PALUBA

Zna li neko da mi kaze nesto vise o torpedu "Skval", ruske proizvodnje? Hvala unapred!

[attachment=1]

           (Sliku ubacio "oriCareB" 07.12.2011. - u smislu bolje preglednosti)

Ja sam našao to, možda šta pomogne.
http://www.klanrur.co.rs/forum/index.php?showtopic=31338

http://en.wikipedia.org/wiki/VA-111_Shkval

Duje

Evo ti i ovaj link, jeste da je na ćeškom, ali....

http://www.military.cz/russia/navy/weapons/skval/skval.htm

Puno hvala na internet adresama! U sustini sam znao manje-vise o kakvom se sistemu radi, ali sam mislio da se taj mehur vodene pare proizvodi preko neke hemijske reakcije, pa sam hteo da proverim to. Nije mi ni na pamet palo da se to stvara preko kavitacije, u sustini je jednostavnije nego sto sam mislio...
Hvala jos jednom!

VA-111 Shkval-E (E - oznaka za export), (rus. Шквал = iznenadni nalet vjetra, reful, engl. translit. Shkval) je izvorno rusko torpedo.
Neki ga klasificiraju i kao raketno torpedo. Javno se pojavilo 1998 godine kad je i testirano od strane pacifičke flote. Nakon toga Rusi su objavili da je to torpedo sa dodatnom oznakom ''E'' namjenjeno prodaji i u druge zemlje. Neposredno pre toga 40 komada tog torpeda je prodato Kini.

Shkval-E je dužine 8 metara.
Promjer mu je standardni kao i kod klasični torpeda 533 mm.
Nakon lansiranja pređeni put od oko 400 m prelazi brzinom od 50 čv.
Kad uspostavi kontakt sa ciljem, raketni motori mu postižu punu snagu kom prilikom postiže brzinu i preko 200 čv.
Maksimalni mu je domet 6 nautički milja, tj. preko 10 Km.
Opremljen je sistemom automatskog navođenja na cilj kao i bojevom glavom punjenom  sa visokorazornim klasičnim eksplozivom (TNT) oko 210 kg.
Raspolaže sa kontaktnim i blizinskim upaljačem.
Moguće ga je lansirati sa dubine i preko 100 m.
Krstareća dubina je 6 m.
Ukupna težina mu je 2700 kg.

U literaturi ga neki nazivaju i ruskim teškim torpedom Shkval-E VA-111, a veliku brzinu i preko 200 čv postiže svojom specijalnom izvedbom koristeći fizikalno svojstvo ''Superkavitacije''.

[attachment=1]

[attachment=2]

Bravo "stranče", neka i ti radiš nešto po pitanju torpeda! :)

A vidim tema stoji dve godine, ne mrda. Pa pokušaću nešto "smrljati" koliko mognem, natanane.
Natpisa ima nešto, ali uglavnom se vrte u krug....

Poznata je stvar da su uz sva moguća nastojanja klasična torpeda mogla postići u najboljem slučaju brzinu između 80 i 100 čv. To je negde i limit preko koga se ne može.Osnovni razlog je veliki otpor sredine u kojoj se takvo torpedo kreće, a to je voda. Otpor pri kretanju tela kroz vodu je oko 1000 puta veće u odnosu na kretanje u vazduhu.

Pa kako se onda to uspjelo sa torpedom nazvanim Shkval, koji se u istoj sredini može kretati brzinama 200 pa čak i više čvorova? Odgovor je jednostavan. To se postiglo tako, što se torpedo svojom tehničkom izvedbom nakon lansiranja i ulaska u sredinu kakva je voda određenog momenta faktički ''ubaci'' u plinsku kapsulu i tako biva izolovano kao da se i ne nalazi u vodi. Jedini deo torpeda koji ima dodir sa vodom je sam ''nos''  torpeda. Iz tog razloga vrh ili ''nos'' Shkvala je posebne izvedbe i naziva se ''kavitatorska glava'' ili samo ''Kavitator''. Tako se torpedo od momenta uspostavljanja svoje ''plinske kapsule'' do susreta sa ciljem kreće u sredini malte ne kao da je u klasičnom vazduhu.

Odgovor, kako je to moguće izgleda jednostavan, ali je zato traganje da se to omogući i te kako bilo komplikovano i znastvenici su godinama morali da se nose sa problematikom dviju fizičkih pojava koje se zovu ''kavitacija'' i '' superkavitacija''.

[attachment=1]

A izgleda tako jednostavno, i princip i izvedba  :jok

Vrlo interesantno oružje. Samo ne znam koja bi bila efikasnost bojeve glave sa klasičnim eksplozivom, jer osnovna ruska verzija ima specboepripas - tj. atomsku bombu. Škval pri lansiranju i "letu kroz vodu" pravi takvu buku da se čuje na stotine kilometara. S obzirom da je brzina za vodenu sredinu ogromna (oko 200čv.), a domet desetak kilometara, Škval nije vođeno oružje, već pravolinijsko raketno superbrzo torpedo. Zato me i brine kolika je verovatnoća pogađanja cilja ako je bojeva glava klasična, a cilj oštro manevriše pri brzini od preko 30 čvorova.

Tu smo da razmišljamo i razmjenjujemo saznjana. Ovi tvoji navodi su tačni za prethodni period, i odnose se po literaturi samo na prvobitnu verziju koji su Rusi napravili samo za sebe. I sve je upravo tako. Klasična bojeva glava je samo za izvozna torpeda. Sve više se u literaturi pojavljuju natpisi da takva torpeda imaju i neki oblik samonavođenja. Kako sve to izgleda i do čega će mo doći, vidjećemo.
Lično pristupam s prilozima na način da to obrađujem u hodu, jer sam takav tip, pa će mo vidjeti na šta će sve ličiti. Unapred ništa nemogu tvrditi.
U globalu, ispada da je kod upotrebe Shkvala, puno bitnija sama faza što neprimjetnijeg prilaženja cilju ili na vrijeme otkrivanje neprijateljskog projektila. A kad se to na naki način dobro definisalo, nakon lansiranja, malo se tu može šta popraviti.

Odavno je poznata jedna od svakonevnih tehničkih disciplina kao što je hidraulika, te elementarni zakoni primjene tečnosti kod iste. Osnovni pojam koji se pojavljuje kod praktične primjene tečnosti u hidraulici je pritisak. Najveci je u dok tečnost miruje. To se stanje počinje mjenjati sa početkom kretanja tečnosti. Što se tečnost brže kreće to je pritisak manji. Ista je situacija ukoliko se čvrsto tijelo kreće u tečnosti koja stoji. Progresivnost te pojave, ogleda se u tome, da,  što je veća brzina pritisak sve manji, a kad kretanje tečnosti dostigne određenu kritičnu vrijednost kod koje faktički dolazi do potpunog izostanka pritiska, dolazi do isparavanja u vodi otopljenih plinova. To se optički manifestuje pojavom sitnih plinskih mjehurića. Ukoliko je brzina kretanja tekućine iznad kritične ili tela unutar nje, sve je veća pojava plinskih mjehurića koji se uglavnom zadržavaju na stijenkama  tijela koje se kreće unutar iste.
Suprotno prethodno rečenom, smanjenjem brzine kretanja ispod kritične vrijednosti, povećava se pritisak unutar tečnosti, a time i pritiska na plinske mjehuriće koji iz tog razloga implodiraju.

Opisana fizička pojava poznata je pod nazivom  Kavitacija  (https://www.paluba.info/smf/brodomasinstvo-za-neupucene/kavitacija/) i kao takva uglavnom je štetna. Ogleda se u oštećenju predmeta koji se kreću u tečnosti. Primjera ima na stotine. Ali da bi se zadržali u sferi mora i vode, kao najočigledniji primjer je utjecaj na stanje brodskih propelera. Konstantne implozije bezbrojnih plinskih mjehurića, nisu ništa drugo, nego mehanički udar vode u površinu pod određenim pritiskom koji mehanički razara i najotporniji materijal. To se nastoji regulisati i zbjeći raznim postupcima držeći kretanje tečnosti ispod kritične brzine.Također predmetu koji se kreće unutra tečnosti, ista pruža i određeni otpor zbog viskoznosti i trenja. Veličina otpora raste u zavisnosti o oplošju i brzini tela u njoj.

Ali kakva bi situacija bila kad bi uspjeli tijelo koje se kreće kroz vodu u potpunosti izolovati da nije u dodiru sa njom?

[attachment=1]

[attachment=2]

http://www.youtube.com/watch?v=h4tSRrMkYVg

Opisujući pojam ''Kavitacije'' u prethodnom postu poslije svega upitali smo se: ''Ali kakva bi situacija bila kad bi uspjeli tijelo koje se kreće kroz vodu u potpunosti izolovati da nije u dodiru sa njom i da li je to uopšte moguće''?

Od takve postavke krenuli su Rusi početkom davnih 60-tih godina kad su počeli raditi na dizajniranju superbrzog torpeda Shkval.

