PALUBA

Patrolni camci (PČ) klase C 80,

Patrolni camci (PČ) klase C 80 gradjeni su u Titovom brodogradilistu Kraljevica u dvije serije:

1.   serija 1964. godine:

-   PČ-132 Kalnik, novogradnja 371
-   PČ-133 Velebit, novogradnja 372
-   PČ-134 Romanija, novogradnja 373
-   PČ-135 Triglav, novogradnja 374
-   PČ-136 Lovcen, novogradnja 375

2.   serija 1967. godine:

-   PČ-137, novogradnja 382
-   PČ-138, novogradnja 383
-   PČ-139, novogradnja 384
-   PČ-140, novogradnja 385

PČ klase C 80 (80 tona) gradjeni su za potrebe granicnih jedinica JRM kao posljedica neuspjelog prototipa PČ-131.

Trup je bio 10-tak metara kraci od PBr klase CO1/B i pod velikim utjecajem tog projekta.
Bili su to mali i pouzdani brodovi, ali na zalost, nisu ispunili ocekivanja projektanata i nalogodavalaca, poglavito u pitanju brzine.
Pokretani pouzdanim strojevima Mercedes-Maybach razvijali su maksimalnih 15 cvorova. To ni u kojem slucaju nije bilo dovoljno za osnovnu namjenu osiguranja drzavne granice, zastitu ribolova i sprijecavanju krijumcarenja na moru.
Bili su naoruzani sa dva trocijevna rucno pokretana topa 20 mm M55 (isti koji su postavljani na oklopna vozila ili na lafetu za PVO trupa.
Od navigacijske elektronske opreme imao je u pocetku radare Decca 45 koji su 1969. godine zamijenjeni modernijim i zirostabiliziranim Decca 946, te ziroskop ARMA-BROWN.
Radio uredjaji su bili standardni za tadasnji RM, mjesavina domace, sovjetske i britanske opreme u svim frekventnim podrucjima).
Bili su rasporedjeni po Granicnim Mornarickim Odredima u Puli (11. GMO, PČ-133 i PČ-135), Sibeniku (20. GMO PČ-134) i Kumboru (16. GMO PČ-132 i PČ-136). U 20. GMO u Sibeniku je bazirao i prije spomenuti prototip PČ-131 koji je kasnije prebacen u u Pulu u sastav 11. GMO odakle je i rahodovan.

Zbog razocarenja u pogledu brzine sljedeca 4 broda sagradjena 1967. godine dobili su jace strojeve istog proizvodjaca koji su im omogucavali brzine do 18 cvorova.

PC-137 je usao u sastav 11. GMO, PČ-138 i PČ-139 su bazirali u Sibeniku, a PČ-140 u Kumboru.
Nakon sto su PČ-138 i PČ-139 poklonjeni Malti, a novi PČ klase Mirna poceli ulaziti u sastav JRM doslo je do prerasporeda brodova po granicnim jedinicama JRM:

- 11. GMO je dobio sve brodove gradjene 1964. godine i kao nadopunu koja je trebala nadomjestiti nedostatak brzine PČ jos 4 ČMP.
U praksi su ČMP malo koristeni za granicnu sluzbu, a ponavise kao transportno sredstvo komande 5. VPS i raznih glavesina svakojakog miljea sa dozvolom dolaska na Brione.

- 20. GMO je preformiran u divizion i dobio 9 novih brodova klase Mirna (PČ171-177 i PČ180, te PČ181)

- 16. GMO je dobio PČ-137, PČ-140, te dva PČ is klase Mirna PČ-178 i PČ-179.

I- Malti su poklonjene novogradnje 383 i 384 (ex PČ-138 i PČ-139) koji su dobili imena tadasnjih predsjednika obiju drzava.

Rashodovani su od strane RM Malte i jos uvijek usidreni kod zgrade carine u Valetti.

II- PČ-132, PČ-133, PČ-134, PČ-135, PČ-136 su izvoceni iz Pule bez ostecenja i prebaceni u Boku, te rashodovani.

III- PČ-137 i PČ-140 su koristeni jos za vrijeme sukoba oko Dubrovnika , te kasnije rashodovani.

Mole se svi koji imaju neko podatke o sudbinama gore navedenih brodova da se jave u forum.

Nekoliko reprenzenata klase "Kraljevica":

[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]
[attachment=4]

Evo nesto slika starih granicara.

Super slike. Inače, druga slika je na Malti.

Da Rade druga slika je snimljena na Malti. samo su skinuli jedinicu.
Imam jos slika, samo strpljenja.

Slika "trojke" (PC 133 "Velebit") je iz uvale Vargerola u Puli gdje je bazirao 11. GMO do 1991. godine. Autor - ja.

Vidis li zlatno "N".
Uvijek ima razloga za ponos
Evo stize jos slika:
PC 135 "Lovcen" iz 11. GMO Pula
"Pesident Tito" RM Malta, bivsi PC 138
Bivsi PC 138 i 139 na Malti u aktivnoj sluzbi i poslije u rashodu.

PČ-133, fotografija postovana na ABG. Morao sam da je upostujem ovde najviše zbog Barbe... ;)

[attachment=1]

Каква је оно застава на јарболу на задњој слици коју си постовао?Изгледа као Андрејевска застава руске морнарице :)

To su signalne zastavice koje označavaju trenutnu aktivnost broda/na brodu. Ne sećam se više koja je koja zastavica bila u JRM... moraću da nadjem onu lepu knjižicu "Signalni saobraćaj u JRM".

Ako se ne varam mislim, da je oznaka za "vežbovnu borbenu uzbunu". 

"Lika" jeste uzbuna, ali me buni zastavica iznad nje...

Hvala Rade. Punooooo

Slika je iz nastala izmedju 1964 i 1969. Vidi se stari radar Decca 45.
1969. godine je ugradjen novi, ziro-stabilizirani radar Decca 926 (preteca Decca 1216 i 1226).

[attachment=1] PC 135 Triglav iz sastava 11. GMO Pula

Granicne jedinice JRM su se koristile starim patrolnim camcima bivse financijske sluzbe Kraljevine Jugoslavije i ex torpiljarkama KuK sve do isporuke prve serije namjenski gradjenih patrolaca (Kraljevica C80 tipa 132).
[attachment=1]
[attachment=2]
[attachment=3]

PC tipa 132 su nastali iz, kako je vec prije opisano, prototipa PC 131.
PC 131 je izgradjen u brodogradilistima Trogir i Split. Bio je brz, ali vrlo nepogodan za otvoreno more zbog neproporcija u omjerima duzine i sirine.
Patrolci tipa 132 trebali su biti logicni nastavak projekta, brzi i stabilni, te pogodni za otvoreno more.
Iz same oznake je vidljivo da su trebali istiskivati 80 tona. Ali zbog ugradnje dodatne opreme istisnina je preslja 100 tona, te nisu mogli zadovoljiti uvjete brzine. Bili su jako spori za svoju namjenu.
Poboljsani tip 137 je donekle umanjio taj nedostatak ugradnjom jacih strojeva.

Ove podatke sam cuo od bivseg zamjenika za tehnicke poslove u granicnim odredima Pula i Sibenik.
Sreli smo se na tuznom ispracaju mog bivseg komandira V BO, ponosnog Milana Osojica.
Odlaze tako polako ljudi za svojim brodovima.
Neka ti je laka zemlja Milane.

Ja sam cuo (neproverena informacija) da su 139 i 140 zavrsili u Grckoj i da je samo na 140 ostao jedan Mercedesov motor.

[attachment=1]
       Sa komandnog mosta!

    Pozdrav
    Duje

Pogled na PC 133 sa PC 137.
Patrolci klase 132 su imali dva ponavljaca ziro kompasa "Arma Brown" livo i desno na otvorenom mostu.
Ponavljac na slici je tipa "Anschütz Standard 4".

Signalni kod izvjesen je:
V - Vjezba
L - Borbena uzbuna

Ili zajedno "Vjezbovna borbena uzbuna"

Patrolac je po tome imao dva žiro kompasa? Arma Brown i Anschutz? Ili sam ja nešto loše razumeo...

Ne Rade. Tip 132 je imao Ziro kompas Arma Brown, a tip 137 Anschutz.

Patrolci tipa 132 su imali za 60-te godine solidne navigacijske uredjaje, ali su na njima ostali to rashoda.
Ziro kompas "Arma Brown" je britanski proizvod i bio je namjenjen za tenkove i oklopna vozila.
Napon je bio 24 V i mogao se prinudno postaviti u meridijan. Time je bilo omoguceno da ziro kompas bude spreman za 25 minuta.
To je bilo bitno, jer se kompas iskljucivao tijekom boravka u luci..

Prvotno ugradjeni Radar Decca 45 je 1969. godine zamjenjen radarom Decca 426 (preteca Decca 1226). Za ono vrijeme je bio jako moderno rjesenje jer je imao mogucnos azimut stabiliziranje. Radar je dobro sluzio jos do kraja 80-tih. Sijecam se da je imao dosta rezervnih djelova na brodu i da smo mogli ga sami popravljati u slucaju potrebe.

Magnetski kompas je bio takodjer britanski firme "Brown & Sons Ltd". Od te firme na brodu je bio jos i sektant.

Od sredstva veze brod je imao:
RTU100M koji je bio spregnut sa teleprinterom T-100 firme "Siemens". Uredjaj je radio na frekventnom podrucju 2-12 MHz, a izlazna snaga je bila 40-150 W.
Stap antena je bila dugacka 7 metara, a domet ovisno od atmosferskim prilika je iznosio 150-400 km.
Napajanje je bilo 220 V i rezervno 24 V

R-609 (sovjetski) za odrzavanje bliske veze do 10 NM. Uredjaj je imao 4 fiksne frekvencije i konbinaciju kristala koji su se mijenjali poradi zastite tajnosti. Frekventni opseg 100-150 MHz i izlazne snage 6 W. Antena je bila tipa kisobran i nalazila se na desnom krizu jarbola.
Napajanje je bilo 110V, ali se preko pretvaraca pretvaralo u 220 V.

RUP 12 kratkog dometa.
Frekventni opseg 30-69.95 MHZ
Izlazna snaga 0.9 - 1.8 W
Domet 8-12 km
Napajanje 24 i 220 V
Antena tipa stap na bila na desnoj strani mosta.
Uredjaj je imao mogucnost daljinskog upravljanja sa otvorenog mosta.

Radio prijemnik "Marconi" koji je koristio istu stap antenu kao i RTU-100, ali i zicnu antenu na livoj strani.
Frekventni opseg 10-1690 KHz i 0.68-30 MHz.
Napajanje 24 i 220 V.

RUP-2B Primopredajnik za ordzavanje veze brod-brod i brod-kopno.
Uredjaj je bio prijenosni frekventnog opsega 27-39 MHz.
Izlazna snaga 0.5 W
Domet 8-10 km
Napajanje baterijsko 2 x 2.4 V

Radio telefon UKT-FM 66/17
Frekventni opseg 149.7-154.6 sa fiksnim kanalima.
Steta sto se nisu mogli cuti normalni pomorski UKV kanali, niti kanal 16.

Toki-voki UKT-FM 66/13 frekventnog opsega 149-154 MHz

Na brodu je jos bio jedan megafon i poljski telefon M-63

Ne bi se baš kladio, ali mislim, da nijo to "vežbovna borbena uzbuna". Uzbune jest... ali neka druga.

"Valjevo" + "Lika" = vežbovna uzbuna

Uz granicnu sluzbu, patrolci su ponekad glumili u raznim filmovima.
PC 134 u "Mikuli malom"
PC 134 i Pc133 u Night of the Fox (Noc Lisice) iz 1989 u filmu koji su glumili George Peppard i Michael York, a rezirao Charles Jarrott.

Moram malo replicirati ''BARBI'' : PČ 131 je, kako moj otac kaže a proveo je dosta vremena na njemu, bio eksperimentalni brod iliti prototip kupljen od Nemaca. Kao što je već rečeno, pokazao se kao veoma nestabilan pa se krenulo u nove projekte. Takođe, u '' Mikuli malom '' glumi PČ 131 a ne 133.

Pozdrav Dragane,
to je vrijedan podatak.
Ja taj brod nisam nikada vidio i stalno trazim neku sliku od njega.
Kako sam napisao tako sam i cuo.
Ako tvoj otac ima kakvu sliku molim ga da ih podijeli sa nama.

Moram negdje naci film Kapetan Mikula mali. Ja sam bio uvjeren da je PC-134. U svakom slucaju je bio granicar iz tadasnjeg 20. GMO u Sibeniku.
Evo slike PC 134 i PC 133 sa snimanja filma "Noc lisice" na molu u Izoli.
[attachment=1]

Nasao sam i "Mikulu maloga".
I evo dokaza da je to bio PC-131.

[attachment=1]
Uz njega je u filmu glumila i jedna PDS.

Evo i slike PC-133 "Velebit" nastale 1988. godine i snimljene u voznji sa CMP-14
[attachment=1]

Da li ovo dejstvuje "Jež" sa broda na četvrtoj slici?

Ovi stari patrolci nisu imali PPd bacače "Jež", posle rekonstrukcije su im ugrađena po 4 petocevna PPd bacača RBU-1000.

Hvala Motorista, ukapirao sam posle kad sam video jednu veću sliku. Okačio je Duje 2.Juna (PBR-552).

Naleteh danas na ove sličice starih patrolaca.

[attachment=1]

[attachment=2]

PC 136, 137 i 140 na vezu u Kumboru nakon potresa 1979. godine.
Slika iz "Fronta"[attachment=1]

Gospodine Topicu
Interesovalo bi me da li imate neku fotografiju od PC-134-ROMANIJA,  kao sto znate spada u klasu C-80 Kraljevica serije 1964 novogradnja 373!
Uz prijateljski pozdrav, unaprijed zahvaljujem KAPOCA.

Fotku nemam ali imam podatak da sam "Romaniju" gledao do prije 4-5 godina u marini u Baru, trup je bio potpuno ocerupan i plutao je u moru vezan za jedan od gatova blizih glavnom lukobranu marine, dok je nadgradje stajalo na obali. Nadgradje broda je i dalje tamo, a sto se sa trupom u medjuvremenu desilo, ne znam.

Da li neko zna kada je rashodovan PČ 134, 1992. ili kasnije? Šta je sa starešinama koji su bili 1985. ukrcani na njemu? Za Dražena Gunjaču znam, za ostale ne.

Malopre sam na topicu "stari patrolni brodovi..." postovao pitanje o sudbini PČ 134. Eto, ovde sam dobio odgovor. Hvala marinero! Da li neko zna šta je sa starešinama koji su na njemu bili ukrcani 1985. godine? Tada sam bio bb1, prvi kormilar na "Romaniji". Lepo vreme beše, no ono što je prošlo ne vraća se nikad, kako za jude, tako i za brode.

Nabroji mi tko je tada bio na brodu i ja cu ti za svih reci gdje su.

Barba, komandant je bio PK Peđa Kustec, pa onda PF Naser Sejdini, zamenik komandanta PK Bjelanović, komandir VBO zastavnik Dasko, artiljerac vodnik Cvetanović, takođe bio je i vodnik Gunjača.
Da li je PČ134 do 1991. dobio još koji put "N" - ovo naročito s obzirom na onu priču sa zastavom (ni dan danas mi nije jasno šta se dogodilo)?

Pozdrav Kumbor,
Peđa Kustec je u Puli i lovi na brodovima Uljanik plovidbe. Koliko cujem trebao bi uskoro postati zapovjednik.
Naser Sejdini je sada general u vojsci Makeconije
Bjelanović je s brodom otplovio u Boku. Posto su svi otisli napokon je dobio priliku biti komandant. To je bio covjek izuzetno netalentiran za sluzbu na brodu.
Dasko je dvostruki penzioner (slovenski i hrvatski) i zivi u Puli. Vidio sam ga prije tjedan dana. Super izgleda.
Cvetanović - za njega ne znam gdje je.
Gunjača je zavrsio pravni fakultet jos prije rata i napustio mornaricu. Sada je u Puli i radi kao odvjednik, ali i pise romane, drame i poeziju. Drazan je strasan kao i uvijek.
PČ134 nije od '86. do '91 dobio nijedan"N". To je bilo rezervirano za moj PČ-133  :).

Barba, pročitao sam jednu Draženovu knjigu, ne mogu da se setim naslova a i verovatni bi naslov narušio član 11 Pravilnika, ali knjiga je super! :klap :klap

Plodan autor. Nekoliko naslova:BALKANSKI RASTANCI,Snovi nemaju cijenu ,Na pola puta do neba ,Balkanski rulet ,LJUBAV KAO KAZNA. Knjige su pristupačne i nude se po cijeni od 60 kuna. Izdavač:Histria nova.

Mislim da se radi o Balkanskim rastancima, ima već 7-8 godina da sam je čitao, sećam se da sam na kraju jedva suzdržavao suze...

Barba, hvala za podatke i odmerene reči. Lepo je što su izgleda svi živi, i valjda zdravi. Svako je izgleda tamo gde treba i svako je prošao kako je mogao.

Ne izgledaju mi baš u spremnosti za izvršenje borbene zadaće. Možda su posuđeni iz Doma JNA za poziranje?

Boro, Brodarski i ostali,
Dražan je do sada izdao (napisao je sigurno puno vise):
Pogledajte njegovu web stranicu:
   www.drazangunjaca.net
izdanja:
- Balkanski Rastanci
- Ljubav kao kazna
- Kada me ne bude više
- Balkanski rulet
- Na pola puta do neba
- U sjeni razuma
- Laku noć,prijatelji
- Snovi nemaju cijenu
- Svi su ljudi braca
- Balkanski akvarel
- Silovanje razuma
- Sedam dana samoće
- I nebo je za ljude
- Nebo iznad Dalmacije
BALKANSKI RASTANCI - roman

ISBN 953-6966-02-6    

    Antiratni roman koji kroz ironiju i grotesku, smijeh i suze opisuje tragedije ljudi na ovim prostorima u periodu od 91. do 94. godine.
    Roman je objavljen u više zemalja, a i nagrađen je na internacionalnom literarnom natječaju SATYAGRAHA 2002, u Italiji, održanom na temu mir.
    Drugi roman trilogije BALKANSKI RASTANCI

BALKANSKI RULET - drama

ISBN 953-6966-06-9
   

    "Godot je došao. Jedne noći 1991. u jedan stan gdje ga nisu dočekali Vladimir i Estragon, već Petar i Mario. Čitanje drame pokazat će čitatelju da je Godota bolje čekati nego ga dočekati"
    Mr.sc. Srda Orbanic

U SJENI RAZUMA - drama

ISBN 953-6966-09-3    

    Rijetki su autori koji uspijevaju u teškom poduhvatu da sažmu u kratkotrajnim zgodama i nezgodama izmišljenih likova, povijesne potke cijelog jednog naroda. Još su rijedi oni koji su to u stanju uciniti kad se rijec "narod" preobrazila, umnogostrucila u "etnose", "nacije" i kad se naizgled izgubilo povijesno sjecanje.
    dr. Massimiliano Zantedeschi

LJUBAV KAO KAZNA - roman

ISBN 953-6966-04-2    

    Treci dio trilogije romana BALKANSKI RASTANCI. Ako se roman BALKANSKI RASTANCI može definirati kao parabola o besmislu rata, onda se ovaj roman može definirati kao roman s tezom u kojem se rat razmatra kroz njegove neizbrisive dugorocne posljedice na sudbinu i svijest ljudi.

NA POLA PUTA DO NEBA - roman

ISBN 953-6966-07-7    

    Prvi dio trilogije romana BALKANSKI RASTANCI. Roman o jednoj mladosti, o odrastanju, o životu u jednoj bivšoj državi…

KADA ME NE BUDE VIŠE - pjesme

ISBN 953-6966-03-4
   

    Zanimljivo pjesnicko djelo, bogato sugestijama, koje se zamjetnom lirskom energijom i snagom sjecanja pokušava suociti s velikim temama suvremenog pjesništva i mišljenja. U pozadini se nazire potreba za slobodom, za otvaranjem novih prostora razmišljanja i življenja, u odnosu na stvarnost koja je cesto previše hladna i u ocitom kontrastu s intimnom ljudskom egzistencijom. Pjesnik je duboko dirnut i reagira s oružjem koje mu je najbliže i najskladnije, a to je rijec.
    Giulio Perrone

LAKU NOĆ, PRIJATELJI - roman

ISBN 953-6966-12-3    

    Laku noc, prijatelji mogao bi se stoga definirati i kao generacijski roman s tezom u kojemu autor, budi mi dopušteno da ga parafraziram, bez mrve licemjerja, dvolicnosti, mrtav hladan, onako ljudski, iz dna duše, oslikava jedan mali, skuceni svijet u kojemu se nitko ne osjeca dobro, ali ga ne želi niti pokušava promijeniti… Nacin na koji Gunjaca gradi pricu i izlaže je na tragu je njegovog citateljima poznatog stila: opor, tvrd, cesto sirov, ali vec trenutak kasnije (crno)humoran, ponekad cak sentimentalan, u rasponu ljudskih osjecaja i duševnih raspoloženja.
    Mr.sc. Srda Orbanic

SNOVI NEMAJU CIJENU - roman

ISBN 953-6966-13-1    

    Ovo je dakle, dakle, prica (o) dva anti-junaka, (o) dva neprilagodena gubitnika nad kojima neprestance visi Damoklov mac prisilnog prekinuca zajednickog sna… Ali, buduci da su gubitnici, anti-junaci, oni to cine dosljedno sebi, s puno ironije i samoironije, uzajamne zajedljivosti, koja nerijetko zna biti i dobronamjerno zlurada. Kako i prilici dvojici prokazanih nacionalno «neosviještenih» prijatelja, Srbinu i Hrvatu, koji se nikako ne žele nacionalno «osvijestiti», odnosno probuditi i napokon postati neprijatelji.
    Mr.sc. Srda Orbanic

SVI SU LJUDI BRACA - zbirka prica

ISBN 88-8825-11-7    

    Tako je teško biti obican covjek u ratu, ma gdje te on zatekao. Povijest interesiraju samo oni koji su joj po njenoj mjeri, a obicni ljudi to nisu") kaže autor ovog djela koje kopa po našoj savjesti ostavljajuci nas možda tužnijima ali svjesnijima i zasigurno manje siromašnima.
    Renza Agnelli

BALKANSKI AKVAREL - drama

ISBN 953-6966-14-X
   

    nastavak drame BALKANSKI RULET

SILOVANJE RAZUMA - roman

ISBN 953-237-001-3
   

    Može li se pisati poslije Auschwitza, upitao se Adorno, a ovaj je roman možda Gunjačin odgovor na to pitanje: može i mora, jer u ovim vremenima izdanim od ljudske povijesti svjedočenje je nužno da bi se izdanim ljudima, pregaženoj i poniženoj ljudskosti pružila nada u svijet koji ima kakvu-takvu budućnost. Jer, koliko god to izgledalo paradoksalno, ovo je roman nadi, o ljudskoj neskršivoj vjeri u Dobro, koju ni najcrnje zlo ne može poništiti.

    Mr.sc.Srdja Orbanic

SEDAM DANA SAMOĆE

ISBN 953-6966-15-8    

    Najjednostavniji pokušaj definiranja romana "SEDAM DANA SAMOĆE" je da je to feministički roman pisana muškom rukom.
                                 Mr.sc. Srdja ORbanic

I NEBO JE ZA LJUDE

ISBN 978-953-6966-18-9    

    I ovaj najnoviji roman Dražana Gunjače dosljedno je na crti njegova dosadašnjeg književnoga stvaralaštva, no ovaj put smještajući svoj prepoznatljivi romaneskni svijet u novi – gastarbajterski – milje, dajući mu nova kontekstualna obilježja.

NEBO IZNAD DALMACIJE

ISBN 978-953-6966-21-9
   

    Ljudi su od pamtivijeka podizali pogled k nebu moleći, zaklinjući, proklinjući, tražeći odgovore, pojašnjenja glede svojih zemaljskih sudbina, i na taj su način uspostavljali vertikalnu-etičku-os svijeta u kojem su ivjeli. Ta je esencijalna dimenzija ljudskog bivanja sa eta u naslovu novog romana Dražana Gunjače "Nebo nad Dalmacijom". Duboko emocionalno, mentalno, intelektualno ukorijenjen u svoj u i i iri zavičaj Cetinsku krajinu i Dalmaciju Gunjača kroz sudbine skupine prijatelja u razdoblju neposredno prije, za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata ispisuje svoje tra enje odgovora na povijesne okolnosti i događaje koji su obilje ili njegov zavičaj.


                 

Barba, hvala na iscrpnoj predstavi Draženovih dela. Potrudiću se da nabavim drugi i treći deo "Balkanskih rastanaka", posebno zbog toga što sam u prvom delu prepoznao neke ljude koje poznajem, kao što poznajem i samog Dražena, mada ne verujem da se on mene seća nakon toliko godina.

Hvala još jednom druže!  :super

Sa zadovoljstvom Boro!
Drazan je moj dobar prijatelj i uvijek je zadovoljstvo s njime piti jutarnju kavu i diskutirati knjige i pisanje.

Eh, da ... Dražan.

Kad se samo setim dana na PČ 134. Slušao je dobru muziku u radio kabini, pa još kad otvori bocu zaplenjenog viskija lakše mi je s njim  bilo kao siznom od 12 do 2 ili od 2 do 4. Organizovao nam je dobru žurku za NG 1985. Dobro smo se svi isponapijali, ali kad smo tu noć oko 3 dobili vežbovnu uzbunu pripremili smo brod za borbu i plovljenje izuzetno brzo s obzirom na okolnosti. Sećam se da Frenki nije imao primedbi. Frenki je bio komandant odreda, tada KF.

P.S. Frenki naravno nije Simatović.

"Frenki" kako su ga zvali mornari, inace poznati "Brka" Predrag Milic, kapetan fregate i komandant 11. GMO. Legenda.
"Brka" je preminuo i sahranjen je u Puli. Bog mu dao pokoj duse.

Kada je Drazan diplomirao na pravnom fakultetu u Rijeci, prvo sto mu je bilo doci u Umag, gdje je tog dana bazirao PC 134 "Romanija". Ne kuci, nego prvo proslaviti sa posadom. Ja sam mijenjao komandanta pbb Pavica (Kumbor, njega poznajes kao komandanta na PC 135 "Triglav" u tvoje vrijeme). Kako smo proslavili i koliko smo popili bolje je ne spomenuti.

Naisao jucer na jednoj podaljoj stranici na ovu zanimljivu fotografiju "Rudnika", pretpostavljam PC-137 do PC-140. Znalci ce znati tocno broj.

Sjajno Jadran!
Mislim da je to ili PC 138 ili Pc 139. Jedan od onih koji su poklonjeni Malti.
Dolje su navedeni svi patrolci iz serije C80 po novogradnjama.
Za prvu seriju sam 100 % siguran za imena i brojeve.
Za drugu bih volio konzultirati kolege sa Palube, posebno ex 16. GMO (GMB). Tamo su karijeru zavrsili PC 137 i PC 140.
1.   serija 1964. godine:

-   PČ-132 Kalnik, novogradnja 371
-   PČ-133 Velebit, novogradnja 372
-   PČ-134 Romanija, novogradnja 373
-   PČ-135 Triglav, novogradnja 374
-   PČ-136 Lovcen, novogradnja 375

2.   serija 1967. godine:

-   PČ-137 Kamenar , novogradnja 382
-   PČ-138 Durmitor, novogradnja 383
-   PČ-139 Rudnik, novogradnja 384
-   PČ-140 Kozuf, novogradnja 385

Steta je da se na stranici "Brodogradilista Kraljevica" ne moze doci tj. otvoriti dio sa svim novogradnjama; to bi ubrzalo odgovor.

Da li su PČ-137 i PČ-140 završili u Grčkoj nakon prodaje?

popis novogradnji "Kraljevice"; ipak nema imena....
http://www.hb.hr/shipyard_kraljevica_reference1.htm

Barba, sudeći po imenu broda na krmi, rekao bih da se radi o "Rudniku" - PČ 139.

Nesto ima i o C-80
http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Kaludjerica-prekrstila-omiljenu-Titovu-jahtu.lt.html

Jadrane, nisi uočio, postavljen je taj članak ranije... Šteta za prelepi brod, trune.

Stvarno nisam uocio.

In 1982, following talks held in Malta between Prime Minister Dom Mintoff and the Yugoslav President of the Presidency Sergei Kraigher, Yugoslavia donated two patrol boats of the 'Kalnik Class'. The handing over ceremony took place in Dockyard Creek on Wednesday 31st March 1982, Malta's 'Freedom Day'

Ja sam prije par godina bio u kontaktu sa brodogradilistem u Kraljevici. Htio sam posjetiti njihom arhiv i pronaci nesto o C-80.
Oni su, medjutim, svu dokumentaciju o tim brodovima pogubili. Nista se nije moglo naci.

Ako moja trojka jos brodi, kao hladnjaca za ribe ili bilo sto drugo, izuzetno mi je drago.
Kada bi nasao vezu sa vlasnikom ponudio bih mu da ga kupim.
Nije mi jasno sto se sa PC 134 Romanijom dogadjalo kada je nije uspio prodati. Bila je kao i svi drugi OK brod.
Dvojka (PC-132) je imala dvije havarije 1990. i 1991. godine - Prodor vode u prostor glavne makine (glupa greska strojara) i nasukanje kod Premude u ljeto 1991. , ali je u Sibeniku popravljena.
Dvojka je bila uvijek najbrzi brod u cijelom odredu (15 cv), a trojka najsporiji (u najboljoj formi 13,5 cv). Bila je umjetnost s tim brodovima se boriti protiv krivolovaca i svercera. Ali se borilo i to uspjesno.
Sluzili smo se svakojakim trikovima, a znali smo u teglju imati CMP (bivsi gliseri za osiguranje Briona). Oni bi iskocili ako je trebala brzina. Samo sto se to nije moglo raditi zimi i za losega vremena.

