PALUBA

Vjerojatno su i napaceni pomorci sa "Durmitora" napisali feljton o tim dogadjajima na Indijskom oceanu 1940.g. ili barem kratku reportazu "dogodilo se na danasnji dan".

Medjutim, buduci to nisam uspio naci, a obecao sam napisati par crtica o tom dogadjaju, koristio sam se engleskim i njemackim vidjenjima tog dogadjaja.

Nema tu dalmatinske topline i osjecaja u opisima, uglavnom samo sturo opisivanje, koje cu pokusati malo oziviti.

Sto je, tu je.

"Atlantis" (trgovacki broda deplasmana 17.600 tona, izgradjenog 1937.g., preuredjenog u pomocnu krstaricu sa solidnim naoruzanjem od 6x150mm, 1 x 75 mm (krmeni, koji je brodu trebao dati Saveznicki izgled), 6 PA topova od 37/20 mm, 4TC 533 mm, mine, dva hidroaviona od kojih je jedan ubrzo sluzio kao izvor rezervnih dijelova; posada 350 clanova) je u nekoliko mjeseci vec iza sebe imao 8 potopljenih brodova i 1 zahvaceni (norveski).


Posada je bila stalno na zadatku od 3.5.1940., zadnji brod su potopili 20.9.

Komandant, kbb Rogge, namjerno je nekoliko dana dao posadi da se odmori, a "Atlantis" se nalazio stoga izvan uobicajenih brodskih ruta. Disciplina posade je u stanovitoj mjeri popustila, a osim toga na brodu je imao blizu 300 zarobljenika s brodova koje je potopio.

Posadu je uspjesno disciplinirao novim sistemom odmora i dezurstava i planom za nova djelovanja, a zarobljenika se odlucio rijesiti pretovarom na drugi brod koji je namjeravao, u tu svrhu, zahvatiti. Mjeseci odrzavanja tolikog broja zatocenika, destruktivno su se odrazavali na posadu.

Zato se 1.10. odlucio aktivirati i u ratni brodski dnevnik je upisao da planira napad u smjeru Sundskog prolaza (blizina Jave i Sumatre).

Brodovi su na toj poziciji trebali pasti u ruke "Atlantisa" kao sto insekti padaju u paukovu mrezu.
Ali, kontakta nije bilo, vrijeme je prolazilo u napetom iscekivanju.

Posada je gubila entuzijazam, ali je ipak uvjezbavala taktiku pomocne krstarice, lovila morske pse, izlezavala se....
Nikakvog broda nije bilo na horizontu da se ucvrsti moral posade i rijesi problematicnih zarobljenika.

Olaksanje se pojavilo u ranu zoru u utorak 22.10. Tihi dan, bez daska vjetra, more glatko i tesko kao ulje.

Sa mosta se u daljini ukazalo bijelo nadgradje teretnjaka. Razdaljina se brzo smanjivala i na nepunih 5 km Rogge je vec jasno vidio jugoslavensku zastavu naslikanu na boku broda.

Iako je Jugoslavija u to doba bila neutralna, Rogge je odlucio zaustaviti brod, pregledati ga i pustiti ga ako nema kontrabande. Ako, pak ima teret za Saveznike, naumio je uzaptiti ga i koristiti kao brod za zarobljenike. 

Na 3 km, signalist "Atlantisa" je brzo podigao signal "Stati uz" i "Ne koristi radio".

Trgovacki brod je zanemario signale i odmah poceo slati radio poruku.

"Atlantis" je na to odgovorio podizanjem ratne zastave i otkrivanjem maskiranih topova.

Radio poruka je prestala. Na kom. mostu trgovackog broda pojavila se osoba, brzo nestala i "Atlantisov" radist je uhvatio dvije S.O.S. poruke.
Poruka nije imala koristi jer je radio-operator s broda zaboravio dati poziciju broda.

To je u zadnji tren zaustavilo Kascha (sefa artiljerije) u otvaranju vatre.