Shvativši do kraja ponašanje i kretanje tijela unutar tečnosti u smislu uzajamnog odnosa brzine tela i pritiska na njega, te na kraju kod dostizanja i prelaska kritične brzine, pojavu vodeni mjehurića u suštini vodene pare, zaključili su da bi bilo na neki način moguće ''obložiti'' torpedo plinskim mjehurom. Na taj način su zamislili da ga izoliraju od spoljašnjeg svijeta u ovom slučaju tečnosti, tj. vode kroz koju se kreće. I poslije grdnih pokusa i muka došli su do prototipa torpeda koje se moralo kretati kroz vodu iznad kritične brzine kojom se obezbjeđivala pojava plinova oko istog u vidu vodene pare. Ovakvo nešto kao ostvarljivu pojavu nazvali su  ''superkavitacija''.  (http://en.wikipedia.org/wiki/Supercavitation)

[attachment=1]
Konačno rešenje su našli u primjeni specijalno dizajniranog prstenastog nosnog kavitatora. Pored toga upotrebili su i sistem "upumpavanja" jednog dijela plinova nastalih radom raketnog motora u nastali kavitacijski mjehur. Time su uspjeli doći do potrebnog izalocionog mjehura puno brže. Tako izolovano torpedo faktički je imalo dodir sa vodom samo u jednoj ''tački'' i to na samom nosu torpeda. Krećući se u sopstvenom plinskom mjehuru otpor je smanjen na najmanju moguću mjeru.

Na donjim slikama pokušano je dokučiti šta je sve potrebno da bi takvo što funkcionisalo.
Samo da naglasim neke od njih:
•   Nosni kavitator
•   Ventilacija
•   Navođenje
•   Propulzijsko – ventilacijski sistem
•   Repni stabilizatori

Šta se krije i ispod ovih stavki detaljnije je prikazano i na samoj slici.

[attachment=2]

Samo naprijed @Orićareb, tema koja je nedostajala. :super.
Ja sam često lunjao po podacima i bilo me je nekako strah dirati u ovu temu.
Ne bih se složio sa @Kumborom da je Škval samo pravolinijsko raketno torpedo, i kao pravolinijski ima inercijalni sistem vođenja, znači ide u pravcu i sa parametrima kojima smo ga nanišanili, znači popravlja neprestano svoju putaju, a odatle bez obzira na nivo buke nije dalek put do samonavođenja.
Siguran sam da noviji tipovi imaju sistem samonavođenja, nešto nagoviještava i strana literatura. Bez obzira na nivo buke ni akustičko vođenje nije neostvarljivo, kako aktivno tako i pasivno, samo je pitanje frekvencije rada i filtracije signala, mada je ovo što sam napisao zadnje moje mišljenje, a ima i drugih fizičkih polja broda koja se mogu iskoristiti.
Strana literatura špekuliše kod vođenja sa vektorskim porivom...

Zahvaljujem druže, kolega, "ML", na podržci. Očekujem kako tvoju tako i svačiju pomoć. Svaki prilog je koristan.
Ja sam takav da nevolim svojatanje bilo koje vrste, pa svaki moj prilog smatram i bilo čijim na Palubi.

Kad naglašavaš  ovaj pojam "vođenja sa vektorskim porivom...", stvarno nemam pojma o tom. Volio bi ako imaš kakva
saznjanja o takvom nečem i ako je nečim vezano za ovu temu da nam to i kojom prilikom priložiš. :D

Ćiro, čestitam na jednostavnim, ipak konkretnim objašnjenjima vezanim za osnovne principe torpeda škval.

Koliko je meni poznato (znanje je relativan pojam), osnovni problem kod švala je mali domet. Problem je u tome da se u trup torpeda ograničenih gabarita ''utrpa'' raketni motor sa dovoljno goriva, koji će ga ''gurati'' više desetina kilometara. Znači, osnovni problem je u količini goriva koje torpedo nosi sa sobom!

Zatim, u sadašnjoj fazi razvoja torpeda, jedan od najveći taktičkih problema može biti u tome, da gađač priđe cilju na udaljenost, sa kojeg se škval može uspešno lansirati.
Moramo priznati, da u današnjoj fazi razvoja hidroakustičkih senzora nije jednostavno prići ratnom brodu na nekoliko kilometara, bez obzira koliko podmornica gađač bila ''tiha''.
 
Dalje, ako je gađač u dometu škvala, pri deklarisanoj brzini torpeda samonavođenje nije nužno! Torpedo će pogoditi, ako je dobro nanišanjeno, sa korektnim elementima o parametrima kretanja cilja, sa velikom verovatnoćom, bez obzira na brzinu cilja.  

No, ovo što sam izneo, samo su moja lična razglabanja, obzirom na malo dostupnih podataka o tom torpedu, pa se moraju uzeti sa velikom rezervom.

(http://www.cheesebuerger.de/images/midi/figuren/b045.gif)

Iako se na slici pod nazivom  Superkavitacijski Torpedo  (https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=6791.msg185414#msg185414) nastojalo naizgled prikazati šta se sve trebalo riješiti da bi ono funkcionisalo, te kao takva izgleda dosta razumljivo, stvari su puno zahtevnije i komplikovanije. Kako bilo da bilo, pojavom torpeda Shkval i to u njegovoj prvoj “najprimitivnijoj” verziji ulijevali su strahopoštovanje kod onih koji su imali bilo kakva saznjanja o njemu. Elementarni razlozi za takvo nešto ogledalo se u sledećem:

•   Ogromna brzina, preko 200 čvorova.

•   Vrlo, vrlo kratko vrijeme od momenta lansiranja do momenta dospijeća do cilja i njegovog uništenja. Objektima
     koje se gađa Shkvalom, a tu se prvenstveno radi o podmornicama ili eventualno protivničkim torpedima, ostaje
     za manevar izbjegavanja svega između 60-90 sekundi. Šta to u praksi znači jasno je, a pogotovo onim koji
     su upoznati sa takvom problematikom. “Prevedeno” rečeno, skoro pa ništa.

•   I na kraju najopakije i najuboitije, mogućnost nošenja, nuklearne bojeve glave.

Samo iz razloga ove tri navedene osobine i mogućnosti, decenijama, a bogami još i danas koštali su glavobolje najumnijeg
dijela Zapada. Ali i Shkval, kao i sve na ovom svijetu ima dva “lica”.  Pored nabrojani prednosti ima i niz mana:

•   Od momenta lansiranja pa do svoga cilja  Shkval reprodukuje nesnošljivu buku koja se u okruženju kao što je
     voda i te kako čuje i prenosi. Posledica je to superkaviracije i propulzije raketnih motora. Takvo nešto je
     krajnje  nepoželjno, pogotovo kod taktičkog nadmudrivanja pod vodom kao što su podmornice. Jednostavno
     radi se o vlastitom demaskiranju.

•   Nedovoljno veliki domet. 6-7 Nm smatra se vrlo malim, pogotovu danas uz sva moguća srestva otkrivanja i
     detekcije. Za prići cilju na to rastojanje da te ne primjeti je dosta zahtijevno. Također je upitna i sama
     upotreba taktičke nuklearne bojeve glave na tako malom rastojanju, a da nije opasno i za samog onog koji je lansira.

•   Još uvijek nije konačno definisan pravi sistem samonavođenja. Ima dosta lutanja. Pošto se radi o ogromnim
     brzinama, preko 200 čv velike su opasnosti kod manevrisanja da se ne probije superkavitacijski “omotač”, tj da
     ne dođe do implozije istog.
 
Ovo su samo neke od natuknica prednosti i mana. U svakom slučaju Rusi rade na poboljšanju perfomansi uz puste modifikacije, tako da se već pojavilo nekoliko vrijanti superkavitacijskog torpeda Shkval.

[attachment=1]

[attachment=2]

Možda akustično navođenje nije neostvarljivo, ali je poprilično blizu tome. Ne samo što škval stvara ogromnu buku, već se kreće u krivom mediju (plinskom mjehuru), tj. van vode. Znači, upotrebljivo kao i kad protupodmornički helikopter pri velikoj brzini i maloj visini drži uranjajući sonar pola metra iznad morske površine. Doduše, možda napredak nanotehnologija omogući da se nekakvi hidroakustični senzori postave na dijelove torpeda koji su u kontaktu s vodom, ali zbog svih fizikalnih ograničenja ni to vjerojatno neće biti praktično rješenje.

Drugo je pitanje kakve su manevarske mogućnosti škvala (jer trenutačno "glava" i stabilizatori služe samo za male ispravke putanje), koliko nagle okreta dozvoljava sadašnji dizajn bez ispadanja torpeda iz "mjehura", koliko kinetičke energije i posljedično goriva i dometa gubi torpedo pri takvim manevrima, ...

Sobzirom da mu se brzina kreće u rasponu od 93 km/h do 380 km/h ili ti 105 m/s (93 km/h brzina neposredno poslije lansiranja, 380 km/h maximalna brzina) mislim da mu manevarske sposobnosti baš i nisu neophodne koji je brod sposoban da izbjegne taj torpedo.

Ако се гађа са 1км (време до циља 10-ак секунди), онда вероватно нико не би могао да га избегне. Али, ако се гађа са 5км (време до циља 50-ак секунди), пошто је торпедо прилично бучно, вероватно би га било који ратни брод избегао.

Pazi drugu stvar razvoj ovog torpeda ide u pravcu da dobije nadzvučnu brzinu, već imaju neki prototipi, s tim dok ovi na brodu čuju torpedo već su počeli da tonu.

