je tog dana i pješačke borbe na Dunavu i prema adi Ciganliji, ova je bila mnogo jača nego li na dunavskoj strani. Bombardovanje je trajalo neprekidno do 8 sati u veče. Oko 11 sati noću otpočela je življa topovska i puščana vatra. Posada u donjoj tvrdjavi se sastojala većinom iz trećeg poziva, ona se u prvi sumrak tog dana počela da povlači u manjim odjeljenjima, jer, po samom kazivanju vojnika, nije se moglo izdržati od teške protivničke topovske vatre.
24. septembar bio je dan užasa. Oko 2 sata u jutru je austro-ugarska pješadija, potpomognuta topovima, koji su se nalazili u vrbaku na lijevoj obali Dunava i na položajima kod Pančeva, prešla Dunav niže dorćolskog keja, izmedju platnare, a u 3 sata je bila zauzela željeznički nasip, koji vodi na klanicu. Ovo je bilo manje odjelenje austro-ugarske vojske. Ogorčena se borba vodila izmedju branilaca i napadača, koji je naginjao da se dočepa Dušanove ulice, gdje se nalazila srpska potpora s mašinskim puškama i municijom. Do svanuća su srpske čete u ogorčenoj borbi držale još krajnje dorćolske kuće. U samo svanuće su srpske čete bile primorane da se povuku ispred nadmoćnijeg napadača. U tom vremenu im je stiglo pojačanje i poslije kratke borbe potisle su napadača do iza željezničkog nasipa. Tu se cijelog tog dana vodila ogorčena borba.
Na savskoj strani je borba tog dana bila mnogo ogorčenija. Protivnik je u samu zoru počeo iz topova teškog kalibra da tuče tako zvanom bubnjarskom vatrom srpske položaje duž Save i na beogradskim visovima. Poslije strahovite topovske vatre prešla je protivnikova pješadija u nastupanju svom žestinom. Njen je pravac bio željeznički most i savska obala od njega duž ade Ciganlije. Paklena se borba razvila i na strani napadača i na strani branilaca, ona je, zajedno s topovskom trajala cio dan. Cijelog ovog dana su protivnički aeroplani krstarili nad Beogradom i davali svojoj artiljeriji obavještenja o pravcu gadjanja. Ada Ciganlija je biia sva u plamenu, pravi pakao. Srpska se posada povukla na destnu obalu Save, zauzimala rovove iz kojih se očajnički branila, ali se s večeri morala povlačiti ispred mnogobrojnijeg protivnika, tučena još i strahovitom topovskom vatrom.
Borbe, koje su počele u zoru 24. septembra, nijesu nikako prekidane, one su nepopustljivom žestinom trajale i noću, na dunavskom kraju, u prvim ulicama Dorćola, a na savskom u protivnikovom nastupanju prema Banovom brdu.
25. septembra u zoru otpočeo je ispod grada prijelaz glavnih dijelova austro-ugarske vojske i njihovo odlučno nastupanje prema malom Kalemegdanu, kroz ulice jevrejske mahale i ostalih krajeva Dorćola prema glavnom trgu i Terazijama. Tada je nastala grozna ulična borba, koju su dopunjavale eksplozije protivničkih šrapnela i bombi njegovih aeroplana. Srpska odbranbena odjelenja boreći se hrabro uzmicala su iz ulica u ulice, ali su se najzad ispred daleko mnogobrojnijeg i u svemu nadmoćnijeg protivnika morala naglo povlačiti prema Vračaru i dalje - Torlaku. To povlačenje moralo se brzo vršiti već i stoga, što je Banovo brdo već u zoru bilo u rukama protivnika, a tako isto je on nadirao u masama sa savske strane na zapadni Vračar.
Povlačenjem srpskih četa na desnu obalu Save i padom Banovog brda s Beogradom je bilo svršeno. Oko podne tog dana je Beograd bio u rukama protivnikovim. Srpska artiljerija je u odbrani Beograda, naročito prvog i drugog dana, odlično vršila svoju dužnost, ali je bila brojno slaba. Teška artiljerija, dva ili tri francuska topa, vodila je sa svojih položaja više klanice neravnu borbu sa protivnikovom artiljerijom, koja je sa svojih položaja kod Pančeva potpomagala prijelaz. Ali, kako sam docnije saznao, protivnikova artiljerija je već drugog dana napada uspjela da demontuje francuske topove, koje je posluga sa svima metcima napustila. Srpska artiljerija na ostalim položajima istrajala je hrabro u borbi do 25. septembra u zoru, kada se za vrijeme uličnih borbi povukla sa svim pravilno prema Torlaku i daije.
Beograd je 25. septembra izgledao kao neka ruševina, ulice su bilo zakrčene oborenim žicama, a kuće skoro u svim glavnim ullcama izrešetane šrapnelima, metcima mašinskih pušaka i pješačkih. Jevrejska mahala je najgore stradala, a i drugi krajevi Beograda s dunavske i savske strane. Porušene kuće, kojih i danas, poslije dvije godine, ima dosta, kazuju to najboije. Kako su Beogradjani te strašne dane preživjeli, to oni znaju, te če ih dugo pamtiti i pričati svome podmlatku.
s. k.
Beogradske Novine, 277-278/1917.

Moj odgovor.
_{- Piše N. S. Rudničanin. –}

Uredništvo 'Beogradskih Novina' poslalo mi je pitanja nekog g. N. N. da na njih odgovorim. Da je pažljivo čitao moj članak nepoznati pitač, ne bi imao potrebe postavljati mi gornja dva pitanja. Ali mu ne zameram. Znam da sam sa mnogima usmeno razgovarao o ratu, politici i nesreći koja nas je snašla, i da su mnogi smatrali da Srbija nije ništa kriva, nego da je njoj rat nametnut, i da je ona morala braniti svoju nezavisnost. Ima ljudi, koji vrlo dobro znaju da nije to tako, nego se prave ludi, i objašnjavaju postanak rata na taj način, oni to čine iz partisanstva. Ali ima i naivnog sveta, koji nije pratio mnogo politiku, koji je slepo verovao novinama, i koji je i dan danji uveren, da Srbija nije mogla izbeći rat, da ga ona upravo nikako nije ni htela, ali da joj je rat nametnut, i onda se morala braniti. Da nepoznatog pitača i ja dopunim. Ima ljudi, koji miroljubivost Srbije vrlo razložno brane i oni vele, zar Srbija, koja je vodila dva balkanska rata u kome se iscrpila, da izaziva i treći rat, i to sa velikom silom, to je glupo i pomisliti. Srbija je trebala mira, da se oporavi od balkanskih ratova, da se sredi i da uredi oslobodjene oblasti, ali naši neprijatelji, da bi sprečili razvitak i napredak Srbije, hteli su rat pošto poto i čas pre.
Dakle ima sveta koji i ovako govori, i na prvi pogled izgleda zaista tako, ali kad budem odgovorio gospodinu N. N. na dva postavljena pitanja videće se, da nije tako.
Istina je, gospodine, da je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, a ne Srbija njoj, ali to ni malo ne pravda upravljače Srbije. Zbog te formalnosti oni neprestano kao kebu iz pojasa vade, kako oni nisu krivi, nego su primorani bili da prime rat. Ali treba ispitati stvari dublje i objasniti, zašto je Austro-Ugarska objavila rat i je li ga ona morala objaviti ili ne. Kao što sam u prošlom članku rekao, ja sam prost čovek, ali sam dosta čitao, i za vreme ovog rata dolazio u dodir sa pametnim ljudima i političarima raznih vrsta, pa sam sve podatke, što sam od koga šta čuo, prikupio, i došao do nepokolebljivog uverenja, da su upravljači Srbije krivi, što je došlo do rata izmedju Srbije i Austro-Ugarske. Ovo ne govorim ni iz inata, ni iz partizanstva, već kao pravi i iskreni Srbin, koji svoju zemlju neizmerno voli, koji duboko oseća njenu nesreću i ne može nikako prežaliti njenu propast, pa kao takav čovek osećam se do dna srca uvredjen od onih ljudi, koji zemlju upropastiše. Ne tiče me se kako se oni zovu, niti kojoj partiji pripadaju, nego vidim zlo koje učiniše i taj zločin prema zemlji osudjujem i ja i svaki dobar Srbin.
Zašto je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji? Da li je to bio bes sa njene strane ili je bila na to prinudjena?
Kod nas se stalno tvrdilo kako je Austro-Ugarska trula država. Pa kad je ona trula država, otkuda joj snage i volje da ulazi u rat. Za tim kod nas se znalo i uvek tvrdilo da je pokojni car Franja Josif bio miroljubiv čovek, a pri tome i star. Zar čovek, koji je u svome životu pretrpeo silne borbe i domaće udare, pri tome star i jednom nogom u grobu da uvlači svoju zemlju u rat bez prevelike nužde? Tu moraju biti dublji i opravdani uzroci, koji su ga na to naterali. Tu su uzroci u držanju Srpske Vlade i srpskog vladaoca. Od dolaska kralja Petra i radikala na vladu u Srbiji je nastao jedan uk protivu susedne carevine. Javno i privatno se protivu nje govorilo i radilo. Novine nisu imale dobre reči o njoj i predskazivali su joj skoru propast. Austro-Ugarska kao miroljubiva država i njen vladar, sed i iskusan, sve su to mirno i trpeljivo podnosili. Ne dao Bog da nam je sused bila Nemačka, Francuska, Engleska ili Rusija, pa da smo tako sa jednom od njih radili. Ne bi nas ni 24 sata ostavili na miru. Ja ne mislim braniti Austro-Ugarsku, niti je hoću prestaviti da nam je bolji prijatelj od koje druge države, ali hoću da potvrdim opšte poznatu stvar, da je njeno držanje bilo miroljubivo pored sveg izazivanja s naše strane. Za tim je naša vlada počela prikupljati razne mladiće iz jugoslovenskih zemalja i oni su se predstavIjali kao mučenici, primali su od države pomoć, pisali po listovima i buškarali po Austro-Ugarskoj. Pa se nije ni na tome zaustavilo, već počeše atentati, na guvernera Bosne i Hercegovine i na hrvatskog bana. Kralja Petra slavili su tada kao jugoslovenskog kralja i njegove su slike rasturali po tamošnjim krajevima. Svaku javnu reč, koja bi se digla protiv takve poIitike vlada je ugušivala. Zar ne razrušiše štampariju Sveti Jakšiću i ne nazvaše ga izdajnikom? Politiku Obrenovića, a naročito politiku kralja Milana nazvaše izdajničkom. Zbog čega? Samo zato što su održavali dobre i prijateljske veze sa susednom monarhijom. Kad je kralj Petar trebao da ide u posetu caru i kralju Franji Josifu, zar ne uzbuniše svet i preko novina ne sprečiše njegov odlazak. Kralj Petar je možda i uvidjao, gde vodi ova zaslepljena politika, ali nije imao snage i smelosti da joj izidje na susret, jer je tako bio vezan za radikale i zaverenike, zbog ubistva kralja Aleksandra, da nije smeo ni prstom mrdnuti, da se od njih odvoji. Zbog toga je i on njihov saučesnik, i isto toliko kriv za tu politiku kao i radikali i zaverenici.
Austro-Ugarska je dakle godinama gledala i trpila, šta se protivu nje radi u Srbiji. Posle balkanskih ratova taj je bes uzeo još veći mah. Zar naše novine nisu pisale ovo: kad su jednog ranjenika posle kumanovske bitke pitali, kako mu je, on je rekao: jedva čekam da ozdravim, pa da se bijemo sa Švabom. Jedan mi je prijatelj pričao, da je za vreme turskog rata bečki list 'Pressa' pitala: ima li jednog jedinog čoveka u Srbiji, koji ne bi bio protiv Austro-Ugarske?
Sve bi to Austro-Ugarska može biti i dalje snosila, da nije došlo ubistvo njenog prestolonaslednika. Svi su tragovi pokazivali, da su konci toga ubistva u Beogradu. Kad je rat počeo, to se kod nas nije ni krilo. Dok nije počeo rat naši su se zvanični i nezvanični lupali rukama u grudi i kleli da ništa o tome ne znaju; kad je rat počeo, i kad se mislilo da će sve glatko ići, hvalili su se time. Slike Principove prodavale su se, pa čak i naturale. Budimo dakle pravedni i pošteni, pa priznajmo, koja bi to država bila mala ili velika, trpela da joj čak i prestolonaslednika ubiju, a da ne preduzme najoštrije mere pa čak i rat. Inače bi trebala da dade ostavku na 'rang' samostalne države.
Austro-Ugarska je prvo pokušala mirnim putem, preko ultimatuma. Zaista ultimatum sadrži neke tačke, koje se kose sa nezavisnošću Srbije. Na primer da srpska vlada menja tačke ustava i da time spreči uvrede stranog vladara, da izbriše iz knjiga školskih kako u Bosni, Dalmaciji i t. d. žive Srbi. Ali svi smo čitali odgovor srpske vlade, i srpska vlada je primila baš te tačke ultimatuma, koje se kose sa dostojanstvom i nezavisnošću Srbije, a nije primila onu tačku, gde se traže izvesne ličnosti, na koje se sumnja, da su umešane u atentat. Da li je nekoliko ličnosti, - pa ma ko to bio - preče od mira i spokojstva čitave jedne države? Ako vlada srpska nije imala ničeg zajedničkog sa tim licima, ona ih je mogla slobodno predali sudu i ako nisu krive bile bi puštene, ako su krive bile bi osudjene. Srpska vlada to nije učinila za to, što je znala da će Tankosić, Pribićević i drugi, kad im bude život u pitanju, dokazati da oni sami nisu krivi, niti su smeli i mogli sami na svoju ruku voditi takvu politiku. Time se otkrio potajan rad vlade, i ona je to htela da spreči. Zato dakle ona nije usvojila ceo ultimatum.
Ovo sam izneo sve što sam ja pratio i koje je mogao svaki trezven čovek pratiti, a sad ću izneti razgovor moj sa jednim vrlo školovanim čovekom, koji nije odobravao ovaku politiku. Kad sam toga gospodina u početku rata zapitao, kakva je to lakomislenost usuditi se da se ubije prestolonaslednik, on mi je rekao od reči do reči ovo:
'Posle nemačko-francuskog rata Francuzi se neprestano spremaju da povrate dve oblasti (Elsas i Lotring) što su u tome ratu izgubili. Zbog toga su oni napravili savez sa Rusima. U Rusiji su bile dve struje: jedna je bila za prijateljstvo s Nemcima, druga protiv Nemaca, i u tome se Rusija koIebala. Pre jedno 8 godina Engleska je načinila sporazum sa Francuskom, jer Englezi su se strašno uplašili od nemačke utakmice. Od kako se Nemačka pre 40 godina ujedinila, tako je naglo napredovala u trgovini i industriji, da je počela suzbijati englesku trgovinu, dotle prvu u svetu. Da bi svoju trgovinu što bolje osigurala, Nemačka je počela naglo dizati flotu. Englezi su za poslednjih sto godina bili najjača pomorska sila, i nisu imali nikakvog takmaca. Sad su se uplašili od novog takmaca, Nemačke, i hteli su, da ga još u začetku suzbiju. Zato su prišli Francuskoj i Rusiji, te da pomoću ove dve sile uguše Nemačku prvom zgodnom prilikom. Uspeli su bili da preovlada struja u Rusiji protiv Nemačke. Rusija jeste velika i mnogobrojna, ali novčano nije jaka i nije imala sredstava da podigne vojničke železnice prema Nemačkoj. Za taj cilj joj je dala novac Francuska. Rusija se otvoreno spremala za rat sa Nemačkom. Što je ratna struja u Rusiji protiv Nemačke pobedila, uzrok je u tome, što je careva vladavina pokolebana bila neuspešnim ratom protiv Japana. Da bi se ugled vladavine podigao trebalo je povesti jedan uspešan rat. Ali i ruski revolucionari takodje su pomagali ratno raspoloženje, jer su računali, da Rusija neće biti u stanju da izvede rat s uspehom, pa će se režim srušiti (tako je i bilo). U Rusiji se otvoreno radilo i govorilo da je rat s Nemačkom i Austro-Ugarskom rešena stvar, samo se čekala 1917. godina da Rusija bude gotova sa vojničkim železnicama. Tako je Trojni sporazum spremao rat, i vrbovao nove saveznike. Prvo je pridobio Srbiju, i otuda u Srbiji tolika smelost za rat i izazivanje protiv Austro-Ugarske.
Trojni savez je video i osećao, šta mu se sprema. Nemačka je istina bila vojnički jaka, ali izdržati rat sa tri velike sile nije laka stvar. Austro-Ugarska pak, usled miroljubivosti svoga cara bila je u naoružanju i vojsci zaostala. Onda prestolonaslednik Franc Ferdinand stane se zauzimati, da se i austro-ugarska suvozemna voiska s artilerijom i pomorska sila uvećaju, kako bi sa svojim saveznikom mogli odoleti napadu sporazumnih sila. Rusi se poboje, da do 1917. Austro-Ugarska ne bude toliko spremna, da im može davati uspešnog otpora i reše, da se skloni nosilac vojničke ideje u Austro-Ugarskoj, prestolonaslednik Franc Ferdinand. Računalo se, kad njega nestane, Austro-Ugarska će se zbuniti, prestaće s daljim naoružanjem i daće maha jedno dve tri godine da Rusija do kraja izvede svoje planove. Eto u tome je razlog, zbog čega je ubijen austro-ugarski prestolonaslednik. I zaista u vezu s ubistvom dovodio se Mamulov, dragoman ruskog poslanstva u Beogradu.
Ali su se svi u tome računu prevarili. Prozrevši namere protivnika, Nemačka nije htela dati Rusiji maha, da do kraja izvede svoje planove na štetu Nemačke i htela je preduprediti u tome - prva joj je objavila rat. To je takozvani preventivni rat.
Dakle zbog toga je došlo do evropskog rata, i Srbija je usled lakomislenosti i neuvidjavnosti svojih državnika uvučena u taj rat, koji joj je doneo propast. Da ponovim ukratko gospodina N. N.
1. Jeste Austro-Ugarska prva objavila rat Srbiji, ali ne znači da ga je ona pošto poto htela, već što je na to izazvana bila. To je kao kad se neko mangupče na nekog čoveka neprestano nabacuje kamenom, isplazivši jezičinu, a čovek ga odalami motkom pa ono posle ciči; nije kriv čovek, već mangupče koje ga je izazvalo.
2. Ultimat je zaista imao vredjajućih tačaka po Srbiju, ali ipak radikaIna vlada primiIa je baš one tačke, koje najviše zadiru u nezavisnost Srbije. Naposletku da joj ne zamerimo, i da ga je celokupnog primila, Srbija bi time nesravnjivo manje izgubila, nego što je ratom izgubila, a Austro-Ugarska bi onda tek bila pravi krivac za rat, ako bi i posle primljenog ultimata zaratila sa Srbijom. Ko hoće da po duši govori, priznaće da je ovako, a ja i dalje stojim na biljezi i gospodinu N. N. i svakom drugom.
Beogradske Novine, 282/1917.

Ministarski proletarijat.
_{Od jednog prijatelja našeg lista primamo slijedeći napis kojeg iznosimo u cjelosti.}

Srbija je uvek bila zemlja osobenih pojava i neobičnih odnosa. Tu se često od profesija stvarala izgredna zanimanja, a od sasvim specijalnih položaja čitave profesije. Kako su kod nas uvek bile vrlo česte ministarske promene, to je, prirodno bilo i mnogo ljudi, koji su se stalno okretali oko minstarskih stolica i koji su od tih položaja, načinili sebi stalnu profesiju. Tako je u Srbiji brzo postala - ministarska profesija. No kako u svakoj profesiji obično mora biti i proletera, to se i u našoj ministarskoj struci stvorio uskoro i - ministarski proletarijat.
Ali, dok je u Srbiji vladalac bio činjenica, oko koje se sve vrtilo, pre 29. maja, kada još nije blo sasvim učvršćen parlamentarizam, dokle je još vladalac nosio glavnu odgovornost za državne poslove, dotle se još koliko toliko moralo paziti na izbor ministara. Medjutim posle 29. maja, u 'еri čistog parlamentarizma', kada su ministre počeli da biraju partijski klubovi većine - a klub je nešto što budući bezlično, ne odgovara, - to je onda i razumljivo, zašto se nivo spreme i sposobnosti ministarske, počeo sve više i više spuštati, dok na posletku svaki nivo nije iščezao. Tada se obrazovao izvestan broj ljudi, koji su zarad svoje 'struke', zaboravijali na sve moguće obzire i gledali su samo, da svoju profesiju unaprede, bez obzira na interese drugih ljudi. No kako su razlike i suprotnosti izmedju profesionalnih ministara i drugih klasa bile sve jače, to su se ministri klubova većine udružili u jedan esnaf, koji je bio sve jači i sve veći, dok najzad nije uzeo celokupnu vlast u svoje ruke i počeo suvereno upravljati Srbijom. Tako je bilo stanje u našoj zemlji pre rata i za vreme trajanja ovoga rata. Boreći se za svoj opstanak, ovi ministarski proleteri su uporno ostajali u pozi ratobornih branilaca Srpstva i ako su oni u stvari mislili jedino na odbranu svoje profesije. O njihovom značaju i vrednosti moramo dati još nekoliko objašnjenja.
I ako je položaj ministara čisto politički položaj i kao takav, ni po čemu ne mora uticati na redovnu karijeru i zanimanje ljudi, koji su na njemu proveli po koji mesec ili godinu, srpski politički Cincinati ne vraćaju se svome plugu. Smatrajući ministrovanje kao krajnju metu svoje karijere i svoje sujete, većina srpskih bivših ministara teško se posle toga, laća poslova, koje su pre ministrovanja radili. Čak ih se stide.
Profesori koji su jednom bili ministri, ne vraćaju se u gimnaziju, pa čak ni na universitet, ako su bili samo vanredni profesori; pukovnici ne idu više u trupu; advokati (sem maloga broja onih, koji za ministre i idu, kako bi pojačali advokatsku firmu) isto tako. Iz tih ljudi, tih potpuno besposlenih, koji se stalno nalaze u očekivanju novih državnih zvanija, sastavljeno je ono kolo imena, koje mi nazivamo ministarskim proletarijatom. To su oni ljudi, koji i danas, kada su izgubili i otadžbinu, a odvojili se od naroda, nikako ne gube svoju 'profesiju' i nikako se ne odvajaju od ugodnih ministarskih stolica. Pa ako te stolice budu i razlupane na paranparče u Beogradu, ne mari ništa, - naći će oni druge stolice (ili još bolje kupiće im njih Engleska), pa će ih odneti ma gde, čak na Krf, da tamo i dalje ugodno sede u njima. Šta se njih tiče napaćeni srpski narod, kad je njima samo dobro; neka taj narod gine i propada i dalje, oni će ipak stalno i nepokolebljivo sedeti u svojim ministarskim stolicama, a svakog će Srbina nazvati 'izdajnikom' i 'propalicom', ako se ma i najmanje usprotivi njihovoj dembelani. Ta zaboga, čuvaju ljudi svoju profesiju!...
Eto, tako su ovaj nesrećni srpski narod upregli proleteri ministarske profesije, u svoja teška i kaljava kola; pa kada su iscrpli što se u zemlji moglo crpsti, otišli su u beli svet, da tamo unište i ono malo napaćenih života, koje su sobom odvukli, da im čuvaju ministarske stolice, dok oni budu u njima ugodno dremali. Daće Bog, valjda, da ta proleterska mora neće još za dugo gnjaviti onaj namučeni ostatak srpskoga naroda…
Beogradske Novine, 284/1917.

(Nastavak).
II. Istorijski pregled rada ruskog na Balkanu.

Ostavimo za časak današnju rusku politiku u Bugarskoj, i bacimo jedan letimičan pogled na rusku politiku u opšte na Balkanu, vodjenu u prošlosti. Potražimo logiku dogadjaja, da bi razumeli celokupnu rusku politiku u Bugarskoj, Crnoj Gori, a naročito rusku politiku u Srbiji, kojoj verno služi Nikola Pašić.
Prva najbliža i najmanje otporna tačka za izlazak Rusije na Sredozemno More bio je turski Carigrad sa Solunom. Na njih je bacio svoje oči, kao što pomenusmo, još Petar Veliki, kao na ključ Evrope od Azije. Na njega Rusija odavna izgleda. Prema tome vrlo je pojmljivo, koliko je u prošlosti svaki pokušaj od strane balkanskih naroda da se oslobode Turaka i stvore mladu i kulturnu državu pretio opasnošću ruskim interesima na Balkanu. Za to je i svaki raniji pokret balkanskih naroda u celji oslobodjenja od Turaka, ili docnije zarad uvećanja svoje teritorije na račun Turske, Rusija neprijateljski gledala. Jer takvu jednu državu, koja bi sprečila Rusiji ostvarenje njenih planova na Balkanu, Evropa bi čuvala i štitila od Rusije, kao što to radi čak i sa samom Turskom.
Ako je Rusija takve pokrete na Balkanu koji put i štitila, činila je samo tada, kada su njoj u prilog išli, da joj olakšaju uspeh u zapletima sa Turskom. Kako je sa Turcima stupala u dobre odnose, odmah bi te narode napuštala, pa bi protivu njih čak i radila i Tursku pomagala da ih uguši. Ugovorima o miru sa Turcima predavala bi te narode na milost i nemilost Turaka, ne učinivši za njih ama baš ništa.
Medjutim Rusija je bila vrlo surevnjiva na svaku pomoć, koja bi balkanskim narodima dolazila ili mogla doći ma sa koje druge strane, ne s toga što bi ona bila zadahnuta osećajima humanim pravde i milosrdja prema svojoj braći po krvi i veri, već iz razloga što nije htela nikome da dopusti, da sa tim narodima dodje u dodir, da ih osvesti i na oslobodjenje pokrene. Da bi sebe u tom pogledu potpuno obezbedila, ona je sa Turskom pravila i ugovore, po kojima je dobivala patente, isključivo pravo zaštite pravoslavnih hrišćana u Turskoj, isključujući na taj način sve ostale evropske sile, da se mešaju u poslove turskog carstva, koji se odnose naročito na balkanske narode. To pokroviteljstvo dakle uvek je zadržavala za sebe.
Pa jesu li hrišćanski narodi u Turskoj carevini imali otuda kakve koristi? - Nikakve!
Ko god dobro poznaje istoriju grčkog ustanka i rad zvanične Rusije u njemu, a naročito istoriju srpskog ustanka, rad ruskih konsula za vreme Karagjorgja i Miloša, a naročito 1813-tu godinu, taj će biti potpuno uveren, da je svo ovo više nego istina. Tome će jasno biti, zašto Rusija pomoću Ipsilantija i Kapodistrije grčki ustanak najpre sprema, da ga odmah zatim, kako on dobija ozbiljan karakter, svim silama ometa i ugušuje. Stvar prosta. Rusija se spremala za silazak za Carigrad, sticajem okolnosti morala je tu svoju nameru odložiti i haos u Turskoj više joj ne treba. Naprotiv još ga se plaši. Kad se to zna, neće biti teško razumeti, zašto su ruski konsuli u Srbiji za vreme Karagjorgja bili protivni njegovom radu, i Karagjorgja zavadjali sa vojvodama; zašto je zvanična Rusija kao pobedilac Napoleona, dozvolila da Turska ponovo udje i pregazi Srbiju. Tada će biti i suviše jasno, zašto su ruski konsuli Karagjorgja nagovarali da ostavi Srbiju Turcima a sam da predje u Austriju, odakle su ga domamili u Hotin i tu nekoliko godina držali kao sužnja, da ga najedanput sami pošiju u Srbiju da Miloša ometa u poslu oko oslobodjenja Srbije.
Vrlo živu akciju oko oslobodjenja sviju još potlačenih naroda na Balkanu preduzeo je bio pokojni Knez Mihailo. U tom poslu stupio je u veze sa Francuzima i Englezima. On je se spremao, da ostvari Veliku Srbiju i oslobodi Bugare. Knez Mihailo bio je ubijen. Ko ga je ubio? - Ko ne zna rusku politiku na Balkanu, on kaže Austrija; ko je zna, i u njoj je učastvovao, i on kaže Austrija. A ko je dobro zna i vidi, a u njoj nije učastvovao, on tako ne govori. Knez Mihailo pao je kao žrtva patriotskoga rada, koji je bio protivan ruskim interesima na Balkanu. Neki od učasnika u tome ubijstvu, koji su bili prinudjeni napustiti Srbiju, otišli su u Rusiju i tamo su obdareni bogatim poljskim imanjima.
Svoju sebičnu politiku prema Srbiji Rusija je najbolje ispoljila na Berlinskom Kongresu. Natutkana od Rusije, Srbija je upala u rat sa Turskom i ovu omela. Kad je došlo do deobe Turskog Carstva, Rusija je i rukama i nogama radila da Srbija ne dobije ništa, a Bugarska sve. Tako, Rusija na Berlinskom Kongresu stvori Bugarsku, a od Srbije ote Bosnu i Hercegovinu i predade je Austriji, da je čuva od Srbije. Plašeći se Rusije i njene saveznice Srbije, Evropa predade Bosnu i Hercegovinu Austriji, da ih čuva od Rusije.
Tako dakle, Rusija na Berlinskom Kongresu stvori rusku guberniju - Bugarsku. Granica Rusije bila je upravo samo na nekoliko kilometara od Carigrada, ali je ona opet zato gledala, da je što bliže Carigradu primakne a po tom i Solunu. Toga radi otpočela je bugarsku - upravo svoju - propagandu u Makedoniji. I uspela je. Za nepunih nekoliko godina prisajedinila je Bugarskoj Istočnu Rumeliju.
Tako stvorenoj bugarskoj državi, a ruskoj balkanskoj politici, najozbiljniji suparnik bila je, kao što smo videli, Srbija. Kuda se god ruska politika na Balkan krene, sreće se i sudara sa Srbijom. Kuda god Srbija na Balkan i pomisli, udari na ruske interese i bugarsku državu. Srpsko-bugarski rat, kojim je Srbija pokušala, da omete ruske planove, bio je veliki udar za zvaničnu Rusiju i njenu balkansku politiku. Od Berlinskog Kongresa, stvorene bugarske države a naročito tog kobnog rata i još pojave srpske propagande u turske zemlje Rusija je prosto pobesnela.
Da bi Srbiju sprečila i za svaku akciju onemogućila protivu svojih interesa na Balkanu, Rusija ni ranije nije birala sredstva, a sada još manje. Ja ne mogu ovde ulaziti u sve detalje ruske zakulisne politike u Srbiji. To bi bilo pisati celokupnu istoriju novijeg vremena srpskog naroda, u svima njenim podrobnostima. To ostavljam srpskim istoricima, koji pišu istorije a o politici ni pojma nemaju, ili poltronski fakta izopačavaju. Ja ću ovde izložiti samo ono što je glavno i što će bolje objasniti samu stvar, kojom se bavim. Izložiću samo glavna svima poznata fakta, koliko da čitaoce na sve potsetim.
Srbiju je trebalo uopšte učiniti nesposobnom za svaku akciju na Balkanu. Da onemogući svaku akciju Srbije na Balkanu, Rusiji je bilo ostalo dvoje: Da skine Obrenoviće, a posle da uništi i Srbiju.
Pre bugarskoga rata Srbija je bila jaka. Narod moralan, patriot i ekonomski vrlo napredan. Država bez dugova. Obrenovići vrlo mudri i rodoljubivi i kod naroda vrlo omiljeni. Uništiti dakle Obrenoviće a sa njima i Srbiju nije bila laka stvar. Ali su Rusi uz pripomoć rodjenih sinova ojadjene Srbije vrlo dobro taj posao izveli.
Najveći strah zadavali su Rusiji patriotski Obrenovići. Njih je trebalo iz Srbije ukloniti pa zatitn i Srbiju uništiti. I Rusija je legla na posao. Kao i ranije protiv Karadjorgja i Miloša, tako je i sada gledala, da iskoristi sve i svaku unutaniju pojavu u Srbiji. Ranije je protiv Karagjorgja bunila vojvode; Miloja Gjaka, Petronijevića i Vučića protiv Miloša. Sad joj je trebalo takodje nešto novo naći i nekoga buniti.
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina javljaju se radikali. Ta pojava bila je dobro došla Rusiji. Oni će pomagati radikale u traženju sloboda a glavno ometati Srbiju i Obrenoviće u nacionalnom radu. U Srbiji će biti zbog novih Petronijevića i Vučića haos pod firmom unutarnje borbe naroda za svoja prava protiv tiranskih Obrenovića; a Rusija prikrivena iza ledja radikala i pod njihovom firmom preduzimaće sve što bude nužno i protivu Srbije i protivu Obrenovića. I tako od prve pojave radikala oni su ih prigrlili, a od prvih pokušaja radikalskih da se na koga oslone, potražili su zvaničnu Rusiju. Ta borba radikala i Rusa protiv Srbije bila je čas otvorena, čas prikrivena, kako je kad trebalo; kad bez uspeha, kad sa uspehom, dok se najzad nije svršila sa tragedijom Obrenovića, a neće dugo trajati i potpunim porazom Srbije. (Nastaviće se).

(Nastavak).
III.
Rad zvanične Rusije u najnovije doba u Srbiji - uništenje srpske države na Balkanu.

Pre no što predjemo na izlaganje ovoga dela zvanične ruske politike, kojoj služi Pašić sa radikalima u Srbiji i Balkanu, moram unapred izjaviti, da ceo gore izloženi rad ruske politike nije nikada ni prestajao, a da je ovo što dalje izlažem prosto produženje izvodjenja jednog i istog starog ruskog plana, koji od deset godina pa na ovamo postaje samo odredjeniji i osetniji, jer se primiče svome kraju. To je upravo treći deo rusko balkanske politike. Prvi je bio stvaranje Bugarske. Drugi uništenje Obrenovića i onaj treći do pola već izveden, uništenje srpske države. Na to naročito udaramo glasom i podvlačimo. (Evropski rat - najbolji je tome dokaz. - Op. ur.).
Niko u politici ne gubi vreme. Taj specijalitet ostavljen je nesrećnoj Srbiji i njenim patriotskim radikalima - ruskim agentima. I ruski državnci razumu dobro politiku. Kad 200 godina nisu mogli da izadju na Belo More, Rusi su pokušali da izadju na Tihi Okean. Probudjen i potpomognut od Engleske i Evrope Japan uništi i tu rusku nadu. Suznim očima Rusi opet pogledaju put Carigrada i Soluna. Najprirodniji način da Rusija dodje do Carigrada bio je i bio bi, da se sa Austrijom sporazume o podeli Balkanskog Poluostrva. Da, al Evropa to ne da. Posle najnovijih dogadjaja na Balkanu ni Austrija ni Nemačka to više ne bi htele. Evropa ne da što bi preko Austrije na Sredozemnom Moru Nemačka sišla na Malu Aziju a preko Carigrada i Persije Rusija sišla na Indiju. Ravnoteža svetska ode bestraga, a Indija postade pitanje vremena. Ostaje dakle, da silom uzme Carigrad. Ali to je tek najopasnije. Pa šta joj onda ostaje? - Političko lukavstvo. Jest, al kako i s kim?
Sa Bugarskom ne može Rusija više nikakve kombinacije za sada da izvodi. Ferdinand, taj inozemac, neće a i nesme. Odavna, i bez pomisli na povratak u smrtonosni zagrljaj svojoj spasiteljici, Bugarska plovi po evropskim vodama. Svaka pomisao Bugarske na povratak k Rusiji zgrozi Ferdinanda. On čuva svoju krunu od severnog vetra, a ladju Bugarske upravlja daleko od obala ruskih i čvrsto drži krmu, da ladja ne zaluta. Šta je dakle sad ostalo Rusiji? Da se ukloni Ferdinand kao i Obrenovići? - Ne može. Evropa će poslati drugoga. Posle, Ferdinand je Evropin čovek. Skinuti njega, znači podići protivu sebe svu Evropu i ugaziti u rat. Najzad Rusija je i suviše kompromitovana takvim avanturama. Evropa drži Ferdinanda, a probudjeni Bugari trpe i čuvaju. Rusija ga mami, a Ferdinand bega. Teška situacija!
Izgubiv tako nadu da preko Bugarske, kakva je sada, dodje do Belog Mora, Rusija se seti svojih starih i vernih slugu radikala i njihovog vodje Nikole Pašića. I ona smisli, da vernim uslugama Pašićevim preko radikala dotuče Srbiju i preda je Bugarskoj u uniju. Pašić i njegovi radikali, koji su tako verno do sad služili interesima zvanične ruske politike na Balkanu, hoće a i umeće da izvedu i poslednji čin veliko-srpske tragedije, jednim udarom dve muve ubiju, - Srbiju dotuku i predadu je Bugarskoj, a zatim i Bugarsku sa Srbijom predadu Rusiji na dar. Na tome dakle treba sada raditi. Ta velika misija poveriće se radikalskom vodji Nikoli Pašiću a ruskom balkanskom agentu i on će je uz pripomoć svojih prišipetalja izvesti. I Nikola Pašić leže na posao.
Za taj posao u pola je spremljen i teren. To su ranije ruske tekovine, koje je od dvadeset i više godina u društvu sa Pašićem i njegovim radikalima zvanična ruska politika u Srbiji spremila. Taj teren treba još i bolje uradili, - Srbiju treba potpuno korumpirati. Već od dvadeset i više godina kako Pašić ovaj deo ruske politike s planom i sistematski izvodi. Uz pripomoć Pašića Rusija je u Srbiji stvorila jedan neverovatan haos. Činovništvo iskvareno i pusto, narod ekonomski osiromašio i moralno propao, partijska podvojenost i ogorčenost dostigla stepen paroksizma, a špijunaža na sve strane i opšte nepoverenje. U Skupštini nerad i opstrukcija, a u vladi kradje, grabež i moralni smrad, - u opšte jedno stanje bedno, od prilike onako kakvo je ruska zvanična politika nekada stvorila u Poljskoj pred podelu ove.
Ovako je u unutarnjoj upravi zemlje, a u spoljašnim odnosima još i gore. Srbija, kao država, u Evropi i ne postoji. O njoj niko ne vodi računa. Njenog Vladaoca ne znaju ni da živi, niti ih se on tiče. Vrata mu svuda zatvaraju. Ostavljena tako i bez zaštite, Srbija izgubi Bosnu i Hercegovinu, koju Izvoljski još u napred obeća Erentalu. Ko bi još i pomagao zemlju, čiji prvi ministar u službi ruskoj radi, a Kralj se ni u šta ne meša, da Srbija predje u ruke Rusije i Ruse dovede na Bosfor. I Srbija gubi, sve. Ona je za navek izgubila mogućnost da se podigne. Nekada moralno i vojnički jaka, sada moralno upropašćena a vojnički demoralisana i gotovo uništena. U vojsci stariji goni mladjega i stvara mu krivice, a mladji prezire starijeg i ne sluša ga. Nekada finansijski vrlo bogata, sada prezadužena, a bez para i izvora. Sama država svoj rodjen narod pljačka, a da u tom uspe ne bira sredstva. Nekada ekonomski napredna, sada unazadjena. U opšte u svakom pogledu iscrpljena i učmala, ona broji svoje poslednje dane.
Srbiju treba još više moralno dotući a zato se mora što više finansijski opteretiti. I pregli su na posao. Od dve godine na ovamo zajmova sve više, poreza sve veća a deficiti sve krupniji.
Prema ovakvom stanju stvari, dakle, nikada povoljnije prilike da sa izvrši ta zamisao ruska, - da se Srbija uništi. Uz to još i nikada pogodniji momenat za to, na vladi je u Srbiji ruski agenat Nikola Pašić. I Pašić je legao na posao, da izmedju Srbije i Bugarske stvori personalnu uniju i tim Rusija postigne krajnju svoju cilj sa Srbijom. Srbija će tada politički biti potpuno uništena kao država i prisajedinjena Bugarskoj kao njena provincija. Tim faktom Rusija će postići i drugu svoju cilj, Bugarsku bi Srbija osnažila, pa zatim pošla dalje. Tada bi Nar. Skupština u Beogradu i Narodno Sobranje u Sofiji izglasalo za zajedničkoga Kralja, 'parlamentarnog Kralja', a on bi uzeo za svog prvog ministra opet - Nikolu Pašića. Ruski uticaj na Balkanu ponovo bi se učvrstio. Na Balkanu bi tada bio otvoren nov ruski filijal - Srbija i Bugarska. Parlamentarni Kralj bio bi strogo ustavni Kralj i po naredbi iz Petrograda nebi se ni dalje ni u šta mešao, a Pašić bio bi i dalje strogo 'ruski čovek' i radio bi opet sve što zvanična Rusija zahteva. Ovako stopljene Srbija i Bugarska išle bi na Balkanu ruku pod ruku. Pašić bi i dalje sa svojim radikalima, kao ruski poverenik, produžavao započeti i povereni mu posao, da jednog dana, kad za to dodje zgodan momenat, obe zemlje udju u sastav i obim velikog ruskog carstva, koje odavna za njima gladuje. I tako bi Rusija upola ostvarila svoj dvesta godišnji san.
A Evropa? - Evropa bi se našla pred svršenim činom, i jedino što bi joj ostalo bilo bi da se u čudu krsti Pašićevom lukavstvu i ruskoj podvali. Protiv naroda i njihovih želja ništa se ne može; stvar je svršena legalnim putem, a čin je već odigran.
Kao što se vidi, plan je odličan, a Pašić u njemu stalno napreduje. No i ako stvar vrlo povoljno stoji sa Srbijom, pri svem tom ima drugih smetnja, koje ostvarenju toga plana ozbiljno stoje na putu. Te smetnje jesu: Knez Nikola i Kralj Ferdinand. Stvar je prosta. I njih treba po starom ruskom načinu ukloniti. I zvanična Rusija ukloniće ih. Ali i za to treba nekoga, ko bi se i toga posla primio. Pa ko će taj drugi biti nego opet stari agenat ruski i verni sluga njihov Nikola Pašić. I Pašić stupa ponovo, da odigrava i dalje svoju crnačku ulogu. Da bi i taj deo ruske politike izveo kako valja, i Rusiju priveo jedan korak bliže ka ostvarenju njenih planova na Balkanu, Pašić osniva 'Slovenski Jug'. (Nastaviće se).

(Nastavak).
IV.
Pojava Slavenskog Juga.

I 'Slavenski Jug' bi osnovan. Javna svrha za naivne članovе 'Slavenskog Juga' biia je, da se svi Jugoslaveni tobožnje duhovno zbliže i protiv navale germanske u političko jedinstvo pripreme. On je imao svrhu, da širi ideju zajednice jugoslavizma u Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Slovenačkoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Zastrašivajućim načinima uticalo je se na dušu članova jugoslavenskog kluba, da se što ozbiljnije predstavi opasnost, koja jugoslavenstvu preti od nemštine, i na taj način što praktičnije predstavi potreba njihovog duhovnog jediinstva. U samoj stvari išlo je se poglavito na to, da se nacionalna svest kod Srba u Srbiji što više oslabi i pripremi za stapanje u političko jedinstvo sa Bugarskom.
Tajna svrha toga kluba, pak, bila je sasvim druga. I ona je se sastojala u ovome. Kad se ideja o potrebi zajednice jugoslavenstva useli u dušu mladih ljudi i predstavi kao nasušna potreba i jedini spas jugoslavenstvu od nemštine, onda će se pristupiti pravom cilju. A to je bila tajna svrha Pašićeva i zvanične Rusije. Knez Nikola u Crnoj Gori, a Kralj Ferdinand u Bugarskoj predstaviće se tim egzaltiranim mladim ljudima kao jedine smetnje ostvarenju jugoslavenske ideje političkog ujedinjenja, i njih treba skinuti sa političke pozornice. Eto to je ta agentska tajna i mudrost koja večito iz Pašića ćuti. Tu potrebu umeće Pašič, opet preko svojih ljudi, useliti usijanim glavama u dušu, kao preku potrebu za ostvarenje tog velikog zadatka 'svih ujedinjenih jugoslavena'. Taj zadatak izvršiće prema prilikama ili sami članovi jugoslavenskog kluba ili najzad ma ko drugi pod najam uzet. Lako je. Naćiće se.
Tako je i bilo. Kada je javna svrha jugoslavenskog kluba učinila svoje u zapaljenim glavama njegovih čianova, plan o uklanjanju Kneza Nikole i Kralja Ferdinanda sa političke pozornice bio je odmah iznet. Tu se govorilo čak i o austrijskom carstvu, jer, za Boga ljudi, Jugoslaveni ne mogu imati tri Kralja i jednoga Cara. Njima je dobar i jedan jedini 'parlamentarni Kralj'.
U samoj stvari ceo rad jugoslavenskog kluba u austrijskim zemljama bio je samo prosto prašina bačena svetu u oči, da se vlasi ne sete glavne svrhe - tajne ruske politike i njenog pravog agenta u Beogradu Nikole Pašića. Sve još što bi se za tu akciju u Austriji preduzimanu moglo pretpostaviti bilo bi, da se Austriji htela dati briga na njenom domu u onom momentu, kada je ujedinenje sa Bugarskom imalo biti proglašeno, kako ga ona, na svom domu zabrinuta, nikakvom akcijom na Balkanu nebi mogla ometati.
Interesantno je, da sti članovi tog kluba mahom bili opet ljudi od 29. maja i tome podobna lica, svi članovi radikalne partije. Da bi se, dakle, izveo gornji zadatak ruskih državnika, otpočeta je prvo novinarska kampanja protiv Kneza Crne Gore u Srbiji, a Kralja Ferdinanda u Bugarskoj. Jednog su nazivali tiraninom, drugog izdajicom svoga naroda. Tim je se htelo, da se spremi najpre javno mnenje i ti ljudi kod naroda omrznu, a pred Evropom izobliče, onako isto kao i nesrećni Obrenovići, pa kad narod, tobož ogorčen, pokuša kakav atentat, da stvar sama po sebi izgleda vrlo pojmljiva i opravdana.
Kad je to sazrelo, onda je preduzeta i akcija. (Svršiće se).

(Svršetak).

- - Pohvataše bombe na Cetinju, a buntovnike u Kolašinu - - Pohvataše bombe u Ruščuku i Sofiji, a na beogradskoj stanici i Caribrodu smucaju se neki sumnjivi ljudi, što love kralja.
Sve što se u Srbiji radilo, rasplinulo se kao magla na vetru. Traga mu nema. Al u Crnoj Gori istragom utvrdiše, da je sve poteklo iz Slavenskoga Juga, a u Ruščuku utvrdiše, da je uhvaćeno lice nekakav ruski oficir. I Slavenski Jug oglasiše da ga ukidoše, al ga samo preseiiše; te na istom mestu ostadoše i dalje svi stari ruski agenti.
Svaki će se sada zapitati, pa zašto zvanična Rusija smatra Kneza Nikolu u Crnoj Gori kao smetnju svojim planovima? Prosto sa toga istog razloga, sa koga su smatrali i Srbiju sa Obrenovićima. Dokle god Knez Nikola i njegova porodica budu u Crnoj Gori, Crna Gora će kao slobodna srpska zemlja pod mudrom upravom služiti Srpstvu kao stožer, oko koga će se nade Srpstva skoncentrisavati. Padom Srbije pod Bugarsku oči Srpstva uprle bi se na Kneza Nikolu, kao jedinu kotvu za spasavanje. A Knez Nikola je mudar. On bi to umeo i iskoristiti. U zgodnom momentu, a uz pripomoć Evrope, on bi mogao potpuno osujetiti ruske planove na Balkanu, kao što su to radlli i pokojni Obrenovići. Parlamentarni Kralj, koga je Rusija u Srbiju poslala da se ni u šta ne meša, kao bugarski Kralj otišao bi u Sofiju i srpski narod ostavio. Srpski narod silom okolnosti okreće svoje poglede ka Cetinju i tuži za izgubljenom slobodom. Taj mudri Nikola lako će onda od Crne Gore stvoriti pijemont Srpstva. A Evropa? Ona prema poslednjim dogadjajima na Balkanu sada jedino i računa na Kneza Nikolu, da od Crne Gore, ako bude moguće, stvori bedem Rusiji i Austriji u zgodnoj prilici.
Prema tome taj Nikola je opasnost za ruske planove na Balkanu. On je mali, ali i Srbija je bila mala pa je opet Rusiji čuda počinila. Njega treba izbrisati, pa na mesto njegovo i njegove familije poslati Crnoj Gori za Kneza kakvog princa parlamentarovića. Oni će i tamo biti parlamentarni, a iz Srbije će im se poslati u indat kakav radikalski Pašić. Taj princ parlamentarović, daleko od toga da bude sa toga mesta smetnja ruskim planovima, biće im baš od pomoći. Od Crne Gore on neće tako mariti da pravi pijemonat Srpstva, a medjutim pomagaće ruske interese na Balkanu, i koliko toliko čuvati ih od Austrije; a u svako doba moći će se na korist Rusije upotrebiti. Eto zašto zvanična Rusija kidisava na Kneza Nikolu.
Zašto, pak, Rusi smalraju Kralja Ferdinanda kao smetnju njihovim planovima na Balkanu, vidi se iz cele sadržine ovoga napisa. Ferdinand nije ruski čovek. On čuva Bugarsku od Rusije za račun Evrope. Da je on ruski čovek Rusija nebi ovu svekoliku muku ni mučila. Unija Srbije sa Bugarskom pod Ferdinandom po sebi se razume, da nebi bila ni od kakve koristi po zvaničnu Rusiju, kad bi tu uniju baš i Evropa odobrila. Jer ceo ovaj posao za to bi se i izvršio pod 'parlamentarnim Kraljem' da se ulazom Srbije u sastav Bugarske Kraljevine kao njene provincije maskira glavna svrha – uništenje srpske države. A potom da pod 'parlamentarnim Kraljem' koji bi ostavio odrešene ruke svom prvom ministru Pašiću obe udju u sastav Rusije, ako ne i po imenu a ono u stvari. Pod Ferdinandom dakle izvesti ovaj posao prosto je nemoguće, jer ako bi se i uspelo, morao bi se i Ferdinand na ma kakav način ukloniti. Eto zato i Ferdinanda treba još za vremena preko Srbije ukloniti.
Centar dakle ruske politike nije više u Petrogradu. Ministarstvo inostranih dela zvanične Rusije preseljeno je u Beograd, a njemu protivu svoje otadžbine verno služi prvi ruski agenat Nikola Pašić sa svojim radikalima.
Rezime svega dosad izloženog jeste: Da je Srbija na pragu svoga uništenja, jer to hoće Rusija. Da na tome radi njen prvi ministar Nikola Pašić sa svojim radikalima, neumornim savetnicima parlamentarnog Kralja.
A kad Pašić u ovome uspe, Rusi će mu u sred Beograda za ovo izdajstvo svoga naroda podići spomenik, na kome će velikim slovima biti ispisane čuvene reči Bogdana Hmeljnickog: 'Volim više pod Cara rosijskog slavjanskog bacati svoj narod, nego sa njm živeti u slobodi'.
A šta je sa Evropom? I ona je na muci. Prema ovakvome stanju stvari ona se nalazi u velikoj nedoumici šta da radi. Ta nedoumica i zebnja od Rusije učinila je, da je Srbija izgubila Bosnu i Hercegovinu, a Austriji priznala aneksiju. Odobriti aneksiju Austriji, znači povećati je i na štetu Еvrope pustiti i nemački 'drang nach osten'. A dati Srbiju Bosnu i Hercegovinu sa Pašićem na čelu, pa zato još i ratovati, znalo bi dovesti Rusiju korak bliže Carigradu i potpuno zatvoriti prolaz Austriji na Balkan, da bar koliko toliko brani Evropu od Rusa. Od dva zla Evropa je izabrala manje, - dala je Bosnu i Hercegovinu Austriji. Bez rata Crnoj Gori takodje nije mogla dati Bosnu, a sa ratom, u slučaju uspeha, Rusija to nebi dozvolila, jer bi tim u pola bilo izvedeno ujedinenje Srba. A to je bauk zvaničnoj Rusiji.
Kad se dakle, sve dosad izloženo dobro rasmotri i prouči, lako će čitaoc protumačiti mnoge i mnoge dogadjaje političke u najskorijoj prošlosti, kao i one koji se danas pred nama odigravaju. Tada će mu biti jasno, povlačenje srpske propagande iz Solunskog Vilajeta, ustupanje Manastira Dečana Rusima, bombe i bune u Crnoj Gori i bombe u Bugarskoj. Tada će mu biti jasno, zašto je Kralj Milan pravio tajne ugovore sa Austrijom, i zašto se pogovara o nekakvom tajnom ugovoru Kralja Ferdinanda sa Austrijom. Tada će mu biti jasno zašto je princu Djordju oduzeto nasledje na Presto, kad je bio nosilac ideja rata protivu Austrije za Bosnu i Hercegovinu. Tada će mu biti jasno, zašto je Pašić, da bi se oprao pred srpskim narodom za gubitak Bosne i Hercegovine, a pred Rusijom opravdao sebe zbog struje narodne da se sa Austrijom ratuje, tražio koaliciono ministarstvo i predsedništvo ustupio Stojanu Novakoviću. Tada će biti jasno, zašto je Rusija tu skoro tražila od Bugarske, da joj ustupi Varnu za ratno pristanište. Tada će mu biti jasno i mnogo što šta drugo pa i tople cetinjske zdravice od strane Francuza.
Tada ćeš narode srpski i ti razumeti šta tvoju otadžbinu čeka od radikala i njihovog vodja Nikole Pašića.
Eto takvim radom, narode srpski, Pašić je doveo tvoju otadžbinu do propasti. Njoj je kucnuo poslednji čas. Ropac je tu. A Pašić joj satanskim osmehom pali sveću.
Ovim završavam narodu srpskom svoj ekspoze, da ako mu otvorim oči da vidi kuda ga Pašić sa radikalima vodi.

I dalje tako je išlo. Od ruske vlade insciniran 'Slav. Jug', koji se kasnije pretočio u poznatu 'Nar. Odbranu', inscenirao je i sarajevski atentat. Srbija je čekala na ordre Rusljine, hoće li baciti rukavicu Austriji i zagaziti u rat kad je taj ordre ruska diplomacija izdala, gurnula je nesretna Srbija u svjetski rat kao pionir ruskih interesa i njihove niske carističke kamarile.
Srbija, ta mala državica, ispalila je u ovom svjetskom ratu prvu pušku kao avantgarda Rusije i dovršila ono, što je u ovoj brošuri historijskim faktima obrazloženo - svoje vlastito uništenje.
Tragedija Srbije je plod ruske politike, koja tamo od ubojstva kneza Mihajla pa sve do avgusta 1914. godine provodi sistematski nutarnje i vanjsko krvarenje te nesretne zemlje. Zaista, svjetski rat, u kojem je Rusija Srbiji dodijelila ulogu provokatora, daje ovoj brošuri nepoznatog ali dalekovidnog srpskog bivšeg diplomate pravo, da bude aktuelna i savremena.
Beogradske Novine, 275-291/1917.