Zatim je brod poslao signal "Koji brod?" "Ovo je Durmitor" "Molim odgovor"

"Atlantis" ne odgovara.

"Durmitor" dodaje "p/b Durmitor", Laurenzo Marques za Japan via Batavia. Tko ste vi?"

"Atlantis" ne odgovara.

Rogge ceka da se odred u motornom camcu prebaci na "Durmitor" i rijesi situaciju. Brodovi su skoro paralelni, sve stoji, pozicija omogucava "Atlantisu" trenutnu uporabu svih bocnih topova.

Motorni camac s porucnikom Emilom Dehnelom i desetak mornara vec se priblizio stepenicama "Durmitora" i poceo s uspinjanjem uz ruzinavu oplatu broda. Preuzevsi ga, ustanovili su da se radi o tramperu od 5.723 tona Dubrovacke plovidbe sa skoro bezvrijednim teretom od 8.200 tona soli.

Rogge se odlucio na pljenidbu broda. To je bazirao na cl. o Pljenidbi brodova br. 23, 28, 39 i 40. s osnove sto je "Durmitor" ticao jednu neprijateljsku luku i nije se povinovao naredbama "Atlantisa".

Na "Durmitoru" je ostao Dehnel s 12 mornara i dogovoren je susret oko 200 milja juzno od Bozicnog otoka.

Sljedeceg jutra, brodovi su se nasli na dogovorenoj poziciji.

Njemacki komandant je sazvao sve kapetane potopljenih brodova, predocio im situaciju i vrlo slabe mogucnosti za prihvat na "Durmitoru". Svi su se jednoglasno slozili s prebacivanjem na "Durmitor".

Njemacki odred je poceo s izbacivanjem soli preko palube iz stive br. 1 i 2 koliko je potrebno da se stvori prostor za blizu 300 ljudi.

Zarobljenici preko 50 g. rijeseno je, lezati ce na madracima, ostali na jedrenini; svi na soli.


Prebacivanje zarobljenika te nedjelje 26.10. trajalo je skoro cijeli dan.






.

Dvije stive ogradile su se od ostalog dijela broda bodljikavom zicom, na mostu su postavljeni mitraljezi, ispaljen je jedan rafal preko pramca da se upozori sto ceka neposlusne i one koji se odluce na pobunu.

Oficiri sa "Atlantisa" izracunali su da do  najblize "prijateljske" luke treba 19 dana; radi umirenja, "putnicima" je receno 14. Izracunate su zalihe ugljena, hrane i vode.

Kruha i hrane bilo je za 14 dana, isto toliko i vode - 1 l na covjeka.

Odiseja je pocela.

Nije se "Atlantis izgubio na horizontu, kada su Nijemci s uzasom otkrili da u bunkeru nema toliko ugljena koliko se racunalo. Naime gornja ugljena kora sakrivala je veliku supljinu.

Jasno je bilo da ugljena nema dovoljno do Mogadisa u (talijanskoj) Somaliji.

[attachment=1]

Treba preploviti cijeli Indijski ocean.

Porucnik je bio u dilemi : ako smanji brzinu, ostati ce bez hrane i vode. Ako odrzi planiranu brzinu, ostaje bez ugljena.


Zato je odlucio smanjiti i brzinu "Durmitora" i dnevne obroke hrane i vode.

Uskoro su ubogi zatocenici vidjeli da su stive pune stakora i zohara; posebno nocu te su se zivotinje osmjelile i plazile preko ljudi.
Ostri bridovi stvrdnute soli onemogucavali su svako spavanje, a uz to izazivali strasno cesanje i neizdrzljivi svrab oznojenih tijela.

Za koji dan Dehnel je racionalizirao vodu na 1 casu dnevno. U ocaju zatocenici su busili cijevi za provod pare i pili ohladjenu rdjavu vodu.