Negde u januaru neke godine isplovili smo na 134 iz Vargerole za Lošinj. Tek smo izašli smo iza lukobrana, nismo prošli ni Muzil, kad je rešeno da se vratimo nazad. Znam da je more bilo 4 već tu pod nosom. Bilo je kao na rodeu, a da bismo se vratili kući morali smo promeniti kurs za 180. Pre nego što je dao nalivo sasvim Peđa Kustec reče da se držimo čvrsto, jer ako ko padne u more, neće ga niko vaditi.
- "Nalivo sasvim" - dođosmo popreko na valove, udar u bok, ja pogledam u inklinometar - a on odlete u crveno, preko 35 stepeni! Popada sve sa navigacionog stola! Lete čikare, čaše, popada sve u ostavi ... ode ručak, šerpe, lonci, tanjiri i pribor ... Kuki jauče i psuje na slovenačkom. Zveket, cilik staklarije, opšti krš i lom. Čudi me i dan danas da smo imali onoliki nagib. Vrlo upečatljivo iskustvo za mornara.

Ne mislim da su C80 imali loša maritimna svojstva za brodove te veličine. Bili su čvrsti i jednostavni.
Da li je duboko krmeno zrcalo uticalo da brodovi slabo drže kurs kod valova u pola krme? Tada je baš bilo teško za timunom.
Nije bilo lako i pri hladnom vremenu, dok se ne zagreje ulje u kormilarskom sistemu. Baš smo zavideli onima na "Mirnama" - tamo je bio volančić kao u sportskom autu.

Što se tiče brzine ... imali smo problema da stignemo bolje ribarice.
Dasko nam je rekao da jedan od "Majbaha" na našem 134 nema plombu na graničniku, pa može da povećava broj obrtaja i preko propisanog mirnodopskog maksimuma, mada bi tada brod skretao u stranu zbog nejednakog rada mašina.

Jednom se neki "Grk" u Kvarneru pravio nevešt, pa nikako nije hteo da stane radi pregleda. Njegovih 12čv prema naših 13-14. Naser je pobesneo dok smo ga stigli, psovao je i pretio da će ga potopiti ako ga ne stignemo. Sećam se da smo najzad ispalili jedan metak iz pramčanog trocevca radi upozorenja, ne bi li stao. E, tek je onda stao.

A tog juna, lepo vreme beše, more mirno, negde u visini Rovinja primetili smo sumnjivu ribaricu. Mi prema njima, a oni se dali u bežaniju, mada čudno, jer nisu bežali prema Italiji, već paralelno obali, oko 7-8 milja od nje. Posle se ispostavilo da je to bila naša ribarica iz Izole - hteli dečki da se našale sa nama, da vide koliko brzo možemo voziti i možemo li ih stići! Bili su 6-7 milja daleko i dali su gas "do daske". Brod im je bio noviji, građen u Ankoni, dobar i brz.
Dali smo obe napred maksimalno. Potera je trajala preko dva sata. E, tad se pramac izdigao, krma legla, iza nas "grba" kao iza TČ, pramčani val kao kod razarača... makar je to meni tako izgledalo!
Baš smo se kiselo nasmejali kad smo ih stigli i videli da su dečki naši i da su se samo šalili. DAKLE, STIGLI SMO IH!!!
Kad je upoređena pozicija pre i posle, izračunali smo da smo vozili preko 15, zapravo skoro 16 čvorova.
More je tamo oko 25 metara dubine, pa ne bi trebalo da smo imali uticaj dna. Podvodni deo trupa je bio čist, dva meseca posle malog remonta.

Hvala za ovu priču Kumbor.
  A naš ribarski brod kod Rovinja je bio taj na slici (2 jednaka broda, još su operativni):

LP,

Izgleda da je tako. Bile su dve nove ribarice u Izoli i tada nisu bile uopšte ruzinave. Bele kao turistički krstaši, a prova prava kliperska.

Pozdrav Kumbor. Sve sto kazes je istina.
Prvo o brzini. Ako je Dasko nalozio preko 1300 okretaja, to se moglo i dozvoljavalo 1 sat u 24 sata. Maybach-ima je to bilo i drago. Uz malo kurenta kojeg na tim pozicijama uvijek ima, mogli ste tada i 16 cv potegnuti.
To je ono sto kazem, uz svakojake trikove i poznavanjem plovnog podrucja.
Drugo - da bili su dobri za more, ali ne u krmu ili, ne daj Boze, u krmeni kvartir. Vise je razloga. Brodovi su na krmi imali sirinu tek 3.8 metara. Nedovoljno za iskoristivos propelera (jedan drugom kradu vodu).
Uz to kormilo je bilo direktno hydraulicno. Bilo je malo timunjera koji su mogli i osijecali val i brod. I kada je timunjer i naucio, vec se skidao. Ja sam kao pomocnik komandanta cesti drzao timun po jugu iz Molata ili Losinja. Jos kada smo morali poc na koji otok prevoziti blesne i trudne, bilo je Rock-n-rolla. Ali smo vecinom isli i kada drugi nisu mogli ili nisu htjeli.
Ja sam se jednom morao okrenuti izmedju otocica Zabodatskog i obale. Bilo je jugo i zvali su nas natrag za prevesti vojnika sa upalom slijepog crijeva. Taman sam bio na izlasku iz Losinja i da ne bude kao vama ispod Muzila, morao sam se u tom malom prostoru okrenuti. Tko je bio tamo moze si predpostaviti kako mi je bilo.
Najbolje su navigali sa burom u bok. Malo se nagne i vozi. Iz Losinja uz Unije, pa potegnes na Crnu Puntu, a odatle na Porer uz obalu. Kvarner je po buri strasan, ali ne i nesavladiv.
Sreca je da su brodovi imali pouzdane Merceded-Maybach-e. Ti nikada nisu stajali ili gubili performanse. I svi ostali sistemi su radili pouzdano. Spartanski opremljeni sa onim sto treba, nista vise i nista manje.
Sijecam se kada je PC 176 dosao jednom u Vargerolu kao bazu iz koje su trazili Barona Gautscha, da su moji mornari bili ljubomorni. Ali smo zato imali bolji konfor, bolje receno vise mjesta, nego na Mirnama. Nije bilo klime, zahodi su se ispirali gravitacionim tankovima, bio je samo jedan tus (ujedno stanica za dekontaminaciju :-)), kormirali su bili bilderi, prova im je bila kao u bukl carriera, radar i gyro su bili prastari, ali su isli i bio si u njih siguran.
Manovre smo radili po svakom vremenu.
Mozda se i sijecas Kombor kako bi bilo uplovljavat po buri u Vragerolu. Ili isplovljavat iz Izole kada su tu 4-5 ribarica vezane jedna na drugu po krmi, ili uploviti po jugu u Umag.
Ipak su to bila prekrasna vremena.

Ja sam iz Izole, pa se sečam ovih brodova vezanih uz glavni mol (ako se ne varam 133 i 134 ili 135). Pa ako imate koju priču vezanu na Izolu, bit če mi drago.

LP,

Na brodu su bile i konzerve Delamaris i slagalice Mehanotehnika.

Pozdrav Galeb,
U Izoli su se vezivali 132, 133, 134, 135, 136.
Koju godinu prije vezivali su se PC 131 koji ne pripada istom tipu, ali i PC 137 koji je poslije prebaziran u Boku.
Izola je bila glavna luka u najsjevernijem rejonu osiguranja drzavne granice. Imas na ovom postu sliku PC 133 i PC 134 na carinskom molu za vrijeme snimanja filma Noc lisice.
Mozda se sijecas price o pogibiji italijanskog ribara Brune Zerbina 1987. godine. On je poginuo nakon intervenice PC milicije iz Kopra (M 44, ako se dobro sijecam). Nakon toga je bila potpuna uzbuna u Trscanskom zaljevu. Patrolci su bili tada stalno u Izoli.
Znam samo da kad bi dosli u Izolu morao sam uvijek racunati da u slucaju hitne intervenicije bar dvoje starjesina necu uspjeti sakupiti za isplovljenje. Ti stari morski vukovi su imali svoje prijatelje i prijateljice u gradu i okolici. Ja sam bio mlad i nadobudan, ali sam morao to tolerirati. Kako necu kada su mi artiljerac i kapo bili ocevi godisnjaci.
Na brodu je uvijek bilo gostiju.
I opcina je bila sretna, jer svaka dovedena ribarica je bio direktan novac u njihovom budetu.
Mi smo imali TV u oba salona kao poklon opine Izola i Mali Losinj.
Vez je u Izoli bio uredjen za nas. Imali smo prikljucak za struju i telefon.
Meni je najvise u sijecanju ostao zveket pripona sa jarbola jedrilica koje su bile vezane na kolpo morta. Tada jos nije bila izgradjena marina. Po jakom vjetru nisi mogao spavati.
Takodjer, sto sam prije naveo, svako isplovljenje po jakom jugu bilo je posebno iskustvo. Problem su bile ribarice koje su se vezivale jedna na drugu zbog nedostatka vezova.
Izola je mjesto s dusom i uvijek rado svratim ako sam u propotovanju. Posljednjih godina rjede  jer vise ne zivim u Hrvatskoj.

Siječam se dogadjaja 1987, samo nisam znao za tu uzbunu / patrolce.

Šta se Izole tiče, meni je jako lijep grad, u poslednjim godinama je i mnogo bila uredjena iako meni se više svidjelo, kad nekih stvari nije bilo, recimo baš ove marine; prije nego se sagradila smo tamo imali surf klub i cijele dane se družili, bilo vjetra ili ne. Tamo je bila i plaža, jest neuredjena ali prirodna, sa zelenom travom; sad je marina i beton...

Sigurno ste bili katkad u Izoli za ribarsku feštu u augustu. Koliko znam, PČ su bili redovito gosti tad. Ribarska fešta još se pravi ali ni ona nije više kao što je bila - a bila je bolja pre 30 godina nego sad. Izola je bila uvek ribarski grad, no i to nije više baš tako. Bilo nekad dosta ribara i brodova, sad je to na minimumu, i tvornica riba če se seliti u Pivku (tvornica riba a nije na moru, heh).

Koji tip je PČ-131 ?

Lp,

Obvezni je jedan PC bio za ribarsku festu u Izoli. Strogo se vodilo racuna tko je bio predhodnih godina da svi dodju na red.
Ja sam kao mladi potporucnik u prvoj voznji vec bio u Izoli i to za festu.
Nista mi nije bilo jasno. Pocelo je sa grahom za goste na brodu, a zavrsilo.... nemam pojma... znam da dok sam jos bio pri sebi sam vadio kamandanta iz mora, jer je promasio skalu jedne jedrilice. Poslije smo sa jednim Renaultom 4 (vi ste ga zvali, ako se ne varam "Katrica") pokusali proci preko nekih lanaca na rivi, pa je jadna Katrica i tako ostala do ujutro. Ja sam prenocio na toj jedrilici (nije bitno s kime -)), a neke dame su pak prenocile u na brodu. Ipak se vojna tajna cuvala do jaja.

PC 131 - prodji ovaj topik od pocetka pa ces naci nesto o tom brodu. A ako nadjes film "Kapetan Mikula mali" ces ga i vidjeti.

PC 131 - prodji ovaj topik od pocetka pa ces naci nesto o tom brodu. A ako nadjes film "Kapetan Mikula mali" ces ga i vidjeti.
[/quote]

A kad je PČ131 otišao u raspremu? U oktobru 1984. već ga nije bilo, mada kažu da je rashodovan malo pre toga. Navodno je i on bio u 11GMO u Puli, a pre toga u Šibeniku.

A kad je PČ131 otišao u raspremu? U oktobru 1984. već ga nije bilo, mada kažu da je rashodovan malo pre toga. Navodno je i on bio u 11GMO u Puli, a pre toga u Šibeniku.
[/quote]
Tocno je Kumbor. PC 131 i 134 su dosli iz Sibenika u Pulu kada je 20. GMO (poslije GMD) poceo dobivati Mirne. I to je vec navedeno. Napravljena je rosada brodova da bi se unificirali odredi.
11. GMO je dobio sve PC tipa 132
16. GMO (Boka) je dobio dva preostala PC tipa 137. Bili su to PC 137 koji je prije bio u Puli i PC 140 koji je i prije sluzio u Boki.
Uz ta dva stara PC, dobili su dvije Mirne (PC 138 i PC 139).
U Pulu su iz Boke poslali PC 132 i PC 136.
20. GMD (D za divizion) je dobio 9 Mirni (PC 171-177, PC 180 i 181). U Pulu su poslali PC 134 i PC 131.

PC 138 i PC 139 su poklonjeni Malti.

Kako je PC 131 bio 5 godina stariji od drugih, sa dolaskom PC 132 i PC 136 iz Boke, otisao je u rashod.
U 11. GMo nisi mogao naci niti sliku tog broda.
U to vrijeme iz Pule su rashodovani i PC 151 i PC 152. To su bili drveni brodovi i bazirali su u Umagu. Prodani su privatnicima na Korculi i u Metkovicu. Ni te brodove nisam nikada vidio, niti imam bilo kakvu fotografiju.

Da nisu 151 i 152 bivši "Higginsi"? Koliko sam razumeo Daska, na Vargeroli su nekada bazirali upravo oni, i on je na njima počeo karijeru.

Ne, nisu "Higginsi".
Bili su to mali patrolci, vise nalik na barkase.
"Higginsi" su nekada bili u Vargeroli, ali to je bilo 50-tih i 60-tih godina kada je postojao pulski divizion.
Cak su i granicari prvo bazirali na Katarine, a tek poslije su dobili komandu i vezove u Vargeroli.

Po mom laičkom mišljenju možda su  bili stražarski financijski čamci bivše kraljevine.

Moze bit, moze bit.
Pokusavao sam u Korculi doznati nesto vise o njima.
Znam da su jedan brod zbog problema sa makinama prodali u dolinu Neretve.
Steta da ne mogu doci do boljeg podatka o njima.
Imam jednu ideju. Znam coveka koji je jos ziv i bio je na jednom od njih. Samo moram u Pulu. A kad ce to biti ne znam ni sam :-((.

Pogledajte prethodnu stranicu 2 od ovih sedam,gdje se mogu vidjeti ti brodovi.

Znam, ja sam te slike i postavio. Samo ne znam koji su bili tipa 151.
Za PC 121 znam. Moj bivsi zapovjednik odreda je bio na njemu.

Nekoliko reprenzenata klase "Kraljevica": alo palubarci, ova dva patrolca sto su poklonjeni Malti nisu vise usidreni ispred Vallette, jedan je potopljen kao ronilacka atrakcija izmedju Malte i ostrva Goza,a drugi je sacuvan, remontovan i koristi se za snimanje filmova, zadnji film u kome je ucestvovao je U-572 u kome je takodje glumio i Bon Jovi. Pozdrav od rojca sa Malte.

[attachment=1][attachment=2][attachment=3][attachment=4]

Mozes li napraviti koju snimku i doznati koji je PC prezivio. Bili bi ti zahvalni :-)

Pozdrav Palubi Info, site-u kojeg otkrih slucajno i vec duze pratim.. prikljucujem se jednim raritetom,[attachment=1] slikom PC 140 Kozuf u maskirnom vezu, direktno vezan na stijene tj. "neizgradjenu obalu",..

Kako  dobra vojnopomorska kultura nalaze, strani ratni brod koji dolazi na poziv zemlje domacina biva popracen od ratnog broda zemlje domacina, od ulaza u teritorijalno more, do momenta kada ga prihvaco lucki pilot i uvede u luku.

Tako je i te 1987 godine, mislim da je bio prelazak sa proljeca na ljeto, PC 137  dobio zadatak da proprati U 27 cekajuci ga na 10 M ispred svjetionika Sv. Andrija isplovivsi za tu priliku sa Mljeta iste noci da bi poziciju zauzeo negdje oko ponoci,  dolazak brazilskog skolskog broda ocekivao se od ranih jutarnjih sati.

Vidljivost je bila dosta ogranicena zbog magle, a jedina mogucnost indentifikacije bila je vizuelna, VHF uredjaj sa civilnim frekvencijama nije bio u opremi broda.

Na radaru se u neko gluho doba noci pojavi odraz, ne bas karakteristicne velicine za ocekivani brod, ali da ne bi bilo zabune, 137-ca krene  pribliziti mu se, da bi objekat bio vizuelno indentificiran.

Kada ono, nije ocekivani skolski brod RM Brazila, vec poveca jahta, cini mi se sa dva jarbola, velikim brojem metalnih pripona, leta i zaputaka koji su bili dovoljni za solidan radarski signal.

Komandant broda odluci da se izvrsi kontrola jahte, koja je u nacelu obuhvacala indentifikaciju putnika,neki od dokaza u vlasnistvu/najmu broda, podatke o ruti i po nahodjenju Komandanta  i pregled same jahte.

Grupa za pregled i uzapcenje predje na jahtu, uredno se predstavi, vidimo da posada/putnici jahte medjusobno komuniciraju na njemackom jeziku, pridje skipper sa kojim nastavismo komunikaciju na engleskom. Sve se desava u vrijeme pred svitanje, skipper nalozi da se probude svi na jahti, po sjecanju, bilo ih je preko 10-tak, kao bi ih mogli indentificirati na osnovu dokumenata. Poce vrlo ziva i prijatna komunikacija, vidjelo se da to nisu obicni turisti, jahting turizam je kod nas hvatao svoj zamah, radoznali su dosta, zapitkuju.

Skipper donese bocu viskiju, nudeci je kao poklon, vodje grupe mu se zahvali i rece da procedura koja slijedi nije prikladna za tu vrstu poklona. Malo ustukne, prikupi pasose i krene procedura, najprije indentifikacija ukrcanih, sve ozbiljni, srednjovjecni ljudi. U jednom momentu, dok je kontrola trajala, skipper donese pismo preporuke od Ambasade SFRJ iz Berna, Njemacka, gdje se mole organi vlasti da maksimalno izadju u susret g. Horst Von Sternu (mislim da se tako zvao) jer je njegov boravak u zemlji od posebnog interesa. Vodja grupe mu odgovori da je procitao pismo, da im zeli dobrodoslicu, ali da ih pismo ne moze amnestirati od uobicajne procedure.

Kontrola je polako prilazila kraju, svanulo je, jedan clan posade jahte dize zastavicu SFRJ na jarbol jahte kako i propisi nalazu, a Komandant PC 137 ga u tom momentu upozorava da je zastavicu digao naopako, odnosno da plavo polje mora biti na vrhu, a crvenom na dnu. U tom moment skipper, g. Stern pokazuje izvjesenu jarbolnu zastavu na PC 137 koja je takodje imala crveno polje prema gore, odnosno signalista je prilikom isplovljenja naopako vezao zastavu GJ koja je kao takva posluzila kao uzor i posadi jahte. Naravno, bio je to povod za smijeh, greska je ispravljena, kontrola zavrsena, taman da pozelimo posadi jahte mirno more, Dubrovnik im je na dohvat kada nas g. Stern  zamoli,  rece da im je stednjak pokvaren, ako bi im mogli spremiti neki topli napitak na brodu. Predlozismo im kavu, sam bili su upozoreni da je kava spremljena kod nas mnogo jaca od njihove uobicajne filter kave, tako da im cackalice nece trebati za kapke i da ce sigurno ostati budni do Dubrovnika. 

Bili su posluzeni kavom u velikim plasticnim soljama (kuhar je bio Hujic Jasmin iz Banja Luke), viski je ostao na jahti, PC 137 je tog dana docekao brazilski U 27, sve je proslo po protokolu i mi krenusmo dalje.

Nakon nekoliko mjeseci, stize na brod pismo, od mornara Zerica (ili Zurica) iz Zagreba, sina uglednog advokata, cija je porodica i sama imala jahtu, u pismu fotokopiran clanak iz njemacke revije “J(Y)acht” koja na dva stranice formata A-4 opisuje prvi susret jahtasa sa Jugoslavijom.

Uglavnom, autor clanka, g. Stern, opisuje kako mu je to bio prvi dolazak u neku socijalisticku zemlju, da je ocekivao, ponukam pricama iz Albanije, da ce ga sacekati nesto veoma neugledno i grubo, a pred njim se pojavio oficir sa dobrim znanjem engleskog jezika, kako napisa poput admirala H. Nelsona, koji nije pristao na uobicajan poklon, opisujuci atmosferu krajnje korektnu i za njega iznenadjuce pozitivan odnos u odnosu na predrasude koje je imao od ranije. Naravno, anegdota vezana za pogresno izvjesne  zastave na oba broda je pored svog opisnog dijela bila oslikana u karikaturi gdje je svoje mjesto nasao i kuhar koji je na pladnju donosi kavu za posadu jahte.

Cekajuci brazilski ratni brod, PC 137 je tog dana, sasvim slucajno, ali na visini zadatka, promovirao svoju zemlju, ugled i cast profesije.

Lijepi prikaz, Istria 052.

Браво, баш леп опис занимљивог догађаја.

U Albaniji je to malo drugačije izgledalo. Tamo sam bio više puta uglavnom se krcala kromova rudača. Recimo u Draču. Brod bi došao na sidrište, odmah posle toga su stigle vlasti-policija i četica vojnika. Sve su smjestili u salon pretresli brod, potom je došla na red posada, organ vlasti je imao sve pomorske knjižice i vršio prozivku, svakok je strogo pogledao i indentificirao. Nakon toga bi pokupili sve mikrofone i tastere radio stanica, foto aparate i slično i to zatvorili u loker koji je kasnije plombiran.
Preko noči je sa obalnih stražarskih tornjeva-mitraljeskih gnjezda reflektor šarao po sidrištu.Vrlo neugodan osječaj.
Noču je vršen prekrcaj cigareta, kojima je država švercala na glisere.
Po dolasku u luku, pilota su uvijek bila dva, valjda su kontrolisala jedan drugog, na skali bi postavili stražara sa avtomatom da neko ne bi pobjegao u tu divnu zemlju.
Na odlasku je bila slična procedura s tim što su vojnici mnogo revnosnije pregledali brod, da neko ne bi napustio tu divnu zemlju i krenuo u lošiji život.
Koliko znam u tom slučaju bi njegova familija i rođaci bili maltretirani, praktično su služili kao taoci.
Čak i kod draft survey-a bila su dva koja su računala, indigo i papir očajne kvalitete se nije vezao spajalicama več iglicama koje su kasnije izvukli i pomno pospremili u kutijicu.

To što se govori za Albaniju vrijedilo je i za Jugoslaviju negdje do sredine pedesetih godina samo u nešto blažem obliku. Od dobivanja putovnica, moreplovnica i ukrcaja na brodove. Režim u lukama kod nas je bio rano liberaliziran, tako da se sad samo osamdesetgodišnjaci sjećaju stroge milicije i carine. Zanimljiv je podatak da je general Artur Hribar sa dužnosti direktora Direkcije za pomorski saobraćaj sa obitelji pobjegao u Trst. Vratio se u Hrvatsku tek 1990. A bježali su svi, u kaićima na vesla i mornarica ih je kupila iznemogle kod Visa i Jabuke. Takva su vremena bila, a ljudi su željeli bolji život.

Rane 90-te, PC 140 bazira u luci Bar, kratak predah izmedju dvije patrolne voznje, vreme ljetnje, vecer je, palubni satori su skupljeni, posada se sprema na spavanje.
U salon ulijece sizni (mornar koji dezura na palubi), javlja, automobil u moru.  U nekoliko koraka, nadjosmo se na palubi, Golf II tamnoplave boje pluta na povrsini mora, udaljen nekih 50-tak metara od pramca broda, svijetla jos gore,..
Svirasmo borbenu uzbunu, posada je znala da, ukoliko se svira borbena uzbuna, na borbene stanice se izlazi u zatecenoj odjeci, oblacenje kasnije..  Bili su bas utrenirani, mornar-kuhar Miljkovic skoci u vodu, ostatak posade u nekoliko desetina sekundi spusti u more sajku (mislim da nam je prosjecno vrijeme bilo nekih 45 sec).
Mornar Miljkovic je doplivao do automobila koji je polako tonuo, covjek na njegovu srecu nije otvorio prozore, .. Miljkovic otvara vrata automobila, auto pocinje naglo primati vodu, on uspije samo potegnuti vozaca za rame, ali ne i izvaditi ga iz auta. Potonuli auto i covjek.  posada je u camcu, veslima grabi i nailazi do Miljkovica, ubacuje ga u camac,.. Glavni motori su vec upuceni, druga ideja je bila zakaciti ga rezervnim sidrom, obavijestena je milicija, hitna,..
Sve se brzo desava, "publika" nema vremena ni okupiti se, prepuno je barsko setaliste,..
Kada u jednom momentu, more izbaci vozaca na povrsinu,  pred pramac camca  za spasavanje, podignu ga u camac, javljaju, dise,.. Na obali vec cekaju brodska nosila, kako je polegnut na nosila osjeti se ostar miris alkohola, tesko pijanstvo,.. istisnuto mu je nesto vode iz pluca, pistolj koji je nosio za pojasom je sklonjen, ucvrscen je u nosila, 6 mornara trcecim korakom nosilo ga je prema obliznjem domu zdravlja,  zatekavsi pred ulazom ekipu hitne pomoci kako ulazi u aumbulantna kola na intervenciju u luci.
Sutra dan, dodjose ronioci, dizalica,izvadise auto, pojavi se akter, vozac, sada trijezan, prisustvuje vadjenju auta, snimismo vadjenje vhf kamerom.
Bez obzira sto se vozac-akrobata u moru nije ni javio posadi, satisfakcija je ostala i podeljena sa ovim postom

Taj verovatno nije ni znao sta mu auto radi u moru.  :udri :udri

Takav je bio život graničara. Nismo išli na zvaničnu BG kao TČ/RČ/RTOP, ali je BG mogla biti u svakom trenutku. Moguće i sasvim iznenada i iz sasvim, reklo bi se, neverovatnih razloga...

Dan RM, po lijepom obicaju svaki je granicni brod boravio u nekoj od luka iz svog podrucja djelovanja. Zastavna i svjetlosna gala, svecarski duh, bijele uniforme, ugodni trenuci istinskih dobrodoslica.
Tako i krajem osamdesetih, PC 140 sa Komandantom tek prije par mjeseci postavljenim na tu duznost, rasporedjen je da uvelica proslavu u Dubrovniku.

Ucesce je zahtjevalo radnje ne bas omiljene posadi, deterdzentom pranje nadgradja i bokova broda, purol, rdja (ruzina) je bila nepoznata kategorija, uredjenje detalja, podvezice, krajevi konopa, camac za spasavanje, jedretina na zjevalicama kao zastita konopa, konopi uredno slozeni na palubi i mnogo drugih sitnica.. reprezantativni nivo (vec odavno je receno da sigurnost plovidbe zavisi od slozenih papuca u mornarskom prostoru, treba samo primijeniti, vec je ranije to izmisljeno i probano). Ali sila Boga ne moli, posada naviknuta, nema bas puno posla na PC 140, samo finisiranje.

Vodilo se dosta  racuna o mnogim stvarima,.. susenje vesa u lukama baziranja iskljucivo ispod nivoa ograde komandnog mosta, nedjeljom dizanje zastave po signalu tocnog vremena iz Londona, kretanju uvijek desnom stranom broda, liberalnijem ali uvijek unificiranom izgledu uniformi posade,  protokolu kod prijema gostiju ili starjesina iz Komandi ili drugih vrlo cestih visokih gostiju,.. mnogo ima tu sitnica,.. ukratko pomoracki izgled broda i pomoracka kultura.

Uplovismo dan ranije u luku Gruz, vez cetvrovez, manevar slozen zbog veoma uskog prostora, ali vec je to rutina, motori pouzdani, Komandir V BO koji je na izvrsenju komandi u strojarskom odjeljenju vec poznaje navike Komandanta. Manevar kojim su posade PC i Komandanti cesto skupljali publiku u Gruzu.

Sijaju se mesingani prozori, postolja radio antena, namjesta se zastavna i svjetlosna gala, rujan je mjesec, blista fino nauljena ograda od celik cela, sijaju se cijevi Hispana 20/3,.. uredjenje svecanih uniformi, prethodna smotra, korektivne akcije,.. I turista ima jos dosta u Dubrovniku.
Negdje u popodnevnim satima, sizni prijavljuje  dezurnom broda, da na obali ceka grupa starijih ljudi, nekadasnji pomorci sa trgovackih brodova da ih primi  Komandant broda. Dezurni broda prijavljuje Komandantu da neki pomorci traze Komandanta.
Rutina, sizna biljeznica, evidencija u knjizi posjeta stranih lica, na palubu izlazi golobradi oficir, obraca se grupi: “Izvolite, kako Vam mogu pomoci?” Odgovaraju: “Pa trebali smo Komadanta?”, golobradi odgovara: “ Pa stoji ispred Vas?”, oni se u nevjerici pogladase, kako to Komandant netko koji je tek prije neki dan napunio 26 godina. Uglavnom, urucise oni poziv Komadantu da ih posjeti sutra, na Dan RM, poslijepodne u Kapetanskom klubu, stara dubrovacka luka Porporela, motiv vecine razglednica i marketinskih spotova o turizmu.
Za to poslijepodne, osiguran je sluzbeni vojni PZ-ejac sa vozacem, pratnja zastavnika Sicara, mladjeg oficira sa manirima,komadira barkase stalno stacionirane u Dubrovniku (na zalost sada pokojni, vrstan pomorac sa inicijativom, legenda koja je dugo godina provela na granicarima). Naravno, svecane bijele uniforme.
Dolazimo tocno na vrijeme, Komandant prvi put ulazi u klub pomorskih kapetana Dubrovnika, ustvari muzej, sa mnostvom motiva iz pomorstva, slika, predmeta, namjestaja i onim specificnim ugodjajem koji lebdi u zraku.
Kako je golobradi Komandant usao, tako su svi prisutni ustali, pljeskom odali pocast, krenulo je upoznavanje, blagi nakloni glavom, rukovanje, prijatno caskanje, stari su Kapetani biranim rijecima otvarali razgovor, svjesni da svojim iskustvom i znanjem mogu postidjeti svakog, dodirujuci one teme gdje njihov novopeceni kolega moze ravnopravno ucestvovati, da se ne bi osjetio manje vrijednim, u praksi primjenjena i sazeta kompletna andragogija .. i divno sjecanje koje ne blijedi.

Pomenutom je Komandantu trebalo nekoliko godina da shvati da je pruzena pocast iz kapetanskog kluba bilo ustvari priznanje JRM kao instituciji, jednom od nosioca pomoracke tradicije, razvoja pomorstva i  “brenda”  sa njihovih prostora, prepoznato od ljudi iz struke koji su zasigurno imali prilike u toku svoje karijere komparirati mnoge vrijednosti pa i one koje su vezane za domicilnu Ratnu mornaricu.

