PALUBA

Enigma zvana kadet Sesan

Iako su do sada u knjizi Bernarda Stulija „Ustanak mornara u Boki Kotorskoj 1918.", u izdanju splitske Pomorske biblioteke još 1959, do sada najdokumentovanije opisane istorijske okolnosti koje su uticale na ovaj događaj, kao i hronologija i suđenje pobunjenicima, nedavno je na međunarodnom skupu u Kotoru, povodom 17 vjekova Bokeljske mornarice, Novljanin Čaba Mađar, inače i počasni konzul Mađarske u Crnoj Gori, iznio neke nove, do sada sasvim nepoznate detalje.

Mada je o pobuni, od koje je minulo više od devet decenija, podosta pisano, ipak je uz sva dokumenta ostalo mnogo nepoznanica. Među ostalima, veo tajni pokriva i posljednja naredba austrougarskog cara Karla Prvog, u pogledu sudbine flote, pa možda i uzroka pobune, ali i o nerazjašnjenoj ulozi kadeta Antuna Sesana, kao izvršioca namjere da flota, odmah po okočanju pobune, isplovi ka Italiji!?


- Uz ostalo, u svom radu koristim i dio autobiografije mog oca, Adorjana Mađara, koji je za vrijeme Prvog svjetskog rata u činu podoficira bio i službeni prevodilac - tumač pri Vojnom sudu u Kotoru, pošto je uz maternji mađarski, govorio još njemački, italijanski, francuski i, naravno, srpsko-hrvatski, ističe Čaba Mađar, te nastavlja:

- Otac je bio prevodilac pri istražnom postupku uhapšenih mornara koji su izjave davali sa neposrednim utiscima o pobuni i kad još nijesu bili prisiljeni davati ,,naučene izjave“ na glavnim sudskim raspravama. Naime, iz službenih zapisnika sa suđenja ne može se steći prava slika o tim događajima, pošto su sudske i vojno-operativne vlasti redigovale zapisnike o svjedočenjima...


Jednostrana fakta

Međutim, stariji Mađar, kao podoficir, nije mogao biti prevodi-lac na glavnim sudskim raspravama Prijekog vojnog suda od 7. do 10. septembra i Redovnog vojnog suda 15. oktobra 1918. pošto je cjeloku-pni sudski sastav imao oficirske činove. Sve to intenzivirao je opšti antiratni revolt tokom 1917. ali se takvo raspoloženje razvijalo stihijski i bez većeg uspjeha, dok se otpor ratu u samoj vojsci tada svodio uglavnom na dezerterstvo, prebjegavanje na protivničku stranu i slične manje akcije. Svjedok tih zbivanja tvrdi čak i da oktobarska zbivanja u Rusiji nijesu imala nekog neposrednog odjeka kod tadašnjeg proleterijata ovdje, pošto nije bilo političkih organizacija koje bi mogle preuzeti i povesti takve pokrete do kraja 1918...

- O pobuni iz 1918. najviše priloga bilo je u tadašnjoj štampi, a kao izvorna korištena je najviše službena dokumentacija austro-ugarskih vojnih i civilnih vlasti. Stoga je cjelokupna raspoloživa dokumentacija na svoj način jednostrana i zato je nužna kritičnost pri njenoj upotebi. Na primjer, karakteristično je za ratnu luku Boke da su za cijelo vrijeme rata jedinice Četvrte ratne flote Austro-ugarske pasivno mirovale, izuzev krstarica „Helgoland“ i „Novara“ sa nekoliko torpiljerki u manjim borbenim akcijama.

Takva neaktivnost flote, druga i beskrajna ratna služba, slaba ishrana, nečovječno postupanje oficira sa posadama, izazivali su stalno nezadovoljstvo mornara, posebno početkom 1918, tvrdi dalje Čaba Mađar, napominjući kako se oficirski kor istovremeno, kao elitni dio mornarice, još razmetao i bančio sa ženama na brodovima.


Majmun na ,,Monarhu"

Tako je tokom istražnog postupka navedeno kako je neki od oficira na ovim pijankama i banketima, uz podignutu čašu šampanjca podviknuo: „Neka rat potraje sto godina!“ Svakako bizaran detalj je i to da je u vrijeme dok su mornari gladovali komandant krstarice „Monarh“ brižno hranio svog majmuna u salonu, a najbolje bečke šnicle davao i svom psu! Stoga sagovornik smatra da su neosnovane i tvrdnje da je na pobunu uticala bilo kakva veza sa političkim organizacijama, a nema čak nikakvih informacija da je takvih aktivnosti bilo i u tivatskom Arsenalu, čiji su radnici ostali po strani...

[attachment=2]

-... Da se u Boki nije radilo o ,,revoluciji mornara" dovoljna je bitna činjenica: jer, da je pobuna imala karakter ,,revolucije", prvo što bi mornari uradili bilo bi skidanje austrougarskih državnih zastava sa krme brodova, koje su cijelo vrijeme pobune ostale netaknute! Istaknuta crvena zastava na prednjim jarbolima i na pramčanim kopljima bila je tek simbol solidarnosti višenacionalnog sastava posada brodova i bez ikakve političke pozadine.

O toku pripreme pobune, kao i o radu komiteta na pobunjenim brodovima ,,St. Georg" i ,,Gea" moj otac Adrojan na 129. stranici Autobiografije, piše o saslušanju mornara i izričito konstatuje da su „pobunu organizovali mornari italijanskog porijekla iz Trsta, Istre i Dalmacije, na čelu sa kadetom Antonom Sesanom. Upravo on je iskoristio nezadovoljstvo mornara i podstrekivao ih na pobunu sa jasnom namjerom da preuzimanjem komande na pobunjenim brodovima odmah isplovi iz Boke i brodove preda saveznicima u Italiji...

Kao vođa pobune, činjenica je takođe da je pomenuti Sesan na brod ,,St. Georg" stigao sa već pripremljenim pomorskim navigacionim kartama, te odmah izdao naređenje da se svi brodovi „stave pod paru“ i pripravnost za pokret. Oglasio je i uzbunu za potpunu borbenu gotovost, te naredio i da se obiju vrata na svim stovarištima municije, dok su najviše naoružanja držali upravo mornari italijanskog porijekla. U hronologiji pobune od prvog dana pa sve do njenog okončanja 3. februara u podne, neprekidno se provlači nagovještaj isplovljavanja za Italiju, što je bio i jedini realan uslov da pobuna uspije, s tim da se iskoristi momenat zabune. Bijeg hidroplanom iz Kumbora.