Ministarske krize u Srbiji.
_{Uzroci narodne nesreće.}

Kao što je nekada bilo država, u kojima sunce nije nikad zalazilo, tako je u poslijednje vrijeme postojala jedna država, u kojoj ministarske krize nisu nikad prestajale. To je bila Srbija.
29. maj 1903. god. donio je Srbiji samo-postavljenu 'revolucionu' vladu sa predsjednikom ministarskog savjeta Jovanom Gj. Avakumovićem, ali odmah iste godine politički se kabinet mijenja i za predsjednika vlade, 22. septembra, dolazi general Sava Grujić. U medjuvremenu od 29. maja do 23. septembra, mijenjaju se četiri ministra iz kabineta, a 30. novembra još jedan daje ostavku. U stvari, od 29. maja do konca decembra 1903. god. Srbija je imala tri vlade, t. j. svaka je vlada živjela prosječno po dva mjeseca!
26. januara 1904. radja se već nova vlada sa predsjednikom ministarstva generalom Savom Grujićem i ministrom spoljnih poslova Nikolom Pašićem. To je bila tako zvana: 'jaka vladа'. Živjela je 9 mjeseci i 33 dana! Nu, i pored sve 'jačine' ona je morala da padne 19. novembra 1901. godine, kada je za predsjednika ministarstva došao Nikola Pašić.
16. maja 1905. godine došla je samostalsko-radikalska vlada, čiji je predsjednik ministarstva i ministar unutrašnjih djela bio Ljuba Stojanović, a već 23. maja istupa iz kabineta njen ministar pravde. 30. jula, opet 1905. god. dolazi na upravu zemlje čist samostalsko radikalni kabinet sa predsjednikom ministarstva Ljubom Stojanovićem.
1. marta 1906. godine dolazi vlada čisto radikalna, sa predsjednikom vlade Nikolom Pašićem.
30. maja dolazi opet Pašić sa još u većoj mjeri rekonsiruiranim kabinetom.
30. marta 1907. god. opet Pašić sa sasvim reduciranim kabinetom.
11. jula 1908. god. dolazi kabinet Pere Velimirovića. Za njim patriotski kabinet Stojana Novakovića i Ribarca.
12. oktobra 1909. godine dolazi na vladu koalicioni kabinet, pa onda opet Pašićev.
23. juna 1911. god. kabinet dva Milovana Milovanovića.
18. jula 1912. godine Trifkovićev kabinet, a za ovim opet patriotski.
Za ovim opet, u kratkim razmacima, Pašićev, patriotski, pa opet Pašićev kabinet.
Dakle osamnaest kabineta za deset godina, ili gotovo dva kabineta godišnje!
To znači, da je Srbija za posljednjih deset godina bila u neprekidnjm krizama ili da je, u stvari, bila u jednoj dugačkoj krizi, te, sasvim prirodno, nije ni bila u mogućnosti da stigne, da svoju unutrašnju politiku sredi i konsoliduje, a o spoljnoj ne treba ni govoriti. Ona je u mjesto nje vršila izbore. Tako je u kratkom razmaku srpska skupština pet puta raspuštana, a srpski su se ministri nalazili na izbornim agitacijaima i u najsudbonosnijim časovima, kad bi morali da budu u prijestonici, da bar od prijestoničkog gradjanstva doznaju, šta se dešava van Srbije!
Srbija se dakle nalazila vječiio u krizama, a partijske su borbe došle do vrhunca. Radikali su u tome bili predvodnici. Posijednjih deset godina ko nije bio radikal, nije uopšle bio smatran Srbinom ili patriotom; srbizam se ispoljio u pašićizam. To i jeste glavni uzrok tolkim krizama a prema tome i nesreći; koja je zadesila cio srpski narod, kao logičnoj posljedici svega toga.
Evo šta je o tom nedavno javno izjavio jedan ugledni srpski gradjanin:
- Hoćete da znate za prilike u Srbiji, naročilo za radikalska djela posljednjih deset godina? Evo da vam ukratko kažem: Nezapamćena jagma narodnih para; razni basnoslovni provizioni i apanaže; nezapamćena trgovina sa koncesijama; satiranje narodnih šuma; napuštanje željezničkih pruga i gradjevina; basnoslovni zajmovi; nevjerovatne dijurne; nagrade i pomoći radikalskim pristalicama, itd., eto... to su prilike u Srbiji i radikalska djela za posljednjih deset godina. A spolja?
U posljednjih pet godina ugasiše svojom vratolomnom ludom politikom stotinama hiljada srpskih ognjišta, zaviše cio narod u crno, pa ga u posljednjem momentu napustiše, ostavljajući ga na milost i nemilost neprijatelju, porušivši prije toga sve, što je znojem srpskog naroda sagradjeno! Na posljetku evo, u savezu sa Italijom, hoće da unište i posljednje oslatke srpske muške snage za tudjinske interese! Eto, to je radikalska politika spolja! Ne, u svjetskoj istoriji se - svršava taj ugleni srpski gradjanin - ne zna, da je bilo vlade, koja je nevještije vodila državnu politiku od srpske vlade, niti da je jedan narod doživio takvu sudbinu kao srpski narod! Državna katastrofa je logična posljedica kako njenog unutrašnjeg političkog rada, tako i spoljnog. Svuda samo prost, uski, grabljivi, neizlječivi radikalski interes, koji je vazda sa vrhova državnih korumpirao narod srpski, zavadjajući ga i drsko ga lažući. - Srbin demokrata.
Beogradske Novine, 288/1917.

Dr. Božidar S. Nikolajević:
Dve Srbije.

Od godine 1459., kada je ostatak srpske države (despotovine) potpao konačno pod Turke, pa sve do Prvoga Ustanka, g. 1804., narodni se život bješe sasvim pritajio, svuda je nastalo ćutanje i mrtvilo, sve je onijemilo i pogružilo se, kao priroda u poznu, močarnu jesen... Tmasti, olovni oblaci prekriliše nebo nad Srbijom, bez najbledjeg zračka utjehe i nade. Njive i livade opustješe, samo su još gavranovi graktali povrh njih. Bezljudna su sela trulila na sivoj izmaglici, nije se čuo žubor potoka, ptice nisu više cvrkutale. Ni pijetla - da oglasi zoru, ni zvona - da pozove na večernje!...
Ljudi su se odmetali u hajduke. Nejač, ženskadija i starci skrivali se u nedohodne zbjegove ili se pribijali uz zabačene manastire, koji su tada jedini, bili žiže i središta srpske narodne svijesti.
Teški su to bili dani, koje je naš narod preživljavao, i silna su bila iskušenja, kojima je morao odoljevati. Ali ga je vjera spasla. Kada je državna tvorevina Stevana Nemanje i njegovih potomaka propala, ostalo je u srpskom narodu ono, što nikakva fizička sila nije mogla uništiti: ostala je vjera.
Srpski je narod vjerovao, i samo tome ima se pripisati, što se natušteno nebo srpsko, koje nam je kroz čitava stolieća prijetilo vječnom tamom i propašču, počelo ipak vedriti. Zastrven dotle mrklim mrakom, vidik se stao rasvjetljivati i širiti. Zemlja se budila iz vjekovnoga mrtvog sna.
Prožet vjerom i božanstvenim samopožrtvovanjem, prenuo je Srbin. Buknuše šumadijski Ustanci, a rodoljublje i junaštvoj koje je srpski seljak razvio tada, zadivilo je cio svijet. Znameniti njemački historičar Leopold Ranke, opisujući oba naša Ustanka, ističe ih kao uzoriti primjer narodne energije, viteštva i nacionalne svijesti. Srpski narod je pod Karagjorgjem i Milošem, u cjelokupnosti svojoj, ispoljio karakterne crte i vrline, koje se sretaju samo u istoriji klasičnih Jelina i Rimljana…
Docnije, na žalost, te vrline sve više su se gubile, osobito po varošima. U seljačkoj masi one su se još i očuvale, te od vremena do vremena urodiše jedrim plodom (u Balkanskom Ratu, na primjer); ali su kod inteligencije bivale u toliko redje. Usjevi, koje naši pretci sijahu prije stotinu i više godina, dali su ovdje mršavu žetvu. To potiče otud, što naše varoško stanovništvo nije čisto, nego je izmješano najviše s cincarskim i vlaškim elementom; a poglavito i zato, što se na zdravim i čvrstim temeljima, koje je novoj srpskoj državi bio položio njen gjenijalni tvorac Miloš Obrenović, izidala postupno jedna nesolidna politička zgrada.
Neposredno s tim obrazovala su se u toku godina dva srpska tipa. Prvi se nije još izopačio, nije postao materijalist, ni ćifta. On je iskren, otvoren, voli zemlju, oduševljava se slavnom prošlošću, vjeruje u budućnost otadzbine i vezan je za nju srcem poštena čovjeka i rodoljuba. Drugi je neistinit, pritvoran, izigrava patriotu, gleda samo svoj interes i 'laže dva cara'.
U našim se danima ovaj tip toliko namnožio, kao kad u voćnjaku progamižu gusjenice. Naročito su ga krupni dogadjaji izbacivali na površinu, ali ga je, ranije, javno mnijenje koliko-toliko trijebilo i suzbijalo. U sadašnjem ratu pak, kad je bio ugrožen opstanak zemlje, on je, koristeći se opštom zabunom i panikom, digao sasvim glavu, razuzurio se i uzeo maha.

Dok je zemlja propadala, taj tip je udešavao karabice, podvaljivao, krao i bogatio se. Srpski je vojnik na Drini jeo hleb od pijeska i mrznuo se u pocjepanim, trulim opancima, po kiši i snijegu, košen od neprijateljskih topova i domaćih boleština u podjednakoj mjeri. Bogataši Srbije vršili su tada maroderstvo nad rodjenom vojskom i u svojstvu liferanata oslobadjali se vojne obaveze. Pa ipak nijedan vojnik nije paradirao s patriotizmom. Kao što su oni činili i čine još uvijek.
Okupacija naše otadžbine objelodanila je još jasnije svu sramnu bezočnost ovih individua. Jedan dio njihov strugnuo je blagovremeno u neutralnu Švajcarsku, da pred neobavještenom Evropom simulira obeskućenu i patničku srpsku inteligenciju; drugi je ostao ovdje i uspješno pomiruje najsuprotnije pojmove: izvlači iz okupacije lijepu vajdicu, na štetu svojih sugradjana i bližnjih, i u isto vrijeme izdaje se za rodoljuba!
Kad im zderete masku s lica, zapanjiće vas moralna rugoba tih društvenih kameleona. Na jedan način, samo njima svojstven, oni dolaze i danas, kao nekad, do svih mogućnih koncesija i povlastica, puze i temenjaju pred 'nadležnima', a iza ledja ih grde, opadaju i zauzimaju stav 'patriotskih stradalnika'. Ako radite kakav pošten posao, zaslužujući nasušni hljeb sebi i porodici, oni su uvijek spremni da osumnjiče vašu ispravnost. Pljačkaju vas na svakom koraku, deru vam kožu, i sumnjičeći druge preporučuju sebe i ovdje i tamo! Ranije su bili neispravni prema slobodnoj otadžbini, pa su takvi i prema njenom sadašnjem gospodaru.
Njihi je danas puna i Srbija i Švajcarska. Uvijek im je bilo dobro, u miru i ratu. Njima je rat - brat! U Švajcarskoj, oni su se porazmještali po raznim ustanovama Crvenoga Krsta, biroima i kancelarijama, razbaškarili se u toplim zavjetrinama i ugodnim sinekurama, pa na račun onih, što ginu na solunskom bojištu, kuju planove o Velikoj Srbiji i - kradu fondove, iz kojih treba da održavaju golu dušu srpske udovice, samohrane majke, invalidi i siročad srpska. Dok ova nesrećna zemlja ne bješe još propala, od patriotske dernjave tih amoralnih kreatura niste mogli sokakom proći. Oni su sazivali patriotske zborove, bratimili se s oficirima srpskim, nosili bakljade, priredjivali bankete i t. d.
Poslije sloma državnog, oni su mudro požurili, da se dodvore i prilagode novome stanju. Pa su u tome i uspjeli brzo. Kad ih niko ne vidi i ne čuje, oni raznose glasove o izmišljeniin pobjedama, isprsuju se i patriotski se rebre pred ženama i djecom, a pred mjerodavnima savijaju grbaču, uvijek gotovi, da radi ličnoga ćara i ćelepira učine i takve ustupke, koji se kose s čašću. Njima je čak propast otadžbine prilika za zaradu. Oni su snabdjeveni svima mogućnim legitimacijama, uživaju sve olakšice, putuju raznim poslovima u Peštu i Beč. Mladi i užireni, oni su i danas 'nesposobni' za vojsku! Oni i sad 'zabušuju' i podvaljuju, kao što su nekad podvaljivali onim istim srpskim oficirima, s kojima su se grlili i cmakali, a koji sada žrtvuju svoje lijepe, idealne živote - za njih, za tu nezahvalnu, lažljivu, podlu i nitkovsku Srbiju…
Ali osim te negativne Srbije ima druga jedna, pozitivna Srbija - Srbija besmrtnih predaka naših, svijetla i moralna, nesrećna ali junačka. Ona je majka valjanih sinova. Ona je naš najljući bol i najdraža utjeha naša. To je Srbija iz naroduih pjesama, u kojoj Kosovo i šumadijski Ustanci još traju, koja još uvijek lije krv najbolje djece svoje. I možda baš zato, što je dobra i što vrijedi - možda je baš zato tako nesrećna, tako tragična!
Tragična je i nesrećna, jer je prevarena. Nju - dobru Srbiju - obmanula je rdjava Srbija; a i oni, koji su trebali da je brane – saveznici njeni - ogrešiše se o nju. Ona to vidi, i to mora da je tišti i boli.
Pa zašto se još bori? Zašto ne vrati mač u korice? Jer smatra, da bi to značilo napuštati megdan, a time bi porekla svoju prošlost, istoriju svoju. Njoj je neumitni usud istorije dosudio, da se prevarena i napuštena bori do kraja i da iskusi sva Hristova stradanja…
Beogradske Novine, 289/1917.

Neka se čuje i druga strana.

Uredništvu 'Beogradskih Novina'!
Vaš cenjeni list primio je i pustio je nekoliko raznih članaka od raznih člankopisaca u kojima se osudjuje radikalna stranka i njena vlada za propast Srbije i za vodjenje ovake politike kakva se do sad vodila i vodi. Daćete dokaza o svojoj bespristrasnosti ako pustite ovaj moj članak, kome nije cilj da brani ni radikalnu stranku ni njenu politiku, nego da ukaže i na ostale stranke u Srbiji, na njihov rad i na njihovu politiku, pa da ceo svet oceni, je li samo radikalna stranka vodila ovu politiku, i da li joj je kogod smetao da vodi takvu politiku. Ovako je ispalo po narodnoj izreci: Na kurjaka povika a lisice meso jedu.
Ni jedna stranka u Srbiji nema pravo da kritikuje i napada radikalnu politiku, a najmanje da se na nju drvljem baca, jer su sve stranke solidarno odgovorne za ovu politiku. Čast i poštovanje jednom malom izuzetku, a to je grupa Živojina Perića, koja je otvoreno i smelo propovedala drugu politiku, ali to je bila mala grupa i njena se reč u opštoj larmi, koja je odobravala Pašićevu politiku, nije ni čula.
Da podjem redom od sviju stranaka. Samostalci, najbliži po programu radikalima, u svemu su usvojili program radikalne stranke, a na prvome mestu program njene spoljne politike. Oni nikada nisu zamerali ni program ni vodjenju spoljne politike od strane radikala, a kad su god pravili s nama sporazume i koalicije nikada nisu pravili pitanja o spoljnoj politici, nego su nam uvek ostavljali odrešene ruke. U čisto samostalskom kabinetu 1905. ministar spoljnih poslova bio je Jovan Žujović, koji je redovno i u svakoj prilici pitao za savet Nikolu Pašića, što sam Žujović nije krio. Kad god su se borili za vlast - a to su samostalci redovno radili - nikako nisu za sebe tražili ministarstvo spoljnih poslova, već nekako sve privredu i gradjevina. Sve velike manifestacije u spoljnoj politici, naročito od aneksione krize do danas, koje je radikalna vlada pravila bile su redovno potpomagane od samostalaca. Samostalci su bili u svima patriotskim udruženjima, u 'Narodnoj odbrani', jednom reči ni prstom nisu mrdnuli da pokažu da se ni malo ne slažu sa spoljnom politikom Nikole Pašića. Istina je, da su se borili protivu Pašića lično, da su hteli i radili, naročito sa zaverenicima, da obore radikalnu vladu i da se sami dočepaju vlasti, ali bože sačuvaj, da bi vodili drugu spoljnu politiku, već istu tu radikalnu i Pašićevu, samo pod svojom firmom.
Isto tako imaju malo prava nacionalci da kritikuju spoljnu politiku radikalne vlade. Do duše, oni su kritikovali pojedine aktove Pašićeve politike, ali nikada ni u kojoj prilici nacionalci se nisu deklarirali kao načelni protivnici one spolnje politike, koju je u svoj program unela radikalna stranka. Da bi konkurisali radikalima oni su čak i ime svojoj stranci promenili, napravivši je od liberalne nacionalnom, samo da bi se u očima sveta prestavili kao jedini i pravi nosioci velikosrpske ideje. U praktičnoj politici, njihovi prvaci i narodni poslanici zahtevali su radi ostvarenja velikosrpskih aspiracija ono isto što i radikali, i nije bilo mitinga, na kome se nacionalci nisu utrkivali sa radikalima u isticanju nacionalnih aspiracija. U patriotskim društvima i 'Narodnoj odbrani' prvaci nacionala igrali su vidnu i aktivmi ulogu. Jedino su bili nepoverljivi prema Pašiću u vodjenju politike prema Bugarskoj, jer su tvrdili da je Pašić voljan činiti Bugarima ustupke na račun srpskih interesa. Ali kad je Pašićeva vlada primila rat s Bugarima u junu 1913. i taj je razlog otpao.
Naprednjaci najmanje imaju obraza da krive radikale i Pašića za spoljnu politiku. Oni su je iskreno, svim srcem i svom dušom odobravali. I u svojim listovima, i na političkim zborovima i u Narodnoj Skupštini. To je poznata stvar koju ne treba nikome dokazivati. Nisu li oni iz svoje partijske uprave isključili g. Perića i dr. Jovanovića, što su ovi davali izjave o spoljnoj politici suprotne mišljenju Novakovića i Braće Marinkovića? I oni su, kao i ljudi iz drugili stranaka bili u patriotskim društvima i 'Narodnoj odbrani', a mnogi od njih i dan današnji pravdaju svoje držanje rečima: 'Ko ne bi ušao u konsorciju za gradjenje velike Srbije?' Sada se mnogi od njih čine tome nevešti i hvataju za skut Žiki Periću, a ni jedan od njih, kad je Perić razvio barjak protivu rusofilstva Novakovića i Marinkovića, ni pomislio nije da pridje i da ga potpomogne.
Ovo su fakta i činjenice poznate celom svetu. Njih ne treba dokazivati jer su svakom poznate, samo valja ukazati na njih, podsetiti svet šta je bilo juče, jer to nije bilo davno, pa da su se neke stvari mogle zaboraviti.
Ja ne mislim braniti radikalnu politiku, budućnost, odnosno istorija, doneće o njoj pravilan sud, samo smatram za dužnost da je branim od osude onih, koji su je svesrdno pomagali ili onih, koji nisu imali bilo smelosti bilo istinskog uverenja da otvoreno i smelo protivu nje ustanu. Da li je radikalna politika zaista dobra, da li ona odgovara istinskim osećajima i interesima srpskoga naroda, te su je bez malo sve stranke pomagale, ili su ove to radile iz nekog računa ne znam i neću u to da ulazim, samo mogu ovo da tvrdim:
Pašić nije imao vlasti apsolutnog vladaoca, koju su nekad imali ruski carevi, pa da natera sve stranke da vode ovu spoljnu politiku koju on hoće. Niti su Pašiću priznavali njegovi protivnici genijalnost, pa u poverenju prema njegovim sposobnostima pustili ga da vodi ovaku spoljnu politiku kakvu je on vodio. Kad nije ni jedno ni drugo, to znači, da su sve te stranke i same smatrale da treba voditi tu i takvu politiku, i onda one nemaju prava da za neuspeh te politike krive samo radikalnu vladu, jer svi podjednako nose za nju odgovornost, kao što bi se u slučaju uspeha svi otimali da pripišu sebi u zaslugu što je takva politika vodjena, kao što su faktički radili 1912. i 13. godine.
Ovo ne napisah za to da odbranim radikalnu stranku, nego da ukažem na pacove, koji beže kad ladja tone, i koji sad, u ovim teškim vremenima misle na kuglice i na svoje političko rehabilitovanje, pa bacaju krivicu na drugoga za onaj isti rad koji su i sami odobravali i potmagali.
Nadam se, da će Uredništvo 'Beogradskih Novina' primiti ovo moje nekoliko reči, koje nisam iz partisanstva, već iz čiste objektivnosti napisao. - N. P. radikal.
Beogradske Novine, 296/1917.

Neka se čuje i druga strana (2).

Primili smo slijedeči dopis, kojega donosimo u cijelosti:
Uvaženi gospodine uredniče,
Molim Vas lepo, da mi dopustite, da preko Vašeg cenjenog lista odgovorim nekoliko reči piscu članka 'Neka se čuje i druga strana'.
Gospodin N. P. radikal tvrdi, da za ovu nesreću, koja je snašla Srbiju, nisu krivi samo radikali, već su za to podjednako krive - izuzev grupu g. Živojina Perića - i sve ostale partije, t. j. samostalci, naprednjaci, liberali, pa dakle i socijaliste!
Nalazim, da je takvo tvdjenje skroz neistinito i donekle tendenciozno. Od 1903. god. pa sve do naše tragične propasti, Srbijom su upravljali isključivo radikali. Kada govorim o radikalima, podrazumevam obe radikalne frakcije, kako starije radikale, tako i njihovu decu - samostalce. Obe spomenute frakcije smatram kao jednu partiju. To činim zato, što su one do pre 15-16 godina sačinjavale jednu partiju, a što je još važnije i zbog toga, što su njihovi partiski programi ostali i do danas u suštini sasvim jednaki. Što se tiče unutrašnje politike, samostalski se program razlikovao od staro-radikalskog samo u nekim sitnicama, ali u spoljnoj politici obe su se partije, ne samo teoriski već i taktički potpuno slagale. Za poslednjih 18 godina imale su te dve radikalne frakcije ogromnu većinu u narodu, pa prema tome i u Narodnoj Skupštini. Za to relativno dugo vreme oni su bili apsolutni gospodari situacije u zemlji. Radikali su sami krojili zemaljske zakone, oni su vodili unutrašnju i spoljnu politiku onako, kako su umeli i kako su hteli. Za sve to vreme njihovom radu niko nije smetao, jer u Srbiji nije bilo ni jedne partije, koja bi bila toliko velika i snažna, da ih u radu omete, a još manje da ih potiisne sa uprave zemaljske. Sve ostale partije bile su u manjini, pa prema tome nisu mogle da uzimaju učešća u upravi zemlje, već su stalno bile u opoziciji prema radikalima.
Istina, u poslednje vreme neki naprednjaci, da bi sebi osigurali što sjajniju karijeru, pridružili su se radikalima. Ali svi pravi naprednjaci, u koliko ih još u narodu ima, bili su uvek, a i sada su protivnici radikala i njihove politike. Još više to važi za liberale. Svakome je poznato, da oni za poslednjih skoro dvadeset godina nikako nisu uzimali učešća u državnoj upravi i da su bill odlučni neprijatelji radikala, kako u unutrašnjoj, tako i u spoljnoj politici. Zbog takvog držanja prema radikalima, liberale su svi smatrali kao austrofile, a neke su od njih tretirali kao austrougarske špijune! Kada se krajem 1914. god. obrazovala u Srbiji koaliciona vlada sa tako zvanim nacionalnim programon, liberali nisti hteli da udju u koalicioni kabinet, jer nisu odobravali radikalsku politiku.
Može li se posle toga reći, da su liberall potpomagali radikalsku politiku i da prema tome nose odgovornost za propast zemlje?
Još se više pisac pomenutog članka udaljava od istine, kada i socijaliste čini odgovornim za veliku srpsku nesreću. Svaki iole politički pismen čovek, ne samo u Srbiji već i na strani, vrlo dobro zna, da je srpska socijalistička partija bila najžešći protivnik radikala kako pre rata, tako i za sve vreme ratovanja. Socijalistički poslanici u Narodnoj Skupštini od uvek su oštro šibali u svojim govorima šovinističku i imperijalističku politiku radikalne buržoazije. U junu mesecu 1915. god. socijalisti su dokazivali, da će austro-ugarsko-nemačka ofanziva, koja se tada pripremala, uništiti Srbiju i da je jedini spas Srbije u tome, da se što pre zaključi mir.
Tada su radikali, naročito oni iz 'Odjeka', nadali dreku na socijaliste, tvrdili su, kako su socijalisti izdiajnici otadžbine i kako u uredništvu 'Radničkih Novina' sede austro-ugarski špijuni!
Nažalost socijalističko predskazanje ubrzo se ispunilo. Kroz nepuna tri meseca posle toga austro-ugarski i nemački, kasnije i bugarski pukovi poplavili su našu lepu zemlju, za srpsku državnu nezavisnost nastupi slom...
I pored sviju tih fakata gospodin N. P. radikal ima kuraži, da tovari odgovornost za propast Srbije i na socijalističku partiju!
Dakle, ako u opšte postoji nečija odgovornost za propast Srbije, a nesumnjivo je, da to donekle mora postojati, onda tu odgovornost nosi ona partija, koja je za poslednjih 15 god. upravljala našom zemljom onako, kako je sama htela i umela. A koja je to partija svakome je poznato: to je radikalna partija u oba izdanja - starom i novom; to su fuzionaši i njihova deca samostalci.
Sve do propasti naše zemlje radikali su na svakom koraku govorili, da bi Srbija bez radikalne uprave, naročito bez Pašićeve mudrosti, morala propasti. Sve uspehe u spoljnoj i unutrašnjoj politici oni su pripisivali iskijučivo sebi. Medjutim sada, u ovim teškim vremenima oni beže sa megdana i nemaju kuraži, da prime na sebe odgovornost za propast zemlje, kojom su neograničeno upravljali, već se, kao prave kukavice, kriju za tudja ledja, za druge partije. Gospodin N. P. radikal trudi se iz petnih žila, da odbrani radikale i da rehabilitira njihov opali ugled u narodu. Uostalom protiv toga ne bi imao niko ništa, kada bi gospodin pisac u svojoj odbnani bio objektivniji i pravičniji, kada ne bi izvrtao očigiednu istinu s namerom, da svoju odgovornost natovari na tudja ledja. Gospodin N. P. radikal jako se vara, ako misli, da će na taj način postići svoj cilj. On treba da se seti one narodne poslovlce, koja glasi: 'U lažl su kratke noge i plitko dno'. - Dr. P. socijalista.
Beogradske Novine, 317/1917.

Medjutim postoji minimum, od koga središnje vlasti ne bi smjele ništa popustiti. Čak i potpuno samostalna Srbija mora ostati u što tješnjoj vezi sa Austro-Ugarskom. Država se može uspostaviti, ali ne i vojska. Potpuno raspuštanje srpske vojske učinilo bi militarizmu kraja barem u ovom kraju zemljine površine. Mogu li što ljepše zamisliti engleski i amerikanski pacifisti? Moglo bi se srpskom narodu staviti takodje na volju da bira: ili uklanjanje stalne vojske ili njenu potčinjenost austrijskom caru i ugarskom kralju. Kad bi o tome riješavalo narodno predstavništvo, ono bi se bez sumnje odlučilo za prvo. Za održanje reda u zemlji dovoljna je žandarmerija. Za ovu odluku učinila bi monarhija Srbiji dragocjen poklon, i to dozvolom izvoza njenih zemaljskih proizvoda, naročito stoke na sjever. Dalje sa glupim carinskim ratom protiv malog susjeda! Da li je bolje potpun carinski savez ili nastavljanje umjerene carine, to će se tek vidjeti. Samovoljno postupanje agrarnih egoista u Austriji i Ugarskoj ne smlje smetati državničke osnove. Ako se srpskom seljaku ne oduzima sin u vojsku, i smije li on izvoziti u Austro-Ugarsku svoje zemaljske proizvode, onda je on u izvanredno povoljnom položaju. Njega neće onda više privlačiti čar velikosrpske politike.
Ako se ovih držite misli, to znatno opada prepirka o tome, da li Srbiju treba ili samo priključiti. Uvijek je bilo štetno, kad se neko drži ukorjenjenih formalnosti, pa se tada zaleti u dilemu. U 'ili – ili' ima često štamparskih grješaka, pošto izmedju prividnih protivnosti redovno ima prijelaza. Eto, može se uspostaviti srpska država, a da joj se uskrate sredstva za borbu protiv Habsburške monarhije. Tim načinom riješava se i to pitanje, treba li Podunavska država mostobran Beograd-Smederevo, zahtjev, koji se na tome osniva, što bi se uvijek moralo ponovo boriti za prijelaz preko širokih južnih pograničnih rijeka. Ako Srbija više ne bude vojnička država, ako njene baterije ne stoje više u beogradskoj tvrdjavi, niti na dominantnim položajima Avale, onda Austro-Ugarska ne treba zemljišta južno od Save. Moglo bi se samo zadržati izvjesno pravo posade, barem za nekoliko godina. Sistem razoružavanja Srbije mogao bi se uostalom primijeniti i u Belgiji. Ako Beograd i Antwerpen ne budu više kapije, kroz koje bi mogao upasti neprijatelj u srednju Evropu, otuda bi mogli opet dobiti svoju samostalnost.
Ako u Srbiju dodje kakva nova dinastija, onda ne treba učiniti novu pogrješku, pa u Beograd premjestiti gospodara crnih brda. Ni u kom slučaju ne smije se trpjeti sjedinjenje Srbije i Crne Gore. Inače bi se stvorio ponovo kvasac za neprijateljsku Veliku Srbiju. Ako se dopusti, da se Petrovići vrate na Cetinje, - pod istim pogodbama, kakve su potrebne u Srbijl, - onda se
svakojako moraju ograničiti na njihova brda. Razumije se samo po sebi, da im se Lovćen ne može vratiti, da Kotor ne bude više u opasnosti. U svako doba preporučivalo se, da se medju neprijatelje gurne klin; bio bi grijeh protiv zdrave politike, da se Srbija i Crna Gora sjedine. Takva besmislica ne bi se smjela ni pojaviti.
Ovo bi bio kolorit buduće vojničke, političke i trgovačke konvencije izmedju Austro-Ugarske i Srbije. U ova tri pravca treba postići sporazum, inače bi Srbija mogla biti samostalna, samo pod drugom dinastijom. To bi još uvijek bila veća samostalnost, nego ona, što je ima Ugarska pored Austrije, ili Bavarska u Njemačkoj carevini. Obim bi joj bio doduše mnogo manji, pošto prema ugovoru izmedju Austro-Ugarske i Bugarske kralj Ferdinand ima da dobije Maćedoniju i oblast istočno od Morave. To su samo lijepe fraze neprijateljskih državnika, da se i malim narodima daje pravo samoodredjenja. Svjetski rat će na svaki način dati obratan rezultat: veliki će upotrijebiti male kao predmete za odštetu. Za stolom u konferenciji stvoriće velike sile zaključke o sudbini srednjih i malih država. Na Balkanu će biti ono, što utanače Njemačka, Austro-Ugarska i Bugarska. Pojedinosti na balkanskom poluostrvu odrediće se tek na mirovnom kongresu, ali u glavnom ne može se ništa više izmijeniti. Jedan balkanski savez već se stvara. U njemu su Podunavska država, Bugarska i Turska. Ove tri sile moraće biti u zajednici za odbranu i bez naročitih paragrafa saveznih akata, zbog slavnog rezultata borbe oko Dardanela, i zbog svladavanja Srbije. Srpski će narod na svaki način spadati u ovaj sistem jugoistočnih država. Ako pristane, Srbija će biti primljena kao drug, čije će duševno i političko blagostanje, kao i unutrašnji mir u vezi sa monarhijom Habsburgovaca biti najbolje očuvani. Biće za njeno dobro, ako stupi u isti red sa Nijemcima Austrije, sa Magjarima, Poljacima i Hrvatima. Mi smo Srbima pokazali oštricu mača kao neprijatelji, kao prijatelji i braća biće nam dobro došli.
Beogradske Novine, 341/1917.

Savez nezavisnih Srba u Švajcarskoj.
_{Poslednji broj 'Srpskog Lista', koji izlazi u Ženevi donosi slijedeći poziv nezavisnim Srbima, kojega zbog njegove značajnosti prenosimo u cijelosti.}

Srbima u Švajcarskoj.
Prošle su dve godine od kako smo se posle teške katastrofe, koja je snašla našu Otadžbinu Srbiju, našli u dalekoj tudjini i kako se ostavljeni i napušteni potucamo po stranome svetu daleko od naših najmilijih. Ne zna se kome je teže, da li onima koji su ostali na domu ili nama rasejanima po svetu. Od kako smo napustili Otadžbinu, veliki je deo od nas ostao bez igde ičega, a napušteni od vlade i službenih predstavnika naše upropašćene Otadžbine, ostavljeni smo sami sebi, a povrh teškog svog položaja gonjeni od onih od kojih treba da smo zaštićeni - gonjeni od upravnih krugova državnlh, gonjeni od srpske vlade.
Uloga njihova u odnosu prema nama svela se samo na to: da nam nameću dužnosti a nikakva prava ne daju. Prava daju, samo svojim političkim prijateljima i oslobodjavaju ih dužnosti, a samo traže dužnosti od nas koji nismo njihovi politički prijatelji. Kad im nismo od potrebe, za nas neće ni da čuju, niti da nas vide, a kad treba da im poslužimo, da izvršimo njihove naredbe i prohteve, onda nas povlače na dužnosti. Mi za njih postojimo u toliko u koliko smo im moneta za potkusurivanje, a kad je u pitanju naša egzistencija, onda nas ne znaju i ne poznaju.
Službeni predstavnici Srbije podjednako su bezobzirni prema nama, prema našima na domu i prema omladini, koja se školuje u inostranstvu. Izuzetak čine samo prema onima koji su im u volji i koji slepo hoće da izvršuju njihove želje i partizanske prohteve, pa bili oni ovde ili na domu, na čiju potporu pri povratku računaju.
Protivu takvoga rada u nama se bune osećaji i ne možemo sediti skrštenih ruku i posmatrati i dalje takav nesavestan rad. Protiv takvog držanja službenih predstavnika Srbije moramo zauzeti odlučno držanje, ustati i izneti na javnost sve zakulisne radnje srpskih upravnih krugova.
Dužnost prema Otadžbini, dužnost prema napuštenim i obezglavljenim našim porodicama, dužnost prema napuštenoj siročadi naših ratnika, dužnost gradjanska nalaže nam, da ne dozvolimo, da se naše muke, stradanja i kobna nesreća zloupotrebljava, već da na ruševinama države, društva i porodica zidamo novu zgradu, svetliju i napredniju budućnost našu i našeg naroda.
Za sve ovo vreme mi smo imali dovoljno i prilika i vremena da se uverimo o radu, namerama i težnjama službenih predstavnika Srbije. One su sebične, otrovne i protivu naših opštih interesa. Mi od njih nemamo šta više da očekujemo. Oni ne rade za naše narodno dobro, nego za svoje partizansko, lično i sebično. Oni grabe zaostalu narodnu imovinu, prave dugove na račun Srbije i to na svoje partijske i lične prohteve upotrebljuju baš i kao da su uvereni, da se nikad više u Srbiju vratiti neće, da pred narodom o svom radu polože račun. Mi se od njih nemamo nikakvome dobru nadati. Opšte dobro postednja im je briga. Oni su izgubili obraz.
Nesredjene prilike u kojima se nalazimo i držanje predstavnika naše države prema nama i našima izazvalo nas je, da iz dosadašnje rezerve istupimo i da pokrenemo akciju za organizaciju sviju nezadovoljnih Srba radom službenih predstavnika Srbije u inostranstvu u društvu pod imenom:
_{'SAVEZ NEZAVISNIH SRBA'.}
Organizovani, uložićemo protest protiv njihovog rada pred celim našim narodom i pred celim kulturnim svetom; optužićemo ih za nemilosrdno gonjenje srpskih gradjana i za nemilice prosipanje narodne imovine. Iznećemo naše poglede na buduću organizaciju i upravu spskog naroda i apelovaćemo na celo čovečanstvo da nas u tome pomogne. Tražićemo pred narodom osudu srpskih upravnih krugova za sva nedela koja su počinili.
Svako dalje ćutanje bilo bi saučesništvo u upropašćivanju srpske budućnosti.
Ovlašćem od poslednje konferencije obraćamo se na sve nezadovoljne Srbe radom današnjih zvaničnih predstavnika Srbije, a koji se slažu sa gore istaknutim odredbama i pozivamo ih da nam pristupe, da se zbijemo u guste neprobojne redove i da zajednički poradimo za opšte dobro celog našeg naroda.
Iskreno, voljno i oduševjeno pružimo srpsku desnicu i tražimo bratski zagrljaj.
Srbi iz Švajcarske, Francuske, Italije, Engleske i Amerike, kao i po drugim stranim zemljama stupite u zajednicu, organizujte se i složno napred: jedan za sve, svi za jednoga!
Pozivamo Srbe iz Srbije koji su u Švajcarskoj, koji nisu izgubili srpsku svest i koji misle ovako kao mi da dodju radi organizacije na zbor, koji će se držati u Ženevi u nedelju 16 (3) decembra t. g. u sali Café de la bourse, Quai de la poste, No 16. u 10 čas. pre podne.
Unutrašnja pitanja raspravljaće samo članovi za Srbiju iz Srbije a za Crnu Goru iz Crne Gore. Pozivamo i sve druge Srbe koji su voljni da nas pomognu, a slažu se sa principom konfederacije srpskih zemalja.
Ne oklevajte! Na posao! Vreme je da se organizujemo i da za srpsku budućnost složno poradimo.

Ženeva, 2 decembra 1917. god.
Predsednik izvršnog odbora, Živojin Moskovljević,
advokat.
Beogradske Novine, 344/1917.

Šta ćemo sad?
_{Glas iz naroda.}

Mi ljudi iz naroda neprestano osluškujemo, nećemo li s koje strane čuti davno očekivanu i željenu reč mir. Obradova nas glas, da su Rusi otpočeli pregovore za mir sa Središnjim Državama. Ali moram priznati: koliko nas je taj glas obradovao, toliko nas je zbunio i uplašio. Mi smo se nadali opštem miru, koji će obuhvatiti i našu mnogonapaćenu otadžbinu Srbiju, a kako sad stvari stoje, čini se, da će doći samo do zasebnog mira izmedju Rusije i Središnjh Država. To nam je, iskreno reći, bilo žao, jer nama je Srbima do mira, pošto smo najviše propatili u ovome ratu. Ali, mislimo u sebi, kad nam nije sudjeno da sada dodjemo do mira, možda će nam produženje rata donesti kakve velike koristi, to jest, ako naši saveznici budu pobedioci. Znamo i sećamo se, šta nam je govoreno i obećavano - te dobićemo Bosnu s Hercegovinom, te Dalmaciju, pa Hrvatsku i Slavoniju, Banat i Bačku i sve zemlje, gde žive naša braća Srbi, Hrvati i Slovenci.
Mi kao računamo, silne države ovoga sveta Rusija, Francuska i Engleska obećale su nam ove zemlje, pa zato ginusmo i krv prolevasmo i ne htedosmo izdati naše saveznike, kad smo bili u najljućoj junačkoj nevolji. Srbija je izdisala, ali se nije htela odreći svojih saveznika, sve u nadi, okrenuće se ratna sreća na bolje, povratićemo svoju zemlju i ujedinićemo se s našom braćom, pa čemo biti država tri put veća, nego što smo bili.
I za ove dve godine i nekoliko meseci, od kako svoju državu izgubismo, tešila nas je i krepila nada, da će jednom biti bolje i da će se sve ostvariti onako, kako se nadasmo i kako nam je obećano od naših saveznika.
Ali kao grom iz vedra neba, pomutiše naše nade dva govora poglavara naših najmoćnijih saveznika i prijatelja. Jedno je govor engleskog predsednika ministarstva Lojda Gjorgja, u kome on izlaže uslove pod kojim bi Sporazumne Države napravile mir. U tim se uslovima traži, da se Francuskoj povrate zemlje, što je pre 40 godina izgubiia u ratu s Nemcima, da se Talijanima dadu neke oblasti austrijske, a Rumunima Erdelj, samo za Srbiju i Crnu Goru veli, da se uspostave kao što su i pre rata bile. Drugi je govor predsednika severoameričke republike Vilzona, i on za Srbiju gotovo to isto traži, što i Lojd Gjorgj.
Što kojom srećom oni to ne rekoše u početku rata ili pre nego što Srbija propade, pa bi znali šta bi radili. Ne bi ni srpsko pseto pošlo za Englezima i Francuzima, a kamo li svesni ljudi, pa još toliku krv da proliju i tolike jade da pretrpe. Svakome smo se jadu mogli nadati, ali ovome jadu i to od naših saveznika, u koje smo kao u sunce gledali, nismo se mogli nadati, ni u snu ga sniti.
Ojadjeni srpski narode! Zar su zato tvoja najbolja deca izginula, zar je zato toliki silan narod pomro od zaraze, od gladi i studeni, zar su tolike kuće porušene i popaljene, njive pregažene, stoka odvedena, da dodješ u ono isto stanje, u koje si bio pre rata. Lepo su nas naši državnici uputili, Bog im sudio i ovog i onog sveta!
Narod je kleo Vuka Brankovića, što izdade na Kosovu, a sada doživesmo, da imamo gore Brankoviće, prema kojima je Vuk smilje i kovilje.
Sva silna obećanja, koja i navedoše Srbiju u rat, a narod u strahovitu pogibiju, biia su prazno radovanje i podstrek, da Srbin gine za drugoga. Sad se vidi da srpski vojnik ima da se godinama krvavi. da Francuzi, Talijani i Vlasi dobiju velike komade zemlje, a on siromah da se zadovolji da povrati svoju otadžbinu, koju nebi izgubio, da nije išao za Francuzima i Englezima.
Šta sad? mora se zapitati svaki misleni Srbin.
Posle ovakve prevare i podloga izdajstva od naših saveznika, srpski narod ne može želeti produženje rata, jer se nema nadati nikakvoj dobiti. A srpska vlada, ako joj je ostalo i trunka pameti i ljubavi prema ovoj jadnoj zemlji i napaćenom narodu, neka časa ne časi, nego neka se miri s našim protivnicima. To je poruka nas seljaka, a mi smo većina u Srbiji, jer od sto ljudi devedeset su seljaci.
Beogradske Novine, 21/1918.

Ne pitajte njih!
_{Odgovor na članak: 'Šta ćemo sad?'}
Gospodine uredniče! U 21. broju Vašega lista, od 23. I. ove godine, izišao je članak nekog seljaka, pod naslovom: 'Šta ćemo sad?' U članku je izneseno nekoliko tačnih misli i lepo je predstavljena sva šteta koju imamo od naših saveznika, radi kojih žrtvovasmo sve, a od kojih ne dobismo ništa. Na kraju, pisac članka apeluje na srpsku vladu, pozivajući je da što pre zaključi mir, pa da se tako spase što se spasti može. O ovom završetku, upravo, mislimo govoriti, jer tu pisac članka, naravno kao seljak, nije mogao tačno oceniti političku situaciju, niti dovoljno pravilno shvatiti odnos srpske vlade prema našem narodu i državi. Pisac govori više po srcu, ili po zdravom razumu; medjutim kao da ne proniče u pravu psihologiju sadašnjih odnosa.
Ja sam godinama živeo po unutrašnjosti, a uvek sam se bavio politikom, tako da mogu slobodno reći, da poznajem ljude i da razumem prilike. Stoga ću govoriti sasvim jasno i otvoreno, jer sada nije vreme niti šeretski uvijati, niti partizanski polemisati. Ovo su trenuci, kada svaki čovek, ako u njemu već nisu izumrla sva čovečanska osećanja, mora pošteno i čistom savešću govoriti. Zato ću i ja govoriti onako, kako mi srce, pamet i iskustvo nalažu, ni po partijama, ni po ličnim simpatijama, več po pravdi Boga jedinoga...
U pomenutom članku tačno je rečeno, da su sporazumne države Srbiji sve obećavale, samo da je vežu za sebe, ne misleći pri tom ozbiljno na ispunjenje datih obećanja. I zaista, Englezima je mnogo preča i Palestina, i Syrija i Mesopotamija, no što su želje srpskoga naroda, a Francuzi ni na šta drugo i ne misle, do na Elzas i Lotringiju. Iz govora naših saveznih ministara, u poslednje vreme, to se očito vidi, pa je već izlišno o tome i govoriti više. Jasno je kao dan, da je srpski narod zaveden, prevaren, da je Srbija vodila pogrešnu politiku, i da se na kraju, od naših saveznika nemamo nadati nikakvom dobru.
E, ali sa našom vladom i prvacima onih stranaka koji su vodili dosadašnju politiku, ne stoji stvar tako jasno, kao što to nekima izgleda, niti se njima mi možemo onako bezazleno razgovarati, kao što to čini naš pisac - seljak u svome članku: 'Šta ćemo sad!' Pre svega, ti ljudi nose toliko odgovornosti, toliko mnogo krivične odgovornosti, ne samo političke, da je u opšte pitanje: mogu li se oni računati kao jedna punopravna strana, sposobna za ma kakve pravno-političke poslove? Mogu li se oni računati kao ljudi koji su sposobni, da ma šta ugovaraju u pogledu državnih poslova i opredlenja našeg naroda? Sve su to pitanja, koja iziskuju savesnu i stručnu diskusiju.
U svima državaina pravilo je, da se političar, koji doživi ma kakav neuspeh u svojoj politici, povuče privremeno ili stalno sa političke javnosti. Eto, pogledajte samo šta je bilo u svima ratujućim državama. Svuda su se promenili ministri, negde čak i čitavi režimi, koji, ma u kom pitanju, nisu mogli ispuniti data obećanja. Retko u kojoj državi da se održao od početka rata do sada jedan ministar, makar i u kom sporednom i od manjeg značaja resoru. Samo u Srbiji ne stoji stvar tako. Kod nas je vlada pretrpela najveći neuspeh koji se može zamisliti - slom države - ali Pašić i dalje ostaje na vladi, pa on i dalje vlada, i makar bez zemlje i bez naroda. To je prva stvar, koja pada u oči i koja ide upravo protiv današnje vlade i današnjega režima. (Svršiće se.)

Zahtjev Srbije za prisajedinjenje Austriji
_{Napisao Rade Grba, c. i kr.general pješadlje i pravi tajni savjetnik Njegovog Veličanstva cara i kralja.}

_{Najuglednija austrijska politička i literarna revija 'Österreichische Rundschau' objavljuje u svojoj jučer izišloj februarskoj svesci slijedeći istorijskl napis. Vrlo je zanimljivo čitati ove reminiscence četiri godine poslije sarajevskog atentata, koji je trebao da bude temeljni kamen veliko srpskoj državi.}

Može se nazvati ironijom svjetske povijesnice, što je upravo Kara Gjorgje, djed bivšeg kralja Petra, ponudio više puta Austriji prisajedinjenje Srbije. Jer Kara Gjorgje je uvidjao, gdje ima da traži svoju sreću srpski narod, dok je naprotiv njegov unuk Petar mislio, da na račun Austro-Ugarske sastavi veliko-srpsku državu. Za tu cijel nije bilo nikoje sredstvo suviše oštro, upotrijebljena su čak i ubijstva - u ostalom čini se, da je to porodično nasliedje porodice Karagjorgjevića.
Gjorgje Petrović, Crni Gjorgje, zvan Kara Gjorgje, rodio se 21. decembra 1762. (st. kal.) u selu Viševcima, kod Kragujevca, od oca ratara, koji se onamo doselio iz Podgorice u Crnoj Gori. U svojoj 15. godini ubio je iz puške kao pastir nekoga Turčina, koji je sabljom navalio na njega, jer mu je Kara Gjorgje ubio psa, koji je napao njegove svinje. Tri godine poslije umro je njegov otac Petar, a majka njegova Marica udala se po drugi put za nekog Petronija u Viševcima, koji se naskoro zatim preselio u Topolu i tamo sagradio kuću. Gjorgje se od to doba bavio samo lovom, a šuma bijaše njegovo najmilije boravište. U svojoj se 19. godini oženio sa siročetom Jelenom, koja ga obdari sa dva sina i četiri ćeri. Kratko vrijeme poslije svoga vjenčanja ubio je nekoga Turčina, koji udje u njegovu kuću, i poželi njegovu ženu. Početkom 1784. imenova ga Sali-aga u vlastitome spahiluku u Topoli svojim upravnikom, pa je od to doba mogao slobodno da nosi oružje. 1784. ubi iz puške Gjorgje trećega Turčina u Mramorcu, jer mu htede oteti ulovljenu srnu. U jeseni slijedeće godine ubi on tri Turčina, koji se navratiše u njegovu kuću, pa ga uvrijediše u sporječkanju. Iz bojazni, da će se ovo ubijstvo saznati, odluči on da bježi pa mu se priključi uz očuha i nekoliko njegovih prijatelja i susjeda, svega 36 osoba. Potajno ostaviše Topolu, i doprješe do Umke na Savi, gdje ih Gjorgje Ostojić preveze u Srijem. Još prije prijevoza ubi iz puške Gjorgje svog očuha, jer se htjede povratiti, a Gjorgje se poboja izdajstva.
Kada Gjorgje stiže u Srijem, ode u Krušedol, gdje smijesti svoju svojtu i ostale bjegunce. On sam bude postavljen za šumskog čuvara manastira krušedolskog.
Kad nadodje posljednji rat Austrije protiv Porte, ponadaše se mnogočemu Srbi južno od Save, skoro sa sigurnošću računahu na prisajedinjenje Austriji. Jedan se srpski dobrovoljni zbor sakupio 1788. u Srijemu, te naraste na 4500 momaka. I Kara Gjorgje stupi u taj zbor. Bez obzira na sjajne pobjede Laudonove morade Austrija zbog držanja Pruske od koje je prijetio rat svistovskim mirom 4. augusta 1791. god. povratiti Turcima osvojenu zemiju, osim maloga kraja uz Unu.
Sve su nade Srba, da će se osloboditi turskoga gospodarstva, propale; prisajedinjenje se Austriji ne ostvari. Amnestijom, koju je donio ugovor o miru, bude Srbima osigurano mirno uživanje imanja i svojih prava, a da ne će biti napastovani za svoje saučestvovanje u ratu protiv sultana. Dobrovoljni zborovi su bili raspušteni, a Kara Gjorgje vrati se sa svojom svojtom kao i većina bjegunaca u svoju domovinu. Kara Gjorgje naseli se u Topoli, i postade trgovac; poslije deset godina imao je 3000 ovaca, 300 svinja, 70 goveda i 16 konja.
Izgledalo je, kao da se pripravlja poboljšica položaja raje, jer bi proglašen carskl ferman, koji zabrani dolazak u Beograd i pašaluk svim janjičarima, od kojih mnogi imadjahu u Srbiji dobra i posjede. Oni pobjegoše u susjedne pokrajine, poglavito u Vidin, gdje nadjoše u Pašvan Oglu-a utočište. Kada Pašvan Oglu navali na okrug beogradski, tada Hadži Mustafa-paša nije dugo razmisljao i naoruža protiv njega raju (1796.). Neki od članova dobrovoljne čete popeše se do časti velikih knezova, a Kara Gjorgje bude imenovan bimbašom u Borunciji, s time bi spojen i nalog za 80 naoružanika. Zajednički sa pašom oprješe se Srbi navali Janjičara i Pašvan Oglu-a, jer to bijaše zajednička korist.
Na to je Muftija izjavio, kako je protiv zakona protjerati pravovjerne s njihove imovine za volju raje. Sada se više Hadži Mustafa nije mogao ustručavati, da pusti Janjičare u zemlju. Oni se vratiše i odabraše četvoricu najotmenijih izmedju sebe za dahije. Za malo zadobiše i prevlast u cijeloj pokrajini, te ne samo da ograničiše ugled pašin i državopravnih gradjanskih, vojničkih i sudbenih oblasti, nego se ne smede ništa dogoditi bez njihove privole, sve je zavisilo od njihove samovolje, a oni se gradiše neograničenim gospodarima. Čak ni c. kr. vojnu krajinu ne poštediše, te pokušaše da osvoje otok Ciganliju pred Beogradom, a mnoge razbojničke družine upadahu preko granice, ubijahu i pijačkahu, te prouzrokovaše tešku službu graničarima na odbrani austrijskoga zemjišta.
Osobito samovoljno i surovo ponašahu se dahije prema nesrećnom hrišćanskom narodu, s kojim postupahu s takvom raspuštenošću, koja ne poznaje poštovanja prema časti, imanju ni životu, dok zaštite od državnopravne vlasti, Porte, nije bilo. I sam Mustafa- paša, koji bijaše snošljiv prema hrišćanima, bi ubijen 16. avgusta 1801.
Nastojanja Porte, da pomogne mučenim Srbima, pokazahu se besplodnima. U svojoj sve većoj nuždi obratiše se Srbi zapovjedniku vojne krajine, podmaršalu barunu Genejnu (Geneyne), da im pomogne, isto tako i mitropolitu u Karlovcima Stratimiroviću. Oba se u svome odgovoru pozvaše na političko prijateijstvo Austrije i Porte, koje Austriju spriječava, da ustale Srbe podupire.
Zlovolja za janjičarske vlade potpali ono nikad neugašeno nacijonalno čuvstvo, i rodi silnu želju za oslobodjenjem ispod osmanlijskoga gospodarstva. Tiranstvo dahija, osobito Sali-age Bika, brata dahije Kučuk-Alije, dade priliku Kara Gjorgju 24. jula 1803. prilikom neke crkvene slave u manastiru Voljevači kod Rudnika, da pripravi ustanak protiv Turaka.
Početkom 1804. ubiše dahije od objesti mnoge Srbe. Htješe smaknuti i Kara Gjorgja, ali on ubi Uzun Kavedžiju, koji ga je imao pogubiti, u vlastitoj kući, a onda ostavi kuću sa svojih 5 pastira 5. februara; 11. februara bijaše već 300 Srba sakupljeuo, a 13. februara poraste četa u Orašcu na 2000. Ovdje bude Kara Gjorgje 17. februara 1804. izabran vodjom ustanka i vladarom zemlje. Sva Srbija ustade i ustanak bi popraćen uspjehom.
Početkom maja 1804. zamoli Kara Gjorgje pri jednome sastanku sa c. kr. satnikom (kapetanom) Šajtinskim, da stavi na najviše mjesto, da je želja cijelog srpskog naroda, da dodje pod vladu Prejasne kuće, jer ne može i neće više živjeti pod samovoljnom i nepravednom Portom. Beograd, Šabac i Smederevo sa svom pokrajinom pripravni su prema želji naroda caru ponuditi i isprositi jednog carskog princa kao namjesnika. Ne bi li bio car pripravan da zauzme zemlju, tada moraju Srbi, iako nerado, obratiti se na koju drugu silu, da hrišćanski narod oslobodi ispod turskoga jarma.
Na tu pojavu izjavi ministar grof Cobenzl 25. maja u svom izvještaju caru:
- Primanje jedne pokrajine, koja se sama predaje, pa bila i predaja ma kako opšta, svečana i svojevoljna, a njeno preduzeće ma kako korisno, ali usrijed mira, bila bi otvorena povrjeda javne vjernosti i povjerenja, gdje ta misao ni kod careve vjere ne može naći mjesta, nekmoli s pogledon na nepregledne posljedice, koje bi takvo samovoljno riješenje kod svih velikih sila neminovno izazvala.
Car je potvrdio savjet, i doda: - Samo hoću Ja, da se Srbijancima hrišćanima tako dugo ništa ne govori o dobrim namjerama Porte prema njima, dogod Porta doista ne pokaže, da se zato brine, da hrišćanski podanici iz Srbije, koji su se na Mene za zaštitu sa ponudom podanstva obratili, ne budu osveti Porte izloženi ili čak toga radi uz surovo postupanje s njima i kažnjeni. (C. i kr. kućni, dvorski i državni arhiv.)
Austrija nije na žalost mogla ispuniti želju Srba. Jer ni sastanak za uspostavljanje mira u kući zemunskoga zapovjednika, 10. maja, gdje su se Srbi sastali sa beogradskim pašom, nije doveo do povoljnog uspjeha i borba se u Srbiji nastavi.
Medjutim je sama Porta, kojoj se ne svidjaše gospodarstvo beogradskih dahija, naložila bosanskome veziru Bekir-paši, da kazni dahije i umiri Srbe. Kada se on pojavi pred Beogradom, pobjegoše dahije na utvrdjeno ostrvo Ada-Kaleh. Bekir-paša pri jednome sastanku sa Kara Gjorgjem u Belom Potoku (južno od Beograda) predade dahije Srbima na osvetu, davši odnosno uputstvo zapovjedniku u Oršavi, Rešed-paši. Tako je Milenko Stojković mogao napasti dahije u Ada Kalehu, postrijelja ih sve, a poodsjecane njihove glave ponese sobom u Beograd.
Krvavi kraj dahija nije doneo mira izmedju Srba i Porte. Naprotiv, borba se iznova raspiri, jer je ovaj uspjeh ohrabrio Srbe, a Porta je htjela da zadrži svoja prava na gospodarstvo. Srbi se nadahu pomoći od Rusije, gdje ih spremno i spretno nagovaraše srpski mitropolit Stratimirović. Glas iz Rusije dodje tek u januaru 1805. praznih ruku, jer ni Rusija ne htjede izaći iz svoje rezerve. (Nastaviće se.)