Istria 052, hvala mnogo za divne opise događaja, nadam se da ih imaš još mnogo za ispričati! :super

Istria - od tvojih anegdota dala bi se napisati knjiga koja se čita u jednom dahu. Hvala ti na ovom pripovedanju - nesvakidašnje je!

Nekako je bilo pravilo, kada se na granicaru priprema neki riblji specijalitet, treba se nadati nenajavljenom dolasku starjesine iz vise komande ili da se marenda prekida “neodloznim” pozivom radio vezom ili telefonom. Ovo smo drugo, pouceni statistikom, eliminirali utisavanjem radio uredjaja ili dizanjem slusalice telefona u vrijeme od 0850-0910.

PC 140 na zadatku osiguranja drzavne granice na moru, luka Dubrovnik- Gruz. Puno se vodilo racuna o tome kako obavlja duznost dezurni mornar na palubi-sizni. Nije bilo pardona za uocene propuste u vrsenju sizne sluzbe.

Na sizu mornar Savic iz Prijedora, SR BiH.

Prilazi brodu civil, preko siza, dodje na krmu broda, predstavi se, admiral Jokic (tada Komandant 9. VPS-a), trebao bi na brod. Mornar Savic odgovara: “ Druze admirale, ne poznajem Vas, molim  udaljite se na obalu dok ne pozovem dezurnog broda da Vas prepozna!” Rekose da je zakolutao ocima, malo odmahnuo glavom, ali i sisao na obalu. Izadje dezurni broda, protokol, ugostismo admirala u salonu, zasigurno pogadjate, vrijeme je vecere, a na jelovniku,  u rerni zapecena hobotnica sa krumpirima, specijalitet st. vodnika I klase Vins Benija, komandira IV BO.

Naredni dan, jutarnje postrojavanje na pramcu, 0650, cita se Naredba Komndanta broda kojom se mornar Savic  nagradjuje sa 5 dana nagradnog odsutstva.

Pulski su granicari bili veoma malo u upotrebi po povlacenju u Boku Kotorsku. Vremenom  su vezani  na lansirnu rampu kasarne Kumbor. Bila su to cudna vremena, moral je popustao, mnoge su starijesine lutajuci trazile novi indentitet gdje bi neki segmenti bili rado izbrisani, radna disciplina bazirana na jednostarjesinstvu i subordinaciji je popustala, ali stara skola se jos nije predavala, iako joj se kraj nazirao.

Bila je odredjena veca grupa starjesina, njih oko 10-15  izvrsiti rashodovanje pulskih granicara onako kako su to nalagala pravila o matrijalnom poslovanju (materijalni listovi, otpisi, rastur, naredbe odredjenog nivoa, komad/kilogram,.. sva sila administracije u vrijeme kada je kompjuter bio misaona imenica u jedinicama nizeg nivoa.

I tako, rece jedan od predsjednika “Wolksvagena”, kaze ono sto ne mozes mjeriti, ne mozes ni poboljsati.
I tako nakon vise od godinu dana, grupa velika ali odabrana, nije izvrsila nista od dodjeljenih im zadataka, osim sto je poboljsalja izvodjenje vjezbi iz briskule, tresete, domina,.. beskonacnih salonskih mudrovanja.. praznih prica,.. “road to nowhere”.

Pozove telefonom tadasnji Komandant GMO (pbb ili vec kk Stojadinovic Stojadin), jednog od svojih potcinjenih Komandanata da mu naredi da treba da on rukovodi rashodovanjem pulskih granicara. Naredjenje i tocka. Izvrsi pa se zali.

Uravnilovka se dobrim dijelom ispoljavala i kroz amneziju onih koji su ista naredjenja distribuirali po principu copy/paste onima koji su ih bili voljni izvrsiti, pa zar takvo naredjenje vec nije dato, zasto nije izvrseno,.. prilicno naivno razmisljanje za novopozvanog u odnosu na opozvane i poimanje vojne discipline. 

Naravno, pozvani se odmah najavio na razgovor, u novoj formaciji GJ, nije bio predvidjen jer je trazio prekomandu, to je bio i razlog za odabir konja koji hoce povuci.

Tada nismo znali da postoji pojam tranzicije, tek nam je  kasnije svima ispirao usi, a vecini dezorjentiranih starjesina dobrim dijelom i isprao standard, tako da pozvani rijesi da krene u nagodbu sa Komandantom GMO.

U razgovoru mu je ukazao da je grupi starjesina koja je prethodno vodila posao  vise od godinu dana isplacivana placa uredno za nerad, sto ce biti satisfakcija onima koji ce posao uraditi, mimo place koja je vec rezervirana za nerad i neefikasnost?

Komandant Stojadinovic iskolaci oci, proguta knedlu, razvuce kiseliji osmjeh preko urednih brkova i prozbori: “ Pa ne moze tako!”, bijase mu odgovoreno: “Dobro, ako ne moze tako, onda nastavljamo po starom, saljite placu, mi cemo uredno dolaziti na posao!” Kako su njih dvojica duze radili zajedno, Komandant, valjda poucen predhodim rezultatima prozbori: “Sta predlazete?”

Ni jedan starjesina iz grupe koja je rashodovala brodove nije mogao biti pozvan na zamjenu bez odobrenja vodje grupe za rashodovanje, organizacija sluzbe je bila samostalna, podredjena da vecina starjesina bude tu za vrijeme radnog vremena i radnih dana. Slobodni dani vezani su za uspjeh, zaokruzenje odredjenog segmeta posla.

Uglavnom, stvorila se dobra radna atmosfera, posao je okoncan na zadovoljstvo svih. Novcana satisafakcija za prebacivanja norme nije tada bila poznata, kako je sada, piscu ovih redova nije  poznato,.. nema ni potrebe.. sunce je tada vec bilo debelo na zalasku. Svitanje je trebalo docekati negdje drugdje,..

Trazilo se rjesenje dileme.. koliko puta oficir moze poloziti zakletvu?

Jednom ili najmanje jednom! Svaka sudbina ima pravo na svoj tocan odgovor

Istria, vrlo zanimljivo i - "zivotno"!

Istria, komplimenti za odlično napisan tekst.

PS: iako uvažavajući odlično postavljeno određenje ovog Foruma da se događanja iz onih turbulentnih i čupavih vremena ne spominju previše, dodao bi svejedno da imam potpuno razumijevanje za sve one koji su služili jednu naoko skladnu vojsku (posebice JRM), a onda se zamalo preko noći našli nigjde i nizašta. Vjerujem da su to bila vremena koja su jače parala dušu i srce, nego sam kasniji rat ... No, to je sad već iza nas ...

Malo ću u off, ali nadam se da mi neće biti zamereno.

@Patriot, kao jedan od starijih članova foruma, uzimam sebi za pravo da ti "u ime svih nas iz... jedne zemlje i Mornarice koje više nema" zahvalim na iskazanom razumevanju, i ujedno da ti potvrdim - u pravu si, boli u srcu i duši zbog sloma i nestanka svih vrednosti za koje si do tada živeo bile su jače čak i od ratnih rana, jače su bile samo boli onih koji su izgubili bliske i drage ljude u bezumlju koje je usledilo.

Da i ja nešto napomenem. Srušen je sistem moralnih vijednosti i taj lom moralnog sistema je najviše pogodijo one koji su u njega vjerovali, a ako su bili iskreni vjeruju i sad.

Veruju ML, i još uvek ih boli. :(

Апсолутно, Истриа пише занимљиво и читко. Прави новинар репортер.

Ni jedan sistem ne moze opstati bez korektivne akcije na osnovu podataka iz mehanizma povratne sprege, koliko  bio zadovoljavajuci za vecinu, ukoliko nije kontroliran i kanaliziran, nije ga moguce odrzati, urusava se i pretvara u loseg gospodara umijesto u dobrog slugu.

Svaka stecena pozicija, privilegija brani se svim sredstvima na drzavnom nivou cak i silom. Nase su pogresno usmjerene starjesine mislile da njihovu prostor treba braniti neko tko se i sam bori za osvajanje svog prostora, zato su se iz starjesinske klase pretvorili u starjesinsku masu.

Osvjestili su se mnogi, brojni su se snasli fino u novim okolnostima ali je jedan dobar dio njih ostao dezorjentiran, rado bi nazad ali je to sada skoro nemoguce.

Isto vazi i za populaciju sirom obespravljenu na prostorima bivse SFRJ.

Trazili ste, gledajte,..

Jučer dok sam čekao red na ultrazvuk pričao sam s jednom gospođom. Ex muž visoki oficir JNA, Srbin po nacionalnosti ostao u Puli, ona s djecom u Beogradu. Brak se raspao i djeca završivši fakultete otišla u bijeli svijet. Gospođa se vratila u HR i udala. Živi sretno i zadovoljno, a starih vremena  ne želi se sjećati. Dama za pet, vidi se ima sve atribute ženstvenosti.
To su bila vremena u kojima su se pojedinci predobro snašli, a velika većina podmetnula leđa za boljitak manjine. Ipak, košulja je bliža od jakete.

Mislim da ni jedna od novonastalih država još uvek nije dostigla kvalitet života stare države... ali 'ajmo nazad na temu.

PC 140 izlazi iz malog remonta iz MTRZ “Sava Kovacevic” Tivat, silno brodovlje se skupilo u tamo, mornarica se povukla, “nula” je brod iz Boke, pa nas zaposleni u zavodu i drugacije gledaju, mnogo se stvari zavrsava na konto minulog rada, pomaze i kantina dosta.

Komanda GMO i tada vec visa Komanda brigade iz Zognja jedva nas je cekala i dok je Nula grabila onih 5 milja od Tivta do Kumbora, neko se iz hijerarhijske linije sjetio da bi ona mogla biti poslata na izvrsenje zadatka osiguranja drzavne granice na moru. Pa to nam je i posao..

Kumbor, popuna zalihama, popuna bojevom municijom i evo je, njeno velicanstvo, “Zapovijest za voznju”, “ Da li je to moguce?” -citat koristen bez dozvole izvornog autora, komentatora Mladena Delica.

Zapovijest je uredno primljena na brod, naredjenje je to..

Brod je proveo u remontnom zavodu toliko vremena da je poremecen kontinuitet u obuci i po propisima nije mogao biti ni u najnizem stupnju obucenosti posada (ako ne grijesim,  S-1). Na brodu nije bilo obucenih artiljeraca mornara, osim jednog koji je imao vec po dolasku dijagnozu koja ga nije kvalificirala za taj VES (prezime poznato piscu ovih redaka), .. cuda su dakako moguca, ali samo na crtanim filmovima.

Komandant broda odluci da presavije tabak i da koristeci gore navedene argumente, dodajuci jos nekolicinu, odbije “Zapovijest za voznju”, u pismenom obliku zavedeno kod “cate” starijeg vodnika Vins Benija, prijasnjeg komadira IV BO na 140. Bilo je prvi put svima u komandi GMO  da se srecu sa tim dokumentom, koji je za momenat taj sporohodni vlak i izbacio iz kolosjeka. Pravilo brodske sluzbe, Pravilo granicnih jedinica i Pravilnik o obucenosti brodskih posada su bili neumoljivi, Komandant broda ima zadnju rijec i mogucnost da transfer odgovornosti pomakne za nivo vise.

Vecina se uzurpacija ovlasti  u JRM (a i JNA) svodila na ubjedjivanje u ishitrenost ili pogresno donesenu odluku, tako da je krenulo ubjedjivanje da Komandat 140 povuce svoju odluku, tj. pospe se pepelom po glavi. Nema nazad, brod ima reputaciju,.. rjesavajte, misli su koje su se Komandantu Nule vrzmale po glavi. Kk Stojadinovic se nije puno ni trudio, shvatio je da ima neko tvrdoglaviji od njega. Poznat je bio i stav njegovog prethodnika (Komandant broda predlaze, Komandant odreda odobrava, potom Komandant broda naredjuje,.. ) Hm.. nije islo tako bas sa svima.. postojeca pravila su vrlo fino razgranicavala nadleznosti, samo je trebao osobni stav da se oficir-starjesina, pogotovo na poziciji Komandanta broda izbori za svoja propisima stecena prava. Citah od jednog forumasa, da je smisljao svakojake razloge ispred svog komandanta jedinice da bi mu posada bila odjevena  liberalnije dok je bio na zadatku. Cim je granicni brod bio izvan  luke baziranja, stvar je bila u rukama Komandantove procjene i odgovarajuceg naredjenja, obrazlozenje po upitu starjesine iz komandne linije da, ali tek posto je sprovedeno, nikako trazeci od njega neko posebno odobrenje.

Uglavnom, stize druga “Zapovijest za isplovljenje” identicna kao prva, samo napominje da je izdata tako da je Komandant broda odbio prethodnu, u pisanoj formi.

Situacija je jasna, brod ide na zadatak, Komandant i posada ga izvrsavaju sa najboljim namjerama, ali odgovornost je detasirana na onog koji je Zapovijest za voznju izdao.

Bila su to vremena kada su dobosi bili napunjeni, cuvani u okvirima na palubi, otkljucani.

Proslo je nekoliko dana na granici i naravno omiljena destinacija Bar, mandrac carinskog gata, mjesto za privez granicara.


Zavrsene su jutarnje aktivnosti, rucak u 1245, poslijepodnevni odmor je u toku, u 1500 dezurnog starjesinu i mornare ocekuju popodnevne obaveze.
Samo je sizni na palubi, gore pomenuti mornar artiljerac sa dijagnozom,  zacuje se prasak iz krmenog topa 20/3. Mornar se malo zaigrao bojevom municijom.

Po krmi broda bio je vezan putnicki brod Prekookenaske plovidbe Bar, sa dezurnom posadom, na udaljenosti od nekih 100-njak metara. Silaze oni preko skale, neki su i skocili, trce ljudi od broda.
Nije valjda,..dodajte dvogled, kada na trupu broda, vidljiva rupa od pancirnog metka 20 mm.

Protrcase sprinteri kraj nas, pancir je probio oplatu tovarnog prostora ferryboata “Alba”(stivu), posto nije imao dovoljno snage da izadje na drugu stranu, rikoseti su stvorili buku, a mornarima sa Albe je trebalo nekoliko sati da shvate da ih nisu napali vanzemaljci.  Cojstvo se odvojilo od junastva (za momenat).

Vanredni dogadjaj, izvjestavanje,.. stize Komisija iz Zognja na celu sa operativcem, tada pbb(?) Ilicem, ponudjeni su kavom, predocen im je papir, okret na levo krug i daleko im lijepa kuca.

Kako je kasnije opisao tada pf Borojevic, dezurni u Komandi GMO, Kk Stojadinovic, komandant odreda,  tadasnjem je Komandantu brigade kf Rajcevicu objasnjavao: “Pa on ima papir, pa on ima papir!!”.

Mornar je imao dijagnozu, Komandant broda papir, a komanda vuka (koji je pojeo magare).

Komandant broda je otisao kod generalnog direktora Prekookeanske plovidbe, odlucise sami  sanirati neveliku stetu..

U PGS (Pravilo granične službe) jasno stoji da komandant broda može odbiti patrolnu vožnju kada je brod neispravan ili kada bi vožnja dovela u opasnost brod i posadu.

Nekako se, kada bi komandant broda tražio potpi "odozgo", uvek nakon par dana na brodu desilo nešto što je opravdavalo takav postupak...

PC 140 je u Tivtu, mali remont. Formira se grupa tivatskih PC pod komandom tadasnjeg Komandanta diviziona sibenskih PC ili nekog od najstarijih komandanata PC na sidristu.
Jutarnja koordinacija ili breifing, najcesce pucnji u prazno, nema se ideja, s time i inicijative, mjesta odrzavanja su se mijenjala kako je gdje bilo i brodske kantine. Svi bi pili, ali su tesko placali, tako se gasila kantina po kantina na brodu, inflacija nije bila potrebna, dovoljne su bile posjete “savjesnih” ali tako da se postivanje savjesti ne odnosi na njih vec na njihovo okruzenje, uzurpirajuci cin za pritisak na kantinjera da se izda pice na “crticu” (veresiju).

U kantinama je bilo i alkohola, ali postojalo je jedno pravilo, sto je kantina bolje poslovala (citaj, duze opstajala) bilo je vise alkohola na brodu, ali skoro zanemarivo alkoholiziranosti. Ceste su bile naredbe u vidu kolektivnog kaznjavanja tipa pronasao sam vozaca bez dozvole, zabranjuje se promet svih automobila na cestama. Naravno nisu bile odrzive na duze staze i cesto zanemarene od samih hirovitih nosioca tih vrsta naredjenja.

Bilo kako bilo, ali casa vina, spricer, pivo ili nesto bezalkoholno, bilo je sastavni dio dobrog obroka, jedan mali pravi ritual, prema gostima znak gostoprimstva, a u remontu cesto “katalizator” radova. Dobro oruzje, ali iskljucivo u rukama znalca. Kantinjer je bila dopunska duznost nekog od biranih mornara, obuhvacalo je dodatne privilegije, izlazak svakodnevno u grad iako se poslijepodnevna aktivnost veslanja u sljupkama koristila za odlazak do obliznje trgovine tako da je nadjen sretan spoj ugodnog tako sto su se svi osvjezili u nekom od obliznjih kafica ili okupali organizirano na nekoj od plaza Djenovica ili Baosica u sezoni  i korisnog, obuke u veslanju.

Prateci statistiku, Komandant 140 je vidio da zaduzenje raste da je prikupljeni novac sve manji, prijeti gasenje “biznisa” koji se svodio samo na osiguranje prijatnih trenutaka za sve. Cijene su podizane nekih 10-20% najvise, cesto se prihod kantine koristio za praznike i neke aktivnost lijepe za sve. Komandant nije imao fond reprezentacije vec je svoje goste ili goste broda, jedinice placao iz svog dzepa.

Prva korektivna akcija bila je ograniciti da mornari iz sastava posade piju i placaju odmah  i da se starjesine sa broda  mogu zaduziti do odredjenog nivoa. Za sve ostale sa drugih brodova jedinica vazilo je da naruceno moraju odmah platiti. Rjesenje se pocelo odmah pokazivati ako efikasno, supstanca je bila ocuvana, problem se javio u naplati starijih potrazivanja od kolega granicara i u kolicinama potrosenim sa jutarnjih breifinga za koje najstariji na breifengu nije nasao za shodno prihvatiti na sebe.

Kantinjer i komandir IV zaduzen i za brodsku kantinu izvjestavali su o anomalijama. Receno je kantinjeru da fino popise kolicine sutradan poslije jutarnjeg breifinga kojeg je Komandant PC 140 uporno izbjegavao jer nije vidio njegovu svrhu osim remecenja uhodanih brodskih aktivnosti. Niko nije mario za nas izostanak, kantina je bial svrha breifinga.

Neko rece da se priroda pojedinca moze sagledati u odnosu na besplatne stvari.

I tako dodje kantinjer, najstariji na breifingu je tadasnji Komandant diviziona PC iz Sibenika koji je tada cekao svoju priliku, kantinjer ulazi u prostrani salon na PC, javlja visinu racuna onako sa strahom, Komandant PC pita prisutne: “ Tko placa ovaj racun?”, tada vec gospodin po oslovljavanju, ali nikako po manirima, uvrijedi se, komentira: “Nikad ti vise necu doci na ovaj brod? Kakvo je to gostoprimstvo?” Ostale starjesine su normalno ovo popratile sutnjom, kasnije su prilazili i tapsali po ramenu, ali javna je podrska nesto rizicnije, pogotovo pred onim koji im treba potvrditi ili napisati sluzbenu ocjenu.

Kako se sve zavrsilo, svrha je urodila plodom, naruseni ponos je za nekolikom dana izmirio svoje obaveze, stvarno neko vrijeme nije dolazio, brodu je vracena rutina u radu. Data rijec nije dugo trajala, evo njega opet, nema nigdje kantine na vezu, jutarnji doping se nastavio, ali sada u kormilarnici i bez uzurpacije tudjih sloboda.

Сећам се оног догађаја са пуцњавом у Бару. Колико се сећа и у Кумбору су са неког брода, такође случајно изрешетали фискултурну салу на обали. Мислим да су један зид разбили (разнели) као на филму.

Luka Bar, mjesto uobicajnog predaha za granicare, pa i 140-ca tog dana. Sumrak,..
Izvor javlja da se vidi kontura i svjetla broda nedaleko od obale.

Bura je, ali ipak ne toliko snazana, da bi brod potrazio zaklon ispod obale, zasto je tamo, nije uobicajan plovni put,.. pozicju je lako odrediti,..

Pripremi brod za borbu i plovljenje.. komanda van ocekivanog vremena. Posada ocekuje obrazlozenje vise, ali nije momenat za to,.. Rutinska operacija se brzo obavlja, uigrano, nekih 15-tak minuta i Nula grabi uz obalu, rt Volujica ostaje iz nas, radarski kontakt imamo sa objektom, ipak nastavljamo lizuci obalu. Rejon rta Mendra, tu smo najblize, objekat se krece u kursu prema Ulcinju, smracilo se.

Crvena signalna raketa je ispaljenja, pocinje gonjenje, crveni svjetlosna raketa-signal je ispaljena, mora biti uocen sa mosta, brod je u obavezi da ima plovidbenu strazu, znak je da se posada mora povinovati kontroli organa drzave kroz cije teritorijano more plovi. Pravo neskodljivog prolaza postoji, ali i pravo drzave da vrsi kontrolu nad svojim teritorijalnim vodama takodje.
Prilazimo objektu, nismo jos dovoljno blizu, ne moze se uociti zastava koju brod vije. “Nula” kao i “Sedmica” imaju manu, nemaju radio uredjaj sa VHF civilnim frekvencijama tako da dvogled i ponekad pomoc reflektora jedino omogucavaju indentifikaciju zastave. Od drugim uredjajima da i ne govorimo, tako je, kako je. Postoji HF/MF frekvencija, ne koristimo je za pozivanje, veceg je dometa,..

Brod duzine nekih 100-njak metara okrece u kurs prema otvorenom moru, bjezi, prilazimo iz krmenih sektora, na krmenom jarbolu zastava Albanije, .. ne zaustavljaju se, nastavljaju prema otvorenom moru.. Jos poneka signalna raketa upozorenja, nema efekta.

Posada pramcanog topa na svoja mjesta.. Upozorenje  pucanjem iz topa svjetlosnim granatama, nekih 100 m ispred pramca,.. ne zaustavljaju se.. pucati u bjegunca ili pokusati dalje sa upozorenjima.. Zauzeti kurs ga vodi dalje od ulaska u albanske teritorijalne vode, znaci mozemo nastaviti sa upozorenjima, u nasim smo teritorijalnim vodama.

Jos nekoliko kracih plotuna pred pramac, cini se da glas razuma prevladava kod gonjenog, nema pjene pod krmom, brod zaustavlja, cekamo da stane, priblizavamo se, “doglasalom” (pojacalo na tom instrumentu nikad nije pregorjelo, bas ili bariton, ma radilo je besprijekorno, mali putujuci cirkus..), posada se skuplja na pramcu broda po naredbi, brod se okrece bokom prema vjetru, dozvoljavamo da postave pilotske ljestve na stranu zavjetrine. Spusta se camac, grupa ulazi u njega, Kapetan i dva clana posade prihvataju grupu, opet svi na pramcu, brzi pregled broda.
St. vodnik Usanovic, veoma je vjest kao  komadir grupe za pregled i uzapcenje iako mu to nije duznost po brodskom raporedu.

Nezaustavljanje na poziv organa drzave, sasvim dovoljan razlog za uzapcenje. Pravac luka Bar.
Izvjestavanje, obavjestavanje, brod plovi iz Italije za Drac, nema tereta, ali pregled broda otkriva znacajan broj bijele tehnike na brodu, neraspakirane, nije u omjeru sa privatnim potrebama i brojem clanova posade. Tim detaljima ce se baviti drugi,.. pristajanje u luku Bar, primopredajni zapisnik, izvjestaj za Sud, skice, opis, izvod iz brodskog dnevnika, racun za “usluge” granicara po cjeniku, nema pogodbe,.. Provjeren radar na brodu-radi, provjeren VHF uredjaj na brodu – jeste iz prethistorije ali radi.. 20-tak ljudi na brodu, posada se slaze sa Knjigom posade. Zapovjednik nema obrazlozenje zbog cega nije stao na poziv za zaustavljanje osim onog uobicajnog, nisam vas vidio.. a mogao je proci samo sa indentifikacijom zastave i da ga radarom ispratimo do izlaska iz nasih teritorijalnih voda.

U strahu su velike oci ili mozda nesto drugo.. nismo saznali.


Prodje jos jedan dan na granici..

Hvala. Iz prve ruke, bez posrednika..

Patrolna voznja, PC 140  negdje iz rejona Lastova grabi  otvorenim morem, svanulo  je, produzili smo prema Otrantu, okrecemo prema luci Bar, ima nekih 3 sata, ekonomska brzina 13-14 cv.

Osmatrac javlja camac u moru, gumeni.  Prilazimo, more je bas mirno, oprema u camcu kompletna, vanbrodski motor je tu, gledamo nema li tragova nekih aktivnosti, ljetno je doba.

Uzimamo camac u tegalj, obavezna evidencija u brodski dnevnik, preko radio vezom dobivamo SUP Bar, prijavljujemo nadjenu stvar, odgovorise, uklapa se, imaju prijavu da je camac izgubljen, interesantno nisu nas obavijestili o tome, nemaju refleks za more, mozda su ocekivali da  pozornik moze pomoci u pronalazenju, pa ljeto je, mozda covjek moze i zaplivati,.. vlasnik ce nas cekati u luci.

Camac vracen, vlasnikov osmjeh od uha do uha, boca whiskey-a,.. vlasnik sudija Vrhovnog Suda SR Crne Gore, nebitno,..

He, he, a na PBRu nekih 9-10 cv, a nakon obaranja dubinske bombe najvećom snagom jedva 12 čv, brod se trese, raspada, Bože pomozi ...

Camac vracen, vlasnikov osmjeh od uha do uha, boca whiskey-a,.. vlasnik sudija Vrhovnog Suda SR Crne Gore, nebitno,..
 
 
 
Kako dosao (whiskey),tako i otisao... ;)

Imala je Nula (140) i preko 21 cv na mjernoj milji, ali bez zaliha, laki deplasman, nakon remonta. Predivan brod, mislim najbolji  po karakteristikama iz serije. Peri-deri. Ali odrzavanje je bilo na mjestu.

Bas smo znali gustirati, napraviti sebi ugodjaj ali i odraditi posao. Kada se ima inicijativa, na granicarima je znalo biti lijepo, samostalna duznost, nema popovonja odozgo, malo kontakata sa vojnim ustrojstvom, vecinom sa zivotom preko zice,..
Tko zna, njemu dvije,..

Poluotok Molunat, svojim polozajem, poput cekica tvori dvije uvale, Gornji i Donji Molunat. GMO Boka posjecivao je obe, ona atraktivnija (imala je molo)  blize je Prevlaci.

Istgoimeno mjestasce kao iz snova, konavoski pejsazi, prelijepa plaza natkrivena hladovinom, puno kuca, u zamahu je gradnja vikendica, nalik na tihoocenaske atole. 

Na sredini uvale plutaca,.. pogadjate, za privez vojnih brodova. Po pravilu, vez je naredjivan na plutacu, rjedje na molo i to zimi,radi upoznavanja sa podrucjem plovljenja.

Jeka je turisticke sezone, radio vezom stize naredjenje, vez Molunat, obavezno javljanje u 12 h, pozicija i kratak opis aktivnosti, Komanda javlja da ce se iz Molunta isploviti sutra ujutro u 10 h.

PC 140 ulazi u uvalu, pripremi vez-vez plutaca, hm.. dvogled u ruke.. na molu je vezana turisticka brodica, motorni jedrenjak. Daj da malo razbijemo monotoniju, .. pripremi vez-vez desno. Evo nas uz bok motornog jedrenjaka, nekih je 13 h, rucak i kratak sastanak.

U praksi primjenjujemo znanje iz vojne psihologije, odmor i rekreacija na borbenom zadatku, malo smo iskocili iz seme zidnih novina,  vojnickih igrokaza, recitiranja poezije, na brodu je novi VHF video, vrti se poznata tematika svedskih akcionih filmova, nikako da i sam odgledam jednog do kraja, ne ide.. vec vidjeno.

Tema sastanka, izlazak u grad,.. mjestasce vri od kupaca,..turista, restoran je na obali.. sve 5. Komandat kaze: “ Svi idete u grad, na brodu ostaje kantinjer, dezurni motorista, sizni i Komandant broda. Slobodni ste do ponoci, ukoliko lov bude uspjesan, dovoljno je samo da kratko svratite do broda i nastavljate ujutro do 08 h. Tko do ponoci nesto ne saplete u mrezu, nece ni poslije ponoci, taj se vraca na brod i spava snom pravednika (razmisljajuci o greskama koje je pocinio i zbog cega se morao do ponoci vratiti na brod. Prazne ruke i spavanje na brodu, “dupla kazna). Signal za hitan povratak na brod je zvuk brodske sirene. U roku od 30 minuta da Vas nisam vidio na brodu.”

Starjesine i mornari razmilise se po uvali u pretrazivanju terena, rucnici preko ramena, zvizduk, sirok osmjeh i samopouzdanje da se u svakom od njih krije Rudolf Valentino. Ovi na brodu su losije srece, ali sluzba sluzba, druzba druzba, ne mogu svi. Dodje popodne, tri monaha na brodu, sizni javlja da turisticki vodic sa broda do nas na palubi, mladic, molba, turisti sa susjednog broda imaju zelju da malo pogledaju ratni brod. Komandant ne konsultuje Komandu jer na upit obicno je odgovor ne, na taj se nacin roditelj iskljucuje iz suvremenih trendova.