[attachment=1]

No, u međuvremenu je došlo do nesporazuma između mornara slovenskog i italijanskog porijekla, pošto su se ovi prvi suprotstavili Sesanovoj namjeri. Oni su se nadali masovnijoj pobuni kolega u ostalim lukama, skorom kraju rata i mogućnosti da flotu sačuvaju za buduću zajedničku državu južnih Slovena.

- A, da bi dobili na vremenu, pobunjenici su se upustili u besmislene pregovore sa komandantom „St. Georga“, kontraadmiralom Hansom i komandantom Ratne luke Boka Gusekom, koji su pak razvlačili pregovore, kako bi u međuvremenu uspjeli pozvati u pomoć Treću flotu iz Pule. Ona je 3. februara, oko sedam ujutro, uplovila u Boku, usidrila se ispred Novog i blokirala izlaz iz zaliva. Istog dana, pobunjenici su se predali tačno u podne...

Epilog je manje-više poznat, a i vizija domaćih mornara da flota ostane za buduću državu bila je kratkotrajna. Jer, već 11. novembra u Boku uplovljavaju francuski, italijanski, engleski i američki ratni brodovi i kao ratni plijen preuzimaju najveći dio austrougarske flote zatečene ovdje. Naime, Saveznička konferencija za primirje od 29. oktobra nije priznala predaju austrougarskih brodova Narodnom vijeću u Zagrebu, a nakon što su između sebe podijelili veće brodove, novoj državi Kraljevini SHS pripalo je svega 12 torpiljerki.

Konačno, što je bilo i sa kadetom Sesanom, izvjesno, inicijatorom pobune?! Uvidjevši slom mornarskog bunta, iskoristio je posljednju priliku da pobjegne. I, kako je hidroplanska stanica u Kumboru još bila u rukama pobunjenika, 3. februara ujutro, oko osam sati, sa još dvojicom Poljaka sjeo je u hidroavion tipa K-207 i - odmaglio put italijanske obale.


Don Nikova nesanica

Poznati cetinjski književnik i istoričar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nike Lukovića, koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio svještenik. On je dobio naređenje u kome je stajalo da su František Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz Krila Jesenica u Poljicama kraj Splita, odlukom prijekog vojnog suda u Kotoru osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem, te da će se kazna nad njima izvršiti 11. februara 1918. i da od 5 ujutro do 7 da on bude sa osuđenicima, da ih vjerski pripremi za smrt.

„ Od uznemirenosti nijesam spavao. Tačno u 5 sati ujutro bio sam u zatvoru na prvom spratu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam, potpukovnik auditor (vojni sudija) Milota, pročitao presudu” . Don Niko je potom počeo da tješi osuđene, priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar… U sedam sati mornari su već bili izvedeni na strelište, na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Svjedok, don Niko, još je posvjedočio: „Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršili osmorica vojnika Mađara, pod komandom jednog kapetana.... Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u Škaljarima je bio mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela…”


Minja Bojanić
Izvor: Pobjeda

Razni izvori ocjenjuju ove dogadjaje na razne nacine.

Po meni je dosta korektno dogadjaj opisan u clancima desetak godina nakon pobune (npr u clanku Stanislava Krakova izaslog u AJS-u iz 1929.g.).

Inace pisac ima dara za zanimljiva opazanja...

.... "Admiral Hansa bio je sa svojim stabom i komandantom "Sankt Georga" na rucku (misli se na taj petak 01.02.1918.g.) u svojim odajama na krmi broda. Tog dana bila mu je cijela porodica u gostima: gdja Hansa, njegov sin dvadesetogodisnji mladic i kci, neobicno ruzna djevojka........

U tom trenutku kada je izbijalo podne, grupa mornara na celu sa podoficirom Rasom upalo je u njegovu odaju.........


.... Pobunjenim mornarima presao je u toku dana svega jedan oficir, rezervni porucnik Sesan, Dubrovcanin i on je primio komandu nad pobunjenom flotom.

........

Knez Liechtenstein (komandant "Novare") uputio je posljednji ultimatum za bezuvjetnu predaju pobunjenicima - nedjelja 09 sati.

........

Tog istog dana, jos rano ujutro, porucnik Sesan, videci da je pobuna potpuno propala, sjeo je sa dvojicom podoficira na hidroavion koji su mu oni doveli iz hidrobaze u Djenovicima. Prebjegli su u Valonu sa namjerom da se u posljednji moment dovede u pomoc talijanska flota.

Medjutim, cim se se spustili u Valoni, Talijali su ih zatvorili, dugo saslusavali i kao zarobljenike poslali u zarobljenicki logor u Noccera Umbra.

Pobunjenici u Kotoru, predali su se i prije odredjenog roka.

U prvi sumrak pojavili su se stupovi gustih dimova pred Ostrom Puntom. To je stizala iz Pule divizija oklopnjaca tipa Erzherzog.

Ali pobuna je vec bila ugusena" ..............

________
 Nakon II SR pobuna je intonirana u duhu i potrebama tog vremena (medjutim stvarni detalji se ne mogu mijenjati).

Sjećanje na pobunu mornara


01.02.2010.

Godišnjica stradanja na brodovima austrougarske flote


Herceg Novi - Ovdašnja podružnica Bokeljske mornarice juče je, uz prigodnu svečanost u Đenovićima, obilježila 92. godišnjicu pobune mornara na brodovima austrougarske flote u Boki. To je bilo 1918. a juče su položeni vijenci uz spomen-ploče koje svjedoče o ovom događaju, dok je vijenac u more spustio Martin Palmer, ambasador Austrije u Crnoj Gori.

Pobuna mornara počela je 1. februara 1918., kad su oko šest hiljada mornara austrougarske flote preuzeli komandu pomenutom flotom, čiju su posadu činili pomorci brojnih nacionalnosti i većinom Hrvati. Nakon što im je postavljen ultimatum za predaju, dva dana kasnije, 3. februara 1918. uhapšeno je 500 pobunjenika. Četvorica njih: Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šižgorić iz Žirja i Mate Brnčević iz Krila Jesenica iz Omiša, kao František Raš, Čeh porijeklom, a koji su optuženi da su bili vođe pobune, osuđeni su na smrt i ubrzo, 10. februara 1918. strijeljani u Škaljarima kod Kotora.