Još prije obnove borbe obratiše se srpske vodje 5. marta 1805. nadvojvodi Karlu, da objavi sultanu, da se pri naplati danka besavjesno postupa. Nekoliko dana docnije, 29. marta, izjaviše, da se ne podigoše protiv sultana, nego da se odbrane od razbojnika, da im ne odvode žene i djecu u ropstvo. 6. juna objavljuje Kara Gjorgje o opštem položaju barunu Genejnu (Geneyne) za nadvojvodu Karla, i kaže: - u tom svom položaju molimo i preporučujemo se carskoj i Vaše Preuzvišenosti milosti, jer se ne može izmaći mudroj presudi, kojoj smo mi potpuno prikloni, za koga se mi bijemo i našu krv prolijevamo, i mi se nadamo, da će to naposljetku carskome dvoru biti od koristi. Najposlije molimo za municiju sa najvećom hitnošću. Dalje molimo za jednog tobdžiju i po mogućnosti jedan stari top. Sve ćemo gotovim platiti. Uz Boga uzdamo se jedino u carski dvor… - Ratno dvorsko vijeće odbi tu molbu. (C. i kr. ratni arhiv. Rat tudjih vlasti.)
Srbi se ovim držanjem Austrije ne dadoše smesti, nego poslaše u februaru 1806. jednu deputaciju u Beč. Tadanji ministar spoljnih poslova grof Stadion nije držao za umjestno, da se djelom umiješa, ma da je i Porta zatražila u Austriji intervenciju da se urede smutnje.
- Umiješanje Austrije sasvim bi biio sposobno - reče grof Stadion u svojoj predstavci od 6. februara 1806. - da potkopa čast Previšnjeg dvora, kompromituje ugled same Porte, a kod Srba probudi namjesto povjerenja sumnju, namjesto nade očajnost.
Stadion bijaše za najstrožu neutralnost. Carsko je riješenje bilo sporazumno s tim mišijenjem, te izda i zapovijest, da se austrijskom internunciju u Carigradu dadu potrebna uputstva, kako da preduzme uspješno posredovanje izmedju Srba i Porte, pa odredi, da se ruskome caru pošalje ne samo srpska molba, nego mu se i na znanje dade, šta je sve Austrija na to odredila.
Osim toga odredi car, da se 28. februara 1806. nadje njegov dvorski tajnik Wallenburg na dogovoru sa srpskom deputacijom, kojoj tajnik savjetovaše, da se Srbi pritrpe, dok kod Porte za njih ne poradi Austrija, da se iznadju zgodni uslovi; te joj stavi na srce, da se Srbi izmire sa Portom. Srpski poslanici izrekoše povjerenje u carsko posredovanje, ali moliše, da im se kakogod djelom pomogne, a bar da se prime njihove porodice na carsku zemlju u slučaju potrebe.
7. marta pozva pismeno nadvojvoda Karlo Kara Gjorgja i zapovjednike turskih četa, da obustave neprijateljstva. Car pisa sultanu, baron Stürmer bude upućen, da ponudi prijateljsku pomoć Austrije za uspostavljanje mira. Tu je ponudu Porta prijatno primila, ali je na nju sa odbijanjem odgovorila. Na to je nadvojvoda Karlo uputio podmaršala Genejna (Geneyne), da dopusti većim gomilama Srba prelaziti preko granice, ako dodju nenaoružani u Austriju, ili ako polože na granici oružje, i ne nastane opravdana opasnost, da će zbog nestašice u hrani i stanovima pasti na teret države.
Kako u aprilu, tako obnovi Kara Gjorgje svoju molbu i u novembru 1806., da mu pošalju hrane, ali s obzirom na neutralnost, a još više zbog srpskih povrjeda granice otežana bi taka predusretljivost. Stadion je savjetovao, da se molba odbije (decembar 1806. i 6. januar 1807.), ali nadvojvoda Karlo predloži, da se grad i tvrdjava Beograd zauzme, da ne bi ta važna tačka, eventualno u rukama Rusa ili Srba postala oružanim mjestom, koje bi olakšalo preduzeća, koja bi daleko zahvatala i strujala protiv interesa Monarhije. Ali je car napomenuo, da - zauzeće Beograda, kojega uspjeh nije ni siguran, u taj čas nikako vremenu ne odgovara, jer je i Stadion u predstavci od 16. januara 1807. izjavio, da bi ovo preduzeće urodilo dugotrajnim i neprijatnim ratom.
Dok su se u Beču prepirali oko nazora, te je i sam Napoleon bio izazvan, da reče, šta o tome misli, Srbi su već na koncu decetnbra 1806. na grad Beograd jurišali i u januaru slijedeće godine bude im kapitulacijom predana 'donja tvrdjava'. A kada Srbi 7. februara 1807. osvojiše i Šabac, a turska se posada povukla u Bosnu, uvidio je Sulejman-paša potrebu, da se preda sudbini i ostavi gornju tvrdjavu beogradsku 8. marta. Tako su imali Srbi uprkos očajnog položaja dva dobra uspjeha, po kojima bijaše vrlo neugodno dirnuto vojničko i političko stanovište Austrije, što se još poveća pomoćničkom ulogom Rusije u Srbiji. 1500 Rusa sjediniše se 30. juna sa Srbima kod Negotina.
Sada je trebalo, da se opet zadobije utjecaj, koji je Austrija svojim dosadašnjim držanjem prema Srbiji izgubila, jer bojazan, da bi Rusija uspjela, da se ugnijezdi u Srbiji, bijaše odlučnija za buduće držanje Monarhije. Najprije bi na mjesto podmaršala Genejna (Geneyne) imenovan 14. juna 1807. podmaršal Anton barun Simbschen, čovjek, koji poznavaše odnose na granici kao i jezik zemlje, i bijaše zapovijedajući general u Petrovaradinu.
Što je nadvojvoda Karlo već u 1806. godini namjeravao zaposjednuće Beograda, izgleda da je naglašen u instrukciji za Simbschena od 18. februara 1808. pod: - za mir i sigurnost ovamošnjih provincija od neproračunjive vrijednosti. - O tome treba ispitati spremu srpskih kolovodja, i nabrojiti im imućstva, koje bi donijela Srbima predaja Beograda, jer ponestalo im je hrane, koju su trebali za svoju odbranu. Najveća brižijivost ukazuje se potrebna, da se ne promaši pravi čas za nastavak ili prekinuće pregovora.
5. aprila 1808. sastade se sa Kara Gjorgjem na kordunu Mrtva Straža, gdje Kara Gjorgje opširno opisa odnošaje u Srbiji, te zamoli, da se ostvare želje njegove, sinoda i cijeloga naroda, koji ne smjeraju doći samo pod zaštitu carevu, nego da ne samo Beograd već i cijela Srbija bude prisajedinjena Austriji. Ali on postavlja slijedeće uslove: nikada se ne smije kraljevina Srbija spojiti sa kraljevinom Ugarskom, nego bi morao kao sa vojnom krajinom, ili po njemačkome zakonu car njome vladati i vojničkim predstavnicima upravijati. Srbi mole za izdašnu pomoć u žitu i brašnu. Kara Gjorgje zaključi svoj govor riječima:
- Isposluj nam to od našega zakonitoga cara i oca, pa onda čini s nama i sa Srbijom, što hočeš i misliš, da možeš činiti sa vrsnim vojnicima, koji su svi do jednoga pripravni da podju s tobom na Carigrad.
Već 14. aprila dobi Simbschen uputstvo, da sa sigurnošću obeća potporu u žitu i brašnu, ali pod uslovom, da najprije Srbi dadu jednu prijemljivu i vidljivu zalogu svoje privrženosti, vjernostl i stalnosti, - što se odnosilo na Beograd. Tako je trebalo ponoviti i privoljenje da Srbija neće nikada biti sjedinjena sa Ugarskom, ni po ugarskim zakonima upravljana. U slučaju, da koja druga vlast posjedne Beograd, ima on bez pitanja u krajnjem slučaju grad zauzeti.
Kada Srbi ponovo otpočeše boj sa Turcima u proljeće 1809. godine, objavi to Kara Gjorgje austrijskom zapovjedajućem generalu 14. apriia, te ga još i zamoli za naklonost. Još je i obećao, da će granica od rata sa Francuzima 'biti od nas isto tako sigurna, kao da smo oba pod jednim žezlom', iako se vojska sasvim s nje pomakne.
Ali je ruski državni savetnik Rodofinikin, generalni konsul u Beogradu, otkrio tajnu pregovora izmedju Simbschena i srpskih vodja. Zato se moralo odustati od posjednuća Beograda pomoću Srba, te su pregovori bili prekinuti, a po uputu Rodofinikina upravi Kara Gorgje 18., a srpski senat 23. maja otkazno pismo Simbschenu. (Arhiv za austrijsku istoriju. 76. sveska.)
Sjajne prolećnje uspjehe Srba nenadano zaustavi početkom juna 1809. poraz vojske pod Milojem Petrovićem pred Nišom. Zato se Kara Gjorgje opet obrati početkom jula Simbschenu za naklonost i zaštitu Austrije, ali svakako u vrijeme, kada se sudba Monarhije mjerila na bojištu kod Wagrama. Odgovor Colloreda od 29. jula priključuje se najprlje okolišećem odgovoru Simbschenovu, i nastavlja: - Kad god se Srbi i njihov vodja Kara Gjorgje dosad na bilo koji način nalaziše u opasnosti i neprilici, bijaše njihova obična taktika, da se ovdašnjem dvoru obrate sa ponudama posredovanja i podloženja, koje ne samo da se ne ostvariše, nego bijahu još i zloupotrijebljene, da jednom pažnju ruskoga dvora, a drugiput Porte probudi, i tako pomuti ovdašnje odnose prema obojima. Takodje nije Austrijskoj kući nikako ravnodušno, stoji li Srbija pod otomanskim ili ruskim gospodarstvom, dok se proširenje posljednje sile duž naše granice, kao i umnoženje dodirnih tačaka s njome, ima smatrati u svakom pogledu kao u najvećem stupnju škodljiv dogadjaj za ovdašnje državne inerese. (Nastaviće se.)

28. augusta obnovi Kara Gjorgje svoju molbu za austrijsku zaštitu i snabdjevanje najpotrebnijim namirnicama. - Mi ne poznajemo osim Boga nikoga do Vašeg milostivog dvora, - veli Gjorgje, - i pozivamo i biramo ga za našega pomagača i spasioca. Ovo je naša stara želja, koja bi se već odavna ostvarila, da nas nije gospodin Rodofinikin odgovorio i ustrašio, da će nas austrijski dvor sigurno opet predati Turdma, ako bi se na nj oslonili.
Dva dana zatim dodje baron Simbschenu Stevan Jeftić, koji mu u ime Kara Gjorgjevo donese usmenu izjavu, da će Kara Gjorgje 'predati tvrdjave Beograd, Smederevo i Šabac u ruke carskoj vojsci, a ujedno predati i taoce kao zalogu za pravo i iskreno mišljenje, ako se narod može ponadati zaštiti i potpori municijom i hranom od Presvetle carske kuće'. - Tek četiri dana poslije stvorenog nemilog schönbrunskog mira donese car Franjo rešenje prema Simbschenovom izveštaju, da mu prijateljski odnosi prema Porti ne dadu, da u korist Srba delom stupi protiv nje, nu da je pripravan, da na lakoj osnovi dovede do zbliženja zavadjenih stranaka, te je intervencija u tome smislu već upućena.
Feldcajgmajstor baron Simbschen, koji je smatrao za svoju zadaću i stvar časti, da odnos izmedju Austrije i Srbije dovede do konačnog, stalnog osnova, odluči se, da se lično dogovori sa Kara Gjorgjem i senatom srpskim. Dogovor je doista bio 28. decembra 1809., a njegova posledica beše pismo Kara Gjorgja i senata. Glavni sadržaj beše u uslovima za izravnanje sa Portom:
1. Car je austrijski pokrovitelj Srbije;
2. Opšta amnestija za sve, što se je prekršilo za vreme rata;
3. Srbi će plaćati danak odnosno biti vazali Porte na taj način, da ne će biti vezani ni za koju drugu službu, nego samo na plaćanje danka u gotovome, koji se ima unapred ustanoviti;
4. Izmedju stalno naseljenih Srba i Turaka biće granicom prirodne tačke, označene bregovima i rekama, a priznaju se postaje, koje Srbi drže i stražare;
5. Ova se granica ni od koje strane ne prekoračava za drugo, nego samo i jedino u trgovačkome poslu.
6. U Beogradu boravi stalno jedan carski austrijski konzul;
7. Zakijučak o svakoj važnoj naredbi, koju će Porta izdati za srpski narod, biće po jednom srpskom poslaniku predat austrijskome Monarhu;
8. Zato ima da je u Beču jedan zastupnik srpskoga naroda, da prima dopise svojih zemljaka kao i carske odluke;
9. Danak se za Portu na istome putu predaje preko austrijskog poslanika sultanu;
10. Svaki pravoslavni hrišćanin, na koga će se medju Srbima naići, može i nadalje tamo ostati, a da se ne mora povratiti onamo, odakle je došao;
11. U srpskome rospstvu nalazeći se Turci izmeniće se za Srbe;
12. Mirovni pregovori biće u mjestu, koje ima da odredi car, gde neka sem poslanika Srba i Turaka, dodju i poslanici drugih država.
Početkom januara 1810. izreče doduše i Porta želju, da intervencijom Austrije vidi jednom na dobri način uredjene srpske odnošaje. Uporedjenje Portinih ponuda sa uslovima Srba, pokaza toliko protivnosti, da nije bilo očekivati ikakovo izravnanje. Ipak se odluče u Beču. da prikažu kako u Carigradu, tako i srpskitn vodjama potrebu izravnanja, - budući da ne pristoji Previšnjemu dvoru ni na koji način, da sebe otereti ulogom posrednika, niti da se inače direktnim učestvovanjem u celim pregovorima izloži ikakovom neugodnom posredovanju.
Nekoliko dana zatim osvane u Beču tajnik senata Jovan Savić-Jugović sa pismenom čestitkom od 16. marta, u kojoj je izražena radost zbog venčanja Napoleonovog sa Marijom Lujzom, a u kojoj se dalje veli: - 'da smo mi (Srbi) uvek želeli i želimo naći svoje blaženstvo pod slavnim žezlom Austrije. Tako isto predajemo i sada našu i sudbinu naše otadžbine, koju smo iskupili dragocenom našom krvi, u posveštene ruke Vašeg Veličanstva i Njegovog Veličanstva Napoleona Velikoga'. Istovremeno imao bi Jugović da stupi u pregovore sa austrijskim kabinetom odnosno zaposednuća Beograda; u stvari nije on ništa postigao, i vrati se tek 7. maja opet u Petrovaradin.
U dugome čekanju na odluku iz Beča, a uznemireni zbog novih naoružavanja Portinih, poslaše Srbi sekretara Stevu Jeftića i predsednika u sinodu Dimitrijevića sa deputacijom u Petrovaradin, da ugovore kapitulaciju Beograda. Simbschen izjavi, da će njihovu ponudu dostaviti u Beč dvoru, ali da moraju zajemčiti bezuslovnu podložnost žezlu Austrije, te sa poslanstvom poslati caru svoju podaničku zakletvu jednodušnom poveljom. Ova je povelja zaista izradjena i predana još pre no što je Jugović otišao u Beč. Mesec dana posle toga posla Kara Gjorgje svoga sina Aleksandra i rodjaka po krvi, svoga sekretara Dimitrijevića u Petrovaradin, gde svečano pristadoše, da Simbschen posedne sa c. kr. vojskom tvrdjavu Beograd, koja je već otpre caru austrijskome formalno predana. Sem toga smatraju se Srbi prema predanoj jednodušnoj povelji c. k. podanicima. Oba izaslanika neka ostanu kao taoci u znak dobrih namjera. Simbschen izjavi, da takav postupak ne zavisi od njega, već se mora pričekati na povratak Jugovićev iz Beča, te otpusti oba srpska poslanika. (Svršiće se.)

Ali knez Metternich izjavi 29. aprila Simbschenu da bi, budući je predjašnje – 'pregovaranje u svom rezultatu dovelo do krajnjih neugodnih izlaganja neprijatnostima prema Rusiji i Porti, bilo sasvim neoprostivo, da se izvrgne mogućnosti ponovnog nesporazuma, koji je kroz vremenske odnose neizvesno sumnjiv'. Bečki je kabinet stoga, - kako to Beer izvodi u svom delu: 'Istočna politika Austrije' - odlučio čekati i pratiti dalji razvoj dogadjaja, a to tim više, što je cabinet dotičnu politiku Srba ocenio kao prevrtijivu, a potcenjivao rad i namere Rusije prema Srbiji. Austrija izgubi zato svaku naklonost Srba. Oni otkloniše i austrijskog konzula u Beogradu, isto tako i posednuće Srbije, jer se srpski narod sklonio pod zaštitu Rusije. Radi toga pade Simbschen 24. oktobra 1810., a nasledi ga feldcajgmajstor baron Hiller. (Arhiv za austrijsku povest. 77. svez. Proces feldcajgmajstora barona Josipa Simbschena 1810.-1818.)
Što se je odavna sa bojazni očekivalo, dogodi se. - 500 momaka ruske vojske posednuše Beograd 10. februara 1811., a dan zatim ponudi 11. II. Car Aleksandar caru Franji ne samo Srbiju, već i Moldavsku i Vlašku. Šabac i Smederevo dobiše isto tako rusku posadu. Usled merodavnog uticaja Rusa na civilnu upravu, uzdrmao se položaj Kara Gjorgja, koji se nato ožalošćen povuče u Topolu.
Mirom u Bukureštu (1812.) izmedju Rusije i Porte napusti u august 1812. ruska vojska Srbiju, a nekoliko nedelja zatim obratiše se Srbi ponovno na Beč sa ponudom, da će se podvrći Austriji, jer odlučiše, da se odupru osmanlijskome gospodstvu. Borba započe iznova, ali bez sreće po srpsko oružje. Početkom septembra 1813. pošalje Kara Gjorgje svoga sekretara Lazara Teodorovića zapovedajućem generalu u Slavoniji, generalu konjice baronu Berziniju od Siegenthala sa ponudom, da posedne srpske tvrdjave. Posle odbijanja ove ponude osvanu u Zemunu 11. septembra Jeftić s molbom, da sklone velikog vezira na obustavu preduzeća protiv Srbije, ako pak to ne bi odgovaralo, da se dozvoli Srbima sa ženama i decom, prtljagom i pokućanstvom preći na austrijsko zemljište, i tamo se naseliti. Odgovor je glasio, da u prvom redu zavisi od Srba, kako će se sporazumeti sa velikim vezirom, da učine kraj neredima. Srpske bi porodice u Austriji našle zaštitu.
Koncem septembra položaj Srba postane beznadan, pojedine se vodje dobrovoljno predadoše Turcima, a skoro 9000 Srba, većinom starci, deca i žene, potražiše okrilje na austrijskom zemljištu, gde ih prijatno primiše. Kara Gjorgje osvanu sa svojom svojtom 3. oktobra 1813. u Zemunu; s time je njegova uloga završena. Srpske vodje sa Kara Gjorgjem budu uhapšene, te smeštene najprije u manastir Feneku, posle u Golubincima, a 9. novembra u gornju tvrdjavu petrovaradinsku. Zatim je Kara Gjorgje zajedno sa ostalima interniran u Gracu, gde stiže 3. februara1814. - Tek u julu 1814. bude Kara Gjorgje sa ostalima interniranim Srbima na uticaj cara Aleksandra I. oslobodjen, te se je mogao odseliti u Rusiju. 8. novembra stigne on sa svojima vernima preko Temišvara i Sedmogradske u Hotin (Chotin), gde su živeii na carev račun. U letu 1817. vrati se Kara Gjorgje potajno u svoju domovinu, ali ga na nalog Miloša Obrenovića, u sporazumu sa Turcima, u nekoj daščari kod sela Radovanja, na spavanju ubi sekirom Nikola Nenadović. Glava njegova bude poslana u Carigrad, dok je njegovo telo sahranjeno u topolskoj crkvi, koju je sam sagradio. Miloš Obrenović bude od narodne skupštine proglašen knezom Srbije.
Srbija bijaše izgubljena za Austriju, dok je njezinu važnost za Monarhiju Napoleon I. u nekom razgovoru sa grofom Meternichom leta 1810 najbolje ocenio, kad je rekao: 'Srbja mora prpasti jednog dana vama. Ako ćete hteti posesti Beograd, ne ću se tome protviti. Neka Porta načini mir sa Srbima i dade im domaćega kneza, koji će biti pod vašim protektoratom. Ja se tome ne ću usprotiviti, ali gospodara pod protektoratom Rusije, ili učvršćenje Rusa na desnoj obali Dunava ne mogu dopustiti; i stopa zemlje na desnoj obali Dunava u rukama Rusa bile bi već izvršeno razorenje turske države.'
Konačno neka se navede i jedna spomenica Radetzkoga, koja je ujedno i kritika držanja Austrije prema Srbiji. Ona glasi: 'Izvan svake je sumnje, da je u Srbiji jedna stranka, ma i ….. iz početka tražila zaštitu od Austrije.' Vrata su Beograda bila otvorena, austrijska je vojska bila očekivana, i u tome nije ni najmanje bilo nečega sumnjivog. Prirodno je, što je mudrji deo Srba tražio ujedinjenje sa Austrijom - tek sa pridržanjem slobodne konstitucije - pošto su oni naseljeni u onoj važnoj dolini i već su od prirode u svemu upćeni na Austriju. Posednuće je Beograda bilo tada izdano. Kara Gjorgje bi od nekog dela vlastite stranke oslavljen, od Austrije bez pomoći, morao se je protv svoje volje baciti u ruske ruke, i tako dopustiti dugotrajne pripreme ruske partije, ako se ne htede izvrći osobnim opasnostima. Gubitak Srbije ili njezina zavisnost od Rusije osetiće se živo tek onda kada će to biti neopozivo - taj mu se gubitak u političkom i vojničkom pogledu za Austriju čini znamenitijim i sudbonosnijim, nego li gubitak Holandije.
Treba li uopšte navesti za potrebno prisajedinjenje Srbije Austriji klasičnije svedoke, bolje 'stručnjake' od Napoleona I., nadvojvode Karla i podmaršiia grofa Radetzkoga?

Sa nastupom Miioša Obrenovća ohladniše dobri i prisni odnosi Austrije prema Srbiji, jer je ona stajala formalno pod ruskim protektoratom, a Austrija ostade verna svojoj konzervativnoj politici. Toj je politici odgovaralo, kad je posle svrgnuća Miloševa, sin Kara Gjorgja Aleksandar bio izabran 1842. knezom Srbije. Kada posle pozivahu staroga Miloša nazad, u Beču behu pripravni, da se zauzmu u korist kneza Aleksandra. Tek sa grofom Benstom pokrenu se sva politika Austrije prema Srbiji, stara je dobrohotnost kod svake zgode izbila na javu. Zauzimanjem Austrije isprazni Turska dunavske tvrdjave, zemlja bi podignuta do kraljevstva, a u nesretnom ratu protiv Bugarske 1885. spase austrijski ugled i moć, Srbiju od propasti.
Beogradske Novine, 33/1918.

^{Friеdrich vitez od Lame:}
K borbi Italije protiv srpstva.

Ratni ciljevi, zbog kojih sudjeluje Italija u ratu na strani sporazumnih sila izdavši svoje saveznike, sastojali su se u tome, da prisajedini one austrijske zemlje, u kojima žive Talijani, kao i u aspiraciji takozvanih prirodnih granica. Ovo se barem može izvesti iz mnogobrojnih svečanih i zvaničnih izjava, kojima su se trudili da zastru svoju moralnu slabost. Nikakve imperijalističke, nikakve osvajačke niti podjarmljivačke žudnje nad stranim narodima, nikakvo prisvajanje ne-talijanskih oblasti nije uzrok, što Italija tjetra svoje sinove u smrt: tako se ponovno objavljivalo. Htjelo se sudjelovati pri oslobodjavanju malih naroda od 'tudjinske vladavine' i 'Balkan balkanskim narodima' ima da bude načelo, po kome se upravlja spoljna politika Italije u pogledu bliskog istoka. Italija je pristupila sporazumnim silama i postala 'saveznica' Srbije. Ali kako je odgovorila svojoj savezničkoj dužnosti prema srpskom savezniku? Kad je nepogoda prodrla preko Dunava, nije se ona ni maknula. A kad su ostatci srpske vojske iščekivali na albanskoj obali talijansku flotu, nije se ova nigdje dala vidjeti. Srpski mrtvački sprovod morao se otegnuti do Drača i Valone, jer što više srpskih ljudi zaraza pokosi, utoliko se manje morala Italija bojati od buduće srpske sile. Tek kad je i Valona bila u opasnosti od zaraza, požuriše se u Rimu, da što je moguće brže otisnu ono, što je još bilo u životu. Sam Sonnino nije se stidio beskrajnog pritvorstva, da u sjednici talijanske komore od 16. apriia 1916. pred cijelim svijetom naglasi ovo velikodušno djelo talijanske savezničke pomoći i hrišćanske ljubavi k bližnjem i da za Italiju reklamira zahvalnost svijeta. Onda je Italija bila dovoljno nesebična, da ove žive lješine - kako su talijanski korespondenti okrštavali ruševine srpske vojske - prevezu u Afriku, na Korziku i t. d. (ali za Boga ne u najbližu Italiju!). Ta o tome se radilo, da se muško stanovništvo nesretne zemlje ponovo digne, da bi se na medjutim zaključenom maćedonskom frontu ponovo potjeralo u vatru, da bi se sasvim istrošilo. Italija nije nikada bila oduševljena za solunsko preduzeće, te je trebalo tek krajnjeg pritiska Engleske i Francuske, da se iskamči jedna talijanska divizija. Istom onda, kad je sudbina Srbije bila zapečaćena, kad se više ništa nije moglo spasti, pojavila se velikodušna Italija na poprištu. Ali ona mišljaše, da još nije dovoljno uklela srpsku opasnost. Njen cilj je bio, da potpuno zavlada u Jadranskom moru, i to je dalo povoda, da i ovdje napravi smetnju strašnom budućem susjedu. Tako je došlo do one komedije sa izjavom albanske nezavisnosti u Argyrokastru. Ovaj korak imao je spriječiti takodje sporazumne prijatelje Srbije, da se za nju zauzmu, ako bi joj palo na pamet, da traži preko Albanije izlaz na more. Otuda je izostao i svaki sporazum unaprijed sa vladama u Parisu i Londonu, zbog čega je za neko vrijeme cijeli sklop sporazuma bio uzdrman. Nije to bio jedini uzrok napetosti izmedju Krfa i Rima. Jedan list, koji je od vajkada najglasnije pozivao Italiju na borbu do krajnosti - milanski 'Secolo' - digao je 1. februara nešto jače veo, koji je dotle zastirao ove okolnosti. List priznaje, da je sasvim tačno objavljivanje londonskog ugovora, kako ga je izvršila 'Pravda' 28. novembra. Samo je u Italiji preštampavanje najoštrije zabranjeno, samo da narod ne bi doznao, da ga vlada zloupotrebljava i kasapi za sasvim druge ciljeve. To je baš jedan veliko-talijanski list, koji je o plemenitom talijanskom savezniku i 'zaštitnim silama' Srbije štampao ovakve rečenice: 'Srbija je ostala isključena od pregovora o budućem političkom značenju Jadranskog mora. Srbija je morala bez pogovora primiti ono, o čemu se njena 'zaštitna sila' Rusija sporazumjela sa Italijom. Odatle potiče ona hladnoća u odnosima'. Tako je Italija uklela opasnost veliko-srpske države, za kojom su težili njeni saveznički drugovi, Pašić i kompanija. Velika je bila opasnost od toga, što je na istočnoj obali Jadrana slovenski elemnenat svojom većom životnom snagom skoro bez izuzetka isisavao talijanski elemenat. Ovo je Italiju natjeralo na očajničku politiku, da postane prema današnjem savezniku isto takav izdajica, kakav je bila prema onoj dvojici jučer. Danas, kad je vojnički potučena, bila bi joj slovenska pomoć dobro došla. Organizuje se češko-slovačka 'legija', pregovara se sa jednim Trumbićem i laska se svima separatističkim težnjama slovenskog iredentizma, ali samo zato, da bi se na toj vatrici mogao skuvati - vlastiti ručak. 'Bez ove pomoći ne može se više pobijediti moć Habsburške monarhije', priznaje isti list. 'Sad je vjerovatno prekasno, da se naknadi ono, što se propustllo, … pošto se tri godine čekalo, da se učini pokušaj, za koji bi trebalo svega onoga prvoga oduševijenja, da bi se uspjelo', zahtjeva dalje spomenuti list, 'ili njegova sadržina potvrdjuje, da se Italija tuče samo za odbranu svoje ugrožene narodnosti, bez svakog plana za osvajanje ili prevlast, ili se ugovor mora revidirati'. Kao da bi se Italija ikada nečega dobrovoljno odrekla, i kao da bi bilo izgleda, da će sada, kad je potučena te nema više ništa da kaže, moći uzeti silom ono, šta joj zajamčuje ugovor - naravno tek u slučaju potpune pobjede sporazumnih sila! Italija je radosna zbog toga ugovora i više je nego naivno, ako se očekuje njegova revizija.
Beogradske Novine, 47/1918.

Pismа iz Ženeve.

I.
Znam da će našu braću i sestre, koji ostadoše na svome ognjištu, interesovati šta se ovamo radi, govori, misli i oseća, kao što i nas ovamo interesuju vaše prilike. Znamo svi, kako je teško izgubiti svoju otadžbinu, ali vi tamo ni izdaleka ne možete osetiti onaj bol i onu čežnju za otadžbinom, koju mi ovamo osećamo. Treba biti izgnanik, potucati se po belom svetu i izgubiti nadu na skori povratak, pa da se oseti sva ona veličina bola za zemljom u kojoj smo sunca ugledali, gde smo mladost proveli, gde su grobovi naših predaka i tolike nade za budućnost našeg potomstva!... Svi znate da je Švajcarska lepa zemlja, u nju se sležu stranci iz cela sveta da se nagledaju i nauživaju njenih prirodnih lepota, ali ona za nas Srbe, koji izgubismo svoju otadžbinu nema ni malo draži. Ni sunce ovamo ne sija onako kao a našoj lepoj Srbiji, ni dah gorskih povetaraca nije onako mio kao kod nas. I kad se momentano zaboravimo, pa se stanemo diviti kome predelu švajcarskom, na mah nas probudi strahovita java stvarnosti - setimo se svoje otadžbine, sve nam u njoj dolazi lepše i milije i obuzme nas neizmerna tuga.
Teško je nama izgnanicima, teško i preteško!
Što smo duže u izgnanstvu sve se više odajemo razmišljanju, sve više mislimo o ovome što nas snadje, pa svi postadosmo u neku ruku filozofi – misiioci, te dan i noć pretresamo naše stanje, našu politiku, našu prošlost. Podelili smo se po grupama, i svaka grupa pretresa iste teme, ima iste razgovore, iste prepirke, i sve se slažu u tome, da nam je stanje užasno.
U mojoj grupi, ima nas šestorica, sve smo ljudi sa srednjim i višim obrazovanjem i sem jednog trgovca sve državni činovnici na raspoloženju. U početku smo se strašno medju sobom prepirali, ali smo u toku vremena naše poglede postepeno saobrazili. I na kraju krajeva došli do istih zaključaka.
O tome hoću baš i da pišem i da iznesem ceo razvoj naših diskusija, ne bi li se videlo, šta ovamo mislimo i govorimo, čemu se nadamo, šat ako i za drugog koga bude kakve pouke iz toga.
Medju nama ima privrženika sviju stranaka u Srbiji, ali smo u toku vremena postali jedna stranka, a koliko znamo taj je proces izvršen i kod većine ovamošnjih Srba, sem malog broja preteranih vladinih privrženika, koje neki naročiti interes ili neka neobjašnjiva zaslepljenost drži i dalje u hipnosi koja je došla glave slobodnoj srpskoj kraljevini.
Prva i najglavnija tema o kojoj smo dugo raspravljali, i koja nas je dugo delila u dva jako protivnička tabora, bilo je pitanje zar je sve ovo moralo biti? Većina je u početku zastupala mišljenje tako je moralo biti, mišljenje, koje vladini privrženici dan danji bez ikakve logike neprestano ponavljaju. Sad svi razumemo što vladini ljudi kao kebu iza pojasa vade frazu 'tako je moralo biti', jer njome se opravdava cela politika radikalne stranke, opravdava se rat, opravdava se propast Srbije, za koju niko ne treba da ponese odgovornost, jer - tako je moralo biti.
Koliko cinizma, koliko bezočnosti, koliko drskosti kod ljudi, koji ovo četiri reči upotrebljavaju da opravdajti nesrećnu politiku srpskih upravljača, a koliko neznanja, koliko gluposti i podlosti kod onih, koji u to nekoliko reči veruju.
Još prvih dama po našem dolasku u Ženevu pre dve godine u jednom ovećem društvu, posle silnog vajkanja, neko nas htede utešiti rečenicom 'tako je moralo biti'. I gotovo celo društvo beše voljno da prihvati tako objašnjenje, dok ustade J. R., činovnik jednog ministarstva i odlučnim glasom reče: Nije tako moralo biti! Žao mi je što ne mogu ponoviti od reči do reči šta je sve taj moj prijatelj odlučnim rečima, živim tonom izgovorio i mnogobrojnim primerima iz naše skore prošlosti potkrepio, ali se celo društvo kao preobraženo okrenu na njegovu stranu, sem jednog otrovanog radrkala D. J. i jednog glupog novinara P. T. koji samo protestovahu, a ne behu u stanju da razlozima obore govor moga prijatelja.
U kratko ću reći, šta je moj prijatelj J. R. u tom govoru kazao (a on je posle toga držao mnogobrojne takve govore. dok naposletku nije oteran u Toulon):
Fakt je da je srpski narod vekovima živeo u miru sa susednom monarhijom. Fakt je da je Srbija u nedavnoj prošlosti imala vojnički savez sa susednom monarhijom. Fakt je, da je ta monarhija u ugovoru o tom savezu dopuštala Srbiji širenje na jug dolinom Vardara. Fakt je da je susedna monarhija imala starog i miroljubivog vladara, kome je samo jedno lebdelo pred očima, da održi mir i da očuva svoju državu. Fakt je da se Austro-Ugarska povukla iz Sandžaka i time manifestovala da neće osvojenja na Balkanu. Fakt je, da je Franc Josip bio voljan da primi posetu kralja Petra i da živi s njime u miru i u prijateljstvu. S druge strane opet fakt je, da je Srbija posle pogibije poslednjeg Obrenovića zauzela agresivno (napadačko) držanje prema susednoj Monarhiji. Fakt je, da je kralj Petar odmah po dolasku na presto izvikan za budućeg jugoslovenskog kralja. Fakt je da su srpske radikalne vlade organizovale propagandu po jugoslovenskim krajevima monarhije. Fakt je, da je srpska vlada i tolerirala i pomagala udruženja koja su radila protivu susedne carevine i u Beogradu stvorila centar za takav rad. Fakt je, da se u Beogradu smatrala Austrija kao potpuno trula država. Fakt je da je Srbija tesno bila vezana za Rusiju, i da je srpskom spoljnom politikom upravljao ruski poslanik u Beogradu. Fakt je, da je vlada po migu iz Rusije sprečila posetu kralja Petra caru Franji Josipu. Fakt je, da je Engleska htela da politički opkoli i usami Nemačku, i kao posledica toga došla je obnova odnosa sa Srbijom, Srbijom kraljoubica, koje je Engleska baš prva, pre toga, anatemisala i bojkotovala. Fakt je da je balkanski savez pod zaštitom Rusije bio stvoren da se prvobitno upotrebi protiv Austro-Ugarske. Fakt je, da se i u Rusiji i u Srbiji govorilo o ratu s Austro-Ugarskom kao neizbežnom dogadjaju. Fakt je, da se Rusija, a po njenom zahtevu i Srbija, spremahu za taj rat, na osnovu toga što su držale da će se Austro-Ugarska slomiti za nekoliko mjeseci.
Kad su sve to nepobitna fakta, i kad se jedna drugome stave na suprot, znači: 1. da Srbija nije bila pod ruskim uticajem, 2. da nije verovaia u slabost Austrije a u moć Rusije i sporazumnih siia, a s obzirom na 3. da je Austrija miroljubiva država koja neće i kojoj ne trebaju osvajanja, nebi ni došlo do sukoba ni do rata, i onda je krajnje nevaljalstvo tvrditi da je rat Srbiji nametnut i da je sve to moralo biti...
Da, da, sad svi mi preturamo u mislima po našoj nedavnoj prošlosti i sećamo se, sa koliko se detinjske lakomislenosti prestavijao naš odnos prema susednoj monarhiji. Uzmimo sve naše listove od reda, sem malih, časnih izuzetaka, pa da se čovek zgrane šta se sve u njima lupalo, počevši od 'Politike', koja je kod vlade i dinastije bila u velikoj miiosti, pa do onih poslednjih ćalova braće Savića. Srpski novinari! Grešne su vaše duše, jer ste i vi doprineli propasti naše milе i lepe otadžbinе. St. V. J.
Beogradske Novine, 47/1918.

Pisma iz Ženeve.

II.
U prošlom pismu sam vam govorio o jednoj temi, koja je vrlo važna da se prečisti, ma šta o njoj govorili ljudi politički lično zainteresovani. Kad sam moje pismo pročitao jednom prijatelju on mi je rekao:
- Kod našeg sveta ima mnogo još od turskog fatalizma, vere u k'smet, sudbinu, ali zdravoga razuma čovek, koji zna šta se kod nas po novinama pisalo, šta se govorilo, i šta je režim radio, ne može nikad biti tako glup i reći 'tako je moralo biti', kad nije moralo biti, i kad nije trebalo biti. Bilo je ljudi koji su kod nas to uvidjali, pisali su protivu te politike i predočavali narodu kuda ta politika vodi - u sigurnu propast. Uzmimo samo lep primer, da Živojin Perić stvara naročitu stranku i da perom i rečju dokazuje da radikalska politika nevalja, ne nevalja, nego je pogibona za zemlju. Pa ne samo ta stranka. U 'Srpskoj Zastavi' je pisao Momčilo Janković 1913. g. u istom pravcu. Pa ovako su mislili mnogi rodoljubi i van stranaka. Ali baš što je vlada sve te glasove pravog rodoljublja i političke daljnovide uvidjavnosti ugušivala, i na jedan članak te vrste puštila dvadeset članaka u deset listova da uguši taj glas - to je dokaz, da je ona namerno i pod tudjim uticajem vodila ovu politiku, koja je dovela do sukoba sa susednom carevinom i do propasti Srbije.
Da je režim u Srbiji vodio obazrivu politiku, politiku čisto srpskih interesa, a ne vazalski bio vezan za Rusiju, on ne bi imao razloga da ugušuje stvaranje jedne austrofilske stranke u Srbiji; ako je ne bi naročito želeo, ne bi je po svaku cenu ometao. Ne, ne... Oni, naši vlastodršci, hteli su svoju fatalnu politiku da izvedu po svaku cenu, pa nisu dopuštali da se ni jedan glas protiv nje podigne, ni da se jedna grupa protivu nje organizuje. Zašto to? Zato, što su se ipak bojali zdrave svesti srpskog naroda, pa su se svima silama trudili; da preko novina, preko agitacije i zborova, preko svojih ljudi tu svest pomute. Jer da je srpski narod tako dušmanski bio protiv Austrije, a tako slepo odan Rusiji, kao što radikali tvrde, onda oni ne bi imali potrebe da ugušuju takav jedan pokret, već bi ga mirno pustili da se razvija, kad bi istinski bili uvereni da neće naći odziva u narodu!...
Tako moj prijatelj, i ja mu dajem za pravo, kao što mu je dao za pravo i nehotice M. S. M. umereni radikal, kad je rekao:
- Vlada je morala tako raditi, jer za uspešno izvodjenje politike potrebno je jedinstvo, a da je vlada bila tolerantna prema austrofilskim težnjama, toga jedinstva ne bi bilo, i pitanje je, da li bi ona svoju politiku mogla izvesti.
Na to je dobacio naš jedan prijatelj, uvek raspoloženi S. M.:
- Mi se Srbi od Kosova do danas tužismo na neslogu. Te nesloga nam smetaše tada, te onda, pa čak i u grb metnusmo 'Samo sloga Srbina spasava', ko sanćim, kad svi budemo složni poćiće nam na bolje. Sad se, eto, svi Srbi složismo protiv Austrije, svi se složno izjasnismo za Trojni Sporazum, i baš kad se svi složismo - propadosmo gore nego na Kosovu ...
Naš nacionalni problem bio je pogrešno postavljen, upravijači Srbije nisu bili dorasli svome zadatku, jer nisu videli, ili nisu smeli videti, očigledna fakta, koja su nas upućivala da vodimo drukčiju, mudru i obazrivu politiku.
S kako se malo pameti i znanja kod nas upravljalo da navedem ovaj primer. Imali smo prilike razgovarati s jednim bivšim ministrom, inače profesorom. Taj čovek nije imao najobičnija znanja iz politike, koje ima jedan iole otresitiji gradjanin švajcarski. O odnosu izmedju Nemačke i Engleske nije imao ni pojma, o najosnovnijim demokratskim principima tako naopačke pojmove, ma da i sam on pripada jednoj partiji, koja sebe naziva demokratskom. Čudio se pojedinim švajcarskim ustanovama više, nego kakav naš seoski predsednik opštine. Neću iznositi ni njegovo ime ni navoditi primere njegovog lupetanja, jer me kao Srbina sramota, samo dodajem da nije on jedini medju našim političarima takav.
Kad je nastala ruska revolucija ovde kod nas prava vavilonska kula. Svi su joj prvo simpatisali, osudjivajući Cara Nikolu što je hteo zaseban mir. Jedna potrkuša režimska beše izmislila čitavu legendu, kako je bajagi princeza Jelena, kći kralja Petra, organizovala i izazvala Revoluciju u Rusiji, ko bajagi ogorčena, što Rusija hoće zaseban mir. Do duše, ovoj burgiji nije niko poverovao sem jednoga uče iz valjevskog okruga, inače bi daleko doterali sa našom 'srpskom bistrinom'.
Baš povodom ove gluposti poveo se beše razgovor izmedju nas nekolicine na Rusovljevom ostrvu, kuda često idemo u šetnju.
- Bolan brajko, reći će S. R., eto taj naš kralj Petar. Došao krvavim načinom na presto, uvalio zemlju u jedan strašan i sudbonosan rat i doživeo propast zemlje! Svesan je toga, da je njegov ded, Karadjordje pored sve svoje veličine imao jednu mrlju, što je napustio zemju u najtežem času, a on koji se sa dedom svojim ni malo ne može meriti mirno gleda da mu zemlja propada, a on star, koji se naživeo i navladao, beži i spasava svoj život. On je trebao ostati da na Kosovu pogine kao Lazar, pa bi bar smrću svojom pokajao sve grehove, i možda bi narod, ako ne njemu, a ono deci njegovoj, oprostio grehove njegove. Ovako je i sebe obrukao i dao dokaza o nesposobnosti svoje dinastije, koja u teškim trenucima po zemlju napusti narod i državu da sebe spase…
Svi zaćutasmo i duboko nas potrese istinitost ovoga što reče naš prijatelj.
Zaista, tragična smrt na bojnom polju jednog kralja učinila bi da ostavi silan utisak na njegov narod. Zaboravila bi se docnije njegova mala vladalačka sposobnost, način krvav, pomoću koga je došao na presto, slabost njegovih predaka… sve bi to docniji naraštaji zaboravili, ali bi ostao jedan redak i dirljiv primer, da gine,vladalac, i svojom smrću otkupljuje grehove prema svojoj državi i svome narodu. Ali i za smrt na bojnom polju treba imati duševne veličine!...

Dragi čitaoci, iz ova dva pisma videli ste o čemu mi ovamo razgovaramo, kakve teme pretresamo. Ovakih tema ima mnogo, i uvek se javljaju sve nove i nove, i biću slobodan da u daljim pismima o svemu tom pišem u nadi da će i vas tamo interesovati, jer to su stvari koje se tiču Srba, sviju i svuda. St. V. J.
Beogradske Novine, 48/1918.

Pisma iz Ženeve.

III.
U ovom pismu moram vam pisati o partisanstvu koje ovamo vlada. Vi tamo ne možete ni iz bliza pomisliti, kako se tera partisanstvo, kao da smo još u svojoj zemlji pa nam ide sve potaman.
Rekao sam da su se mnogi osvestili i ne brane više vladinu politiku, ali to baš vladu i goni da bude što nemilosrdnija protiv sviju koji nisu s njom. Jedan njihov agitator javno je u kafani rekao: 'ko nije s nama taj je protiv nas'. Atmosfera je ovde zbog toga veoma zagušljiva.
Vlada više nema razloga kojima bi pridobijala ili održavala pristalice, a njeni dosadanji neuspjesi otvorili su oči i dali smelosti njenim protivnicima, samostalcima, liberalima i naprednjacima da budu javno protiv nje, i ako su do skora bili s njom i vodili zajednički dosadanju politiku.
Kad se ne može milom, ono će se silom. Taj princip rukovodi vladu.
Zato je preduzela najoštrije mere prema svojim protivnicima. Rekrutne komisije svaki čas pozivaju pojedince, makar oni do sad deset puta bili oslobodjeni vojne službe, da prestanu u Toulon na pregled.
Manji trgovci i zanatlije su u očajanju, jer nemaju od čega da žive. Neki su od njih još jesenas pokušavali u Solunu da organizuju posao i obezbede svoj opstanak ali je to vlada omela. Ljudl slobodnih profesija, naročito advokati muku muče, samo ako nisu s vladom. Ako su vladini ljudi, oni dobivaju za komesare narodne banke, članove trgovačkih izaslanstva u Londonu ili Americi i razne druge dobro plaćene položaje. Ostali imaju da crkavaju. U 'Crvenom Krstu' zaseli opet vladini ljudi i kome oni udele taj dobija, a može neko imati prava ništa mu ne pomaže. Jedan vladin čovek (neću mu pominjati ime) dok je bio u Srbiji, i kad je trebao iz svoga džepa da pomaže svoju rodjenu majku nije joj ni pare davao, a sad, kad se iz tudje kese plaća, šalje svojoj majci, udovi obućara, svakog meseca 4 do 5 stotina kruna. Jeste ovo lepa sinovlja pažnja, samo nije pravo, da druge majke, koje imaju sinove borce i koji su bili njihovi hranitelji i u miru, ni godišuje ne dobivaju po 4-5 stotina kruna.
Kako se ovde radi strašno je gledati, i blago vama, koji niste ovde da ovo naše staro zlo, partisanstvo, gledate očima, naročito sada kada najmanje ima mesta partisanstvu.
Mi ovamo, koji drukčije mislimo, čudimo se i bojimo, kako ćemo se smeti vratiti svojim domovima.
Pošteniji radikali priznavali su u četiri oka, da oni sa strahom i zebnjom očekuju povratak u Srbiju. Baš u jednom takvom razgovoru primetio je R. A.:
- Čudno mi je, da se vi toga časa bojite, kad neprestano tvrdite, da ćemo biti pobedioci i da Srbija mora biti velika, pored sve dosadanje propasti.
Na to će M. Dj. K., jedan umeren radikal, koji je u poslednje doba povučen od politike i nikad nije bio politički šićardžija odgovoriti:
- Može Srbija biti pet put veća nego što je bila, ali mi, koji smo vodili ovu politiku i koji smo izložili narod nečuvenoj pogibiji i šteti, moralnim i materijalnim mukama, mi ćemo zlo proći, pa da mu damo tri Dušanova Carstva. Nema naroda na svetu, koji će svojim upravljačima oprostiti strašne pogreške i neuspehe, a najmanje će to učiniti srpski narod. I da nije bio lagan, on to ne bi oprostio, a kamo li, što ga lagasmo da će se rat svršiti brzo i uspešno, da Srbija dobija pomoć saveznika i da neće propasti, da je to samo jedno momenteno povlačenje i da će u brzo biti sve dobro. Koliko nevinih života nosismo na svojoj savesti! Da učinim jedno uporedjenje iz naše skore prošlosti. Slivnica je bila mali neuspeh prema sadanjem slomu, kao kad se čovek malo poseče po prstu, nije bio u pitanju opstanak Srbije, jer nije ni peti deo vojske bio mobilisan, žrtava je bilo neznatno malo, ali je bio uvredjen narodni ponos, i tu u tom malom (prema ovo sada strašnom i ogromnom) neuspehu leži propast tadanjeg režima, napredne stranke, a slobodno se može reći i dinastije Obrenovića. Ova sadanja srpska propast je veća od kosovske, ceo je srpski narod osetio strahote, i to najgore, ovog velikog rata, silan je narod izginuo i umro, i to se ne može nikad zaboraviti onima, koji su bili na čelu države, pa čak da izidju i sa uspehom. Nedaj Bože neuspeha, na to nesmem kao Srbin da mislm, ni naši potomci neće smeti izići pred narod!
Zaista u ovome govoru M. Dj. K. ima toliko tačnosti, a od jednog radikala i iskrenosti, da nam je sada jasno, što vlada hoće sve nas da privede u svoj logor. Ona hoće da budemo svi solidarni, pa da svi ponesemo i moralnu i materijalnu odgovornost pred narodom, naročito pred vama što ste ostali na svome ognjištu, da niko nesme da se vedra čela vrati svojoj kući.
Kako nam sad gudi Wilson, boga mi i mi, koji ne odobravamo sad vladin rad, sa strahom očekujemo povratak, jer smo mnogi nesvesno ili iz nemoći ako ne pomagali, a ono nismo sprečavali, ovu i ovaku politiku koja je do ovoga zla dovela.
Vlada zato i pušta glasove o nekoj koalicionoj vladi pod predsedništvom Vesnićevim, ne bi li vas tamo zalagala, da mislite e smo svi voljni pomagati dosadanju politiku i snositi za nju odgovornost. Ovde se čulo, kako su u taj kabinet ušli Drašković, Agatonović i Voja Marinković, ali to je sve laž i sračunato na obmanu, jer da je ta promena izvršena izišao bi telegram služben u svima listovima. Promena vlade nije nikaka tajna. Svaka pojedinačna ministarska promena do sad je objavljivana, a da se zar ne objavi promena celog kabineta!
Ovo vam javljam da znate, jer verovatno ste i vi u Srbiji dobili od kog svog odavde takav izveštaj. U idućem ću vam pismu pisati o onome što ovde znamo, šta se radi na Krfu, u Solunu i tamo na frontu, te da vidite, kako su vlada i ceo režim izgubili najjači oslonac celog ovog rata - vojsku! St. V. J.
Beogradske Novine, 49/1918.

Iz Beograda.