Конвенционална б/г за Шквал има око 250кг, што није много. Највећа предност је у брзини лета кроз воду, јер ништа брже не постоји. На већим удаљеностима постоји могућност да се погодак избегне. Коначан закључак о борбеној ефикасности може се извући тек после потапања целе флотиле расходованих бродова, у условима максимално приближеним реалним борбеним. Понављам да од тренутка испаљивања Шквала јадни ПЕЛ-иста на претпостављеном циљу може да оглуви од грмљавине тог чуда, и то на огромној удаљености. Ако циљ брзо маневрише може имати срећу да га избегне.

E sad koliko je realno da nosač aviona od 300+ metara brzo manevriše, stvarno neznam pošto nisam mornar, a to me zanima.

Obično se ne uključujem u ovakve rasprave, a pogotovo ako nastojim voditi temu, ali samo radi male korekcije.
Poznavajući problematiku RM (uglavnom iz iskustva) i imajući kakave takve spoznaje o Škvalu, ovo torpedo se dosad uglavnom koristi kao naoružanje podmornica. I nešto s nekakvih posebnih platformi, ali zasad nebitno. To, iz prvenstveno malog dometa, zasad.
Ko bi se u današnjim uslovima inače i mogao približiti nekom, uzmimo, nosaču aviona na sedam milja, kad se radi o površinskim brodovima. Ma nemože od bliske zaštite ni na 100 Km, a kamoli desetak. Prema tome poentu bacimo na podmornice, njihov međusobni obračun i slična okruženja.
Posebna im je namjena za uništavanje nečeg puno bitnijeg, a što se previđa u diskusijama, to je uništavanje lansiranih protivničkih torpeda. E tu treba biti i brz i moćan. Sekunde su u pitanju. S takvim nečim nije se lako nositi. Treba ih na vrijeme otkriti, detektirati, prikupiti im parametre kretanja i u otsutnom trenutku lansirati svoj Shkval za onesposobiti takvo nešto.
U tom smislu bi se i trebali bar zasad orijentisati.
Kako će biti u dogledno vrijeme i da li će se uopšte šta promjeniti, vidjet će mo.... ;)
 

Na nekoliko mjesta pokušan je kao neki oblik analize šta je dosad urađeno u pogledu Shkvala u smislu razvoja i unapređenja od momenta njegova prvog prezentiranja javnosti do današnjih dana. Uglavnom se radilo na pronalaženju prihvatljivog oblika samonavođenja i po mogućnosti većeg dometa. Naizgled ima dosta lutanja i još uvijek gomila nepoznanica. Odabrao sam dve po mome najrealnije analize. U prvoj je pokušana nekakva grupacija na četiri tipa Shkvala.

Shkval - podvodni raketni projektil

Ovako su ga nazvali kad se saznalo za njega u javnosti. Ovaj tip Shkvala je bio bez bilo kakvog navođenja. Također je bio opremljen sa taktičkom  bojevom  nuklearnom  glavom. Zamišljen je kao oružje za uništavanje nadolazeći neprijateljskih torpeda  ili podmornica koje su ga lansirale. Počeo se primjenjivati od 1977 godine. Gađanje sa istim tipom torpeda moglo se izvoditi jedino pravolinijski sa dometom oko 10 Nm.

Unapređena verzija Shkvala

Već gore opisana tip  Shkvala sa mogućnošću vođenja na cilj. Literatura ne naglašava nigde o kakvom načinu vođenja se radi. Pored toga raspolaže  sa konvecionalnom bojevom glavom.


Shkval-E

Shkval torpedo namjenjeno za izvoz, tj. u druge zemlje van Rusije. Moguće ga je koristiti sa podmornica, kao i sa površinskih brodova. Za upotrebiti ga,  posada koja ga lansira mora mu unijeti podatke o cilju, brzinu, kurs, kao i daljinu do istog. Pored svega toga u torpedo moraju biti pohranjeni podaci za mogućnost rada autopilota.
Ovaj tip torpeda nema glavi za samonavođenje I zbog toga mora se orijentisati i voditi na osnovu kompjuterski generiranog programa.  Ukupna težina bojeve glave je preko 210 kg.


Nadograđena verzija Shkvala

To bi po dostupnim natpisima bila jedna od zadnji primjenljivi verzija Shkvala.
Javno je prezentirana u St. Petrsburgu 2005 godine. Torpedo je brzine preko 250 čv sa mogućnošću manevra
sa približavanjem cilju. Također je opremljeno sa težom bojevom glavom oko 350 kg.


[attachment=1]
Druga analiza je puno strožija i zadržava se na svega navodno dva tipa plus treći Iranski i to:

VA-111 Shkval. – Originalna izvorna varijanta sa GOLIS autonomnim inercijalnim vođenjem.

"Shkval 2" – Momentalno aktuelna verzija. Pretpostavlja se da ima samostalni oblik vođenja upotrebom tzv. Vektorskog potiska.
Također i veći domet nego ranije verzije.

I na kraju Iranski Hoot  superkavitacijski torpedo.

Iz ovih analiza vidljivo je da se uglavnom još uvijek traži najpovoljniji oblik navođenja na cilj.
I drugo je pronaći način za veći domet samoga torpeda.

[attachment=2]

"Shkval 2" – Momentalno aktuelna verzija. Pretpostavlja se da ima samostalni oblik vođenja upotrebom tzv. Vektorskog potiska.

Izvini Ćiro, ali moram da te korigujem: upotrebom vektorskog potiska samo se vrši korekcija putanje torpeda - projektila (levo - desno i gore - dole).

A što se tiče vođenja: mora postojati uređaj koji vodi torpedo i upravlja vektorisanim potiskom.
 
Sam sistem vođenja može se svesti na jednostavan autopilot, koji u sebe pohranjuje podatke o cilju neposredno pre lansiranja, i zadužen je za stabilizaciju torpeda u odnosu na ''centar težišta''. Drugim rečima, zadužen je da torpedo ne skrene sa zadatog kursa ni levo ni desno, ni gore ni dole dok putuje prema cilju. Obično, tako jednostavan autopilot kod torpeda ima jedan žiroskop koji meri odstupanja od zadatog kursa, klatno za merenje poprečnog nagiba i uređaj za merenje hidrostatičkog pritiska, radi stabilizacije torpeda na zadatoj dubini.
Ovakav tip vođenja ne prima nikakve informacije o cilju u toku plovidbe ka njemu, samo vrši korekcije koje proizilaze iz hidrodinamičkih uticaja okoline i deluju na samo torpedo.
Ako se tom autopilotu doda neki senzor, koji u toku približavanja cilju prima i obrađuje podatke o cilju i prosleđuje ih u autopilot, odnosno na vektorisane potiskivače, tek se u tom slučaju može govoriti o vođenju ka cilju, u pravom smislu reči.

Kod škavala se postavlja problem - što on praktično ''leti'' u vazdušnom mehuru, ispod vode. Gde postaviti senzore koji će konstantno primati podatke o parametrima kretanja cilja?
 

Ma bravo. Upravo tako. Malo sam se krivo izrazio, ali to je to.
Da bi ostali znali o čemu se radi, avo dve sličice za ilustraciju. Mislim da je kristalno jasno i bez velikog teksta..

[attachment=1]

Kliknite...
[attachment=2]

Da li bi bilo moguće ostvariti vezu kablom sa podmornicom koja ga lansira i da ona daje podatke o cilju? Da li bi buka koju stvara ovaj torpedo omeo sonar podmornice koja ga je lansirala ili bi ona i dalje mogla da prati cilj i prosleđuje mu podatke?

Ma ima tu svega, pa i takvog navodnog navođenja. Ilustrativan je pokušaj prikaza na donjoj slici.
Kao navodno ima vezu sa nekom vrstom kabla. Ali svaki takav način veze je nepopularan uz niz nedostataka.

[attachment=1]
U teoriji se razglaba da je s lansiranjem takvog torpeda u podvođu nesnosna buka stotinama kilometara.
Prema tome vjerovatno i vlastiti pelista mora "skinuti" slušalice. Sigurno se tu pokušavaju filtriranja toga spektra
buke, ali vraga, ko će ga znati.. ;)

Ovde je prikaz zadnjeg dijela Shkvala. Između ostalog vidi se i mjesto gde je smješten kabel za vođenje.
Lično mislim da se tu radi samo o početnim varijantama i da se ozbiljno o tome više i ne razmišlja.

[attachment=1]

Edit by oriCareB:
Ipak će mo naknadno utvrditi da je tu omaška. Zapravo radi se o priključnom višepinskom konektoru za spoj
prema Terminalu nosioca.

Kabel za vođenje ograničava domet!