Iako su do sada u knjizi Bernarda Stulija „Ustanak mornara u Boki Kotorskoj 1918.“, izdatoj još 1959, do sada najdokumentovanije opisane istorijske okolnosti koje su uticale na taj događaj, nedavno je, na međunarodnom skupu u Kotoru, Novljanin Ćaba Mađar, inače i počasni konzul Mađarske u Crnoj Gori, iznio i neke nove, do sada sasvim nepoznate detalje. Mada je o pobuni, od koje je minulo više od devet decenija mnogo pisano, ipak je ostalo podosta nepoznanica!? Među ostalima, veo tajni pokriva i posljednja naredba austrougarskog cara Karla I, u pogledu buduće sudbine flote, pa možda i uzroka pobune, ali i o nerazjašnjenoj ulozi kadeta Antuna Sesana, kao izvršioca namjere da flota, odmah po okočanju pobune, isplovi ka Italiji!?

U dnevničkim zapisima, svjedok zbivanja Antal Mađar tvrdi i da oktobarska zbivanja u Rusiji nijesu imala neposrednog odjeka kod proleterijata ovdje, pošto tad i nije bilo političkih organizacija koje bi mogle preuzeti, te povesti takve pokrete do kraja 1918.

Po njegovoj teoriji, kao inicijatora pobune on apostrofira pomenutog Sesana, koji je na komandni brod „St. George“ tada stigao sa već pripremljenim pomorskim navigacionim kartama, a u hronologiji pobune od prvog dana pa sve do njenog okončanja 3. februara u podne, neprekidno se provlači nagovještaj isplovljavanja za Italiju, što je bio i jedini realan uslov da pobuna uspije, s tim da se iskoristi momenat zabune i nepripravnost Komande ratne luke za gušenje bune.

Epilog je, manje više poznat, a i vizija domaćih mornara da flota ostane za buduću državu bila je kratkotrajna. Jer, već 11. novembra u Boku uplovljavaju francuski, italijanski, engleski i američki ratni brodovi i kao ratni plijen preuzimaju najveći dio austrougarske flote zatečene ovdje. Naime, Saveznička konferencija za primirje, od 29. oktobra 1918. nije priznala predaju austrougarskih brodova Narodnom vijeću u Zagrebu, a nakon što su između sebe podijelili veće brodove, novoj državi Kraljevini SHS pripalo je - svega 12 torpiljerki.

Konačno, uvidjevši slom mornarskog bunta, kadet Sesan je iskoristio posljednju priliku da pobjegne, i to hidroplanom iz baze Kumbor, 3. februara 1918. ujutro, oko osam sati, te je sa još dvojicom Poljaka - odmaglio put italijanske obale.


Svećenikova nesanica

„Od uznemirenosti nijesam spavao! Tačno u 5 sati ujutro bio sam u zatvoru na prvom spratu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik Milota, pročitao presudu… U sedam sati mornari su već bili izvedeni na strelište, ispod gradskog groblja u Škaljarima… Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršili osmorica vojnika, Mađara, pod komandom jednog kapetana.... Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u Škaljarima zavladao je mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela…”, ostalo je svjedočenje don Nika Lukovića, koji je sa osuđenicima, tješeći ih, proveo posljednje sate.


M. Bojanić
Izvor: Pobjeda

Evo i od mene nesto na ovu temu.....