Znaci TT zbor, zakljucavamo ulaze u stambene prostorije, strojarski prostor, znaci, obilazak palube, kormilarnice i mosta. Satori su razvijeni, stolovi su na krmi i pramcu. U predvece stizu turisti, vecinom zenskog roda i Nijemice, obilaze brod, objasnjavamo, problem je jezicka barijera, onaj tko zna nema vremena za pomoc prijatelju, zaokupljen je vlastitim nagonom. Nakon selekcije, dvije dame sjedaju za krmeni sto, razvije se prica,.. na engleskom naravno,.. za ostale je TT zbor zavrsen,   kantinjer otvara bocu “Cezara”, led,.. vrucina,.. uh dobro podnose alkohol.

Zamoli drugacica drugu da ode, ova dzentlmenski prihvaca, sada 1 na 1, ali jos nije prosla ponoc.

U 2355 zadnji je “iskusenik” dosao na brod bez rezultata, imali su pogresnu taktiku, nisu procijenili da je ipak brdo doslo Muhamedu.

San pravednika za “lutalice”, a mi odosmo napraviti inventuru interijera jedrenjaka.

Istria, to nas malo......... ;D

[attachment=2]

Teze je razumijeti neke stavri onometko nije bio granicar na moru.

ako treba nekih dodatnih pojasnjenja, stojim na raspolaganju

poz

Veoma bitna stvar za svakog Komandanta broda je mogucnost predvidjanja, odnosno da kriticne procese sagledava u vremenu sa stanovista buducnosti, a ne sadasnjosti ili u najgoru ruku proslosti jer se greske u ovom poslu znaju skupo platiti.

Skolovanje na Mornarickoj akademiji prozeto je veoma obimnom materijom iz elektronske i protulektronske borbe.

Kako je to izgledalo u praksi na starom tipu granicara?  Imali smo mogucnost radio sutnje, veoma kratkih emitiranja  radara, znali smo da nismo atraktivan cilj u nekim buducum djelovanjima, ali kako se zastititi od detekcije radarskog signala plavog. Uredjeni rejoni baziranja predstavljaju zastitu, ali maskiranje je najbolje na mjestima gdje se najmanje ocekuje.

Tako smo nalazili lokacije gdje bi se brod mogao vezati na neizgradjenu obalu u cilju sto boljeg maskiranja.

Rejon Cavtat-Molunat (Konavoske stijene), sidrimo do obale na nekih 500 metara. Camac  spusten u more, rucni dubinomjer, motka za mjerenje dubine, ronilacka oprema, mornar pratioc, stariji vodnik Usanovic i moja malenkost. Prolazimo, ronimo obalom u duzini od jednog kilometra, trazimo mjesto za vez broda na neizgradjenu obalu. More je uz obalu dosta duboko, uz povoljne vremenske uslove, ne bi trebalo biti problema.

Povoljnu lokacija za vez broda na neizgradjenu obalu (stijenu) oznacena,  zabadamo stap u stijenu kao orijentir, vracamo se na brod, neki nas drugi poslovi zovu, dizemo sidro, udaljavamo se, posadi ne objasnjavam o cemu se radi, ni st. vod. Usanovic ne zna u cjelosti cilj oznacavanja.

Prodje je tome i desetinu dana, PC 140 plovi tik uz obalu, Konavoske stijene, u rukama dvogled, trazi se orijentir (sinjal, senjol).  Svira se signal.. pripremi vez, vez livo, krma skraceno..

Posadi nije jos jasno, kakva priprema, nigdje luke, veza,  a kada je brod okrenuo u kurs prema obali, njihovi su pogledi zijevali prema komandnom mostu, prilazimo na 50-tak metara, camac u more, mornar na obalu (stijenu) da prihvati vez, za posadu nova situacija, osjeca se blaga nevjerica ali  povjerenje je jace,.. pa dokazani smo u mnogim “cudnim” situacijama i prije toga.

Nula pristaje livim bokom na stijenu (da ne bi bilo krivo shvaceno, ne radi se o maskirnom vezu, odnosno uredjenim jastucima) sto i nije bas cest manevar sa granicnim brodom.

Po pristajanju i raspremanju, odrzasmo breifing o  maskiranju broda, elektronskom djelovanju i mogucnostima broda. Zakljucujemo da je i ovo jedna od mogucnosti zastite od detekcije radarskog signala.

Lekcija naucena u praksi, pokusali smo skromne mogucnosti pretvoriti u nasu prednost, ovako nesto bude svakao dobro  za moral, u najmanju ruku.

Da, dvadesetčetverogodišnjak koji je uvijek stajao u raskoraku, jer kad bi skupio noge po priopisu, vjerojatno bi izgubio ravnotežu, i pao. Osobno sam - iako u to vrijeme dječarac u mnogočemu - bio svjedokom njegove nesposobnosti. Već onda sam znao da je nesposobnost i nestručnost u korelaciji s neiskustvom na moru pogibeljna, a o ratnoj situaciji da i ne govorimo. Srećom, kako i sam veliš, u slučaju čega i tako ne bi bili vrijedan cilj ...

Kako se postaviti u situaciji skučenog BOCa (brodski operativni centar - radar, PEL) kad zamjenik komandanta u narančasti pleksiglas prastarog Decca radar pokušava ubosti transporter (šestar s dva špica) u upitnoj nakani da izmjeri udaljenost do nekog svjetionika (umjesto da za to uporabi veliki relativno precizan range ring desno dolje ... I nailazi u taj tragikomičan tren pbb Zjačič (ukrcan jer je komandant u vodama oko Visa kao nešto polagao), vidi što potporučnik radi, hvata se za glavu i istog trena hvata za ovratnike komandanta i započne ga tresti na stjenku kormilarnice predamnom, pred kormilarom i radaristom, vičući: P....me, P....ne, što (ti) to radiš?!?!?!

Iako veći dio posade (nas običnih mornara, dakako) - posebice onaj "misleći" - nikad nije krio zadovoljstvo kad je komandant dobijao po repu, no ovaj put taj osjećaj zamijenila je tuga i zbunjenost. Jer ne vidi se baš svaki dan da nadređeni mlati podređenog (obojica oficiri) pred vojskom, a niti se svaki dan (iako je bila noćna vožnja) da završeni akademac Mornaričke akademije em' ne zna uporabu radara, em' isti uništava ubadanjem u pleksiglas ...   

Rijetkost je bila u  JRM da se planirani radovi u remontu obave na vrijeme, barem za period koji pamtim, 80-te. U ozbilniju analizu se nisam upustao, ali sve slucajeve koje sam znao, kasnili su u odnosu na planirano vrijeme i to dosta znacajno. 

Sef objekta je bio veza izmedju posade broda i strukture remontnog zavoda, najcesce je imao vise brodova, pa ni vremena za detalje nije bilo dovoljno. Posade nisu bas imale interes za inicijativu, tko bi mijenjao BG ili dezurstvo na granici, za normalno radno vrijeme. Remontni zavodi strucni, dobro opremljeni, bazna rezerva dijelova odlicna ili se brzo nabavljalo. Ovoj se anomaliji nije pridavalo dovoljno paznje, kada bi se privreda u pomorstvu tako ponasala, bankrot bi sigurno kucao na vrata.

PC 140 iz Boke je mimo uobicajnog rasporeda dobio raspored da mali remont obavi u MTRZ “Velimir Skorpik” Sibenik, iznenadjenje za sve. Starjesine negoduju, navikli su, zavrsi se radno vrijeme u Tivtu, oni su kuci u Herceg Novom vec do 14 h, ovako treba u Sibenik, spavanje na brodu, nema kuci.

Ode kompletna posada za Sibenik, ulazimo u MTRZ, pocinju problemi, tadasnji Komandant PC 140 sklon je porocima, pricama bez kraja, nema autoritet kod posade, plasi se.. Sa nama je i MT zastavnik I klase Volarov, netom prekomandovan iz Sibenskog GMO u Boku, ceka da MT zastavnik I klase Anic ode u penziju da bi preuzeo duznost tehnickog referenta u jedinici. Zastavnik Volarov je dugogodisnji granicar, vrstan strucnjak, dobar organizator, netko od koga se moglo i moze puno nauciti.

Nakon nekoliko dana tadasnji komandant jedinice, kk Ljubo Vukmirovic, povlaci Komandanta broda u Boku, navodno na zamjenu, u stvari  znao je  da od njega moze ocekivati samo anarhiju. I formacijski komandir V BO biva povucen u Boku brzo, vise je smetao nego pomogao, po njemu smo zvali jedinicu za mudrovanje u granicarima, van sustava SI medjunarodnih mjernih jedinica.

Stize i Komandant odreda kf Vukmirovic u posjetu brodu, posada je vec okrnjena, komandir II st. vod. Stojiljkovic je na duzem bolovanju, pravi starjesina i oslonac, znalac posla, ali ne podnosi lazne autoritete, izbijen nam je as iz rukava. Sjedimo kk Vukmirfovic, zastavnik Volarov i ja, vecernji razgovori i onako u polu sali, polu zbilji predlozih Komandantu odreda “deal”, onoliko dana koliko izadjemo ranije iz remonta, toliko dana PC 140 ima turistickih dana voznje po destinacijama koje sami odaberemo, zastavnik Volarov podrzi moj predlog, Komandant odreda kk Vukmirovic pogleda ispod oka, pristane, misleci, ma sto meni taj zelembac prica, zna on statistiku bolje od mene.

Jos jedan zahtjev prema Komandantu odreda, brodski elektricar, novo pridosli vodnik, korisniji je kada nije na brodu, ne moze biti dio tima kada je letvica  visoko postavljena, nedostaje kucni odgoj, a to je strasno veliki demotivirajuci faktor za posadu, momentalno se nema vremena za njega.  Vracen u Kumbor za nekoliko dana i njemu odgovara.

Spala knjiga na dvoje starjesina i punu formaciju mornara, divnih mladih ljudi. Zastavnik Volarov je imao iskustvo, splet poznanstva u MTRZ “Sibenik”, ja puno elana za rad sa ljudima, vodili smo racuna o svemu. Kod mornara prepoznali smo vodje, posebno bih istakao Urlicic Juru iz Sestanovca iznad Makarske. Naravno, kada se sistem prevodi iz  inertnosti u aktivno stanje, postoje otpori, moju je mladalacku energiju veoma lijepo korigirao zastavnik Volarov, rezultati su bili bas vidljivi brzo.

Proklamirali smo nekoliko principa, radno vrijeme postujemo maksimalno i ujutro i poslijepodne, mornari neka naprave listu kako zele odlaziti na vikende, izlaz svaki dan osim za sluzbu do 0600 h ujutro, ali tko je navecer bik, ujutro ne smije biti vol, pa tko izdrzi. Napravljena je CPM dijagram sa nosiocima grupa, dio posla koji je zavrsen prijevremeno, priznat je nagradnim danima. Ukinuli smo kontinualni, neposredni nadzor, mornari su radili slozno, uz samo jednu povremenu iznimku, beogradsko “dete” kome je trebalo malo duze vremena za prilagoditi se.

Mladici od 19 godina  radili su naporno,  za ponos, starjesinski par se trudio.. cilj je na dohvat ruke. Dodjose jedan dan dva mornara, da su oni umorni, da ne mogu vise raditi, da je to za njih naporno. Nema problema, ako treba odmor, uciniti cemo. Odmah im je ukinuta obaveza, ali i vraceni su u status redovnih izlazaka, oslobodjeni su sluzbe, njihova je obaveza bila da se ujutro i poslijepodne pojave na postrojavanju, vrate se u mornarski prostor ili na palubu, pidzama i odmor. Nitko ih nije dirao. Nakon nekoliko dana, cujem kroz stijenku koja je dijelila starjesinski salon i mornarski prostor, da su se oni odmorili, ne mogu se vise odmarati, dilema, raditi ili nastaviti odmor. Kada evo njih u salonu ponovo, oni bi radili i da se vrate u status “slobodnjaka”, izlasci, vikendi i slicno. Sve moze, ali moraju prekovremenim radom nadoknaditi izgubljeno vrijeme da bi sustigli kolege, dodjelih im nesto teze poslove, oni se iskupe, vratise se u status.

Sto je bilo na kraju?

Brod je bio gotov 4 dana prije roka kada je VKKP poslije probne voznje dala zeleno svjetlo. Posada je izvela dosta dodatnih radova, sve unutrasnje prostorije su bile prebojane na novo, drvenarija, kaljuze obojane,vanjska oplata,..Na probnu voznju poslat je tada pf Petric Renato kao Komandant broda, prenesoh mu dogovor sa Komandantom jedinice, provjerava dogovor,odgovara, Komandant odreda gdje zelite boraviti sa brodom?

Otok Hvar naravno, druga je polovina srpnja (jula), grad Hvar vri, sapletosmo se sa nekim Norvezankama, svi izlaz osim sluzbe, iako nevoljno, pf Petric je prihavtio prijedlog da se komplet posada relaksira.

Iako nismo dobili puna 4 dana, tadasnjem Koamndantu odreda nije se moglo predbaciti da ne drzi rijec.

Izgleda mi skoro nevjerovatno, nastava iz elektronske navigacije je na MVA nila na visokom nivou, sa radarom smo se sretali i na taktickoj navigaciju u kabinetima, pa JAdran i Galeb. Ali ne sumnjam u opis "duduka" jverovatnoca je bila mala, ali izgleda da je abs tebe zapala.

Vise srece drugi put,.. nije bas moguce primijeniti

Quote of the week!


Da nije i on bio PELista?  8)

I jel' bilo zaprašivanja poslje?

Glede remonta, odnosno povratka s remonta, jedna mala priča. PBRovi su u Lori bili vezani podno akademije, odmah iza podmornica (pa prema kraćem lukobranu) u četverovezu, krmom naravno prema obali. I jedne subote, ujutro (valjda Dan tehnike), tek iz Škorpika pristigli neznamkoji Pbr - svježe sređen - odveže konope i zavoza prvom prema velikoma lukobranu. Negdje na pola Lore zaustavi, "prebaci" i zavoza krmom. I ide, on, ide, dok u jednom momentu ne postane jasno da od njegovog zaustavljanja igdje osim u obalu nema govora. Pred kraj se nešto čuo brodski telegraf, ali to nije bilo ništa prema zvuku i doživljaju koji nam je priredio udarivši solidnom silom u obalu, krmom dakako. Klizači su zajedno s (valjda) inertnim dubinskim bombama zajašili na obalu, a krma se uredno deformirala. Mi - koji smo sve to iz blizine relativno zlurado promatrali - valjda iz dokonosti, ne iz neke zločestoće - kasnije smo čuli viku i (naravno) pravdanje/prepucavanje mosta i stroja, valjda po onoj: Al' sam ga dobro pristao, al' smo ga dobro opizdili (u obalu) ...

Brod je još isti dan uredno krenuo nazad za Šibenik, a nama je - temeljem toga - subota prošla manje dokono nego inače ...

O tome da je neko završio MVA i potom navigacijskim šestarom mjerio udaljenost na radaru ne može biti govora.Kroz školovanje, kabinete sa simulatorima, praksu na brodovima .., to je bilo prosto nemoguče.

Takođe mi nije jasna zluradost kod udarca broda u obalu, pravi pomorac se tome nikad ne raduje.

Prvo, tvoje je vjerovati mi ili ne. Pbb Zjačić je mrtav (mučki ubijen), ne možemo ga pitati. Radarista je bio statist kojeg se ništa nije pitalo (kao ni mene), ne znam mu ni ime, pa da njega možda pitamo. Jedini argument u prilog tome dal' govorim ili ne govorim istinu je taj da se na ovom forumu - kao i na svim forumima dosad (doduše, sveukupno dva) - uz nick predstavljam i svojim punim imenom i prezimenom. Ako misliš da bi se nekom jeftinom laži prostituirao, tebi na volju ...Ondašnji potporučnik - zamjenik komandanta - bio je smotan ko' sajla, zbunjola. Više je smetao nego koristio. Naravno, onaj koji ga je trebao kontrolirati i pokušati učiniti od njega nakakvog pomorca, bio je gori od njega, ali po drugoj liniji. No, i u jednoj i u drugoj nepomoračkoj ...

... a kad smo već kod nepomoračke "linije", odgovorit ću ti i na drugo pitanje. Zluradost nije nikad bila kategorija u kojoj bi s eja mogao naći, prepoznati. No, iako sam u to vrijeme bio tek punoljetno derište (kojem je npr. više imponiralo da "ulovi" curu koju godinu stariju od sebe, nego sva blaga onoga svijeta), ipak sam dobro znao da nam temeljem očite nesposobnosti navedenih ljudi jednom može doći i glava na bubanj. More je ćudljivo, prastari brod još ćudljiviji. Pa sad ako si - uza sva druga sranja - bio svjedokom da na bonaci Lore majstor(i) odvale obnovljenim brodom u obalu uredno zajašivši tek koji centimetar preko na nju morskim minama (nadam se bez upaljača), ostaje ti otvoreno pitanje što bi se tek dogodilo u nekim pogibeljnim uvjetima, posebice ratnim za koje smo kao i bili namijenjeni? Nije bez vraga starija klasa (redom beogradska deca, ali na mestu) od moje disidentski u zajebanciji odlučila da bi u slučaju rata iskrcali većinu oficira i podoficira i pokušali doć do Italije ...

Usput, jedini svjedoci su još komandant, a i taj nesretni potporučnik. Tebi bi moglo biti lakše pronaći ga, iz tvoje je republike, države ...

Otok Hvar naravno, druga je polovina srpnja (jula), grad Hvar vri, sapletosmo se sa nekim Norvezankama, svi izlaz osim sluzbe, iako nevoljno, pf Petric je prihavtio prijedlog da se komplet posada relaksira.

Petriča često vidim.

Komandant nije valjao, zamenik nije valjao, ovaj nije valjao, onaj nije valjao..... Često mornari ne vole one koji ih teraju da rade kao robovi.

Rade, ja u konačnici nisam kriv što sam završio na brodu koji je vodio komandant koji je već u 25 godini bio alkoholičar, a što se očito prenijelo posljedicama na cijeli brod. Pokušavam biti objektivan, ali ako ti više vjeruješ da smo svi mi mornari bili zapravo krivi što nam je brod oduvijek bio u kazni, ja se pridružujem tvojem mišljenju. Po onoj iz jednog odličnog vica, kad žena muža uhvati naočigled u preljubu, a on je upita: Ženo, pobogu, pa vjeruješ li više meni ili svojim očima ...

Također, tjeraju se samo ovce, a što obično čine čobani. No, kao što pastiri Vode stado, tako i dobre Vođe - posebice, dobri zapovjednici na brodovima - vode svoju posadu. Koja im se za mudro vođenje oduži vrijednim radom i pouzdanošću. I odanošću, kao posebice vrijednom disciplinom u slučaju nekog mogućeg borbenog djelovanja.

Zar je moja krivica što smo na vježbama (mislim da je to bio neki ruski simulator ATAKA) u mornaričkom školskom centru redovito omanuli. Svakako ne zbog nas dva, tri mornara (uz većinu zapovjednog kadra)? I što sam kao primorac i nesuđeni pomorac očito puno više razumio (vjerojatno i znao) od svojeg zapovjednika koji se nije trudio sakriti utisak daje tu zalutao. Zato su nam van broda i izlazili ususret da se skinemo s tog broda. Kad sam liječniku u Vojnoj bolnici kazao s kojeg broda dolazim bez imalo priče u niti par minuta boravka u kancelariji mi je upisao 14 dana kućne njege (+ tri dana za put), iako sam ja naivno tvrdio da nisam bolestan. Nakon čega mi je i bilo jasno zašto me sestra prije lječničkog pregleda pznačajno pogledala i nasmijala se ...

Predlažem da pitaš nekog tvojeg sugrađanina koji je buio u JRM ponešto o tom mojem zapovjedniku. Meni su javili da je i dalje ostao loš, iako je značajno napredovao u jednoj od ratnih mornarica nastalih poslije 90tih ...  

Na slici stojim prvi slijeva, pardon - sliva ...


PS: priča mi kolega s relativno viokim činom u OS RH koji je bio na dodatnom školovanju u respektabilnoj vojsci jedne jednako respektabilne europske zemlje, gdje su im - ukratko - opisali odgovornost časnika slijedećim: ako običan čovjek korača kroz život jednom širokom cestom, časnik korača vrlo uskom. Što će prevedeno reć, da se časnik ne smije javno napiti, praviti prekršaje na cesti, raditi ekscese, išta što odstupa od uobičajnog pristojnog i odgovornog ponašanja. Odnosno, ono što je naoko dozvoljeno za osobu u civilstvu, nije i za nekoga iz vojnog sustava ... Na ondašnjem našem brodu većina starješina nisu išli po toj uzanoj cesti, i to nema veze s nama mornarima. Mi smo i tako samo bili kolateralna šteta ...   

Ne kažem da ne postoje takvi ljudi, ali sa takvom posadom prava je sreća što se brod održavao na površini... a kamoli išao na samostalne zadatke tipa obezbedjenje dg.

Osečam potrebu da i ja napišem svoj slučaj udarca sa provom u obalu. Ako je neko gledao sa obale ko nije stručan onda bi me veoma lako okarekterisao kao ovcu.
Mislim da sam mjerodavan da govorim o manevrisanju, kao bivši zapovijednik i pomorski pilot koji osim ovog slučaja nikad nije imao nikakvog incidenta pri manevrisanju.
Prilazim lukobranu vršim okret, mašine su na stoj. Radi svog unutrašnjeg mira isprobam prekret krmom, sve radi, veoma lagano prilazim lukobranu pod uglom 30 stepeni, more mirno, nigdje vjetra. Samo mali skos vanjskim propelerom i brod bi školski legao na obalu. Međutim kada sam telegrafom dao krmom vidim da brod ne reaguje, zavezem sa obe mašine krmom, isti slučaj motori urlaju a brod klizi naprjed, i hvala bogu jer je brzina mala nasloni se brez oštečenja provom na obalu.
Šta se desilo prekret kopči je bio na zrak i u mašini zaboravili otvoriti ventil, izgleda da je nešto zraka ostalo prije u sistemu tako, da je prilikom prove sve radilo i u tom manevru se i istrošilo ono što je bilo u cjevovodima.
Kažem jako je teško sa obale ocijeniti šta se u stvari desilo.
Motorista je kako je kasnije viđeno bio psihički veoma nestabilan, kasnije je i završio na liječenju...

Prvo, brod je jako rijetko plovio, možda mjesečno jednom ili nijednom. I nije išao na osiguranje granice, već je bio teoretski namijenjen za lov na neprijateljske podmornice. Praktično je bio lijepi brod za vojno-turističke plovidbe - istina, vrlo rijetke - jer s onim čime je raspolagao nije mogao nikome naštetiti. Topom 76 mm moglo se nešto pogodit, Boforsom na krmi također, Hispancima teško i rijetko, a glede dubinskih bombi vjerojatno s emoglo naškoditi samo ribama i libijskim podmornicama. PEL je bio stariji i od broda i mene zajedno, upitne ispravnosti. No, imali smo i svjetlih točka, npr. kuhinju i kuhara. I veliku tendu preko cijelog broda ...

Glede (s)udara s obalom zanimljivo je to da je brod zavozao van veza, stao i odmah zatim zavozao nazad i uz zakašnjelo zaustavljanje - zapravo zamalo i bez njega - opalio u obalu krmom. Sve skup aj etrajalo vrlo kratko, i nama je onda bilo neobjašnjivo.

Rade, nitko nije spreman prihvatiti lazni formalni autoritet,to Patriot opisuje u svojim razmisljanjima, .. Drugi je problem razliciti kriterij na brodovima u okviru iste jedinice, ukoliko se prihvati teza da se brod prilagodjava brzini najsporijeg u konvoju.. eto uravnilovke i " Često mornari ne vole one koji ih teraju da rade kao robovi", to je vec problem komande jedinice, tj. viseg managementa koji se u pravilu zna ponasati kao clan koalicije najnizeg moguceg rizika ("ne talasaj, vidis da i ovo prolazi")

Sve zavisi, sto hoces, ali pomorska privreda (funkcionira na profit), da prihvati stupanj humanosti kakav je bio u JRM ("skola zivota i prostor za sve") bila bi izlozena udarima troskova, i naravno kaznjena od konkurenata. Tu, ili radis ili letis kuci, poslovi se dijele na rutinske i kreativne. Kod "rutinera", u obalu mozes udariti samo jednom, slijedece prilike nece biti u istoj komapaniji, a ovi kod kojih konkuriras ponovo, najcesce ce traziti tvoje prethodne reference

To je bila mana sistema JRM (JNA), nije isticala liderstvo (uzore), oni raniji iz II svjetskog rata su bili potroseni, novi nisu pristizali, nije uklonila barijere za isticanje sposbnih starjesina i mornara (praksa je bial cesta da to bude kada dodje  red n,  nije bila istaknuta filozofija kvaliteta i liderstva u poboljsanjima/promjenama.
Divni ljudi, ali na zalost,...

ne da ih nije isticala, već ih je gušila, sankcionirala. No, tako je i u ovdašnjim vojskama, dijelom zbog nasljeđenog kadra, dijelom zbog kadra koji je većinom škole (obrazovne, ne životne) završio na špiritjeru ...

Nije jedan primjer bio da su odgovorne Vođe sa suradnicima (ne podanicima!!!) pomicali brda i planine. Kao što se u suprotnom zabušavalo ...

Ако смем да се као пешадинац мало умешам у расправу.

Потпуно се слажем са оном што је Патриот написао око дужности и обавеза команданта (официра-часника). Он је лидер и предводник кога људи треба да следе. А следе га зато што му верују. Из свог личног искуства знам да то не значи да га потчињени "воле" већ уважавају као стручњака у свом послу. Битно је јесу ли спремни, када затреба, да га безпоговорно следе на задатку. Наравно да се не постиже све, бар не код свих, харизмом, знањем и шармом већ, понекад, посебно у почетку, да се "пластично" изразим, "мотком", дакле и виком и присилом. Комбинација знања, умења и способности да наметнеш своју вољу (понекад и дозираном силом) чини официра командантом (вођом, руководиоцем).

Алкохол који се пије без мере, без обзира на помало романтичне приче, посебно морнара, озбиљна је запрека командовању. Ја лично нисам подносио руководиоце алкохоличаре. И то нисам крио чак ни надређенима. За мене су то били сви они који су под дејством алкохола било шта смислено радили. Ако ти нађу мало више од 0,5 промила алкохола у крви,а то је само једна чашица жестоког пића(некад 0,5, данас је у Србији дозвољено 0,3 , а у Хрватској 0 промила), по закону ниси способан да возиш аутомобил. А као командант можеш да са већом дозом алкохола одлучујеш о судбинама људи? Ма где је то могуће. На жалост тога је било у војсци, чак и код високих официра, чак су се и дичили "способношћу да подносе алкохол".

Не знам који је тај официр (а волео бих знати) о коме говори Патриот и не могу да краја да судим о њему, а ли нема разлога да не верујем у истинитост приче, без обзира на субјективност (која је природна) сваког од нас када пишемо овде.  

I ja bih jako voleo da znam prezime i ime tog čoveka, mada sa više od 50 % sigurnosti pretpostavljam o kome se radi.

To naravno ne znači da treba javno na forumu izneti njegovo ime!

Ljudi moji, u svakoj vojsci netko strši u nečemu. Mada se govorilo o velikom broju alkoholičara u vojsci ipak su to bili izuzetci. Ti pojedinci ipak nisu bili presudni za funkcioniranje sustava.

Naravno. I neće se iznijeti.

Glede alkoholizma, svako od nas zna pojedince koji i pod čokom funkcioniraju, neki i bolj enego trijezni. Naravno, to su iznimke. Ali ako si truba trijezan, onda pijan možeš biti samo trombon ...

Mnoštvo je vojnih lica pred mirovinu bilo ovakvog ili onakvog raspoloženja, i mnogi su imali razloga biti pod gasom. No, kad to prati osobu koja tek kreće u izazove vojničkog poziva, čini mi se da tu nešto nije u redu. S druge strane, straiji vodnik je uvijek bio trijezan, pa nije imao ni autoriteta, ni znanja, ni volje. Ružno je reć, al' kasnije ga ni HRM nije htjela, a ona baš i nije bila izbirljiva (ovo zvuči ružno, ali istinito) ... Imajmo na umu da smo skoro svi bili djeca koju je lako bilo "povesti" - ako je imao tko. Nitko od nas nije bio ni budala (uglavnom nije), nit je bio neodgojen, drzak. Što mislite, koji bi doživljaj bio nekome poput mene koji je netom završio pomorsku školu i dospio na neki normalniji brod. Pa ne bi se skidao s mosta. Kad je konačno na posljednjoj vožnji komandant uvidio da me je mogao koristiti a ne zahebavati, bilo je kasno. Ako mi je već bilo svjedno zbog njega, nije zbog mene. Iskreno sam žalio da nisam bio ukrcan na brodu koji je više bio na moru a ne uz obalu, u četvrovezu.

Patriot, žao mi je što si poneo tako negativno iskustvo iz Mornarice. Bilo je sličnih stvari pomalo svuda, ali nikako se ne može reći da je to bilo opšte stanje. Posebno za Mornaricu je vladala fama da se puno pije, a nije se pilo ni više ni manje nego u KoV (gde sam isto radio jedno 6 godina) ili u RV i PVO (ovo pretpostavljam). Siguran sam da jedan dobar broj mornara iz JRM nosi mnogo lepše utiske i sećanja, ti baš i nisi imao sreće.

Sada više od tri godine radim u građevinskoj firmi, između ostalog periodično kontrolišem prisustvo alkohola u krvi zaposlenih, i utisak mi je da se najviše pije u građevinarstvu!

Dakle, utisak je uvek lična stvar, vrlo retko baš i tačno stanje. Posebno ako neko želi da generalizuje na osnovu malog uzorka, sigurno će izvesti pogrešne zaključke.

Da se nešto ne shvati pogrešno, kao da ja branim alkoholičare - često su se čudili kakav sam ja to mornar kad ne pijem, odgovarao sam "Nikakav, da ne pušim lulu već bi me izbacili, ovako sam dobra maskota" - obično bi bilo dosta...

Sadasnaj pomorska privreda ima uglavnom0% toleranicije u alkoholu, nije to doslo napamet, vec iz "negativne" prakse. Nisu rijetka ni ad hoc testitanja na alkohol i drogu kod ukrcanih, testitanja na drogu su obevezni dio kod zaposlanjavanja.

Praksa JRM je i tom segmentu nezamisliva, nije "trendy",..