није лоше да се спомени да је  аустријски научник Viktor Schauberger  патентира био подморница која послује на принципу речне  пастрмке, да испред них они стварали су вакум кад пастрамка отвори уста и због тога вакума испред пастрмке,   отпор вода  је смањен,и омогућава риба да се креће лакше на сличана начин ради и шквал

[attachment=1]

Viktor Schauberger’s Biological Submarine
by Albert Zock

The biological submarine once had the attention of the German War Lords, but Viktor Schauberger made it look as though it were not very useful, as in his opinion, biotechnology is for supporting progress and not for destruction. This submarine idea was taken from the observation of fish, especially of trout, which can stand motionless in a flowing stream, just by taking water in and out. This process has two functions, first it creates a vacuum in front of the mouth into which the fish gets sucked, and at the same time provides food, as the water contains all that the fish needs. While the food goes into the digestive system, the water is forced through the fan-like structure of the gills, which not only absorb the oxygen needed,but also push the water backwards. This specially compressed water does not mingle right away with the rest, it glides along the conical body like a wedge and shoves it forward. In addition, on the scales it forms little whirls which enhance the push further.

However, Viktor Schauberger was not the sole observer of this phenomenon. Before him others not only formed the same idea but even constructed prototypes with some results. One inventor, A. Bomer, came to the conclusion that the speedy motion of a fish is relative to the size of its gills. He constructed a boat with a precise opening in its bow, where a turbine sucked in water like a fish, and pushed it out through slit-like exit ports in such a way that it glided along the hull like a sheet, not only separating it from the friction of the outside water, but also giving it an additional push forward. Further, he applied such skin depressions like sharks have on his ship’s hull, presuming that they cause small swirls, and so increased the forward motion. Bomer even incorporated the slippery skin layer that fishes have by applying oil to the hull to reduce friction. He hoped all this would bring a 60-80% reduction in fuel. Indeed, experiments with his boat FORELLE, meaning ‘trout’, achieved twice the speed, while still using the same amount of fuel.

Apparently, Bomer did not know the spiral-vortex, which is an invention of Viktor Schauberger. If property applied, it will not only increase speed, but also reduce fuel consumption to a minimum!

This drawing by Dipl. Ing. Water Schauberger, Viktor’s son, shows such a submarine. His bio-technical submarine has a movable bow, which gives the boat the flexibility fish have. The conical and rifled water-intake permits a variable step-up, creating a strong torque on the water, which, after entering the implosion turbine, will be intensified to such a pitch, that now its recoil (resonance) is driving it instead of the motor, as bio-technical applications always have a pull and push action. Such a turbine consist of tapered-down pipes with inside rifling which are bent into spirals. Such FREE ENERGY is not a question of time, rather the will to use it, as it already exists, giving us a chance to move on water, under it and in the air using only a fraction of the energy we use today!

Borderland Sciences for more Kook fun.

A dobro, i za ovo nisam nikad čuo. Nije loše i ovo znati... ;)

Kad se već vrtimo oko vanjskog izgleda Shkvala, evo dve slike Nosnog Kavitatora.
Kako se vidi nije to tek tako, obični vrh. Na nekim slikama i ja sam mislio da je to tek pusto simuliranje. Ali
sada na ovim u krupnijem planu može se vidjeti toga puno. I otvora i cjevčica i poluga raznih.

[attachment=1]

[attachment=2]

Po zgledu i onom što literatura razmatra, tek polovina ovog Nosnog Kavitatora (sjajni deo), u normalno radu i punom zamahu
torpeda, je u dodiru sa vodom. Ostali deo, kompletno totpedo, u radu nema nikakav dodur sa vodom.

Slika zadnjeg dijela Shkval torpeda. Nikako da se naviknem kad ovo vidim, da postoji torpedo bez propelera. ???
Na zadnjem dijelu jasno se vide mlaznice raketnih motora. Osam (.8.) komada mlaznica startnih motora i jedna u sredini, velika,
glavnog marševskog raketnog motora. Nigde u literaturi dosad nisam pronašao konkretan opis i redosled ko, šta i kako, što se
tiče rada. Logika mi nalaže sledeće:

Prilikom lansiranja, još u torpednoj cijevi, upale se startni raketni motori. To se vidi i na slikama kod napuštanja cijevi. Da li se odmah
upali i glavni raketni motor, nisam siguran, vidjećemo. Startni motori odrađuju deo puta od 400 metara kad torpedo postiže brzinu
od 50Čv. Indikativno je da postoji 8 mlaznica podijeljenih u 4 grupe. Na svakoj strani po dvije. Ti je vjerovatno iz razloga ravromernije raspodjele potiska i lakšeg održavanja zadatog pravca skupa sa kasnije samootvarajućim  stabilizatorima.
Nakon pređenog puta od 400 metara ulogu pogona preuzima glavni raketni motor, te se postiže brzina torpeda i preko 200Čv.
Tokom rada, deo ispušnih plinova transportuje se prema Nosnom kavitatoru koji je na vrhu torpeda, radi lakšeg i bržeg
održavanja plinske "čaure" oko torpeda.

[attachment=1]

Ma logično je Ćiro, da se u samoj torpednoj cevi ne sme aktivirati glvani raketni motor velike snage, jer bi napravio belaj...

Izbacivanje torpeda iz cevi vrše motori manje snage, da se torpedna cev ne bi oštetila, i upotrebom tih motora postiže se određena brzina torpeda.

To što si rekao da su raspoređeni u 4 grupe, što se i vidi na slici koju si postavio, uključuje mogućnost određene korekcije pravca u toku starta, a i kasnije, u toku cele trajektorije kroz vodu, pod uslovom da ima dovoljno goriva u tim motorima, i da je sagorevanje svakog motora kontrolisano, odnosno, da se može upravljeti sagorevanjem.
To se ne mora vršiti sa podmornice gađača (verovatno se i ne vrši), već postoji potencijalna mogućnost programirane kontrole rada tih motora, povećavanjem ili smanjivanjem pritiska izpušnih plinova, kako bi u toku ''leta'' kroz vodu putanja torpeda konstantno bila pod kontrolom autopilota, odnosno, da bi se na taj način korigovao uticaj vanjskih smetnji i torpedo ostalo u kursu koje je nepohodno za pogađanje cilja.

Očito je da torpedo nema drugih upravljačkih elemenata - kormila, pa ih ovi mali izduvnici nadomeštavaju.   

Lijepo, lijepo, sledimo logiku. To nam jedino i ostaje za sada. Znači po tvome kasnije kad glavni raketni (torpedni) motor preuzme
pogon i ovi mali su u igri, pa povremeno "pućnu" po potrebi da bi pomogli pri održavanju zadatog pravca. Moguće, moguće...
Nego imaš li prestavu, s čime se ovo torpedo izbacuje iz cijevi, metak, zrak ili nešto deseto..... :dosada

Nema veze čime se torpedo izbacuje iz cevi - može to biti barutni metak, ili komprimovani vazduh. Raketni motori (ovi mali) se verovatno aktiviraju kao kod klasičnih torpeda: nakon što se pokrene ''startna'' poluga torpeda, pokretanjem torpeda kroz cev.
Kasniji događaji, koji se tiču aktiviranja malih motora, velikog motora, dovođenje paljbenog uređaja u ''oštro'' stanje, dešavaju se programirano ... 

Evo jednog ispaljivanja Shkvala sa površinskog broda - čamca. Čak mi djeluje kao klasični Shershen, gledajući prve
dve trećine broda. I izgled torpednih cijevi je pomalo čudan....

[attachment=1]

Prema mom mišljenju brod i je Shershen,(bokovi, zakrivljeljenost palube, valnica...) samo je sve skinuto sa njega.(AK-230, Ris antena, čamci za spašavanje.....) Možda je sve to u fazi ispitivanja. Torpedni aparati, kao da su jedan iznad drugog!??

Baš sam to htio reči, da izgleda da je kao testiranje ili su cijevi drugačije stavljene baš zbog svojstva tog torpeda.

Модернизации проекта 206

Опытовые катера: ОК-1034 (Т-85) для испытаний крыльевых систем и транцевых плит
ОК-443 (Иссык-Куль) для испытаний торпед ВА-111 «Шквал» (2х1 ПУ) Issik Kul je najveće  jezero u Kirgiziji. Rusi vole da perspektivna oružja ispituju u, da prostite, "zapizdinama".

Ajde k vragu, ja na brzinu pročitao i gredam debelo, koji je to kraj ili selo, da se zove "zapizdina".  ;D ;D ;D :zid :zid :zid

Čestitam "kumbore". Svaka čast. Ovaj tvoj post, kopiju, sa gornjom slikom moraću priložiti i u temi Shersheni.
Zaslužili su.... :klap :klap :klap

A kviz?!

Pošto se još vrtimo oko vanjskog izgleda i dijelova Shkvala, jedana odlična slika
Nosnog Kavitatora. Bogami ima tu i pokretnih, a i preciznih elemenata.... ;)

[attachment=1]

Presjek VA-111

[attachment=1][attachment=2]

Kad se radi o sastavnim dijelovima torpeda Shkval, postoji nekoliko varijanti. Dali se radi o stvarnom stanju ili su to samo
pretpostavke na osnovu predznanja iz ostalih oblasti ili na osnovu logike, teško je reći. To je iz razloga što nigde još nije
zvanično objavljena teoretska obrada Shkvala. Jedna, bar po meni, od prihvatljivijih varijanti je ova prikazana na ovoj slici.

[attachment=1]

Kao što se i vidi na slici u principu torpedo Shkval se sastoji iz

•   Specijalno oblikovanog nosnog kavitatora na kome su između ostalog i posebni otvori kroz koje se dodatno ubacuje
     vazduh u kavitacijski mjehur.