PUCANJ U PODNE I CRVENI BARJACI

Jedan od značajnih jubileja iz pomorske istorije Boke Kotorske, 90-ta godišnjica pobune mornara na austro-ugarskim ratnim brodovima u Boki, izazvao je prošle nedjelje malo zanimanja u crnogorskim medijima koji su mnogo više pažnje posvetili otvaranju preuredjenog odjeljena u Pomorskom muzeju u Kotoru posvećenog Prvom i Drugom svjetskom ratu, nego samoj godišnjici dogadjaja koji je i upravu muzeja inspirisao na ovaj korak.
Ipak, pomorski istoričari slažu se da je pobuna mornara u Boki 1.februara 1918 bila veoma važan dogadjaj koji je imao višestruke implikacije na vodjenje austro-ugarskih operacija na moru u završnoj godini Prvog svjetskog rata, kao i da je sa političkog stanovišta, nagovijestila skori raspad moćnog austro-ugarskog carstva, iako ono u Prvom svjetskom ratu nije bilo suštinski poraženo na bojnom polju.
Boka Kotorska u Prvom svjetskom ratu bila je glavna operativna baza Ratne mornarice Austro-Ugarske iz koje su njeni brodovi kretali u akcije na južnom Jadranu, pogotovo u stalne napade na savezničku protivpodmorničku baražu u Otrantskim vratima.
Kako je rat odmicao, broj austro-ugarskih ratnih brodova u Boki postepeno se povećavao sa 30-tak u 1914, do oko 50-tak brodova u 1918, a u medjuvremenu je u Djenovićima svoju podmorničku bazu uspostavila i za Austro-Ugarsku, saveznička Ratna mornarica Njemačke.
Zbog blokade od strane zemalja Antante i iscrpljujućih ratnih operacija na frontovima od zapadne Evrope do Rusije, socio-ekonomske prilike u Austro-Ugarskoj u drugoj polovini Prvog svjetskog rata značajno su se pogoršale, vladala je nestašica hrane i društvena previranja. Čuvena i vrlo stroga disciplina u austro-ugarskoj vojsci nametana nemilosrdnim „drilom“ od strane oficira, rezultirala je velikim nezadovoljstvom, posebno medju mornarima koji su na ratnim brodovima živjeli u vrlo teškim uslovima. Loše snabdijevanje, nedostatak odmora i odsustva, predugo trajanje rata i naglašene socijalne razlike izmedju oficira iu mornara na većim  brodovima, rezultirale su pobunom koja je 1.februara 1918 godine zahvatila austro-ugarsku flotu u Boki.
Na početku te godine u zalivu je bila Peta divizija Ratne mornarice Austro-Ugarske,  tzv. Krstarička flota koju su činili oklopnjača „Monarch“, oklopni krstaši „Sankt Georg“ i „Kaiser Karl VI“, krstarice „Novara“, „Saida“, „Helgoland“ i „Kaiser Franz Joseph I“, te razarači „Balaton”, “Orjen”, “Tatra”, “Csepel”, “Warasdiner”, “Dinara”, “Scharfschutze” i “Huszar”. Tu je bilo i 18 torpiljarki, nekoliko austrougarskih i tri njemačke podmornice, te više pomoćnih brodova.
Na brodovima flote pod komandom kontraadmirala Aleksandera Hansa bilo je ukupno oko 6 hiljada mornara, a isto toliko vojnika austro-ugarske kopnene vojske bilo je po raznim tvrdjavama, garnizonima i artiljerijskim baterijama u cijeloj Boki.
Tačno u podne 1.februara, označena pucnjem topa sa austrougarskog komandnog broda, oklopnog krstaša “Sankt Georg”, počela je u tajnosti pripremana pobuna mornara koji su u većini slučajeva uspjeli da pod prijetnjom oružja, preuzmu komandu nad brodovima od svojih oficira, prethodno ih zatvorivši u kabine. Centri pobune bili su “Sankt Georg” i pomoćni brod-radionica “Gaa”, a crveno –bijele ratne zastave na jarbolima austro-ugarskih brodova, zamijenjene su revolucionarnim crvenim barjacima. U znak podrške mornarima, radnici tivatskog Arsenala istakli su crvene zastave na zgradama tog vojnog brodogradilišta, a pobunili su se i radnici u Djenoviću. Na brodovima su organizovani komiteti mornara koji su preuzeli vlast u svoje ruke. Medju vodjama pobune bili su Franc Raš iz Moravske, titularni mornarički vodja sa službom u Djenovićima, Anton Grabar iz Poreča, mornar I klase sa službom na oklopnom krstašu “Sankt Georg”, njegov kolega sa istog broda, mitraljezac-nišandžija I klase Jerko Šišgorić iz Žirja kod Šibenika, te Mate Brničević iz Krila Jasenice, mitraljezac-nišandžija I klase na pomoćnom brodu-radionici “Gaa”.
Raš je nakon početka pobune čamcem stigao na “Sankt Georg” i admiralu Aleksanderu Hansi poručio “Vlast je u našim rukama.” Kada je admiral ukazao na besmislenost stavova pobunjenih mornara i kazao Rašu da se već pripremaju jake pomorske i snage kopnene vojske koje će ugušiti pobunu, ovaj mu je odgovorio da će brodovi granatirati željezničku stanicu u Zelenici kako se trupe ne bi mogle iskrcati iz voza. Istovremeno, Grabar je admiralu Hansi pred najvećim dijelom posade poručio da “mi nećemo da ostanemo više ovdje, mi moramo da crknemo na brodu, preopterećeni smo službom, a nemamo odsustva, tako to ne ide dalje, neka se ukine raport, neka svi budu ravnopravni gradjani”.
Pobuna u kojoj je učestvovalo oko 6 hiljada mornara, nije prošla bez krvi jer je puščanim metkom u glavu teško ranjen žandarmerijski podoficir Dziperer. Razarač “Csepel” na kome su oficiri zadržali komandu, pokušao je da isplovi iz Boke u čemu su ga spriječili “Sankt Georg” i “Gaa” sa koje je Mate Brničević na “Csepela” okrenuo top i ispalio granatu u znak upozorenja da se brod zaustavi. Brničević je potom teški mitraljez uperio i na obližnu torpiljarsku Tb 92 kako bi i taj brod primorao da istakne crvenu zastavu.
Medjutim, zbog niza propusta vodjstva pobune uglavnom zbog toga što su komunikacije i dalje bile pod nadzorom službenih vlasti i odlučnosti carskih oficira da i oružanom silom spriječe ustanike u ostvarenju nauma, makar i po cijenu potapanja većine brodova, te lukavim vodjenjem pregovora u cilju dobivanja u vremenu, pobuna je pomalo jenjavala. Jedna struja ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki. Pobunjenici su bezuspješno pokušali o svom djelu obavijestiti i kolege na brodovima austro-ugarske mornarice u Puli i Šibeniku kako bi se mornari i tamo pobunili. U jeku ustanka 2.februara medjutim, telegrafista željezničke stanice u Zelenici Mijo Hercegovac poslao je telegram o dogadjajima u Boki svim usputnim stanicama na prugi Zelenika- Sarajevo zbog čega su ga vlasti kasnije uhapsile i izvele pred sud.
Zapovjedništvo ratne luke Boka je istog dana uputilo ultimatum pobunjenim mornarima, naredilo evakuaciju civilnog stanovništva, a njemačkim podmornicama u Djenovićima naložilo potapanje brodova “Gaa” i “Sankt Georg”. Odredjeno je i da se nepoverljive jedinice koje su uglavnom činili Hrvati, zamijene madjarskim i njemačkim jedinicama.
Pobuna je ugušena već slijedećeg dana, nakon dolaska u Boku vlastima lojalne, Treće divizije bojnih brodova iz Pule. Ujutro 3.februara, 1918 u Boku je uplovio sastav od 3 bojna broda, 4 razarača i 8 torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu vlast na zaposjednutim brodovima. To je, uz činjenicu da su se protiv pobunjenih brodova okrenule i cijevi topova obalske artiljerije, bilo dovoljno da slomi ustanak. Vlasti su odmah pohapsile oko 1.200 pobunjenika, a pred redovnim vojnim sudom optuženo je 386 mornara i podoficira. Od toga je 48% bilo južnoslovenskog porijekla, 20% italijanskog, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Madjara, a ostalo su bili Poljaci, Rumuni i Ukrajinci.
Pred prijeki ratni sud u Kotoru izvedeno je 98 uhapšenih, medju njima Raš, Šišgorić, Grabar i Brničević koje je sudsko vijeće pod predsjedavanjem majora Eugena Erenhofera već 10.februara proglasilo krivim za zločin pobune iz paragrafa 167 Vojnokrivičnog zakonika i osudio na smrt strijeljanjem.
Njih četvorica proglašeni su krivim što su, kako se navodi u presudi “dana 1.februara 1918 prilikom dogovora većeg dijela Carske i Kraljevske Ratne mornarice koja se nalazila u kotorskom zalivu i zatim nastalog masovnog udruživanja oružanih mornara na brodovima V divizije, Flotile krstarica i brodova potčinjenih Komandi ratne luke, upotrebom nasilnih sredstava, dotjerali tako daleko da se je ukazala potreba primjene protivsile u cilju uspostavljanja reda i poslušnosti, pa su doista morale priskočiti suvozemne i pomorske borbene snage, pri čemu optuženi nisu odustali od učešća u zločinu niti u času kad je protivsila bila već u pripravnosti”.
Raš, Grabar, Šišgorić I Brničević strijeljani su u 7 sati 11.februara 1918 na strelištu na livadi ispod groblja u kotorskom naselju Škaljari. Njihov ispovjedaonik tada je bio mladi  mobilisani sveštenik don Niko Luković, koji je dobio naredbu da bude sa osudjenicima i da ih vjerski pripremi za smrt. Poznati bokeljski sveštenik i intelektualac kasnije se sa gorčinom prisjećao tog nemilog dogadjaja.
“Strijeljanje je izvršio vod od osam vojnika Madjara, pod komandom jednog kapetana Madjara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate”. Na to je jedan od vojnika, koji su trebali da pucaju, pao onesvješćen. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješćeni nije zamenio drugim. Komandant je dao znak sabljom za paljbu, ali niko od vojnika ne okida. Komandant je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: 'Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!'
Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po komandi, pripucala dva vojnika i dotukla ga".- ispričao je kasnije don Niko Luković o tom dogadjaju cetinjskom istoričaru Niku S. Martinoviću.