Ali da se vratimo na patrolce..granicare

Dobra usporedba, vozaci- vojni rukovodioci

Price mornara po pitanu alkohola nisu romaticne, vec istinite i plod visedecenijske tradicije,..

Ma ni govora, Boro. Otkad znam za sebe - posebice što sam stariji to više - pamtim samo lijepe stvari i otkrivam da ih je više nego nam se na prvi pogled čini. Ne može jedan pojedinac umanjiti doživljaj jednog zamalo djeteta koji je dobio uniformu, pa još mornaričku. Moja su iskustva u konačnici lijepa, no kad sam - vraćajući se s Lastova (kao civil) u civilstvo (usput prateći neki uređaj u onaj elektronski zavod) na jednoj od ondašnjih raketnih topovnjača, ostao sam zatečen kad se po uplovljenju zapovjednik preko razglasa zahvalio svoj posadi na odličnoj asistenciji prilikom priveza. I koji me je na svoju ruku pozvao na most jureće topovnjače, ali prekasno jer je Baja (čitaj: bedak) prospavao većinu puta obzirom da je proteklu noć upoznao jednu curicu iz Ublia (Ublija) koja je za koji dan dolazila u Rijeku na studij (slučajno, mojem ocu na katedru). Nikad neću prežalit što sam za nekoliko sati mogao proživjeti doživljaj koji nisam proživio cijeli vojni rok ...

No, bilo je i lijepih trenutaka, da ne mislite da sam neki namćor ...  :angel:

I treba pamtiti samo lepe stvari, mada ljudski um to pomalo automatski i radi - ružne stvari brže blede u sećanjima.

Boro,

Patriotov uzorak je mali, tvoj je citajuci tvoj post reprezentativniji, time i potvrdjujes njegovu opservaciju, prakticki ga ukljucujes u tvoju statistiku, uklapajuci se u price o  "promasenom sizu".

Kako je u "profitnom pomorstvu" praksa alkohola skoro iscezla (drug and alcohol policy je obavezni dio ISM Manual-a u pomorskoj kompaniji, postavljen na vidno mjesto na brodu). U prevodu, pijes, ali na svoju odgovornost,..

Dio pripadnika JRM (i KoV kako kazes) je pila, ali na tudju odgovornost, racun ispostavljan poreskim obveznicima,.. nismo mi tada bili oblikovani da tako razmisljamo, svijest nije bila mjera dozvoljenog nivoa alkohola za mnoge, cesto za vrlo odgovorne starjesine sto i sam potvrdjujes (izmedju redova citam i Zoganj).. tesko se razlikovala relaksacija koja je pozeljna od zavisnosti ... Bilo-proslo

Ljudi moji, pilo je već u 6 ujutro - i to obilato - pola 3. maja, Kraljevice, Vulkana, Torpeda, Benčića .... pa se ipak nekako radilo. Nije uopće štos u pijenju, već u krivim osobama na krivim mjestima.

sve je to uzrocno posljedicno, anomalije sistema i kako ih se rijiesiti ili drzati u dozvoljenim limitima,.. ali ajmo na sjecanja, ima puno lijepih stvari npr. Belaj

Ima ih svakodnevno, od običnih do neobičnih. Štos je što smo na loše događaje oguglali, iako se više i na one lijepe ne znamo veselit kako bi valjalo. S druge strane, prirođeno nam je da kritiziramo iako i sami nismo savršeni (i bolje da nismo). No, činjenica je da nas prisjećanje - podjednako i na dobre i na loše stvari i događaje - vraća u jedan svijet koji potvrđuje da smo ipak živjeli, a ne vegetirali.

Jer - za primjer, ako smo iz Lore kroz žicu nas dvojica jedno kasno subotnje popodne utekli na obližni bazen na Poljudu i namjestili se (doduše slučajno) u ravninu iza TV kamere (u direktnom prijenosu) i daske za skok u vodu - te uredno bili svo vrijeme u pozadini TV slike tog natjecanja, onda bi vjerojatno bili "nesretni" da nam zastavnik nije napunio šljuku nad svjetlarnikom strojarnice (mislim) punu vode do ruba uz napomenu da ne smijemo ni kap proliti dok praznimo čamac ... To što smo ga mi zeznuli i upotrijebili mozak i vatrogasna crijeva a ne spužve kako je on zamislio, druga je priča. No i mi i on i cijeli brod se toga vjerojatno ugodno sjeća. A bili smo i na TVu, he, he ...  8)   

Hehe, ja sam se zadnjih 2 godine napisao disciplinskih prijava ihaha.

Činjenica je da se u vojsci nije pilo ni manje ni više nego i u civilnom društvu. Istini za volju, ljudi koji su stalno u kontaktu sa ubojnim sredstvima trebalo bi da budu podvrgnuti rigoroznijem kriterijumu. Ali s druge strane, i u civilistvu ima mnogo zanimanja u kojima nesmotreni postupanje u alkoholisanom stanju može izazvati slične ili pak veće posledice nego u vojsci. Ja sam imao (ne)priliku da sa komande konzole krana na kome visi teret od 17t skinem čoveka koji je bio "pod gasom" - a ispod tereta cela ekipa mašinskog održavanja. Nažalost, to je slika i prilika društva u kome živimo.

U mornarici je bilo ljudi koji su bili hornično zavisni od alkohola. Nekako je ironično, ali dobar deo njih su zapravo bili izvrsni pomorci koji su se dokazali svojim postupcima kad je bilo najteže, ali su umeli i da sve jako brzo da uprskaju nesmotrenim ispadima u alkoholisanom stanju. Po pravili nisu trpeli autoritete i komandujućim strukturama su predstavljali pravu glavobolju.

Tih priča sam se naslušao bezbroj, jedna od zanimljivijih desila se u prvoj polovini 90-tih. Sv1k Jovanović, jedan od najkontraverznijih legendi POS-a, zbog brojnih ispada bio je sklonjen na jedan LR koji je bio uglavnom na mrtvom vezu Arsenala u Tivtu. U to vreme, na mesto k-danta Flote došlo je novo lice, koga naš st. vodnik baš i nije simpatisao, i šta više postupio protivno PS i odbio da predaje raport na kb "Vis". (iz navedenog naslućujete koje je rasulo vladalo u tim turbulentnim vremenima). Jedno veče, moj otac, dežurni starešina na svom brodu, kada u salon uleće unezvereni vojnik i zove - "G.st. vodniče - molim vas, pođite brzo samnom". Ne shvatajući još šta se događa, stari polazi i posle 2-3 minuta stižu na vez LR-a i zatiču sledeću scenu. Naš st.vodnik, predoziran alkoholom, stoji na pramcu LR-a, jedan vojnik artiljerac zbunjeno stoji za posednutim topom okrenutim prema kb "Vis" koji je bio vezan uz lukobran Arsenala, a drugi unezvereno drži doboš sa municijom dok odjekuje komanda - "PUNI", a zatim - "... e sa'ćeš da vidiš ko kome treba da preda raport".  ;D

Trebalo je i vremena i razgovora da se strasti smire i izbegne tragedija, ali na kraju sve se dobro završilo. Zastavnik Jovanović je penzionisan i koliko mi je poznato danas živi u Radovićima. Bio je sjajan pomorac. Mnogim ljudima sačuvao je život u kritičnim situacijama - jedan od njih je i član ovog foruma i deo posade PDS-a koji je potonuo novembra 1991. prilikom evakuacije jedinica JNA. Zastavnik Jovanović bio je za kormilom broda koji ih je spasao, kada je većina ljudi oko njega mislila da vredi jedino spasavati goli život. Nadam se da je još živ i zdrav. Ah da - i da je ostavio alkohol.

Istria 052, dobro čitaš između redova. Znam da se znamo, ali o tom-po tom.

Ni bi se pravio pametan oko alkohola ;D, ali treba uzeti u ubzir, da se radi o nekim drugim vremenima. Alkohol i cigarete su bile sastavni dio rada,biznisa i života uopšte. Pili su direktori u firmama, pili su inženiri pa i radnici i svi ostali. Neki u fabrikama nisu imali druge brige nego misliti kako prešvercati alkohol preko žice. Ujutro se nije ko danas kapučin i čaša vode nego kafa i mali vinjak. To znam jer sam o to doba živio,neko vreme i sam tako radio a što se tiče broda JRM, na jednom sam bio kantinjer, ujutro se pila kafa i mala vekija ili travarica. Nako je popio jednu, neko više. I da malo opravdam oficire..... od jutranjeg do podnevnog zbora nisu imali šta radit, pa su lepo sjeli, pričali, nešto popili i čakali da idu kuči.Da ne govorimo o dežurnom na brodu, koji je ubijao vreme do sledečeg jutra. Nekako mi nisu mi ličili na alkoholičare.

@Mornar, moram ti replicirati, posebno na tezu da oficiri nisu imali što raditi - iz toga se zaključuje da de facto nikad ništa i nisu radili.

Ovo je potpuno netačno. Mislim da iz kantine nisi baš uvek mogao videti šta i koliko ko radi. Znam da ja za 17 i po godina na brodu i u komandam plovnih jedinica, nikad nisam imao slobodnog vremena više od potrebnog da se popije kafa: razni radovi u mašini, planovi obuke, izvođenje obuke, izrada analiza, pregledi, kontrole...

Ako nikad ništa nisu radili, ko je obučio/obučavao mlade mornare, podoficire i oficire? Ko je pripremao brod za plovidbu, ko ga rasprema posle vožnje, ko je održavao sve brodske uređaje? Možda Garnizona ambulanta? Ili su mladi dolazili na brod sa znanjem dovoljnim za posluživanje brodskih sistema i uređaja? Veruj mi da bi većina mornara ovu tvrdnju smatrala malte-ne uvredom. :(

Sigurno je bilo i onih koji su se izvlačili i svoje obaveze nisu izvršavali kako treba pa malo češće navraćali u kantinu na čašicu, ali, kao što rekoh par postova iznad - ko god pokuša takve stvari da generalizuje, sigurno će izvesti pogrešne zaključke jer posmatra suviše mali statistički uzorak.

Ajde Boro nemoj se paliti. Da je sve ono što se planiralo do najniže razine savjesno odrađeno, malo bi bilo 48 sati na dan. Svi znamo da je do razine voda svaki radni i neradni dan isplaniran u minutu. Nije bilo tu slobodnog vremena za starješine a ni za vojsku. Svatko je imao svoju radnu zadaću i morao je planirano odraditi. Trebalo je mnogo papira za obrazložiti neodrađeno. Ti gledaš iz kuta starješine, a ovo je napisano kako je vojnik doživio.

OK, nadam se da nisu i drugi stekli utisak da sam se zapalio, samo sam reagovao da nešto što ne može biti istina ne ostane bez odgovora.

A jako dobro i sam znam da jeste bilo takvih ljudi, ali nikako ne može da se kaže da su svi bili besposleni i alkoholičari.

Pa oni najnegativniji najprije upadaju u oči. Crnce, radnike, trudbenike, malo tko i primjećuje.Njima se dijele na brifinzima radne zadaće.

Na žalost, u pravu si. To pravilo važi u svim sredinama, ne samo na brodovima.

Konju koji vuče, povećaju tovar...

U praksi GMO iz Boke za izvjestavanja je koristen Granicni kod, pisan nekih 50-tih godina. Granicni kod se nije mijenjao, nije bilo potrebe za azuriranjem i kao takav egzistirao je u praksi, vise u RTG modu nego u govornom. Kod VHF izvjestavanja koristili su se prihvaceni pojmovi, neformalni kod, koji je funkcionirao besprijekorno. Razgovornik VPO, poput nedonosceta, skupljao je prasinu.

Plovidba, osiguranje drzavne granice na moru, VHF radio-relejna mreza dobro radi. Ponoc je, treba predati izvjestaj u 2400, u Komandi GMO Boka dezuraju Komandant odreda i zastavnik I klase Pavlovic je budan, ceka izvjestaj, za dalju obradu, Komandant odreda odmara.

PC 140 plovi, izvjestaj u 2400 je rutinski, ajde da ga posaljemo po razgovorniku VPO, da promjenimo malo rutinu.
VHF kontakt sa Komandom GMO je  uspostavljen, javlja se zastavnik Pavlovic, krene izvjestavanje, zastavnik pita:” Sta je to?”, pa ne mozemo mu u VHF vezi odgovoriti da predajemo izvjestaj po razgovorniku VPO, to mu oznacava prva kodna grupa. “Zar ne prepoznaje?”, razmisljamo u sebi.
Uz dosta ponavljanja, izvjestaj predan po razgovorniku VPO, upisujemo u brodski dnevnik, evidentiramo u knjigu predatih telegrama.

Ovo sto slijedi samo je pretpostavka sta se desavalo:

Zastavniku Pavlovicu nije jasno o cemu se radi,  iako je nekoliko puta u otvorenom razgovoru tokom primopredaje izvjestaja pitao o cemu je rijec, odgovoreno mu je da samo nastavi sa prijemom bez dodatnih obrazlozenja. Zna zastavnik da treba predati izvjestaj dezurnom operativnom KVPS-a, ali sto predati, brod se uredno javio u 2400.

Eto dileme, treba potraziti “pomoc prijatelja”  :help razmislja zastavnik i zakuca na vrata sobe Komandanta odreda, probudi ga, vec je oko 0100. Mogu samo misliti kako je kk Vukmirovic reagirao kada je vidio telegram, onako bunovan: “ Pavlovicu, ovo je telegram po razgovorniku VPO, desifrirajte i predajte ga dalje!”, ali lista azurnih kodova je u kasi kod Komandanta, mora ustati, oblacenje, dolazak u Komandu, pronaci listu, gumica, azuriranje, dekodiranje, grafitna olovka, sve to treba pronaci, uraditi

“A uuu …. ….nu, pa samo kurs, brzina, ponocna pozicija, meteo, ocekivano vrijeme uplovljenja, zasto onaj delegat sa broda ne koristi razgovornik VPO?”, glasno razmislja Komandant Vukmirovic, “Pavlovicu, kada ste zadnji put azurirali razgovornik VPO?”  Da, bilo je to u zemlji seljaka na brdovitom balkanu, neposredno nakon sto je Gutenberg izumio stamparski stroj, mozda i ranije, prije Krista.
Za azuriranje je zaduzen zamjenik Komandanta, pbb Stojadinovic!? Vec je 3 ujutro, izvjestaj o kretanju broda je krenuo ka dezurnom u KVPS-a, kasni, ali stari su drugari, ne desava se to bas cesto, prolazi.

Dolazi ujutro pbb  Stojadinovic na posao, sledi splet neugodnih pitanja, :komp pbb je izuzetno savjestan starjesina,  nije mu prijatno zbog previda. Uh, opet onaj tamo sa nekom novom idejom.  :udri

Ovo je ono sto se stavarno desilo.

Uplovljava brod u Kumbor po zavrsetku plovidbe, pbb Stojadinovic poziva Komandanta broda :angel:, kaze, nije ocekivao niske udarce. Dolazi Komandant odreda u njegovu kancelariju, ne govori nista, samo se osmjehuje i odmahuje glavom.

Vise nikad nije bilo problema da se izvjestaj u Komandu predaje po razgovorniku VPO. Nije bilo namjere za niskim udarcima, i za nas na brodu je iznenadjenje da razgovornik nije azuriran.
Film "Mi nismo andjeli" tek treba biti snimljen.

Boro,ništa slabo nisam mislio. Samo sam opisao moja zapažanja trenutne situacije iz tih vremena. Kako sam napisao, na brodu nije bilo nijednog alkohličara. I sigurno je bila razlika u životu i radu na TČ 75. ili 85. godine. Isto znam, da su najviše posla na brodu oko održavanja uređaja imali mašinci (govorim za oficire i mornare) a i obuka mašinaca je bila kompleksnija. Obuka drugih je bila što je bila. Ja sam konkretno naučio najviše od starijih mornara i šta sam naučio preneo na mlađe. Konkretno: prozivpožarnu obuku smo imali jednom, prodor vode jednom, PNHBO nebroj puta(staviš masku, zatvoriš sva vrata i uklopiš izsisnu ventilaciju),protivavionsku više puta (artiljerac čeka na svom mestu, ostali osmatraju nebo....).
Bilo kako bilo, bilo je super,ostali su mi uspomene, prijatelji,Dalmacija u srcu i more u venama...... i sad pustimo Istrii, da nas raduje sa svojim pričama. Kad čitam mi je žao, da nisam bio na patrolcima.

hvala,.. mene je osjecaj nepogresivo tamo odveo odmah po zavrsetku skole

Znam MORNAR, dobro sam razumeo tvoj post, samo nisam hteo da neko drugi izvuče pogrešne zaključke iz tvog posta. :)

Vreli ljetnji dan,  sezona, obilazak obalne linije od Bara, preko rta Mendra, rt Djeram, otvoreno more, jedna od rjedjih dnevnih voznji, da nam se oci malo i na dan prilagode,  nemamo specijalni zadatak, relax, mozda negdje stanemo, bacimo sidro, kupanjac (organiziran jer drugacije nije ni moglo) i nastavljamo dalje.

Granicni brod i nije toliko los, clan posade je uvijek na istom i dovoljno kratkom rastojanju od kuhinje i kantine, nadje se uvijek razlog da se okrene po koja tura na mostu.

Ulazimo u uvalu Valdanos, vojno  odmaraliste, sve vri od kupaca, obazrivi smo, osmatrac javlja ronioci u moru, na povrsini, vidio je ronilacke boce.

Camac u more, zamjenik Komandanta pk Mijailovic odlazi vidjeti o cemu je rijec, ma nije to ni neko ronjenje, kako se vidi, vise brckanje, dilemu treba razrijesiti Mijailovic. Jeste, ronilacka odijela, boce, dihalica, .. zabranjeno je ronjenje sa bocama osim ukoliko nisu u sklopu aktivnosti ronilackog drustva, Valdanos je  podrucje za zabranjeno za podvodne aktivnosti. Dovoljna argumentacija za privodjenje i kako vec slijedi.

Izadjose ronioci na obalu, sa njima i Mijailovic, granaju rukama ronioci, sic cudno nam je, nisu ponijeli licne karte na ronjenje,..nije nego.

Slozise uredno oni ronilacku opremu na obalu, treba indentifikacija, Mijailovic jednog zadrzava sa njim (to su bili prapoceci talacke krize) dok drugi sve sa ronilackim odijelom sprinta prema, ne bas blizu, bungalovima, treba donijeti licne karte, omanji je i debeljuskast, ali ne zastaje. Mijailovic (bivsi ucenik VG “Bratstvo-jedinstvo” Beograd) prepoznaje u roniocima nastavnike iz VG, diskretno voki-tokijem daje do znanja, .. Jasno nam je da u njihovom dijelu nema nikavog predumisljaja, rekreativci su to, ali zadrzavamo strogu i ozbiljnu komunikaciju.

Stizu licne karte, Mijailovic cita podatke, zapisujemo ih i sa broda mu javljamo da malo priceka da izvrsimo provjeru podataka.

Ma kakva provjera, nema se sto tu provjeravati, ne vrsimo je, ni u primisli nema namjere da bi pokrenuli bilo kakav postupak prema njima, ne treba djelovati samo represivno, moze i edukativno ili preventivno.

Po prijemu podataka i protoku kraceg vremena, sa broda javljamo da se podaci o prijavi boravka za jednog ronioca ne slazu, .. sada se vec salimo sa broda, ali “ronioce” o tome jos niko nije obavijestio. Ovaj potvrdjuje, tocno je, prije nekoliko mjeseci se preselio kod punice, ali jos zvanicno nije prijavio promjenu adrese, upisujemo novu adresu, onu kod punice, a mi na mostu padamo od smijeha, ali komunikaciju odrzavamo ozbiljnom.

Slijedeca komanda, privesti ih na brod sve sa opremom, ovi se hvataju za glavu, Mijailovic oprezno lobira preko toki-vokija za svoje nastavnike, .. odbija ga ozbiljan glas sa broda

Kada su se pojavili na brodu, nismo mogli sakriti salve smijeha, ovaj trci po papire, hvatanje za glavu, pa jos prijava stanovanja,.. skupilo im se,.. pocastili smo ih picem, VG Bgd je na obuci u plivanju, drago nam je da mozemo ugostiti nastavnike iz VG, malo neobicna prilika za ljetnje druzenje, hladan bife zalogaj, tema ima sijaset. Nostalgija prema danima provedenim u VG.

Vratismo ih na obalu, uredno razduzili, produzismo dalje nasim poslom, ali se u toku noci vratismo na sidro u uvalu Valdanos.

Ujutro dolazi camac na bok broda, “ronioci” na brod, donose znakove paznje, uzvracaju gostoprimstvo.

Jos jedna sitnica od kojih je satkan zivot.

Мало је изван теме, али ме подсети оно слање извештаја по коду ВПО.

Била је пракса да се тзв. тајни или кодни називи већих војних команди, односно гарнизона одређују именима река или планина: "Авала", "Тара", "Дрина" и сл. Ти називи су се ретко мењали и користили у комуникације преко средстава везе. Негде средином 90-тих година неком пало напамет да мало промени називе па 3. армији (нишкој) додели тајни назив "Марс". Тог дана ти називи ступили на снагу а дежурни официр у управи где сам радио, један мало старији ппуковник прима извештаје. Наравно нема појма да су тајни називи промењени, јер не чита упутство за рад јер је дежурао 100 пута. Јавља се дежурни из нишке  команда и каже отвореним текстом: "Овде нема ништа ново". Овај мој дежурни га пита:" А одакле се ви јављати". "Са Мраса" каже овај. "Мооолим!", изненади се дежурни потпуковник. "Са Марса, са Марса" каже нишлија гласније. "Како са Марса? Јел ти то мене заје...ш?". "Ма не, стварно се јаваљам са Марса, овде је све уреду". Ја покушавам да потпуковнику кажем да је то "кодни" назив за Ниш али он љут и ништа не чује. "Е па ја сам са Плутона,а ти ћеш сутра у ПМ" и спусти слушалицу. Једва сам га убедио да је "нишлија" био озбиљан. После су то брзо променили и поново вратили на стари начин означавања.

Istria 052, pk Mijailović Dragan je rođeni brat moje šurnjaje, danas živi u Laćarku kod Sremske Mitrovice, viđamo se često.

Glavom garantujem da je jedan od dva ronioca, onaj koji nije bio debeo, bio Vanja, psiholog Vojne gimnazije, inače veliki zaljubljenik u ronjenje. Sada čak vodi jedan beogradski ronilački klub. :)  

Proslijedi mu pricu, prepoznati ce je veoma lako

Dogovoreno, treba da se vidimo početkom juna.  :)

U načelu, postojala je  razlika između starješina koji su ponikli u graničnim jedinicama, od onih koji su su u graničare stigli kao “pojačanje”, sa takvim krajnostima da su neki  pomorski oficiri  pokušavali  uvesti Flotni program ili oni koji su samostalnost, samim tim i slobodu koristili da sebi dozvole “više od igre” ne čuvajući dostojanstvom službe, ni svoje osobno, jedna je vrsta animoziteta postojala, nije imala utjecaja na izvršenje zadataka, ali da se inzistiralo na kvalitetu više, bilo bi glavobolje. Razlike su bile i razumljive, ambijenti za razvoj su bili različiti, dvije su muke riješiti se starih navika.

Graničari se nisu mogli zbog prirode svoga zadatka svesti na Flotu, a progam obuke za graničnu službu je bio u najmanju ruku nedorečen, svodio se na naslijeđenu inerciju dok je tehnologija u tom segmentu galopirala.

Da bi apsurd bio još veći, hardware neophodan za obavljnanje granične službe je bio na solidnom nivou, ali je tvz. krivulja učenja, odnosno primjena tehnologija za izvršenje operativnih zadataka, optimizaciju procesa, povećanje efikasnosti i efektivnosti bila daleko od poželjne.  Nije bilo sistema u segmentu graničnih operacija, već se sve svodilo na inicijativu pojedinca. Nedostajalo je elementarnog znanja iz  poznavanja procedura u trgovačkoj mornarici.

Granična jedinica ima vježbu “Održavanje povoljnog operativnog režima plovidbe” ili demonstarcija pomorske moći, između redova.

Razrađuje se supozicija na kartama situacije, PLAVI je zaposjeo kompletne Elafite, obalu od Omble (Rijeke Dubrovačke) pa prema Slanom drži CRVENI. I jedni i drugi imaju raspoređena artiljerijska oruđa, PLAVI raspolaže sa određenim brojem protutenkovskih raketa. CRVENI ima neprekinutu kopnenu komunikaciju, dok PLAVI može koristiti samo pomorski transport.

Zadatak grupe graničnih brodova iz sastava CRVENOG je da plovidbom iz pravca otvorenog mora, uđu u Koločepski kanal, držeći se obale,   doplove do Slanog u uslovima nestabilnog primirija.

Ma sve za 5-icu, zadatak osmišljen u glavi “pojačanja”, nedavno je došao u graničare, nema viziju. Za potrebe vježbe, “Brko” komandant grupe ukrcan je na PČ 140 , treba uploviti u Slano prolazaći Koločepskim kanalom (“Brko” nadimak smišljen za potrebe ovog foruma, a označava “pojačanje” pristiglo izvan graničnog sastava).

Zadatak 1:

Proći graničarem širine preko svega do 6 metara kroz Koločepska vrata širine ne manje  1 M. Da se nije dešavalo, bilo bi smiješno. Vježbovna borbena  uzbuna, signal “Valjevo-Lika”, PČ 140 je ovuda prošao nebrojeno puta, Komandat broda takođe,  povezanih očiju.
Tumači “Brko”, zadatak ozbiljan, treba pogoditi ulaz, nije mi jasno kako to uspjevaju grdosijama od trgovačkih brodova koje ulaze u Gruž, kada po “Brki” mi imamo takvih potencijalnih problema. Možda je morska struja izrazito jaka “po Brki”, možda neki drugi zanos broda, tu tajnu samo “Brko” zna i nosi sa sobom, ostali su neobaviješteni, što je dozvoljeno bogovima, nije dozvoljeno volovima, ma oprez je majka mudrosti, ovo navigacijski jednostavno područje može uvijek pokazati svoju ćud, možda preko noći izraste neki podvodni greben,.. “ma Brko opusti se”. More 1-2.

Krene “Brko” ispravljati kormilara, desno 2, livo 5, u kurs taj i taj, i tako do beskonačnosti. Zanio se malo čovjek, Komandant broda se osjeti suvišnim i nedovoljno kompetentnim da u pola bijela dana, vidljivost najmanje 10 M, sunčano, provede PČ 140 kroz Koločepska vrata.

Znoji se “Brko”, pljušte komande kormilaru, znoji se kormilar, kao da ima jako jugo u pola krme, treba održati “Brkin” kurs.

Komandant broda pozove navigatora iz kormilarnice (radaristu) da donese siznu bilježnicu i brodski dnevnik na most,..

PBS je jasan, ukoliko je na ratnom brodu ukrcan pomorski oficir višeg čina od Komandanta broda, on može preuzeti komandu nad brodom bez obrazloženja. Ovdje je slučaj više nego jasan, Komandant broda je dementan, zaboravio je ono što je činio toliko godina, “Brko” uzeo stvar u svoje ruke, masira sve oko sebe, pokazje nadmoć, nadmenost.

Komandant broda se obraća “Brki”: “Gospodine-druže “Brko” preuzmite Komandu nad brodom, izvolite potpisati u siznu bilježnicu, pa ću ja potpisati primopredaju, da verificiramo činjenično stanje  !!!”

“Brko” razrogačio oči, ne može vjerovati, vikne: “ As ti ‘susa, ti si bezobrazan !!!”

“Samo Vi potpišite”, dočeka ga spreman odgovor.

“Brko” se pokupi sa mosta, dobaci da ne daje autograme, da se obratimo njegovom PR-u,  sve sa šljemom i podvezicom zataknutom na obod šljema (gledao čovjek dosta Rambo filmova), ode u dodjeljenu mu kabinu zamjenika Komandata, na odmor, nije se više pojavljivao na mostu. (Usput, Komandant broda mu nije dodijelio svoju kabinu jer nije bio hijerarhijski nadređeni starješina, a drugo poštovanja nije zavrijeđivao, ma i to mu je bilo previše)

Kasnije sam u literaturi našao naziv za tu vrstu ponašanja “Zakon trivijalnosti Noela Parkinsona”, u prijevodu, kada se ne znam baviti poslom za koji sam postavljen, onda se bavim sa nebitnim stvarima.

Uglavnom, pogodili smo Koločepska vrata u sridu, nismo razočarali “Brku”, uplovili u Slano, što bi zasigurno za “Brku” bio problem, pa se oprezno povukao.

Ali nisu to bile sve Brkine pomoći, bilo ih je sijaset, svaka njegova posjeta udostojila nas je sa barem nečim hvale vrijednim, ..





Južni Jadran, prelijep akvatorij, navigacijski lako područje. 

 :)
Slika za razgledice - PC 140 u Hercegnovskom zaljevu

Obično se turnus boravka na zadataku graničara završavao noćnom vožnjom, uplovljenjem u luku baziranja u jutarnjim satima.

Ukoliko je more dozvoljavalo, povratak kući bivao je popraćen propuhivanjem motora, bili bi mu ga dali malo po maksimalnom broju okretaja motora, nakon 10-15 dana na „terenu“ kopno je u povratku izgledalo puno ljepše.

Jugo na Južnom Jadranu i nije neki omiljeni vjetar za plovidbu, ako se mora i može, ide se, ukoliko ne, čekaj bolje vremenske prilike, stari je tip graničara dobro podnosio more, dozvoljavao je i plutanje,.. kobilična forma trupa.

Tako je i to jutro, u povratku prema Kumboru, zaljev Boka, jugo bilo u jačanju, zadnja je vožnja, nekako je svima drago što se vraćaju. Nazire se Rt Oštro, valovi u krmu, kormilar se malo znoji, prilika za body building, izlazili su kormilari sa finim bicepsima po odsluženju vojnog roka.

Osmatrač na mostu obavještava, jedrilica na ulazu u Boku, ništa naročito, ali kuda će po tom vremenu.. Brod grabi prema ulazu, zaliv Boka je dobro zaštićen, dosta nam je ljuljanja, samo da zamaknemo iza Ponta Oštre.