•   Bojeve glave koja je klsični TNT pošto se radi o Shkvalu–E

•    Dijela gde su smješteni sklopovi za  kontrolu i upravljanje radom startnih i glavnog raketnog motora.

•   Ispred glavnog raketnog motora smješteno je spremište raketnog goriva. Tu još literatura nije jedinstvena. Negde se
     pominje da se koristi čvrsto gotivo, a negde neki oblik tečnog. Vidjećemo u narednom periodu o čemu se radi.

•   I pri kraju Shkvala gledajići po dužini, smješten je glavni raketni motor, a tu negde su i startni motori.

•   Da ne zaboravimo i samoizvlačeće stabilizatore kojima i samo ime govori za šta su namjenjeni. Isti su prije lansiranja
     uvučeni, a lansiranjem se izvlače i programski upravljani, dodatno stabiliziraju zadatu putanju na kojoj se
     kreće torpedo.

Do sada smo pričali o mogućnosti, da nosni kavitator ''posuđuje'' gas od glavnog motora, da bi stvorio gasni mehur oko torpeda.

Na slikama gde je prikazan presek torpeda, vidljivo je da je u nosnom delu torpeda ugrađen gasogenerator, čiji je gorivni materijal (verovatno) specijalni sporogoreći barut, koji je samostalan elemenat torpeda, i nema veze sa pogonskim motorom, a zadužen je za proizvodnju plinova koji formiraju kavitacioni mehur.

Dalje, na jednoj slici je vidljivo da se upravljanje torpedom vrši vektorski upravljanim mlaznikom glavnog motora.

Nažalost, ova slika još uvijek ne prikazuje stvarnost na terenu. Ovo je tek zamisao superkavitacijskog torpeda koga je zamislila i
dizajnirala U.S.Mornarica. Dali će šta biti od toga i kada to je pitanje.

[attachment=1]
Ovo bi torpedo u nosnom dijelu kako se vidi trebalo imati i neki oblik Sonara, u sredini spremnike sa gasom za uspješnije stvaranje
vazdušnog mjehura. I na kraju se vidi kao vektotsko upravljanje mlaznikom raketnog motora. Ali otom potom

Zasad je jedini postojeći i upotrebljiv model ovaj ruski VA-111 - "Oluj".

Kad se radi o pogonskom gorivu Shkvala literatura je krajnje oskudna. Na ''trista'' mjesta prepisano je jedno te isto.
U principu ima svega dva napisa o tome. I to jedan kao na čvrsto gorivo i jedan na tečno. Šta je istina ....  ???


[attachment=1]

Gorivo škvala

Velika brzina torpeda postignuta je upotrebom podvodnog raketnog motora koji radi na hidroreagujuće čvrsto gorivo i stime
postiže bolju vuču i kretanje  rakete-torpeda u superkavitacijskom mjehuru i stime smanjuje otpor vode

..........................................................

Lansirano iz 533 mm torpedne cijevi, VA-111 napuštajući torpedne cijevi sa brzinom od 50čv, kratko nakon toga
upućuje raketni motor na tečno gorivo postižući brzinu preko 200 čv. Raketni motor za pogon
koristi kombinaciju Visoko Testiranog Peroxida (hidrogen peroksid) i kerozina.

Gorivo se drži u tanku  to 1.5 tona hidrogen peroksida i 500 kg kerozina.

Ako je u pitanju tečni gorivni sistem - vodonik peroksid (kao oksidant - materija koja nosi u sebi ogromnu količinu kiseonika za izgaranje) i neki derivat kerozina, su klasična kombinacija raketnih motora. To je kombinacija koja se koristi skoro od 2. sv rata pa naovamo, u raznoraznim raketnim motorima.

Prednost raketnih motora na tečno gorivo je veliki energetski potencijal. NJihova mana je složeno održavanje, obzirom da je oksidant, (bez obzira na flegmatizatore u njemu) veoma agresivan, otrovan, i zbog toga se torpedo ne može držati dugo vremena bojevo spremno na nosiocu.

Prosto sumnjam da su Rusi odabrali takvu kombinaciju pogonskih sredstava za oružje koje se po svojoj osnovnoj nameni i zbog ograničenog dometa krca na podmornicu ....

Raketni motori na čvrsto gorivo ne zahtevaju skoro nikakvo održavanje i mogu se držati dugi niz godina u kontrolisanim uslovima - što znači da sredstvo sa motorom na čvrsto gorivo može biti bojevo spremno dugo vremena.

E sada - treba biti pametan i proceniti šta nam treba? Visoko energetski motor sa složenim održavanjem - ili motor koji ne zahteva nikakvo održavanje, ali ima skromniji energetski potencijal?!

Sva tehnička rešenja u sebi imaju puno kompromisa!

Slažem se s tobom "lovac", druže. Valjda će mo jednog dana i za nažeg života konačno doznati i tu istinu šta se stvarno
koristilo i koristi. Do tada nemamo izbora..... ;)
Ali vidjećemo kasnije i pokušati doznati čime se služe ostali, Iranci, Francuzi, a bogami i Nijemci.... :D

Ako se dobro sećam, jedna od teorija u vezi potapanja Kurska je upravo oštećenje jednog torpeda sa tečnim gorivom koje je izazvalo eksploziju. Moguće da je to upravo bio Škval?

Ne, prema svim dostupnim podacima na Kursku nije bilo torpeda škval. O tome smo već pričali u topicu o Kursku.

Ne. Vežbovno torpedo 65-76!

Nagradica svoj trojici jedna dobro vidljiva "nosina" Shkvala... ;)

[attachment=1]

I malo Vodilica i samoizvlačećih Stabilizatora...

[attachment=1]

pitanjce: izgleda da ima samo u jednom smjeru kontrolu glave tj nosa; e sad da li služi za promjenu dubine (mmmm??) ili se radi o nekakvom trimu plinskog mjehura u kojem putuje ovisno o uvjetima vode(mora) i brzini??

Po mome prije bi bilo ovo drugo. Na neki način "centrira" plinsku kapsulu oko sebe upravljan kontrolnim sistem koga ima unutar sebe.
Na promjenu dubine sugurno ne utiče. To bi bilo po mome, što nemora biti i da sam u pravu. Uostalom pojaviće se još neko da nas dopuni. ;)

Nos je jedini deo torpeda koji je zapravo u vodi, stoga znaci da torpedo upravo u tom delu vrsi manevar. Krilca koja se izvlace....bi trebalo shodno da su sklopiva, da obavljaju funkciju stabilizacije ali ne i upravljanja jer ne znam kako bi resili to upravljanje kad u kavitacionom mehuru postoji konstantna promena pritista i uslova koji prakticno onemogucuju bilo kakvo upravljanje.
Na slici vidimo polugu koja vrsi otklon prednje upravljacke glave. Promenom ugla napadne plocice vrsi se promena rasprostiranja kavitacionog mehura i shodno tome, povecava ili smanjuje otpor u ravni u kojoj lezi osovina napadne glave. Time se prakticno upravlja kretanjem, promenom otpora i smerom rasprostiranja kavitacionog mehura.
Sto se tice pitanja tj, jednog smera glave nosa......ja bih pre rekao da se radi o jedno-ravanskom upravljanju glave i to je sasvim dovoljno da torpedo vrsi pomeranje bilo, po dubini ili postrance od pravca kretanja. Ovako brzom torpedu...postavlja se pitanje da li je i potrebno upravljanje koje omogucava horizontalno odstupanje kretanja...odnosno tkzv. vrsenje preticanja cilja.
Dakle, ja pre naginjem misljenju da je kod ovog resenja vise posmatrano kako resiti probleme promene dubine (na kraju krajeva dubine lansiranja ovog torpeda se razlikuju).

Shodno recenom, ovo torpedo predstavlja pravo jedno malo cudo i funkcionisanja i kretanja, manevrisanja kroz kavitacioni mehur i sa jednom tackom tj. ravni upravljanja.

a kako torpedo detektira svoju dubinu?
za klasični torpedo nekako bi znao (hidrostatični pritisak?), ali škval ne dodiruje vodu.

Svako torpedo, sem nekih izuzetaka, samonavodjenjem se dovodi do cilja. Potrebe torpeda da odredi dubinu....ista ja kao i potreba protiv oklopne rakete da odredi nadmorsku visinu.....Mislim da sam bio jasan.

sasvim jasan.
zahvaljujem na odgovoru
malo sam glupo pitao, ali učimo.
učenje je napredak!!! ;D

Nema glupih pitanja....ima samo glupih izgovora za nepitanje  :)

Opet razmišljanje o određivanju položaja:
pod pretpostavkom da je komunikacija s okolinom upitna ostaje par varijanti:
1. da se senzori ili bilo što što ima takvu funkciju nalazi u vrhu nosa koji je jedini u kontaktu s vodom?
2. da li je moguće da uz poznate parametre polazne točke (x,y,z, vx,vy,vz) (ukratko položaj i brzinu lansera) uz precizno registriranje promjene parametara samog torpeda iznutra (lupnut ću bezveze žiroskopi.. tu seže moje skromno znanje) samostalno kontrolira točnost zadane putanje?