S.L.

Moj nono, rođen 1892, svršeni brodograditelj, služio je u AU RM od 1910. kao brodski tesar i obučeni mitraljezac, imao je neki niži mornarski čin. Trebao je odslužit u 9. mjesecu 1914. ali je izbijanjem rata automatski mobiliziran i preveden iz ročnog u mobilizacijski kadar. Do početka 1917. bio je na Szent Istvanu a onda je prebačen na Sankt Georga. Aktivno je učestvovao u pobuni i suđen je (nisam siguran je li i osuđen).

Umro je kad sam ja imao 17 godina i vrlo malo znao pa nisam ni mogao pitat prava pitanja. Na moju žalost, jer je i u dubokoj starosti sve do smrti bio izrazito lucidan i imao sjajnu memoriju. No, sjećam se da je govorio da je tretman mornara u K-K mornarici bio užasan. Za vrijeme služenja u 4 godine niti jednom nije imao kućno odsustvo. Najmanje 20 puta je u plovidbi vidio kuću ali nikad nije mogao doći. Ista je situacija bila i za vrijeme rata, s tim što je i hrana bila loša a još više odnos časnika prema mornarima. To opće nezadovoljstvo uvjetima i ratom je i bilo glavni uzrok pobune iako mi je potvrdio i da su im uzor bili Rusi - ne u ideološkom smislu već kao primjer da se može potpisati mir. Dakle, uzroci su sigurno bili kompleksni ali vrlo malo ideologije je u tome bilo. Koliko je bilo - i koliko je moglo biti - nacionalnog i panslavenskog/jugoslavenskog ne znam ali nono je uvijek bio žestoki Hrvat, veliki protivnik Italije, izrazito sumnjičav prema Jugoslaviji, veliki Radićevac. Tako da sam potpuno siguran da nekog ozbiljnijeg govora u floti o prelasku Talijanima nije moglo biti. Govorio je kako su se u floti Slaveni držali skupa, Talijani napose a Mađari za sebe, sa svakim fino ni sa kim iskreno.

Ne znam koja mu je točno bila uloga ali znam da je aktivno učestvovao u pobuni koja je slomljena "najviše zahvaljujući njihovom neiskustvu i neznanju" kako je govorio. Uhićen je i optužen, ne znam je li i suđen/osuđen, jer je sa jednom skupinom, ne više od njih 10 a možda i upola od toga broja, pobjegao iz kotorskog zatvora. Pritom je ubijen jedan stražar. Kako su pobjegli, tko je ubio stražara - nije htio pričat. Njega su 'žandari' stalno tražili doma, očekujuć da će se tu pojaviti, no on je utekao u - Beč! Vlakom iz Zelenike, preko Sarajeva. U Beču je dočekao kraj rata i raspad K-K, pričao mi je o tom kaosu i rasulu i svakodnevnim obrtima. Što je radio u Beču, gdje se skrivao, kakve je papire imao - ako je imao, ne znam. No kad je krenuo natrag dočekali su ga Slovenci na kolodvoru u Mariboru. Trčali su pored vlakova kojima su se vojnici vraćali doma i zvali "Slavensku braću" u pomoć. On se iskrcao i borio se pod Majsterom za slovensku Sjevernu granicu do početka 1919.

U međuvremenu je Italija okupirala veliki dio Jadrana a on "pod Talijane nije htio ni mrtav" (to mi je više puta rekao) te je završio u Boki. Arsenal je zapošljavao brodograditelje ali posla je bilo malo pa su radili po dva mjeseca a po dva mjeseca bili slobodni, bez plaće, no i to je bilo puno bolje nego ništa. Kako je on bio čuo da na Hvaru ima puno baraka za popravit a malo meštara otišao je tamo popravljat barke. Kad je otišao drugi put našao je curu, kad je otišao treći put poveo je sa sobom, na godinu mu se rodilo prvo dijete ... i tako je tek 1924, poslije punih 14 godina, prvi put došao doma.

Mislim da je ovo epilog pobune

Na poleđini ove piše da je među ostalima i Raš František

Pobunjeni mornari, slika sa broda "Satelit"

Ova je iz Kotora. Mislim da je ovo zgrada u kojoj je sada Pomorski muzej. Mornare vode na suđenje...

[attachment=1][attachment=2]

[attachment=1][attachment=2]

[attachment=1][attachment=2] Izvor:Wikipedija.hr

Vođe pobune u Boki 1918.god[attachment=1][attachment=2][attachment=3]Izvor:Wikipedija.hr

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Zajednička grobnica Jerka Šižgorića, Raša Františeka i Antona Frabara

Aktuelni, žalostan, neprimjereno zapušteni izgled spomenika strijeljanim vodjama pobune mornara. Slikano jutros...

http://www.radiodux.me/naslovnica/3045-odata-poast-strijeljanim-mornarima

А где је тачно овај споменик? Срамота, ал` стварно не могу да сконтам где је. Знам где су спомен плоче на улазу У Ђеновић и на згради пред почетак Баошића, али споменик, јок.

Spomenik se nalazi na dolcu odmah "ispod" glavnog ulaza u škaljarsko groblje, tačnije sjeverozapadno od njega i to na mjestu gdje su četvorica vodja pobune strijeljani. Odmah do tog mjesta danas je objekat dječjeg vrtića u Škaljarima, a bukvalno preko puta je ono veliko naselje sa stambenim zgradama.....