„Ovi sa jedrilice mašu !“, javlja omatrač, možda pozdravljaju, ma ajmo bliže. Dođosmo brodom bliže, na brodu dvoje ljudi, kažu pokvario im se motor, more ih nosi prema stijenama poluotoka Prevlaka, nisu daleko, možda nekoliko stotina metara.

Napravismo brodom zavjetrinu, dobacismo konop, uzesmo u tegalj i pravac luka Herceg Novi, izvjestavamo komandu zbog čega ćemo kasniti sa dolaskom u Kumbor.

Na brodu  dvojac, za vlasnika, prebacivali motornu jedrilicu iz marine Bar u Dubrovnik.

Nismo ulazili u detalje zbog čega im je motor stao, zaputili su se na more ne provjeravajući prognozu, ne poštujući more,.. olujno jedro,.. zavlačno sidro.. nisu znali o tome.

Vlasnik motorne jedrilice vjerovatno nikad nije saznao za sreću u nesreći, a graničari su uvijek davali puno više nego uzimali.

U prilogu su slike koje pokazuje svakodnevni zivot i ran ukrcanih na granicnim patrolnim camcima

Mornar Zeka Armend iz Peci-sizni- luka Bar-carinsko molo

Istria 052, odlicne fotografije patrolaca. Fotografija sa Zekom kao da je radjena za reklamu stojadina (Z 101),od osam vozila na slici su 6 komada iz Kg  :super

U prilogu su slike iz svakodnevnog zivota i rada ukrcanih na granicnim patrolnim camcima

Komandno-štabne ratne igre, forma obučavanje oficira, supozicija, CRVENI i PLAVI, analize situacija, diskusija, mišljenja, zaključci. ???

Okupi “Brko” jednog dana oficirski sastav granične jedinice na komandno-štabnu ratnu igru :pirat. Za novo uključene, “Brko” je sinonim “pojačanje” pristiglo u granične jedinice iz drugih vojno pomorskih sastava, svaka je sličnost sa stvarnim likovima slučajna i nenamjerna.

Kako su mu besjedničke sposobosti bile “impresivne” u negativnom predznaku, bilo nam je interesantno, što je to ljubitelj vojne operatike smislio :zid.

Supozicija “ Napad mješovite grupe ratnih brodova na položaje obalske artiljerijske baterije” :pilot

Sjećam se kao danas:

CRVENI
2 RTOP tipa 401
2 PČ tipa 171
2 PČ tipa 137

PLAVI

OAB 88 mm

Sve je bilo fino nacrtano na radnoj karti, radijus dejstva OAB, ulazak grupe brodova u zonu dejstva OAB, cik-cak vožnja radi izbjegavanja djelovanja PLAVOG dok grupa brodovi ne mogu djelovati, udar po položajima OAB, nanošenje gubitaka PLAVOM, izvlačenje.

Situacija iz filmskog scenarija za neupućene.

Pomenuta supozicija je potvrda jedng od razloga održavanja štabnih igara, ali taj nije naveden u Uputstvu o borbenoj obuci pripadnika plovnih jedinica JRM, nezgodno ga je i spominjati, da se ne kvari ljepota ovog forma.

Kao i u svemu, zanio se “Brko u objašnjavanju”, ne odustaje od cik-caka, u tome je ključ, siguran spas BG brodova možda vidi u pretpostavci da je OAB napuštena, da je posada na dopustu ili netom dovedena iz drugih sastava kao neobučena (npr. ne može razlikovati cijev topa od kantine), da OAB nije ukopana, da je snabdijevena samo vježbovnom municijom. Strateg “Brko” ima obavještajne podatke, samo ih ne dijeli sa učesnicima vježbe, slusaoci su neobavijesteni.

Iz grupe slušalaca odobravanje  :klap, nevjerice kao da nema, možda skraćuje vrijeme da se što prije raspuste.

Jedan od Komandanata broda iz BG crvenog zatraži riječ, zapita “Brku”, poznaje li on neki slučaj iz ratovanja na moru kada su vojni brodovi porazili utvrđenje na kopnu bez sadejstva sa kopnenim snagama. Da li zna da se kalibri topova iz BG kreću od 20 mm do 57 mm, a on zahtjeva sadejstvo BG, koliko vremena BG prolazi kroz brisani prostor da bi prvi brod mogao iz krajnjeg dometa otvoriti vatru na položaje plavog, a da ne govorimo o kalibru 20 mm, možda u tom slučaju misli na dolet zrna,..  :jok
 
“Brko” ostade kao ukopan, ukazano mu je na lekciju iz “Vojnopomorske istorije”, predmeta sa MVA, rusko-japanski rat i bitka za Port Artur, tu se krije odgovor na “Brkin” crni biser iz serije zbogom pameti.  :rtfm
Port Artur (http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%BE%D0%BC%D0%BE%D1%80%D1%81%D0%BA%D0%B5_%D0%B1%D0%B8%D1%82%D0%BA%D0%B5_%D0%B7%D0%B0_%D0%9F%D0%BE%D1%80%D1%82_%D0%90%D1%80%D1%82%D1%83%D1%80_%D0%B8_%D0%9A%D0%BE%D1%80%D0%B5%D1%98%D1%81%D0%BA%D0%BE_%D0%BF%D0%BE%D0%BB%D1%83%D0%BE%D1%81%D1%82%D1%80%D0%B2%D0%BE#.D0.9F.D0.BE.D1.80.D1.82_.D0.90.D1.80.D1.82.D1.83.D1.80_1905_-_1955..D0.B3.)

“Brkina” KŠI biva potopljena  :(bez zaključka, šteta utrošenog papira,.. ali “Brko” pamti, ne zaboravlja :pirat

Možda to i nije bila Brkina ideja. Trenaži se planiraju godišnje i nametnuta su zadaća od višeg zapovjedništva. Oni daju idejnu zamisao, a razrađuje je Brko sa svojim stožerom i zapovjednicima brodova. Što bi na sve ovo Brko rekao?

PC 137 Rudnik

Joj, nemas pojma sta je sve Brko valjao,.. pravi opsjenar
Ukoliko i nije bila njegova ideja, nije on protocni bojler pa da mu serviraju i on prenese nama, trebao je mislit, ovako ispao je potopljena podmornica,.. ajmo skakat na glavu, al' ajte vi prvi,.. to mu je bio moto..

"Brko" je jako dobro prosao, "lignja" stil mu je donio dosta cinova ali i nesrece u privatnom zivotu,.. jedan od rijetkih od koga bi okrenuao glavu i pozelio da bude u sastavu svake neprijateljske jedinice, kao velika pomoc onima sa kojim nije

Samo da napomenem da "Brko" nema veze s mojim nickom  ;D

Naravno da nema veze, Brko je sinonim za uravnilovku, nije cilj posta ocrniti licnosti, vec ispricati dozivljaj, ukazati na los posupak, prenijeti poruku,..

Naravno Istria,uzivam u pricama,samo napred !

Mornar Urličić Jure iz Šestanovca, Dalmacija- rukuje bacalom- luka Bar- pravi vođa i mornar za primjer, pouzdan u svakoj situaciji, sa inicijativom, karakteran, bilo je zadovoljstvo surađivati sa njim, zaslužuje biti istaknut na palubi
Ukoliko netko ima informaciju što radi sada, gdje je, bilo bi zanimljivo saznati, vjerujem da bi mu bilo drago vidjeti ovu sliku!

Mornar Keršan Čarli iz Čepića, Labin, Istra- vredan, uvijek raspoložen za šalu, ostao mi je u sjećanju kao netko spreman pomoći svakome, zaslužuje biti spomenut na palubi

Pravi mornari nose brodske ćizme. :super

Razni je zadatke izvršavao granični patrolni brod.  Turnus granične patrolne vožnje trajao je 10 dana,  često produžavan zbog raznoraznih razloga.

U razgovoru sa Komandantom GMO Boka, kf Vukmirovićem, rodila se ideja da provjerimo koliko posada može neprekinuto izdržati na moru, bez pristajanja u neku od luka baziranja. Osnovni ograničavajući faktor bile su zalihe vode, jedan jedini  tank nosio je nešto  preko 3 m3,  posada je brojala  do 20 ljudi.
U praksi brod se nikad nije zadržavao duže od 24 sata na moru, poslije vožnje, uslijedilo je upolovljavanje u neke od uobičajnih luka baziranje gdje se vršila popuna hranom.
Zalihe hrane nisu bile kritične, ukrcavao se 15-dnevno sljedovanje, svježi proizvodi kupovani su za novac kod lokalnih snabdijevača. Sjećam se da je PČ 140 imao lokalnog pekara u Baru koji je doturao kruh „pod brod“ svako jutro.

Kaže Komandant GMO Vukmirović, „ Sviđa mi se ideja, dođite u komandu, napisati ćemo zajedno  zapovijest za vožnju za „Nulu“, da vidimo koliko možete ostati na moru ?“

Uzete su samo redovne zalihe, otplovili smo u područje između poluotoka  Gargano i Palagruže, ugasili glavne motore. Ljetno je vrijeme, razapeli šatore, uključujući i onaj na mostu.

Voda se je služila samo za piće i pripremu hrane, slanom vodom se pralo suđe. Tuširanje  sa slatkom vodom natočenom u plastičnoj boci, dijelom slanom vodom iz WC-a (ABH dekontaminacijska stanica) i kratko nekoliko sekundi ispiranje slatkom vodom u tuš kabini.

Svježi dio hrane je optimalno raspoređen, posada nije pokazivala znakove umora, održavala se obuka, more je bilo mirno tako da su glavni motori upućivani toliko da možemo zauzeti bolju poziciju za radarsko osmatranje noću. Kada nas je loše more potjeralo prema Koločepskom kanalu, neprekinuto smo bili na moru 5 dana, za tu vrstu broda dosta respektibilno. Potrošeno je bilo 1/3 zaliha vode i vjerujemo da smo bez nekog posebnog napora mogli izdržati kompletnu graničnu vožnju, 10 dana. Morske struje su nas je dovele  negdje  na pola puta poteza Bar-Bari.

Za ovaj boravak na moru bila je vezana jedna opklada, trebalo se okupati na otvorenom moru, tamo gdje se turisti ne kupaju baš često.  Opklađeno-učinjeno, kako poleđina slike kaže, na nekih 14 M od svjetionika Andrija prema otvorenom moru.

Nije baš bilo prijatno napraviti krug oko broda plivajući (koliko je samo morskih pasa protutnjalo kroz miisli, cijela morska flora opasnih riba), ali nazad se nije moglo, bile su to takve godine, mladost je nosila neke rizike sa sobom, ali i veliko drugarstvo među starješinama koje se prenosilo i na mornare na služenju vojnog roka.
[attachment=1]

Postuj slike u grafičkom formatu, nema potrebe za pretvaranjem u .pdf format.

Inače, što se tiče kupanja na otvorenom moru, to je bila redovna praksa. Na dvanaestoj milji nema nigde nikog...

Ako ti nije teško, može koja priča o tome kako ste i što jeli, obzirom da ste ipak imali i kuhinju, he, he ...

Ovim slikama ne treba komentara.

Kormilar na PČ 135

Sa posebnom paznjom se birao kuhar na brodu, jednom sam nasao na OAB Ostro kvalitetnog kuhara iz Matulja, Maslić prezime Davor? ime, ekpresno smo mu promijenili VES, u roku od 3 dana je bio na brodu.

Bolje je pitanje, što nismo jeli, ribe je često bilo u izobilju, kompletnu mediteransku kuhinju, većina starješina je zanala pripremati hranu, a gotovina predviđena za hranu,  omogućavala je mnoge kombinacije.


U sjećanju su mi ostale bišteke od sabljarke na roštilju sa maslinovim uljem i češnjakom, šanpijer na lešo sa žbulom (kapulom= i lovorovim listom, škampi na sijaset kombinacija, skadarski pijani šaran (krap),..ugor na šugo , pripremio nam ga je vlasnik najboljeg restorana tada u Ulcinju, morski pas jadranski, praženi, lignje koje smo lovili na Palagruži i direktno na platu špahara, tartar bifter mornara Škorića sa Brača, nabrajanju nikada kraja.

Osim u rijetkim izuzecima, kuhinja na brodu je bila izvrsna

Molim Moderatore da ureduju, poslednji post je provokacija.

PS: Bravo Istria 052, drago mi je bilo pročitati tvoj odgovor. Na Pbr509 kuhar je bio reda radi, rutinski je odrađivao svoju dužnost, jedini svjetli trenuci bili su prečena svinjetina svakih par dana jer je farma svinja bila negdje u blizini, a u kombinaciji s bijelim kruhom to nam je bila jedina poslastica. Kad bi oborili dubinsku bombu na vježbi, bilo bi nešto ribe, ali ne za nas običnu raju ...   

PS: Bravo Istria 052, drago mi je bilo pročitati tvoj odgovor. Na Pbr509 kuhar je bio reda radi, rutinski je odrađivao svoju dužnost, jedini svjetli trenuci bili su prečena svinjetina svakih par dana jer je farma svinja bila negdje u blizini, a u kombinaciji s bijelim kruhom to nam je bila jedina poslastica. Kad bi oborili dubinsku bombu na vježbi, bilo bi nešto ribe, ali ne za nas običnu raju ...   
[/quote]

Hrana za starjesine i mornare je bila ista, bez razlike. Posto je bilo dosta ribe, nevolja  je bila sto dio kontinentalaca nije znao za vrijednost ribe, tako da se njima to cinilo "poput kazne", oni koju su poynavali mediteransku ishranu koja je u stvari bila dodatak na redovan (i kvalitetan) obrok, tako da su svi u vecini bili zadovoljni, tj. vracali su se kuci sa viskom kilograma, kao pravilo.

Vidim ni na PC"Belaj" nije drugacije ;)

Evo reakcije Moderatora:  :klap :klap :klap

I na ovoj fešti se našla koja konzerva za jelo.

Fotografije u prilogu:

PC 137 u uvali Saplunara, o. Mljet
PC 137 u Kotoru, na proslavi Bokeske noci, 1987.g-8.mjesec

U prvom planu mornar Zaganjor Fahrudin iz Bara

Molim, jedan ispravak: Belja je IZM (IKM), a ne PC ...

:angel:ide jedna slika -trenuci predaha

PC 140Trenuci predaha na otvorenom moru, ljetno poslijepodne na krmenom dijelu palube

Graničari su  uvijek bili dobri domaćini, gostoprimljivi, ugostili su i gostili mnoge, tada domaće i strane zvaničnike, mnoštvo sugrađane, goste iz svih dijelova bivše zemlje, promotivne vožnje organizirane su za mnoge. Neka posebna vrsta asketizma  vladala je u Kumborskom GMO, učini mnogima zadovoljstvo, a za svoja vlastita nije puno mareno.

16. GMO Kumbor rado je viđen gost na proslavama bokeške noći u 8. mjesecu svake godine, Kotor. Brodovi su tada otvoreni za posjet građana.

Komandant Vukmirović poziva Komandanta PČ 140,  brod učestvuje na bokeškoj noći,  naređenje koje se rado prima, poput privilegije.

„Druže Komandante, ugostili smo mnoge u našoj jedinici?“, „Tako je!“, spremno odgovara kk Vukmirović. „Red je ugostiti i porodice graničara?“
„Pa budu nam dragi gosti na proslavi Dana GJ !“, argumentira Komandant odreda. „Istina je, ali da  malo  zaplove sa nama,  turistička vožnja, druženje članova porodica starješina je elemenat službene ocjene“, ne predaje se K PĆ140.

„Kako ste to zamislili? Biti će teško to obrazložiti K VPS-a? “, pita K Odreda, „Ideju ste mi dali Vi! Bokeška noć“, spreman je odgovor.

Rečeno, učinjeno. Gosti su ukrcani u Kumboru, Kotor je bio odredište.

Bilo je malo nevjerice, odaziv nije bio u punom broju, ali led je probijen, nabliži su bili zadovoljni, osjetili su za nijansu više pomoračkog duha.

Sutra dan ujutro vratili smo se za Kumbor i naši najbliži sa nama. Divan razlog za dopuniti sjećanje na bokešku noć.

Purol je obiljezio vrijeme JRM.
Kako se islo prema nizim hijerarhijskim nivoima " zagrljaj Purola"  bio je snazniji.

Vise potrosenog Purola, bolja disciplina, mala investicija da bi se sacuvao novac poreskih obaveznika.  ::)

Jedini članak koji će biti postiran u cjelosti. Zbog članova palube koji su na tom brodu služili, a možda se i spominju u članku.

Drugi dio istog članka.

Ima jos dosta dozivljaja sa sluzbe na granicarima, nastojati cu ih u skoroj buducnosti pribliziti Palubi

Grupa PČ-jaca na vježbi „Sprečavanje prodora brzih čamaca plavog u uređeni rejon baziranja“.

Moderator vježbe „Brko“ objašnjava da PLAVI ima raspređene brze čamce naoružane ručnim bacačima koji su u stanju ugroziti vojne kapacitete CRVENOG u uređenom rejonu baziranja i unijeti paniku među stanovništvo, ukoliko bi prodrli.

Nepovoljno po CRVENOG je što je izlaz iz  iz luke koja je odabrana kao operacijska osnovica dijelom pokriven OAB PLAVOG tako da se ulazak u luku može obaviti samo „lizanjem“ obale.

U vježbi učestvuju 3 PČ, od kojih je jedan na moru, u patrolnoj vožnji, osigurava liniju razdvajanja, dok su ostali u pripravnosti. Patrolna smjena traje 6 sati, pripravnost br. 3, pa povrtak u luku i tako u krug. Snage PLAVOG  pokušale se u nekoliko navrata približiti se noću, ali ne na toliku udaljenost da bi mogle djelovati.

Bilo je organizirano i gađanje ciljeva na moru, kao svojevrsna demonstracija spremnosti, ali i način da se posadama doda malo adrenalina kako bi se ozbiljnost vježbe podigla na viši nivo.

Po naređenju Brke Komandanta grupe, PČ 140 isplovljava na patrolnu liniju, smjena „morske straže“ 6 sati na liniji, kao sada sjećam se da je bilo 18 h, za 6 sati smo nazad.

Patroliramo, krijemo se iza otočića ili izlazimo na otvoreno more zaobilazeći sektor djelovanja OAB. Vizuelni osmatrači plavog, do sumraka, pomno prate svaki naš pokret, osluškujemo njihovu VHF vezu.
Bliži se 2400, Brko preko VHF javlja da produžimo smjenu još 6 sati, nije baš siguran, zapliće nešto, on za smirenje adrenalina koristi "pomocna ljekovita sredstva" .. Produžujemo narednih 6 sati, ujutro u 0600 javlja se dežurni starješina, „Brko“ odmara, ali nas nije zaboravio.

Produžuje još 6 sati, naređenje-izvršenje, evo nas već 18 h na moru, nije problem bar za nas, ali boli odnos, Brko pamti naplatu kantine, zapamtio je je i „fijasko“ na KŠI sa obalnom baterijom, zapamtio je i odbijanje naređenja za patrolnu vožnju, ponuđenu primopredaju dužnost kada smo ulazili u Koločepska vrata .. igra se nadređenih i podređenih. Znači tu smo do 1200.

Nešto  prije slijedeće smjene, oko 1200, podne,  evo Brke ponovo, VHF-om komanduje da „Nula „ produži još 6 sati, u pozadini se čuje žamor i smijeh, Brko ima podršku neprincipijelne koalicije, po principu, samo da je meni dobro.. Nije bilo razumem, samo smo isključili VHF vezu, naređenje grupi BOB-a „kvar glavnog kormila, pređi na rezervno kormilarenje“,  posada je u pripravnosti br 3.  prelazak  na rezervno kormilarenje je rutina, da podsjetim, na starim je graničarima to bio splet poluga vezanih za osovine kormila koji se zakretao koloturnicima pogonjenim mišićima mornara sa jedne i druge strane, signali su davani zviždaljkom i-ili rukama sa komandnog mosta. 

Dan je, podvukli  se Nula pod obalu da ne bi upali u opasno polje i zaputila se put Brke, uplovljavamo u luku baziranja sa rezervnim kormilarenjem,..

Izlazimo na obalu, predaje se raport Brki da je straža uspješno okončana, a imamo i kvar kormila. Brko baca beretku na pod, gazi nogama po njoj, traži da se vratimo na položaj, .. oči su mu crvene, sto od ljutine, sto od adrenalina.
„Ma nema šanse Brko, tvoj formalni autoritet nije dovoljan pokrenuti nas u korist tvoje nepravde, aktivirano je dugme „ignore“, Brko kao i da ne postoji.
Naredi Brko drugom brodu da isplovi, a sam se ukrca ne treći brod i zaputi se kod Komandanta sastava (vježbe) , tužakati za nedisciplinu.

Komadant sastava, smješten na brodu udaljen od grupe za zaprečavanje, saslušao je Brku, i rekao mu: „ Čim su ti oni odbili naređenje, znaj da nisi komandovao po pravdi.

Brko je opet volejem zabio autogol, ali nema te opomene koja može zaustaviti njegove ambicije. 

Iako je sve bilo po onoj "tražili ste - gledajte", dobro ste mu ga zabijali. Ja sam bezrezervno na vašoj strani, znam da je vaš inat i dišpet bio jači od svog njegovog zla, neznanja i nemoći. More ne trpi lažne autoritete, a - vidimo - ni oni malo viši od druga Brke ...

Poučne priče, redom.

GMO Boka je u svom sektoru odgovornosti imao i morsku granicu prema tadašnjoj Socijalictičkoj Republici Albaniji, zemlji tada egzotičnoj po mnogo čemu.

Suradnja sa kolegama iz KoV-a koji su osiguravali kopnenu granicu od ušća rijeke Bojane prema Skadarskom jezeru svodila se na provjeru vezu, povremene akcije u kojima je sudjelovao i čamac iz njihovog sastava za obilazak rijeke. Povremeni TT zborovi, upoznavanje ljudi, sve fina osnova da ljudstvo, u slučaju potrebe može aktivnije djelovati.

U sjećanju mi je ostao obilazak kopnenog dijela granice, pogled na bunkere na albanskoj strani, skromnu opremu tadašnjih albanskih graničara, njihove aktivnosti koje smo iz znatiželje posmatrali.

Sa morske strane nije bilo susreta sa pripadnicima njihove RM,  sretali smo ribarice sa albanskom zastavom redom sa metalnim trupom, oni sa jedne strane morske granice, mi sa druge, pogledi nisu bili neprijateljski, više znatiželja.

U sklopu zadatka osiguranja državne granice na moru, plovidba nas je vodila uz samu obalu, iz pravca rta Mendra, rta Đeram, Ulcinj, morski prostor između poznate ulcinjske plaže i hridi Đeram, do Ade Bojane, učća rijeke Bojane, pa okret u kurs uzduž morske granice, vrlo često i van teritorijalnih mora skoro do Otrantskih vrata, često radarski osamtrajući pomorsku komunikaciju u lukama Valona i Drač.  Kuriozitet je da je rijeka Bojana  međunarodni plovni putev, spajajući Jadransko more sa albanskom lukom Skadar na istoimenom jezeru.

Znatiželja i „zabranjeno voće“ bili su, pored redovnih zadataka, pokretač inicijative graničara na moru.

Znali smo, za dnevne vožnje, najvećom brzinom, ploveći blizu obale, ući u teritorijalne vode Albanije, u dubinu 2-3 milje, ponekad i dublje. U albanskom dijelu bila je osmatračnica na postolju visokom 6-7 metara, otvorao se pogled i na bunker uz samu morsku obalu. Interesantno je bilo vidjeti kako se stražar na osmatračnici, kada uoči naš brod, spušta niz stepenice, trči ka bunkeru, obavještava. Ponekad nismo zaticali osamatrača ili jednostavno nije reagirao, otklon ka demokraciji zahvaćao je i njihovu armiju.  Naravno, tada se mornar radarista, inače zadužen za određivanje pozicije, sklanjao sa karte, a pozicija nije nikad izlazila iz našeg teritorija.  Pomenuto je bilo plod vlastite inicijative, nikad naređeno od pretpostavljene komande, ali je Komandant odreda bio zadovoljan kada se u izvještaju o stanju na granici pojavio taj detalj.
Čak se jednom desilo  da je grupa albanskih mornara sa njihovog patrolnog broda na Skadarskom jezeru, prebjegla u Virpazar držeći kao taoca njihovog starješinu, u potrazi za boljim životom.

Veći rizici, veće šanse, više poštovanja, manji rizici, skoro bez šanse, zar nas vrijeme tome ne uči.

Danas je - glede patroliranja morem - bolji život nekako došao njima, a ne oni njemu ...

Tocno.
Bitno je napomenuti da tradicija igra veliku ulogu u pomorstvu, pored 'svijetlog oružja'.

Pozdrav, do skorog viđenja na IZK

Ne bitnu, već najbitniju ...  ;)


U to nema dvojbe, da provjerimo kavitaciju, pozitivni/negativni temperaturni gradijent bijelog, crnog, pa i žešćeg, te dopplerov efekat na poslužioce (aktivne, pričuvne i priučene) ...

 :)

Durmitor s plijenom

Slike govore..  :pilot
[attachment=1]

Istria, kad će sledeća priča?

Svaka čast, imaš dara da uočiš bitne stvari i da ih na vrlo lep način predstaviš čitaocima. Meni su tvoji opisi posebno interesantni jer se većine događaja o kojima pišeš sećam iz vremena kad su se dešavali.

Skoro sam sreo Brku iz tvojih kazivanja, prepolovio se, ima šećer, a čini mi se da se još nije dovoljno odmakao od čašice. Više je u na moru nego u Bgd, posebno kad je toplije vreme.

Mnogo pozdrava, Boro

Istria052: hvala i tebi za slike i izuzetne priče. Naročito o patrolcima tipa 131 je bilo (pre)malo napisano/naslikano prije. Usput: kako je s time - za stare patrolce sam vidio tri oznake:  tip 131 / C80 / klasa Kalnik ?

Jednostarješinstvo i subordinacija imaju svoju dobru i loš(iju) stranu. U rukama znal(a)ca predstavljaju efikasno i efektivno oružje, a suprotnost je oličena u nemogućnosti izbjegavanja pogrešnih ljudi na pravim mjestima. Kada bi posmatrali kvalitet popunjenosti profesionalnim kadrom prikazan na matrici, na apscisi bi bila formacijska mjesta (pogrešna ili prava), a na ordinati starješine (pogrešne ili prave). Moguće su 4 kombinacije, najgora po organizaciju, sistem je pogrešan čovjek na pravom mjestu, znači pričamo o komadovanju, o nekome tko svojim potezima odlučuje o sudbinama mnogih, i u ratu i u miru.

Bila su to vremena kada je mirisalo da neće biti dobro, ljudi  školovani  da to  osijete (da ne kažemo uspješno predvide buduće događaje, kao jedno od najbitnijih karakteristika upravljanja) nisu taj zadatak izvršili, dozvolivši da se iz statusa aktivnih kreatora pretvore u treće ili četvrte sljedbenike, ostavši zatečeni, ono za što su školovani, odigrava im se ispred očiju, ali njih nitko ništa ne pita, Mount Evereste osvajaju drugi, oni su samo šerpasi.
 Kirurški tim gdje instrumentarka vrši operaciju, vrsni kirurg dodaje skalpel, a anestetičara nema. Da li pacijent umire dugotrajno i u najvećim mukama? Oni koji skriviše najveće zločine, osuđeni, pa im zakon garantira brzo smaknuće, da ne bi patili. Zamislite certificiranog krvnika iz amorfne mase koji legalno osuđeniku oduzima život tupim nožem i još mu se pravda da je to najbolje za njega, komuniciraju, krvnik uvjerava da je humanista, a osuđenik smatra da je nevin,  da se to nemu neće desiti, možda ga preskoče, iako je vidio da su njegovi susjedi stradali. Krvnik nije vješt, ali lažnu nadu daje, a osuđenik je tu najčešće zbog nečinjenja. Biva izrečena i kolektivna presuda zajedno sa lustracijom, da bog da nešto imali, pa se dugo tome opet nadali.
Propustivši šansu da budu slavljeni, pobijednik je taj koji piše povijest.  Da im slijedi odraditi posao za koji su se školovali, saznali su zadnji, postavši tako skup kvalitetnih, a loše organiziranih pojedinaca. Profesionalizam ne trpi opravdanja koja su iznosili, zamislite da prase utovljeno i spremno za klanje zamoli mesara da ga poštedi njegove uloge u prirodnom lancu, odnosno zatraži amnestiju od budućih kobasica, šunki, pršuta, plećki,..  a koliko je samo mesar pomija odnio, koncentrata i sada  prase neće pod nož, kod mesara neće moći. Zato je većini onako kako je, za razliku od ..

U tim vremenima dezorijentacije, kada su mnogi mislili da se stečene privilegije održavaju po principu „perpetum mobile“, ništa ne uložim, samo dobijam, to me pripada po tradiciji koje nemam, pa ne bi kladioničarski posao cvjetao dok god ima onih za brijanje. Onaj tko je obišao malo svijeta vidio je, da se privilegije  brane svim sredstvima, pa i oružjem, zemlja radničke klase podjeljena je na komadiće radničkoj masi bez svijesti da su upravljačke sposobnosti također zanat.

 Zar tranzicija nije potvrda toga, ali čitanje između redova je problem za ljude koji su probrani, selektirani i kasnije sistemski pretvoreni u aparatčike, administrativce, evidentičare koji se najrađe ne bi miješali u svoj posao, ali plaću primaju bez i malo stida.   Kao u biznisu tako  i u vojsci, ako protivnika ne poraziš,ako ne eksploatiraš uspjeh, onda sebi stvaraš partnera, a sa partnerom valja napraviti kompromis, pa nitko zadovoljan, poput supružnika koji nikako ne shavaćaju da nisu za skupa. Samo iskre i frktanje, rogovi na brvnu, borba u kojoj nema pobjednika, vječita gangrena, a profite na bazi (naših) gluposti skupljaju mudriji, organiziraniji. Uništi do temelja da bi ponovo gradio, mudrije zajednice nastavljaju gdje su stali uz modifikaciju. Lakše je vladati označavajući krivca nego strpljivo stvarati višak vrijednosti.