Povremana kisa dobro je dosla za sakupljanje vode; ljudi su je pili koliko su mogli. Ujedno je povrsinski dio soli u stivama pretvarala u kasu. Uskoro su svi imali bolne otvorene rane, a koza se ljustila u krpama.

Osmog dana je skoro izbila pobuna.

Da ih nekako umiri,  Dehnel je pozvao delegaciju zarobljenika i pokazao im uvjete strazara. To je nekako umirilo stradalnike.

Nocu su podizali neku vrstu jedra da bar malo pomognu motorima koji su radili cetvrtinom snage.

Trinaestog dana poceli su loziti drvene predmete kako bi se koliko toliko odrzao minimalni pritisak pare. Sa jednom rucnom pilom Nijemci su pilili sve sto je bilo od koristi.

Unatoc tome, brzina je pala na 2 cv. "Durmitor" je skoro pa plutao prepusten strujama. Kormilo je jedva slusao. 

Kada je sve nalozeno sto je od drva bilo napravljeno, Dehnel je dao nalog da se radi neka vrsta gorivih briketa od mjesavine ugljene prasine, piljevine, boje, masti i pepela.

Smrad tog spaljenog smeca svugdje je dopirao, ali se i dalje nastavilo sa izradom tog jedinog pogonskog materijala.


I tada - u noci od 22/23 10. most je slavodobitno najavio - KOPNO.


Stigli su pred malu somalijsku luku Varseik nakon punih 29 dana, skoro sasvom bez zalihe vode, s nekoliko vreca graha i 200 kg pravog ugljena.


Nijemci su opetovano signalizirali svojim talijanskim saveznicima, ali obalna stanica nije odgovarala.

Buduci Talijani nisu odgovarali, tog popodneva u 16 h, Dehnel je izgubio strpljenje i u pokusaju ulaska u luku, bez karte luke, nasukao se na greben.


Napokon Talijani salju kuter na "Durmitor".

Penju se na brod i sve zatecene proglasavaju zarobljenicima.

U zelji za proslavom uspjesnog zarobljavanja neprijateljskog broda, svi na brodu su ukrcani na kamione i odveseni u 60-ak km udaljeni Mogadis kako bi se pokazali na ulicama.

Izmoreni zarobljenici i njihovi strazari hodali su u istom stroju. Poluludom Dehnelu je tek nakon nekoliko sati uspjelo objasniti Talijanima da tu ima i njihovim saveznika.

Talijani su, uvidjevsi gresku, vratili Nijemce i posadu na brod koji je u medjuvremenu bio bez stete odsukan i vezan za mali gat.

Dobivsi minimalne zalihe, "Durmitor" se u zelji sto brzeg napustanja lucice, pod komandom Dehnela, opet nasukao ali i uspio svojom snagom odsukati i krenuti prema Mogadisu.

Misleci da je napokon kraj, htjeli su se vezati, ali su ih Talijani odbili jer je jedna britanska krstarica povremeno tukla Mogadis topovima, a brod u luci bi mogao biti dopunski motiv.

I tako su ih poslali u luku Kisimaju sto je dodatnih cca 250 milja, gdje se ekipa strzara zauvijek oprostila od "Durmitora" i posade.

Nazvali su ga "Vrazijim brodom".

---
Jedan od strazara vidio je "Durmitor" kako poslije rata plovi, nanovo uredjen, bistrim Sredozemnim morem i prisjetio se tih dana.

Jadrane, hvala za priču, nisam znao za ovj događaj.

Stalno svi nalazimo nesto nepoznato i sa zadovoljstvom prilazemo na Palubu.

Svaka čast na tekstu.Da li ima još nekih informacija o brodu Durmitor?

Mladjo, evo mozes pogledati pod "Trgovacka mornarica"


https://www.paluba.info/smf/nautika/trgovacka-mornarica-t7864/45/

Hvala Jadrane za tu temu.
LPB

    Ne znam kad je Atlantis sisao sa navoza ali po mojim informacijama kroz literaturu Atlantis odnosno pravo i prvo ime broda   
    Goldenfels je 22 marta digao sidro i i taj nekadasnji teretni brod od 7800t napustio je Kil i krenuo na realizaciju svog plana,
     gusarenja.