Ja mislim da na prvo pitanje imas vec negde odgovor ovde....sta se nalazi u nosu torpeda i ostalo. Naravno da se to mora nalaziti u radnom medijumu, vodi jer bi gubitak snage bio ogroman kada bi signal/i morali vise puta da prolaze kroz vodu/vazduh/voda/vazduh....

Naravno, to radi svako samonavodjeno torpedo. Samostalno odredjuje pitanju i samostalno se krece kroz vodu do cilja......ili ne. Ima slucajeva da se "odbeglo" torpedo ustreli na svoju podmornicu. Sto se tice elektronike koja to radi....neka to ostane "crna kutija" tj. bespotrebno je razmatrati u sitna creva torpeda.....na isto se svodi kod skoro svih i sa istom funkcijom.
Samo da napomenem....torpedo je kompletno samonavodjeno...jedino sto lanser od podataka direktno predaje torpedu jeste pravac i smer...ali i to se menja ako torpedo tako "odluci". Sve ostalo je na senzorima i sistemu obrade podataka u samom torpedu. Ponovo kazem ovo je prica za samonavodjena a ne i za konop/palac/zica/magarac sisteme navodjenja.

Snimak lansiranja sa obalne platforme.

[attachment=1]
Vidljivo je po mlazu koji je iza torpeda da mu startni raketni
motori rade uveliko prije samog ulaska u vodu.


[attachment=2]
Torpedo u moru - vodi. Iza se vidi samo dim, "znoj i suze".  ;D

Meni je to i logično, jer i običnom torpedu motor radi u lansirnom aparatu. Pažljivo pratim ovu temu, samo naprijed.

Istorijat Istraživanja tehnologije Škvala iz ruskih izvora

Istraživanje o mogućnosti rada projektila na raketni pogon u režimu uspostavljene superkavitacije sprovedeno je u hidrodinamičkom labaratoriju CAGI na Lodožkom jezeru u okviru zadani programa ''Belka'' i Kolonok''. Prvo je sproveden eksperimentalni program
1956 god. na stendu tipa žičare, da bi se zatim u narednoj 1957 godini pristupilo proučavanju ponašanja  projetila u slobodnom prostoru. Posmatranje i izučavanje je nadgledano u opsegu između 500-600 m.

U drugoj polovini 1950-tih godina također se pristupilo izradi kavitacijskog torpeda RKT-45 kalibra 450 mm na raketni pogon za opremu i naoružanje Torpednih čamaca. U okviru tog zadatka izrade RKT-45 torpeda, u N I I-1  instututu  pod rukovodstvom Mazurova ostvaren je podvodni projektil na čvrsto gorivo i kavitatorom na vrhu u svrhu stvaranja plinske ''kapsule'' oko istog. Ispitivanje je obavljano na stendu tipa žičara na jezeri Isak Kulj. Istovremeno je glavni konstruktor Minaev radio na usavršavanju čvrstog goriva kao i na sistemu samonavođenja.

Eksperimentalni primjerak primjenjen je na raketnom torpedu RAT-52 na čvrsto gorivo.

Na drugom mjetu u institutu N I I -24, u drugoj polovini 50- tih postavili su si zadatak za pronalaženje čvrstog goriva za raketni
pogon. I na kraju su došli do čvrstog goriva oznake SN-1 (visokometalizirano gorivo na bazi magnezija). Tako su dobili nabojno čvrsto raketno gorivo, promjera 40, 140 i 196 mm.

Razvoj raketnog torpeda ''Škval'' pokrenuto je SSSR uredbom  № 111-463 od 13 oktobra 1960 godine u NII-24 Institutu pod rukovodstvom Merkarova. Idejni projekt za razvoj odobren je 1963 godine. Dobio je kodnu oznaku ''M4''.

[attachment=1]
Testovi prototipa torpeda započeta su 1964 god. na jezeru Isik Kulj sa plutajućih pontona. Kasnije je uključen i jedan Shershen brod sa oznakom OK-443. Konačno u maju mjesecu 1966 god.  pristupilo se i testiranju i sa podmornice. Izabrana je podmornica sa Taktičkim brojem C-65 iz projekta 613RV. Testiranje su izvođena kod Feodosia na Krimu. Na kraju svega testovi su pokazali da je torpedo ''M4'' kao takvo neuspjelo i 1972  god. svi dalji pokušaji su obustavljeni.

Pristupilo se poboljšanju tarpeda koje ovoga puta dobilo oznaku ''M5''. U periodu od 1972 do 28 maja 1976 god.  izvršena su obimna posmatranja i preko 43 lansiranja. A onda na Crnom moru sa podmornice pr.613RV izvršeno je konačno 7 lansiranja torpeda ''M5'', u
periodu od juna do decembra 1976 god. Ovoga puta sve se pokazalo uspješnim i 29 novembra 1977 godine superkavitacijsko raketno torpedo oznake ''M5'' se usvaja i uvrstava u oružane snage RM SSSR-a.

Kao takvo dobija oznaku V-111 ''Skval''.

[attachment=2]
Konstrukcija – Škval  torpedo kreće se pod vodom pogonjen potiskom mlaznog raketnog motora. Za smanjiti otpor vode kroz koju se kreće koristi posebno konstruisan gasogenerator kojim preko nosnog kavitatora obezbjeđuje plinsku ''kapsulu'' okružujući kompletno torpedo i tako ga izolujući od spoljašnje svijeta.  Na taj način samo vrh torpeda je u dodiru sa vodom.

Sistem upravljanja i samonavođenja.  – autonomno-inercijalno. Samonavođenje kao takvo još ne postoji. Kontrolu po pravcu i dubini obezbjeđuje hidrodinamičkim upravljvim kormilima. Po nepotvrđenim informacijama raketno torpedo može da se kreće na osnovu programa prethodno unešenog pre lansiranja i na taj način održava savršen pravac na cilj.

Pogon – Raketni pogon omogućen je čvrstim gorivom za startni i marševski motor. Startni raketni motori moraju svoj posao završiti u okviru 4 sekunde za koliko imaju goriva na raspolaganju. Gorivo i tehnologija rada pogona razrađena je NII-24 Intitutu.

[attachment=3]

Osnovni TT podaci:

Kalibar.............................533.4 mm
Dužina.............................8200 mm
Težina ............................2700 kg
Težina BG........................210  kg
Domet  max.....................11000 m
Brzina ............................do 200 čv
Krstareća dubina...............6 m
Dubuna lansiranja .......do  30 m
Ugao zakreta .......unutar  40 stp.

Bojeva glava sa
•   taktičko- nuklearnim punjrnjem 150 ktž
•   klasičnim TNT ekvivalenta 210 kg

Modifikacije

•   M4 – Neuspjelo opitno raketno torpedo, ispitivanje prekinuto 1972 god.

•   M5 – Konačna varijanta raketno pogonjenog superkavitacijskog torpeda

•   VA-111 ''Škval'' – Osnovna verzija torpeda ''M5'' primljenog u naoružanje  
     1977 god

•   VA-111 ''Škval-E'' – Osnovna verzija torpeda namjenjena za izvoz u inostranstvo. Prvi put prestavljeno javnosti 1992 god.
     Raspolaže sa klasičnom bojevom glavom.

•   ''Škval-M'' – Hipotetička verzija, modernizovana varijanta torpeda. Špekulira se informacijama o ispitivanju i Tiho-okeanskom
     području tokom 2011  god. Navodno raspolaže sistemom samonavođenja i bojevom glavom od 350 kg.

Mogući korisnici: Podmornice, Površinski brodovi i stacionarni lanseri.

Proizvođač.  SSSR/Rusija

Izvoz: 1990 godine odobren izvoz torprda ''Škval''.
Iran:  Dogovoren neformalan transfer tehnologije proizvodnje ''Škvala''.
2010 godine komponente ''Škvala'' dostavljene Iranu iz zavoda ''Dastan'' u Kirkiziji.

Izvori:
Долгое рождение "Шквала". // Военно-промышленный курьер. №15 / 2006 г.
Климов М. Морское подводное оружие-2: аргументы и факты. // Военно-промышленный курьер. №49 / 2010 г.
Конструктор. Газета ГРЦ им. Макеева. № 8 / 2011 г.
Рогожников К., Кузьмицкий М. Выпускники факультета морского приборостроения - создатели торпед. // За кадры
верфям. № 9 / 2002 г.
Секретные российские торпеды проданы из Киргизии в Иран? /, 2011 г.
Широкорад А.Б., Оружие отечественного флота. 1945-2000. Минск, Харвест, 2001 г

 :klap :klap :klap

Dve slike Nosnog Kavitatora sa naznakama njegove namjene.
To bi bila najnovija saznjanja isključivo iz Ruske literature.

[attachment=1]

[attachment=2]

Na gornjim slikama se vidi detaljni izgled  Nosnog kavitatora Shkvala. Jedna od naglašenih stavki je “Mlaznice gasogeneratora”. Odmah poslije sklopa kavitatora nalazi se prostor u kome je smješten Gasogenerator sa potrebnim komponentama za stvaranje plina koji se izbacuje napolje kroz naglašene mlaznice.  Kad torpedo postigne potrebnu brzinu i uđe u fazu superkavitacije, aktivira se Gasogenerator, izbacujući plin napolje s čime se stvara potrebni plinski “mjehur” odvajajući torpedo od spoljnjeg svijeta.