Ali Brku osjećaj nije varao, u njegovim planovima samo njemu znanim, nije dozvoljavao iznenađenja, planiranje i uvježbavanje kao prevencija, pa što je to nego pravovremeno predviđanje. Jedan je od rijetkih koji u cjelosti opravdava sredstva zajednice uložena u njega. Pozitivan primjer samo takav.

Zamislio je da grupa graničnih patrolnih čamaca uvježba gađanje ciljeva na kopnu, bližeg i daljeg. Grupu čine PČ tipa „Mirna“ sa kalibrima 40/70 mm, 4x 20 mm i PČ tipa „Rudnik“ (poboljšani stari graničari) sa kalibrima 3x 20 mm na krmi i pramcu.
Priprema, sve lijepo objašnjeno, znamo već, najprije će gađati  pramčani topovi, pa okret gađa se krmenim i tako dok se ne potroši predviđeni resurs. Jednovremeni okreti, preko desnog boka,  pa preko lijevog, komande za plovni sastav, ma idealno.

Supozija za prvi dan uvježbavanja je nešto lakša, mete su blizu, znači radi se praktički o gađanju jednog cilja, daljina do cilja manja od krajnjeg dometa najmanjeg kalibra. Brka se ukrcava na stariji patrolac, mete plutaju, manevar podilaženja tj. približi se neprijatelju da te što kasnije ugleda, razvijeni  u borbeni kurs, zamjenik komandanta određuje pozicije, izvještava udaljenost od mete, ušli smo u domet najmanjeg kalibra, Brka izdaje komandu za otvaranje vatre, brodovi voze paralelno, nekoliko plotuna iz pramčanih topova, okret preko desnog boka za oba broda, mete ulaze u cilj krmenih topova, nekoliko plotuna, Komandanto brodova fino koordiniraju aktivnosti, „sinhrono plivanje“ za mornare artiljerce to je vatreno krštenje, trema nestaje kod njih.

Trema je nestala kod posade, ali od kada se zapucalo, Brko koji se smjestio u kormilarnici, počinje mijenjati boju lica, na mostu se čuju neki neartikulirani zvukovi.
„Brko, ne snima se film o Tarzanu, ne posuđuješ glas Johnny-u Weissmileru?!“, ma rikanje pravo, kod drugog okreta Brko počinje izdavati nesuvisle  komade kormilaru, vidim ne radi  namjerno, ali ne može se kontrolirati. Pjeni, izašle mu žile na vratu, iskolačio oči,  lice crveno. Panika, bolje se u miru pokazati nego u ratu.

Komandant broda podvikne kormilaru da sluša samo njegove komande. Okreti se vrše u navigacijski opasnom području, greška vodi ka nasukavanju. Sve se dešava u kratkom periodu, sekunde su u pitanju, Brko ne prestaje, „krici iz savane“.

„Stariji vodnik UA na most !“, izvanserijski mlađi oficir hitrim koracima dođe, „Izvolite druže Komandante“, raportira otresito. „Hitno po policijske lisice i pripremi dva jaka mornara !“. Stariji vodnik UA je  zvijerka, sekunde su mu trebale,  sve je spremno. Brodovi i dalje okreću i gađaju, na PČ 140 je prava mala drama, Brko riče, ako nas čuje moderator propasti će vježba.

Komandant broda siđe u kormilarnicu, unese se u lice Brki i otresito mu kaže: „ Samo još glas da sam čuo od tebe, vezujem te !!! Pobiti ćeš nas !“. Šok je Brki  dobro došao,  odjednom zašuti, uvuče se u kut kormilarnice,  pored radara, ne progovara, gađanje prođe besprijekorno, većina granata završila je tamo gdje je bila upućena.

Brko ništa nije komentirao, otišao je sa broda i sutradan, kada je u planu bilo gađanje meta na različitim udaljenostima od sastava brodova, Brko pređe kod starijeg, iskusnijeg i tolerantnijeg Komandanta broda IA, na graničar tipa „Mirna“. 

Bonaca je, brodovi su na moru, vezani bok uz bok. Brko određuje ciljeve, to što je uradio tada ne može biti ni taktika, ni operatika, već samo njemu znana strategija, brodu koji ima veći kalibar daje bliži cilj, a brodu sa oruđima manjeg kalibra određuje dalji cilj. I dalje smo u istom navigacijski opasnom području, okrete treba vršiti, a u blizini su hridi, ne možemo razdvojiti brodove, samo sada treba stariji tip graničara isturiti, zatvoriti kut gađanja brodu na kojem je Brko ukrcan, Brko gađa sa sigurne udaljenosti, a vi drugovi među hridi.

Primjedba nije pomogla, Brkina je zadnja, podliženje, borbeni kurs, cilj je ušao u domet topova 20 mm, izvještavamo, otvaramo vatru, otvara vatru i drugi brod 40 dug 70 mm, fizički iza nas, njihove granate prolaze blizu, vidimo ih, sumrak je.  Okreti, pramčani pa krmeni topovi djeluju, završava se i ta epizoda.

Živi smo, vraćamo se u bazu, analiza, otporne točke PLAVOG na kopnu su uspješno uništene. Kod Brke nema ni malo crvenila, stid je za njega viša moralna kategorija, metodom ponavljanja ustanovili da to za njega ne postoji.

Kuda plovi ovaj brod, .. 

Prošlo je tome dosta godina, akteri ove priče rasuti su sudbinama, tenzije među balkanskim nepromišljenim  glavama su smirene, mirovnim inicijativama koje su vodili gori od njih, tadašnji  Komandant starijeg graničara (onog gdje je Brki falila sekunda do vezivanja) sreće UA (tada već zastavnika), UA priča zanimljivu priču.

Znaš, susjed sam sa Brkinim dobrim prijteljem, jedno veče sjedismo zajedmo kada nam se pridruži i Brko, kako kaže UA, tada visoko pozicionirani starješina i upita: „ Da li bi ti mene bio stvarni vezao onomad kada smo bili na gađanju?“, „ Naravno, bez razmišljanja bih to učinio?“, odgovori UA.

„Da li bi tvoj Komandant broda imao petlju to narediti?“, muči Brku znatiželja, „Naravno, bez razmišljanja bi to uradio da ga niste poslušali !“, odgovara UA.

Jednom čovjek, uvijek čovjek..

A gdje je tu Brko,..? Brko pamti..

PS:  Po mom mišljenu uspješan lider, Komandant, je onaj tko iza sebe ostavi uspješne ljude,..  najbolji način da  okretom iza sebe prepoznaju koliko vrijede,..

U istinskim borbenim uvjetima - nazovimo ih, ratnim - Brko ne da bi bio vezan, već bi se vjerojatno negdje na sredini nekog kanala poskliznuo i pao preko ograde. Naravno, noću ... I nitko ne bi dizao prašinu oko toga. Lijepo je to opisao Sven Hassel u svojim romanima, kako se to radi ...

Nacelno sve ove oznake ukazuju na isto, na seriju granicnih PC od broja 131 do 140

Dok nekom ne smrkne, drugom ne svane. Za uspjeh treba i sreće. Ima dosta poslovica koje označavaju slučajnost kao nešto bez čega se ne može na putu do željenog uspjeha, ostvarivanja u karijeri.

Neprikosnoveni autoritet po pitanju granične problematike na moru, u vremenima koja su prethodila tragičnom razlazu ili tvz. skupu naših apsurda, bio je Komandant GMO Boka, kf Vukmirović. Odlikovalo ga je poštenje,  hodočasnik posla, radoholičar i asketa koji bi posao koji je radio, vjerujem, obavljao i bez naknade da se to do njega tražilo. Pomalo tajanstven ali i društven, nekadašnji podmorničar imao je potrebnu širinu za komandovanje jedinicom graničnom jedinicom na moru. Vjernost pozivu, oficirska čast, humanost, još su neke od od karakteristika koje vredi pridodati.

Vremena smutnje, za trenutak su ga zatekla nespremnog, htio je po svaku cijenu opstanak nečega što je bilo kasno braniti, kako se pričalo, bio je dijete čiji su preci propatili u prošlom ratu.

Jedinicu je vodio sa pažnjom dobrog domaćina, nije volio petljancije, lažna opravdanja, nepoštivanje radnog vremena, ali je takođe bio bolećiv prema mlađim starješinama, često ih uzimajući u zaštitu ukoliko bi Komandanti brodova isuviše pritisli mlađe kolege u želji da ih malo očeliče, ali bez ikakve zadnje namjere.

Kako su vremena postajala teža, efekat „male bare, a puno krokodila“ osjećao se i u mornaricom prenapućenoj Boki. Formacija sve manje, a starješine niču kao gljive poslije kiše.

Većina graničnih brodova stigla je u Boku, u početku su egzistirale tri jedinice, dvije u egzilu, jedna domicilna, samorganizacijom su podređene pod komandu GMO Boka.  Ako je jedna Komanda, onda je jedan i komandant, kuda sa ostalima, organizaciono ponašanje se svodilo na pravilo da se 90% problema riješe sami po sebi.
Iako nije bilo formacije, Komandant Vukmirović se logički nametnuo kao vođa te ustvari neformalne grupe, ne baš brzo, načulo se da se integrira istem osiguranja granice tako da obuhvaća morski dio obale od Prevlake do Ade Bojane, pa dalje rijekom Bojanom, uključno jezersku granicu sa Albanijom i jedinicom u Virpazaru. Formira se nova jedinica i kuloarska šaputanja koja se najradije dotiču kadrovanja prognozirala su sa 100% da za Komandanta novoformirane jedinice dolazi kf Vukmirović, vjerujemo pravo mjesto za pravog čovjeka. Iako poslovično suzdržan, ni on sam nije mogao sakriti radost kada se pokrene priča o tome, koja najčešće kada se priča pred pomenutim, sadrži dosta komplimenata koje je taj čovjek uglavnom i zasluživao. Ostrašćenost kojoj se u određenim momentima priklonio mogla se opravdati euforijom, ali viteštvo nikada nije gubio. Nije više bio Titov vojnik, transformirao se u tolerantnog zagovornika „svoji na svome“.

Urednost kruga jedinice bila mu je rak rana i dosta se često  sam osobno  angažirao da „dvorište“ jedinice izgleda uljuđeno, nama mlađima je to teško padalo, smatrajući da to treba raditi „netko drugi“, ali  sada sa zrelošću  uvjereniji smo u ispravnost napora pok. Komandanta Vukmirovića.

I tako jednog dana, u krugu je bilo parkirano mnogo friško dopremljenih vozila, zalazili su u „atar“ naše jedinice,  na vezu je bio samo jedan brod, PČ 140, dežurni broda mlađi vodnik po ugovoru Volarov,  srčan momak, mediteranski temperamentan, pouzdan, dobar drug.  U Komandi Komandant Vukmirović, na dnevnom redu poslijepodnevnih aktivnosti, vječita tema, čišćenje kruga.

Posada sa broda, grablje, vile, kose, lopate, japaneri, .. sva neborbena oruđa su u pogonu. Vukmirović i Volarov obilaze vozila, Komandant otvara vrata zadnja jedne kampanjole, ugleda akumulator koji mu u momentu zasmeta. Nekako mu je bilo prestižno da se prvi uhvati težih fizičkih poslova, tako  i  uhvati akumulator, povuče prema vani, ali kako je bio težak nije ga mogao zadržati i akumulator pljas na nogu,.. Komandant Vukmirović nije pokazivao bol, znao je stegnuti zube, sve do nedavno, bilo je sramota u jedinicu uzeti bolovanje, ono je bilo rezervirano za rijetke kako se onda tvrdilo „nedovoljno izgrađene“. Kako je Volarov kasnije pričao, komandant je samo odšepao dalje, narednih dana i sedmica dolazio je na posao vidno hramajući, ali bez želje da svoje liječenje podigne iznad kućne medicine.

Stvar se zakomlicirala poslije nekoliko sedmica i tražila je ozbiljniji medicinski tretman, Komandant je „mimo svoje volje“ morao otsustvovati duže sa posla, predugo za vrijeme tada, na čelo novo formirane jedinice došao je čovjek iz druge kocke matrice, netko koga da, nije bilo akumulatora katalizatora, normalna inercija nikad ne bi dovela do tog mjesta.  Upravljačke sposobnosti prvopostavljenog dovele su do toga da  je ta jedinica vrlo kratko živjela svoj vojnički život, puno kraće od tvornice akumulatora „Trepča“ koja je nestala puno kasnije.

Na zidove svojih stanova, kancelarija ističemo za nas bitne sekvence iz života, sa radošću objašnjavajući razloge dragim nam gostima. Vjerujem da se i slika akumulatora našla na već nekom zidu kao kap koja je odredila „kritičnu masu“ i uvela pojedinca Brku u spinovane putanje napredovanja. Taj isti akumulator spriječio je da na čelo jedinice dođe čovjek, posvećenik posla, netko tko bi znao unijeti u nju duh pozitivnih vrijednosti.

Molim da se ovaj napis shvati kao nestandarni omaž jednom čovjeku, pok. kbb Vukmiroviću,  jednom od zadnjih vitezova vojno pomorskog zanata, iako je u zadnjim godinama svoje karijere imao lutanja zarad smanjene mogućnosti percepcije, ali gledajući u cjelini ljudi takvog karaktera poželjni su u svakoj sredini.

Ovaj tekst zamalo piše dvaput, a kakav je osjećaj kad napišete nešto naizgled nadahnto, pa to izgubite, ne moram opisivati. No, tekst sam ipak (laptop pametniji od mene) spasio, iako sam već počeo ispočetka. Trebam li uopće kazati da sam ga zamalo izgubio zbog ispražnjenog "akumulatora" (prijenosnog računala), uz kbb Vukmirovića glavnog lika prethodne priče. Valjda je i to neka poruka, barem je ja takvom čitam ...

Istria 052, nikakav sam laskavac, još gori đavolji odvjetnik. No, nemam riječi kojima bi ti udijelio kompliment na ovaj tvoj tekst. Iznimam je, i bez straha da me se doživi dodvoricom (trudim se redovito da mi ni to ne polazi za rukom) svoj utisak izražavam na glas. Malo je prostora za replicirati, nema što nisi rekao na način koji pok. kbb Vukmiroviću - a i onima koje je u sebi svojstvenom duhu odgajao i gradio - može biti spomenikom. Također, mislim da ćeš učiniti grubu grešku ako svoje priče ne uobličiš u neku papirnatu formu. Ako ne zbog sebe i nekog svojeg "čistilišća", onda barem zbog toga da percepcija JRM bude u pravom smislu svjetlija od one kakvom danas sjaji, barem u nekim djelovima ove obale Jadrana. Uopće ne sumnjam da bi to umio učiniti. Posebice te na to pozivam jer se instiutucije poput navedene RM u budućih naraštaja ne pamte po kojekavim "Brkama", već po "Vukovima" ...

Posebice me golica i pitanje jel' kbb Vukmirović 1980. na 1981. privremeno bio glavni na Muzilu? Jer - ako jest - onda ga imam pred očima, stasitog i već onda trošnijeg zdravlja (česti kašalj navodno svojstven podmorničarima, barem su nama tako to tada objašnjavali), koji nam je postrojenima u zoru s vrha stepeništa glasno i jasno poručio: Drugovi vojnici, bit' ću vam drug, ali bit' ću vam i vuk ...



Ovo bi izdvojio kao dosad najkvalitetniju mi definiciju tog turbulentnog vremena. Bingo, istria 052, ja sam to isto znao kazati, ali s puno (pre)više riječi. Ti si ubo u jednoj kratkoj rečenici, ni jedna riječ ne manjka, ni jedna ti nije bila suvišna ...




Matija Gubec - ili barem Vatroslav Mimica - s tobom se ne bi složili ...

Морам ово написати. Нисам морнар, војне бродове углавном сам гледао са копна и мало се, туристички возао. Официре РМ, посебно оне из ЈНА  врло слабо познајем. Ипак, заинтригирало ме је ко је "Брко". Ма, постао је популарнији на "Палубу" него у животу. Сумњао сам, а колега са форума  ми је потврдио сумње. Могу смо да кажем да ми је "Брко" био "пацијент". И ја сам му као онај командант брода припретио паром наруквица, али и "мотком". Као и тада, послушао је. Ипак, за утеху Истрији "постројили смо га у две врсте" да се пушио.

Prenosim sliku koju je postovao brodarski na drugom topicu, onom koji govori o PC tipa Mirna. Prvi s lijeva je, tada, kk Vukmirovic, slika je iz 1986 godina (?). Mozda ti pomogne u indentifikaciji..

Koliko ja znam, pokojni kbb Ljubo Vukmirović 1980.- 1981. NIJE bio na službi u Puli.

"Vuk" iz Pule je bio podmorničar, pa sam pomislio da je možda on taj Vukmirović. Očito nije, ovaj je bio visok, ipak je puno godina prošlo, a mi smo i tako pamtili i pazili se desetara koji su nam uzimali mjeru, onim visokim nismo bili zanimljivi. Njima bi povremeno poslali nekog naivnijeg mornara da im se hitno javi u kancelariju, naravno, nit' ih tko zvao, nit' tražio ...


Više je nego izgledno da na Palubi nastaje klub obožavatelja lika i djela dotičnog Brke. Kako je svijet malen ... Također, Dzumba, ne da si me razveselio ovim izrazom, nego si mi uljepšao cijeli dan ...

I veliko hvala Brodarskom na onoj slici PELa. Pomalo se prisjećam ...

Патриот, на жалост Брка није добио оно што је заслужио. Ипак, бар мало је био у страху, а  и помогло му је да схвати како му је каријера при крају.

PĆ tipa „Mirna“ imao je za ono vrijeme dosta moćan VHF uređaj švedske proizvodnje, pravo malo čudo, pokrivao je dobar dio „civilnih“ i vojne frekvencije. Za nas graničare bio je dobar jer je rješavao pitanje VHF komunikacije na 16 kanalu, „on duty“ frekvenciji i time sklanjao pitanje hendikepa civilnih VHF frekvencija na starom graničaru.

Možete li zamisliti da Obalna straža USA ne može uspostaviti kontakt sa brodom koji joj je interesantan na VHF kanalu, već mora svojim brodom prići blizu i doglasalom (mesinganom trubom)  javiti brodu da stane, ispaliti crvenu raketu pred njegov pramac ili kombinacijom signalnih zastavica zatražiti određeni manevar broda. Netko nije imao vremena razmišljati o tome, koliko je to i tada bila mala investicija.

Negdje sam čitao da pripadnici američke RM nisu u stanju koristiti više od 50% tehničkih mogućnosti sredstava koja im stoje na raspolaganju jer sistem obuke, školstva ne daje potrebna znanja za to.

Eto, mi smo imali problem sa VHF komunikacijom, koju je tada imao svaki civilni ribar, trgovačka mornarica,.. i tako slijedom. Imala je Mornarica tada  razvijen centar elektronskog izviđanja, a i tadašnji Savezni sekretarijat za veze imao je tvz. Kontrolno mjerne centre za praćenje komunikacija.
Prirodni saveznici graničara nisu bili stavljeni u službu osiguranja državne granice na moru, da ne govorim o prijenosu podataka (radarske slike) sa OROST-a na u komandu graničara ili na display patrolca, Komandantu broda na raspolagnje, moglo se jeftino, ali se nije znalo.

Bilo kako je bilo, imali smo samo taj „švedski uređaj“, malo smo ga koristili. Jednom, u ona mutna vremena, dobijemo informaciju da je formirana grupa brzih čamaca za raznorazne štetne operacije. Imamo to saznanje i dalje ništa, inertnost, da li dozvoliti da budemo preduhitreni?

Javi se ideja na nivou broda da organiziramo prisluškivanje VHF komunikacija, uspostavili smo smjene, papir u ruke, zapisuj kompletnu komunikaciju, analiza nekoliko puta na dan, brzo smo došli do frekvencija na kojima sugurnosno interesantni komuniciraju i za nekih 7 dana imali smo kompletnu strukturu aktivnosti, uključujući imena i prezimena aktera, nihove kućne telefone time i adrese stanovanja, porodično stanje, kako su se odigravale smjene, raspored plovljenja, područja plovljenja, uobičajne poslove, zadatke, ma sve, situacija kao na dlanu.

Aktivnost se obavljala permanentno tako je logika posla nalagala, na nivou broda, bez obzira plovio brod ili ne. Lijepo je znati namjere potencijalne prijetnje.

Sve je išlo baš dobro dok smo priču držali na nivou broda, ali podatke je trebalo podijeliti i kolegama, a kao za protivnikovu sreću, linija informiranja je išla preko Brke. Kada smo Brki rekli,bio je šokiran, da ne govorim o osjećaju ljubomore kako se on toga nije sjetio.

Ukori on Komandanta broda da je za tako nešto trebao tražiti odobrenje.
Ma čuj, da se traži odobrenje za korištenje formacijskih uređaja  !!??
 Da li bi svako humano biće trebalo zatražiti odobrenje da zaklopi oči prije spavanja?

Ali podaci su bili interesantni i aktuelni u sat. Naredi Brko da se napravi kopija, fotokopira nije bilo blizu, prepisivanje, ali uradili smo.

Nakon nekoliko sati stiže starješina iz pretpostavljene Komande.

Brko raportira, informira: „ Evo vidiš, naredio sam praćenje komunikacija, imamo rezultat, podatke koji uveliko mogu spriječiti eventualne štete !“ Da se voli kititi tuđim perijem uveliko smo znali, ali imali smo toliko kulture da ne govorimo o Brkinim kvalitetama  pred drugim da ne bi slali (pogrešne) poruke o sebi.

Ode starješina iz Komande zadovoljan, nastavlja se posao na „Brkinu inicijativu“ i po njegovom naređenju.

Ali unutrašnji nemirBrki, imao je on radilicu po sistemu „što oko vidi, to ruka pokvari“,  nije dozvoljavao da se završi samo na tome, poput herpesa, znali smo na čemu smo, samo nismo znali kada će buknuti, imunitet mu je varirao.

I tako ukrca se Brko na granični brod kao najstariji iz grupe, prisluškivanje se sprovodi u kontinuitetu,  situacija kao na dlanu, ljudi koje slušamo opušteno pričaju, a u planu su im čudne igre, mi samo slušamo, bilo je zabranjeno pritisnuti taster za predaju, čak smo ga i pokrivali nekakvim zaštitama da ga slučajno ne bi pritisnuli.

Sluša se komunikacija, slušalice su mogle do kormilarnice, Brko se naginje da i on sluša i proradi mu huja. Istrgne radio operateru slušalice, stavi ih na glavu, mikrofon blizu usta i krene da prijeti prisluškivanoj strani uključujući se u radio saobraćaj.
 „Te j..ti će on njima sve po spisku (nikad nije pokazao taj spisak), zna on njih, neka ne brinu, poznati su mu,... „ , pametni ljudi sa druge strane mu nisu odgovarali..

Više ih nikad nismo čuli na VHF otvorenim frekvencijama, „Brkin“ uspjeh u j...nju ostao je samo na riječima , oni nastaviše da rade svoj posao, a diletant je ostao u kod nas iako bi ga  svakom neprijatelju rado preporučio radi sigurnosti svojih.

Ne poznam dotičnog, no vjerujem vama obojici, i pitam se lagano koliko je On tuđih karijera možda upropastio dok je to što govoriš shvatio?

Također, vezano za ovo zadnje Brkino postignuiće, sve mi se čini da je on vama podmetnut. S takvima ti i ne treba neprijatelja, a u nekom normalnom sukobu ili samoj prijetnji sukobom, brzo bi ga netko o dnjegovih - i to trajno - (kako veli uvaženi Dzumba) svrstao ne u dvije kolone, već u dva metra, podjednako i po dužini i po dubini ... Vama s njim očito nije bilo dosadno, pa me sad zanima i jel' netko od svih vas normalnih s broda bio na kakvim tabletama kad bi on najavio posjetu ili vožnju s vama? Ovo pitam ozbiljno ...

Pa dobro, jeste li bili nekad sa njim na teškom moru? :) Ograda na Mirnama zna da bude nezgodna....

Vjeruj, taj bi isplivao, zakacio bi se za propelere, mene nije dirao, tj, gnjavio, izbjegavao me u sirokom luku, nisam mu bio u interesnoj sferi "casica" i forumu "za istrazivanj ruda i gubljenje vremena"

Idemo dalje, a Brke ce bii sve manje, i to mu je previse publiciteta
 

E moj druže, da je on upropaštavao samo karijere ljudima! Moj dobar prijatelj i klasić, kojeg na žalost ne mogu da ubedim da se ukrca na Palubu, zbog njega je dobio infarkt, i tada Brka nije dao auto da mu ženu odveze do VMA da ga vidi. U Bgd je bio sneg 30 cm, otišao sam sa posla i ja je dovezao - doskijao do VMA, a on se naljutio što sam "ostavio važne stvari da čekaju"...

Zbog njega i danas lečim visoki pritisak (već 6 godina, iako nismo već 3 godine u kontaktu).

Srećom, već četiri godine kao pezioner, ne može da čini štetu ljudima, osim svojim najbližim.

Istria, ne mogu da izdržim a da se ne pridružim Patriotu u pokušaju da te nagovorimo da ova sećanja na neki način učiniš dostupna i onima koji ne koriste Internet - knjiga, autobiografija, bilo šta... Ali ozbiljno razmisli.

Ako tvoji zapisi ovako deluju na većinu nas, ubeđen sam čvrsto da bi našli hiljade i hiljade čitaoca i mnogo šire od Balkanskog poluostrva.

Slucajno ponekad sjedim sa jednim veoma uglednim beogradskim izdavacem, nisam nikad razmisljao na ti temu, ali nije iskljuceno tamo od jeseni.
Slijedi jos dosta materijala, nasa jedinica je izvela jdnu veoma upjesnu akciju, sto se struke tice, onako kako bi granicari (obalna) straza trebala inace raditi. Osobno sam je vodio, bila je plod visemjesecnih koordiniranih aktivnosti, ..

Ucestvovao je moj kolega i tvoj poznanik iz Lacarka, iako nisam bio u prilici da mu tada serviram sve informacije..

Da li znas tko se krije iz nicka Istria 052?

kako i ranije napisah, nisam mu pridavao znacaj, bez obzira sto je bio po cinu visi od mene. Dobro sam poznavao pravila i propise, pogotovo Pravilo brodske sluze i Pravilo granicne sluzbe RM koje su davale dosta siroka ovlastenja Komandantima brodova. On se u to bas nije razumio, niti je znao protumaciti tako da nije mogao reagirati. Za nejga je moj brod bio autonomna oblast gdje je pristupao rijetko. Vjerujem da je on koristio tablete (alkoholne) kako bi iamo petlju nekad nesto reci.
Ostali su ga podnosili jer ih je kupovao visokim sluzbenim ocjenama van ikakvog kriterija, meni je ta vrsta trgovine bila strana, nisam je prihvacao.

Brku uvedoh u dio moje price, za nauk nekim buducim generacijama da treba cuvati osobni integritet, da formalni autoritet mora biti pracen neformalnim ukoliko zele rezultate u kriticnim situacijama i da nitko nije Bogom dan za bilo sto.


Potruditi cu se ubuduce opisati neke situacije koje je osobna inicijativa pojedinaca pretvorila u vrijedne eksponate jednog vremena.

Pozdrav,

Obično smo to zvali patrolna vožnja,tj.  boravak graničnog broda van luke baziranja uobičajnih 10 dana, nerijetko i duže, na izvršenju zadataka osiguranja državne granice na moru. Kraće boravak na granici skoro da mi nije bio poznat, osim zbog tehničkih problema, pouzdanost tehnike bila je visoka prije svega zahvaljujući kvalitetnom ljudstvu, planskom održavanju, preventivi.

Načelni plan za plovidbu bazirao se na izdatoj „Zapovesti za vožnju“ Komandanta GMO, u kojoj opisuje  rute plovljenja, datume aktivnosti, luke koje se posjećuju, najčešće planirana od Komandanta odreda, ali znao je uvažiti „želje“ izraslijeg Komandanta broda. Zapovijest je bila načelna i često se mijenjalo shodno okolnostima, većim dijelom po naređenju pretpostavljene komande, manjim dijelom zbog prilika u rejonu plovljenja (vremenski uslovi, ..), ali i procjenom i inicijativom Komandanta broda ukoliko se uspijevao izboriti za svoj status.

Rijetke su bile prilike kada su svi granični brodovi bili u luci baziranja zajedno, kada se to i desi,  najčešće prilikom smjene brodova, brod koji je završavao svoj turnus uplovljavao je ujutro, drugi odlazio najčešće poslijepodne, poslije ručka . Bilo je i apsurdnih situacija, određeno vrijeme za uplovljenje je, npr. u 0900 ujutro, a brod je bio na Punti Oštro oko 6h ujutro, pojedini Komandati brodova su  običavali  lagano voziti ispred ulaza u bokokotorski zaljev ili plutati da se slučajno u Kumbor ne bi uplovilo ranije. Dosta je formalizam kočio razvoj inicijative, graničari na moru su mogli puno više.

Kratak  zajednički boravak u luci baziranja najčešće se koristio za sastanke, većinom Osnovne organizacije SK. Posmatrajući strane armije, vidjeh da ni one nisu imune na ideologiju, iznenađujuće da armije koje slove kao „brand“ imaju visok udio ideologije u planiranoj obuci. Naravno, na sastanak se odlazilo u uniformi sa bijelom košuljom zimi, a ljeti u kaki uniformi, posada dolazećeg broda sa granice nije bila baš oduševljena stajlingom ali moralo se sve tamo do početka devedesetih kada je splasnul, svi su u jednom momentu odahnuli, ne bivajući svjesni što se iza brda valja . Interesantno  bi bilopročitati diskusije pojedinaca sa sastanaka SK, kao svjedočanstvo jednog vremena, mnogi od aktera su još aktivne starješine novo nastalih armija, vjerovatno sada zreliji pa su im javni stavovi drugačiji, pitanje je odnosa pojedinca sa svojom bliskom prošlošću.