Jednog cetvrtka 16.12.1937. porinut je brod "Goldenfels" za Deutsche Ges. "Hansa"; kompletiran u 1/1938.

Nakon preinaka zaplovio je kao "Atlantis" 30.11.1939.

I nekoliko fotografija "Durmitora" i "Atlantisa" - kakva je to reportaza bez fotografija.

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]
[attachment=6]
[attachment=7]

[attachment=2]
[attachment=1]
[attachment=3]
[attachment=4]
[attachment=5]
[attachment=6]
i njegov zapovjednik koji (zbog svojeg ponasanja kod zarobljavanja brodova i tretmanu zarobljenika) poslije rata nije izveden pred sud.

   Da li je istina da se Roge 1953 susreo u Bremenu sa posadom Durmitora,naravno slucajno,setao je lukom i prepozna
   je brod i sacekavsi nekog od posade krunuo je u cakulu sa njima,dosa do tadasnjeg zapovjednika i isprica mu cilu
   istoriju vezano za zarobljavanje broda.

   
    A Velebit,njegova sudbina kakva je bila

Velebit je potopljen 26.o6.1941. godine.

nastavak iz "Hrvatskog vojnika"

Piše Igor SPICIJARIĆ
Odiseja hrvatskog parobroda Durmitor (ll. dio)

"Sve se odigravalo negdje na 180 - 200 nm zapadno od Batavije. Gotovo čitava posada Durmitora bila je na palubi i s nevjericom gledala što se to događa. Pred našim brodom stajao je rajder- njemačka pomoćna krstarica koja je pred nemoćnim plijenom pokazivala svu svoju moć

U zoru, 22. listopada 1940. na horizontu se pojavio brod koji je plovio ususret Durmitoru. Naši pomorci su se veselili susretu. Kad se približio na 4-5 nm nepoznati brod je skrenuo prema njima. Na udaljenosti od dvije milje sasvim se jasno kroz dalekozor moglo vidjeti da brod plovi pod norveškom zastavom. Ime broda nije se razaznavalo. Jedino što se moglo pročitati bio je natpis na velikom sanduku na kojem je pisalo Manila.
U trenutku kad je brodski telegrafist Anton Arh započeo kucati prva slova poruke nepoznatom brodu s njega su odjeknula dva topovska hica. Sve se odigravalo negdje na 180 - 200 nm zapadno od Batavije. Gotovo čitava posada Durmitora bila je na palubi i s nevjericom gledala što se to pred njima događa. Pred njihovim se očima događalo ono za što su vjerovali da se ne može dogoditi ni u najgorim snovima. S nepoznatog broda stigla je zapovijed "Ne rabite radio!". Istodobno je dobro uvježbana posada brzo i vješto uklanjala lažne sanduke, maskirne bale i pokrove ispod kojih su se pojavile cijevi topova velikog kalibra i strojnice, čak i torpedne cijevi. S jarbola je kliznula norveška, a podignuta njemačka zastava. Posada Durmitora nijemo je gledala i nije mogla vjerovati: ono što se prije samo nekoliko minuta činilo običnim teretnjakom, pretvorilo se u pravu morsku neman - snažan i moćan ratni brod. Nevjerica je dosegla vrhunac kad su moćne brodske dizalice iz brodskih spremišta izvukle dva hidrozrakoplova koji su, nakon spuštanja u more, vrlo brzo uzletjeli i nestali na horizontu. Pred našim brodom stajao je rajder - njemačka pomoćna krstarica koja je pred nemoćnim plijenom pokazivala svu svoju moć.
Kad su se hidrozrakoplovi vratili, uvjerivši se da u akvatoriju oko njih nema savezničkih ratnih brodova, rajder je prišao vrlo blizu Durmitoru. Tek tada su na njegovom pramcu uočili slabo čitljivu brojčanu oznaku "16" napisanu umjesto imena broda. Tog trenutka naši pomorci nisu ni slutili da su se susreli s najzloglasnijom i najdjelotvornijom njemačkom pomoćnom krstaricom Atlantis. S rajdera su spuštena dva motorna čamca kojima su se na Durmitor prevezla dva časnika i 25 do zuba naoružanih mornara. Skamenjena posada nije ni pomišljala na bilo kakav otpor. Zapovjednik skupine koja se prekrcala na Durmitor i preuzela nadzor nad njim bio je poručnik bojnog broda Denell.
Pod prijetnjom kratkih strojnica posada je postrojena na palubi, a svi protesti kapetana Bege i pozivanje na pomorsko pravo bili su uzaludni. Nisu pomogla ni uvjeravanja i pozivanje na neutralnu zastavu i to da ne voze zabranjenu kontrabandu. Denell je zatražio da istupe svi podanici britanske krune. Takvih naravno nije bilo. Jedini stranac u posadi bio je španjolski ložač Jose Solero Torregrossa koji se na brod ukrcao u luci Torre Viega. Na palubi je vladala velika napetost. S rajdera su prekrcali još jednu skupinu časnika i dočasnika. Prvog časnika stroja Jozu Mateljaka i nekoliko ložača potjerali su u strojarnicu iz jednostavnog razloga: nitko od Nijemaca nije znao pokrenuti stari parni pogon. Ostatak posade je cijeli dan i narednu noć proveo pod stražom na palubi. Tek kad se ponovno razdanilo, vidjeli su da je misteriozni rajder tu, blizu njih. Njihovim iznenađenjima kao da nije bilo kraja. Na jednom od rajderovih jarbola lepršala je i crna gusarska zastava. Valjda je to bio nekakav hir njihovog zapovjednika. Ubrzo se Durmitor zaustavio, a rajder mu se sasvim približio. Motornim čamcem se prebacila još jedna skupina časnika i mornara. Zatražili su od brodskog kuhara da im pokaže zalihe hrane koje su ubrzo odnesene na Atlantis".