Nedeljom i praznikom, posle ručka većina beogradjana pošto u svojim kafanama gde stalno odlaze odigraju svoje uobičajene partije karata ili domina, dižu se pred mrak i odilaze u one svoje svakidašnje šetnje. Šetaju se ili do Kalimegdana i Slavije ili po ostalim glavniin beogradskim ulicama i korzovima. Ako je hladno onda, 'tek da se noge protegle' vrše se kratke šetnje zavirujući uz put po raznim izlozima. I ozbiljni ljudi kojima nije do sitnica podaju s ovom zaraznom zastajkivanju pored izloga raznih pomodnih, knjižarskih i trgovačkih radnja. Najviše se zastajkuje kod 'Kralja Dijamanta' zagledajući u one, jakom električnom svetlošću obasjane i poredjane razne predmete za ukras, koji se raskošno prelevaju svojim poznatim kristalnim, drečećim bojama. Tu stoje čitavi redovi nanizanih igala, broševa i drugog 'dijamantskog' nakita. Svaki je sa označenom cenom i to poslednjom, najnižom i uz garantiju da je od 'čistoga srebra i zlata!' Tako isto se mnogo zastajkuje i kod izloga poznatih knjižarskih radnja. Njihovi izlozi pored toga, služe i za razne 'kibicere' a i za mnoge druge koji imaju da se tu nadju ili sretnu sa kojom. Zgodna su ta mesta. Sa njih se vide svi prolaznici kako ovi koji dolaze od Slavije, tako i od Trkališta, Pozorišta i Vasine ulice. Jer ti njihovi izlozi prostrani i pretrpani knjižarskim predmetima i slikama i žurnalima u boji čisto kriju čoveka kada tu stane. I zato su ti izlozi zgodni za sve one, koji očekuju nekoga. Tako je isto dosta jako zastajkivanje i kod pomodnih radnja. I njihovi izlozi su uvek puni najnovije robe. Osobito se izlažu razni šeširi, mašne, kravate i ostala galanteriska roba, koju njihovi vredni i predusretljivi sopstvenici, svaka dva tri dana jednako menjaju i rasporedjuju, da bi što šareniji, puniji i raznovrsniji bili i prestavljali u istini najnoviju, iz prvih svetskih radnja, robu. Na više, ka samom Kalimegdanu pored onih velikih grosijskih radnja, izlozi su malo proredjeniji. U izlozima ovih radnja kao solidnijim, izloženo je samo ono, što zaista vredi da je izioženo i što je novina u ovoj sezoni. Čuvene pak radnje sa onim uskim izlozima, ali zato što dubljim magazama, uvek su svakog praznika zatvorene. One sa svojim depoima, - preko kojih se snabdeva cela Srbija i koje drže u svojim rukama celu beogradsku čaršiju kao ne osečajući potrebu za svakidašnju reklamu, izgledaju kao da su i radnim danima zatvorene. Samo stoje podignute gvozdene rešetke nad ulazima od njihovih kancelarija gde se ulazi, poručuje roba i odakle se izdaju nalozi za pakovanje i raznošanje po raznim mestima i radnjama. Ka samom Kalimegdanu i pored onih gvoždjarskih radnja, sveta je sve manje i manje. Jedino odozdo, sa negdašnjeg 'Nacionala' sa Save i Dunava, odakle se čuju svaki čas sirene parobroda, koji pristaju uz štekove pristaništa, vidi se, kako se penju ili silaze putnici. Najviše ih ima onda kada treba da dodje ili ode tako zvana 'Zemunska ladja', koja po ceo dan šetka od Beograda do Zemuna, prenoseći mnogobrojne putnike i posetioce. Već na samom Kalimegdanu sada je malo šetača. Ovo hladno vreme i ogolele staze parka, klupe koje smrznuto i usamljene stoje, - sve to ne mami više posetioce kao nekada, za vreme toplih i lepih dana. Tek po koji zaljubljeni par, tek po koji, a utopljen toplim odelom i zadubijen u mislima šetač, koji mora da vrši kretanje propisano od lekara, dok sve ostalo tone u onu zimsku samoću i ogolelost. A ova se samoća još više pojačava gubeći se u onim visokim gradskim zidinama i bedemima, sa kojih strče i naziru se vrhovi kula, stražarnica i krovovi od raznih gradskih zdanja.
I zato sada gotovo svaki šetač, pored one obligatne šetnje od svoga stana, kao time oduživši svoj dug radi zdravlja, odmah grabi da svrati u kakvu kafanu ili restoraciju. A njih je hvala Bogu u Beogradu tako mnogo. Pored starih, poznatih hotela i kafana, koje kao nekada i sada rade, ima ih i novih, od novih gazda i sa novim navikama. Stare kafane i hoteli zadržali su i dalje onaj svoj stari tip, stari raspored i nameštaj i stare goste i stare navike u točenju pića i služenja gostiju i sada kao nekada one prestavljaju centar najotmenijeg sveta, koji tu dolazi. U onim njihovim koncertnim salama, raskošno nameštenim i sada svake večeri, u odredjeno vreme, izvode svoje koncerte razni muzički, umetnički orkestri. Pored toga, u onim uglovima do samih prozora, po onim stočićima i po kanabetima sede najvidjeniji naši trgovci, finansijeri i sva naša elita. Tamo pored obligatnih igara u šali i zadirkivanju medju njima se vrše i razni trgovački i bankarski poslovi. U svima tim hotelima ističu se poznati i predusretijivi zakupci. Njihova negovana nežna lica sa dobroćudnim osmehom ispod tankih brkova, svuda se vide. Onako otmeni - više ličeći na kakve diplomatske zastupnike nego na hotelijere, obilaze oni još otmenijim pokretima, stolove i goste sa svakim zdraveći se i svakome koju prijatnu reč progovorivši.
Ali najviše se, kao i ostali gosti, tako i oni zadržavaju oko onih tako zvanih 'stalnih' stolova, gde stalni gosti igraju svoje 'sanseve' sa takodje stalnim kibicerima i onim čestim peckanjem i zadirkivanjima kada ko izgubi. Ali izgleda, da je svih tih igrača i drugih gostiju za stolovima najveća radost kada na sansu, opet izgubi poznati beogradski trgovac. A da je on opet izgubio, poznalo bi se kada bi počeo plaćati kelneru. Odmah se čuje njegov vrskav govor kako nešto zamera računu. Hotelijer, kao svaki dobar upravljač svoje radnje, tek pojuri tamo, da ako je kelner učinio kakvu nedopuštenost, odmah zagladi i ispravi. Ali približavajući se tamo i videći u čemu je stvar, naročitim osmehom i glasno, da svi čuju, počeo bi da teši gazda Raju: - Ne brini se, ne brini gazda Rajo. Nadoknadiće tebi to tvoja banka (A to je po mišljenju gazda Rajinom bila opšta zavidljivost, što je on bio glavni akcionar jednog većeg beogradskog novčanog zavoda.)
- Drugo je moj džep, a drugo banka! čulo bi se kako ljutito odgovara gazda Raja, neznajući šta da čini svojim debelim rukama, držeći u njima jednako karte i jednako ih zagledajući i nikako ne mogući da veruje, da je zaista opet izgubio.
- More ako mu neće Banka nadoknaditi, a ono sigurno onaj njegov 'Paradajz' - dobaci treći na to. I оnda otpoče dobacivanje i peckanje o tоm 'njegovom' parаdajzu. Poćeše ga dirati: kako je jednoga dana kada ga je bila više nego obično zahvatila ona njegova užička ili čačanska fantazija počeo da se hvali. Hvalio se kako će sa nekog svoga imanja van Beograda toliko i toliko paradajza nabrati da će samo na njemu nekoliko hiljada kruna zaraditi. Na to ga onaj mali, bucmasti i veliki veseljak g. Haim (ali zato i mnogo halapljiv na svaku zaradu, kako se je od tada počeo tužiti na nj gazda Raja) uhvatio za reč i zaključio pogodbu. Naravno da kada je došlo vreme i kada je gazda Raja uvideo da bi na tome svome paradajzu izgubio nekoliko stotina kruna, on je odmah počeo da inćari i porče pogodbu.
- Pa zašto ne daš opštinskoj sirotinji ono što bi izgubio kada bi gazda Haimu dao onaj tvoj paradajz? - Počeše ga po stoti put dirati za to i pokazivati na g. Haima za drugim stolom.
- Nema sirotinje! I sada kao i uvek, na ta peckanja poče nabusito da odgovara gazda Raja.
- A zašto nema sirotinje? Valjda zato što se kod tebe nikada dugo ne mogu zadržati sluškinje.
- Nijedna moja sluškinja nije izišla pre od mene nego kada je udam.
- A ti i udaješ svoje sluškinje? Zahori se od ostalih.
Ali na taj njihov cinizam, na to izvrtanje onog pojma o čestitosti običaja u nekadanjim beogradskim trgovačkim kućama da sluškinje smatraju kao članove porodice i da odlaze tek onda kada se udome - gazda Raja uzdrhta. A ovima je opet do toga i bilo samo stalo: da ga što više najede i naljute. Gazda Raja zaista planu. Njegove pune, razvučene usne sa rastrešenim brkovima zaigraše. Grkijan koji mu je, usled debelog vrata, uvek virio na polje, nad kragnom, poče mu igrati. I osobito gledajući u jednoga mladoga trgovca, koji se najviše smejao 'sekiraciji' gazda Rajinoj i od silnoga smeha brisao suze i svoje debelo, više glumačko lice (u koje on toliko uživa da se na sred ulice ogleda u svoje rućno ogledalo) poče mu gazda Raja, prskajući pljuvačkom od jeda, dobacivati:
- Da mladi gospodine! Mi tako, znate, stariji… A šta vi mladi, novi beogradski trgovci radite? Dotle ste moderni da ste počeli i po novinama da dajete oglase: kako niste više u stanju da nikome pomažete i da uzajmljujete i da vam se zato više niko ne obraća molbama… A to znači: da svet treba da zna po tome oglasu da ste vi zaista činili 'dobra dela', pomagali i uzajmljivali. A kome ste pomagali? Bivšim ministrima, nar. poslanicima i višim činovnicima za koje znate da će ili sada ili buduće zavisiti od njih koja liferacija. A kome ste i pozajmili to ste pozajmljivali samo na zalogu akcija Narodne Banke ili Uprave Fondova na uložne knjižice, koje glase na zlato. Pa i to za pola sume a pod uslovom da se kod suda izvrši prenos na vaše ime i na celu sumu i, i….
- Ha, ha tako, tako! Baš te tako volimo gazda Rajo! Ne osećajući u tome nikakve uvrede, klicali su ovi oko njega razdragano. Izvaljeni po stolicama i po kanabetima sa poispadalim zlatnim cvikerima od smeha tapšali su veselo uživajući što su uspeli da gazda Raju toliko naljute, da će mu sigurno sada presesti večera kod kuće a njima opet, usled ovolikog smeha i veselja, veći i bolji apetit. I s t i.
Beogradske Novine, 48/1918.

Pisma iz Ženeve.

IV.
Vi se tamo jako varate, ako mislite da smo mi ovamo u Švajcarskoj brzo i tačno obavešteni, šta se dešava u Solunu i Krfu. Velika je cenzuru, pa čak se ni službene 'Srpske Novine' ovamo ne puštaju. Što treba da saznamo to nam vladini ljudi pružaju, naravno, ono što oni hoće i ono kako oni žele. Moj kružok je ipak obavešten o mnogim važnijim stvarima, i to preko oficira, koji dolaze na popravku zdravlja u Švajcarsku. Mnoga vam od tih obaveštenja iz pojmljivih razloga ne mogu saopštiti. Ali ono što treba svaki da zna, to je, da je u našoj vojsci veliko nezadovoljstvo, a kod vlade veliko partizanstvo.
Naša je vojska sada spala samo na šest divizija, od nekadanjih šesnajest pešadijskih divizija i jedne samostalne konjičke divizije. Artiljerija je većinom francuska, pošto je naša sva propala prilikom odstupanja. Zbog čega je nezadovoljstvo u vojsci objasniće se iz pričanja dva naša odlična mlada i vrlo hrabra oficira. Major K. A., koji je izgubio desnu nogu i poduže vreme ovde probavio, ovako nam je stvar objasnio:
'Za sve neuspehe koje je Srbija pretrpela snosi odgovornost vlada i oni koji su je pomagali i održavali. Vojsci se ne može sporiti da je vršila savesno svoju dužnost. Podvojenost, koja je pre rata vladala u oficirskom koru, za vreme rata je potpuno iščezla. Vojska se borila hrabro i sa požrtvovanjem, i to joj je i sam protivnik priznao. Ali ni hrabrost vojske i ni njeno retko požrtvovanje nije moglo sprečiti propast otadžbine. Do koga je krivica? Svakako do nas vojnika nije, jer mi smo ćutali, vršili predano svoju dužnost i imali poverenje u one koji zemljom upravljaju. Upravljači zemlje su krivi za propast zemlje, jer njihova politika nije bila ni mudra ni obazriva, niti su imali moć predvidjanja, što je za političare i upravijače zemlje prva pogodba. Oni su pravili takve velike pogreške, da li svesno ili nesvesno neznam, ali te su pogreške došle glave Srbiji. Takve pogreške nesmeju ostati nekažnjene. U vojsci se i manji neuspesi kazne. General Kondić je smenjen, penzionisan i dat je pod sud zbog neuspešnog prelaza 15. puka kod Čevrntije, general Božanović smenjen i penzionisan zbog neuspeha u Bosni, a vlada i režim trpe poraz za porazom, katastrofu za katastrofom, a to nesme biti nekažnjeno, niti ima toga Srbina koji im sme to oprostiti. Bar mi u vojsci nećemo im oprostiti, jer kad smo umeli prolivati svoju krv na bojnom polju, imamo prava tražiti da nam se polože računi šta je radjeno na diplomatskom polju. Ali sve vladine pogreške, ma koliko bile velike, mogle bi se donekle, i to samo donekle, malo i opravdati, da nije učinila jedan od najvećih grehova prema svima nama i prema zemlji, što nas je lagala. Taj je greh strašan, i on pokazuje, da je vlada znala za mnoge dogadjaje kako će se razvijati, ali ih je namerno krila od naroda i od vojske. Tim je njena krivica još jača, još kažnjivija, i zbog toga je došlo do nezadovoljstva u vojsci, i do onih nemilih dogadjaja na solunskom frontu, koji su vam poznati.
Kad je naša Vrhovna Komanda bila obaveštena o predstojećoj velikoj ofanzivi protiv Srbije, ona je izjavila, da Srbija neće moći sama izdržati tu ofanzivu, i stoga je potrebno da blagovremeno dodje saveznička pomoć ili da Srbija napravi zaseban mir. Trećega izlaza nije moglo biti sem - propasti zemlje. Na to je Pašić prvo preko telefona, a posle lično došao u Kragujevac i izjavio, da nam je saveznička pomoć osigurana. U tom se počelo očigledno opažati, da će se i Bugarska pridružiti toj velikoj ofanzivi, i za taj je slučaj Vrhovna Komanda predlagala izvesne preventivne mere. Vlada je odgovorila, a ruski pooslanik knez Trubeckoj je potvrdjivao, da Bugarska ne će napasti Srbiju, a jedna ličnost, koja je naročito bila u Sofiji, izjavila je, da ako Bugarska mobiliše i udje u rat - ućiće na strani naših saveznika. Sve se to dešavalo na 20-25 dana pred početak velike ofanzive i objave rata od strane Bugarske.
Kada je ofanziva počela, Vrhovna Komanda je sve češće opominjala vladu na posledice dosadanjeg obmanjivanja i tražila što skoriju pomoć saveznika ili što pre zaključenje mira. Vlada je htela zbog toga da penzioniše vojvodu Putnika, ali valjda bojeći se rdjavog utiska na vojsku, koja je odstupala, stalno je lagala i lagala. Ja sam bio u štabu jednog odreda na timočkom odseku, kada smo imali da izdržimo najžešće bugarske napade, a s druge strane sa severa približavao nam se bočni obuhvat od Galwitzovih trupa, i tada smo iz Niša dobili izveštaj, da se samo još tri dana držimo, jer je gro savezničkih trupa već u Skoplju… I mi smo u našoj čestitosti bili toliko naivni, da ni u snu nismo mogli pomisliti, da će se jedna vlada titrati sa svojom rodjenom zemljom. To laganje je trajalo još neko kratko vreme, dok svi ne uvidesmo da su to boš posla, i tada smo psovali i vladu i saveznike kako se najgore može zamisliti. Nasupalo je naglo odstupanje, i propast je bila očigledna. Tada je stvorena klica za zaveru, koja je avgusta 1916. imala da raskrsti sa vinovnicima na vrhu zemaljske uprave. Ja tu zaveru neću da branim, i dajem svakom za pravo da o tome diskutuje, je li joj tada bilo mesta, ali nesumnjivo je, da su ceo srpski oficirski kor, i sva srpska vojska, ogorčeni protivu vlade i celog režima, i da joj oni neće oprostiti propast zemlje, u toliko pre, što, kako malo čas rekoh, ona je svesno lagala vojsku. Vi u kaputu možete biti partizani, pa braniti ili napadati vladu iz partijskih razloga, ali mi vojnici nismo partizani, nego smo samo dobri Srbi i dobri vojnici i mi ćemo s najvećim pravom od nje, i sviju njihi, tražiti strogog računa i strašnu kaznu. Francuski narod nije hteo oprostiti svome generalu Bazainu, u koga je polagao nade, njegovu nesposobnost zbog kapitulacije Metza, već ga je žigosao kao izdajnika i osudio na robiju, te je kao izgnanik posle tamnice umro u Madridu, a mi da oprostimo nesposobnost i nevaljalstvo jednom režimu, koji je čitavu državu upropastio! Trebalo bi da budemo poslednji ljudi i bednici, kakve Srpkinja do sad nije radjala, pa da primimo ma i jedan razlog kojim se vlada i režim brane. Mogu vladine i režimske pristalice, liferanti i zabušauti, plaćeni novinari i čankolizi braniti vladu medju vama civilašima, ali neka i jedan od njih ili svi skupa pomole zube pred nama ratnicima! Voleo bih da vidim te majčine junake, da ih dobro upamtimo i zabeležimo, pa će i oni dobiti svoje!'
Major K. A. je bio sav bled i drktao od uzbudjenja kad je ovo govorio. I mi smo bili uzbudjeni, jer to ne govori jedan partizan, nego osvedočeni junak, ne samo u svoje ime, nego u ime svih onih junaka, koji su umeli ginuti i srpsko ime proslavijati, i kojima se srpski narod može večito ponositi.
Žao mi je bilo, što u tome momentu nije bilo ni jednog koji bi branio vladu ili njenu politiku, ali sam docnije saznao, da je jedan radikalčić grdno naseo sa majorom K. A. Naravno, da on nije stao braniti vladu posle govora majorovog, već sam počeo govor o politici, i mislio je da će opštim patriotskim frazama, kako će sve biti dobro, kako je situacija ne može biti bolja i tome podobno, izazvao gnev majora K. A. i vrlo se lepo proveo, da mu neće više pasti na pamet da paradira sa praznim patriotskim frazama...
Posle kratkog vremena u našem društvu bio je jedan mlad konjički major, ranjen u sva tri rata i on nam je izneo gotovo istim rečima šta misli i kako oseća naša vojska. Tom prilikom nam je major T... izneo još neka svoja mišijenja i opažanja.
'Verujte, gospodo, da se gadim, kad se setim kakva je naša pozadina švindlerska. Bio sam u Ribarskoj Banji na lečenju i u Nišu za vreme rata, i jedva sam čekao da se oslobodim onih dosadnih patriotskih i optimističkih tirada naše pozadine i da se vratim na front. Svaki čas su izmišljali neke velike ruske pobede, koje ne postoje, glasno su po grupama skupljeni pretresali dnevne ratne dogadjaje i utrkivali se ko će biti veći optimista. Naravno, da je njima u ugodnim posteljama, pri dobrom ručku i večeri, uz čašu piva i vina sve bilo ružičasto, a video sam da su se mnogi naročito isticali, i to oni, koji su se izvukli iz vojske ili ma kakve vojne obaveze. Mi vojnici trpimo ratne tegobe, bez, roptanja ginemo, a oni tamo u mekoti i jugovini razbaškarili se, prave se najveće patriote, a nijedan da što god žrtvuje, već u sebi valjda misli: ginite vi, stoko, a nama je lako ovamo u zavetrini izigravati patriote. Prirodno je, da se vlada oslanjala na ovake ljude, jer po njima je sve dobro, vlada vodi dobru i uspešnu politiku, pa su se preko njih širile laži i u narod. Sećam se jedne nakaze iz Ministarstva Privrede, koji je u Nišu najviše širio glasove kako su saveznici već tu, kako je pobeda osigurana, a on u isto doba menjao novac u zlato pravio plan za begstvo i prvi umakao preko Kraljeva i Raške. Takvih je 'patriota' bilo puno u pozadini, ali će imati kad i oni da kijaju. Najgore je što su svojim lažima toliko uzbunili svet, da niko nije znao šta da radi, ko je trebao da ostane pobegao je, ko je trebao da beži ostao je i ta je pometnja oštetila stotine hiljada njih. Ja sam kazao pri rastanku mojima, sad zbogom i daj Bože da se vidimo, ali sve što budete pretrpeli od neprijatelja zapamtite, da ću tražiti računa od ovih naših 'gore', koji su nas do ovoga doveli…
Naposletku smo izgubili veru u sve i svakoga. Sećam se kad smo bili u okolini Prištine, bio sam u štabu kod potpukovnika Voje St. Pavlovića. Zazvonio je telefon i zove ga pukovnik Gjura Dokić. Pita ga Dokić da li je dobio izveštaj od komandanta divizije, kako nas vojni izaslanik na Cetinju pukovnik Petar Pešić javlja, da se saveznici iskrcavaju u velikim masama, i da se to saopšti trupama. Pavlović mu odgovori ljutito: ja u to ne verujem niti vojska u to veruje, i zato to neću saopštiti trupama. Dokić mu na to odgovori, da i on ne veruje i da tu naredbu ne ferma!'
Ove karakteristične razgovore s našim odličnim oficirima iznosim, da se vidi kako naša vojska misli i oseća, i da pokažem, da kod istinskih boraca i junaka ima više trezvenosti, poštenja i rodoljublja, nego li u svoj onoj bulumenti partizana, koji na sudbinu svoje zemlje gledaju samo kroz partizanske i sebične naočare.
Vlada se stara da parališe to raspoloženje u vojsci, i neki njeni ljudi u Solunu izdaju neke listove na polu tabačića, kao na pr. kmet beogradski Kosta Miletić, koji po sposobnosti treba da je na frontu, i neke naprednjačke prišipetlje, koji stalno teže da se dodvore Pašiću, ali svi oni neće biti u stanju ništa da izmene, samo pokazuju svetu, da su ostali onaki isti partizani i lažovi, kakvi su bili pre propasti Srbije. St. V. J.
Beogradske Novine, 55/1918.

Put progresa.

Sticaj okolnosti koje su prouzrokovali u Srbiji ratovi od 1912. godine do poslednjeg momenta evakuisanja, bacio je srpski prosvetni podmladak za nekoliko godina u nazadak. U prvom balkanskom ratu škole su pretvorene u bolnice, nastavnici upotrebljeni za vojne dužnosti na frontu ili u pozadini, a učenici ostavljeni da se sami, po ličnoj volji, prosvetno vaspitavaju. Tek što je svršen taj, došao je drugi balkanski rat, koji je isto tako štetno uticao na prosvetno razvijanje. Nisu se čestito bile od ranjenika i bolesnika ispraznile sve škole, a došao je poslednji, svetski rat. On je uneo kulminaciju haosa u prosvetni rad Srbije. Pored školskog nerada došlo je nešto još gore: najstarije djačke generacije, počevši od univerzitetske omladine, uzimane su u vojsku. Docnije, u momentima krize, za isti cilj vrbovani su i gimnazijski učenici. Kao starešine boračkih jedinica, mnogi su rasejali svoja mlada tela po razbojištima raznih ratnih pozorišta. Tako su, pre vremena, sahranjeni mnogi umovi, koji bi u svome zrelom dobu mogli biti korisni ne samo svome društvu, državi, već verovatno i čovečanstvu.
Tako je bilo u Srbiji sa prosvetom poslednjih, ratnih godina, do evakuacije srpskih trupa.
Osvitkom nastupajućeg proleča, početkom sadašnjeg meseca marta, otvara se jasniji horizont prosvetnoj omladini u području carsko i kraljevske glavne vojne gubernije u Srbiji.
Pored već ranije uspostavljenog rada osnovnih škola na zaposednutoj teritoriji, koje su u dovoljnom broju zastupljene, i dve gimnazije u Beogradu, čija je organizacija zasnovana na pravilnoj funkciji, otvaraju se još šest novih prosvetnih ustanova. To tu: trgovačka akademija u Beogradu, i realne gimnazije u Kragujevcu, Valjevu, Kruševcu, Užicu i Šapcu.
Blagovremenim službenim saopštenjem otvaranje trgovačke akademije u Beogradu odredjeno je za 1. mart a upis učenika za 27. i 28. februar ove godine. Školske prostorije su u ranijoj zgradi beogradske opštine, Vatrogasna ulica 12, za čije uredjenje ima da se postara opština. Nastavni program ima se kretati u obimu nastave ranije srpske državne trgovačke akademije u Beogradu i trgovačkih škola u Monarhiji. Nastavničko osoblje izabrano je po skladu stručne sposobnosti. Direktor je g. M. Lukić, direktor ranije srpske trgovačke akademije u Beogradu. Obzirom na broj prijavljivanja otvaraju se dva razreda: prvi sa dva odeljenja i drugi sa jednim. U prvi se primaju učenici i učenice sa svršena četiri razreda gimnazije u Srbiji ili u Monarhiji, a u drugi sa svršenim prvim razredom trgovačke akademije u Srbiji ili u Monarhiji. Izuzetno se mogu primiti u prvi razred učenici i učenice sa ranije svršena tri razreda gimnazije, ali da su krajem februara položili ispit četvrtog razreda muške ili ženske gimnazije u Beogradu. U drugi razred mogu se izuzetno primiti učenici ili učenice sa svršenih sedam ili osam razreda gimnazije. Školska godina završava se 15. avgusta. Za jednu školsku godinu akademija dobija subvencije 5.000 kruna od glavne vojne gubernije i 1000 kruna od beogradske opštine.
Ako bi se prijavilo najmanje petnaest učenika i učenica za treći razred, onda se i on ima otvoriti. U protivnom slučaju otvaranje ovog razreda odlaže se za iduću godinu. Učenici sa svršena dva razreda akademije mogu se privatno spremati i na kraju ove školske godine polagati ispite trećeg razreda. Za vreme spremanja moraju, zarad prakse, biti zaposleni u trgovačkim ili bankarskim poduzećima. Radi toga imaju se prijaviti akademiji do kraja aprila ove godine.
Što se tiče gimnazija, otvaranje broja razreda predvidjeno je prema brojnim odnosima naseljenosti stanovnika. Tako se u Kragujevcu otvara osmorazredna, u Valjevu, Kruševcu i Užicu šestorazredna, a u Šapcu gimnazija sa onoliko razreda, koliko uslovljeni broj učenika bude odgovorio prilikom prijavljivanja i upisa. Petnaest učenika je najminimalniji broj jednog razreda.
Školska godina ovih gimnazija počinje od 1. marta, a završava se 1. avgusta ove godine. Za olakšanje izdržavanja gimnazija predvidjena je subvencija glavne vojne gubemije i opština dotičnih gradova, u kojima se gimnazije osnivaju. Za nastavu je primljeno do sada 54 ranijih srpskih gimnazijskih profesora i učitelja, ali predstoji naknadno uvećanje ovog broja.
Da bi funkcija bila što pravilnija i uspeh bio sigurniji, predvidjena je nadzor i kontrola, okružnih gimnazijskih inspektora, a celokupan rad stoji pod nadzorom prosvetnog inspektora glavne vojne gubernije, kapetana g. Franca Uzetty-a. Na taj način rad gimnazija je jedinstvenog sklada.
Učenici koji iz raznih uzroka ne mogu pohadjati redovno gimnazije, mogu se privatno spremati i na kraju školske godine polagati ispite spremnosti.
Današnji upravni krugovi dosta su učinili u ovom pravcu. Inicijativa gradjana, nastavnika i učenika ima sad da strese lance prosvetne učmalosti. Seme bačeno osvitkom proleća u prosvetnu njivu, treba da na jesen donese jedar plod. Nadati se, da neće opštim trudnim nastojanjem nagrada biti prazni plodovi.
Put progresa najlepša je staza života.
Beogradske Novine, 58/1918.

Pisma iz Ženeve.

V.
Kad sam pročitao prošlo pismo mojim prijateljima, u kome je iznet razgovor i mišljenja naših oficira, reći će gospodin A. M.:
- Zaista je za najveću osudu lažljivost vlade i vladajućih krugova, i taj fakt svedoči da vladi nije savest bila mirna, i baš zbog toga ona mora kad tad odgovarati. Da su vladini krugovi bili obavešteni o predstojećoj ofanzivi, to je jasno kao dan, a da su znali šta Srbiju čeka od te ofanzive i to jasno kao dan. Baš nekako u septembru, ne sećam se tačno datuma izišao je jedan karakterističan članak u Savčićevim 'Novostima'. Taj je članak ili sam naipisao ili inspirisao član tadanje vlade Dr. Vojislav Marinković. Članak je nosio naziv 'Nebesko ili zemaljsko carstvo', i u tom se članku na dugo i široko opisivao položaj Srbije i dogadjaji koji imaju da nastupe, pa se završavao time, da Srbija ima da se opredeli, hoće li se privoleti zemaljskom ili nebeskom carstvu. Pod zemaljskim carstvom pisac je podrazumevao, da Srbija može ostati živa i čitava, ali da mora da pravi mir, a pod nebeskim carstvom je podrazumevao, da Srbija treba ostati verna svojim saveznicima, ali da u tom slučaju mora propasti, mora izgubiti zemaljsko carstvo. I pisac je bio za nebesko carstvo. Eto dokaza kako su upravijači Srbije znali šta Srbiju čeka, i ipak su vodili onu politiku, koja vodi Srbiju u propast!
Povodom toga razvio se življi razgovor i svaki je navodio po neki primer iz koga se videlo da vlada nije bila neobaveštena. S. R. je tvrdio, kako se u Nišu pouzdano govorilo, da su Centralne sile ponudile Srbiji mir, i da je Pašić povodom toga rekao u Skupštini kako Srbija živi i mre sa Rusijom. Kako se može objasniti tolika zaslepljenost ili lakomislenost upravljača Srbije. Neki su napadali ne može biti gore radikalnu vladu, nazivajući je izdajničkom. Na to će naš prijatelj R. L. reći ovo:
- Ne možemo nikoga Srbina, pa ma ko to bio teretiti time da je bio svesan izdajnik, ma da su posledice svesnog izdajstva i nesvesne politike jedne i iste. Toliko daleko, dakle, neću da idem, da naše upravljače zemlje nazovem svesnim izdajnicima, ali s pravom ih možemo nazvati zatrovanim partizanima. To su ljudi i stranke kojima na srcu leži, na prvome mestu partija, i oni partijske interese stavljaju na istu nogu s opšte državnim interesima. Oni računahu, da će njihova partija izgubiti ako Srbija zakijuči zaseban mir, jer će narod tražiti računa o žrtvama i neuspesima rata, od koga su se očekivali veliki uspesi i veliki dobitci. Da ne bi izgubila vladavinu radikalna stranka i njeni pomagači bili su za produženje rata, u nadi, da će se docnije popraviti prilike i položaj koliko toliko popraviti. To je kockarska politika. Kad kockar gubi u igri, on mesto da stane i da pristane na manji kakav gubitak, produžava igru sve dalje i dalje, gubi sve više i više, u nadi da će izgubljeno povratiti, dok na posletku ne bude sasvim opelješen. Politika naše vlade bila je u ovome slučaju potpuno kockarska, i to prosto iz partizanskih razloga. Da se vlada rukovodila razlozima razuma, razlozima političke i državničke uvidjavnosti, sasvim bi drukčije bilo, i zemlja ne bi doživela katastrofu.
Mnogi radikali navode u odbranu vladine politike ove razloge: Ako se Pašić i Srbija mogli prevariti, neće se valjda varati jedna Francuska, jedna Engleska i Italija (u poslednje doba i Amerika). To su zemlje velike i jake, imaju sposobne i pametne upravljače, i valjda jedan Asquit, Lloyd George, Wilson znaju šta rade.
Ova je odbrana netačna, Srbija se time ne može tešiti niti se naši državnici mogu time pravdati.
Kad su u pitanju velike sile, nikad se jedna mala i mlada država ne može s njima uporedjivati. Velike sile mogu na bojnom poiju izgubiti, njihova egsistencija, opstanak, nikad nije u pitanju kao kod malih država. Velike sile imaju toliko važnih i krupnih pitanja, da interesi malih država, koje su s njima u prijateljstvu, dolaze tek na četvrto ili peto mesto, i da samo zbog toga oni neće nikad produžavati rat.
Šta je bio program naše antiaustrijske politike pre i za vreme rata? Ujedinjenje Srpstva. Da nije taj program režim u Srbiji istakao ne bi ni došlo do rata. Režim je mislio da će taj program moći ostvariti pomoću Rusije, Engleske i Francuske i vezao se s njima. U toku rata videlo se da te sile nisu mogle ni Srbiju sačuvati, a kamo li je načiniti većom i velikom. I zato što su svesne toga najmerodavniji državnici tih velikih sila izjavili su nedavno da oni hoće samo uspostavljenje Srbije i ništa više. Zar voditi jedan od najkrvavijih i najstrašnjih ratova na svetu pa da budemo ono što smo bili, ili što bi bili da nismo ulazili u rat, to je zaista strašno i užasno. Nama nije nikakva uteha pozivanje na velike sile naše saveznice, jer baš to suviše veliko poverenje prema njima navelo nas je na ovu politiku, iz koje jedva ako izadjemo živi, a da ostavimo maštarije o velikoj Srbiji i o Jugoslaviji.
Neki opet radikali, da bi odbranili vladu neprestano pričaju, kako je vlada nevina, kako su politiku vodile neke neodgovorne i neozbiljne ličnosti kao Mile Krpa, Pribićević (Svetozar), Dačić (Živojin), drugi i treći, i jedina je krivica što je vlada bila prema takvim ljudima popustljiva. Na to je lepo odgovorio jedan naš prijatelj B. S.
- Takva su pričanja samo za malu decu, a ne za zrele i pametne ljude, i treba biti kreten pa takav razlog primiti kao opravdanje. Da ostavimo to što su to sve manje više bili radikali, nego da se zapitamo, što se vlada ne povede recimo za Milanom Novakovićem? Nego lepo ubi čoveka u sred glavne policije. Ko god nije bio uz vladu taj nije mogao lako opstati u državnoj službi, a kamo li da ne dolazi na rad nego da tera politiku po svome ćefu. Ili po čemu su Mile Krpa i Dačić bile tako velike i značajne ličnosti, da vlada nije smela na njih da udari. To su najprosečnije pameti, sitni špekulanti i radikalske prišipetlje. Čak da su to bile ličnosti od velike vrednosti, i da se u Srbiji o tim ličnostma vodi računa, ipak odgovornost nose pozvani upravljači zemlje.
Jedan vrlo obrazovan Švajcarac rekao nam je nedavno u razgovoru o raznim političkim pitanjima ove karakteristične reči:
- Vi mislite da javno mnenje dolazi samo od sebe, iz mase, ili nekom višom inspiracijom. Javno mnenje prave pojedini ljudi sa političkim idejama, bile one rdjave ili dobre, ili ljudi u ma kom pravcu politički opredeljeni i to se preko listova, knjiga, brošura, mitinga, skupova, predavanja proširi sve u šire i šire slojeve naroda, i tako postaje takozvano javno mišljenje.
Ove mi reči padoše na pamet prilikom diskusije s radikalima. Mile Krpa, Dačić i drugi bili su vladini organi za pravljenje javnog mnenja i ništa drugo. St. V, J.
Beogradske Novine, 59/1918.

Srbija i Rusija

Često se puta govori, kako istini valja u oči pogledati, pa ma bila i neprijatna, jer se samo na taj način može doći do pravilnih pogleda i računanja sa stvarnim prilikama. Medjutim, vrlo retko se to i čini nego se radije odaje zaludama i sanjarijama prijatnim, koje se nikad ne podudaraju sa stvarnošću, nego istini i stvarnosti, naročito još ako je ova neprijatna i čoveka kažnjava s vernošću, da je sam kriv svojoj nesreći.
Ako bacimo jedan osvrt u nedavnu prošlost, naićićemo na dosta pogrešaka naših, kojih na svaki način ne bi moglo biti, samo da nismo dopuštali - da se ovde poslužimo smelom, ali i iskrenom izjavom jednog našeg umrlog javnog radnika - da fantazija i razmetljivost budu jači i stariji od pameti i razbora. Skupo smo i preskupo plaćali mi sve te pogreške svojim mukama, svojom krviju i zgarištima svojih domova. Pa ipak nismo nikad hteli ni umeli da se prenemo i otrgnemo iz zanosa i zabluda, nego smo i dalje grešili.
Kako li je moralo biti u duši jednog našeg starog političara, kad je, razočaran, uzviknuo, da rezultati, žalosni rezultati velike naše politike i suviše jasno pokazuju, da smo mi zaboravili, tako reći, najelementarniju azbuku zdrave i pametne državne politike. Hteli smo na pr. da se nosimo i svadjamo sa celim svetom, i ako je sasvim blizu pameti, da kad se već udari tim putem, onda je celom svetu lakše i prirodnije, da nas proguta, nego da mi to s njim učinimo. I kad god su nam tako državna kola udarala u breg, ili bi se zaoštiljala niz brdo, mi smo dizali dreku, kako je ceo svet ispunjen mržnjom i neprijateljstvom prema nama, kako nam zakleti neprijatelji naši ne dopuštaju ni da živimo, a kamo li da se razvijamo i jačamo. Nikako nam se ne svidja priznati, da nije, niko toliko lud, da nas mazi i miluje, kad mu mi neprestano podnosimo pesnicu pod nos. Nama se nikako ne mili, da uvidimo i priznamo svoje pogreške i da ih više ne činimo.
A sve te pogreške naše imale su, čini nam se, korena u našoj slepoj odanosti i veri u Rusiju. Pri svom tom, što bi se gotovo moglo reći, da je sama Rusija svojim postupcima prema Srbiji i srpskom narodu išla na to, da nas ona sama istrgne iz zanosa i zablude, mi smo, u prkos tome, u slepilu i patriotskom zanosu svome, stalno kaskali za njom i kao rob - da ne kažemo što gore - pazili na mig svog velikog saveznog brata, pa kud on okom, mi odmah tamo skokom. Dajući maha fantaziji i razmetijivosti, mi smo slepo verovali, da će nam Rusija priteći u pomoć, kadgod bismo udarili glavom o zid, ili kadgod bi se iscrpelo strpljenje onih, s kojima nam je duša bila da se nosimo i glodjemo. A Rusija je svu tu našu veru i odanost prema njoj nagradjivala delima, koja očigledno nisu disala prijateljstvom i iskrenošću prema svom tako odanom mladjem bratu.
Ova iskrena ali gorka reč, upućena na razmišijanje svima mislenim, i za nepristrasno sudjenje sposobnim ljudima, bila bi i suviše dugačka, kad bismo zaronili duboko u prošlost, da iz nje izvučemo mnogobrojne dokaze o ruskoj nenavisti prema Srbiji i srpskom narodu. Ne moramo navoditi ni fakta od stvaranja nove srpske države pa ovamo, iako baš u tome i za vreme toga stvaranja ima nekoliko poučnih primera kako o ruskom nebratskom ponašanju prema Srbiji i njenim interesima, tako i o tome, šta može da učini i koliko koristi da donese narodu i državi obazrivost, mudrost i hladan račun sa stvarnim prilikama. Hoćemo za sada da se zadržimo na nekoliko fakata iz novije prošlosti.
Pa ipak, pre nego što to učinimo, - kad smo se već napred dotakli pitanja koristi obazrivog i mudrog držanja - neće biti na odmet napomenuti, da momenti za vreme krimskog rata dolaze medju najvažnije i najsudbonosnije momente u stvaranju nove srpske države. Tada je - kako otvoreno kaže Jovan Ristić u 'Spoljnim odnošajima Srbije novijega vremena' – 'srpska obazrivost nad zanosom i osećajima... i Srbija ostaje nedodirnuta u onoj strašnoj oluji svetskoj, pa najposle izlazi osnažena i obogaćena novim političkim tekovinama'. Tako je bilo onda kada se za časak dopustilo, da mudrost i obazrivost bude starija od fantazije i razmetljivosti; kad su srpski učeni i patriotski umovi umeli pravilno misliti i računati sa stvarnim prilikama, a ne da, kao već posle nekoliko godina, i zadobijanje gradova bez krvi obeležavaju kao izdajstvo i ljagu na srpskom imenu, a kneza Mihaila - turskim pandurom.
Čim je veliko srce ovog mudrog i patriotskog vladara prestalo kucati, čim se ugasio njegov veliki um, čim je ispustio svoju široku dušu pod najmljenim ubilačkim noževima, novi učeni i patriotski umovi srpski dobiše prevagu, pa tako sve do danas, kada nam žalosni rezultati naše politike bodu oči kao usijano gvoždje.
Oni opet otpočeše gledati u Rusiju kao u Boga, od koga će nam svako dobro doći, i ne misleći, da s te strane ne dolazi baš uvek samo dobro. To će prevladjivati ruska hipnoza i pomućivati zdravu nacionalnu i patriotsku svest.
Čak i sam obazrivi i mudri državnik Jovan Ristić bio je dugo godina odan Rusiji, tvrdo verujući, da će ona kad-tad ispuniti razna svoja obećanja Srbiji i srpskom narodu. I - čudna stvar odista! - on je u to tvrdo verovao, iako je ta ista Rusija, odmah posle mučeničke pogibije kneza Mihaila, prosto naredila namesništvu, da se moraju bez odlaganja prekinuti sve veze, koje je knez bio zasnovao.
I Ristić je dugo čekao na ispunjenje ruskih obećanja, pa je i dočekao - strašno razočaranje.
Sad smo pri faktima o neiskrenosti Rusije, iz novije prošlosti, koji su srpskim umovima vrlo dobro poznati.
Dodje rat 1876. godine. Pa šta učini tada Rusija Srbiji i srpskom narodu?
Još pre nego što je Srbija zagazila u taj rat, braća Rusi nas preplaviše onom, vrlo dobro poznatom etnografskom kartom Balkanskog Poluostrva, na kojoj Morava igra vrlo značajnu ulogu. Godine 1877. Rusi najuriše srpsku vojsku iz Sofije, u kojoj leže svete mošti srpskog kralja Milutina Nemanjića, i koji je tada srpska vojska prva bila zauzela. Ubrzo zatim isteraše srpsku vojsku i iz bruskog okruga, i narediše srpskim trupama, koje su doprle čak do Gračanice na Kosovu, da se vrate do Vranja. Pa, onda sklopiše mir u San Stefanu, onako suprotan i neprijateljski prema Srbiji i srpskom narodu, i koji je dao povoda i prava knezu Milanu, da carsko-ruskom izaslaniku u Nišu naglasi, da će Srbi pre još za jednu Ćele kulu dati svoje glave, nego što će poslušati naredbu svoje ruske braće, da napuste Niš. (Svršiće se.)

Dodje i Berlinski Kongres, na kome Rusi sasvim okrenuše ledja Srbiji i uputiše je Austro-Ugarskoj, da se za sve njoj obraća, te se tako i moglo uspeti, da se dobije četiri okruga i nezavisnost. Tek tada se i Ristiću otvoriše oči. Razočaran, on napušta i državnu službu i vodjstvo u stranci. U javnosti je izašla jedna njegova nedemantovana izjava, učinjena o tome pred jednim ličnim i načelnim prijateljem njegovim:
- Meni je oduzeta mogućnost naslona svoje politike na koju drugu veliku silu. Ne bi mi ni jedna verovala, jer sam dosad bio stalno uz Rusiju. Svu spoljnu politiku ja sam secovao na rusku kartu, a Rusija nas u odsudnom trenutku napušta. Meni više ne treba državna služba, jer neću da i dalje stvaram Rusiji mogućniost, da preko mene vara Srbiju. Srpske političare obmanjuje ona praznim nadama, a srpskom narodu zamazuje oči odeždama i crkvenim knjigama. Medjutim, ona je uvek i sistematski - što na žalost moram priznati - radila samo na našu štetu. Ja žalim, što se i naša najmladja i najveća stranka toliko udvara Rusiji. Ja predvidjam, da će se i ova stranka ako zaista srpski oseća - a ja ne mogu imati razloga da posumnjam u njene osećaje - jednoga kobnog dana strašno razočarati i pokajati za svoje slepo pristajanje uz Rusiju. Samo strahujem, da će tada nastupiti za Srbiju već sasvim crni dani.
Ali je, na žalost, ipak moralo proći još dosta godina, morale se učiniti sa ruske strane još mnoge nepravde Srbiji, - rečju, moralo je doći sve što je došlo, pa tek da se srpskim političarima zdere gusta koprena s očiju i da se srpska sveta istina uz jedan strahoviti slom, oslobodi štetne ruske hipnoze.
Tako n. pr. Rusi su u nekoliko godina kvarili posao u pogledu posvećenja Firmilijanovog za skopskog mitropolita, zbog čega se Firmlijan gorko žalio svojim intimnim prijateljima, navodeći, kako ga najviše boli to, što ga led bije baš sa strane velikog slovenskog i pravoslavnog brata.
Rusi nam oduzeše manastir Dečane, jer im ga izdadoše rusofilstvom zaslepljeni političari naši. Nezadovoljni ovim uspehom, Rusi su spletkarili, da nam otmu i Hilendar.
Zatim su se služili raznim rovanjima, samo da Visoka Porta ne dopusti Srbiji otvaranje konsulata u Skoplju, Prištini, Bitolju i Solunu. A kad je Srbija na jedvite jade ipak uspela, onda su ruski predstavnici u otomanskoj carevini javno nipodaštavali srpske konsule pred tamošnjim Srbima, govoreći, da srpski konsuli ne vrede ni koliko carsko-ruski konsularski agenti.
Kad je Srbija docnije htela da otvori konsulat u Prizrenu, Rusija je brže-bolje potrčala da popuni tamo svoje konsulsko mesto, koje je više godina bilo nepopunjeno, nastojavajući u isti mah da omete Srbiju u ostvarenju njene namere.
Pa i u pitanju železnice od srpske granice do Jadranskog mora, Rusija je Srbiji pravila smetnje. U jednom carskom listu bilo je u to vreme govora, kako je jedan ruski predstavnik - istorija će već i o tome kazati svoju reč - koji je (1898.) moljen, da Rusija pomogne Srbiji po toj stvari, pošto je dobio poruku iz Petrograda, rekao ovo:
- Mi nećemo da pomažemo novcem ostvarenje ove železnice, niti ona ima za nas interesa, pa sve i da se kroz Rumuniju veže s našim železnicama. Mi niti imamo šta da izvozimo za Srbiju, niti što da uvozimo iz Srbije. Samo bi Italija imala koristi od te železnice, da svoje fabričke proizvode brže i lakše donosi na Balkansko Poluostrvo, a i Srbija bi imala koristi, da svoje poljoprivredne proizvode donese najkraćim putem do mora. Srbija ne zauzima nikakvo važno mesto u ruskom političkom programu. Stoga Rusija i nema računa da se zalaže za njene interese. Srbija, onakva kakva je, sa probudjenom nacionalnom svešču, samo je jedna smetnja ruskim političkim planovima i ciljevima.
Rusija je vazda popreko gledala na svako, pa ma i najmanje, zbliženje Srbije s kojom drugom državom. Šta više, ona je stalno bila za to, da Crna Gora nikad ne bude u najboljim odnosima sa Srbijom.
Srbija je bila osudjena, da na svoju štetu i sramotu, podnosi bune i prevrate, za koje se zna, da im je kolevka bila u bratskoj Rusiji.
Srbija je htela da svoga kralja Aleksandra Obrenovića oženi u Petrogradu, a Rusiji to nije bilo po volji, nego upućuje Srbiju u Grčku. A kad se kralj Aleksandar toga radi krenuo za Grčku, zvanična je Rusija telegrafskim putem stavila na znanje grčkom dvoru, da se kraljeva ćerka ima smatrati kao verena s jednim ruskim velikim knezom, i kralj Aleksandar, čim je ušao u atinski dvor, bio je predusretnut objavljivanjem te veridbe. Srbija je posle toga pokušava, da svoga kralja oženi kojom nemačkom princezom, a Rusija ide na ruku kralju da se oženi unukom Nikole Lunjevice i kumuje mu na venčanju, a posle neće da je primi.
Na zahtev Rusije Srbija je pristala i dopustila, da njenog kralja Aleksandra čuva ruska tajna policija, i on gine pod svojim rodjenim krovom, iako je odmah preko puta rusko poslanstvo i ruski je poslanik mogao sprečiti pogibiju poslednjeg Obrenovića, jer bi bilo dovoljno vremena da čak i Petrograd telefonskim putem izvesti o tragediji, koja je u srpkom kraljevskom dvoru otpočela 29. maja još u 1 čas posle pola noći, a završila se ubistvom kraljevim tek pred zoru.
Ima još dosta gorkih fakata o pravim osećajima Rusije prema Srbiji, pa ipak joj se u Srbiji slepo verovalo i sva njena spoljna politika secovala se na rusku kartu, jer je fantazija bila jača od pameti, a razmetljivost od razbora.
Pa i ovaj, po Srbiju tako katastrofalan rat, u koji je postupno, a sa ukrštenih interesa, zaplivao bez malo ceo svet, došao je tek posle dobivene poruke iz Petrograda, da je 'stvar Srbije, stvar moja'.
Pada nam ovde na pamet jedna istorijska istina, koja se dugo prećutkivala od strane merodavnih faktora, a tiče se srpsko-turskog rata 1876. godine. U javnosti se - veli izvor - često puta ponavlja fraza, da je Srbija tada na svoju ruku zagazila u rat, iako su je ruski merodavni faktori odvraćali, pa je tako i nevinu Rusiju uvukla. Ova istorijska neistina obelodanjena je tek početkom poslednje decenije prošloga stoleća. Dok se, naime, tada još u Beogradu lomilo, hoće li se zagaziti u rat ili ne, došla su u igru dva istorijska telegrama ondašnjem ruskom konsulu u Beogradu, i to, tako reći, u isti čas. Jedan beše od ruskog poslanika u Beču, Novikova, a drugi od ruskog poslanika u Carigradu, grofa Ignjatijeva. Novikov poručuje: Kažite knjazu, da se nipošto ne usudjuje da preduzima ratnu akciju. Odgovornost za neuspeh pašće na samu Srbiju, koja će biti usamljena. - A Ignjatijev, tvorac San Stefanskog mira, poručuje: Kažite knjazu, neka se što brže požuri sa vojenom spremom i neka odvažno zagazi u akciju, ako želi da se uspe u oslobodjenju balkanskih Hrišćana. Za neuspeh neka se ne brine. - Ruski konsul podje knjazu, koji se bio izvezao u Košutnjak, i ponese oba telegrama. U Košutnjaku ih pokaže knjazu. - Pa ovi se protivureče; koga da poslušamo? bi konsul zapitan. - Koga nadjete za dobro! - odgovori konsul sležući ramenima.
Kako je grof Ignjatijev u srpskim krugovima važio kao veliki prijatelj Slovena i odlučujući faktor u ruskoj spoljnoj politici, a o Novikovu je postojalo suprotno mišljenje; pa kada se uzme u obzir ondašnje silno navaljivanje javnog mnenja, nije nikakvo čudo, što je poslušan Ignjatiev.
Poznate je stvar, kako je Srbija potom prošla u San Stefanu. Rusija je i za sve nepravde prema Srblji ljuto kažnjena. Ali šta je Bogu zgrešio kukavni srpski narod, da ga zadesi ovaka kob?
Ta valjda je već jednom vreme da se o prevlasti ruske hipnoze nad svešću srpskog naroda govori kao o bolesti, koja je srećno prekužena, ali - po kako skupu cenu. Stari.
Beogradske Novine, 61/1918.

Rusija kao velika sila.

Članak 'Rusija i Srbija' koji je izišao u broju od utornika izneo je jednu poznatu istinu, pred kojom se u Srbiji poslednje decenije, zatvarale oči, na ime da Rusija nije bila niti je htela biti iskren prijatelj Srbije. Ta srpska sentimentalnost, to poverenje u Rusiju i polaganje nade u nju donelo je Srbiji vrlo teških neprilika i razočarenja. Prvi srpski ustanak se poglavito stoga svršio propašću Srbije, što su vodje ustanka imali i suviše veliko poverenje u Rusiju, te nisu na vreme napravili povoljan mir s Turcima. Takva je razočarenja Srbija imala i docnije, naročito u drugom srpsko-turskom ratu, a da se ostave na stranu bezbroj drugih manjih razočarenja. Pa ipak to nije moglo izlečili mnoge srpske političare i čitave partije u Srbiji, i oni su uvek nalazili razloge da opravdaju Rusiju, i da stave u izgled koristi od prijateljstva s Rusijom. Naravno, da ta privrženost Rusiji nije poticala samo iz sentimentalnosti i naivnosti srpskih političara, već je bilo akcije i s ruske strane. Rusija se uvek svima silama upinjala da održi i da što više ojača svoj uticaj u Srbiji, i nije birala sredstva da slomi i ukloni s puta svakog i sve ono što se protivilo tom njenom uticaju. Ona je oborila tvorca obnovljene Srbije Miloša Obrenovića, što nije hteo igrati kako mu ona svira, ona je pripomogla zbacivanju kneza Aleksandra Karagjorgjevića, što nije hteo biti pod njenim uticajem, ona je pravila smetnje knezu Mihailu Obrenoviću, ona je vodila borbu na život i smrt preko radikala protivu prvoga srpskog kralja Milana, ona je smrsila konce poslednjem Obrenoviću, kralju Aleksandru.
O svemu je ovom u Srbiji govoreno i pisano od strane pametnih ljudi i uvidjavnih političara, ali nikad nije dovoljno napominjati ove činjenice, naročito sad, kada je Srbija najstrašnije na sebi iskusila posledice svoga preteranog poverenja prema Rusiji.
Ali sem ove istine, da Rusija nije nikada bila iskreni prijatelj Srbije, nije nikad dovoljno naglašavana bila druga istina, a to je da Rusija nije bila tako moćna, kako se to spolja pričinjavalo, i da prema tome, i da je bila iskreno raspoložena prema Srbiji i srpskom narodu, ne bi mogla sve učiniti ono što se od nje očekivalo, prosto iz toga razloga, što nije bila u stanju.
Izgleda čudnovato, da jedna od prvih svetskih sila, sa takvim ogromnim prostranstvom i tolikim stanovništvom, ne bude u stanju da u politici izvede uspešno ono što naumi. Na prvi pogled to izgleda paradoksalno, ali kad se stvar izbliže promotri to nije nikakvo čudo.
Jeste Rusija po prostoru i broju stanovnika ogromna, i jedna od prvih sila, ali po svojoj kulturi, po svojoj starini, po svome ekonomskom stanju ona je toliko zaostala iza starih i konsolidovanih evropskih država, da njena veličina i brojnost ne predstavljaju onaj značaj, kakav bi predstavljali, da je Rusija stara, kulturna i konsolidovana država. Nema ni četiri stotine godina kako se Rusija oslobodila mongolskog jarma, a nema ni dvesta godina, kako ju je Petar Veliki hteo nasilno uvesti u zajednicu sa kulturnim krugom ostalih evropskih država. To je vreme i suviše kratko, da jedna takva dotle polu-azijska država dostigne isti stupanj kulture, koju imaju zapadni narodi, Nemci, Francuzi, Englezi. U pogledu ekonomskom Rusija je od prirode bogata zemlja, ali njena industrija, i njena poljoprivreda i ceo njen ekonomski život toliko je zaostao iza zapadnih zemalja, da je ona u tom pogledu malo nešto bolje stajala od jučerašnjih balkanskih država. U Rusiji je bilo početaka i rada za razvijanje, ali da je ruski narod bio još energičniji i sposobniji, nego što je, ti počeci ne bi mogli uroditi tako brzim plodom, jer za dvesta godina nemoguće je dostići one narode, koji su više od hiljadu godina izmakli unapred.
Da je i kod nas zdrav razum instinktivno prevladjivao u oceni prilika, dokaz je taj što mi našu omladinu nismo slali u Rusiju na školovanje, već na izvore kulture, u zapadne zemlje. Sem bogoslova veoma je mali broj, i to sticajem prilika (obično kakva stipendija dobrotvornog društva), išao u Rusiju da uči prava, medicinu, filosofiju i tehniku - ni dva od sto prema onima kojl su išli na iste nauke u zapadnu Evropu.
Pored zaostalosti u kulturi Rusija je i suviše brzo rasla i to na račun vrlo slabih svojih suseda - Turske, Poljske, Persije, Švedske, i u toku od 150 godina prisajedinila sebi Poljsku, Finsku, Krim i oblasti južne Rusije, Kavkaz, Turkestan i t.d. Te zemlje ona nije mogla spasiti, u toliko pre, što su te zemlje ležale ekscentrično, na periferiji. Rusija se dakle osilila i ojačala na račun slabih suseda, poglavito u ratovima s Turskom, i to kad se Turska nalazila u dobu najveće dekadencije. Pa i ratove s Turskom Rusija je vodila vrlo traljavo, ma da je na kraju krajeva ispadala kao pobedilac. Jedina velika borba sa jednom silnom državom, bila je borba protivu Napoleona I, ali je Napoleon u Rusiji propao ne usled jačine Rusije i sposobnosti njenih vojskovodja, već usled jedne svoje pogresne pretpostavke.
Kad se sve ovo zna, onda se od Rusije nije moglo očekivati ono, što je ona samo spolja predstavljala. To su uvidjali mnogi pametni Rusi, i oni su se brižljivo starali da ne uvlače Rusiju u velike evropske konflikte. Jedan od tih pametnih Rusa bio je i general Kuropatkin, dugogodišnji ministar vojni i glavnokomandujući u ratu protiv Japana. On je u svome delu, koje je izdao posle japanskog rata, izneo i sve one projekte i memoare, koje je podnosio caru Nikoli II i iz njih se vidi, kako je on lepo, znalački i rodoljubivo izneo pravo stanje stvari. On je bio svesan ruskog stupnja kulture, njene ekonomske nerazvijenosti, nedostataka u materijalnim sredstvima, a u isto doba svesan snage i vrednosti svojih jakih i kulturnih suseda, i caru stalno predočavao, da Rusija mora izbegavati još za dug i dug niz godina rat sa ma kojom evropskom silom…
I zaista rat sa tako jakim, konsolidovanim i vojnički silno organizovanim centralnim silaina iz temelja je poljuljao veliku rusku carevinu. Proboj ruskog fronta izmedju Tarnova i Gorlice zadao je smrtni udar ovome kolosu na zemljanim nogama, i sve što se sad dešava u Rusiji posledica je toga vojničkog poraza.
Vojnički poraz Rusije omogućio je revoluciji da digne glavu, i stvorio raspoloženje u svim zemljama, koje još nisu mogle biti tako tesno spojene za Rusiju da se u njima pojave separatističke težnje. Ne samo Poljska, već Ukrajina, Finska, Kavkas i ostale vlasti velike prostrane države teže da postanu zasebni državni organizmi. Takav slučaj je nemoguć kod starih i konsolidovanih država. Uzmimo za primer samo Fransusku. Izmedju severa i juga Francuske velika je protivnost ne samo po temperamentu, već može se reći i po rasi. Južna Francuska ima pretežno više latinske krvi, južni Francuzi govore provansalski, koji je zaseban jezik (čak sa svojom literaturom), pa su ipak vekovi, zajedničke tradicije i prošlost stvorili takvo jedinstvo, da se nezna koji je bolji Francuz da li Provansalac, Parižanin ili Bretonac. U Rusiji je sasvim drukčije, jer počevši od Finaca, Poljaka, Gruzina, Djurdjijanaca, Tatara do Rusima najbližih Ukrajinaca, svaki je od ovih naroda radosno dočekao katastrofu Rusije, da bi mogao dići glavu i živeti samostalnim životom…
Mi smo Srbi u svojoj odanosti prema Rusiji dvostruko grešili: prvo, što smo suviše verovali u iskrenost Rusije prema srpskom narodu i njegovim političkim cijevima, a drugo, što smo i suviše precenjivali moć Rusije, i celu svoju nadu polagali u nepobedivost Rusije. Te su pogreške naše poticale iz naše sentimentalnosti i iz našeg neznanja. Oni koji su rukovali srpskom politikom i u čijim je rukama bila sudbina Srbije učinili su takve pogreške, koje im se nikada ne mogu oprostiti. Bilo da su rusofilsku politiku zasnivali na sentimentalnosti, bilo na neznanju fakata, njihov je rad za najveću osudu i srpski narod ne može im nikada oprostiti takvo vodjenje politike. S. P.
Beogradske Novine, 65/1918.