Eee, Škaljari. To je Kotor, dakle već za mene zona B, koju ne poznajem tako dobro.

Približna lokacija, ako sam dobro shvatio.

[attachment=1]
poz.

Upravo tako!

U Puli izgleda znatno ljepse - izgleda da su podigli Talijani (?)

Vec odavno povremeno citam knjigu "1918 na Jadranu" povjesnicara Ferde Culinovica......KJM je redovito  biljezila komemoraciju ukljucivo do 1927. godine.
Valjalo bi malo podrobnije procitati opaske na marginama knjige....

Nije bas "novo", ali korisno za ilustraciju.
[attachment=1]
[attachment=2]

i drugi dio nastavka
[attachment=1]
[attachment=2]

Zbog nejasnog teksta, prilazem "originale" ove 4 stranice

1. http://scc.digital.bkp.nb.rs/view/P-2484-1927&e=f&ID=6867&p=001&z=3&x=0&w=1294&h=578
2. http://scc.digital.bkp.nb.rs/view/P-2484-1927&e=f&ID=6867&p=002&z=4&x=0&w=1294&h=578
3. http://scc.digital.bkp.nb.rs/view/P-2484-1927&e=f&ID=6868&p=001&z=3&x=0&w=1294&h=578
4. http://scc.digital.bkp.nb.rs/view/P-2484-1927&e=f&ID=6868&p=002&z=4&x=0&w=1294&h=578

Izlazilo je to u raznim novinama tog vremena. Također i Kochova svjedočanstva iz Pule. Dvadesete godine prepune su sjećanja, memoarskih zapisa, istrgnutih stranica, zabilješki i raznoraznih crtica. Poslije stotinu godina neka sjećanja su dojmljiva, živa i poučna a u tome se mogu snaći samo dobri poznavatelji te materije.

Pazljivi ce citalac postaviti pitanje, zasto je ovaj clanak postavljen na ovaj topik; kakve veze imaju dogadjaju iz iz X/1918. s dogadjajima iz pobune mornara u Boki-kotorskoj.

Imaju, i to - najdirektnije.

.....Mislim, da ce mi uspjeti stvarno i moralno dokazati, da pokreti nasih slavenskih mornara nisu predstavljali neka ispoljavanja ozvjesnih socijalno-destruktivnih, a najmanje komunisticko-boljsevickih teznji, nego naprotiv svestran rad u cilju ostvarenja vjekovnog sna najboljih sinova nasih triju plemena.........
....tako pise kontraadmiral M. Koh u Aktu Trece pomorske komande iz Herceg Novog na pov. br. 2578 od. 22.12.1927.

Dalje se treba posluziti  podacima iz gore spomenute knjige F. Culinovica: Na groblju strijeljanih Rascha, Grabara, Sisgorica i Brnicevica odrzavala je komemoraciju (do 1927.g.) i komanda stare Jugoslavenske mornarice. Ali su se oko te komemoracije poceli sukobljavati nazori o karakteru mornaricke pobune od februara godine 1918.
Sluzbeni mornaricki krugovi isticali su da je pobuna imala iskljucivo nacionalisticki karakter, komunisti su medjutim naglasavali socijalno-revolucionarni karakter pokreta.
Spor o karakteru ovog pokreta poceo je dobivati veci opseg, te je najzad o tom pitanju doslo do sukoba i u samim redovima komande tadanje Jugoslavenske ratne mornarice.
Komandant Mornarice admiral D. Prica zastupao je misljenje da je ta pobuna bila "cisto boljsevicka akcija". 

Dogadjaji su se tokom nekoliko tjedana poceli munjevito razvijati.

Kako bi dokazao da je njegovo misljenje ispravno, napisao je izravno dopis (krajem 1927.g.) na Ministra Vojske i Mornarice Kraljevine SHS, ministra armijskog generala Stevana Hadzica (buduci dopis nije isao redovnim putem preko komandanta Mornarice, pretpostavlja se da ga je "doturio" preko svojih poznanika u Komandi kopnene vojske, racunajuci da ce to potkrijepiti kod Hadzica ne samo njegovu misao o karakteru pobune nego i poziciju u smislu same daljnje karijere).

Po čemu je to Prica mogao zaključiti?
Koch je tada još bio djelatan a čini mi se da je Prica već bio umirovljen.

"Spor o karakteru bokeljske februarske pobune mornara, koji je nastao izmedju admirala Price i kontraadmirala Koha, presjekao je Ministar Hadzic svojom uredbom pod br. str. pov. 150 od 18.1.1928.g.
Trecoj obalskoj komandi zabranio je da Mornarica provodi strijeljanim vodjama bokeljske mornarske pobune.
Hadzic je odbacio predstavku kontraadmirala Koha. U toj Naredbi Hadzic izmedju ostalog kaze:

....Saopstiti komandantu III. Pomorske obalne komande, kontraadmiralu Kohu da je njegova prednja predstavka neumesna...Ja to misljenje ne delim, jer su ti dogadjaji vojnicki bunt pa ma kakve da su bile za to pobude......

Izvjesno je da je i sam kralj Aleksandar imao udjela o karakteriziranju same pobune; naime i njemu je kontraadmiral Koh (kao Komandant III Pomorske obalne komande) 1.1.1928.g. poslao Izvjestaj u kojem spominje "osobine" oficirskog kora bivse Austro-Ugarske Mornarice (karakterizira ga kao "prilicno razmazen, otmjen i aristokratski i s ugledom), ali odmah dodaje "da ti oficiri, koji za oslobodjenje nisu nista uradili i nisu mogli ni da cijene i da se odusevljavaju postignutom slobodom svoje nacije......."

Nadalje u pismu kralju iznosi da je clanak u "Politici" u brojevima 7040-7041 publiciran bez njegove dozvole.... te i dalje navodi svoje vidjenje dogadjaja.

Za ocekivati da je i kralju i ministru a i komandantu mornarice dodijalo Kohovo bombardiranje dopisima i dokazivanje svoje pravote.

Koh je umirovljen 11.4.1929., a Prica 18.10.1929.

Mislio sam na prvi odlazak u mirovinu. Onda kada je Prici povoljno riješena zamolba za umirovljenjem 1918. godine. Prica nije bio izravno angažiran u Boki. Tada je bio u Puli ili u mirovini.  Znamo dobro da ga je Narodno vijeće iz mirovine povuklo. U Kraljevini SHS Prica je tek trebao dobiti djelatno mjesto. Naposlijetku ga je i dobio.