Druga stavka je “Naklonom upravljivi disk kavitatora”. Kako je i vidljivo disk je upravljiv od strane kontrolnih sistema torpeda i može se nagibati po uzdužnici torpeda. To je iz razloga, pošto je jedina površna koja je u dodiru sa vodom upravo prednja strana diska, da bi se tim nagibom mlaz vode podjednako daleko nalazio, gledajući centralnu uzdužnicu torpeda, od  “zidova” torpeda”.

I nakraju treća stavka “Otvor za uzimanje vode za rad Marševskog motora”. U centralnom dijelu diska vidi se kuglasta izbočina sa rupom u sredini, a u sredini rupe omanja dizna. Upravo, kroz te otvore uzima se potrebna količina vode koja je potrebna za aktiviranje hidroreaktivnog goriva (   Гидрореагирующим топливом  (http://zhurnal.lib.ru/s/sawchenko_g_b/dda.shtml) ) za rad Marševskog raketnog motora.

Odicno obradjena tema - svaka cast ORIĆAREB.

Stranče, da ima u torpedu još kakav magnetron, di bi ti bio kraj??!!! ;D

Nema baš magnetrona, ali nije rečeno jednog dana.. ;D

Biće toga još, polako.. ;)

Kako bilo da bilo, tekst do koga vodi dani link veoma je interesantan i sreća što je petak, pa ću moći da ga na miru pročitam za vikend.

Ugodno čitanje, nadam se tvom doprinosu u vezi pogonskog goriva i narednim diskusijama.
Uostalom, zato sam i stavio link da pismeni čitaju... ;D  :super

Smatram sebe veoma pismenim, ali je moje znanje prirodnih nauka veoma ograničeno. Osnovne procese razumem,ali ih ne umem definisati i stručno komentirati. Ja sam čak i trigonometriju prvi put normalno razumeo računajući pozicije u terestričkoj navigaciji. No, računjam na intuiciju, tu sam retko fulao.

Ma logika i intuicija i mene možda baš i ovde spašavaju. Ja sam ti klasični elektroničar, preko radarske i impulsne tehnike i
integrirano-računarskog područja elektronike završio ovde na torpedu Shkval. Možeš misliti. I to još Raketni pogon.. ???
Ali, ima da gi nema  ;D malo španski iz Niš. Mislim na Shkvala. ;)

100-pinski konektor za vezu Shkval – Terminal

U jednom dijelu literature i nekim natpisima na sajtovima o zadnjem dijelu Shkvala dosta često se ističe koko se pored ostalog vidi i jedan deo gde je smješten navodno kabel – žica za daljinsko navođenje torpeda. Čak sam i ja sam nešto slično pomenuo na jednom prethodom postu, doduše naglašavajući kako se to vjerovatno radi o samim počecima upotrebe torpeda. Moram također priznati da su i slike na kojima se to prikazivalo bile dosta sitne i slabo vidljive.

[attachment=1]
Naknadnim razmatranjima, kao i sa nabavkom slike veće rezolucije na kojoj je sasvim vidljivo prikazan navedeni deo, došlo se do sasvim novi saznjanja. Deo o kome ovo razglabamo nije nikakav prostor za smještaj bilo kakvog kabla, nego je to jednostavno jedna 100-pinska ''slip'' priključnica (konektor). Po gabaritu i fizičkom izgledu konektor je sastavni deo torpeda. Uvlačenjem torpeda u lansirnu cijev sasvim je za pretpostaviti da je unutar cijevi isti takav konektor samo ženskog tipa sa kojim se uvlačenjem spoji konektor na torpedu. Na taj način je ostvarena veza sa bilo kakvim odgovarajućim uređajima – Terminalom koji se nalazi na nosiocu torpeda (brod, podmornica, platforma itd).

Kako je vedljivo i na slici, izvedba konektora je takva da se jednostavno u momentu lansiranja torpeda i njegovim startom za izlazak iz cijevi konektori ''slip'' sistemom razdvije bez bilo kakvi posledica i naknadne intervencije.

Iz moje višedecenijske prakse i iskustva siguran sam da je ovim 100 – pinskim prključkom i jednim 50 – desotoparičnim kablom (100 ''žica'' za laike), moguća fenomenalna veza sa uređajima na brodu. Na taj način Shkval torpedo i njegovi odgovarajući sklopovi, konstantno su pod nadzorom sistema i uređaja koji prate cilj te automatski unose sve potrebne parametre na osnovu kojih će nakon lansiranja torpedo stići na željenu tačku susreta.

Također ovim konektorom i kablom moguća su i neka druga održavanja i intervencije na samom Skvalu prije njegovog lansiranja i napuštanja torpedne cujevi.

Kada bi pojednostavili, to bi bilo kao pribor 10 ,na torpednom aparatu OTAM 53-206 na TČ Sheshen. Veza između broda i torpeda do momenta lansiranja, sa mogučnošču unosa podataka o cilju... u torpedo.

Upravo tako, u globalnom smislu. Ali pošto se ovde radi vjerovatno o vrlo sofisticiranoj zadnje deceniskoj tehnologiji
potrebni podaci se unose elektronskim putem direktno sa Terminala - sistema. U svakom slučaju ovaj priključak je
sasvim dovoljan da se kompletno torpedo pomoću potrebne elektronike drži pod kontrolom sve do momenta lansiranja. 

Preko te spojne glave se ostavruje veza sa torpedom dok je on na nosiocu. Isto tako, ta spojna glava služi za električni  ''pristup'' uređajima za vođenje torpeda, dok je on na ispitnom stolu, u torpednoj stanici, u toku periodičnih propisanih provera i u toku pripreme za ukrcaj na nosioce.
 
Kroz tu spojnu glavu se mogu meriti svi relevantni parametri koji služe za dijagnosticiranje svih elemenata sistema za vođenje, zatim, ona služi za predstartnu proveru i unošenje početnih podataka - parametara pre lansiranja.
Veoma slična spojna glava je ugrađena i na sovjetske protivbrodske rakete - a namena joj je kako sam gore opisao.

Kada torpedo krene kroz torpednu cev, na klizačima, električna veza se vrlo jednostavno prekida sa nosiocem.

Kako je konektor na  lansirnoj cevi zaštiten od temperature/pritiska kod lansiranja torpeda a pogotovo raketa?

Nema potrebe za zaštitom, Kada torpedo izađe iz cijevi, lansiran je, onda ga više je odpisano. Osim, ako nije školsko, ako uopče postoji. 

može biti da se mijenja svaki put?pretpostavljam da bi to moglo biti tako,čini mi se kao najjednostavnije rješenje..

Raketni motor se pali tek kad Skval izaže iz torpedne cijevi ša tako da je konektor već van funkcije.

Malo pitanje, koje se ne nadovezuje baš na Škval, nego generalno.


Koje napone imamo na brodu (generalno)? Kako je izvedena masa? Dali je jednosmerni napon (ako je recimo 60 V DC) jedan pol na +60 V a - na 0V (masi) ili je + na masi (0V) a - pol na -60V (da se izbegne "blodeče tokove" na masi i da se sabiraju na -60V)?

Hvala
LPB

Lično , neznam jer nisam bio ni "raketaš" niti na Raketnim brodovima. Ali vjerovatno će o tom nešto reći "lovac" ako ima saznanja.
A,  kako je izvedeno kod Skvala? "Zini da ti kažem".. ;D (ovu foru sam pročitao neki dan kao uzrečicu, jednog starog
podmorničara - ;) ).
Torpedo se iz cijevi izbacuje sigurno pritiskom komprimiranog  zraka, ili barutnim metkom. Tek u drugoj polovini torpedne cijevi pali se
Startni (buster) motor. Za to vrijeme ima stotinu načina da je tehnički izvedeno zatvaranje konektora koji je ostao u torpednoj cijevi, a oslobođen pokretom torpeda prema izlazu.
S druge strane, konektor na samom torpedu otspajanjem u momentu odvajanja ni onako više nije bitan, tehnički je moguća izvedba njegovog zanemarivanja za dalji ispravan rad torpeda.
O svemu pričamo samo kao tehničkim pretpostavkama, a kao mogućim na osnovu iskustveni saznjanja jer niko od nas nije bio u
mogućnosti izbliza vidjeti ni Shkval torpedo ni njegovu cijev za lansiranje.  :dosada

U kratko da neidemo previše ustranu. Ne'vataj me za riječ, prošlo je puno godina kako sam van Ruske tehnologije, ali ako me sjećanje
ne vara svaki pol ima svoju vlastitu liniju. Ma ako to gledamo sa stanovišta one tehnologije na Shershenima i Raketašima, to se nemože ni u snu porediti sa kablažom sa kojom se danas srećemo. To je sve analogna tehnologija, strujno glomazna, kablaža masivna, puna izolacija, vrag će ga znati kakve sve ne, ali šljakala je u svim mogućim uvjetima.  ;)

Ali sdruge strane sami sistemi su imali drukčiji sistem napajanja. Svaki je imao vlastiti pretvarač sa 220V jednosmernog na 220V naimeničnog napona 400Hz . I stim su se napajali sklopovi koji su onda davali potrebne napone i po potrebi ispravljali kao u svim klasičnim situacijama.