Pisma iz Ženeve.

VI.
Interesantno je kakav je utisak napravila ruska revolucija kod nas ovamo. U početku smo svi bili zbunjeni, jer je ona za nas, moramo priznati, došla neočekivano, ma da su nam ovdašnji Rusi još na godinu dana ranije govorili da u Rusiji mora doći do revolucije, sem jednog jedinog slučaja - ako car Nikola što pre udje sa svojom vojskom u Berlin.
Ko je imao veze sa ovdašnjim Rusima, a to su mahom protivnici carizma u Rusiji, mogao je iz njihovih razgovora saznati, da su bile pristalice rata, i to samo s toga što su držali da će rat biti neuspešan te će se tako carizam srušiti. Kad je neko od nas činio primedbe i kad im je rekao, kako oni kao Rusi mogu želeti neuspeh svojoj zemlji, oni su ladno odgovarali: 'Rusija je i suviše velika. Ona je čitav svet za sebe, da bi se mogli bojati strane vladavine. Nemci nam mogu uzeti izvesne provincije, ali ne mogu zavladati Rusijom. Osim toga mi imamo druge ideale, ni malo nacionalističke niti rasne. Mi hoćemo nov poredak stvari na prvom mestu u Rusiji, a posle u celom svetu. Mi hoćemo nov društveni porodak, bez obzira na narodnosti, državu, veru, tradicije. Nas ne mogu da pravilno razumu ni socijaliste na zapadu, a kamo li sinovi jednog malog naroda, koji nema nikakve socijalne probleme i koji živi u nacionalističkim idejama pre pedeset godina'.
Ovdašnji nam Rusi nisu bili toliko simpatični i primetili smo da pravih Rusa medju njihovom inteligencijom nema mnogo, već su većinom djurdjijanskog, maloruskog, jevrejskog, poljskog i tatarskog porekla. Ako ima i kakvog pravog Rusa on je veći fanatik u socijalizmu, nego svi ostali. Čudnovata su nacija Rusi i za nas Slovene, a još čudnija za ostalu zapadnu Evropu!
Kad se pojavio Kerenski naši su se malo umirili i napadali cara, jer su smatrali da on hoće mir protiv volje naroda, naročito su držali da je carica na njega uticala. Jedan Rus nam je ovako ocrtao caraNikolu: 'To je čovek po srcu dobar ali slabe volje i vrlo povodljiv. Kad s trojicom razgovara za svakim se povede i svakom odobrava, ali će učiniti ono što mu savetuje onaj, koji je poslednji s njim razgovarao. Car je istinski miroljubiv čovek, ali je njemu, zbog njegovog takvog karaktera, bilo sudjeno da vodi dva velika i sudbonosna rata, kakve je Rusija ikada vodila. Car Nikola je slab kao ličnost, da bude pravi autokrat, a slab je da u svoje ruke uzme reformu Rusije u smislu novih ideja i novih potreba. Da je jak kao ličnost, on bi Rusiju poveo ma u kom od ova dva suprotna pravca i - imao bi uspeha'.
Dr F-eux, jedan ugledan Švajcarac, iz francuskog dela, ovako nam je ocrtao politiku ruskih revolucionara:
'Ruskim revolucionarima ne može se sporiti čvrstina uverenja, i nešto više, što mi na zapadu nemamo, nekakav verski fanatizam za politička uverenja. Oni su tu jaki i nenadmašni. To zna svako, koji je pratio njihovu literaturu i njihov rad, a naročito mi, koji smo ih iz bliže posmatrali i poznavali. Oni su kao oni mučenici iz prvog doba hrišćanstva. Ali je sva jačina njihova u tome. Oni su jaki i silni u rušenju, negativnome. Ali sumnjam da će biti jaki u pozitivnom, u stvaranju. Ako bi u tome pak bili jaki, oni će imati protiv sebe celu Evropu. Evropa je ne samo politički, već i ekonomski silno zainteresovana i angažovana u Ruslji. Uvodjenje socijalističkog poretka, kakav žele ruski revolucionari, dovešće do takvih promena u socijalnoj i ekonomskoj strukturi Rusije, da će biti oštećeni ogromni interesi ostalih evropskli sila, i to će složiti sve sile protiv Rusa. Nemce i Francuze i Engleze. Ovi su narodi uložili i pre rata svoje milijarde u Rusiji, a za vreme rata još i više, i oni su prinudjeni da svoje interese štite. Ruski revolucionari, naročito oni krajnji, izazvaće ceo svet protiv sebe, a imaće ogromnih teškoća i u svojoj rodjenoj zemlji, jer će cela buržoazija, prislalice staroga režima, sveštenstvo, pa čak i veliki deo seljaka biti protiv njih. Oni će u početku primamiti seljake na udicu obećanjem da im podele vlastelinska imanja, ali čim seljak postane posednik biće njihov protivnik, a sa radničkom klasom oni ne će biti u stanju da na duže vreme drže u škripcu ostalu Rusiju i njome vladaju'.
Posle neuspeha Kerenskove ofanzive i sami su radikali počeli dizatl ruke od Rusije. Kad podju kola nizbrdo svaki beži, tako i naši rusofili stadoše na sva usta grditi Ruse, kako su glupaci, kukavice, nesposobni i tome podobno. Jedan je radikal čak rekao: 'Mi smo se nadali da će ovaj rat dovesti Austro-Ugarsku do raspada i da će joj baš Rusija smrsiti konce, a ono doživesmo da se Rusija raspadne'.
Ranije nije čovek smeo našim zatrovanim rusofilima ni rečice rdjavo prozboriti o Rusiji. Bili su u stanju da se pobiju s čovekom. Kakvo je stanje u Rusiji lepo nam je ocrtao jedan naš oficir, vojnosudski, koji je iz Odese, preko Arhangelska, Engleske i Parisa došao u Švajcarsku novembra meseca.
'Ruse revolucijonarne organizacije u toku rata provele su svoje organizacije po svima pukovima i samo su čekale momenat da podignu revoluciju u vojsci. Ruski oficiri bili su nemoćni da to spreče, jer većina nije imala ni pojma o tome šta se radi. Komandiri četa su ostavijali svoje čete na praporčicima i rezervnim podoficirima a ovi su rekrutovani od studenata i djaka revolucionara. Tako su revolucionari dobili vojsku u svoje šake. Kad je borba praporčik vodi četu u borbu, kad je odmor praporčik se stara gde će svoje ljudstvo skloniti i kako snabdeti hranom. Tako su ovi mladi ljudi neprestano bili u dodiru s trupom, dok su oficiri ispustili trupe iz ruku. Kad je car abdicirao revolucionarci su prešli na delo. Odmah su organizovali vojne 'sovjete' kod svake jedinice počevši od čete do armije. U 'sovјet' su ušle njihove pristalice, i sad su vojnici raspolagali oficirima. Ko im je bio po volji ili prišao na njihovu stranu toga su ponovo izbiraii za starešinu, masu su oficira degradirali, još veču masu izjurili iz vojske, a veliki je deo i sam podneo ostavke. Vojnici su se prestali javljati oficirima i ove su strašno tiranisaii. O disciplini nije bilo ni govora svaki čas su se držali mitinzi i o svakoj stvari imao je prvo da 'sovjet' reši, pa čak i za vreme borbe to se praktikovalo, i četni i bataljonski 'sovjeti' imali su pravo da za vreme same borbe rešavaju, da li je kakvo naredjenje više komande umesno ili ne.
Docnlje se vojska podelila na dva tabora, na pristalice Kerenskog i na pristalice Lenjina. Pristalice Kerenskog nosili su žute, a pristalice Lenjina crvene kokarde i ešarpe. Medju njima je nastala strašna mržnja i razdor. Na nas su Srbe podozrevaji i bojali su se da ne predjemo na stranu protivrevolucionara, jer su čuli da je veliki knez Nikolaj Nikolajević stupio u vezu sa Stevom Hadžićem. Ceo naš štab bio je nekoliko dana interniran u Odesi, i jedva su dočekali kad je veći deo nas izjavio želju da ide na solunski front. Uvidjavni Rusi strašno su zabrinuti za sudbinu zemlje. Ima ih koji čak žele da Nemci udju u Petrograd i u Moskvu, jer drže da bi se na taj način oslobodili vladavine revolucionara, pošto će inače revolucionari još dugo biti moćni sudeći po sadašnjim rastrojenim prilikama u Rusiji'.
Kako su se prilike u Rusiji menjale tako se i kod nas menjalo mišljenje o Rusima. Ljenina i Trockog su nazivali prvo izdajnicima, kad su čuli da pristaju na pregovore o miru, a kad su prekinuli pregovore počeli su ih u nebo dizati. Eto s kakvom se pameću kod nas vodi politika! Niti se znaju prilike ni ljudi, već danas ovako, sutra onako. Zato smo s takvom politikom tako lepo i doterali. St. V. J.
Beogradske Novine, 62/1918.

Pisma iz Ženeve.

VII.
Povodom dogadjaja u Rusiji i kod nas se razvila jaka republikanska struja. O formi vladavine u budućoj Srbiji diskutovalo se na široko i na dugačko, a i vrlo strasno. Potrebno je izneti razne razgovore i razna mišljenja, jer u njima ima više interesantnosti nego li pameti. Republikanska struja nije obuhvatila samo jednu stranku, (ma da jedna velika stranka teži da sad naročito istakne svoje republikansko obeležje) već je obuhvatila ljude raznih političkih stranaka.
Povodom ovog republikanskog duha, rećiće jednom u šetnji stari naš jedan književnik, lični prijatelj i poštovalac pok. Stevana Sremca:
'Sad vidim koliko je Sremac pravilno bio ocenio našu inteligenciju. Kad čujem ove razgovore, kao da ponova čitam 'Limunaciju u selu'. Samo mesto Srete, jadnog i komičnog učitelja ispod Grdovića, slušam profesore, advokate, lekare i političare. Isti način mišljenja, isti razlozi za republiku, kao kod onih nekadašnjih seoskih uča, koje je besmrtni Sremac onako tačno i divno nacrtao. Što je najlepše, svaki obrazovaniji Srbin istinski je uveren, da je republika savršenija i po narod blagoslovenija forma vladavine'.
Dr. M. koji je školovan u Švajcarskoj, bavio se ovde kratko vreme, i to je vreme upotrebio da malo proagituje za republiku. Kod mnogih je republika tako reći bila svršena stvar i čak su kandidovali predsednika. Prvi predsednik republike trebalo bi da bude Dr. Milenko Vesnić.
Povodom toga razvijena je bila živa debata, za i protiv, dok naposletku ne uze reč jedan viši stari činovnik, koji će reći: 'Samo mladi ljudu, neiskusni djaci, ili ljudi koji imaju naročitog interesa, mogu tvrditi da je republika bolja i savršenija forma vladavine. Ja nisam teoretičar, ali iz posmatranja života, dogadjaja i čitanja knjiga mogu tvrditi da nema savršenije ili nesavršenije forme vladavine, i da je to najveća glupost i laž tvrditi. Ima repubiika koje cvetaju, ima republika koje propadaju, ima monarhija koje napreduju i monarhija koje nazaduju. Isto tako ne znači, da kad bi nestalo monarhija da bi nastao opšti mir medju narodima. Narodi su ratovali i ratovaće izmedju sebe ne zbog vladaoca, već iz mnogih drugih i jačih razloga, iz rasne i nacionalne netrpeljivosti i mržnje, iz verskih razloga, najviše iz ekonomskih razloga. Da je do oblika vladavine ništa lakše na svetu, svi bi narodi uveli najbolju formu vladavine, pa bi se zacario opšti mir, ljubav medju svetom, blagostanje, jednom reči raj na zemlji. Jedna tako velika ideja i tako uzvišena nauka kao što je Hristova, pa nije za dve hiljade godina bila u stanju da ljude i narode stvori braćom i jaganjcima, a da tu čarobnu moć ima oblik vladavine, koji se zove republika. Treba znati ljudsku prirodu, pa će se videti da je ona raznovrsna i da je nemoguće sve podvesti pod jedan kalup. Svaka ideja, bilo politička, bilo verska, bilo ma kakva ima izvesnu količinu istine, ali nije cela istina, zato je svaki u pravu da sam u nešto veruje, ali nema prava tvrditi da je to apsolutna i jedina istina, u koju trebaju i moraju svi da veruju.
Što se republike tiče kao bolje forme vladavine ja imam jake razloge da iznesem protiv nje. Gospodin predgovornik je izneo kako vladaoci primaju velike civilne liste, i da je ušteda za narode, kad prestanu plaćati svoje careve, kraljeve i kneževe. To je tako ništavan razlog, da o njemu ne treba ni govoriti. U demokratskim zemljama razne sreske, okružne i druga skupštine, razni demagozi pod raznim vidovima isprazne više narodnu kesu nego deset vladalačkih civil-lista. Što jedan gospodin reče, da u republici najbolji i najsposobniji ljudi dolaze na čelo uprave i to nije istina. Baš sušta protivnost tome. Osnovna je crta demokracije zavist, i ta zavist neda da politički najjači i najtalentovaniji ljudi dodju na upravu zemlje. Po pravilu se biraju mediokriteti. Uzmite ovde u Švajcarskoj, predsednici saveznog saveta su dobri ljudi, pošteni, savesni gradjani, ali srednjih sposobnosti. U Francuskoj, gde imaju mnogo veću vlast i gde im je položaj zavidniji sve su to ljudi skroz i skroz srednjih sposobnosti, što kaže naš Njegoš, da ne beše pod onim imenom ne ščaše se bojat od uroka. Retki su izuzetci kao što je Washington, osnivač severo-američke Unije, i njemu se ima zahvaliti što je Severna Amerika u opšte i postala republikom, a ne monarhijom. Vi pomenuste maločas gospodina Vesnića kao kandidata za predsednka republike. Šta Vesnić u našoj baš Srbiji predstavlja? Ni kao naučnik, ni kao političar nije ništa osobito, i u celoj Srbiji, i u radikalnoj stranci ima kud i kamo sposobnijih i talentovanijih ljudi od njega. On je samo u toliko sposoban što je umeo da se u životu provuče i da dodje do sadanjeg položaja. Šta je on u nauci napisao tako osobito, što bi i u Srbiji napraviio utisak, kakvu je on veliku, originalnu ili jaku ideju zastupao u politici. Ništa od svega. On je bio jedan praktičan čovek za sebe, i njega su drugovi mu lepo nazvali 'Gur-gur', čovek koji je umeo da se progura u životu. Ja ni malo nisam poklonik dinastije Karagjorgjevića, a specialno kralja Petra, i smatram da je ova dinastija jedno zlo za Srbiju, i da bi srpski narod učinio najveću pogrešku po sebe, ako bi sudbinu svoju i dalje poklonio toj dinastiji, ali verujte, kad bih imao da biram izmedjn M. Vesnića i njemu podobnih, ja bih ipak pre bio za kralja Petra, jer je on sin jednog srpskog knjaza a unuk velikog vožda, za čije je ime vezano jedno sjajno delo iz srpske prošlosti, i radije bih podnosio njega i njegove nego sve naše Gur-gure. Mi imamo i suviše iskustva kako smo bili politički rastrojeni pod našim narodnim dinastijama, a kako bi tek bili kad bi svakom Srbinu bilo u izgledu da bude predsednik republike. Bili bi u stalnom haosu i trzavicama, goro nego što su južno-američke republike, i da Bog sačuva srpski narod od takvog eksperimenta'.
Pristalice republikanske ideje ovim govorom nisu bile pobedjene, ali je on na njih načinio veliki utisak, te ne mogoše ni jedan jači argumenat navesti u svoju korist. Samo je Dr. M. i dalje uvodio u borbu rezerve svojih fraza, ali su one bile više gimnazijske nego li politčki zrele.
Drugi jedan gospodin, Gj. M. dugogodišuji načelnik, koji poznaje naš narod i njegovo shvatanje, izneo je ove razoge protiv republike:
'Naš je narod skroz monarhičan, i on baš želi da na upravi zemlje ima jaku ruku, koja će ga voditi, i kojoj se može požaliti, ako što ima da se žali. Kralj Petar je, kao što znate, u narodu poglavito stoga bio neomiljen, što je izjavio da neće da se ni u šta meša, i što je ostavio ministrima da oni žare i pale'.
О ovoj temi pisaću vam ponova, a sad, da ovo pismo ne bi bilo monotono, javiću vam još nekoliko stvari. –
Jedan deo naših političara bavi se u Parizu, i ti političari gledaju da francuske merodavne krugove pridobiju protivu Pašiča. Poznato je, da je Pasić posle revolucije u Rusiji bio u vrlo velikom očajanju, jer je njegov adut u politici, koju je nekoiiko decenija vodio, bio naslon na Rusiju. Čim je pao carizam i 'stari režim', kod koga je Pašič bio sjajno zapisan, on je izgubio tačku oslonca. Trebalo mu je naći novu tačku oslonca i on je prvo pohitao u Pariz, a za tim u London, i uspeo da kod Loyda Georga učvrsti svoj uticaj. Ovaj mu je napravio takve komplimente, posle kojih su kako smo od ovdašnje grčke kolonije saznali, Venizelos našao zapostavljen i uvredjen. Ipak to nije dalo povoda nekim našim političarima da miruju, i to baš onima, koji su do skora radili s Pašićem, i oni sad rade u Parisu, da Pašića obore i da dodju na njegovo mesto. Medju ovima ima i nekoliko starijih radikala, koji su se udružili s naprednjacma i samostalcima. Rezultate toga videćemo u skupštini koja se pre neki dan imala sastati na Krfu. O tome će te vi tamo možda pre biti obavešteni, nego što stigne moje iduće pismo.
Na posletku i to da javim, da mi u poslednje doba nemamo gotovo nikaku vezu s našima na frontu. Mi misiimo da vlada tu vezu više sprečava iz političkih nego li iz vojničkih razloga. St. V. J.
Beogradske Novine, 64/1918.

Pisma iz Ženeve.

VIII.
lz karata koje nas nekolicina dobivamo iz Beograda vidim da su prvim pismom iz Ženeve mnogi u Beogradu razočarani, naročito ženski svet. Mnogi su očekivali novosti, šta ovamo ko radi, ko se ženi, ko udaje, pa čak nam postavljaju pitanja za izvesnu gospodu, koja su ženjena, i čije su familije ostale u Srbiji, da li je istina da su se ovamo po Švajcarskoj i Francuskoj oženili. Nas su iznenadila takva pitanja, i ako znamo da se za vreme rata mnogo laže, ali šta kome treba da takve vesti širi. Osim toga mi sada imamo prečih briga, večih nevolja, nego da vodimo računa o privatnim stvarima i o našim sitnim i ličnim zadjevicama. To nas večito prati i muti nam pogled, i zbog toga smo mnogo do sada propatili. Nerado je čoveku pisati i o ovdašnjim silnim, ličnim i partijskim svadjama i gonjenju, jer smo mi Srbi ovamo partijski i lično zavadjeni kao i ranije u Srbiji. Ovamo imamo i dva lista na srpskom jeziku. Jedan je 'Ujedinjenje' koga izdaje 'crnogorski odbor za narodno ujedinjenje', a drugi je 'Srpski list', organ nezavisnih Srba kome je urednik Borislav Sl. Minić. Pašićeva vlada i njeni predstavnici u Švajcarskoj potpomažu 'Ujedinjenje' a gone 'Srpski list', što napada vladu, iznosi njen rdjav rad i njene pogreške i njeno partizanstvo. 'Ujedinjenje' napada crnogorsku dinastiju, kao da je ona smetnja ujedinjenju Srpstva. Čudnovate logike u čudno doba. Izgubismo obe slobodne srpske kraljevine, i sad se treba prepirati oko toga, da li će se Srpstvo ujediniti pod dinastijom Petrovića-Njegoša ili pod dinastijom Karadjordjevića!
Radi ilustracije ovdašnjih prilika potrebno je navesti ovaj slučaj. Početkom februara ovde je u Ženevi izvršio samoubistvo Marko Grdjić, studenat. Razlog njegovom samoubistvu navodi se, da je bio u novčanim neprilikama. Ljudi pak koji su ga bliže poznavali tvrde, da taj razlog nije tačan, jer se on kretao iskijučivo u krugovima koji se nazivaju 'zvanični', 'merodavni' ili 'vladini', a kao odlika ovih koji su u tom kolu, smatra se dobra plata, pa često dupla i trodupla, dodaci, pa pored svega, ako je potrebno, brz i lak način, doći do pozajmice od Narodne Banke.
Sve su ovo nemile stvari i sve još više zagorčavaju život nas ovamo u tudjini. K tome je došla i skupoća, jer namirnice ovamo skaču neverovatno, naročito zbog toga što su torpedovane mnoge ladje s namirnicama, koje su pošle iz Amerike specijalno za Švajcarsku. Naša je dužnost da odavde radimo, to jest, da pišemo, te da jednom za svagda prečistimo pojmove o našoj celokupnoj politici, kako spoljnoj, tako unutrašnjoj, privrednoj, prosvetnoj. Ovde u Švajcarskoj ima mnogo da se uči i da primi, samo za to treba imati volje i poštenja. Nije samo po naški navoditi već otrcanu frazu kako je Švajcarska kulturna i napredna zemlja, a ništa ne primati što je ovde valjano.
Naši radikali, odnosno tvorci radikalne stranke, pre četrdeset i nekoliko godina živili su ovde, ali nam u Srbiju ništa ne doneše švajcarskog, sem nihilističkih ideja i programa koga nisu videli i naučili od Švajcaraca, nego od Bakunina i drugih ruskih revolucionara. Tvorci radikalisma su sve stvari i sve pojmove ispremetali. Oni su tada govorili, da narod treba prvo da bude politički slobodan, pa će ostalo sve samo sobom doći. Srpski je narod bio politički slobodan i pre radikala i bez radikala. Ali, recimo, da je bio u ekonomski i politički ropskom položaju kao što je bio ruski seljak, ipak radikalno tvrdijenje nebi bilo tačno.
Što su političke slobode u Švajcarskoj osigurane, što su politički odnosi solidni i sredjeni, što narod zna i ume upotrebiti svoja gradjanska prava onako kako je za zemlju ponajbolje, nije razlog taj što su Švajcarci imali velike političke slobode, več drugi, što je narod prosvećivan i vaspitan. Pri ženidbi i udadbi, pri upotrebi gradjanskih prava, pri služenju vojske, traže se izvesni uslovi, na prvome mestu pismenost i znanje osnovnih gradjanskih dužnosti. Pomoću škole, pomoću vaspitanja i pomoću solidnosti dobiva Švajcarac sva gradjanska i politička prava.
Kako je bilo kod nas? Radikali, kao 'narodni ljudi' nisu narod u tom pogledu, po ugledu na Švajcarsku, ni trunke unapredili, već na protiv laskali su narodnim instinktima i podržavali i razvijali rdjave osobine u narodu. Oni su svojim agitacijama mnogo doprlneli rušenju zadruga, te neobično korisne i lepe srpske ustanove iz starina. Pismenost u narodu nisu unapredjivali, čak su u posljednje doba partizanskim zakonima ubili volju mladjim učiteljima zbog čega je nedostatak u učiteljskim snagama i školama. Narod nisu vaspitivali dužnostima, što je odlika svake valjane, poštene i napredne društvene zajednice, nego su mu govorili o nekim pravima, koja čak nisu nikakva prava, kao to, da narod ne plaća porezu, da zauzima državnu šumu ili utrinu i puno tome sličnog.
Kad čovek posmatra ovdašnje prilike i ovdašnji narod mora se čudom čuditi kako su naopački, nakazni i nepošteni pojmovi šireni u narod od naših radikala. Pa opet je sok našeg naroda ostao poštedjen od ovakog naopačkog političkog i gradjanskog vaspitanja. Solidna moralna konstrukcija srpskog naroda nije se dala potpuno inficirati radikalskim pojmovima. Ona je više nalazila na odziv kod poluinteligencije, kod ćata i mnogih uča, ali masa srpskog seljaka, ono što je najbolje i najjače, ostala je i dalje verna svojem predanju i onim dobrim osobinama, koje su srpskom narodu pribavljali poštovanje i od stranaca.
Da je narod istinski primio radikalna učenja i za njima se poveo, šta bi bilo od Srbije, najbolje će nam pokazati ovaj primer. Radikali su bili protivnici vojske u opšte, a napose stajaće vojske. Stajaća je vojska uvedena mimo radikala i to je zasluga kralja Milana. Srpski narod ima izvrsne ratničke osobine i sposobnosti, ali bi on te sposobnosti, po radikalima, imao upražnjavati ne u kasarni, nego u odmetanju u hajduke, u paljenju stogova i kuća u protivljenju vlastima kad su radikali u opoziciji. Čim Srbin postane vojnik odmah u njemu preovladaju one specijalno srpske osobine, koje su u protivnosti s osnovnim učenjem radikalizma. Da je duh radikalizma i onog nihilističkog učenja, koga su radikali u početku sejali u narod zaista inficirao dušu srpskog naroda, onda Srbija u balkanskim ratovima ne bi pokazala onakve sjajne uspjehe, a posle ovog poraza imali bi iste pojave - boljševističke - kao i u ruskoj vojsci.
U tome su se pravcu vodili razgovori izmedju našeg kruga i jednog umerenog radikaia M. S. M. koji je priznavao, da radikali iz Švajcarske nisu doveli ove dobre stvari - političke i gradjanske - koje su trebali propagirati i uvoditi u Srbiji, ali nije davao nama za pravo, što smo njihov rad toliko podvrgli kritici. On je tvrdio, da je naoružanje vojske delo Pašićevo, i da to najbolje demantuje, kako su radikali protivnici vojske.
Na to je odgovorio naš prijatelj D. S. R.: 'Radikali su zapustili naoružanje naše vojske kad je od njih to samo zavisilo. Tek kad su ušli u političke kombinacije s velikim silama i obavezali se, da će Srbija biti uz njih, tada su te velike sile tražile da se Srbija potpuno i moderno naoruža. Inače su radikali uvek davali dokaza da su protivnici vojske. Oni stajaću vojsku nisu mogli ukinuti, jer nisu smeli, pošto je ova počela živeti, ali su uvek gledali da je oslabe, pocepaju. Pod kraljem Milanom, kao komandantom aktivne vojske, primano je godišnje u vojnu akademiju 150 do 200 pitomaca, radikali posle 1903. svedoše na 20 – 30. Oni su razdor u vojsci sistematski i veštački održavali i zbog toga nije savezničko pitanje blagovremeno i valjano rešeno'.
U idućem pismu poslaću vam jedan opširan razgovor jednog našeg starog i iskusnog državnika o ulozi koju je pok. Hartwig igrao u Srbiji. U tome izlaganju ima dosta novih stvari, koje jasno ilustruju politiku Srbije posljednjih godina. St. V. J.
Beogradske Novine, 72/1918.

Pisma iz Ženeve.

IX.
Jedan naš stari državnik, koji je godinama povučen od aktivne politike bavi se ovde od pre kratkog vremena. Imali smo priliku govoriti s njim o raznim pitanjima, i on nam je davao vrlo interesantna obaveštenja, zasnovana na poznavanju fakata u dugogodišnjem iskustvu.
Aktuelna je tema bila naš odnos prema Rusiji i prema Bugarima. Jedan gospodin iz našeg društva rekao je, kako je naša nesreća u ovome ratu, kad smo već propali, što ta propast nije došla 1914., za vreme Potiorekove ofenzive, jer bi Srbija tada celokupna potpala pod Austriju, ovako smo se tada spasli propasti, pa doživismo veću propast, da budemo podeljeni izmedju Austro-Ugarske i Bugarske. Najviše se prebacivalo ruskoj diplomaciji, što nije umela privući Bugarsku na svoju stranu ili što nije silom sprečila Bugarsku u njenim neprijateljskim namerama prema Srbiji.
Stari državnik povodom tlh razgovora dao nam je sledeći odgovor:
'Moram početi iz dalje, da bih vam mogao stvar što bolje i što jasnije objasniti. Kod nas su u pogledu naših odnosa sa Rusijom zastupljena dva mišljenja. Jedno je mišljenje. da Srbija mora i treba voditi politiku što tešnjeg naslona na Rusiju, da je Rusija naš prirodni zaštitnik, a druga politika se je zasnivala na uverenju i na iskustvu da Rusija nije prema Srbiji iskrena, da je ona pravim prijateljem Srbije iz sebičnih i špekulativnih razloga, i da treba tražiti naslona van Rusije. Ono je prvo mišljenje bilo ukorenjeno u Srbiji još od njenog postanka, ali je postalo dogma naše spoljne politike pod pok. Jovanom Ristićem, a u novije doba pod radikalima preovladalo i potisnulo sva ostala gledišta. Rusija je zaista u nekoliko pomagala Srbiju, naročito kad je Srbija izvojevala bila svoju autonomiju pod Turcima, ali je to Rusija činila da ima jednu tačku oslonca na Balkanu u svojoj težnjl za rušenjem Turske carevine i osvajanjem Carigrada. Ona se pri tome nije rukovodila da zadobije zahteve i težnje Srbije, koliko da upotrebi Srbiju, odnosno njenu teritoriju i njenu vojnu snagu za svoje smerove. Poznato vam je da je Srbija pod knezom Mihajlom bila žiža za balkanske Slovene, da su Bugarl sve svoje nade polagali u Srblju, da su se njihovi mladići školovali u Beogradu, i da smo se medju sobom smatrali kao jedan narod. U to doba kad se kazalo Bugarin, značilo je isto toliko koliko reći Užičanin, Crnogorac, nisu dakle smatrani kod nas kao zasebna nacija.
Ali Rusima ovaka politika nije išla u račun, ona je Bugarsku smatrala kao sferu svoga interesa, bilo da je potčini sebi, ili da je dovede u vazalski položaj. Kao posledica toga je stvaranje godine 1870. bugarske eksarhije. Tada su udareni temelji, pod vidom crkvene autonomije, onoj politici, koja je odvojila Bugare od Srba, i učinila da ova dva naroda budu smrtni neprijatelji. Granice, koje je Rusija postavila bugarskoj eksarhiji bile su tako velike, i te su granice docnije postale ideal bugarske politike. Rusija je eksarhiji dala tolike granice ne što je bila uverena, da će njima obuhvatiti ceo bugarski elemenat već stoga, što je te granice spremala za sebe. Da su te granice veštačke, i posledica čisto ruskih imperijalističkih ciijeva dokaz je, što se eksarhija proširiia na krajeve, na koje ni jedan Bugarin nije mogao ni u snu snivati. Kada u ratu 1877. i 1878. godine Rusija nije mogla zadržati Bugarsku kao svoju, ona je ipak verovala da će Bugarska biti kad tad njena provincija ili večiti vazal. Posledica stvaranja Bugarske jeste sukob izmedju državne ideje srpske i državne ideje bugarske. lako su Srbi i Bugari braća po krvi, i ako se pre toga smatrahu gotovo kao jedan narod, podeljeni u dve države, oni su postali protrvnici, a pošto su im težnje na Balkanu bile iste, to su postali rivali i krvni neprijatelji. Prirodna težnja Srbije da se širi na jug ne samo iz nacionalnih, već iz ekonomskih i strategijskih razloga, naišla je u Rusiji na odlučnu protivnost. Našu težnju na jug Rusi su svima sredstvima suzbijali i upućivali su nas na zapad. Kada sam godine 1899. razgovarao u Petrogradu sa generalom Kaulbarsom, ja sam mu izneo svoje razloge za ovu politiku.
- Vaša ekselencija, rekao sam mu, nije to politika samo kralja Milana i naprednjaka što hoćemo da debuširamo vardarskom dolinom na Solun, već to je prirodna politika koju će morati svaka srpska vlada voditi. Naši vladaoci u srednjem veku nisu upravljali svoje poglede na zapad, na pr. Bosna u kojoj žive čisti Srbi nikad nije bila u sastavu stare srpske države, čak ni pod Dušanom u dobu svoje najveće moći, već se širila na jug. Moravska i vardarska dolina prirodno se dopunjuju. Centralni položaj takozvane Makedonije daje političku i vojničku nadmoćnost onoj državi koji ju poseduje, a da su i naše nacionalne aspiracije opravdane, ništa manje nismo mi u to uvereni nego i Bugari.
Na to je General Kaulbars od reči do reči ovo rekao:
- Vaši su razlozi opravdani i ja ih vrlo dobro shvaćam ali baš zato Rusija ne će trpeti vase širenje na jug. Rusija vas smatra sferom austrijskog uticaja i ona nikad neće dopustiti da se njena uticajna sfera okrnji. Vi s tim faktom morate računati. Budite obazrivi i pametni. Kralj Milan vrlo dobro shvaća politiku i interese svoje zemlje, samo greši što suviše otvoreno ustaje protiv Rusije. Vi nesmete imati vere u Rusiju, ali se nesmete snjome ni zavadjati, neka vaša ladja uplovi malo u ruske vode, koliko da se ne zameri Rusiji, ali nikako da ulazi duboko. Vama bih iskreno savetovao Bismarkov recept: Rückversicherung. Napravite ugovor s Rusijom, kojim vam garantuje nezavisnost, a pravite posle slobodno ugovore i konvencije s Austrijom za vaše namere na jugu.
Ovaj sam razgovor saopštio odmah kralju Milanu, koji je bio tada komandant aktivne vojske, i kralj je odmah zatim odlikovao generala Kaulbarsa jednim visokim ordenom. (Da napomenem: general Kaulbars bio je velika politička ličnost i po oslobodjenju Bugarske dve godine ruski guverner u Bugarskoj). Cilj ruske politike bio je dakle da Srbiju priveže za sebe, ali da joj ne dopusti širenje na jugu. Radikali kao slepa orudja ruske politike gledali su da u Srbiji svima sredstvima otvore raspoloženje za takvu politiku. Oni su s toga rat od 1885. s Bugarima nazivali bratoubilačkim, i počeli voditi takvu bugarofilsku politiku, kojom su se odricali svakoga srpskog širenja na jug. Oni su ustupili manastir Dečane Rusima, ukinuli srpske škole u solunskom i bitoljskom vilajetu, jednom reči, odrekli se prirodne srpske politike na jugu i ka Solunu. Od njih je poteklo to da Srbiji treba pristanište na Jadranskom moru, pa su čas uzimali Drač čas San Djovani u kombinaciju, ma da ova oba mesta ni po svome položaju nisu za to zgodna ma da je put do njih zabačen, tegoban i neprirodan, kao uopšte što je neprirodno i nekorisno pretpostavljati Jadransko more Jegejskom moru. Ali to je bilo sve za ljubav ruske politike, Rusi su imali neograničeno poverenje u radikalima i izvesnost da će ispunjavati njihove želje, ali su se ipak bojali zdrave svesti srpskog naroda i onog broja političara koji nije bio rusofilski raspoložen. Zato su rešili da u Beograd pošlju jednog od svojih najsposobnijih diplomata pok. Nikolaja Henrikovića Hartwiga. Njegova je sposobnost bila u tome da je umeo predstaviti sebe i Rusiju većim prijateljem srpskog naroda nego što su u stvari bili. Srpsko-bugarski ugovor 28. februara 1912. načinjen je pod uticajem one političko struje kojoj su pripadali Izvoljski, Čarikov i Hartwig. Izvoljski u Parisu, Čarikov u Carigradu a Hartwig u Beoradu bili su predstavnici panslavističke ideje: da Rusija uzme Carigrad što pre po cenu rata s Nemačkom i Austrijom. Prva etapa bila je: slomiti Tursku na Balkanu pomoću balkanskih naroda. U tom je cilju osnovan balkanski blok, pod tim je uticajem načinjen srpsko-bugarski ugovor, koji odbija Srbiju od Soluna i gura je na Jadransko more i protivu Austrije. Kad je turski rat ispao srećno i mi besmo dobili celu Maćedoniju, zdrava narodna svest beše odnela pobedu nad radikalskim rusofilskim i bugarofilskim idejama. U narodu i u vojsci bilo je načisto s tim, da osvojene zemlje valja zadržati ne samo u prkos Bugarima već i protivu Rusije. Vojvoda Živojin Mišić pričao mi je, kad je u martu mesecu 1913. pravio inspekcije da je u svima garnizonima, u Tetovu, Bitolju, Ohridu, Djevdjeliji dobio poruke od celokupnog oficirskog kora u ime vojske, da su oficiri rešeni da po cenu svojih života ne izidju iz ovih krajeva, pa ma šta kralj, vlada i Rusija rešili.
Hartwigov je položaj bio vrio težak. Valjalo je izvesti ruske namere a ne zameriti se Srbima, kojima se pravio prijatelj i čije je poverenje bio zadobio. Bojao se naročito da pod uticajem vojske i narodne svesti ne padne radikalni režim, i zato je svuda govorio i obećavao, kako će car Nikola spor izmedju Srba i Bugara rešiti u srpsku korist. Kada sam o Uskrsu 1913. bio kod njega u poseti on mi je s neobičnom toplinom govorio, kako su nam Bugari prijatelji i kako ne treba da se s niima zavadjamo, u toliko pre, što će nam oni biti potrebni i pomoći nam u skoro, da se proširimo na račun Austro-Ugarske. Ipak se on nadao, da ćemo mi Srbi kao bujan narod prvo biti plahoviti pa posle popustiti. Ali se u tome prevario. Došao je rat s Bugarima, i njega su vodili oni isti radikali, koji su rat od 1885. nazivali bratoubilački, a koji je vodjen za istu ideju. I taj rat vodjahu radikali koji su smatrani bugarofilima. Moje je intimno uverenje, da je radikalima rat s Bugarskom bio neprijatan, naročito zbog Rusije. Znam šta mi je za vreme rata govorio Laza Paču, a sem njega Draža Pavlović, Ljuba Jovanović i još neki ugledni radikali. Oni su u duši bili protiv rata i za popuštanje Bugarima. Pa ipak nisu dali ostavku, iako su time demantovali svu svoju raniju politiku. Pitaćete zbog čega? Zbog Rusije. Hartwig je pristao da radikali vode rat, samo da ne padnu s vlasti, jer ako bi oni pali s vlasti, prema jednodušnosti vojske, a pomoću ostalih partija, Srbija bi mogla da iz osnova promeni dotadanju politiku, i da traži naslon na Austriju i Nemačku, naročito s pozivom na tajnu konvenciju od 1880. godine. Hartwiga je takodje zaplašio i telegram cara Wiljema prilikom zaključenja bukureškog mira, i samo jedan mali korak u strani, pa da se Srbija nadje u logoru centralnih sila. Valjalo je dakle na svaki način sprečiti da Srbija promeni svoju politiku. Do promene je moglo doći usled izmenjenih prilika. Dinastija Karadjordjevića, koja se iskijučivo oslanjala na radikale i na zaverenike, prestala je biti nepopularnom. Mogao je najveći protivnik dinastije misliti šta je hteo, ali posle osvećenog Kosova i posle Bregalnice nije mogao ni smeo ništa ni govoriti ni preduzimati. Ratni uspesi učinili su da se zaborave stari gresi. Osim toga rat je gotovo potpuno ublažio suprotnost izmedju zaverenika i kontrazaverenika. Vojska je sad postala odlučan faktor, i vladalac je mogao s naslonom na vojsku i na narodno raspoloženje da se lako i za svagda oslobodi radikala i njihovog isključivog utlcaja. To je Hartwig znao i savetovao Pašića da čine što veće koncesije narodnom raspoloženju, a on je svakom prilikom i svakome revnosno objašnjavao da je Rusija sasvim protiv Bugara, i da su Srbi sad njeni jedini ljubimci. Kada je posle rata došlo do sukoba izmedju radikala i vojske, on je gledao da na svaki način održi radikale. Njegovom se uticaju ima pripisati što je u maju, za vreme krize ostao i dalje na vladi čisto radikalni kabinet s Pašićem, i što je Srbjia tako brzo uvučena u sukob s Austrijom. Hartwigov i ruski plan je bio, da Srbija u toku rata, pritešnjena okolnostima učini što veće koncesije Bugarima na osnovu ugovora 1912. Hartwig istina nije doživeo evropski rat ali njegov naslednik knez Trubeckoj je otvoreno i sa manje umešnosti zastupao to gledište, koje je potpomagao u svome prolasku kroz Srbiju ruski ambasador u Rimu Giers. Pogreška je kralja Petra što se posle bukureškog mira nije oslobodio radikala i ruskog uticaja i Srbija bi sad sasvim drukčije stajala.'
Na primedbu neke gospode, da su Rusija a s njome i sporazumne sile, davale Srbiji kompenzacije na drugoj strani, na račun Austro-Ugarske, i to mnogo zamašnije i veće, odgovorio je stari državnik:
'Ovde imam da vam naglasim dve stvari: Prvo, Srbija i da je dobila prilične kompenzacije na račun Austro-Ugarske to ne bi bio ekvivalenat za Maćedoniju, jer je položaj Maćedonije za Srbiju mnogo važniji, iz razloga koje sam naveo i generalu Kaulbarsu. Čak da Srbija zadovolji svoje težnje na račun Austrije njeni nacionalni, ekonomski i vojnički interesl gurali bi je na Jug. Drugo se ima primetiti, da Srbija nije dobila precizna ni pismena obećanja od sporazumnih sila, šta i koliko ima da dobije od Austro-Ugarske. A ovo je vrlo važan momenat. Sporazumne sile su izjavile da one nemaju ništa protiv toga ako se Srbija što više uveća na račun Austro-Ugarske, naravno ako to Srbija bude mogla učiniti svojom snagom, inače one nisu dale obavezu, da će one to same i svojom snagom izdejstvovatl. A to je ogromna razlika. Pored toga Srblja nema nikakvog pismenog ugovora sa sporazumnim silama, kao što su ga imale Rumunija i Italija, a to je isto tako važno i u isti mah za Srbiju nepovoljno.'
Posle ovakog interesantnog i za nas, kao i za mnoge, poučnog razgovora sa našim starim i iskusnim državnikom, ostalo je nama, kao i svakom Srbinu, da razmišljamo kako smo varani, i kako smo se dali varati, i zašto je došlo do ove naše nesreće. St. V. J.
Beogradske Novine, 73/1918.

Zalutala Srbija
_{Pismo iz Vrnjačke Banje. - 17. III. 1918.}

Čitam redovno 'Pisma iz Ženeve' i moram priznati, ne mogu se nadiviti, kako je samo mogla da se očuva i posle tolikih patnji, čitavog spleta od laži i peripetija ratnih i takva duševna samostalnost kod pisca, retka objektivnost i od svih predrasuda slobodna posmatračka moć kod jednog savremenog Srbina, koji se još i danas nalazi na vrelu i atmosferi, u kojoj boguje suluda pakost i izbezumljeni duh franko engleske štampe!...
I onda, Ženeva! Kako je kobna ta varoš za grešnu i večito lutajuću Srbiju!...
Na obalama lepog ženevskog jezera, u kakvoj skrovitoj kućici, ispisuje ojadjeni Srbin svoja opažanja i odmerava tešku narodnu nevolju.
Zamišljam toga našeg patnika, koji, kao ono stari Izrailjac sedi kod reka Vavilonskih, plače i pita se: 'Kako da pevam pesmu Gospodnju u zemlji tudjoj'?! ... Ili još bolje, kao naš narodni pesnik Djura Jakšić, kad na pešačkom putu u manastir Gornjak peva:
Sa dalekog puta umoran sam seo
Ne bi l' sanka naš'o setan, neveseo!
Povilo se cveće, polegla je trava,
Ali mene sanak davno izbegava.
Sila se je misli vrzlo po pameti:
Mnogo li sam strad'o kad se srce seti!...
Nikad dobro jutro nikad dobro veče.
Meni noćca lako nikad ne proteče!
U mislima tako zadahn'o sam lako
A suze su tekle niz obraz polako!...
lz ženevskih pisanja vidim, kako se smeona duša otima od nezgrapne vlasti ententinih propisa i progovora jezikom, kakvim se ne usudjuje da govori nijedan još bojažljivi Srbin! Kao svež povetarac sa planinskih visina kad rastura u zagušijive dolje i gusto naseljene gradove živost i izaziva novu volju za rad, tako i ovaj odvažni stradalnik svojim neobuzdanim pregnućem, vedrom razboritošću i živim ubedjenjem budi iz dugotrajne uspavanosti kažujivu kolebljivost i sitničarsko dvoumljenje gomile, zaludjenog našeg sveta, koji u varljivim očekivanjima nekakve nadzemaljske sreće i dobitka propusti tolike dragocene trenuke za uspešno rešavanje naše gorke sudbine.
Teške su brige pritisle naše glave! Znamo, da je sad dockan ma šta preduzimati za spasavanje srpskog naroda i njegove države. I kad bi htela nesrećna vlada da likvidira zasebnim mirom ovu našu pretešku nevolju, ona to ne bi mogla ni pokušati, jer su joj prijatelji zatvorili sva vrata, sve otvore i budnim okom prate svaki pokret iznemoglog i do bezdušnosti iskrvavljenog svakog Srbina. Za to smo daleko od svake nade, da ovakva pisma iz Ženeve mogu biti preteča i dobar znak za skori mir Srbije sa neprijateljima. Dokle god se ne reši sudbina Engleske, sve dotle naša zemlja neće dobiti tako željno očekivani mir. Što su Englezi tako krvnički sputali srpskoj vladi i noge i ruke, oduzeli joj svaku moć govora i rasudjivanja - to je sa svim razumljivo, jer stari nasilnici znaju samo svoje interese. Jedino je i žalosno i za plakanje, kad dobroćudni i večito lakoverni Srbi veruju i gotovi su čak i da tvrde, da Englezi tako rade s našom vladom radi naše sreće i dobra. I od ove opake zablude Srbe će, razume se, na kraju krajeva, izlečiti neumitni dogadjaji, samo će tada, avaj nama, biti sve uzaman i dockan! Za to se pisac ovoga pisma raduje u toliko samo, ako se počinje što raditi na otrežnjavanju naroda. Dogadjaji neka teku svojim redom a mi smo dužni za to vreme da pregledamo naše stvari, da ocenimo sve račune, da li smo trebali voditi izmećarsku politiku, gde smo sada, gde prijatelji i da li nam oni uopšte pomažu i mogu li nam što isposlovati! Nije to dovoljno pobeći iz zemlje sa živom snagom, staviti je tudjinu na raspoloženje da gine za maglovite interese, pa onda, zaduživati zemlju, dobro se hraniti i spavati spokojno na obadva uva a sve ostalo kako Bog da, Providjenje - sve ostalo neka brinu čitav narod da pogreši. I ako smo zaista prevareni, a to najbolje znaju oni na frontu, onda valja spremati narod za preokret u skoroj budućnosti, jer se ne može sa susedima večito živeti u kavzi i tučnjavi! Vlade i klubovi partiski prolazni su, ali narodi žive večito.
O budućim tim našim poslovima i ja sam u ovoj divnoj samoći vrlo često razmišljao. Na prvom mestu interesuje me, na primer, na koji će se način obnoviti život u Srbiji! Što se mira tiče od naše volje, zasada, ništa ne zavisi. Ali, ipak, predpostavimo, tu je, i recimo, već je i zaključen mir. Razume se, taj mir može biti loš, može biti i nešto što se najmanje želi, ali da uzmemo najbolji slučaj, kako su obeležili poodavno i Askit, i Lloyd Georges, i austrijski premiijer grof Černin: uspostava Srbije. Dobro! Mir je, zamislite već, potpisan a iz Švajcarske, odozdo od Soluna, iz raznih logora Monarhije, Nemačke i Bugarske već žure vozovi i nose nam mile i drage, i preostale vojnike, i nevojnike, izbegle familije, mladiće iz Francuske. Puni se Beograd, oživljavaju palanke i sela. Jedna nedelja, desetak dana - proteklo bi u miru. Dok bi po neka kuća plivala od radosti što je, najzad, dočekala taj srećan dan i čas, da jednom vidi i zagrli svoje mile sinove, hranitelje, žive i zdrave, dotle bi pedeset drugih kuća jadikovalo i lelekalo iz glasa!... Po selima bi se, naročito, obelodanilo kolike je žrtve podneo srpski narod u ovom ratu. Pa onda?!... Ko bi odmah, još u samom početku prihvatio vlast u zemlji za čuvanje javnih interesa i poretka? Vi ćete reći: pa, naši! Lepo! Ne ulazim u to, da li bi specijalno za tako ozbiljan posao imali na raspoloženju dovoljan broj sposobnog osoblja. Za trenutak pristajem: naša bi policija uzela zemlju u svoje ruke. Ali sad dolazi drugo, mučno pitanje: kakvo bi duševno stanje bllo kod našeg sveta još od prvih dana? Vredi li prećutati, da je izmedju seoskog sveta i gospode uopšte iskopana ovim nesrećnim ratom nepremostiva provalija?!... Sem toga, ko bi smeo tvrditi, da danas nema svaki Srbin, ma gde da je, sem uspomena na opšte stradanje, još i po koju potežu, pa i ljutu ranu na duši zadobivenu od pojedinih oholih naših ljudi, starešina, bilo zbog porodičnih stvari, apsolutne materijalne propasti, ili zbog lične ranije mržnje i osvete, ili prosto za to, što je neko vidjeniji imao presudnog uticaja na sudbinu Otadžbine i sramno predavanje srpske vojske na milost i nemilost saveznicima!?... Ovakvog materijala ima tako mnogo, da će se protiv gospode isprsilti, revoltirati i poslednji tunjko seoski. O autoritetu srpske vlasti ne bi moglo biti ni govora. U svakom Srbinu širom sveta kipi danas čitav pakao od žučnosti, ogorčenosti i osvetoljubivih raspoloženja. Jer, najzad, neko mora biti kriv i odgovoran kako za opštu narodnu nesreću, tako i za pojedinačne štete! O naknadi štete iz nekakvog medjunarodnog fonda ne treba ni misliti. Tih para nema, kojima se može zameniti propast pojedinaca i celokupnosti narodne! Šta će, dakle, biti?! Hoćemo li samo produžiti život i rad onde, gde smo stali pre četiri godine, kao kakav roman kad čitamo?!... Ko sme jamčiti, da bi naša, srpska policija bila pouzdano sposobna da prihvati tako opako stanje duhova a eventualno i da spreči u manjim ili većim razmerama krvava fizička razračunavanja, ulične borbe, pa nije nemoguće i opšti metež?!... Ne znam šta vi mislite, čitaoci, ali savesna procena za našu policiju, kakvu je znamo, ne bi smela dati takvo jemstvo. Ništa ne čini što sad u zemlji nema oružja. Strasti ljudske ne biraju sredstva, one se hvataju svega i šire se po zemlji kao i opaka zaraza.
A ako je zaista sve ovako, onda kako se može uspostaviti nov i pravilan život u Srbiji?...
Vi, svakako, računate, da će se naši otuda vratiti - ko se uopšte vrati - veseli, razdragani i neće imati ni na šta da zažale! Pogodiću vašu misao, kad kažem, da očekujete čak i trijumfalan povratak naših, uz radosno klicanje, vence i mirisno cveće, jer još računate na 'sigurnu i konačnu pobedu'!...
Kako je teško shvatiti javu, kako je malo pripremljena srpska duša za razumevanje krupnih istoriskih dogadjaja?... Prošlo je vreme, braćo draga, kad su Srbi mogli biti slepe pristalice Entente!... Naši su računi odavno otišli u arhivu i naša je dužnost jedina, da budemo savesni i objektivni posmatrači ovoga svetskog okršaja. Ako se sami ne pomognemo, niko nam ne može pomoći. Mi nismo morali ovako da padnemo, ali kad smo već pali, gledajmo, da se sami dignemo. Veliki je rizik zasnivati budući život i opstanak srpske države na sumnjivom verovanju i inadžijskom tvrdjenju: ah, pobeda mora biti na strani Engleza! Mi najmanje imamo razloga i računa da zasnivamo svoju budućnost na engleskoj pobedi. Svi vi, što volite da politizirate i vatreno branite ententinu zaveru za otimanje tudjih zemalja, uzmite i prostudirajte koliko-toliko istoriju Engleske a naročito se pozabavite geografskom kartom Evrope! Vidite lepo gde i kako koja zemlja postojava! Potražite i svoju lepu i divnu Srbiju, pa sa čistom savešću recite i presudite: može li Srbija postojati samo uz dobru volju Engleza i Francuza, ili bi bio potreban još i prijateljski odnos sa susednim zemljama?!... Pa, ocenite i to, po čijim će se željama pre srednja Evropa urediti: po nemačkim, ili engleskim? Na koju je stranu upućena naša Srbija?.. Ili, možda, držite kao u vosku, da centralne države neće niko ni pitati o sudbini i budućnosti Srbije?!...
I ranije, a naročito dok smo bili u Nišu, moglo se tvrditi, da je Srbija ušla u rat samo za tri meseca. Pristalice vladine mogle su energično predstavljati prostom svetu, da je Srbija 'napadnuta' i da se mora braniti i u isto vreme trubiti na sve strane, da Srbija hoće da se uveća na račun austro-ugarskih provincija - da je njen plan jugoslovensko carstvo! Pa se je tada moglo patriotski tvrditi, da je Carigrad osvojen a Englezi zauzeli Dardanele. Nije veliki rizik bio ni kad su šireni po zemlji neverni izveštaji o 'groznom' porazu Nemaca, kako su im Rusi zarobili čitave korpuse a pad Berlina da je u pitanju od nekoliko dana! Može se donekle oprostiti kad se u patriotskom cilju tvrdilo, da su Rusi u veliko prešli Karpate, doprli do Bele Crkve, tako, da su jednom bezazlenom doktoru i prvaku skupštinskom čak 'zujale i uši' u Požarevcu od ruskih topova. Pa, setite se one glasine o upadu Rusa u Bugarsku, revolucija, a Sofija sva u plamenu! Te grčka kraljica se posvadjala s kraljem i u borbi ubila svoga muža; te nekakav princ spustio se s aeroplana na Avalu i seljacima kazao, da su naši već tu, blizu etc, etc…
Sve je ovo moglo i biti, ma da nije dostojno jednog junačkog naroda. Ali tvrditi, da centralne sile neće biti pitane i da Srbija može postojatl mimo njihove volje i pristanka, pa onda još na takvoj groznoj zabludi zasnovati svoje držanje prema Okupantu još sada i nadu na neku lepu budućnost - to je rizik vrlo veliki i nesumnjiv predznak vrlo nesrećnih dana! Obično se poneki naš patriota oduševljava Belgijancima; imponuje mu, što se oni, i ako okupirani, drže neprijateljski prema Nemcima! Medjutim, taj primer nije za podražavanje. Izmedju nas i Belgijanaca ogromna je razlika u svemu, pa i u motivima zašto su i oni stupili u rat. I mi smo, to se mora priznati, primili rat ne da se samo odbranimo, već, otvoreno smo se izjasnili i - da osvajamo!... A ko se hvata takvih preduzeća, pa ne uspe - zar je teško pogoditi kakva ga sudbina čeka! Princip samoodredjenja i poštovanje narodnih prava ima snage samo dotle, dok se toga principa drži i onaj, koji ga ističe i poziva se na njega. Ali čim se jedna strana maša tudjih zemalja i zaboravi na taj lepo ispisan na hartiji princip - odmah gubi pravo da se njime koristi posle svršenog boja. I onda, druga su ledja kod Belgijanaca a sasvim slaba kod nas. Nema više silne i strašne Rusije!...
Da se vratimo, za časak, na ranije pitanje o uspostavi Srbije. Rećićete mi, sve ovo što sam izložio - pogrešno je i stvar naša drugojačije će se svršiti! Srbija će se povratiti ne na osnovu sporazumnog mira, već po sili oružja. Konačna pobeda mora biti! Naši će čak trijumfalno ući u Beograd. Dobro! Da primimo i to volšebno predskazanje! Otpočela je, recimo, ofanziva odozdo. Englezi i Francuzi s našima divno napreduju. Bezobzirno begstvo neprijatelja, valjda, nećete ni vi zamišljati. A u borbi, u odstupanju korak po korak, možete već misliti - šta bi bilo sa celokupnim našim zemljištem, selima i gradovima! To najbolje znaju Francuzi, kojima je prošlog proleća na taj način ustupljen jedan manji pojas. Ali - ništa to ne mari, velite vi! Dobro! Ententina vojska napreduje, dalje, sve dalje i - najzad oslobadja celu Srbiju. Ulaze u Beograd. Šta mislite, hoće li Englezi i Francuzi predati našima zemlju onako, kao na peškeš?!... Hoće li se vratiti otkud su i došli?!... Ne, velite, ići će i dalje, goniti neprijatelja i zauzeti sve nama potrebne pokrajine. Recimo, da i tako bude. Diktira se mir! Hoće li posle njega otići engleska i francuska vojska iz naših zemalja?!... E, tu je čvor, tu je veliko pitanje! I sigurno se neće ukloniti anglo-francuska vojska. Jer, komanda je u njihovim rukama. Ostaci srpske vojske nalazili su se pod francuskom komandom na solunskom frontu i onda, odmah posle naše lude propasti, dok je još i bilo nešto više srpske vojske a to li bi dali komandu srpskim oficirima danas, kada srpskih boraca ima jedva za dve divizije! Treba se samo setiti časa, kad su povraćene ruševine Bitolja, nad kojim su Francuzi htjeli da gospodare, jer da imaju na to pravo, pošto da su ga oni oslobodili!... U Beogradu i svuda vile bi se prvenstveno engleske i francuske zastave; tu bi se utrpali, sigurno, i 'simpatični' Talijani! Zemlju bi preplavila odvratna belosvetska tudjinština, vojska ljudojeda i crnaca, koja bi nam donela i svakojake boleštine (setite se samo ono malo 'kuražnih' francuskih avijatičara i artiljeraca u Beogradu). Jednom rečju: kako se danas ratuje, zemlja bi bila bukvalno razorena i onda još i okupirana a sve pod izgovorom, kako smo slabi i mali, pa da bi nas zaštitili, potrebno je, da saveznici pridrže zemlju do lepših vremena, do ratifikacije mira, pa i dalje, dok se ne obezbedi plaćanje jedno četiri milijarde franaka zlatnih uzajmjenih vladi i skupštini za vodjenje rata. Eto, to bi se dogodilo. Opet bi, dakle bila okupacija! Samo, što bi umesto Nemaca i Austijanaca došli Englezi i Francuzi. Dogodilo bi se s nama isto, što i s Belgijancima. Da nisu blagovremeno Nemci ušli kroz Belgiju, ušli bi, docnije, Englezi i Francuzi da se navale Nemcima odozgo, s glave. I u jednom i u drugom slučaju oni su, zbog dvoličnosti u poiitici, bili osudjeni da budu poprište ratno. Da su Englezi i Francuzi na vreme stigli, Belgijanci bi iste ovakve muke patili a Nemci bi bili ti, koji bi jadikovali, kako je povredjena belgijska neutralnost! Takvo, dakle, naše oslobodjenje od savezničke vojske ličilo bi još i na današnju severnu Francusku, koju drže i brane Englezi i pitanje je veliko, hoće li Englezi, na kraj-kraja, uopšte vratiti tu zemlju naročito Calais, Francuzima, koji uistini i nisu u stanju vojnički držati i braniti svoj rodjeni posed.
Eto, dakle, šta bi bilo i kakva bi nas sreća očekivala od 'konačne pobede', od diktiranoga mira! Teško svakoj zemlji, koja dospe u položaj da je drugi mora spasavati i braniti. Pa, kad se već mora stradati, ne može se, dakle, živeti tako odulareno prkoseći svakome, kako su hteli naši mudri državnici, onda, braćo moja, vraćajmo se na pravi put, prilagodimo se evropskim prilikama, pronadjimo svojom dobrom voljom i čistim namerama svoje prirodno i pravo mesto u zajednici naroda, naročito suseda i budućnost srpskoga naroda neće biti ni nesigurna, ni tako nesrećna, kakvu je namolovala grešna mašta naših Jugoslovena.
Srpski seljak, ženski svet, deca - sve što je danas živo i u Srbiji, i na frontu, i u emigraciji želi i Bogu se moli i dan i noć za separatni mir, a ko bude imao moći i dobro volje da Srblju vrati životu, on će biti najveći dobrotvor i spasilac srpskoga naroda za sva vremena! Ovo iskreno misli i prijateljski odgovor upućuje piscu iz Ženeve a isto tako i čisto srdačnu poruku svima političarama i nesrećnim državnicima srpskim u emigraciji.
N. P… ć, b. viši državni činovnik.
Beogradske Novine, 82/1918.