Kadet Sesan je pobjegao ovim hidroavionom s dva pomorska narednika.
[attachment=1]

Slucajno mi je dosao pod oko ovaj stari rad talijanskog autora iz 1935.g., a interesantan je dopis viceadmirala M. Kocha od 28.11.1933. datiran autoru studije o pobuni.
Talijanski mi ne dozvoljava suvereni prijevod, medjutim ........neka se nadje na ovom topiku.
 
http://biblio1.ve.ismar.cnr.it/fedora/repository/ismarbsa:ve00364/PDF/ismarbsa_ve00364.pdf

Toliko je vremena vec proslo od tih dana Velikog rata, ali oko intoniranja nacionalistickog ili boljsevistickog karaktera pobune, uvijek se pronadje nesto novo.

U sali luckog admiralata u Puli 7.11.1918.g. kaze talijanski admiral Cagni kf Kochu: "Ho sentito che nella Marina a Pola regna regime Soviet?" (Cuo sam da u Puli u Mornarici vlada sovjetski rezim?). Koch: Si. (Da), Cagni: "E lei siete capo-Soviet?" (A vi ste sef sovjeta?), Koch: "Si" (Da).

Na to mu Cagni prstom prijeti i govori: Zapamtite, to treba iskorijeniti jer to je opasnost za cijeli svijet.

.....................

Krma Sankt Georga?

[attachment=1]

Trebalo bi da je 03.02.1918. godine

[attachment=1]

Danas je vijek od pobune u Boki.
Evo kako je izgledalo obilježavanje nihove pobune u Kraljevini.
Nisam siguran koja je godina u pitanju

Obiljezava dogadjaj, kako i pise, Socijaldemokratska stranka.

Kraljevska Mornarica je redovito svake godine obiljezavala taj spomen do 1928. godine. u Wikipediji pise sljedece....:" Kao zapovjednik mornarice Kraljevine SHS //napomena -- misli se ovdje na komandanta mornarice, viceadmirala D. Pricu//, ocijenio je 1928. pobunu mornara u Boki Kotorskoj iz veljače 1918. kao "boljševičku" te je pobunjenicima odbio odati priznanje, nasuprot stavu kontraadmirala Metoda Kocha, Slovenca, koji je pobunu ocijenio južnoslavenskim domoljubnim činom. Kralj Aleksandar Karađorđević složio se s Pricom te zabranio jugoslavenskoj mornarici odavati počast kotorskim pobunjenicima".

Medjutim, valja se zapitati sto je Pricu ponukalo na ovu "zabranu". Mogao je to obiljezavanje zaustaviti 1924., 1925. 1926. ili 1927. kada je bio na polozaju Komandanta Mornarice i za koje vrijeme je uspomena na dogadjaje evocirana.

Postoji izravni povod, a uzroci su prisutni jos od raspada Austro-Ugarske Kriegsmarine i dogadjaja u Puli na samom pocetku XI mjeseca 1918.g. koji kulminiraju govorom pred mornarickim sastavom povodom obiljezavanja pobune mornara, cini mi se 1927.g.

Osoba koja je odrzala govor je unaprijedjeni kapetan fregate, kontraadmiral Metod Koch.

O tome detaljnije kasnije.

Hajde jadrane, molim Te, baš me interesuju ti detaji da konačno vidimo i pokušamo analiziratu kompletnu genezu i sve efekte sukoba na relaciji Koch-Prica.

Danas se obeležava 100. godišnjica od početka pobune. Baš bi bilo lepo saznati nove detalje!

Poznati cetinjski književnik i povjesničar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nike Lukovića koji je ispovjedio i pripremio mornare osuđene na smrt.

"Od uznemirenosti nijesam spavao. Točno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac) Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: 'Ta presuda je pucanje na pravdu!' Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda mi se obratio: 'A sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost osuđene pripraviti na smrt i olakšati im zadnje sate života'. Najprije su me odveli u ćeliju gdje su bili Raš, Šižgorić i Grabar. Šižgorić je od ljutine razderao bluzu i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao: 'Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu'. Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: 'Tako je!' Počeo sam tješiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar. Na to mi je Šižgorić odgovorio: 'Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo živjeti na ovom svijetu i raditi za narod'. Antun Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove s kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao napraviti nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspio ni vidjeti ih. Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu Gea, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana. 'Ja ne žalim', rekao je Mate, 'što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'. U sedam sati mornari su već bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod zapovjedništvom jednog kapetana, također Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate?”. Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati, pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješteni nije zamijenio drugim. Zapovjednik je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nisu htjeli pucati. Zapovjednik je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: ‘Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!’ Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po naredbi, pripucala dva vojnika i dotukla ga".

Данас у херцегновској пошти...

[attachment=1]


Пронађите грешку... :)

Ah...bojni...oklopni...sve mu to dođe na isto. ;D

Za nastavak, Prica se s Kochom upoznao prvi put u Puli 6.11.1918.

Kasnije tog dana na sastanku Cagni, Ciano i Koch i Prica na bojnom brodu Ammiraglio di Saint Bon i sljedeceg dana u Hafenadmiralatu u istom sastavu  Koch je izravno Cagniju, a na upit ovog posljednjeg da je "cuo da je u svojoj upravi uveo sovjetski rezim ", odgovorio sasvim otvoreno: "Da". Razgovor se i dalje nastavljao u tom pravcu.

Vise ce biti opisano u knjizi koja se u Puli priprema prilikom stogodisnjice zavrsetka Prvog svjetskog rata.

Samu proslavu na uspomenu dogadjaja u B. Kotorskoj ustanovio je Koch kao komandant III POK-a zajedno s generalom Milojevicem, komandantom Boke Kotorske i ujedno njegovim prijateljem.

Na Slavu Kr. Mornarice, Koch je pozivao i mornare-revolucionare iz Cehoslovacke ,a odlazili su i u Skaljare. Na jednoj od Slava, Koch je citajuci detaljno opisivao postupak mornara prema oficirima na T-11 kao i u bokeljskim dogadjajima. Prica je smatrao da je takovo izlaganje nespojivo s oficirskim cinom.