Hvala Ćiro.

Standardni naponi napajanja za ruske raketne sisteme su 27 V istosmerno i 115V 400 Hz. Koliko znam isti naponi se koriste i kod RBS. Primarni napon je 27 V istosmerno, dobija se od specijalne baterije i koji se pretvara u 115V 400 Hz.

Kod brodskih uređaja korisiti se napon 220V 400Hz. Rubezh se napaja sa 27V isotsmerno i 220V 400Hz, iz vanjskog izvora napajanja, i njegovi vlastiti generatori daju iste napone.

Što se tiče (ženskog) konektora na lanseru, bilo je pitanje da li se mora menjati posle svakog lansiranja.
On se ne mora menjati nakon svakog lansiranja. Sama spojna glava koja se spaja na raketu (verujem da je isiti princip i kod skhvala) je u lanseru na zglobnom mehanizmu, koji je prikačen na opruge, tako da istog trenutka čim raketa krene na klizačima, i odvoje se spojne glave, opruge povlače žensku spojnu glavu u stranu, gde je ona zaštićena od direktnog dejstva vrelih izduvnih gasova startnog motora. Sama kablaža koja dolazi do spojne glave zaštićena je specijalnom navlakom, otpornom na temperaturu.
Osim toga, mlaz bustera rakete je okrenut na dole, tako da nema direktnog dejstva na spojnu glavu u lanseru, a samo zadržavanje projektila u lanseru, nakon paljenja bustera je veoma kratko ... delić sekunde.

Inače, u stručnoj literaturi ovakav spoj projektila sa lanserom se u žargonu zove ''pupčana vrpca''; dok je projektil u utrobi lansera, posotji veza i razmena informacija - kada projektil krene pupčana vrpca se kida .... 

Spojna glava koja se koristila kod sistema P-15 imala je 63 pinova, a kod raketa P-20,21 i 22, ima 129 kontakata i 2 VF (koaksijalna) priključka.

Ovo što sam napisao, ne odnosi se direktno na skhval, ali sam detaljisao iz razloga, pošto verujem da su principi isti, a razlike minimalne ... proizilaze iz adekvatnih potreba sistema   

Eto sad imamo i ovaj odgovor. Iscrpan i konkretan. Nesmemo zanemariti ni jednu drugu činjenicu. Većina ovog o čemu je pričao
"lovac" u principu su tehničko tehnološka rečenja sa početka 60-tih godina, kako sam već i neke stvari naglačavao na Sershenima.
Slažem se sa "lovcem" i mislim ipak da su neka od rešenja kod Shkvala puno savrčenija iz jednostavno razloga jer su usvajana
kosnijih decenija kad je tehnologija otišla daleko napred. Ali idemo dalje i vidjećemo šta nas čeka.... ;)

I jedno malecetno lansiranje sa platforme u fazi ispitivanja na
jezeru Issik Kulj u državi Kirkizstan.

[attachment=1]

Shkval mi je načisto stao. Dok sam se tamo bavio kojekakvim glupostima ugasio mi se i startni i
marševski reaktivni motor. A taman sam ih bio potpalio. Moraću uskoro da mu uputim "hidroreaktivne motore",
pa na pučinu. ;D

Do tada malo da maštamo uz sličicu.

[attachment=1]

Jedan novinarski članak. Nije bog zna šta u stručnom smislu, ali daj šta daš.... ;)

..........................................................................


Škval: podvodna raketa obavijena mjehurom plina



[attachment=1]
U 1977. sovjetska mornarica dobila je torpedo koji je mogao ići brzinom od 200 čvorova (370km/h). Škval (hrv. „vihor“ op. red.), koji je dugi niz godina bio pod velom tajne, postao je poznat široj javnosti nakon špijunskog skandala 2000. godine.

Unatoč tehnološkim otkrićima u konvencionalnom ratovanju, torpedni napadi podmornica ostali su glavna prijetnja za brodove i posadu u drugoj polovici 20. stoljeća.

Naoružane prvenstveno torpedima, podmornice su morale neotkrivene doći na udaljenost za napad. Ipak nove tehnološke mogućnosti, koje su razrađene protiv podmornica i torpeda, pomogle su neprijatelju – brodovima na površini i drugim podmornicama – da se puno učinkovitije nose s prijetnjama koje su dolazile odozdo.

Budući da su sovjetske podmornice iz 1960-ih i 1970-ih bile inferiornije u odnosu na američke modele po svojem emitiranju buke, moskovski inženjeri gledali su kako da razrade novi revolucionarni dizajn oružja kako bi ruske podmornice mogle parirati američkim. Tako se Škval, koji se desetljećima razrađivao, konačno počeo upotrebljavati 1977.

Sa svojom brzinom od 200 čvorova, kojoj još uvijek nitko ne može parirati (iako je 2005. Njemačka izjavila da je proizvela torpedo Barakuda koji ima otprilike istu brzinu, a Iran u svibnju 2014. da posjeduje podvodne rakete takve brzine), Škval je bio dvostruko brži od tradicionalnih torpeda koji ostaju glavno naoružanje podmornica u svjetskim flotama.

Ta brzina postignuta je zahvaljujući raketnom motoru i primjeni superkavitacije. Nos torpeda stvara pri velikim brzinama plinske mjehuriće oko cijele svoje površine kako bi se smanjilo trenje u vodi. Na taj način torpedo ne „pliva“, već „leti“ – obavijen mjehurom plina, a za pogon koristi raketni motor.

Nakon što je torpedo lansiran iz cijevi, njegov programirani autopilot koristi rakete čvrstog goriva kako bi postigao potrebni smjer i dubinu tijekom stvaranja plinskog mjehura.

Kad početni motor ostane bez goriva, izbaci se stražnji dio torpeda, a pokreće se glavni motor na bazi hidroreaktivnog litija.  

Morska voda prolazi sad kroz rupu u nosu, omogućujući torpedu, čiji je vrh samo u kontaktu s vodom, da postigne najveću brzinu za 15 km.  

Iako superkavitacija onemogućava učinkovito korištenje sustava vođenja za oružje, njezina eksplozivna snaga to itekako nadoknađuje. Nuklearna eksplozija snage 150 kilotona može uništiti neprijateljsku podmornicu ili brod na površini unutar radijusa od jednog kilometra.  

Škval, koji se nalazio na većini sovjetskih nuklearnih podmornica, smatrao se jednako učinkovit – i u fazi napada, i kao obrambeno oružje u slučaju neprijateljskog napada podmornica.

Sa svojom brzinom od 6km u minuti Škval je mogao osujetiti sve neprijateljske planove: dok su američke podmornice imale prednost, zahvaljujući svojoj stealth tehnologiji (mala radarska vidljivost), kad su se približavale i zadavale prvi udarac, visokobrzinski torpedo mogao se ispucati prije nego što se donese odluka o povlačenju. Dakle, dok podmornica koja bježi ne može izračunati smjernice za torpedo koji je već u vodi, vatrena moć Škvala može osigurati razarajući kontra-napad.

Ovo jedinstveno oružje omogućilo je sovjetskoj mornarici da nadoknadi zaostatak, zbog slabije stealth tehnologije, za američkom. Taj zaostatak eliminiran je naposljetku u devedesetim godinama.  

Za Škval je saznao svijet u špijunskom slučaju 2000., kad je bivši američki časnik mornarice Edmond Pope ispitan i osuđen u Rusiji zbog pokušaja dobivanja tajnih podataka o oružju.  


 Izvor teksta (http://hr.rbth.com/science/2014/06/24/skval_podvodna_raketa_obavijena_mjehurom_plina_28297.html)

Imа i novosti vezаnih za jednu od nаjmoćnijih podvodnih protivbrodskih rаketа-torpeda, „Škvаl“. „Škvаl“ ne plovi, on bukvаlno juri premа brodovimа i podmornicаmа brzinom od 500 km/h. Tа zаdivljujućа kаrаkteristikа ovog torpeda je nа ceni, ne sаmo u ruskim, nego i u strаnim vojnim krugovimа. Smаtrа se, dа će potrаžnjа zа „Škvаlom“ u zemlji i inostrаnstvu vremenom biti sve većа. To se pre svegа objаšnjаvа činjenicom dа konstrukcijа ovog jedinstvenog projektilа omogućаvа povećаnje njegove brzine i dometа. Premа nekim informаcijаmа, plаnirа se dа modernizovаnа vаrijаntа torpedа bude opremljenа sistemom zа sаmonаvođenje i bojevom glаvom teškom oko 350 kg.

Ruska reč

Iran

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

Ako je suditi po ovim slikama, Iran ima škval ili nešto veoma slično, i koriste ga - i to je zasigurno veoma velika glavobolja za NATO brodove u zalivu.
Objekat na drugoj slici je prošao fazu lansiranja: vide se tragovi gareži og gasova iz kavitatora. Kavitator posuđuje određenu količinu gasova od marševskog motora, radi stvaranja kavitacionog balona oko torpeda.

Da malo doprinesem ovj temi opet je Iran u pitanju
[attachment=1]

Ovo lansiranje je pokojni Ćiro definirao kao Kirgizistan a ne Iran.

https://youtu.be/PuMjm-EBYZM