Pisma iz Ženeve.

XI.
Pošto 'Beogradske Novine' dolaze ovamo i veoma se rado čitaju, to su moja pisma iz Ženeve izazvala buru negodovanja kod vladinih ljudi, a ima dosta njih, koji nisu vladine prtstajice, ali smatraju da sada ne treba ništa pisati, da tome nije vreme i siično. Na to je M. R. lepo odgovorio:
'Uvek je vreme pisati pošteno i iskreno i narodu otvarati oči. Ostaje tek posle rata da se piše još više i još energičnije, a kamo sreća da je i pre rata više pisano protivu ovakve politke i ovakoga rada, može biti da bi se mogao sprečiti rat i narodu otvoriti oči. Onaj mali deo ljudi i političara koji su pravilno shvatali politiku i predvidjali ove dogadjaje bili su ugušeni u vici i buci mnogobrojnih listova, koji su svesno ili nesvesno branili vladinu politiku.'
Jedan radikalac, koji je skoro iz Rima došao, stao je na sva usta braniti vladu, pa je tom prilikom razvio temu, da svaki Srbin, naročito obrazovan čovek, mora i treba braniti vladu, pa ma bio njen najljući protivnik, jer se samo s ovakom politikom može nešto postići, i ko drukčije radi, radi protivu interesa zemlje.
Na to je J. S. R. odgovorlo: 'Vi radikali uvek ističete patriotizam i interes zemlje, onde gde mu nije mesto. To je nešto najpodlije što se može čoveku podmetnuti, da kad ne brani rad i vladinu politiku, da radi protivu interesa zemaljskih. To je glupa i otrcana takika, koja ne može upaliti kod svesnih i ponositih ljudi. Ja znadem, da ima budala kod kojih to pali, ali nisu toliko glupi ljudi, koliko su kukavice. To su one sitne dušice, kojima je samo na jezlku reč Otadžbina i Srpstvo, a u dnu njihove duše krije se najsurovija sebičnost. Svaki od tih bednika ne misli na prvom mestu o Srbiji i o Srpstvu nego o sebi i o svojoj jadnoj eksistenciji. Svaki od njih misli u sebi, ako propadne ova politika, ako propadne Pašić i ako se ne povrati režim, ko zna šta će samnom biti, nećemo više imati naše položaje, plate i penzije, i teško nama. To je osnovna crta kojom se oni rukovode u politici. Bojazan za svoje sopstveno 'ja', za svoju eksistenciju, to njih plaši, i samo o njemu misle, samo ih sramota da to javno kažu, pa tu svoju bojazan uvijaju u patriotske omotače, brinu se, bajagi, ljudi o Srbiji i njenoj budućnosti, i kad brane vladau i režim, ne čine oni to ko bajagi iz ličnih razloga nego iz opštih i patriotskih. Takvo shvatanje je poglavito ukorenjeno kod velikog dela inteligencije, specijaino činovništva, dok nezavisni ljudi, kojima nije stalo ni do plata ni do penzija, misle otvoreno, pravilno i trezveno.'
Ovome razlogu pridružio se i S. N., pristalica konzervativne stranke, i on je izneo ove detalje:
'Kad smo početkom 1914. osnovali konservativnu stranku, bio je veći broj inteligencije, naročito činovnika, voljan da nami pristupi. Čak su mnogi dolazili na prethodne nezavisne sastanke, ali kad su prvaci stranke izneli odlučno program stranke, a kad je stranka već počela zvanično egzistirati i kad na nju stadoše napadati, veliki deo te se gospode odmah povukao, pa niti je dolazio na zborove niti se upisivao u članstvo. Nas nekoliko mladjih ljudi, koji smo imali da po kvartovima organizujemo stranku bili smo zaprepašćeni, jer nam nisu došli ljudi, na koje smo sigurno računali. Tada su nam ta gospoda objašnjavala, kako su oni voljni i dalje da ih smatramo za svoje članove, ali je njima nezgodno da pridju, jer su činovnici, nekima su opet bliski srodnici u dobrim položajima, pa se boje za njih, i tako na kraju krajeva pokazali su, da im je samo do njihovog bednog opstanka, ma da su ranije na rečima osudjivali vladinu politiku i odobravali program naše stranke. I onda, završuje S. N., kad takvi ljudi nemaju smelosi da rade ono što misle ili u užem krugu govore neka bar za svagda ćute, jer kukavice nemaju prava na javnu reč, nego neka robuju svakoj vladi i svakom režimu.'
I ovo se može reći. Dok je čovek sit i pijan on je i besan. To se opaža ovamo. Naravno da su dogadjaji veoma mnogo učinili da pristalice vladine politike popuste i pognu glavu, ali su dosta učinile i prilike za život ovamo.
Nestašica u hlebu i životnim namirnicama, nedostatak u uglju, učinili su te se teškoće rata osećaju ovamo u Švajcarskoj veoma teško, u toliko teže, što Švajcarska nije ratujuća država, a kako je u ovima može se već misliti.
Poznato će i vama biti da su ovamo uvedene hlebne karte, a od 1. marta i karte za puter i mast. Svaka opština ima svoj Ofiice Communal de la carte de graisse, u ovo je nadleštvo napravilo raspored kako će se i u kojoj količini izdavati masti ili u mesto masti zejtin. Ko dobiva puter i zejtin može mesečno dobiti samo sto grama masti na glavu.
lsto je tako velika kriza i u mleku. Usled toga što su utrošene rezerve u suvoj stočnoj hrani i nestatka naročitih konzerva (neka vrsta kolača) za hranu stoke zimi, nastupila je nestašica mleka i ona će trajati dok se stoka ne počne hraniti svežom hranom u drugoj polovini proleća. Zato direkcija policije savetuje gradjanstvu da umeri potrošnju mleka, a proizvodjačima mleka naredjuje da za pola litra umanjuje po osobi mleko svojim mušterijama.
Tako je i za ostale namirnice, naročito one koje se uvoze sa strane. Listovi francuskog dela švajcarske počeli su već napadati Ententu, što se ne požuri i što ne omogući dovoz hrane u Švajcarsku, jer ako oni to ne učine Švajcarska će biti prinudjena da dodje u što veću zavisnost od Nemačke. Listovi donose, da je Argentina dopustila Švajcarskoj uvoz od 100.000 tona žita, a Amerika onoliku količinu, kolika je potrebna da se pokrije potreba od 8 meseci. Federalni Savet Švajcarske Republike izložio je Ententi ovu situaciju u kolektivnoj noti, čiji tekst nije poznat javnost. Listovi vadske Švajcarske drže, da će Ententa razumeti, kako je u njenom sopstvenom interesu, da Švajcarsku što pre snabde žitom i ostalim namirnicama, jer ako sporazumne sile ne bi o tome htele voditi račima učiniće pogrešku, čije posledice mogu biti do krajnosti teške.
Švajcarski listovi ovako pišu, i verovatno je, da sporazumne sile uvidjaju potrebu, da zadovolje Švajcarsku, ali su teškoće zbog oskudice u ladjama i u propasti ladja veoma veliike. Pre dve nedjelje torpedovana je jedna ladja od 3000 tona, koja je tek bila izišla iz američkih voda i nosila žito za Švajcarsku. Teškoća je sporazumnim silama da i vojsku na udaljenim frontovima lako snabdeva, a kamo li gradjanstvo. Kako list 'Popolo e Liberta' od 22. II. javlja vlasti su u Solunu smanjili dnevnu količinu hleba za gradjanstvo na 160 grama.
Francuski internirani, koji se nalaze u Švajcarskoj, kako javlja list 'Le Democrate' od 25. pr. meseca, podneli su preko francuskog poslanstva u Bernu francuskoj vladi jednu moibu, da im se šalju životne namirnice iz Francuske, pošto se ne mogu ishraniti onom količinom, koju švajcarske opštine daju narodu.
Zbog ovoga je u Švajcarskoj veliko nezadovoljstvo, naročito su ljute švajcarske pacifiste, koje misle da švajcarska vlada nije ugrabila zgodan momenat za intervenciju u korist mira, jer su oni uvereni da bi švajcarska intervencija imala bolje i sigurnije dejstvo nego svi ostali pokušaji s drugih strana, samo da je umešno i u zato zgodnom momentu bila učinjena.
Posle dogadjaja na istoku, ovde se osećaju predznaci bure koja može ubrzo da otpočne svom silinom na zapadu. U Švajcarskoj, s vrlo malim izuzetkom je opšte mišljenje da će borbe na zapadu ubrzati rat, i uskoriti zaključak mira, ma u čiju se korist ta borba svršila. Posle tih borbi neće biti jedno neodredjeno i prelazno stanje, nego će se doći do precizne forme, čija je neposredna posledica - mir. Naročito se u tome slažu vojni stručnjaci, a kao što je poznato vojni stručnjaci švajcarskih listova pokazali su se u ovome ratu kao najbolji, jer su bili objektivni, tačno informisani, sud im je bio pravilan i nikad se nisu prevarili u svojim preopostavkama. To je diglo i značaj švajcarske žunalistike, da je sada veoma cenjena u celom svetu. St. V. J.
Beogradske Novine, 85/1918.

Pisma iz Ženeve.

X.
Od jednoga narodnog poslanika, koji je ovuda prošao, pa će preko Rima u Krf saznali smo za sledeće raspoloženje medju opozicijom:
Opozicione su stranke otpočele akciju protivu Pašićevog kabineta iz mnogobrojnih uzroka. Jedan je od glavnih uzroka vojnička afera, koja se svršila smrtnom osudom Dimitrijevića, Vulovića i Malobabića; i robijom velikog broja oficira kao i penzionisanjem i udaljenjem iz vojske vrlo velikog broja oficira. Nisu samo lične i rodbinske veze tih oficira sa narodnim poslanicima, koje su stvorile ogorčenje i neraspoloženje prema vladi, već i principijelni razlozi. Šteta je za vojsku da se vrlo veliki broj oficira iz nje udalji, a medju njima ih ima vrlo mnogo odiličnih, nije pravo što je vlada partizanski tretirala i sudila ceo taj pokret, ma da je i ranije znala za njega i kad su joj bili drugi računi, drukčijim očima na njega gledala. Osim oficirske afere ima masa zloupotreba od strane vladinih ljudi i njenih agenata u Francuskoj, Švajcarskoj i ltaliji. lnteresantno je da je broj vladinih pristalica sve manji, ali da oni koji su ostali uz nju postaju sve osioniji i bezobzirniji. Atmosfera je potpuno zagušljiva i nesnošijiva. Demagoški obziri proviruju kroz svaki postupak vladinih ljudi. Pored toga zavladala je nemarnost i nerad. Stvorena su dva odbora za pomoć, jedan je u Parisu a drugi u Nici, ali je rad u njima labav i neiskren te ti odbori ne vrše ni pravilno ni savesno dužnost, koja im je namenjena. Novčane zloupotrebe su prevršile svaku meru, i kako će se sve to raspetljati, sam Bog zna. Čujemo da je Stojan Protić zapretio opozicionim poslanicima, kako će se on s njima razračunavati, pa to je njih jako ozlojedilo, i oni njemu prete još više. Pašić i Protić nisu u stanju da sasave kabinet od jačih i solidnijih ljudi - spali su na proste kretene i prišipetlje svoje.
lsto su tako opozicioni poslanici zabrinuti politikom, koju Pašić vodi prema saveznicima. Podneće se interpelacija o tome, kako se imaju shvatiti izjave Lloyda George-a i Wilsona o uspostavljanju Srbije. Po njihovim govorima izgleda, da ova dva najglavnija čoveka u čitavom sporazumu samo daju nade, da će Srbija biti povraćena u granice koje su bile pre rata.
Jedan naprednjak, bivši poslanički kandidat izjavio je sledeće:
'Mi smo do sada pomagali Pašićevu politiku i bili smo u potpunoj saglasnosti sa njom, ali smo u Parisu sa merodavnih mesta saznali, da Pašić nije umeo eksploatisati svoj uticaj u Londonu, već zadovoljan ličnim pohvalama, propustio dobiti vrlo važne garancije od engleske vlade. Francuzima je to veoma žao, ali nam oni u tome ne mogu pomoći, pošto su vodjstvo politiike prepustili u engleske ruke, a što naša stvar u Engleskoj ne stoji bolje, krivica je, vele, do srpskih državnika i do Pašića. Pašić u poslednje doba nije sam neposredno vodio stvari s Londonom, nego je pustio da jugoslovenski odbor kao neslužbeno i neodgovorno lice uzme na sebe ceo posao. Zato ćemo tražiti da Pašić odstupi, a ako je to nemoguće izvesti, da u kabinet udju ljudi iz opozicije, koji će njegov rad kontrolisati.'
Svakako, da će u Krfu doći do jakih sukoba и burnih sednica, samo velike rezultate odatle ne možemo očekivati, jer niko ovamo nije u stanju da se emancipuje mreže u koju smo zapali.
Gospodhi Dj. M. V. koji je pre neki dan doputovao iz Francuske pričao nam je razgovor, koga je pre neki dan imao s jednim Amerikancem. Taj Amerikanac je doctor, studirao je u Parisu i Würzburgu, a poslednjih godina bio je glasovit lekar u San Francisku. Amerikanac je vrlo iskreno i otvoreno govorio, i kazao je, da to nije samo njegovo mišljenje, nego da je to u opšte američko shvatanje, jer su Američani, manje više, svi jednog gledišta. Doktor Amerikanac rekao je sledeće:
'Što se tiče dužine rata teško je unapred opredeliti rok. Mi smo Američani spremni da rat vodimo i deset godina, ako bude potrebe, i ako to naši interesi iziskuju, a u stanju smo načiniti i sutra mir, ako opet prilike to budu tražile. Pre rata u Americi je podeljeno bilo mišljenje - veliki deo je bio za mir, onoliko isto koliki je bio i za rat. Danas je velika većina, gotovo apsolutna za rat. To je potreba za nas. Nema sumnje, da nas vezuje istovetnost rase za Britance, ali je to manji, upravo sporedni razlog, prema drugim bitnim interesima Unije. Naša je država jedna od najvećih na svetu, i poslednjih decenija počela je voditi svetsku politiku u velikom stilu, naročito posle rata sa Španijom. I ako smo ušli u red imperijalističikih sila mi smo ipak od sviju sila izostali u pogledu svoje vojničke organizacije. Naša država od 100 milijona stanovnika nije imala više od 35.000 stajaćih vojnika, upravo onoliko, koliko drže najmanje evropske države. Da očuvamo i raširimo svoj položaj svetske sile, da održimo vodjstvo cele Amerike (panamerikanisam) nama je potrebno da našu unutrašnju strukturu prilagodimo novom stanju stvari, i zato nam je svetski rat dobra i jedina prilika, jer je u miru to nemoguće bilo učiniti. Uzmite za primer Englesku. U toj je zemlji odvratnost prema stalnoj vojsci i opštoj vojnoj obavezi bila tolika, da su oni kontinentalne narode sažaljevali i služenje u vojsci nazivali 'robovanjem'. Ni jedan tako popularam vojskovodja kao pokojni lord Roberts nije mogao ništa svojim agitacijama postići, da Engleze oduševi za opštu vojnu obavezu. Tek strahovita realnost rata probudila je Engleze iz njihovog tvrdoglavog predubedjenja, da su u toku rata morali preduzeti one vojničke mere, koje su u miru prezirali. I dok se Engleska militarizuje, dok Japan, inače militarna sila prvog reda, stoje oko Unije dotle ona nesme ostati u svome starom položaju i sa zastarelim ukorenjenim gledištem. Rat je potreba, da Unija organizuje svoju vojnu silu i da je dovede na onu visinu, koja je potrebna za njen položaj u svetu.
Nemci kod nas nisu baš omiljeni, ali ih naročito ne mrzimo, niti su nam interesi u takvoj suprotnosti, da se moramo boriti na smrt i život. Zato smo gotovi, kao što vam rekoh, da svakog momenta zaključimo mir, ma da, - opet ponavljam - rat može trajati i vrlo dugo.
Što se tiče intervencije Japana, kod nas je ovako shvatanje. Japan, kao azijatska sila, vodi sa svim zasebnu politiku, i ima interese, koji su čisto japanski. Japanci hoće …… (nečitko) ili hegemoniju u Aziji, u toliko pre, što su oni najsposobniji i najaktivniji azijski narod, dok su ostali azijski narodi apatični i indoletni. Japancima je cilj, da se beli narodi što više medju sobom iskrve, da se toliko oslabe i vojnički i ekonomski, da njima posle budu potpuno odrešene ruke. Japanci su u ovom ratu toliko zaradili, oni su se toliko obogatili, da sumnjam, hoće li i jednu paru potrošiti za ratne ciljeve u kojima bi morali što koristiti i svojim sadanjim saveznicima. Ovako, sačuvani finansijski i vojnički, oni će toliko biti sveži i jaki posle svršenog svetskog rata, da će bez velike muke moćl pristupiti ostvarenju svojih zamašnih planova u Aziji.'
Gospodin Dj. M. N. pričao nam je, da američki vojnici prave simpatičan utisak, ali da kod francuskog stanovništva nisu mnogo omiljeni, jer plaćaju bez pogovora najveće cene, pa je nastala grdna skupoća u mestima gde se pojave. A i francuski trgovci, sa svoje strane, preteruju u cenama toliko, da se opet Amerikanci bune, jer za jednu stvar, za koju su danas platili pet franaka posle pet dama moraju da plaćaju petnaest franaka.
Na završetku saznadoh da je Pašić pokušao da sastavi koalicioni kabinet iz sviju stranaka, ali se ta vest još nije potrvdila. Ovdašnji samostalci i ostali opozicionari misle, da je koalicioni kabinet moguć samo bez Pašića. (Medjutim je Pašić uz saradnju dosadašnjeg kabineta obrazovao svoje novo ministarstvo, pošto je bio uzaludan pokušaj sa koalicijonim kabinetom i stvaranjem sporazuma medju strankama. Op. Ur.) St. V. J.
Beogradske Novine, 84/1918.

Jedno mišljenje od pre 30 godina o Rusiji.

Godine 1887. izašla je u Beogradu knjižica pod naslovom 'Pogled na politiku Srbije posle Berlinskog Ugovora', štampana u kralj. srpskoj državnoj štampariji. U ovoj knjižici nepoznati pisac odovara na brošuru dr. Mihaila Polita-Desančića: 'Recimo koju', u kojoj se izmedju ostaloga zamera Srbiji, što ona vodi neprijateljsku (naprednjačku) politiku prema Rusiji, i u kojoj Polit veli:
'Rusija će da natkrili svet. Dok ona za nekoliko desetina godina uredi stvari u Aziji, dok krene svoju kavaljeriju, učiniće i Evropi i njenoj kulturi kraj'.
Znači, dakle, da, po dr. Politu, Srbija greši, što se ne drži Rusije, jer je ova tako silna i moćna, da će kroz koju desetinu godina, nadjačati ceo svet. Ovo mišljenje o Rusiji, bezimeni pisac 'Pogleda na politiku Srbije posle Berlinskog Ugovora', ne samo što ne deli, nego šta više predvidja i tako reći, proročki predskazuje slom ovog kolosa, o čije se prijateljstvo otimao ceo svet. To što je taj pisac rekao o Rusiji još 1887. godine, saopštićemo ovde bez ikakva komentara, jer je ovaj potpuno izlišan. Dakle evo toga rezonovanja:
'Ja ne verujem, da će Rusija u svojoj borbi sa Evropom nadmašiti Evropu. Za takav posao ne samo da joj je materijalna snaga nedovoljna, nego joj oskudeva i sve ono, što tu materijalnu snagu pokreće i što joj pravilan i koristan impuls daje. Toga u Rusiji nikad nije bilo; nema ga ni danas. Taj nedostatak nije kadra da naknadi samodržavna volja jednoga cara; ne može ga naknaditi ni patriotizam naroda, ni požrtvovanje vojske. Od kako je Rusija uzela za objekat svoje politike Balkansko poluostrvo, ona je više puta pokušavala, da oružjem ostvari svoje interese. Svima tima ratovima predsedavala je uvek gvozdena volja imperatorova, neporemećeni patriotizam naroda ruskog i svetlo požrtvovanje vojske. Ali ma kako se rat na bojnom polju svršavao, nikad na Balkanskom poluostrvu nije bilo ono, što je Rusija htela. Krimski rat završio se pariskim ugovorom i imperator Nikola, zapečatio ga je svojom smrću. Dvadeset i nekoliko godina docnije Rusija sopstvenim rukama cepa jedrenske preliminare i sanstefanski ugovor, i potpisuje, protiv svoje volje i u prkos sjajnim pobedama, berlinski ugovor, koji, na kraj kraja, imperator Aleksandar II. svojim životom isplaćuje. Nije to ni malo slučajno tako bilo.
Greše svi oni, koji o snazi Rusije presudjuju prema onome, što ona u Aziji radi. Rusija je osvajačka zemlja; to je fakt, koji se sporiti ne da. Ali uloge su njene obrnute. U Aziji Rusija ima posla sa divljačkim narodima, u Evropi sa uredjenim vojskama; u Aziji ratuje protivu fanatizma i gluposti, u Evropi protivu hladnog računa i nauke. U Aziji Rusi oduzimlju zeinlje, ali donose izvesno blagostanje i kulturu; u Evropi porušili bi države, upropastili narode i uneli divijaštvo. U Aziji je Rusija izmakla sa nekoliko vekova u napred, ali u Evropi izostala je za ceo jedan vek. Pincipi, koje je francuska revolucija prikalamila na narode, razlili su se u krv i Evropa je krizu odavno prekužila. U Rusiji se tek sad javljaju sporadični, ali opasni znaci boleštine. Nihilizam se podmuklo uzdiže i pruža do samoga prestola. Sa njim se tamo računa i računati mora, jer to nije sledstvo halucinacije, nego je to grčeviti pokret života, koji se iz mrtvila budi. To je metoda, po kojoj Rus počinje sricati u prostranom katihizisu francuske revolucije. A šta će raditi, kad ga bude na izust naučio, to je ono, od čega se u Rusiji najozbiljnijega računa vodi i što Evropi daje izvesno spokojstvo. Istina je, može se reći, da Evropa ima socializam, ako Rusija mora da strahuje od nihilizma. Ali ne treba zaboraviti, da je u Rusiji ceo poiitički život naroda koncentrisan u jednoj volji, u jednoj ruci, dok je to u Evropi decentralisano. Udari nihilizma imaju odredjeni objekat; sva snaga njegova koncentriše se u jednu tačku, dok je u Evropi objekat tako raskomadan i tako razliven kroz sve staleže društva, da to izazivlje nuždu, da i socializam svoju snagu podeli. Na svakoj tačci socializma je u Evropi slabiji, nego što je nihilizam u Rusiji. Socializam ima protiv sebe društvo, a nihilizam ima samo jednog čoveka. Istina je, da je u tom čoveku koncentrisan sav život naroda, ali baš za to svaki udar, koji ga zgodi, pogadja narod u najživotnijim uslovima njegovog opstanka. Ogromna razlika je u tome, što je Evropa već prošla kroz revoluciju, a Rusija tek sad nailazi u nju.
Medjutim ja priznajem, da u svetu ne biva uvek onako, kako to stroga logika naredjuje. Ima vrlo često iznenadjenja i vrlo velikih. Ali ne treba previdieti, da je iznenadjenje uvek kratkog veka; da na kraj kraja, opet logika ima stariju reč, i da biva ono što ona naredjuje. Može se desiti - ma da je vrlo neverovatno - da Rusija, koristeći se kakvim sticajein okolnosti, izadje izvan granica svojih i počini mnoga čudesa u Evropi. Ali je više nego verovatno, da će se uskoro vratiti onamo, gde je njen raison d'etr, isto onako kao što se posle krimskog rata vratila sa Balkana i kao što se u poslednjem ratu vratila ispred samoga Carigrada.
Rusija je sila, i vrlo velika sila, ali je sa svim bezrazložno verovati, da je Rusija svemoć. Baš u ogromnosti Rusije i jeste poglavito njena nemoć. (Dokaz: rat s Japanom, koji je izbio na mnogo godina posle pisanja ove brošure. Pr. Ured.) Ta ogromnost i čini, da ona ne može nikad imati svu materijalnu snagu zemlje koncentrisanu na jednom mestu i za jednu cel.
Rusija - zemlja centralizacije po prevashodstvu – prinudjena je da razlije svoju snagu na tako ogromne prostorije, da je u ovom pogledu kod nje možda najveća decentralizacija na svetu. I to je ono što nju čini bezopasnom za ozbiijne pokušaje protivu Evrope i stanja koje u njoj postoji.
Beogradske Novine, 86/1918.

Jedna epizoda iz prošlosti.

To beše 1853. godine. Turska je već sasvim bila podlegla uplivu Napoleona III. Pitanje o svetim grobovima, u Palestini, rešeno je u smislu francuskih zahteva, a suprotno ruskim uobraživanjima i interesima. Zapadne sile behu već uveliko spremne da potpišu ugovor, kojim uzimaju u zaštitu Turasku protiv Rusije - ako bi došlo do rata. Samo se još dunavska monarhija držala rezervisano i iskreno pokašavala da posreduje izmedju dve, jedne protiv druge zaostrene strane - izmedju Rusije i zapadnih sila, Francuske i Engleske.
U to vreme šef vlade u Srbiji beše Ilija Garašanin. Njega Rusija nikako nije mirisala, smatrajući ga ne samo za svoga protivnika, nego čak za svog ljutog neprijatelja. Evo zašto. Rusija je činila sve moguće, navaljivala i pretila, samo da Srbija izadje iz rezerve, t. j. da ste otvoreno odredi za Rusiju, ali nije mogla uspeti. Ilija Garašanin poznavao je i suviše dobro prave i bitne interesa svoje zemlje, pa ne htede Srbiju uvlačiti u nove komplikacije, nego je mirno očekivao rezulat dogadjaja, koji su imali da se razviju.
Medjutiin, izgleda, da je Rusija nasigurno očekivala i računala na kooperacaju Srbije i htela je, po što po to, da je privuče na svoju stranu, a i da je odvoji od Turske i od upliva zapadnih sila, koje su srpsku vladu najozbiljnije opominjale i savetovale, da ne zabada trn u zdravu nogu.
Da je Rusiji bilo mnogo stalo do toga, da Srbiju pridobije za sebe, videlo se najbolje po onoj žestini kneza Menčikova, koji je, i preko Porte, i preko generalnog ruskog konzula u Srbiji, i preko srpskog kapućehaje u Carigradu, svom parom navaljivao na tadašnjeg kneza, da Garašanina ukloni sa položaja koji je tada zauzimao.
Kad su pregovori izmedju kneza Menčikova, izvanrednog poslanika cara Nikole, i Blistatelne Porte toliko zapeli bili, da im ruski poslanik nije video druga izlaza do u pretnji, knez Menčikov nije se ustezao da Porti uputi ultimatum, u kome je, medju ostalim, zahtevao i to, da Porta energično podejstvuje na svog vazala srpskog kneza, da Ilija Garašanin bude što pre otpušten.
Porta je odbila ultimatum, ali je knez Menčikov, preko ruskog generalnog konzula u Beogradu, Tumanskog, uspeo bio bar u jednom svom zahtevu: Ilija Garašanin više nije bio ministar srpskoga kneza. Knezu je bilo i teško i neprijatno da se rastavi od svoga prvog i najboljeg savetnika, ali je pritisak, od strane Rusije, bio tako jak, da mu on nije mogao odoleti.
Po Beogradu beše već pukao glas o udaljenju Ilije Garašanina. Glas ovaj dospeo je i od Državnog Saveta baš u isto vreme, kad su mu došle do znanja i vesti, da ruski generalni konzulat, kome nije bilo dovoljno samo udaljenje llije Garašanina sa ministarskog položaja, traži sad od kneza nove ustupke. Usled toga, 19. marta 1853. godine Državni Savet šalje knezu svoga predsednika, Stefana Stefanovića-Tenku, da se izvesti je li istina što se u 'publikumu' o tom govori da 'generalno konzulstvo rusko, osim udaljenija gospodina Predstavnika sa zvanija svoga, još neke žrtve od pravlenija našeg zahteva'.
I kad sutradan, 20. marta, predsednik Državnog Saveta saopštava svojim kolegama, da je sve ono, sto se u 'publikumu' čulo, cela istina, Državni Savet u sednici svojoj od istog dana, donosi rešenje: 'Knjazu izrazi sažaljenje svoje o kom je uveren (Savet), da ga ceo narod ravnomerno deli i, budući da podobne žertve, klone se na gubitak narodnih prava i Ustava zemaljskog, premda je Savet uveren da Njegova Svetlost, po mudrosti svojoj, i sama produzima sve shodna mere k' odklonjenju svakog udara protivu narodnog prava, obojim visokim dvorovima darovana i jemstvovana, ipak, po naložućoj mu svetoj dužnosti svojoj u granicama zakonih svojih prava, i svoje mogućnosti, potkropljava Njegovu Svetlost u svakom preduzeću, koje bi se klonilo na sohranenije današnjeg narodnog blagostanja, koje narod srećno uživa i kojog održanje poverio je praviteljstvu svome, koje po Ustavu, u pretežnoj časti Sovjet i Njegova Svetlost dele'.
Na ovom rešenju su potpisi predsednika, deset savetnika i sekretara sovetskog. Jedan član Državnog Saveta (Pavle Stanišić) odvojio je svoje mišljenje utoliko, šlo 'nalazi, da bi k' srećnijem, uspešnijem i krepčijem rešenju predmeta ovog, poleznije bilo, da se Narodna Skupština sazove, i predloženje opšte narodno učini'.
Uslеd ovog rešеnјa, Državni Savet uputio je knezu adresu, u kojoj daje izraza svome žaljenju, što je Ilija Garašanin udaljen 'sa visokog mesta, na kome se odlikovao sa toliko izvrsnih svojstava' i Savet je mislio da će ovaj osetan gubitak biti ublažen i nadoknadjen drugim koristima, ali je preko svoga Predsednika, imao neprijatnost da čuje, da je generalni ruski konsulat podneo Vašoj Svetlosti druga, nova potraživanja, koja nesumnjivo vredjaju i nasrću na Ustav i na narodna prava i koja će, usled toga, učiniti najžalosniji utisak na sve Srbe'.
Dalje, 'Savet smatra, da je preka potreba da brani naš Ustav i naša narodna prava i da će i Suvereni Dvor, i Dvor Cara Zaštitnika, imati prizrenja prema narodu srpskom i održati mu prava, koja su mu dale, utvrdile i dovele do stupnja u kome se danas nalaze, velikodušnost Porte i intervenciju Rusije'.
Knez je na ovu adresu Državnog Saveta odgovorio aktom, u kome izjavijuje svoje naročito zadovoljstvo povodom Savetskih izjava o rodoljubivoj odanosti, a ujedno uverava, da 'potpuno deli mnenije Sovjeta o potrebi branenja i nepovredimosti Ustava i prava narodnih, o celi održanja i razvijanja sadašnjeg blagostanja zemaljskog', kao i da je 'već preduzeo bio nužne mere u duhu ovom, po predmetu zahtevanja Imperatorskog generalnog konsulstva'.
Medjutim, pre nego što je Savet uputio bio napred pomenutu adresu knezu, i ovaj na nju odgovorio, knez je sam, lično, pisao ruskom izvanrednom izaslaniku u Carigradu, knezu Menčikovu, izveštavajući ga o udaljenju Ilije Garašanina, koje je izvršeno ne bez 'srdačnog oskorblenija'. Knez, može biti, ne bi o tome ni pisao bio knezu Menčikovu, da ruski generalni konsul u Beogradu nije, odmah po udaljenju Ilije Garašanin tražio nove žrtve od kneza, kojima je on vrlo 'pečalno iznenadjen' bio.
To pismo njegovo ujedno je i dokaz o tome, koliko je brige i nevolje, tadanjoj vladi srpskoj, zadavalo neprestano mešanje rusko u srpske poslove, Ruski generalni konsul tražio je tada od srpske vlade, da odmah za sada udalji sa zvanja Jovana Marinovića i generala Zaha. Iz ovoga 'za sada' krila se providna namera, da se s potraživanjima i dalje nastavi. Iz svega ovoga, iz ovog malog dela iz novije diplomatske istorije kneževine Srbije, - kako primećuje Milan Hristič, koji je ta dokumemta publikovao 1893. god. - neka sam čitalački svet izvede zaključak, koji mu je ugodan. Srpskom svetu se ovim pruža jedan dokaz više o perfidnoj i nasilničkoj politici Rusije preima Srbiji.
Napred je pomenuto, u kakvirn je prilikama Rusija činila ovu presiju na tadašnju srpsku vladu. Jasno se vidi, koliko su se naši stari upinjali da odole uplivu sa strane, i da očuvaju Srbiju od svake strane mešavine. Mi se samo još pitamo: pa zar ne zaslužuju pomena i zahvalnosti oni stari veliki državnici i dobri Srbi, koji su sav svoj život založili bili za sreću i napredak Srbije?
Beogradske Novine, 90/1918.

Pisma iz Švajcarske.

XII.
Užasan neuspeh dosadašnje srpske politike. - Pitanje opstanka Srbije. - Partizanstvo i sebičnost.
Mi smo ovamo zauzeti u poslednje doba krizom Pašićevog kabineta, koja se otegla više od mesec dana. I ako velika većina pridaje ovoj krizi čisto unutrašnji karakter i značaj, kako sam u ranijem pismu razložio, opet je nesumnjivo, da i spoljna politika igra vrlo važnu ulogu. To se vidi i po tome, što je prestolonaslednik Aleksandar sa solunskog fronta prvo išao na Krf, a potom u posetu kralju Petru, koji se nalazi u Kosteli kod Pireja.
Da je skupština nezadovoljna Pašićevom spoljnom politikom nije razlog samo dosadanji neuspeh, nego i odnos našeg pitanja prema Ententi. Pre neki dan donela je 'La Serbie', koji važi kao vladin poluzvanični list jedan članak, u kome od reči do reči stoji ovo:
'Naši saveznici nisu shvatili pitanje jugoslovenskog jedinstva i čitava je stvar u pitanju'. Ovo priznanje i sa ovakog mesta pruža strahovitu sliku naše političke propasti i beznadnežnosti. Zar tolike godine rada, našeg privrženstva sporazumnim silama, more prolivene krvi, pa da sporazumne sile još pravilno ne shvate pitanje jugoslovenskog jedinstva? ili se u tome krije nešto drugo? Tu se krije nemoć sporazumnih sila da Srbiji dadu formalne garancije i potporu u jugoslovenskom pitanju, što drugim rečima znači užasan neuspeh dosadašnje naše politike. U ostalom ovo potvrdjuju govori Lloyda Georga i Wilsona, koji govore samo o uspostavljanju Srbije i ništa više.
Pitanje našeg opstanka i naše budućnosti zadaje nam najviše brige i ono je predmet gotovo isključivog razgovora i pretresanja u našem krugu. Sve se ostale pogreške i nedostatci mogu popraviti, ali ako se jednom za svagda ili za duže vreme sudbina srpskog naroda i Srbije uputi rdjavim pravcem, to se ne može ni lako ni skoro, a može biti i nikada, popraviti. Zato su ta pitanja uvek važna i važnija od sviju partijskih i ličnih pitanja.
Naš prijatelj St. P., koji češće dolazi u naš krug, slaže se u glavnom sa našim gledištem, ali misli da ne treba prenebegavati lična i pitanja unutrašnje politike, jer se, veli, na tim stvarima može oceniti kako se vodi spoljna politika i kakvi je ljudi vode. Stoga je zamolio, da se u ovaj dopis puste i ovi podaci, koji najbolje ilustruju kako se ovamo kod nas partizanski radi, i kako sebični ljudi ni u najtežim časovima po otadžbinu ne prezaju od ličnih koristi. Treba samo pogledati na Crveni Krst u Ženevi. Njega su u početku organizovali dr. Jevrem Žujović, Djordje Radojlović i Djura Paunkovlć, i to je bio tada skup ljudi od posla, koji su radili svojski, nepristrasno i bez ikakve dnevnice. Čim je pored plate uvedena dnevnica (a uveli su je partizani i lične šićardžije sebe radi) naguraše se u Crveni Krst neradnici sa sviju strana, te ova humana ustanova liči u mnogome na nekadanju beogradsku opštinu ili monopol duvana. Na čelu su mu danas dva poznata fuzionaška pandura: Obrad Blagojević i Milorad Vujičić; prvi prima dnevno 30 (trideset) a drugi 20 (dvadeset) franaka, i to švajcarskih, na ime dijurne, pored njihove plate odnosno penzije. Oba su jedva pismena čoveka - za Vujičića se zna da mu se cela biblioteka sastoji iz jedne jedne knjige 'Državnog Šematizma' - bez znanja stranog jezika, te nas pred stranim svetom sramote.
Od amalskih psovka i svadja Obrada Blagojevića svakog dana trešte svi spratovi i hodnici Crvenog Krsta. Sem njih ima podšefova, takodje s velikim dijurnama: Sava Kukić, Pera Odijević, Samokresović i t. d. Pa su izmislili i neke poslaničke odbore u kojima Uroš Lomović, Mališa Atanacković, Vitanović i dr. pored duple poslaničke dnevnice od 30 franaka, primaju još jednu dnevnicu od 15 švajcarskih franaka. Radikalski poslanici primaju dakle dnevno više nego porodice izginulih ratnika za čitav mesec.
U spisku činovnika, koji danas rade u Crvenom Krstu ima preko 450 lica svakojakih zanimanja. U mnogim su kancelarijama šefovi mehandžije i bakali: advokatima, sudijama i proresorima. Izdaci, dijurne na ovo osoblje (sem plate) prelaze mesečno 110.000 franaka švajcarskih. Medjutim ti isti izdaci za vreme starog odbora nisu prelazili mesečno 12.000 franaka, dakle sad su se udesetostručili. Pošto je po partijskim obzirima birano osoblje nesposobno, zato poslovi idu veoma rdjavo. U februaru 1918. šalju se tek pomoći za Srbiju za mesec novembar i decembar 1917. godine. U Srbiji će one biti primljene u martu, dakle bez malo pola godine docnije u to se sa 32-35% manje nego prošlih meseca, pošto je g. Blagojević oštetio primaoce pomoći samo za ta dva meseca sa milijon i po kruna, ne kupivši krune blagovremeno!
Ova fakta koja je pokupio naš prijatelj St. P., zaista su zaslužna pažnje, a potrebno je da i vi u Srbiji tamo znate, koji možda još ideališete i zamišljate, da se ovamo od nadležnih vodi briga samo o krupnim stvarima, da je prestalo partizanstvo, da su prestaii lični i sebični obziri, i da je svaki svoje skromne sile posvetio opštem dobru.
Radi bismo kazati dobre glase, što veli narodna pesma, samo kad bi mogli, ali na našu žalost, tih dobrih glasova nema. Ljudi kojima je poverena sudbina zemlje, njihova bliža i dalja okolina, njihovi privrženici i prišipetlje gledaju samo sebe i ništa drugo. Gledaju da se o tudjem znoju dobro nažive i naplate, a čemu to vodi oni ne misle i neće da misle. Ili valjda misle da tu svoju sebičnost i nemoralnost mogu pokriti samo opštom frazom: 'dobro će biti, naši saveznici moraju pobediti i mi sa njima'. I verujte, каd to govore, ne govore oni i ne misle to Srbi, već kao najgori sebičnjaci, jer oni pod neuspehom sporazuma ne vide nesreću za budučnost Srbije i srpskog naroda, već svoj lični neuspeh. Oni indentifikuju svoju ličnost sa Srbijm, ali kad bi imali da biraju izmedju Srbije i svoga 'ja', oni bi se nesumnjivо rešili na ovo poslednje, i tada bi se tek videlo da im je Srpstvo šuplja fraza.
Kad čovek vidi onu našu veselu vojsku, one junake što prolivaju krv i umiru od malarije, tifusa i drugih bolesti i vide ove koji ih vode, mora čoveka obuzeti bol, jeza i žalost. Nikada srpski narod nije više prolivao krvi pod gorim vodjstvom i za tudje račune, nego što evo, danas proliva. Ovi podaci gospodina St. P. samo su mala kitica vencu neizbrojnih rdjavština i zala, kojima su upravljači Srbije usrećili ovaj namučeni narod. O tome će biti reči u idućim pismima. St. V. J.
Beogradske Novine, 92/1918.

Žalosne pojave.

U ratovima narodi razvijaju ne samo napon svoje fizičke već na prvome mestu moralne i duhovne snage. Sve te osobine jednoga naroda u ratu potenciraju, na prvome mestu one dobre, ali u slučajevima neuspeha i one rdjave. Ovaj svetski rat doveo je, da srpski narod pokaže sve svoje moralne, duhovne i fizičke sposobnosti i osobine i on ih je pokazao u što je moguće jačoj meri: njegovim dobrim osobinama divili su se i prijatelji i neprijatelji. Ali je propast srpske države donela sobom i to zlo, da su i rdjave osobine izbile na videlo, koje ne mogu ni malo služiti na čast ni jednome narodu, pa ni srpskome. U tim rdjavim osobinama i pojavama progovorićеmo u ovom članku, jer se zlo može samo onda iskoreniti ako se na njega ukaže prstom i kad se podvrgne javnoj kritici.
Jedna od rdjavih i žalosnih pojava koja se naročito razvila od vremena okupacije jeste denunciranje. Jedno vreme ova žalosna strast uhvatila je bila takve razmere, da su denuncijacije vlastima toliko bile dosadile, te su morale preko novina da opomenu lica, podložna ovome poroku, ne bi li se tako na taj način odvikla od te bedne i podle navike. Nema ništa gore ni odvratnije nego podlim putem lomiti vrat svome suparniku ili ličnom neprijatelju. Ali u ovome slučaju taj je greh još gori i odvratniji, što se dostave daju tudjincima. Zbog izvesnog broja nesavesnih, prostih i nevaljalih ljudi može ceo narod u očima tudjinaca izgledati gori i nevaljaliji nego što je. Carske i kraljevske vlasti nisu uzimale u obzir denuncijantske dostave, ali je verovatno na njih napravila rdjav utisak ta pojava, i po njoj su mogli doneti veoma rdjav sud o celokupnom karakteru srpskoga naroda. Dostavljači nisu dakle svojim postupcima sebi ništa koristili, a bacili su medju tim ljagu na obraz celoga srpskoga naroda.
U red nemilih i odvratnih prijava spada pisanje anonimnih pisama i takvih sa lažnhn potpisima u kojima se vlasti i njihovi predstavnici grde ili im se preti osvetom, ubistvom, pokoljem i tome sličuo. Ta je pojava isto tako za najveću osudu. Anonimnim pretnjama služe se samo krajnje kukavice, a u isto doba i vrlo ograničeni ljudi. Svaki pametan čovek zna da se pretnjama u opšte, a najmanje beizimenim, ne može napraviti nikakav utisak, niti kakav rezultat postići. One su samo produkat poltronstva i ograničenosti onih, koji ih pišu, i mogu dati povoda, da se, kao i zbog denuncijacija, dobije vrlo rdjava slika o moralnim i karakternim osobinama srpskoga naroda. Sinovima naroda, kome u ovome ratu niko nije, sporio junaštvo, ne priliči da se služe tim podlačkim sredstvima i da kaljaju ime i ocrne obraz onih junaka, kojima je lice bilo vazda svetlo na megdanu. Tako mogu raditi samo izmeti, koji nisu pravi predstavnici dobrih osobina srpskoga naroda. Ako ima i takvih glupaka, koji iz ma kakvih svojih političkih uverenja i razloga misle da će pretećim pismima postići ma kakav efekat, oni se grdno varaju, jer takav postupak je samo izliv, kako je se lepo pok. Pera Todorovlć izrazlo 'srdite nemoći'. Samo bednik, fizički i moralno slaba individua, može svoje neraspoloženje i srdžbu izražavati putem anonimnih pretnja.
Ukazavši na ove ružne pojave, koje su proizvod gluposti, nevaljalstva, beskarakternosti i srdite nemoći pojedinih lica, hoćemo da konstatujemo, da su te pojave samo žalosna posledica nesrećnih prilika u koje je naša otadžbina zapala krivicom svojih upravljača, a da nisu ni malo karakterne osobine srpskoga naroda u njegovoj većini. Po ovim žalosnim izuzetcima pogrešno bi bilo izvoditi opšti zaključak, da su to osobine srpskoga naroda, jer se većina pravih Srba odlikuje otvorenošću i junaštvom, a ko te osobine nema on može biti samo izmet srpskog naroda. Tešimo se još i time, da ovakvi postupci nisu mogli poteći iz inteligentnih i otmenijih krugova, ali ne treba da dopustimo ni da prostaci, pa ma kako bili ograničeni i bedni, ne nanose ljagu srpskom imenu.
Na posletku u svakom žitu ima kukolja, a naša je dužnost da u interesu svoga glasa i imena taj kukolj trebimo, a to ćemo učiniti kad ukažemo prstom na ove koliko bedne toliko i glupe pojave denunciranja i kukavnih anonimnih pretnja. - Jedan gradjanin.
Beogradske Novine, 99/1918.

Pisma iz Švajcarske.