Koch je i u "Politici" imao nekoliko clanaka o pobuni mornara intoniranih na svoj nacin*. Kad je poceo citati o pobuni u nastavcima u "Politici", Prica mu je sifriranim telegramom naredio da obustavi daljnja publiciranja. Naredio mu je jer je bio misljenja da u nijednoj vojsci komandanti ne smiju uciti vojnike kako se ruse pretpostavljeni oficiri i disciplina... Daljnja objavljivanja su obustavljena.

Koch je 1.1.1928.g. dostavio kr. Aleksandru izravno, mimo redovnog kanala opsiran referat o pobuni mornara u B. Kotorskoj.  Prica si nije mogao predstaviti kako je jedan kontraadmiral mogao dostaviti Referat na takovo mjesto mimo komandantanta Mornarice i Ministra ViM.

Medjutim, ispostavilo se nedugo zatim da je Koch Referat napravio u dogovoru sa spomenutim gen. Milojevicem. Taj je pak Referat poslao uredno svom prvom pretpostavljenom komandantu Armije u Sarajevu, a ovaj Generalstabu.  Generalstab kralju.

*Na zadnjoj stranici Referata Koch navodi da je "Politika" objavila clanke bez njegove dozvole.(?)

Formalna zabrana sudjelovanja Mornarice na komemoraciji u Skaljarima dosla je od strane Ministra Hadzica.

Markica je sramota.

Филателисти су молили и кумили да се консултује струка у вези ове пригодне марке (и не само ове што се тиче поморства) али је издавач остао глув. Томо Катурић и Петар Палавршић су им у сваком тренутку били на располагању. Ово ти је кад "Колашинци" и "Мојковчани" праве марку с темом поморства...

Prateći tekst je pun netačnih podataka a na markici je grafika Alda Cherini-ja. Dakle vjerovatno je plagijat u pitanju. Kupi je ako mozeš dok ih ne povuku

Није још ни стигла, а требала је прекјуче.

[attachment=1]

Kao što rekoh tekst koji prati markicu je pun netačnih podataka, a prevod na engleski mi se ne čini da je najbolji.

Ja se zaista izvinjavam svima zbog izražavanja, ali bih voleo da znam koji je debil pisao ovaj "prigodni" tekst?

Na svečanoj akademiji izvedena je "jednočinka", u režiji Stevana Koprivice.
Četri glumca i jedna glumica. Igrali su tekst korektno, mada se vidjelo da se nisu previše unijeli.
Scenografija se sastojala od tri kutije i video bima na kojem su trebale da idu dokumentarne fotografije.
Prosudite sami:

Evo još:

Majko mila. :krsta

Nije sve prošlo tako loše. Protokolarni dio je dobro odrađen i govori su bili u skladu sa prilikom.
Ceremonija polaganja vijenaca na spomen ploče i u more je prošla sasvim u redu.
Postaviću kada stignem i par fotografija.

Ipak ovakav gaf, kao što je sa markicom nije smio da se desi.
O scenografiji neću trošiti riječi. Uludo bačene pare na honorar režiseru.
U neka druga vremena taj ne bi mogao da režira ni seosku priredbu nakon ovoga, a direktor pošte bio dobio premještaj u najudaljeniju podružnicu.
Kada smo već kod tih drugih vremena, ovako se obilježavala 50-godišnjica nekada:

Skup u tivatskom Arsenalu.
Prisutan je i Veljko Vlahović

Iz ranije iznesenih detalja, vidi se oprecan pristup Price i Kocha o dogadjajima. Medjutim iz nekih zapisa, moze se procitati da bi Mornarica i iza 1928. (kao i do tada) sudjelovala u komemoraciji da Koch nije uporno intonirao dogadjaje na svoj nacin.

On sam (Koch) bio je svjedokom  smjene kompletnih posada talijanskih ratnih brodova na samom pocetku 11/1918. kada su kod intoniranja himne mornari klicali Republici nakon kontakata s pulskim revolucionarnim mornarima.

Malo sistemarizacije radi lakseg snalazenja:

- Koch upucuje "Politici" svoja dva clanka o Kotorskoj pobuni mornara (za koja kasnije (kralju) navodi da su publicirana mimo njegove volje) u br. 7040 i 7041. od 02. i 03.12.1927.

- Komandant Mornarice (Prica) upucuje Komandantu III POK-a (Kochu) akt Pov. O. br. 2641/03.12.1927. s naredbom obustave publiciranja daljnjih clanaka

- Pismo Kom. Mornarice prema komandantu III Pomorske obalske komande nosi Pov. O. br. 2578/22.12.1927. u smislu prvog naredjenja u pogledu ucestvovanja Mornarice .....

- Koch upucuje referat kr. Aleksandru  01.01.1928. iznoseci svoje vidjenje, karakteristike oficirskog kora bivse A-U mornarice, karakter revolta u Boki, svoju ulogu u Puli  nakon predaje Flote..., iznosi svoje iznenadjenje naredjenjem od 03.12.1927.g.

- Ministar Vojske i Mornarice gen. Stevan Hadzic definitivno zabranjuje ucesce Mornarice aktom Br. Str. Pov. 15 O/18.01.1928. 

-------
 

Dva različita pogleda na događaj. Nijedan u 100% u pravu, a nijedan 100% u krivu. Na kraju je donesena politička odluka koja se u tom trenutku činila korisnom.
Činjenica je da je grob u Škaljarima postao mjesto okupljanja lijevo orjentisanih krugova. U situaciji opšteg straha koji je vladao među političkim elitama Kraljevine, od lijevice, a posebno komunista, ova je odluka političkog vrha i samog kralja bila politički motivisana.
Mi danas sa sigurnošću koju nam daju validni podaci možemo reći da je pobuna u Boki jedan pokušaj obespravljenih ljudi da dignu svoj glas. Neki njeni učesnici u njoj su vidjeli nadu za nacionalno oslobođenje, neki su tražili nov način za formulaciju postojeće monarhije, neki su možda simpatisali interese drugih država, neki su samo htjeli kraj rata, a neki su u njoj vidjeli produžetak crvenog oktobra.
Ipak svi su htjeli mir, hljeb i više prava. I to je činjenica.
Razlozi pobune su, dakle, slojeviti i mnogobrojni. To je upravo i razlog njenog neuspjeha.

Arhivski vjesnik br. IX iz 1967. donosi zanimljiv i obiman pregled:
https://library.hungaricana.hu/hu/view/CroatianStateArchives_AV_III_09_1966/?pg=0&layout=s