...

razni izvori - razni pristup istom dogadjaju - malo anglizirano ime porucnika Dehnela......medjutim, zarobljenici sa brodova su tvrdili da Atlantis ni u jednom slucaju nije otvarao vatru prije nego li bi pokusao uzaptiti brod na drugi nacin, i ni u jednom slucaju, ukoliko to ne bi postigao, nije otvarao vatru prije nego li bi izvjesio njemacku ratnu zastavu......

Odnositi provijant sa broda na kojemu ima dvadesetak clanova posade (na "Atlantis"), sa kojega se na "Durmitor" prekrcava 300 zarobljenika ne samo da je nonsens nego ne odgovara povijesnoj istini.

U tom vremenu, oba "Atlantisova" He-114 bila su izvan upotrebe.

Zadnji Heinkel koji je jos funkcionirao nastradao je kada je pilot Bulla sa izvidjacem grubo sletio na morsku povrsinu s kvarom motora, ne mogavsi nikako smanjiti preveliki broj okretaja.

Tom je prilikom doslo do puknuca podupiraca i nosaca motora,a buduci nije bilo gotovih rezervnih dijelova, popravak je ovisio o brodskoj radionici.

Jadrane ovo si slikovito dočarao. Neupućen bi pomislio upravo izvješćuješ s mjesta događaja. Odlično napravljeno.

Hvala Brodarski.

Bernhard Rogge je napisao 1955. knjigu "Schiff 16" koja je prevedena 1956. na engleski kao "The German Raider Atlantis".

Interesira me detalj oko "crne gusarske zastave".

Komandanti pomoćnih krstarica imali su pravo da krste brod po svojoj volji, tako da pretpostavljam da je i gusarska zastava "išla u kompletu". Oni su uistinu i bili gusari...

Da se malo podsjetimo teme.

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

poz.