XIII.
Od naših prijatelja iz Srbije dobivamo često pisma u kojima nam stavljaju pitanja o našima na solunskom frontu. U tome pogledu ne možemo im mi dati gotovo nikakvih obaveštenja, jer smo vrlo malo i sami obavešteni pošto vlada krije kao zmija noge, da se sazna šta se tamo radi. Znamo samo toliko da je penzionisano i iz vojske udadjeno oko 200 oficira.
O prilikama koje ovamo i u Francuskoj vladaju daćemo opširnija obaveštenja. Puštam prijatelja St. P. koji je prikupio potrebne podatke, da on sve iznese, ono što i mi ovamo manje više svi znamo.
'Više je od godinu i po dana, odkako je otpočelo deljenje i slanje pomoći sirotnim porodicama u Srbiji. Kažu, da Crveni Krst šalje tu pomoć činovnicima iz zajma naročito uzetog za ovaj cilj; licima slobodnih profesija šalje se pomoć iz skupljenih priloga sa različitih strana, ali razni glasovi kruže o rukovanju s novcem, skupljenim za taj cilj. Vele, da je prošle godine došlo do svadje izmedju narodnih poslanika i Pašića, koji nikom nije hteo dati računa o grdnim sumama priloga, koji su slati preko njega lično, naročito iz Rusije. Kad se Pašić pretprošle godine bio vratio iz Rusije doneo je sobom preko dva i po miliona franaka. Tom sumom (pored onih drugih u dispozicionom fondu, koje iznose pet miliona) on sam lično rukuje.
Prvo mu je bilo, da iz te sume, odmah u prolazu kroz Nicu, podeli po nekoliko hiljada radikalskim narodnim poslanicima, Peri Jovanoviću zvanom 'komiti', poznatom drekavcu u skupštini, dao je pedeset hiljada (50.000) da ih sa Sretenom Kojićem, tribunom iz Zakute, dele onima, kojima oni i njihovi partijski prijatelji nadju da treba podeliti.
Fond za deljenje pomoći privatnim licima u Srbiji nedovoljan je i za to se pomoć deli nepravično. U početku je odbor za deobu pomoći bio sastavljen iz nekoliko lica, ali posle radikali izbaciše iz njega sve opozicionare i postaviše same čiste radikale. Sa Krfa, iz Nice, iz Soluna iz Parisa, šalju ministri i radikalni poslanici gotove spiskove, tako, da se u samome odboru malo i deli. Uz to su u odbor zaseli partijski ljudi, koji i ono malo para što pretekne preko poslaničikih spiskova šalju svojim ljudima, i to obično veće sume i tamo gde nema velike nužde, dok sirotinja po varošima, a naročito u Beogradu, skapava i muku muči. Imali smo prilike videti ovake karte iz Beograda: jedna sirota udovica zanatlije, kojoj je muž umro od zaraze a sin poginuo dobiva samo 50 franaka, dok se ženi jednog partizana, koja nema dece, a ima svoju kuću i stalni mesečni prihod šalje 250 franaka. Ima puno primera u kojima sirote žene, naročito zanatlija, malih trgovaca i činovnika, koji su izgubili po dva, tri (pa i više članova, kukaju da im se što pošlje, kojima odbor šalje samo 50 do 100 franaka, i to najviše dva put godišnje, dok familijama svojih pristalica, koje su u mnogo boljem položaju, koje nikog nisu izgubile ili nemaju nikog u ratu, šalju po četiri do pet puta više i to ili svakog meseca ili svakog drugog meseca. Na vama je u Srbiji da ovo ocenite, pa ako ste sa ovim zadovoljni, onda ne krivite drugoga, nego prave krivce, koje iznesosmo. Sada se, veli, u Beograd ne šalje više od 50.000 mesečno, a to znači na 5-6000 lica po 60 do 90 franaka. Šta je to za 20 i više hiljada nevoljnih lica što su sad u Beogradu bez svojih hranitelja?! Samo iz partijskih razloga ne pristaju da pošlju izvesne sume porodicama u Srbiji, da oni dele pravim nevoljnicima, jer ih samo oni tamo mogu znati. Molbe za pomoć gomilaju se i sad ih ima 55.000 nerešenih. Prema ovome, one nikad neće doći na rešavanje!
Zašto se ovako čini i ako para ima, i ako novac stiže neprestano? Sama Amerika dala je za dve godine na ime pomoći sirotinji u Srbiji vrlo velike sume. Pa gde je taj novac?
Ili Pašić i taj novac troši isto kao i dispozicioni fond na svoje ljude i na novine, koje ga hvale i brane. Sama 'La Serbie', u Ženevi košta mesečno preko 7000 franaka, a ustanovljena je samo radi toga, da dr. Laza Marković, Milan Djordjević, Jovan Tomić, Pera Taletov, Mihailo D. Marinković i drugi imaju honorare pored drugih plata i dijurna. Redakcija lista 'La Serbie' je u isto vreme i partijski dom radikalskog kluba u Ženevi. Oko njega se pribiraju djaci, koji kad izjave da prilaze radikalima dobivaju pomoć u novcu pa čak i u odelu. Uobičajena Pašićeva metoda.
Izgleda vam čudotovato, da u jednoj stranoj varoši, danas, kad nemamo zemlje ni čega, čujete o jednoj ovakoj partijskoj terevenki. Medju tim, to je samo jedan tek deo čuda, što ih radikali pokazuju u svojim posljednjim danima carovanja.
Sama Ženeva ima skoro više nadleštva i činovnika no Srba izbeglica. Tu je finansijska delegacija u kojoj stanuje Milan Djordjević, stari razvodnik i statista narodnog pozorišta, sa tucetom činovnika, koji pored plate primaju i dnevnice. Pa tu je policijska delegacija sa Manojlom Lazarevićem i drugim policijskim činovnicima i preko 45 špijuna koji se nalaze na spisku; pa konzulat sa trećim tucetom činovnika, medju kojima se nalazi kmet beogradski Mitrović, sa 30 franaka dnevnice sem plate, a i bez posla; pa školska inspekcija, pa još 20-30 ijudi, koji se nalaze ovde onde na nekim 'poverljivim poslovima' ili 'misijama'. Od njih se ne može maći. Čak u Zürichu, gde je malo Srba ustanoviše radikali gradjansku i djačku policiju.
Kad bi se samo polovina tih žbirovskih plata utrošila na pomoć porodicama koje su ostale bez hranitelja! Ali ko bi onda dostavljao, agitovao, ucenjivao, spletkario, lagao i time održavao trošno carstvo radikalsko. Neka skaplje sve, samo neka žive oni. To je deviza radikalskih svemoćnika ovde u Švajcarskoj, isto kao оnih u Parisu, Nici, Marselju, Krfu i Solunu, o kojima se ima tek prava priča pričati.
Ovaki postupci ne mogu se ničim braniti. Ovo su fakta opšte poznata koja ne može niko oboriti. Pojedini radikali i poneki podlaci iz ostalih partija, kojima je stalo do masnog zalogaja, do dobrih plata i dijurni, pokušavaju pravdati ovakav način radikalskog gazdovanja i nagradjivanja. Vele, treba dati prilike ljudima da u stranom svetu reprezentuju Srbiju, naročito s obzirom na sadanju skupoću, a posle vele, treba dati prilike inteligenciji da živi. Nijedan se od ovih razloga neda pravdati. Ako je potreba za nekim nadleštvom ili ustanovom, tu može biti 2-3 čoveka, najviše 5 ljudi, a ne 20 i 30, pa da svi bez kakve potrebe 'reprezentuju' Srbiju. Što se tiče navoda da se daje prilika inteligenciji da živi, i to je sušta laž, sva ova gospoda na spiskovima i masnim dijurnama ne pripadaju inteligenciji, a posle i oni, koji pripadaju inteligenciji, otkuda to da se potrefe sve sami radikali ili njihove prišipetlje. Medju tim onaj deo inteligencije, koji nije s njima muči se, biva ganjan i izložen je najvećoj bedi i neprilici, čega je posledica nekoliko samoubistava!'
Povodom ove teme, reći će naš prijatelj J. S. R.:
'Dužnost je sviju nas ovamo da sve slučajeve nepravde, bezakonja, samovolje, nesavesnosti i nemorala beležimo, pa da posle rata izdamo jednu knjigu, iz koje će potomstvo, ne mi (jer mi svi znamo šta je i kako je) imati da vidi šta je radila jedna nesavesna i nesposobna vladavina, koja je zemlju upropastila, pa posla njene propasti, kao maroder, još je pljačka'.
Da se posledice ovakog rada, kakav je gore iznešen, osećaju i kod vas u Srbiji, to znamo iz mnogobrojnih pisama i karata, a dosta i iz oglasa u 'Beogradskim Novinama', jer ima često lica i familija, koja ni dan današnji nisu nikakvu pomoć dobile, a ubiše se, siroti, pišući pisma i davajući oglase. St. V. J.
Beogradske Novine, 106/1918.

Pisma iz Švajcarske.

XIV.
Čudnovato je i žalosno da se o zlu radu, o nesavesnosti i tiraniji jedne vlade može toliko pisati, i toliko strašnih stvari iznositi, a ovamo neprestano tvrdimo, kako je Srbija demokratska zemlja, a u demokratskim zemljama treba bajagi da je volja narodna i javna svest jača od svih ličnih i partijskih prohteva! Tako je bilo u Srbiji i pre njene propasti, tako je i danas u najtežim prilikama po srpski narod. To znači: iii je demakratizam laž ili da kod nas nije pravi demokratizam. Po rečima jednog našeg skorog i vrlo iskusnog činovnika, ima u tome i jednog i drugog. U demokratskim zemljama samo se govori o narodu, o njegovoj volji, o tome kako je narod suveren, kako je on 'izvor i utoka vlasti', ali to je samo na rečima, dok u stvari političke vodje i demagozi, lažući narod i pod firmom naroda, vrše ono što oni sami hoće, a imaju zgodan zaklon, ko božem oni to ne rade sami i na svoju ruku, već u ime naroda i što narod tako hoće. To su govorili i kad su zaduživali zemlju silnim miliоnima, i kad su narodu svake godine povećavali porez, i kad su objavljivali rat, i sad kad čine ova čuda i pokore gde se Srbi nalaze. A kod nas Srba ovaj se demokratizam još u toliko više izopačio, što nemamo dovoljno nezavisne inteligencije ili jedan stalež koji bi bio dovoljno jak da ne zavisi od vlade i od državne kase. Činovnici kritikuju vladu na samo, ali kad je u pitanju da izgube platu, ili kad je u izgledu da što god ćare, klasu ili dijunu, podviju rep i ćute. Ovde imamo nekoliko opozicionalaca medju većim činovnicima, ali kad se njima obraćamo oni obično nadju kakav izgovor, da sad nije zgodno vreme ili tome slično, samo da se ne ispolje prema vladi i da ne dodju u nezgodan položaj. Pa i mnogi nezavisni ljudi, samo iz želje za što većom ili nesolidnijom zaradom moraju da ćute i ne prave vladi smetnje, nego je još pomažu. Zbog raznih opančarskih i sličnih afera naši su trgovci postali zavisni od vlade, a naročito oni koji liferuju državi kao Milorad Pavlović, naprednjački narodni poslanik i drugi. Naprednjaci su se u tome pogledu najviše obrukali i kompromitovali, počevši od Dr. Voje Marinkovića, saradnika 'La Serbie', njegovog brata Mike Marinkovića, pa Milorada Pavlovića, Miloja Šilje, do bednih prišipetlja Dušana Djokića i Danila Živaljevića.
Takve su naše prilike stvorile. Da vlada, radikalni klub i pojedini ljudi mogu biti svemoćni, i da mogu ono raditi što se do sad radilo, i što se na nesreću i dan današnji radi.
Eto samo primera sa zloglasnim Avramom Levićem, koga je jedam opozicioni ministar penzionisao, a za tim odmah drugi radikalni postavio za nekog inspektora finansijskog, i kao takav evo već drugu godinu sedi u Lozani sa dijurnom od 35 franaka dnevno i vrši finansijske 'kšeftove' sa Bencinom Buli i ostalim maherskim društvom, te finansijske operacije radikalskih ministara i agenata imaće da dobiju naročitu glavu u ovim pismima.
Prava slika života naše kolonije u Francuskoj je. U Nici je Andra Nikolić sa celim skupštinskim osobljem. Tu su prave fuzionaške orgije. Pored svojih plata i dijurne od 30 franaka dnevno fuzionaški poslanici povukli su grdne zajmove, i većina od njih kao Sreten Kojić, pop Minić, Pera Komita, advokat Vasić, Uroš Lomović, Nastas Petrović, Miša Trifunović, Mališa Atanacković vuku specijalan dodatak od 1200 franaka, a Andra Nikolić još 3000 franaka mesečno iz fonda za 'dostojno zastupanje' srpskih interesa. A ono se smatra u tome, da imaju para za kocku u Monte Karlu. Jedan od fuzionaških poslanika iz Paraćina otvorio je u društvu s jednom sumnjivom ženom kafé-šantan. Radisavu Mitroviću, koji je bolestan u Parisu, pored vanrednog dodatka Pašić je dao sada još 25.000 franaka na lečenje. Pravo je pomoći svakoga u bolesti i nevolji, ali zar se sme poklanjati 25.000 ljudima, koji su do sada imali 900 franaka mesečno redovnog prihoda i zajmove i poklone iz Pašićevog 'ruskog fonda'?
A šta se čini za nesrećne naše bolesnike, što boluju od tuberkuloze po bolnicama, za porodice onih, koji umiru od tifusa i malarije u Solunu i Bizerti, i one, koji poslednju snagu žrtvuju u ubistvenom noćnom radu po fabrikama municije. Šta smo svi mi ostali za tu zemlju, ako ona ima srca i brine samo za radikale, a druge sve ostavlja i baca u propast?
U tom broju fuzionaških poslanika, koju su blagovali u narodnom znoju, je i poznati djilkoš Velizar Janković. Dok nije postavljen za ministra on je vukao 2000 franaka specijalnog dodatka od Pašića. Ne treba ni pomenuti da je bivši radikalni poslanik i bivši štampar Aca Stanojević u tome društvu velike gospode i sa velikim prihodima. Ko malo zna prilike u Srbiji, davno je morao biti na čisto s tim, odkuda novac Aci štamparu, da posle propasti svoje štamparije i zaduženosti od jednom kupuje kuću i živi kao veliki rentijer. U Nici se on vidi svakog dana naduven kao u Beogradu, kao da prkosi onima, koji služeći trideset godina državi, nemaju danas šta da pošlju svojim porodicama u Srbiji. On prima od Pašića 2000 franaka mesečno.
Što se tiče raznih srpskih kancelarija u Nici, u njima je na platnim spiskovima preko 200 lica. Na čelu je, razume se, kao u svima mestima gde srpske izbeglice žive, srpska policija. U takozvanoj policijskoj delegaciji u Nici na spisku je 110 lica, od kojih je 20 na javnom spisku, 90 na tajnom spisku. Pošlo je u Nici preko 4000 Srba, tu je i glavna mreža špijuna, koja čini veliko zlo oninin, koji se radikalskim krstom ne krste.
Da li bi toga zla moglo biti da opozicija vrši svoju dužnost? O tome se svako pita. Ima čak ljudi, koji tvrde, da medju opozicionarima, pa čak i narodnim poslanicima, nije jedan, koji prima od vlade u ovom ili u onom obliku povlastice, da bi ćutao. Ranije su pomenuti neki napredinjaci, koji s radikalima već odavno u jedan rog duvaju. Ali nisu mnogi ni iz drugih stranaka bolji. Tako na primer samostalac Velisav Vulović, kao ljuti opozicionar zazeo na dijurnu od 100 franaka dnevno u nekom ekonomskom odboru u Parisu. A gde li je omladina larmadžija oko 'Dnevnog Lista', koja jе celoj Srbiji dodijala drekom i moralisanjem? Sad se sklonila na dobra mesta s dijumama pa ćuti tako isto. Miloš Savčić izede se što nema nikakvog preduzeća i neprestano priča kako više ne može da najami pozajmica ovom svetu. Naprednjački poslanik Milorad Pavlović špekuliše i troškari se s preostatkom kase Opšte Privredne Banke, dok ulagači ne mogu dobiti ni marjaša. Narodnjački poslanici drže se najsamostalnije, ali su sada u velikoj rezervi, a i zbog toga što medju njima nema sada nijednog većih sposobnosti. Glavno je, da se protivu zla niko ozbiljno ne bori. St. V. J.
Beogradske Novine, 108/1918.

Pisma iz Švajcarske.

XV.
Najgore je naše zlo, koje vodi svoje poreklo od stvaranja radikalne stranke, što je partija istaknuta nad državom. Ima u svetu raznih država, ima raznih oblika vladavine, ima čak i partizantstva, ali ga nigde nema u tolikoj meri, a najmanje da ima toga da je partija i partijski interes preči i jači od države i državnog interesa, kao što je bio slučaj u Srbiji, za vreme svemoći radikalne stranke, i kao što je sada sa Srbijom u izgnanstvu. Kad je u pitanju partijski interes, prestaju svi obziri, svi zakonski propisi i svi moralni obziri. Otuda je kod nas i poteklo nepoverenje u državnu vlast i izbegavanje dužnosti prema državi. Masa naroda vidi, da onaj koji je malo istaknutiji u vladajućoj stranci ima veliku slobodu kretanja, koja se kosi sa državnim interesima i postojećim zakonima. Za njega ne važi ni zakon o porezi kao za ostali svet, već plaća kad mu je zgodnije. Policijske vlasti su prema njemu nemoćne, na sve strane ima povlastice i u opštini i kod državnih vlasti. Partizani gledaju da se na svaki način izvuku iz neprijatnih i težih obaveza i dužnosti koje im država i društvo nameće, i onda kod mase sveta ubijaju ugled i poverenje prema državi i prema nepristranosti zakona, koji treba da za sve podjednako važe. Kad se ovako učini prodor u zakone, onda svaki gleda da se time koristi, i otuda je za Srbiju lepo priličio izraz razgradjena zemlja.
Zbog toga su pojedini partizani mogli da se tako osile da ne fermaju vlast u zemiji, kao zloglasni pop Minić i mnogi drugi njemu podobni u raznim krajevima Srbije. To su bile formalne dahije, koje su činile što im srce žudi i što im interes diktira. Partizanstvo je, kao što rekosmo biio svemoćno i jače od države.
Gospodin L. Ž. je ispričao ovaj primer: Za vreme rata bio sam u jednoj varoši u unutrašnjosti baš u doba kada je najvećma besnio pegavi tifus i ostale zaraze. U našu varoš beše poslat jedan francuski sanitetski major da uguši zarazu. Jedna od prvih mera, koju je on bio preduzeo, bila je da se održava što veća čistoća. Zato je naredio desinfekciju varoši, čišćenje kafana, krečenje nužnika, i t. d. Ni jedna od ovih mera nije se mogla izvršiti, jer se niko od glavnijih i uglednijih gradjana nije hteo povinovati naredbi, a kad je francuski major pitao sreskog načelnika, što ne kažnjava gradjane, ovaj je odgovorio da nesme, jer su to većinom ugledni privrženici vladine partije. Francuz, koji je došao iz republikanske demokratske zemlje čudio se i krstio, kako vlast nema toliko moći da jednu potpuno opravdanu, neophodnu i opštekorisnu meru ne može da izvede.
Takvih primera ima na stotine, i nema valjda čoveka u Srbiji, koji nije imao prilike da svakoga dana posmatra takve pojave. Tako je bilo u svima oblastima državne uprave. Kako je nekad bilo u slobodnoj Srbiji, isto je tako, čak i gore, u sadanjoj Srbiji na strani. Radikali imaju svoje organizovane klubove u svakome mestu. To im je bila prva briga po prelasku iz Albanije, pošto su ti klubovi posredničke radnje za nameštanje na dobra mesta, izradjivanje dijurne i izvlačenje iz vojske. Tako je u svima mestima: u Parisu, Marselju, Nici, Ženevi i svuda. Kad dodješ u Paris, ako hoćeš ma što, moraš prvo da zakucaš na vrata kome radikalskom agentu. U Parisu je srpska kolonija dosta velika, a veliki je i broj zvaničnih kancelarija. Na čelu je poslanstvo, u kome je pored poslanika Vesnića i činovnika našlo uhljebija i mnoštvo Pašićevih ljubimaca. Tu su razne individue, kao na primer radikalski korteš Bajić, koji se natresa na svakoga, ko nije preporučen od radikalnog partijskog kluba. Veliku vlast ima vojni izaslanik, propali ministar vojni Dušan Stefanović, takodje Pašićev ljubimac.
U Parisu je šef za izbeglice profesor Svetolik Radovanović, koji je udao kćer za jednog propalog grčkog gospodina, te je i ovaj takodje dobio uhljebija u srpskoj delegaciji. Tako pored tasta, koji prima platu i pored nje mesečni dodatak od 1500 franaka, i ovaj Grk grize srpskih 500 franaka mesečno. Srpska vlada. koja je 'posvršavala' sve druge brige, stigla je, da za ovog Grka izradi u Atini oslobodjenje, od vojske. Pašić u ostalom samo te stvari i radi. On je svog rodjenog sina ne samo izvukao iz vojske, nego ga čak postavio (kao djaka) u Parisu na zgodlno mesto od 300 franaka mesečno, kako bi mu olakšao raskalašan život da ne padne na njegovu sirotu kesu, jer se inače mnogo istrošio meseca januara, plaćajući troškove za pompeznu svadbu svoga 'dobroga' sina, koji se oženio sa jednom Grkinjom. Možete reći, da Pašić nije kriv, što mu sin nije dobar, ali može li se braniti od toga, što ga je ne samo oslobodio od vojske nego bacio još na državnu kasu. To je najodvratniji primer nemorala i pljačke. I onda nije čudo, što Pašić izvlači iz vojske sinove svih radikalskiii poslanika i agenata i trpa ih u poslanstva sa dobrim dodatcima.
'Stručni' policiski pomoćnik Radovanoviću jе zloglasni Vasa Alеksić. Od ovakvih individua, koje su u crno zavile krajeve, u kojima su nekad agovali, zavisi sudbina nesretnih srpskih izbeglica na strani. Kao da su naročito birani, svud su na vlasti najgori medju najgorima, svakako za to, što su im poverile najgore stvari za izvršavanje. To poneki put priznaje i po neki čestit pošten radikal. Ali ono što je na vrhu, sve je jednako.
Po kafanama drže se često sastanci i konferencije, na kojima se obično isteruju partijski računi. Tu je junak dana advokat Čeda Kostić - opet jedna individua, koja nešto znači u poslednjim danima radikalskog carstva.
U Marselju je finansijsiko radikalsko carstvo. To je radikalski odbor Luke Ćelovića, načelnika Vildovića i advokata Djoke Karajovanović, koji dele zajmove. Zajmovi se dele prema preporukama radikalskih klubova. Spiskove pravi odbor, a odobrava ih lično Stojan Protić.
Ova čelenka radikalska je ministar, koji živi van ministarstva, sam u Francuskoj, i vuče pet puta onoliko dnevnice, koliko vuče njegov stručnjak Lević, to jest 150 (sto i pedeset) franaka dnevno, pored plate ministarske i poslaničke dnevnice, što ukupno iznosi 215 (dvestotine i petnaest) franaka dnevno. O tome se zvanično zna, a koliko vuče iz fondova to on sam zna.
Kako rekoh, radikalski su klubovi u svima mestima gde ima srpskih izbeglica. Ko hoće da dobije mesto ili da iz Francuske predje u Švajcarsku, ima da se obrati radikalskom klubu, odnosno njegovim šefovima: Obradu Blagojeviću, Milanu Gjordjeviću, Lazi Markoviću, Dobri Mitroviću ili Tomiću. Po njlhovim naredbama postupa i policiska delegacija i konsulat, pa čak i vojne vlasti. Kad koga treba izvući iz vojske, onda ga Crveni Krst upućuje, po rešenju radikalnog kluba, u Tulon kao kurira s naročitom preporukom i taj se uvek vraća. Školovaniji ljudi od ugleda i časti, koji nisu hteli prodati svoju savest i upisati se u radikalce, izbacivani su na ulicu i oglašavani su za vojne begunce, i ako za vojsku nikada nisu bili sposobni.
Eto gazdovanja, poštenja i pravde radikalske! Da je tako, svaki se može preko svojih kartom uveriti. Ali to nije sve. Solun je kruna svega.
Beogradske Novine, 109/1918.

Pisma iz Švajcarske.

XVI.
Ovih smo dana imali prilike da razgovaramo sa jednim našim starim i uglednim višim oficirom, koji je zauzimao vrlo ugledne položaje u vojsci i u državi. Predmet razgovora, naravno, da je bio rat, njegov razvoj i izgledi. Tom smo prilikom imali čuti vrlo važnih i lepih misli i napomena, koje treba i šira publika da sazna. Stari je gospodin ovo rekao:
'U oceni rata treba biti objektivan, jer će se samo na takav način moći dobiti pravilan sud. Ako se podje sa gledišta simpatija ili antipatija, ili sa gledišta onoga što je nama milo, nećemo nikada pravilno gledati na stvari, niti oceniti situaciju i pravićemo neprestano pogrešne račune.
Na žalost u našoj politici se tako radiio, i zato je neminovno moralo doći do ovakih rezultata.
Ne laskam, niti uobražavam, ali sam tvrdo uveren, da mi vojnici imamo pravilnije poglede na višu politiku. Velika je šteta što naši državnici nemaju gotovo nikakvog vojničkog obrazovanja, jer da su ga imali makar i u manjoj meri, ne bi pravili ovakve pogreške. Jedan strateg mora uvek računati sa realnim činjenicama, i samo na osnovu njih može praviti svoje kombinacije.
Nama se vojnicima prebacuje, da smo suviše oduševljeni Nemačkom. To nije apsolutno tačno. Mi nismo naročito oduševljeni Nemcima, ali samo zato što smo upućeni da mislimo realno i pametno, mi smo pravilno ocenili vrednost i snagu Nemačke i nismo se prevarili.
Da smo Nemce trebali uzeti i suviše ozbiljno, mnogobroini su razlozi. Nije samo razlog poslednji nemačko-francuski rat, u kome su Nemci ostali pobedioci i zasnovaii svoju carevinu. Znajući osobine nemačke nacije, njihove vojničke tradicije, državnu organizaciju, mi smo smatrali, i dogadjaji su pokazali, da je Nemačka najjača vojnička sila na kontinentu.
Kad smo uporedjivali Nemačku s njenim protivnicima, mi smo imali na umu ove tačke gledišta.
1. Nemačka ja po svome geografskom položaju uklještena izmedju velikih sila, i zato je prinudjena bila da i dan i noć misli na što jače razvijanje svoje vojne snage, da bi mogla s uspehom voditi rat na dva fronta. Ovaj, dakle nezgodan geografski položaj, prosto je primoravao Nemačku da postane što jača vojnička sila, jer bi svaka labavost u tome pogledu stavljala u pitanje njen opstanak.
2. Posledica je toga snažno državno i vojničko uredjenje Nemačke. Vlada je uvek u stanju i mimo Reichstaga da preduzme sve mere koje se tiču vojske, njenog jačanja i borbene sposobnosti. Godine 1898. izvršeno je preoružanje nemačke artiljerije, i kad je bilo potpuno gotovo, vlada je tek onda izišla pred Parlament i tražila potrebne kredite. U drugim državama trajala bi nekoliko godina borba oko toga dok Parlament primi jedan takav zakon, ceo bi svet znao da se sprema naoružanje, i neprijatelj bi mogao blagovremeno saznati pa čak i osujetiti takvu meru od vrlo velike važnosti.
3. U Nemačkoj je monarhija vrlo jaka i to je garancija za uspešno razvijanje vojske i vodjenje ratova. Politika i strategija su u jednoj ruci, a to je od neobične važnosti. Strategija nije ništa drugo do politika nastavijena drugim sredstvima. Svaka podela rada, naročito u ratu, vrlo je štetna pa čak i opasna.
4. Vaspitanje vojničko nemačkog naroda takvo je da mu nema ravna u Evropi. Oficirski kor je sastavljen iz najboljih i najsolidnijih elemenata, odgajen u ratničkim tradicijama i vaspitan u duhu, koji je omogućio nemačke pobede u ranijim ratovitna.
Kada se sve ovo ima na umu, onda je uporedenje sa nemačkim protivnicima na njihovu štetu.
Francuzi jesu zaista hrabar i ratnički narod, ali on je u opadanju, naročito brojnom i njegovo je unutrašnje uredjenje slabije od nemačkog. Englezi su žilav i hrabar narod, ali bez vojničkog uredjenja, koje se počelo tek za vreme rata uvoditi. To je improvizacija, koja može samo biti dobra negativno, ali ne obećava uspehe u pozitivnom smislu. Odvratnost Engleza prema stalnoj vojsci i kasarni sad im se sveti. O Rusima neću ni govoriti, jer su oni imali samo broj i ništa više. Oni mogu imati dobre vojnike, ali je pitanje da li mogu imati dobre vojskovodje.
Ovo pitanje o vojskovodjama, to je najglavnije, i to se obično kod laika i šire publike i ne dodiruje ili se lako preko njega prelazi. Medjutim ono je od najvećeg značaja.
Hrabrost, organizacija, naoružanje, tehnička sredstva mogu biti na obema stranama podjednaka - kod kulturnih naroda to i moraju biti - ali će ipak ona strana biti u nadmoćnosti koja bude imala genijalnijeg vojskovodju. To je vekovno iskustvo, i od toga ne može niko jednog istinski vojnički obrazovanog čoveka, razuveriti.
Kod šire publike se precenjuje značaj tehmičkih sredstava u ratu. Ona su, nema sumnje od velike važnosti, ali niti su bitno ni pretežno, kako se to sad obično misii. Tehnička sredstva su od nadmoćne važnosti u borbi protivu divljačkih plemena, kada se strelama, kopljima i kremenjačama stave na suprot brzometne puške i topovi i mitraljezi. Kod kulturnih naroda, koji su u stanju i sami da imaju ta tehnička sredstva, ili, ako ih nisu imali, da što brže do njih dodju, to nije od bitne važnosti.
U ovome ratu izišlo je na vidik dosta velikih vojskovodja na svima stranama, ali su Nemci bili te sreće da imaju ipak najdarovitije vojskovodje. Zato se s ovim faktorom mora više računati nego li sa tehnikom, ma koliko ona bila savršena i zadivljavajuća.'
Pošto je u tome pravcu naš stari gospodin opšimo razlagao, prešao je na naše srpske prilike.
'Ja nisam partizan, i na prvome sam mestu vojnik, ali vam otvoreno kažem da sam protivnik radikala. I to ne od juče, od našeg sloma, već od postanka radikalne stranke.
Radikali se hvale i hvalili su se, kako su oni naoružali vojsku i vodili uspešne ratove. To nije istina.
Radikali su biii protiv vojske, naročito protiv stajaće vojske, i to su uneli u svoj program. Radikalni program u pitanju vojske nije ni dan današnji izmenjen. Da su imali vlast, oni ne bi stajaću voisku ni služenje u kadru nikada ni zaveli, ali je to zavedeno 1883. bez radikala i protivu volje radikala.
Vi mladja generacija ne možete ni iz bliza pojmiti kakva je ogromna i silna razlika izmedju narodne i stajaće vojske. Srpski je narod bio uvek hrabar, vaši očevi i dedovi nisu bili kukavice, ali ko je ratovao 1876. i 1877. taj je znao kako je to teško ratovati s narodnom vojskom. Ja sam u prvome turskom ratu bio komandant bataljona narodne vojske u rudničkoj brigadi, to je elita naše vojske, pa nijedan ofanzivan zadatak nisam mogao da izvršim s uspehom, dok su moji vojnici u odbrani, bili izvrsni. Od 1883. do ovih ratova sve je prošlo kroz kasarnu što je po godinama za borce, k tome smo imali jak i profesionalan oficirski kor, ne narodne starešine, i zato se naša vojska u ovim ratovima mnogo bolje, upravo nesravnjeno bolje pokazala i postigla u balkansikim ratovima brze i sjajne rezultate, ma da je elemenat isti, koji je i ranije bio.
Radikali nemaju, dakle, nikakvih zasluga za vojsku, i da je po njima, mi u opšte nikakve vojske ne bi ni imali.
Zato ni jedan pravi voinik nije mogao nikad simpatisati radikalima, i radikali su gajili potajnu mržnju prema vojsci uvek. Javno nisu smeli ustati protiv nje, jer bi je imali protiv sebe, ali su svakom prilikom gledali da stvore u vojsci pometnju. Oni su sistematski stvarali zavadu u oficirskom koru posle 29. maja, kao što su to nastavili i posle balkanskih ratova. Nešto su malo uspeli u svojim zlim umišljajima, jer su kod izvesnog broja oficira, koji im je prišao iz špekulacije ili, ranije, iz naivnosti uveli nevojnički duh i nevojničko shvatanje. Na sreću ovaj radikalski uticaj nije bio ni suviše jak ni suviše trajan, ali je ipak pričinio štete vojsci i proizveo izvesne nemile pojave. Sadanje pobune u vojsci su posledica radikalnog uticaja, i ako su te pobune upravljene protivu vlade.'
Na pitanje o ishodu rata, stari je gospodin rekao sledeće:
'Tu se ne može biti prorok, i svaki onaj koji uobražava da može apsolutno tvrditi ova će ili ona strana pobediti pada u pogrešku. Ali ima nešto, a to je verovatnoća. Na obema su stranama velike brojne snage, jake volje, i obe strane žele i hoće pobedu. Snage su takve, da jedna drugoj ne može nametnuti moralno, i za sada su svi izgledi na strani centralnih sila.' St. V. J.
Beogradske Novine, 113/1918.

Pisma iz Svajcarske

XVII.
U ovome pismu mislim pisati o jednom pitanju, koje će vas neobično interesovati, a to je pitanje o miru, a mi smo ovde u Švajcarskoj u tome zgodnom položaju, da možemo biti dosta dobro obavešteni. Izneću sve što se ovde zna i govori o pitanju mira. Jedan naš stari poliličar pre nekoliko meseci rekao nam je oni karakterističnu stvar:
Moje je tvrdo uverenje da obe grupe sila pored najžešćih boraba i pored svih ratničkih izjava svojih ministara održavaju izvesnu vezu u neutralnim zemljama i stalno su u kontaktu, da mogu diskutovati o miru. To je iz ovih razloga verovatno: što ni jedna ni druga strana ne može prvo zaključiti primirje da bi pregovarala o miru, jer bi dala protivnoj strani vremena da se još bolje spremi, ako ne bi došlo do sporazuma i zaključenja mira. Zato one ispituju teren, podnose predloge, i kad stvar bude toliko zrela, do mira će doći mnogo brže nego što se svet nada, pored sve ratne huke i buke.
Jedna od tih zgodnih neutralnih zemalja, gde protivnici na razne načine održavaju kontakt, jeste Švajcarska, koja je u tome pogledu najzgodnija, što kod nje postoji čvrsta volja da po svaku cenu održi neutralnost, te prema tome sve strane imaju u njoj poverenja.
Koliko se moglo saznati ovde su prvo dolazili emisari malih država, jer su one zgodnije, da posluže kao pipci, preko kojih se može ispitati protivničko raspoloženje. Da li su to male države uvek radile u sporazumu sa svojim velikim saveznicima teško je oceniti, ali ima glasova i znakova. da su htele činiti pokušaj na svoju ruku.
Medju tim velike sile stalno održavaju taj kontakt, i koliko se moglo saznati, najvećma je sporno pitanje izmedju Engleske i Nemačke. To je pitanje belgijsko. Nije istina, kao što se obično tvrdi, da je najveća smetnja pitanje o Elsas-Lotaringiji. Pitanje Elsasa-Lotaringije istakli su Englezi iz dva za njih glavna razloga, prvo da što više vežu Francuze za sebe, znajući njihovu osetljivost i slabost i drugo, da na taj način naškode Nemačkoj, ne što bi Elsas i Lotaringija bile toliko važne i korisne po Francusku, koliko štetne po Nemačku, jer bi Nemačka gubitkom tih provincija izgubila svoj strategijski položaj na Rajni, koji bi se okrenuo u korist Francuza.
U samoj stvari Englezima je stalo isključivo do Belgije.
Nemačka je izjavila da neće aneksiju Belgije, a to do duše neće ni Engeska. I jedna i druga strana bile bi voljne da Belgija ostane što je, ali da bude strogo neutralna. Na prvi mah, čini se, da su oba protivnika potpuno složna u tome pitanju. Ali je baš u tome i največa teškoća.
Sama neutralnost nije dovoljna garantija ni za jednu stranu, jer se zna iz iskustva, da se medjunarodni ugovori pod pritiskom potrebe, gaze. Nemačka strahuje, da u budućem konfliktu Engleska ne pogazi belgijsku neutralnost, jer je Belgija po svome položaju kapija za upad u Nemačku. To isto strahuju Englezi od Nemaca, jer Nemci u Belgiji su u predsoblju Engleske. Treba imati sigurnije i realnije garancije nego što su sami ugovori, i to je pitanje zato teško, i ako na prvi mah izgleda tako prosto.
Ako u ovom pitanju dodje do rešenja, Englezi su voljni, da sva ostala pitanja brzo i lako reše.
Dakle i iz ovog se slučaja vidi, da se svaki prvenstveno bori za svoje sopstvene interese, a tudji su mu interesi sporedni. U ostalom tako i jeste, i sva je politička mudrost dovesti svoje sopstvene interese u sklad sa bitnim interesima svojih saveznika.
Opšte je ovde uverenje da će do mira doći preko Austro-Ugarske, u toliko pre, što je raspoloženje kod zapadnih sila u poslednje doba očito u korist Habsburške monarhije. Ovo je raspoloženje u toliko veće otkako je Rusija prestala eksistirati kao velika sila, jer su ranije Englezi i Francuzi moraii voditi strogog računa o osvajačkim željama Rusije prema Austro-Ugarskoj.
Kod nas Srba je takodje razvijena želja za mirom, ne zato što bi bili malodušni, već prosto iz razloga što smo uvereni da nam produženje rata ne bi ništa više donelo.
Kad imamo da biramo, da se još potucamo po svetu, da naš svet u mnogo čemu oskudeva, a da naša vojska još više gine, da bi dobili posle nekoliko godina ono što možemo i sad dobiti, onda je to greh i prema otadžbini i prema čovečnosti produžavati rat i narod izlagati sve većim nesrećama, koje nisu potrebne.
Svaki objekrtivni posmatrač odavde na čisto je s tim, da Srbija produženjem rata ne može više dobiti, no što bi dobila da se odmah zaključi mir. Ovo treba dobro upamtiti, pa docnije imati na umu one, koji su to sprečavali i narod izlagali nepotrebnim žrtvama'.
Švajcarski listovi donose, da u skoro predstoji jedna akcija Švajcarske, Španije i pape u korist mira, i da se bira samo zgodan momenat, pa drže da taj momenat nije suviše daleko, i da ta akcija neće ostati neuspešna, kao drugi dosadašnji pokušaji. Jedan ovdašnji list doneo je vrlo lepe razloge, zašto bi sporazumne sile mogle sada zaključiti mir, pa ipak da im se ne kaže da su to učinile iz slabosti i pod pritiskom nemačkih pobeda. Ti su razlozi zaista očigledni, jasni i ubedljivi, i u jednom od idućih pisama izneću gotovo ceo tekst toga članka.
Jedino se naši radikali plaše od mira kao djavo od krsta. Zna se zbog čega oni to čine. Iz onih istih razloga, zbog kojih su bili za neprestano dosadašnje produženje rata. Boje se polaganja računa narodu, strahuju od narodnog gneva i osude.
Ali nama, kojima je Srbija preča nego partija, nije do praznih fraza, nego pozitivnih rezultata i do spasavanja našeg naroda i naše države. Vreme će pokazati svakoga u pravoj boji i istaći njegovu istinsku vrednost. Vreme je najbolji sudija. Samo dok vreme pokaže svačiju vrednost narod pati. A možda za to baš i pati što nije umeo da se oslobodi svojih rdjavih vodja? St. V. J.
Beogradske Novine, 117/1918.

Prva Srbija.

_{Period od prvog do drugog srpskog ustanka istorija ne može obeležiti kao period obnovljene srpske države posle propasti na Kosovu, 1389. godine. To je vreme samo ustanka, širih razmera, koji nije mogao dati zdravu osnovicu, na kojoj bi se mogla stvoriti država srpska. Jer, jedan jači potez oružanom rukom Turske zbrisao je sve napore oslobodjenja i obnavljanja države. Tek od 1815. godine, pod knez Miloševim ustankom, počinje egzistencija obnovljene Srbije posle Kosova. Retko je kome nepoznata istorija krvavih boraba u drugom ustanku do onog dana, kada je knez Miloš najzad ostao u elementu pobedioca, da posle, svojom diplomatskom veštinom obezbedi stvorene tekovine, a docnije ih proširi i da pravac svome nasledniku, mudrome knezu Mihailu. Za interosovanje je propratiti činjenice, koje su sledovale u uredjenju te obnovljene Srbije. Njih ćemo, u koliko nam dozvoljavaju istorijski izvori, izložiti na ovom mestu.}

I. Redovna vojska.

Da bi dobio što bolju odbranu, Knez Miloš naredi, odmah posle Djakove pobune, u mesecu februaru 1825. godine, nahijskim i knežinskim starešinama, da iz svakog sela izbere po jednog ili dva zdrava i ugledna mladića, iz kuća dobrih i zadružnih, pa da ih upišu u vojsku i uče vojničkom vežbanju. Na dan 1. maja 1825. god. bilo je iz tadašnjih 12 nahija regrutovano 1147 mladića. To je predstavljalo prvu bojnu silu, u regularnoj vojsci obnovljene Srbije. Njih je knez Miloš nazvao 'upisni panduri', za razliku od običnih pandura, koji su imali svoje buljubaše. Tim nazivom hteo je Knez da prikrije od Porte ustanovljenje redovne vojske. Docnije, kad je to prošlo nezapaženo, 1826. godine knez Miloš prekrsti 40 požarevačkih upisnih pandura nazivom 'soldati'. A zatim, redom i postepeno, počeo je tim nazivom prozivati i ostale, dok najzad, 1827. godine svi upisni panduri ne dobiše zvaničan naziv 'soldati'.
Prva vojska bila je odevena u svoje narodno odelo i naoružana sa po dva pištolja, dugačkim nožem za pojasom i austrijskim karabinima, koji su kupovani po 60 groša komad, t. j. po tri i po dukata u zlatu. Ona se delila na: 'soldate nahijske' ili seoske, koji su bili po nahijama, pod komandom nahijskih i knežinskih starešina, i 'soldate bećare', koji su vršili službu u dvoru kneževom ili njegove porodice, u Kragujevcu i Požarevcu.
Glavni komandant ove prve srpske voiske i 'bećara' bio je kapetan Damnjan Glumac, bivši austrijski oficir, koji je sa bivšim austrijskim vojnicima – stražmišterima, vežbao vojsku, po austrijskim pravilima vojne službe. Docnije je došao i lajtnant Petar Popović i četvrti stražmišter Sava Svetić, koji je po nalogu kneževom otpušten 7. februara 1829. godine. Komandant Glumac imao je godišnju platu od 1200 groša, i kao takav ostao je do 1828. godine i poslednju platu primio 20. oktobra. Tada je, podnevši pismenu molbu, dao ostavku usled bolesti.
U polovini 1826. godine, po savetu Glumčevom, pojavi se kod kneza želja da uniformiše vojsku. Meseca marta 1827. godine učinjene su sve potrebne pripreme za to, a 27. istog meseca izdata je naredba za krojenje i šivenje vojnog odela Jakovu Jakšiću, kaznačeju narodnom u Kragujevcu. Docnije, kada je to odelo dotrajalo, knez nije odobrio njegovo obnavljanje, već je povratio vojsku u njeno narodno odelo. Razlog je bio taj, što vojnici preko uniforme nisu mogli nositi i silaj sa pištoljima i dugačkim nožem. Vreme vojne službe nije bilo odredjeno; zna se samo da su ti prvi mladići ostali u vojsci do 1836. godine.
Docnije, 1829. g., knez je ustanovio za sebe naročitu gardu, od najodabranijih mladića 'po stasu i ugledu'. Nazvao ih je 'kadеti', a bili su pod komandom kapetana Ilije Momirovića i Milenkovića. Po odstupu Glumčevom glavni komandant vojske bio je Toma Vučić-Perišič, dobro poznata ličnost u istoriji obnovljene Srbije.
1830. godine, na Prvozvanog Andriju, kad je na Vračaru, kod današnje palilulske crkve, na najsvečaniji način saopšten knezu hatišerif i berat, proizvedeni su i prvi oficiri u kneževoj gardi 16 najboljih 'podpraporčika' za 'praporčike'. To su: Miljko Miljković, Ilija Vukićević, Matej Radojković i Mihajiović, Spasoje Milosavljević, Ivan Vićentijević, Nikodije Popović, Janko Mihailović, Georgie Popović, Toma Katić, Stanojlo Petrović, Marko Marković, Miloš Tajsić, Pavle Prekić, Vasa Ilijć i Jefrem Gaić.
1. novembra 1832. godine bilo je u Kragujevcu prvih konjičkih gardista 56, a pešačkih 145. Za komandanta prve konjice bio je postavljen ritmajster Kosta Hranisavljević.
Do 1836. godine u obnovljenoj Srbiji nije postojala ni jedna baterija, i ako je bilo 11 starih topova, od kojih su se 9 manjih nalazili u 'ćuprijskom šancu', a dva veća, od kojih jedani krnjav, u Beogradu. U leto 1835. godine, za vreme posete sultanu u Carigradu, dobije knez Miloš 6 novih topova na poklon od sultana, sa celim topovskim priborom i 'sa svom amunicijom'. Oni su prispeli u Srbiju februara 1836. god., pod pratnjom kneževog kapetana Stojka Rankovlća i smešteni u Požarevcu i Kragujevcu. Tada je knez ustanovio dva artilerijska odeljenja, sa po jednom baterijom. Istog meseca poručio je u Beču još dva topa, zatim u leto 1836. god. dvnaest većih i manjih topova, od kojih su četiri bili dvanaesto-funtaši.
Prvom naoružanju puškama i sabljama pristupio je knez Miloš 1837. god. narudžbinom ovog oružja u Tuli. Ono je iznosilo sumu od 40.000 forinata. Odmah po ovom naoružanju knez je ustanovio u Požarevcu Višu Vojnu Školu, Vojnu Akademiju, - 'za više vojno obrazovanje'. Prvi upravnik bio je pukovnik Ilija Hadži-Milutinović. Tako je knez Miloš postepeno uredjivao prvu redovnu srpsku vojsku u obnovljenoj Srbiji za održanje reda i u zemlji i na granici.

Iz narodne skupštine.

Ženevski 'Srpski List' donosi u svom broju od 24. maja ovaj izvještaj o toku posljednjeg zasedanja srpske skupštine na Krfu, koji u cijelosli prenosimo:
Kosta Timotijević i dr. podnosi interpelaciju o pomaganju nevoljnim i o središnom odboru Narodne Skupštine zbog čega se zanemarivao i zanemarava.
Nikodije Miletić pita da li je središnji odbor N. Skupštine po pravilniku položio račun o državnom novcu, koji je podeljivao nevoljniina.
Predsednik Skupštine izjavljuje da ne zna.
N. Miletić, nezadovoljan odgovorom, veli da će i on podneti o tome interpelaciju.
(Kao što se pozitivno zna, na račun pomoći nevoljnima utrošeni su silni milioni. Od te vrlo velike sume stvarne koristi videli su svi drugi samo ne nevoljni. Rasipnički deljena je pomoć kako vladinim trabantima i ulizicama ovde, u inostranstvu, u vidu mesečne pomoći, zajmovima i dr., tako i svima onima na domu ili interniranima, na koje vlada računa kao na svoje, porodicama pristalica vladinih; i njenih skutonoša, dok su se jedva sećali stvarne sirotinje i nevoljnih, koji su ostali bez igde ičega. I ta takozvana pomoć nevoljnima služila je kao agitaciono sredstvo vladi i njenim trabantima. Državnim novcem raspolagali su kao ličnom svojinom. Ministri, poslanici i drugi delili su taj novac svojima čak i pod svojim imenom, kao što se praktikovalo i sa pošiljkom paketa. Mi imamo u rukama u prepisu cela rešenja, kojima se stalno odredjuje pomoć pojedinim porodicama viših činovnika, koji ovde imaju po hiljadu i više franaka prihoda, ili numere pošiljaka, koje su slane s vremena na vreme iz državne kase kao pomoć porodicama ljudi, koji ovamo imaju pored sistematske plate i zamašne dnevnice. Ali tako isto znamo mnogo i mnogo porodica naših ratnika, poginulih, invalida i drugih, koje su ostale bez igde ičega, te moraju da se muče, gladuju i zlopate, ali ipak nisu dobile ni kršene pare samo zato što nema ko da ih se seti, preporuči ili za njih se zauzme. To je sramno i stidno i tu nema nikakva izgovora. Ali, i ovom prilikom ponavljamo, proći će i cigansko carstvo, pa će doći vremo kad će plemeniti i mnogonapaćeni Srpski Narod kao pravi suveren i o tome potražiti računa od ovih narodnih derikoža i pljačkaša, koji su našu zemlju do propasti doveli samo da bi njima dobro bilo.)
N. Miletić pita šta je s njegovom interpelacijom o nezakonitom zapošljavanju izvesnih narodnih poslanika sa naročitim nagradama. Protestuje što mu predsednik Pašić još nije na to odgovorio.
(Kao što se zna, mnogim žalosnim 'narodnim' poslanicima malo je bilo 30 franaka dnevnice, kao i druge pljačke što su vršili, nego su kidisali na državnu imovinu da je raznesu, primajući se nekih naročitih misija, služaba itd. Kako sad nisu u mogućnosti da kupuju njive i razne nedozvoljene špekulacije da vrše, kidisali su na naše zlosretne vojnike i napuštene izbeglice. Kao nekadanji Gojković kod Male Banke i Živko Kuzmanović, pomaljaju banku po banku i pružaju je izdašno ovimi našim zlosretnicima, zadužuju ili duplo i triplo ne u vidu interesa nego u razlici monete kako bi im pri povratku kućama i krov s glave mogli prodatji i do kraja ih dotući! Zauzeti takvim poslom, sasvim je razumljivo što su ovi vajni narodni predstavnici a još žalosniji narodni oci prenebregli svoje dužnosti i nemaju kada da vode računa o onome zašta će ma kad odgovarati, ali ne svojim pariiskim klubovima, odborima i strankama nego narodu koji im za sve ovo neće ostati dužan).
Ministar narodne privrede dr. Velizar Janković odgovara na pitanja Mih. Škorića o postavljanju Trifuna Radosavljevića za blagajnika finansiske delegacije u Rimu.
Škorić nije zadovoljan odgovorom. T. Radosavljević bio je optužen u opančarskoj aferi, stavljen pod krivičnu istragu i pritvor i pušten na jemstvo prilikom povlačenja. Vlada treba da zaštiti državu od kradja i pljačke a ne da daje put nevaljalim ljudima za nove grabeže i pljačke. Tu se ogrešio i ministar vojni što je Radosavljevića oslobodio od vojske, a ministar unutrašnjih dela što je čoveku pod istragom dao pasoš za inostranstvo. Ovo nije usamljen stučaj. Tako je favoriziran i Vlada Ilić, sada predsednik Industriske Komore i Dušan Popović, pukovnik, koji je skoro postavljen za načelnika u ministarstvu vojnom.
Ministar V. Janković veli da nije postavio Radosavljevića, nego njegov prethodnik, pa zato i nije dužan da daje obaveštenje.
Ministar unutrašnjih dela Lj. Jovanović veli da o ovome pitanju nije obavešten.
Ministar vojni Terzić veli da je saznao pravo stanje stvari o opančarskoj aferi tek kad je postao ministar i pošto već ranije postoji interpelacija, to će dati potrebna obaveštenja docnije. Radosavljevića i Ilića oslobodio je po zahtevu ministara. Za pukovnika Popovića nije znao da je umešan u opančarsku aferu.
(Lopov lopova pomaže. To je uvek tako bilo, pa i sada je. Da nija bilo ovih jataka na velikim položajima, ne bi moglo biti ni lopova. Jer dok su lopovi bili na kradji, jataci su im čuvali stražu. Kad su ipak uhvaćeni, jataci ne samo što su im ostavili oškrinuta vrata da pobegnu, nego im omogućili da svoje kradje zataškaju, pa da ih opet popnu na narodnu grbaču. Lepo cveće iz fuzionaške bašte! Ako nije bosiljak ili ruzmarin, a ono je smrdljevak. Najzad iz bunjišta drugo i ne može nići. Kapo opančarske afere D. Stefanović sada je u Parizu vojni izaslanik, glavni jatak Trifun Radosavljević je u Rimu u delegaciji, Dušan Popović sedi uz koleno ministru vojnom kao nečelnik. A arhilopov Vlada Ilić šeta po Evropi kao predsednik Industriske Komore! Kod takvog Sodoma i Gomora još je i sreća što smo i ovako prošli, jer ova trulež i pokvarenost iziskavala je naše potpuno istrebljenje kako se o nama ne bi znalo ni strva! Sad svakom biva jasno zašto se naša vojska gola i bosa povlačila kroz Arbaniju po najvećoj zimi, a puni vojni magacini spaljivani. Hteli su da svojim zločinuna utru trag!)
Ministar unutrašnjih dela Lj. Jovanović, povodom govora M. Draškovića, govori o defetstičkoj akciji naših neprijatelja po savezničkim zemljama, o koracima preduzetim od strane vlade protivu defetizma kod nas, a specialno o defetizmu, kome je na čelu Svetolik Jakšić.
M. Drašković govori o defetističkoj akciji S. Jakšlća i nedovoljnom radu ministarstva unutrašnjih dela na suzbijanju iste.
Posle toga uzeli su reč radi objašnjenja ministri Jovanović i Terzić.
(Netrpeljivi Drašković ni ovom prilikom se nije mogao da emancipuje. Iz lične mržnje prema Jakšiću, naduvao je čitavu aferu i stvorio bauk o defetizmu kod nas. Ali ko poznaje Draškovića znaće i to da njegova netrpeljivost nije skorog datuma. To je još pokojni Skerlić osetio. Ako Pašiću treba da stvara bauke, šta je trebalo to Draškoviću, vajnom opozicionaru?! Ali tako je to kad ne može čovek da se uzvisi, a ovamo hoće da igra neku političku ulogu i čistunca!)
Beogradske Novine, 151/1918.

Sramna afera.

Ženevski 'Srpski List' donosi u svom 22. broju od 2. juna (20. maja) o. g. ovaj članak, koji bez promjene i komentara prenosimo:
Još dok smo na domu bili korumpiranost je vladala na sve strane, a naročito medju ljudima od položaja. Manija za bogaćenjem bila se u tolikoj meri zacarila, da je na tome polju vladala čitava utakmica. Praktičnost srpskih političara sastojala se u tome što su, poput običnih spekulanata, materijalista i varalica, iskorišćavali svaku danu priliku, oslanjajući se na svoje položaje, veze i pogodnosti i bogatili su se kao da je narod stvoren radi njih. Počev od ministra ili viših činovnlka, pa sve do opštinskog ćate ili sreskog praktikanta svi su se bacili u lov za bogaćenjem. Tako je obični ćiftinski, prostački materijalizam bio obeležje naših istaknutih ljudi.
Od kuda je to dolazilo? Leglo je bilo u nezdravim, abnormalnim prilikama. Naslon je bio u primitivnoj državnoj organizaciji, u kojoj nije bilo solidne vlasti, pa ni potrebne kontrole. Stranke su nosile ljude, ovi položaje, a položaji pohlepnost, srebroljublje, korumpiranost - strašan, brutalni materijalizam, koji se svodio na kapitalizam.
Dovoljno je samo da podsetimo na govor dr. Jovana Skerlića o bankokratiji i na silne afere, od kojih nismo bili poštedjeni čak ni u trenutku kad se na bojnom polju rešavalo naše državno biti ili ne biti.
Nisu, dakle, bili u pitanju pojedinci i njihovi maniri, nego je po sredi bio čitav jedan sistem, razoran, kužan i zagadjen. On nas je pratio i pri povlačenju, pa ni sada nas nije ostavio. Šta više može se reći da se on sada, od kako smo u inostranstvu, sasvim zacario i dostigao najveći stepen.
Od tuda se i desilo da se u ovoj najnovijoj sramnoj aferi pojavljuju lica, koja su na uglednim položajima, ljudi od poverenja i najveći miljenici Pašićevi i njegovih ličnih i načelnih prijatelja. Po sredi je 'nadobudna' fužionaška diplomatska omladina pod okriljem ne samo svojih privilegovanih položaja, nego i samog jednog ministra, stuba Pašićeve vlade.
Od imena se pominju: S. Protić, ministar finansija, Milan Gluščević, Srboljub Marković, sekretari poslanstva, dr. Gj. Kotur i Milan Nešić, kuriri i drugi.
Po sredi je krijumčarenje i trgovina sa platinom i stranim novcem.
Po ovoj aferi dobili smo ovaj članak:
Reč izdajnici dobila je čast, da se vrlo često upotrebljava od kad smo izgubili našu otadžbinu. Posle ovakve katastrofe kakvu je pretrpela Srbija i Crna Gora, na svom je mestu upitati se: Zašto je to sve moralo biti? I u mesto hladne rasprave, kojom bi se moralo doći do prave istine, koja bi katastrofu sručila na glavu onih, koji su glavni krivci, došlo je iznenadno sasvim nešto drugo. Vlada je počela klasificirati izbegle srpske gradjane na izdajnike i patriote, na austrofile i prijatelje Antante. A kralja Nikolu i sve Crnogorce, koji nisu sa Andrijom Radovićem, Pašić je proglasio za izdajnike i o ovoj njihovoj izdaji stvorio čitavu katastrolu.
Kako mi nismo u svojoj otadžbini, to je trebalo pridobiti vlade Francuske, Engleske i Italije, da nikakvu dostavu srpske vlade i njenih špijuna ne proveravaju, već da odmah na koga oni pruže prst, bude uhapšen a često puta da ga pojede pomrčina. U ovome su uspeli a naročito u Francuskoj: francuska vlada dopustila je, da srpske vlasti u njihovoj zemlji raspravljaju sve odnose medju njihovim gradjanima i da sve tobožnje krivice Srba izvidjaju srpske vlasti. Francuske vlasti su samo izvršivale zahteve srpskih vlasti odnosno hapšenja. Poznati su slučaji g.g. Aleksandra Mihajlovića, Kalderona i Boškovića, koji su ni krivi ni dužni trunuli u francuskim tamnicama na dostavu srpskih vlasti. A već o onima, koje su srpska vlada i predstavnici njini oglašavali za vojne begunce, francuske vlasti su bile najrevnosnije. Francuske vlasti nisu nikad ispitivale pobude srpske vlade; to su ostavljale njoj samoj. Dakle njoj samoj – srpskoj vladi - oslavljane su potpuno odrešene ruke za upravu nad srpskim gradjanima. Francuska vlada verovala je potpuno u ispravnost i prijateljstvo srpske vlade. Dostave srpske vlade i njenih predstavnika o nekom Srbinu, da nije prijatelj Francuske i Antante, već da je austrofil, bile su dovoljne bez ikakvih dokaza za lišenje slobode tog gradjanina. Srpska vlada uspela je, da Srbe, koji su u Italiji ili u neutralnim državama proglasi za vojne begunce, izdajnike i austrofile, postavljajući na svaka tri Srbina po jednog špijuna.
Oni svesni gradjani, koji su protivu rada srpske vlade i njenih predstavnika u inostranstvu dizali svoj glas protivu ovakvog rada, trpeli su i te epitete, gonjeni i život im je otežavan na raznovrsne načine, što se i danas revnosno čini.
Koliko je Francuska imala poverenja prema srpskoj vladi vidi se po tome što je srpskoj vladi dopuštala ceo ovaj rad u njenoj zemlji. Kuriri srpske vlade, srpskih finansijskih delegacija, Crvenoga Krsta i drugi gradjani, kao narodni poslanici i drugi prijatelji vladini imali su slobodno kretanje u Francuskoj, izlaz i ulaz u nju kad su hteli. Svima drugima bilo je to uskraćeno.
Mi smo znali, da u ovakvom radu srpske vlade ima nečeg što treba dobro sakriti, ima nečeg nedozvoljenog, znajući iz kakvih elemenata je sastavljna srpska vlada, Narodna Skupština i svi oni koje vlada povlašćuje.
I nismo se prevarili.
Jednog dana čulo se u Ženevi, da su kuriri srpskog Crvenog Krsta zadržani u času prelaska granice iz Francuske u Švajcarsku i da je sva pošta odneta u Paris na cenzurisanje.
Drugog dana čulo, da će francuska vlada proterati sve Srbe i srpske vlasti u Afriku.
Trećeg dana da naša pošta ne može biti nošena od srpskih kurira necenzurisana u Francusku, već da će od sada, kao svaka druga pošta, biti predavana francuskoj pošti, a ova dalje Švajcarskoj a Švajcarska Srpskom Crvenom Krstu.
Četvrtog dana da su žurno otputovali g.g Obrad Blagojević i Manojlo Lazarević u Paris, da daju neka obaveštenja.
Jasno je bilo, da je se nešto krupno dogodilo. Počelo se zuckati da je od povlašćenih srpskih kurira i diplomatskih predstavnika Srbije švercovana platina iz Francuske u Švajcarsku, čiji je izvoz zabranjen iz Francuske. Sad se već pouzdano tvrdi, da je preneseno četiri kilograma platine, koja se prodaje sada 50 do 60.000 franaka kilogram i da su taj šverc, izvršili zvanični predstavnici naše vlade u Francuskoj i Švajcarskoj.
Drugo, govori se, da su ti kuriri i zvanični predstavnici srpske vlade prenosili francuski srebrni novac, koji u Švajcarskoj ide po svojoj pravoj vrednosti, i francuske novčanice u spekulativniin ciljevima i da je u ovu ateru sa novcem; umešan lično ministar finansija g. Stojan Protić, koji ministruje stalno u Nici.
Dakle, ni više ni manje, već zbog trgovine i nedozvoljene zarade g.g. Pašića, Stojana Protića i drugih radikala, da trpi ceo srpski namučeni svet, koji se sklonio u Francusku.
Vidite li, o gospodo plemeniti Francuzi, zbog čega smo mi protiv Pašića i njegove vlade! Njima nije stalo ni do interesa Srba i Srpstva, ni do ciljeva vaših, koje ste postavili u ratu, već im je stalo do zarade, do sramne zarade na račun svega srpskog naroda. Mi ne možemo imati ništa protivu toga, da oni vašu platinu iznose iz vaše zemlje, da oni vaš srebrni novac iznose iz vaše zemlje i da oni vaš papirni novac iznose iz vaše zemlje. Za te stvari vi se kusurajte sa njima kako nadjete za shodno. Ali mi moramo uložiti protest za ono što zbog ovakvog njihovog rada trpi ceo srpski narod, i onaj koji je u Francuskoj, i onaj koji je na frontu i onaj koji je u Srbiji.
Već dva meseca nema nikakve pošte iz Soluna za Srbriju, niti može pošta iz Crvenog Krsta, da se pošlje u Solun od onih iz Srbije. A još ako se desi i to da francuska vlada protera sve Srbe u Afriku, koji sigurno ni polovina tamo dospeti ne može, već će naći smrt u dubinama mora, to će biti još jedna nesreća koja snalazi srpski narod od srebroljubaca i trgovaca narodnih interesa kakvi su: Pašić, Stojan Protić, pop Minić sa onima koji se zovu narodnim predstavnicima i zasedavaju na Krfu.
Sad postavljamo pitanje: Koji su izdajnici? Da li oni, koji dižu svoj glas protivu Pašića i njegovih za ubistva koja čine, za pljačke koje vrše na sve strane, za upropašćivanje narodnih interesa, za nedostojne trgovine i spekulacije na račun svega srpskog naroda? Da li oni, koji vrše ta ubistva, pljačke i nedostojnu trgovinu i spekulacije na račun srpskog naroda, i trude se da iz ove narodne nesreće izadju bogati i siti?
Na ovo pitanje neka odgovore Srbi sa fronta i oni iz Srbije. §
Beogradske Novine, 158/1918.

Dopis iz unutrašnjosti.
_{Valjevo 2. juna.}

Potrebno je da se i mi iz unutrašnjosti javljamo s vremena na vreme, da ne izgleda da je život ovamo učmao, i da ni o čemo ništa ne mislimo.
Teško je sada pisati dopise iz unutrašnjosti iz prostoga razloga, što se o specijalnim prilikama ne može pisati slobodno - ne zbog cenzure, već zbog velikog broja sveta koji naročito u Beogradu stoje na gledištu da ne treba ništa o našim stvarima pisati, nego samo ćutati i pustiti da se stvari svojim tokom razvijaju.
Ali ima nas dosta, naročito u unutrašnjosti, koji misle da se o mnogim stvarima treba govoriti, da ih treba iznositi na javnost, i kazivati pravo raspoloženje u narodu.
O našim unutrašnjim stvarima ovde nećemo govoriti, jer one same po sebi ne pružaju povod za pisanje, ali smatramo za dužnost progovoriti o stvarima koje se dešavaju van Srbije, a o kojima moramo misliti, i o njima smemo i treba da govorimo.
Rad naših zlosrećnih predstavnika na strani, kako u Švajcarskoj, tako i u Francuskoj, kao i na Krfu daje nam povoda da pišemo i da s bolom u duši konstatujemo, da su naši vlasnici ostali oni stari nepopravimi partizani, narodne izelice i upropastitelji.
Iz čitanja 'Srpskog lista' koji izlazi u Ženevi vidimo zlo, koje nam kao Srbima nateruje rumen stida u obraze. Taj je list na raspoloženju svakome, svaki se iz njega mogao uveriti šta se tamo radi. Pa neka je čak nešto i preterano, ali gola fakta, to nije preterano, iz njih se prosto vidi rad i osceća dah naših zlokobnih vlastodržaca.
Osim toga lista, dobivamo karte od naših prijatelja i srodnika iz raznih strana sveta, koje je zla sudbina rasturila, i iz tih izveštaja saznajemo za mnoge rdjave i stašne stvari. Vidimo, da se najviše tera u nesavesnosti sa razdeobom novca. Javljaju nam prijatelji, da se iz Ženeve šalju stalno velike sume radikalima, i to vrlo imućnim ljudima, dok je sirotinja, specijalno niže činovništvo, podpuno zaboravljeno. Čak šalju pojedinim ženama, da ne bi valjda palo u oči, a ove posle razdaju uglednijim privrženicima Pašićeve politike.
Najgore nam vesti dolaze od naših ratnika. One su zaista i najredje, ali kad dodju, vidimo iz njih, da su naši siroti ratnici robovi, i da im se ometa svaka veza sa svetom. Šta se dešavalo i dešava na frontu još se potpuno nezna, ali se vidi, da je i u martu ove godine bilo pobune, i da je streljano nekoliko oficira. Medju njima i rezervnih.
Ove su pobune svedok o rdjavom i nesavesnom radu naše vlade, jer se niko ne bi bunio od besa, već zato što je čaša gorčine prekipila. Pa najnoviji lopovluci sa platinom! Zaista, malo što opljačkaše ovaj narod, već ga sramote i pred Francuzima. Dok srpski vojnik u zajednici s Francuzima proliva svoju krv, dotle zabušantl i lopovi potkrađaju i izdaju svoje saveznike! Zalosno i sramota!...
Na kraju da vam javim, da je vaš podlistak 'komordžiske vesti' napravio ovamo vrlo lep upečatak. Slatko smo se smejali onim naivnim tobože patriotskim glupostima, koje su kod vas u Beogradu dosta, čini se, rasprostranjene. I kod nas se nadje poneki ili po neka Jeca, ali je svet ovde trezveniji, i ne zanosi se fantazijama. To je valjda i zbog toga što je ovde vrlo malo činovnika, pa svaki gleda svoj posao i o svemu realno sudi, a tamo besposleni činovnici lažući sebe lažu i druge…
Refren sviju naših ovamo razgovora je, da narod hoće mira. Ne iz kukavičluka, ne iz malodušnosti, ne po svaku cenu, ali iz jednog prostog i jasnog razloga, što ne veruje u uspeh politike srpske vlade, i što smatra da je bolje i mršav mir nego masna parnica.
Dogadjaji su kao maljem po glavi srušili onu trošnu zgradu radikalskih obećanja o nekim velikim dobitcima. To niko više ne veruje, baš i oni koji su u početku bili skloni primati te maštanije za gotov novac, i samo se čuje želja, da budemo ono što smo bili…
Ovo nekoliko reči napisah ne toliko radi ovdašnje čitalačke publike, nego više radi onih na strani, da vide kako i šta misli naš narod, koji je ostao na svome ognjištu. M. K.
Beogradske Novine, 164/1918.

Teške uspomene.

Danas je pre četiri godine osvanuo bio Beogradu lep letnji topao dan. Bila je nedelja, a osim toga narodni praznik, Vidov-dan, koji je Beograd bio spreman da svečano proslavi. Skoro u svima ulicama bile su kuće iskićene narodnim zastavama i drugim ukrasima, zakazane su bile razne svečanosti: svečana služba u Sabornoj crkvi a posle nje veliki parastos na malom Kalemegdanu izginulim kosovskim junacima i svima izginulim u dotadanjim ratovima. Jevrejsko muzikalno omladinsko društvo 'Lira' zakazalo je bilo posle podne koncerat za narod u Dušanovoj ulici na Dorćolu, svečana prestava u narodnom pozorištu, veselo veče na Kalemegdanu i t.d. - U jutru na svima raskrsnicama beogradskih ulica bili su postavljeni mali iskićeni stolovi, na njima kutije, za kojima su stajale ugledne beogradske gospodje i gospodjice da od mimoprolazećih prime Vidovdanski darak, ulicama medjutim hitale su veselo devojke i devojčice s vrlo ukusno ukrašenim ručnim kotarčicama, punim raznog cveća; svaki ko ih je sreo kupio je od njih lepim prilogom cvetić, pa je tako po nekoliko puta priložio svoj darak. Gostionice su bile pune sveta, raspoloženje je u svima beogradskim krugovima bilo najbolje. Ali se svaki spremao, da tek drugu polovinu tog narodnog praznika provede u pravom zadovoljstvu, u svečanostima, koje su bile spremljene.
U ničim nepomućenom zadovoljstvu Beogradjani su taj dan do podne proveli u prijatnom raspoloženju, ne sluteći ništa, neočekivajući nikakav iznenadni potres, radovali su se, što će završetak tog dana, lepo letnje veče, provesti u raznim uživanjima. - Ali su zle duše drukčije htele.
Oko tri sata posle podne električnom brzinom pronela se po Beogradu vest o atentatu u Sarajevu. Ono opšte prijatno raspoloženje, koje je dotle vladalo u svim beogradskim krugovima, za trenut oka pretvorilo se u zaprepašćenu uzrujanost. U prvi mah se nije moglo ništa tačno znati, toliko samo, da je atentat izvršen, ali protiv koga, i ko ga je izvršio, nije se znalo. Svaki je u toj nedoumici i s nekom zebnjom hitao kud je znao da sazna što tačnije. Još je za vrlo kratko vreme Beograd izgledao kao do podne, ali se brzo preobrazi. Oko 4 sata nije bilo više ni jedne narodne zastave na kućama, brzo je nestalo onih okićenih stolova na raskrsnicama, nije se ulicama videla ni jedna devojka i devojčica sa oniin kotarčicama cveća a sve zakazane i spremljene svečanosti, i bez naročite narodbe, bile su otkazane, jer je tada bila već stigla zvanična, strašna vest, da su u Sarajevu poginuli austro-ugarski prestolonaslednik nadvojvoda Franja Ferdinand i supruga mu vojvotkinja Sofija Hohenberška. Ta užasna vest uništila je svako prijatno raspoloženje. Prvi utisak te strašne iznenadne vesti bio je porazan za sve beogradske krugove, on je izazvao opštu osudu. Dalje vesti, koje su do u veče stizale, javljale su pojedinosti tog nesretnog i žalosnog dogadjaja i one su u svakog mislenog čoveka, da otvoreno reknemo, stvarale samo duboku zabrinutost i nespokojstvo. Duboko u noć Beograd je tog dana bio istina živ, ali ne živ kao što je bio naviknut, svojim običnim spokojniin životom, nego pod teškim utiscima jednog retkog zločina, izvršenog protiv života onih, koji su mogli samo dobro obećavati, protiv nježnih roditelja i protiv njihove nejake dece, jer je on od njih, dotle srećnih i veselih, stvorio ojadjenu siročad. - Mnogi su se beogradjani tih teških trenutaka setili topčiderske katastrofe, samo što je ova, prema okolnostlma samog izvršenja, bila mnogo strašnija.
Da. Beograd je, a s njime i cela Srbija, jednodušno osudio sarajevski ziočin, on je iskreno učestvovao tada u žalosti, koja je iznenadno zadesila narode susedne monarhije, ali je pored toga i u Beogradu i celom narodu u Srbiji izazvala najveći bol vest, da je taj zločin izvršila srpska ruka, kojoj su samozvane patriote, ti najveći neprijatelji i Srbije i srpskog naroda, tutnuli bombe i revolvere. Taj je teret za svakoga u Srbiji onih dana bio silan, svaki je pod njim osećao i predvidjao, da će sarajevski zločin imati teških posledica za Srbiju i srpski narod. I to se, po nesreći našoj, strahovito obistinilo. Vidovdanski atentat u Sarajevu doneo je slom Srbiji, svemu narodu u njoj najcrniju nesreću, a sve ovo došlo je jedino krivicom onih, koji su po nesreći tada upravljali sudbinom ove napaćene zemlje. Danas taj nerazumni čin osudjuje srpski narod mnogo strašnije nego li pre četiri godine, a presuda njegova tek će doći, - ona će biti vrlo oštra ali pravedna.
Petog dana posle sarajevskog zločina održan je u 10 sati pre podne u ovdašnjoj rimokatoličkoj crkvi svečan parastos za pokoj duša austro-ugarskog prestolonaslednika nadvojvode Franje Ferdinanda i supruge njegove vojvotkinje Sofije Hohenberške. Unutrašnjost crkve je bila sva u crnini, a na sredini crkve katafalk, pokriven svilenom odeždom. Oko katafalka su bile postavljene palme i šest svećnjaka s velikim žutim zapaljenim svećama. Parastosu su prisustvovali: prestolonaslednik Aleksandar, ceo diplomatski kor, svi ministri, veliki broj drugih državnih dostojnika, članovi austro-ugarske kolonije i vrlo veliki broj beogradskih uglednih gradjana. Po svršenom parastosu primao je izjave saučešća otpravnik poslova austro-ugarskog poslanstva g. dr. Šfork, okružen činovništvom poslanstva. Beogradjanin.
Beogradske Novine, 171/1918.

'Španjolska bolest'.

Naši su čitaoci već čuli iz raznih vijesti, kojo smo donijei u 'Beogradskim Novinama' za tzv. španjolsku bolest, koja se poslednjih dana raširila po svoj Evropi, a čini se, da nije mimoišla ni nas ovdje u Beogradu. Stoga će, držimo, biti od interesa, ako o ovoj bolesti donesemo neke zanimljive detalje.
Francuzi se o ovoj bolesti šale pa kažu, da je to najotmjenija bolest, te pariski list 'Oeuvre' piše, da je danas izvanredno moderna. Dalje taj list piše šaljivo, da sada u Francuskoj spada upravo u dobar ton, da čovjek imade španjolsku bolest. Ko se ne može pohvaliti, da ju je imao, ne može se smatrati pravim sinom mode. Čovjeka boli glava, hvata ga nesvjestica i neka umornost tijela, pa odmah zaključi, da ima španjolsku bolest. Nije opasna i čovjek, koji nešto drži do sebe, mora je preboljeti. Čovjek to zna, a opet može da imponira svim svojim poznanicima, koji ga pohode i iskazuju mu svoje saučešće. Ali u sebi gaji bez razloga sumnju, da se njegovi poznanici nadaju, da bi i oni ovim pohodom mogli sleći tu otmjenu bolest. Bolesnik je iskren, pa rado izjavijuje, da svoje bolesti nije dobio općenjem s visokim ličnostima, a ne zna, da li su je i drugi dobili iz otmjenih krugova i iz kojeg kraja Španjolske, ali zna da njegova bolest potječe iz Barcelone, jer ju je dobio od konobara, koji je doputovao jz Barcelone, a koji je imao strašnu hunjavicu. Taj mu je konobar u isto doba dao i dva patvorena franka.
I u Beču je sila svijeta oboljelo od influence, koja je slična španjolskoj bolesli. Profesor dr. Izidor Fischer misli, da se tu radi o običnoj influenci, koja je valjda došla sa zapada, jer se je najprije pojavila u Münchenu, pa u Nürnbergu i Berlinu, a onda došla u Beč, te se sad pojavljuje i u Budimpešti. Kako se iz vijesti doznaje, potekla je iz Španjolske. Ali se ta bolest ne možo smatrati kao 'španjolska', nego samo kao obična influenca, kojoj naravno pogoduju sadašnje vremenske prilike. On misli, da se tu sigurno ne radi o španjolskoj bolesti, nego o takozvanoj seobi influence, koja se najprvo opazila na zapadu Evrope. Takve su se seobe influence - dogadjale posljednjih stoljeća češće. Posljednja je bila godine 1892. Bolest se razvija normalno i može se nazvati nedužnom. Naravno možo se desiti i teških slučajeva. Protiv ove influence nema druge zaštite, do one, kad se čuvamo od drugih zaraznih bolesti. Ne smije se dolaziti u dodir s bolesnikom, a dobro je i u tramvaju nositi rukavice, da se ne prenese klica bolesti. — U Budimpešti se je pojavilo petnaest slučajeva te bolesti u vojarnama i zarobljeničkim taborima. Bolest počinje s velikom groznicom i katarom grla. Svi su slučajevi izliječeni za dan do dva dana. — U Münchenu je bilo bolesnih od te bolesti više od 1500 duša, osobito radnika i radnica. Vrlo je mnogo osoblja od tramvaja oboljelo, a tako i telefonistica, pa bi daljnje širenje bolesti moglo smetati telefonskoj službi. Oboljelo je takodje i mnogo policista.
Iz drugih gradova javijaju o toj bolesti. Tako je 4. o. mj. ona pohodila i Zagreb, a prije neki dan i Sarajevo. Ni nas u Beogradu, kao što smo u uvodu spomenuli, čini se, da ova bolest nije minula, jer su se mnogi ljudi tužili na iznemoglost, glavobolju i kijavicu. No gorih posljedica nijo bilo, a neće ih ni bili, jer ta bolest nije opasna, pa bolesnik u malo dana opet potpuno 'dodje k sеbi'. Ovo neka služi za umirenje svima onima, koji se boje, da bi od ove bolesti mogli još oboljeti.
Beogradske Novine, 183/1918.

Jedan nečuveni skandal!

Jedna ovdašnja ugledna politička ličnost, donela nam je jedno pismo, koje je dobila iz Švajcarske od svoga rodjaka, stavivši sama gornji naslov i moleći nas, da ga u cijelosti predamo javnosti, što evo i činimo bez ikakva komentara. Pismo glasi:

Dragi moj Pašo!
Jedva jednom primih tvoje, tako žudno očekivano pismo, jer me je tvoje ćutanje bacilo u brigu, koliko zbog tebe i tvojih, toliko, istinu reći i zbog mojih na domu.
Sad, kad držim tvoje pisino u rukama, iz koga vidim da ste mi svi tamo, milostivom Bogu blagodareći živi i zdravi, i da ne mislite umreti od gladi, kako to ovde vrlo rado pričaju ovi naši, koji su se u istini nagumali srpske zamuke, i da je moj Mikica slavno prošao na školskom ispitu, - laknulo je malo, mojoj ovde napaćenoj duši.
No da nebi mislio da je moja duša napaćena od gladi, i ako na to idu oni koji se krste krstom onog čudovišta i od čoveka i od Srbina (ako se i on može i sme još Srbinom nazvati), što se zove Nikola Pašić, - reći ću ti odmah, da moju i svih pravih i istinskih Srba grdja duševna patnja mori, nego što bi bila glad ili druge nevolje.
Našu dušu mori i naš nam obraz crveni od stida i srama, koji srpskom, onom poštenom srpskom, - imenu nanose, čak ovde u tudjini nekoliko izroda i nečoveka, koji su se dokopali vlasti i puste srpske kese, pa u svojoj pohlapnosti za bogaćenjem neznaju za granice.
Čuj me samo, ali ne samo ti, nego daj da čuju i svi oni tamo, kojima je još stalo do srpskog obraza i imena; - čujte me svi redom, kakva nam je Srbima ponovna sramota i bruka naneta, i to naneta ni više ni manje nego od onih, koji su položajima svojim bili dužni da čuvaju još jedino preostali nam čisti srpski obraz, ma i po cenu svoga života.
Francuske i švajcarske vlasti uhvatile su ogromna krijumčarenja, koja su vršili zvanični predstavnici Srbije u Parisu i u Bernu, pod zaštitom srpskog ministra! Sekretar srpskog poslanstva Gluščević, sin poznatog umrlog Okice Gluščevića, nekadanjeg 'Spiritus rectora' radikalske 'Samouprave' liferovao je, sekretaru srpskog poslanstva u Bernu Mirkoviću platinu, čiji je izvoz iz Francuske zabranjen, a Mirković je njemu liferovao lekariju, čiji je izvoz iz Švajcarske zabranjen.
Ovo prenašanje vršili su 'kuriri' tih poslanstava i vojne srpske vlade pod vidom prenašanja diplomatskih pošiljaka, koje, kao što ti je poznato, ne podležu pregledu pri prelazu granice. To su bili u isto vreme i kuriri srpskog crvenog krsta, u kome kao što sam ti već ranije javio sede i kusi i repati Pašićevci, medju kojima štrče najveći repovi užičkog šereta Obradina i onog pritvornog tunjavka Vujičića.
Po sebi se razume, da su i ti 'kuriri' prišipetlje ovog srpskog uzurpatorskog režima. Jedan je D. Nešić na žalost Kragujevčanin, a drugi je svima dobro poznati zemunski advokat Dr. Kotur. Pokrovitelj sviju njih bio je, - ne čudi se - glavom i bradom Stojan Protić, na sramotu srpsku, srpski ministar finansija, kome je još pre 10 i više godina javno u štampi Jaša Prođanović rekao, da je sadeljan od samog nevaljalstva, a on nije na to ni brkom mrdnuo.
Kada je se ovoj srpskoj ministarsko-dlplomatskoj kurirskoj bruci ušlo u trag, t. j. kada su na delu uhvaćeni, onda je Stojan Protić od sramote klisnuo iz Nice, gde je bio, na Krf, i da bi, koliko toliko skinuo sa sebe kao člana vlade ljagu, tražio da se žrtvuju oni ostali, i tako su uklonjeni sa svojih položaja svi sem Gluščevića, koji je, takodje dojurio za Protićem na Krf i koji se neda tako lako oduvati, kao ona trojica, jer je on malo težeg kalibra čovek, pa ili će odleteti sa njim i Protić, ili će i on ostati kao ovaj nepovredjen.
I mi svi ovde verujemo, da će se Gluščeviću teško što nepovoljno desiti. Ta on je kumče Nikole Pašića, a zet po zlu poznatog zakutskog tribuna Kojića, koji mu je pored ćerke i neko stotine hiljade miraza, razume se od upljačkane narodne zamuke, izdejstvovao sekretarstvo pariskog poslanstva, pa naravno i patent na poslove ove vrste, jer je naše duboko uverenje, da se je ovaj lopovluk mogao samo i vršiti inicijativom Protićevom kao ministra i njegovom kao Pašićevog kumića i Kojićevog zeta!
Možda će Francuzi biti i zadovoljni sa ovim što je učinjeno do sada. Jer šta bi smeli više i da traže, a da ne izlože još većoj bruci one, sa kojima rade, ali da Švajcarci ne misle na tome stati, i da već daju dokaza o tome, kako oni u svojoj zemlji ne trpe ničije nevaljalstvo, pa ni nevaljalstvo srpske vlade, neka ti posluži kao dokaz i ovaj
fakt.
Pored toga, što više ne fermaju srpski lessé passé već svakoga koji se Srbinom nazvao podvrgavaju najstrožijem pregledu na granici (pa ma to bio i arhidiplomata), oni su obustavili dalje davanje hartije za list srpske vlade, koji izlazi u Švajcarskoj i koji se zove 'La Serbie'.
Istina, oni su taj gorki prašak za srpsku vladu, uvili u oblandu, i tu zabranu motivisali nemanjem hartije, ali je se oblanda pocepala i srpska je vlada morala osetiti - ako još u opšte ona može šta da oseti - svu njegovu gorčinu, jer dok za njen list nema hartije, dotle je za 'Srpski List', koji je stao u otvorenu opoziciju Pašićevoj, po srpski narod ubistvenoj politici, a koji se takodje ovde štampa - ima hartije, što jasno dokazuje, da Švajcarska uvidja koliko smo mi jadni u pravu, kad ukazujemo celom svetu na lopovluke i nevaljalstva Pašićeve vlade i njegovih koterijaša.
Boj se samo, da ti nevaljalci, kako ih je Bog stvorio, jednog dana ne graknu po svom starom klevetničkom običaju, - da su Švajcarsku podmitile 'Švabe', ili, sačuvaj Bože, ovdašnji opozicionari.
Ali ih ta buva neće ujesti. I suviše su oni prepredeni, da učine tu glupost. Oni su se drugom jadu dovili. Na ime rešili su se da pokrenu ovde jedan list, koji bi djoja terao Pašiću opoziciju, kao ono pri Bogu što su je nekada terali u Beogradu: Gedžina 'Tribuna', braće Savića 'Mali Žurnal' i 'Balkan' i t. d., a da, u stvari preko tog istog lista ospu paljbu na ovdašnji 'Srpski List', i time parališu njegovo dejstvo, koje se već u velikо oseća. Hoće li im to upaliti?, idemo da vidimo.
Eto ti, moj dragi Pašo najnovije bruke srpske, - bruke koju joj i po stoti put naneše i ovde u tudjini nekoliko srpskih bednika, koji u ovoj opštoj srpskoj nesreći ničega svetoga, ničega uzvišenoga nemaju, do jedino svoju pohlapnost za bogaćenjem, na račun srpskog imena i obraza.
Ja te preklinjem da nadješ puta i načina, da ovo objaviš širom cele Srbije da se oni dobri, pošteni i krivicom svojih izroda napaćeni Srbi uvere, šta se sve ovde radi na račun njihovog imena, na račun njihove kese, i, što je najstrašnije, na račun života njihove dece, braće i sinova, koji evo već 6 godina ginu po rovovima, ne za račun Srbije i Srpstva, nego za račun Karagjorgjevića, Pašića, Protića i njihovih potrkuša, koji se narodnim znojem i krvlju hrane i održavaju.
Kome i posle svega ovoga bude za njima srce čeznulo, da Bog da mu i iščeznulo.
Za sada ću da završim, a u idućem pismu javiću ti još jedan lopovluk sa odelom i obućom, namenjen za naše internirce, kome se u Bernu ušlo u trag. Tamo je, toga radi otisao nas drug S. da se na licu mesta uveri. Pa kad se bude vratio javiču ti i to.
A sad ostaj mi zdravo sa svima našima tamo u našoj lepoj Srbjii. Tvoju familiju mnogo mi pozdravi, a moju pored pozdrava poljubi i budi im u svemu na ruci. Tebi nebrojeno srdačnih pozdrava od sviju ovdašniih prijatelja i tvog iskrenog paše M.
Beogradske Novine, 186/1918.

Kob Srbije
^{(Piše major Branko Blasich.)}

Razdor izmedju Monarhije i Srbije postoji godinama. Tačno uzevši, od hatišerifa u augustu 1830., kojim je proveden jedrenski mir, a time i kraj turskog doba u Srbiji. Doduše, autonomna Srbija ostala je privremeno otomanska provincija, ali čim su popustile uzde, ona je postala tvrdoglava i počela bacati čifteta, pa najposlije, i ako veoma prikriveno, i prema habsburškoj državi. Od samog početka gundjala je protiv svog moćnog susjeda, u kome je vidjela smetnju svojim davnašnjim nepravičnim aspiracijama. Ipak, pošto je jedva stajala na nogama, morala se u prvi mah strpjeti, i tako se zapravo nije ništa vidjelo od one napetosti, koja ne samo da je izmedju oba susjeda stvarno već postojala, nego je čak postala i kamen spoticanja. Ovo je postalo primjetno tek od 1860. godine, kad se počela razvijati velikosrpska ideja u južnoj Ugarskoj, kuda su se 1690. oko 40.000 Srba (takozvani Raci=Raicen) preselili pod pećkim patrijarhom Čarnojevićem, a onda opet nekoliko hiljada poslije turskog rata 1691. godine. Srpsko-narodna crkva nastavila je svoj život u karlovačkoj patrijaršiji. Velikosrpsku ideju preuzela je odmah mlada srpska država sa ove strane Dunava, te ju je isto tako odlučno prisajedinila gvozdenom sastavu svoje politike. Time su i protivnosti izmedju interesa Srbije i Monarhije, - ukoliko je ova svoje htjela čuvati, a ona druga oštećivati, - postale tako velike, da su dovele do spora. Može se reči, do neizlječivog spora, i to osobito onda, kad je Srbija rusko-turskim mirom u San-Stefanu zadobila svoju nezavisnost i - barem prema Monarhiji - odriješene ruke. Uzrok spora bio je, kako u razvoju, tako i u cijeloj prirodi srpske nacijonalno-konfesijonalne osvajačke misli, ili kraće rečeno, u bizantinizmu, koji hoće sve da proguta. Ovaj je za Srbiju doduše za dosta dugo vrijeme učinjen bezopasnim, no on medjutim ipak nije prestajao da barem potajno djeluje. Da, njemu za ljubav, i slijedeći njegove principe, Srbi su u svoje vrijeme radije priznall osmanlijsku vlast, nego što bi se to od njihove prošlosti očekivalo. Time im je uspjelo, da sa Islamom dodje do utanačenja, i tako da obnove bedeme bizantinizma, koji je kod njih postao političkim faktorom, i to uspostavom pečke patrijaršije 1557. To je onda bila organizacija, koja je obuhvatala cijeli istočno-pravoslavni živalj u otomanskoj državi, to jest od Budimpešte do jugoistočno od Skoplja, sa malo izuzetaka. U ovu organizaciju spadala je prema tome osim Srbije još i Bosna i Hercegovina, Dalmacija, Slavonija, velik dio Hrvatske i Ugarske. Sve ove zemlje zajedno obrazovale su pećkom patrijaršijom u osnovi ništa drugo, nego srpsku suverenu državu pod teokratskom vladavinom. Ova država u državi srušila se tek onda, kad je 1776. godine pećka patrijaršija ukinuta, a srpska crkva podvrgnuta carigradskoj patrijaršiji. Ali u unutrašnjem sastavu ove crkve postojala je ova država i dalje. Pošto su Srbi u pećkoj patrijaršiji vidjeli nastavak svoje na Kosovu 1389. od turske sile slomljene političke države, to su oni sve svoje nastojanje svodili na to, da ovu patrijaršlju - koja se ne može smatrati ni za šta drugo, nego za preteču veliko-srpskih prohtjeva - opet ostvare, i to u njenom potpunom obimu: crkveno i politički. Ta srpsko-pravoslavna crkva bila je od uvijek u službi politike. I ovom prilikom postavili su oboje isti cilj - a ovaj je sezao daleko izvan granica Srbije. Nije dakle nikakvo čudo, ako se izmedju interesa Monarhije i interesa Srbije otvorio nepremostiv jaz.
Sa odnošajem Srba prema Bugarima - koje samo mimogred spominjemo - nije bilo mnogo drugačije. Tu je bilo glavno, da su Bugari, i ako pravoslavni, politički bili sasvim protivni bizantinizmu, s kojim su - bivši trezvenih i pravičnih ideja - jedared za svagda prekinuli veze. Da se to kod pravoslavnih u Monarhiji - ukoliko su tamo tome principu potpali - takodje desilo, možemo s pravom smatrati. Mi pri tom naročito mislimo na južne krajeve, naročito na Bosnu i Hercegovinu, gdje su razni pojedinci zajednički djelovali sa Srbima.
Mali susjed, pun moći i žedan zemalja, uznemirivao je Monarhiju sistematski, kako spolja, tako i u unutrašnjosti njenih zemalja, i to stalnim buškaranjem. Monarhija se branila, kako je mogla, no onda se odjedared proglasilo: Austro-Ugarska progoni Srbiju nepomirljivom mržnjom. Pa ipak, i ako je obratno bilo u stvari, isposlovalo je bizantinsko falsifikovanje - kako uvijek, tako i sada - da se istina izopačila, i da je dobar dio svljeta vjerovao u laž. Da je Srbija u tome nalazila pomagača kod ruskih vlastodržaca, niti je čudnovato, niti se može posumnjati u to. Čak i onda je nalazila u tom pravcu pomoći, kad neobuzdani političari u Beogradu, kao što se po koji put desilo, nijesu inače bili Rusiji u svemu poslušni. Ovo se potpuno izmijenilo, kad su 1903. zavjerenički časnici mrtva tijela Aleksandra i Drage izbacili kroz prozor kraljevskog dvora u Beogradu. Onda je uveden novi kurs, koji je i politiku carističke Rusije doveo njenom krajnjem cilju. Jer Srbija je pod Karagjorgjevićima došla ne samo potpuno u ruke gromovnika na Njevi, nego je i postala jugoistočna predstraža Rusije protiv Austro-Ugarske za svaki slučaj, - a to se izvjesno nije desilo protiv volje Srba.

Poslije aneksije Monarhije u Bosni i Hercegovini udariše srpska ratna buškarala u bijesnu viku. Još više! Stisnutom pesnicom tražili su oni teritorijalne kompenzacije. No Rusija nije bila još izliječila svoje japanske rane, a naš 'saveznik' i susjed na Jadranu još nije bio svoj nož naoštrio. I tako je Srbija morala škripeći zubima popustiti. Ali zato joj je uspjelo, da Turskoj - oslabljenoj u tripolitanskom razbojničkom pohodu - otme jedan dio Novopazarskog Sandžaka (drugi dio je pripao Crnoj Gori) i Maćedoniju. Srpski političari uspjeli su čak da i onaj dio Maćedonije, koji im je u londonskom mirovnom zaključku umakao, - otmu od Bugarske, tako da im je bukureštanskim mirom pala u ruke cijela Stara Srbija. Time je bila dostignuta prva etapa na putu k Velikoj Srbiji. Druga je trebala biti Arbanija. Medju tim im je tu 'medjunarodna komisija' velikih sila pokvarila račune. Dobro, rekoše Pašić i kompanija - ako ne dobijemo Arbaniju, onda ćemo zahtjevati opet Bosnu i Hercegovinu! Engleska je zažmurila na obadva oka, ali Rusija i Italija su opominjale. Ne zato, što bi one uopšte mogle tome nešto prigovoriti, nego samo zato, jer je njihova vojna i mornarička sprema mogla biti gotova tek oko 1917. godine. Ali oni pretjerani, nepromišljeni nasrtljivci u Beogradu nijesu slušali više glas razuma. Petar I, intelektualni ubojica Aleksandra i Drage, sada vrhovni dirigent novog kneževskog ubijstva, koje je bilo u planu, dade znak da se počne rat: 28. juna 1914. godine ubila je kugla jednog srpskog derana-ubijce nadvojvodu Franju Ferdinanda.
Srpski zavodnici naroda bili su postigli svoje. Od vajkada stari zavjerenici, buntovnici i prevratnici, bili su i ovom prilikom najodlučnije radili na tome, da dodje do rata. Pošto su im uspjesi postignuti u balkanskom ratu do u beskrajnost bili podigli samopouzdanje, a pošto im je sada izgledalo, da rad na izazivanju rata i suviše sporo teče, to su najzad naprosto bacili vatru u barutni lagum. A što i nebismo, mislili su oni. Što bi se vazdan mislili i predomišijali, kada je u pitanju habsburška monarhija? Ta ona, po njihovom mišljenju, nije više ni bila dostojna njihove mržnje, već samo njihovog prezira. Iz jednog službenog izvještaja austro-ugarskog poslanika u Beogradu, generala baruna Giesla jasno se vidi, da su ljudi oko Pašića zbilja tako i mislili. U tom se izvještaju veli: 'Srbima izgleda, da je njima toliko omrznuta Austro-Ugarska jedva još dostojna, da oni sa njome u opšte i ratuju. Smatraju, da će ona kao prezrela kruška sama od sebe pastl u naručje veliko-srpske države, koja će se u skoroj budućnosti ostvariti.'
Zbilja je oholost, ispunjena mržnjom bila potpuno zaslijepila srpske političare. Sujeta tih Bizantinaca, koji su poslije duge borbe bili savladali svoje ranije gospodare, Osmanlije i koji su poslije bezobzirnim naporima bili sebi osvojili većeg mjesta na suncu nego što su imali pravo i što je za njih same bilo dobro, nije više znala ni za kakve granice. Sa muslimanstvom su bili svršili, sada je trebao da dodje na red katolicizam. Jer strogo uzevši u tome je i bilo težište cijele stvari; sve se okretalo oko bizantijske, vjerske i državne ideje. Kad su stvari tako stajale, razumije se, da nije smjela izostati ni tadanja Rusija. Ta Rusija se od toga nadala, da će već jednom doći do konačnog preuzimanja bizantijskog nasljedstva, do ostvarenja zavjetne ideje Petra Velikog - do osvajanja drevnog Carigrada. Ta se ideja do duše ni najmanje nije svidjala Engleskoj, ali pošto je ona smatrala, da neće biti teško na kraju krajeva podvaliti Rusiji, bez obzira na čitav niz drugih osvajanja i 'ćelepira' svake vrste, do kojih je ona tom prilikom mogla doći, to ćiftinska i požudna za osvajanjima Velika Britanija ni najmanje nije oklijevala, da se primi umnog i finansijskog upravljanja ovim ratom.
Prve su puške pukle na srpskoj granici. Opšte je poznato, kako se rat sa Srbijom vodio prvo sa promjenljivom srećom, dok najzad velika bujica nije potpuno preplavila Srbiju, tako da se mi ovdje možemo ograničiti samo na glavne faze rata.
Pošto se Austro-Ugarska prije svega morala odbraniti od moćnijega protivnika - Rusije, to je Srbija u prvi mah izbjegla kaznu. I ako je već 1914. godine bila osjetila osvetnikove udarce, to su oni ipak bili odveć slabi, pa su c. i k. vojske, pošto su bile dospjele do preko Kolubare, opet morale odstupati. Vikači i zavodnici naroda odveć su rano klicali ovoj tobožnjoj svojoj pobjedi. Desetkovanoj i zamorenoj srpskoj vojsci bilo je poslije ove Pyrrhove pobjede potrebno radi odmora i oporavka isto toliko vremena, koliko je monarhija, uveliko zabavljena na drugim bojištima morala prekinuti operacije prema Srbiji. No tim i je žešće izbila bura u oktobru 1915. godine. Beograd je pao, pa su zatim austro-ugarske, njemačke i bugarske vojske do kraja novembra potpuno satrle srpsku vojsku, dok je jedna bugarska armija uskoro zatim osvojila južnu Maćedoniju.
Srbija Karagjorgjevića nije doživila 1916. godinu. Od Save i Dunava na sjever do arbanske granice na jugu, od Drine na zapadu do bugarske granice na istoku, cijela je Srbija, koliko je god bilo, osvojena i posjednuta saveznicima. Postigla je zemlju sudbina, koju su bili izazvali svojom naopakom i grandomanskom politikom njegove vodje. Dok su 'odgovorni činioci' sjedili u debelom hladu i živjeli i užlvali, na nevin se narod svom silinom srušila katastrofa.
Beogradske Novine, 200/1918.

Habsburgovci i srpsko pitanje
_{(Piše Josef Cerny)}

Raspad ogromne moskovske carеvine i čitav niz republika znači to isto i kraj panslavizma, a zaklјučenje mira središnjih vlasti sa Ukrajinom svakako je srpski narod dovelo do zrelog saznanja, da se sad njegova dalja sudbina nalazi u domu Habsburgovaca. S tom mišlju oni će se morati izmiriti i svoju budućnost s punim povjerenjem predati u ruke pobjedioca, koji je u stogodišnjim borbama srpski narod u nekoliko prilika oslobodjavao ispod jarma strane vladavine i s kojim su do onog nesretnog preokreta u svojoj unutarnjoj i spoljnoj politici, koja je dala neposredni povod izbijanju svjetskog rata, stajali u potpuno povjerljivim i dobrim odnosima.
Poznati austrijski politički pisac Leopold Mandl došao je prema tome sa svim u zgodan čas sa svojom knjigom 'Habsburgovci i srpsko pitanje' (Morltz Perles, Beč), jer on u njoj kratkim i objektivnim razlaganjem predočava Srbima njihovu prošlost, govori stvarnim načinom, oslanjajući se na iscrpno proučavanje akata, o političkim dogadjajima prije svjetskog rata i na završetku se bavi riješenjem jugoslavenskog pitanja, koje je u toliko važnije, što se najveća tragedija starog kontinenta bliži svome kraju. I Mandl zastupa mišljenje, 'da se izmeđju srpske državne ideje - sjedinjenje svih južnih Slovena oko Srbije, kao kristalizacijonog središta - i državne ideje habsburške carevine - sjedinjenje naroda i plemena, koji su za pridruženje sposobni radi zaštite njihove uže individualnosti pod prilikama kulturne vladavine - ne može naći kompromis, nikakav trajni modus vivendi'. Iz toga on izvodi logičan zaključak: 'Sjedinjenje Južnih Slovena u zajednički kulturni napredak kao rezultat skoro četirstotinitog, sudbonosnog, trudnog rada na oblagorodjavaniu, pod domom Habsburga.'
Na vrlo zanimljiv način Mandl prije svega opisuje, kako se srpski narod survao u jednu politiku, koja ga je najzad dovela do njegovog sloma. Pretjerana zategnutost narodnih osjećaja pod moralno pokvarenom i propalom vladavinom bila je potsticajna snaga za velikosrpski pokret, koji je postao iz pogrješnog gledišta istorijskog razvitka u jugoistočnoj Evropi. Za vrijeme turskih ratova je habsburška monarhija bila skrovište i pouzdanje srpstva, koje je od nje očekivalo konačno oslobodjenje i osiguranje njegovog privrednog i kulturnog rada, ali i pored svih pobjeda carsko oružje nije bilo u stanju, da taj cilj postigne. Reichen-bachskom konvencijom (1791) car Leopold II. je morao da se odrekne ponovo 'granica princa Evgenija', koje su bile važne za državni položaj monarhijе. Ratom iznurenoj, od Rusije pri zaključenju mira napuštenoj Austriji diktovala je Pruska, Engleska i Holandija jedan bijedni mir. Austrija je bila obvezana da raspusti srpske dobrovoljce, a carske pukove, koji su bili pobjedonosni i duboko se u Srbiji nalazili, da povuče iz osvojene zemlje.
Od tada upravo počinje preokret u Srbiji. Stanovništvo Srbije je bilo obuzeto očajanjem. Ono je počelo da potcijenjuje snagu monarhije. Srbi, koji su ponovo dopali omrznutog turskog jarma, nisu pitali o uzrocima, zašto je monarhija i po treći put u toku od sto godina iznevjerila narod i zemlju, koja je cara u Beču pozdravljala oduševljeno kao oslobodioca i pod čijom je zastavom svoju krv prolivala. Srbi su se osjećali gadno iznevjereni. Zar su se za to zakleli caru na vjernost? Šta su znali u ono doba prosti seljaci u Šumadiji o spletkama velike medjunarodne politike? Tako su Srbi sebi uobrazili, da je Austrija suviše slaba da ih oslobodi, oni su mislili, da će se moći svojom vlastitom snagom osloboditi i tako je počela velikosrpska ideja još tada da klija, a jednovremeno se, što je vrlo važno, počeo da opaža i ruski utjecaj.
Pisac razlaže, kako se suprotnost izmedju Srbije i Atistro-Ugarske sve više zaoštravala, ali jednovremeno dokazuje, da su tu zaoštrenost u glavnome stvarali oni elementi, koji su kasnije s 'Кulturnom ligom' i 'Narodnom Odbranom' stvorili ona tajna društva, koja su počinila dug niz političkih ubistava, dok atentat protiv nadvojvode Franje Ferdianda i njegove supruge nije prevršio granicu dugog strpljenja Austro-Ugarske. 'Jedna asasinska država, kao u doba krstaških vojni', veli s pravom Mandl, 'postala je u sred Evrope, koja je političkim ubistvima htjeia da postigne državni cilj, pa se pri tome, sa svim kao u srednjem vijeku, služila nesretnim, zanesenim sljedbenicima, koji su po datoj zapovijesti slijepo se laćali svoga smrtonosnog oružja i nalazili se ondje gdje im je uprava velikosrpske propagande naredjivala'. Pisac se iscrpno bavi s tim žalosnim odjeljkom, čije je temeljno razlaganje u toliko potrebnije, što se iz njega može saznati upravo bezumna zaslijepljenost, kojom je srpski narod bio obuzet. On nas podsjeća na to, da su najamnici 'Kulturne lige' i 'Narodnе odbrane' proširili svoju zločinačku djelatnost i u oblast naše monarhije, i da je još 1910. postojao plan da se ubije pok. car Franjo Josip, a zatim je ne rasvijetljeni dogadjaj god. 1911. sa beogradskim puškarom Gjorgjem Bichelom, jednim njemačkim otpadnikom, doveo do zaključka, da su srpski zavjerenici još tada radili o životu nadvojvode Franje Ferdinanda. Pri tome je u svakom takvom dogadjaju bio upleten jedan od sinova kralja Petra. Poslije toga je došao zločin hrvatskog djaka Luke Jukića, koji je pucao u Zagrebu na kraljevskog komesara Cuvaja, promašio istina, ali je za to ubio banskog vijećnika Hrvojića. Nekoliko nedjelja prije toga je Jukić bio u Beogradu, gdje ga je prijestolonasljednik primio u privatnoj audijenciji. Javni život omladine od Kotora do Ljubljane ličio je kao olujom uzburkano more. Djela Žerajića i Jukića slavila je beogradska štampa; izgredi djaka i učitelja, koji nisu pripadali 'Kulturnj ligi' u Beogradu, bili su od tada na dnevnom redu.
Iscrpna ali i vrlo potrebna posmatranja čini Mandl i o moralnom podivljavanju u Srbiji, bez kojeg se zločinačka politika srpskih viših slojeva ne bi mogla ni zamisliti. 'Najkobniji utjecaj vršio je radikalizam na vjerski pogled na svijet narodne mase u Srbiji. Srbinu njegova crkva nije vjerska, nego politička institucija. Srpski seljak ne odaje poštovanje svome svešteniku, nego bi se moglo reći protivno. Od svoje djece, koja posjećuju osnovnu školu, seljak čuje, da je sve ono, čemu biblija uči pogriješno. S gubitkom vjere, sve više gubio i moral u narodnoj masi. Poručeno ubijstvo postalo je, bez ikakvog zazora, stranačko oružje u seoskom i gradskom životu i opšte upotrebljeno sredstvo za postizavanje političkih ciljeva i učvršćivanja vlasti. Od godine 1884. do 1895. same su pristalice radikalne stranke izvršili 368 političkih ubistava. Srbija je bila u zločinstvu najbogatija zemlja na svijetu. Upravnik grada Beograda dr. Dušan Alimpić sam je to utvrdio jednim zvaničnim radom 'Kriminalitet u Srbiji', u Beogradu 1911.
Najkobnija ličnost Srbije bio je njen prvi državnik, regent Jovan Ristić, 'tip onih u Srbiji mnogobrojnih političara, koji uništavanje Austro-Ugarske nisu samo označavali kao državnu cilj Srbije, nego za tim i bezobzirno težili'. U svojim memoarima, polemičnim raspravama i člancima svoga ličnog organa,'Istoka', on je sasvim otvoreno izjavio: 'Srpski narod mora doći do saznanja, da mu jе Austro-Ugarska u političkom i ekonomskom pogledu neprijatelj i da je poboljšanje njegovih ekonomnih i društvenih prilika moguće samo tada, ako se istisnu austro-ugarski interesi iz Srbije i sa Balkana'. Težeći za tim, Ristić, je još na berlinskom kongresu, pomoću Engleske, znao da a priori osujeti svaku mogućnost carinskog sporazuma sa Austro-Ugarskom. Ovdje je vrlo važno navesti davno poznatu dvoličnost engleske politike, koja je strahovite prilike u Srbiji, naročito za vrijeme vladavine posljednjeg Obrenovića, upotrijebila da se u engleskoj štampi pristupi pretresu o podijeii te države, o čemu je prvo počeo da govori 'Standard', dokle je 'Morning Chronicle' 1895. god. pisao izmedju ostalog: 'This country needs a man like Kallay'. (Ta zemlja treba čovjeka kao što je Kallay). Prilikom svog posljednjeg bavljenja u Austriji kralj Eduard je rekao: 'Austro-Ugarska mora izvaditi srpski trn iz njene noge, da bi opet postigla slobodu kretanja'. Tog istog mišijenja izgleda da je bio za vrijeme aneksione krize tadanji engleski poslanik u Beču, Catright, koji je suprotno politici Sir Edward Greya, koji je potpomagao težnje Srba, rekao glavnom uredniku bečkog 'Fremden-blatt'-a: 'Stvorite rat i udarajte brzo i jako, da bi stvar imala svoj kraj, prije no što vam drugi ne zadrže ruku. Nestanak Srbije bila bi sreća za Evropu'. Kad mu je srpski poslanik Gjorgje Simić povodom takvog njegovog držanja iskazao svoje čudjenje, odgovorio je: 'Male države nemaju prava za opstanak i ne bi trebale da čine teškoće u politici velikim državama'. Danas je opšte poznata omiljena fraza, s kojom se sporazumne sile u svome otimačkom ratu još uvijek hoće da prikazuju kao uzorite: 'zaštita malih naroda!'
Pa kako bi trebalo da se riješi jugoslovensko pitanje? Pisac je, razumije se, mogao da se pozabavi s tim pitanjem samo čisto akademski i u većem nacrtu, ali mu se mora odobriti, kad zahtjeva, da se u evropskom interesu izvrši takva reorganizacija sistema balkanskih država, kojom bi se osigurao dug mir, miran i kulturan razvitak naroda i zemalja, koje su stoljećima mnogo i teško propatile. Ponovno uspostavljanje Srbije nalazi on da ne odgovara evropskim interesima, jer bi u svome starom položaju Srbija bila opet opasna za mir. Ali i sa gledišta interesa rasa i narodnosnih interesa ne može se poželiti ponovno uspostavljanje Srbije. U ostalom Srbija i prije svjetskog rata nije imala prava za opstanak, jer je njen sobom postavljeni zadatak prognanja Turaka iz srpskih i bugarskih zemalja bio okončan. Od tog trenutka je ona bila preprijeka jugoslovenima na putu za političko jedinstvo podjednakim kulturnim napretkom.
U posljednjem odjeljku pisac obraća još pažnju na otvorene suprotnosti u spoljnoj politici Srbije, koja je znala samo za razoravanje one Austro-Ugarske, koja je na Soči i na Jadranu branila zagroženu jugoslovensku rasu pomoću njene elite i mase jugoslovenstva. 'Тako je Srbija došla u otvorenu suprotnost sa interesima vlastite rase, kojoj je nekad imala da zablagodari svoj postanak. Ona postade zločinački štetočina vlastitoga narodia svojom politikom, koja se izmetnula u antinacionalnu'. - Mandl ubjedljivo dokazuje, da su i sami jugoslovenski interesi protivni uspostavljanju Srbije, ako bi time državnička suprotnost oživila novim životom.
Beogradske Novine, 51/1918.

PALUBA

Vojna istorija => Sukobi => Topic started by: JASON on January 01, 2022, 01:23:53 am