U pravilu, graničar je plovio  kursevima paralelnim sa linijom teritorijalnih voda, češće u svom teritorijalnom moru, rjeđe u međunarodnim vodama. Osmatranje graničnog pojasa većinom noć, radarom, ali osmatrač na mostu je uvijek donosio prave informacije. Bili su dobro obučeni i veoma vredni, zaslužni za mnoge sprovedene akcije. Za kišnog vremena, podrazumjevalo se da je oficir palubne straže na otvorenom komandnom mostu bez izuzetka.  Ukoliko bi osmotreni objekat bio po bilo čemu sumnjiv, dolazilo se brodom do njega, vršila se indentifikacija zastave i imena, evidentirali podaci i tako u krug. Znalo se desiti da talijanski ribari u međunarodnim vodama ribare, a graničar stane relativno blizu njih, tako se dočeka svitanje, oni pokupe svoje mreže, sortiraju ulov i ako su im hladnjače pune, pravac Italija i tržnica ribe na veliko, oči u oči, čisto da zaju da smo tu. Suradnja sa OROST-ima (Obalskim radarskim osmatračkim stanicama), ne baš sa uvijek korisnim podacima. Gruj na Mljetu, Oštro na ulazu u zaljev Boka, Obosnik na Luštici i Crni Rt pored Sutomora bili su OROST-i u zoni odgovornosti 9.VPS-a Boka.

Najčešće se svraćalo u luku Bar gdje je postojao vez za graničara u carinskom pojasu. Gradić prijatan, ne pretjerano živahan, ali druželjubivih ljudi, spremnih za svaku vrstu pomoći. Infrastruktura, blizu pošta (tada nije bilo mobilnih telefona), retoran „Knez“, gazda prozvan „Miško ubica novčanika“ od strane pk Mijailovića (Laćarak).  Intresantno je jedno isplovljenje izvršeno bez zavoženja  krmom, iz mandrača na putničkom gatu, za opkladu sa sv Tošićem, tada komadirom IV BO.

Pomena na Mljetu, vez desnim bokom na betonske jastuke (maskirni vez) u blizini položaja OAB Goli gdje je stolovao Šukunda, GL na službi u JNA, na mornare koji su ličili na sve osim na vojsku, što su neki i osjetili pokušavajući da nakon opuštanja izigravaju starješine. Decenijama se graničar vezivao desnim bokom, na lijevom boku je bila kabina Komandanta, ni malo prijatno za odmor ljeti jer je sunce baš nemilosrdno pržilo, ventilacija nije pomagala, a AC je bio privilegija novog tipa Mirna. Odlučih promijeniti praksu, mjerna motka, ručni dubinomjer, peraje, maska, da malo promjenimo praksu. Nema smetnji za vez livim bokom, kada je PČ 140 uplovio vežući se livim bokom, slučajno se tu zatekao i PČ 179, tradicionalisti su negodovali, zašto livim bokom uz obalu, ne desnim. Prosto sam im objasnio da nemam kao komandant broda namjeru da se pržim svoju kabinu na suncu i da je vrijeme da se neke stvari mijenjaju. Nedaleko su mljetska jezera, veliko i malo, omiljena destinacija za kondiciranje posade, marš ili jednostavno šetnju. Hotel „Odisej“ Pomena, prenapućeni autokamp ljeti sastajalište novog vala, znalo se tu zalomiti do jutra. Prijatni ručkovi kod domaćina iz Pomene, porodice čija je glava imala nadimak Njakalo, partizan, lijepe priče, divna atmosfera. More prelijepo za kupanje. Svjetionik Molat na pola puta između Mljeta i Lastova, građevina na kamenitom otočiću, svjetioničari su znali  obradovati se dolasku, svježe novine,... gostoprimstvo na svakom koraku.

Један коментар у вези идеологије у војсци коју помиње Истриа. Нема ту ништа чудно. У свакој је војсци има јер је она (војска) политичка творевина. У организационој форми исказује се различито. У неким земљама, као на пример Немачкој и Израелу постоји и сада официр задужен за политички рад. Мислим да се дужност тако и зове. Немци то правдају тиме да је војник-официр и грађанин и као такав не може побећи од стварности. Овај официр није ту да тумачи партијску  већ државну политику, односно да сваком војнику буде јасно који су и какви ставови државе и да кад год и куд год крене то има на уму. У америчкој војсци се томе придаје знатна пажња, посебно након дебакла у Вијетнаму. За сваку акцију спроводе се наменске идеолошко-политичке припреме у којима се тумаче америчке вредности и циљеви, иако генерално познати свакоме, за које се војници боре. Дакле, идеологије је увек било и биће у војсци. Мења се са временом и политичким системом.

Čitam s velikom pažnjom priče uvaženog pripovjedača i sve se nešto mislim da je vjerojatno veći blagoslov - uza sve teške i naporne trenutke - bio imati tu inicijativu i "slobodu" promjene rutine po principu "daleko od očiju, daleko od srca (i kojekakvih Brka), nego biti u nekom sigurnom vezu i svakodnevno čitati svježe novine ... Osobno, odabrao bi ovo što priča Istria 052, barem na neko vrijeme i - jasno - na Mirni (klima je klima) ...

Mirna jako lose podnosi more.. Stari patrolci, pogotovi iz serije 137 su neusporedivo bili bolji. Sa pajola na 140 mogla se jesti mortadela.

Da se možda ne radi o svjetioniku Glavat koji se nalazi između Mljeta i Lastova?

Da radi se o Glavatu, ovo mi je promaklo, izvinjavam se zbog popusta, kada si me podsjetio odmah sam se sjetio, ipak je proslo dosta vremena.

Poz

Pomena, vez ispred hotela „Odisej“ samo rijeđe, za vrijeme visoke vode, samo stariji graničar sa manjim gazom.

Vez plutača u uvali Saplunara, otok Mljet, Gruj istočni rt, žalo iz snova,  toplo more, dozvoljava kupanje od proljeća do 11. mjeseca u godini. Plaža od sitnog pijeska, nadvijena borovima, ljeti prepuna slobodnih kupača, sve na dohvat ruke, pametnome dosta.  Svratište mnogobrojnih čamaca, jedrilica, destak kuća, ne više, na samoj obali, u gustoj borovoj šumi. Uz samu obalu preduzimljivi domaćini su na improviziranim klupama i stolovima služili domaće specijalitete, ribu na gradele (kontinentalci bi često rekli „riba zvana gradele“), vino, pršut, nismo puno zalazili u geografsko porijeklo, i bez toga bilo je ukusno. Obližnji vojni objekat imao je svoje molo, zastavnik Pešić fenomenalno je spremao ribu, a mali kolektiv kojeg je vodio, odisao je redom i radom, kasarna-karaula izgledala je kao raj zemaljski. Jutarnju gimnastiku su ljeti svi obožavali, skok u more i plivanjac oko broda, tuširanje pa na jutarnji zbor. Ne zna se da li su jutra ili večeri bila ljepša, ujutro otvoreni svjetlarnik (okrugli prozor), ljuljuškanje i miris morske svježine ili večernje ćaskanje pod šatorima, uvijek poneki znatiželjnik. Odjeća slobodnija, ali uvijek jednoobrazna. Kontrola plovila u uvali bila je skoro obavezna, vojni objekat je bio blizu.

Sobra, Prožura, Polače lučice na sjevernoj strani Mljeta u mljetskom kanalu, mjesta posjeta kada se ukrcavao novi oficir, upoznavanje sa područjem plovljenja. U Polačama (blizu Pomene) jedini kafić Mungos, teško se nalazilo slobodna stolica, nije smetalo da se smjestimo na obližnjem zidiću uz samo more ili jednostavno na asfaltu.


Grad Korčula,  posjećivan povremeno, odlična suradnja sa odjelom Milicije za granicu, inspektorom Bebićem rodom iz doline Neretve. Kasnije će Bebić postati poznat, već kao penzioner, prije nekoliko godina, po napadu u Korčuli na funkcionera MUP-a RH. Poznata vina iz Čare, Smokvice, pregršt znatiželjnih turista u sezoni, obilazak vojnopomorskog uporišta gdje je komandovao Nojko Marinović. Predivni kafići, taverne, preko puta otočić Badija, odmaralište ferijalaca Hrvatske.

Dubrovačka luka Gruž, vez četvrovez krmom na obalu, prostor veoma uzak za manevar zbog mnogo čamaca koji su zauzimali prostor  rezerviran za vez ratnog broda. U Gružu je bazirala barkasa, zastavnik Šicar Milan komandir i motrorista zastavnik Ljušić sa kojima smo proveli puno finih trenutaka. Impresijama iz Dubrovnika, duga su priča, ali smo uvijek priželjkivali da nas jugo zatvori na što duže dana tamo. Grad živahan zimi, a ludnica ljeti. Odlasci su baš teško padali.


Iako Palagruža nije bila u našem sektoru odgovornosti, predana je šibenskom GMO u prvoj polovini osamdesetih, povremeno se, iz tradicije odlazilo, kažu a i uvjerih se da se tamo ne lovi već „uzima riba“.  Ubli na Lastovu, malo mjesto finih uspomena, vezivali smo se na molo tik do benzinske pumpe.
Trsteno na Pelješcu i vino koje je znalo stići od gostoljubivih domaćina, riba, tu je znala svraćati legenda ribarstva na Jadranu, Bartol Silić, koji je iz uvjerenja onih ranih 90-tih otišao sa Pelješca i čije su ideale razbili hoštapleri iz sredine u koju je došao. Veoma vrijedna porodica koje je sve svoje htjela  zaslužiti poštenim radom, nije im se dalo tamo gdje su vjerovali da mogu.

U Koločepskom kanalu, Slano, mjesto iz snova, nekako mirno i zimi i ljeti, Jakljan beogradsko odmaralište kao premija za vez u toku turističke sezone. Trebalo je propješačiti prsten mola da bi se stiglo do recepcije. Bili smo tamo, a stariji vodnik Usanović je očekivao prinovu u porodici. Poslali smo mornara sa papirićem da se preko razglasa sa recepcije objavi da Usanović ima telefonski poziv. Sjedimo na krmi, razglas se oglasi, svi se parvimo da ne čujemo, Usanović zapita: „Da li je to za mene?“ , „Pojma nemamo“. Eto razglasa po drugi put, Usanović se diže i skoro trlećim korakom prema recepciji. Mi dvogled u ruke, objašnjava se on sa recepcionerkom nešto, lete ruke, nije mu jasno. Nekoliko dana poslije toga nije pričao sa nama.
Šipan, vez u gradskoj luci i posjeta  OAB Šipan. Jednom smo tamo vozili general pukovnika Eugena Lebarića, komandanta Niške armijske oblasti, dobro se ručalo vrhunski specijaliteti mora, ali vjerujem da mu nije prijao, jer je u povratku bilo dosta mora, a vratio se barkasom nazad. Pamtim  gest tada kbb Pogačnika, koji je domaćinima uredno iz svog džepa platio uživanje i potakao druge da to urade. Trebalo mi je godina da shvatim vrednost tog gesta.

Srebrno je bila jedna od povremenih destinacija, Župski zaljev, na žalost, nismo se duže tamo zadržavali. Cavtat, željena destinacija ljeti, bila je to nagrada i akt dobre volje Komandanta odreda, Mauzolej porodice Račić, djelo Ivana Meštrovića dominira, veoma interesantno staro groblje, svojevstan spomenik releigijama koje su se sretale na tom prostoru. Trenuci opuštanja su bili naročito lijepi u tom gradiću. Bobara, Trava, Hljeb, Mrkan, Mrkanac,..

Ah!Ah!Ah-naviru mi sjecanja-dosta od ovih luka sam uplpvio i uzivao u svakom trenutku tamo-bilo lijeti ili zimi!
Divno more,divni ljudi siroka srca-i danas posle 34 godine kad neko spomene Jadran, ja se sav najezim!Nezaboravno!Kao dopunu bih dodao Zadar,Vis, Mali losinj,Pula itn,itn........

.. Ražnjić, Supetar, Šuperka – otočići i hridi u  Župskom zaljevu. Uvala Tiha, tvori poluotok na kojem leži Cavtat, rijetko smo sidrili, ali znali smo proći brodom.

Plovidba nas vodi pored konavoskih stijena prema Moluntu. Pećine u stijenama karakteristične za taj predio obale, skrovišta za ribare i možda nešto intimnije, izdubila je priroda, uređena su skromno, ali sa mjerom. Poluotok Molunat zatvara dvije uvale, Donji (sjeverniji) i Gornji (južniji) Molunat.  Gornji Molunat je poput filmskog zapisa sa nekog pacifičkog atola, more tirkizne boje, restoran na obali i plutača za vez vojnog broda kao stvorena za pisanje “Sto godina samoće”. Graničar  vezan na plutaču ljeti isto je kao neposlušni učenik koji kleči na kukuruzu.

Žanjice, mjesto na samom ulazu  u bokokotorski zaljev,  maskirni vez 16. GMO, hodočastili smo tamo prilikom svake vježbe, šljunkovita plaža ljeti vrvi od kupača, ide se taxi čamcem iz Herceg Novog, ljetna zadovoljstva nisu nam bila dostupna, osim za vrijeme redovnih gađanja LBA RV PVO JNA, kada je graničar služio kao brod za spašavanje na kome je bio ukrcan oficir za vezu, u sjećanju mi je ostao tadašnji major pilot Bajro Bahtović sa aerodroma Batajnica.

Na Prevlaci smo bili često, uvijek nekim poslom u lokalu. Herceg Novi, nekoliko uplovljenja, najčešće povodom svečanosti ili prilikom prevoženje VIP klijentele. Zelenika, tada zapuštena luka, mjesto gdje smo pratili ribarice zatečene u nedozvoljenom izlovu u teritorijalnim vodama, ali bili smo blizu kući. Kumbor, luka  baziranja, vez četverovez, bokom bliže obali, razmaknuti da bi se izbjeglo udaranje kada neki od brodova napravi valove u tjesnacu. Kumbor, povremeno smo dolazili na lansirnu rampu za probu torpeda, kasnije, to je bio trajni vez starijih graničara pred rashod, neka vrsta autonomne oblasti, ne diram te, ne diraj me. Sa Lansirne, plovidba je vodila samo u jednom smjeru.

Molo na drugoj strani kumborskog tjesnaca, za ukrcaj goriva, mjesto gdje su često padale opklade kako uploviti i da se ne zaveze krmom, može rad kormila, može i rad konopima, ali se najviše cijenilo kada bi se brod tako priljubio pa da se tek onda dodaju i vežu konopi. Uspjevalo je često. Usvari, koliko pamtim, bacala skoro da nismo koristili, konopi su se dodavali, bilo gdje da smo pristajali.

Baošići, vez  skraćeno, dekoracija pučke ribarske fešte za vrijeme Praznika mimoze, pred kraj zime. A zima zna biti Boki predivna, ili dosadna zbog čestih kiša,  klima je toliko blaga, nema jakih vjetrova, ali zato ima vlage,.. Baošići, mjesto  Kapetana Štumbergeru, priča o njemu i njegovoj kući muzeju, nije zaobišla ni jednog novoukrcanog u jedinicu.  

Tivatski zaljev,  16. GMO redovno  učestvuje u ceremoniji odavanja počasti, u slavu i sijećanje na oficire KRM Jugoslavije Spasića i Mašeru. Tivat, gradska luka Pine, posijećivana najčešće u sklopu prevoza VIP gostiju.  U blizini je bilo turističko naselje zatvorenog tipa “Club Mediteranee”, perijanica nudizma u Boki, teško je bilo doći do slobodnog dalekozora. Arsenal u Tivtu, naš drugi dom, svoji na svome, radnici su gajili posebne simpatije prema GMO Boka, puno smo mogli tamo. Pok. Valerije Kuzmanović, legendarni šef objekta graničara u remontu, intelektualac neslućenih razmjera koji nije uspio da se othrve poroku alkohola. I mnogi drugi, Kiko Andrić, šef artiljerijske radionice, pbb  Balić, bezbednjak, bivši Komandanta graničara iz našeg GMO, Zoran- Šiljo Radović, pitur koji je uskakao kada je god trebalo, cijela ga je jedinica voljela zbog njegove nesebičnosti, radnici “Antikora” iz Beograda koji su opjeskarili palubu PČ 140 iz simpatije, bez nadoknade, za dobru marendu, piće i čašicu razgovora, iako nije bila upisana u spisak remontnih radova. Prva žena šef objekta u JRM, gospođica Aprcović, sada gospođa Gradinac,  kojoj smo prilikom prvog dolaska na brod poklonili buket cvijeća, svesrdno se trudili da se ni jednog trenutka ne osjeća neprijatno u isključivo muškom društvu. Mandrača remontnog zavoda sjećam se sa sjetom,.. puno je plemenosti i patine  imao tivatski Asenal.
U Lepetane smo odlazili radi popune, legenda zastavnik Živko Peulić, rukovaoc brodarsko- navigacijskog skladišta, boem, bila je lutrija naći ga na radnom mjestu, ali završavao je posao, karte dobivene od njega bile su uredno ažurirane. Kružila je priča da je u tpj staroj austrijskoj kasarni u Lepetanima, vojni rok služio i sam Hitler.

Kotor, “brand”  pomorske tradicije na tom dijelu Jadrana, grad bokeških gospara, u  sjećanju mi je  doba poslije potresa, kada je stari grad  još bio zatvoren za posjetioce,  pa kada je obnovljen i otvoren. Nije bilo svečanosti u Kotoru, a da brod iz GMO Boka nije bio pozvan. Kotorske plave noći, kada se ulice starog grada pretvore u  mravinjak, ljetni maskembal čamaca, mimohod mažoretki, jedan pun osjećaj življenja i pripadanja. Gospa od škrpjela, umjetni otok ispred Perasta, obilazak crkve i poznate slike napravljene od vlasenih niti, slika je blijedila kako je umjetnica starila. Sv. Đorđe, drugi otočić ispred Perasta, krije zanimljivu ljubavnu priču, kada je oficir fransucke mornarice u bombardiranju grada kojeg su branili od Turaka pogodio svoju djevojku koja je tada pokopana na otoku.

Na PČ 140 se obuka za obavljanje početnih dužnosti na brodu vršila vrlo savjesno. Svaka generacija novoprimljenih mornara iz MNC Pula prolazila je kroz poćetnu obuku, kao smo je zvali „da polože ispit hodanja po brodu“. Ispit se sastojao iz teoretskog (osnove PBS-a, sizna služba, odavanje počasti, prostorije na brodu, oslovljavanje, kretanje po brodu, brodska organizacija, dežurstva, uzbuna, signali..)  i praktičnog dijela (bacanje bacala, vezivanje bokobrana, nametanje konopa, čvorovi koji su često u upoterbi,..). Obuka je trajala nekoliko dana iz nekoliko oblasti  intenzivno, spovodili su je komandiri BO, a ispit se polagao pred tročlanom komisijom na čelu sa zamjenikom komandanta, ocjena je bila aritmetička sredina ocjena koju su starješine davale za svaku oblast, mornar  najbolji na ispitu, bio bi tradicionalno nagrađivan sa 3 nagradna dana. Rang lista bila bi izvješena na oglasnoj ploči. Principjelno, novopristigli mornari nisu imali izlaz dok ne polože ispit za početne dužnosti.

Jedne nedelje, brod vezan u bazi Kumbor, zazvoni telefon na brodu, zove Komandant odreda kk Vukmirović: „Neka dođe mornar Saša B. Kod mene u kancelariju!“, „Druže Komandante, mornar Saša B.mođe doći kod Vas u kancelariju samo u mojoj pratnji“,  odgovoreno mu je.

Mornar Saša  tek što je stigao na brod sa osnovne obuke iz Pule, „gušter“ rekli bi stariji. Uputismo se ka kancelariji Komandata, valjalo je propješačiti skoro kilometar od veza do kancelarije. Uđosmo, kada u kancelariji sjede admiral Jokić,  Komandant 9. VPS-a, 2 civila i Komandant odreda.

„Druže admirale, dozvolite da se obratim Komandantu odreda?, „Izvolite“, sjedosmo za stol u kancelariji, admiral Jokić reče da je lijepo što se održava  disciplina na broda, da red treba postojati. Druga dva civila bili su,  moćni presjednik tada moćne općine koju je obuhvaćao 9. VPS i presjednik općine iz Srbije, čini mi se Ivanjica. Izljubiše se otac i sin, priča prijatna i na kraju Komandant odreda kaže: „ Dolazi Sašina sestra blizankinja, pustite ga kući nekoliko dana.“, „U redu, javljam Vam se kasnije“.

Izađosmoiz kancelarije i uputismo se ka brodu, kada mornar Saša krene plakati, uz plač objašnjava: „Zašto mi to moj otac radi, rekao sam mu da mi ne treba tako nešto, ne trebaju mi njegove asistencije !“

Nakon nekoliko sati, Komandant broda ode kod Komandanta odreda: „Rušite mi autoritet i principe uspostavljene na brodu. Mornara Sašu ne puštam sa broda, ukoliko ga Vi pustite, dođite na brod i preuzmite odgovornost za brod, u tom slučaju nisam Vam više potreban!“,  „Dobro, neka bude onako kako ste odredili, Saša B ostaje na brodu, ne ide na slobodne dane“, odgovori Komnadant Vukmirović.

Nakon nekoliko dana, održan se ispit za početno obavljanje dužnosti na brodu, mornar Saša B je na ispitu pokazao najbolje rezultate, za vrijeme jutarnjeg zbora uz jutarnju zapovijest pročitana je naredba kojom se nagrađuje sa tri nagradna dana.

Mornar Saša B  kasnije je bio i nosioc značke „Primjeran vojnik“ jedan od mornara koji ostaje u dugom sjećanju

Cast pojedincima,ali ovakve stvari su se desavale mnogo puta, a Istrija052 je u pravu-time se krnji ugled komandata broda,ali i odbijanjem da se udovolji takvim posupcima komandant mnogo dobija u ocima predpostavljenih,ali i sto je  najznacajnije-raste ugled i autoritet kod posade broda-tako se od "komandanta" postaje "stari" ili "barba"!

More zna pokazivati svoje ćudi, stalno upozoravajući mornare da je prirodna sila superiornija od ostalih koja hoće tolerirati prkos do neke mjere, a poslije toga “svi se naglo prisjete Boga, zazivajući ga u pomoć”.  Igra je to bez kraja između mora i mornara, ponekad izazivanje sudbine, ponekad nedovoljno iskustva, ponekad baš tako mora biti, iako danas suvremena sredstva meteo nadzora i obaviještavanja pomažu uveliko.


Jače more potjeralo je PČ 140 “Kožuf”  nakon dužeg boravka na otvorenom moru, da se zakloni u Koločepski kanal, negdje na rub uvale Budima, između Jakljana, Tajana, Olipe i poluotoka Pelješca. Plutanje, poslijepodnevni sati, solidno nas je izvaljalo dok se nismo dočepali zaklona.

Tih je dana,na otvorenom moru, bilo izuzetno toplo, na momente sparno, more većinom bonaca, ljeto je, a onda nakon nekoliko dana  zahlađenje, more se pogorša, nema druge nego u zaklon, a Koločepski kanal je idealno skrovište.

Nije ništa slutilo da može nastati problem, niska je oblačnost, nevrijeme nailazi iz pravca SW, ali vidljivost je izuzetno dobra. Osmatrač sa mosta javlja i pokazuje ne grupu oblaka iz kojih se izdvaja kao  končić, trak,  djelić oblaka koji se proteže prema površini mora. Uvjeravam sebe da ne može biti ništa opasno, neće valjda prema nama. Iz opreza, upućujemo i drugi motor (plutalo se najčešće sa upaljenim jednim motrom). Nisam bio siguran što to može biti, vjerovatno  tu lekciju  iz Pomorske meteorologije nisam  najpažljivijie pratio. Prostor gdje plutamo je dovoljno prostran, omogućava siguran prostor za manevar sa PĆ dužine nešto preko 30 m, ma aerodromska pista je to ovu šešulu od broda.

Oblak je napredovao nečekivano brzo, poput ubrzanja stvarnosti na filmu,  nada umire posljednja, neće valjda nas. Kad odjednom, ljetno se popodne pretvori u mrkli mrak, jak vjetar najprije, pa tropski pljusak obaspe područje oko broda, od gustine kapi ne vidi se pramac broda, atmosfera između šoka i nevjerice. Natavi baš jak vjetar, pramac broda se ne vidi  od kiše, briju kapljice mora po površini. Dobro je,  radar radi, podešavanja “anti clutter rain”, naziru se obrisi obale, održavamo motorima udaljenost, iako ponekad imamo osjećaj kao da nevidljiva ruka pomakne brod i postavi ga na drugo mjesto. Sekunde su kao minuti, a minuti su kao sati, mozak radi 300 na sat, radar pomaže puno.  Vidljivost, ni 5 metara.

U jednom momentu, isključi se radar, izletim na otvoreni most, da nije antena možda zapela za signalne konope. Konopi su zategnuti, landaraju ali ne smetaju anteni, ni jedan nije pokidan, znači nije zapela. Mokar sam do gole kože  u samo nekoliko trenutaka. Sjetih se ponovo predmeta “Pomorska metorologija”, predavanje o lokalnih predznacima (ne)vremena.


Što sada? Nema radara, ne vidi se obala. Jedini mi je orijentir jarbolna zastava, okrećem pramac u vjetar i polako dodajem strojevima napred, pa stoj, ne bi li držao brod u mjestu, ali nevrijeme ne dozvoljava orijentaciju,  jednostavno je nema, samo osjećaj. “Baciti će nas na obalu!”, pomislih. Borbena uzbuna, svi u hodnik nadgrađa, zatežu se prsluci za spašavanje. “Pripremi sidro za obaranje”, pk Mijailović sa grupom BoB-a odlazi na pramac, jedva se naziru  od guste kiše, “Sidro spremno za obaranje”. Ma orati ćemo sidrom i to nas može usporiti, pomagati će motori, vrzmaju mi se misli.  Mogućnost više. Ni jedan orijentir nije vidljiv i dalje, vjetar šiba li ga šiba, pomješan sa gustom kišom. U jednom momentu pomislih  nasukati brod,.. svašta pada napamet. Kompletna posada kao skamenjena, ne čuju se, oči uprte u kormilarnicu i komandni most. Nastavljamo dalje u smjeru kako nam pokazuje jarbolna zastavica, pravo u vjetar.

Zaključujem da je radarsku antenu zaustavila njena zaštita, ona ista koje je zaustavlja prilikom uplitanja u signalne konope, ali ovaj se put radi o otporu vjetra, zračnog strujanja, kao da se okretala u želatinoznoj smjesi. Ponavljam proceduru za uključivanje radara, začuje se karakterističan šum,.. ozaro me radost, uključuje se, treba samo isčekati vrijeme da se pojavi slika, neki minut. Ali taj je minut  baš dug, nepodnošljivo dug. Most-kormilarnica, kormilarnica-most non stop, hoće li više ta slika na radarskom ekranu, komande stroju, kad evo slike, podešavanja, baš smo  blizu otočiča Tajan, nevjerovatno, koliko je “bacilo brod”. Nedugo zatim, kako se oblak valjda približio obali, tako se i pojavio dan,  dva puta u danu svjetlost, nismo više ugroženi.

Okret u kurs II kvadranta, pravac Dubrovnik. Komadatu odreda javljam da mijenjam plan i uplovljavamo u Dubrovnik.  Toliko sam slomljen da  pomoćnik, pk Mijailović dovodi  brod do Dubrovnika.  Koliko je trajalo, nitko nije bio u stanju ocijeniti, ali za mene dugo, do bola dugo.


Kasnije sam se malo zainteresirao za pojavu pijavica (obnovio znanje iz pomorske meteorolgije, “ kad nisam platio na mostu, plaćam na ćupriji”), zaista su rijetka pojava na jadranu, ali ih ima.

Tako se tornado se ušunjuao u iskustva posade PČ 140, a Dubrovnik, .. u njemu se sve nevolje brzo zaboravljaju.

Znam kako ti je bilo dok je to trajalo, imao sam i ja jedno iskustvo sa pijavicom (https://www.paluba.info/smf/pomorstvo/'morska-pijavica'/).

Ko nije to prošao, ne može verovati koliko se čovek oseća sitnim i nemoćnim pred takvom prirodnom silom.

Boro,

tek sada vidjeh, po tvom linku,  da si i ti pisao o pijavici, mozda sam ga i procitao ranije, ali zaboravih. Pridruzih se, nesvjesno, tvom pozivu da evociramo iskustva

Poz

Iskreno, ne bih rado to iskustvo da evociram. Ne ponovilo se! Taj strah da ne izgubim nekog čoveka, da moram isploviti sa samo jednim podoficirom na brodu, briga o dve jahte, sve skupa, jezivo. I još pride strah za dete Miše Broza. :(

To proslo kraj tebe, a mi bili u centru. Pogresih tada sto nisam isplovio na otvorenije more, ali tko bi se nadao..

I ja pomislih na počeku čitanja da bi to bilo najmanje zlo, no lako je (praviti se) misliti za ekranom računala, a drugo kad si u toj situaciji,. U svakom slučaju možeš zapivati: Diiiii siiiii bija, bija, bija, kad je grmiiiiiloooooo, kad je ........

Pogresih tada sto nisam isplovio na otvorenije more, ali tko bi se nadao..


Ni me cepala panika, ma ni bilo sejno, zato je, kako son napiso, mozljen dela 300 na uru, ni bilo vrimena za skercat, da samo znos koliko nas je hitilo, najmanje milju, a peljali smo kontra vetra, ki bi se nodija da te nesto atko more trefit i inbatit na mori

A mogli ste razbit i obalu ...

Ljeto je, proslava bokeške plave noć u Kotoru je za koji dan. Karte su podjeljene, zna se koji je PČ na graničnoj patrolnoj vožnji, loša sreća drugovi ovaj put, ostali  isčekuju da stigne naređenje koje se izvršava sa najvećim motivom. Napokon stiže, 2 PČ iz 16. GMO idu na proslavu, neoženjene starješine da žive punim životom, ovi drugi da se provedu i nađu sa znacima, porodicama,..

Pripreme teku uobičajno, brodovi se dobro odžavaju pomorački, ne treba neka pažnja, samo uglancati uniforme, službena odjeća za mornare je ljetna bijela, za starješine ljetna bijela sa kratkim rukavima.  Optimizam vlada kod posada, svi zvižduću, brodovi su atrakcija u Kotoru, ne pruža se svaki dan prilika da zaigraju neku od glavih uloga u  filmu života, barem na dan da osjete na trenutak slast slave. Na hlačama samo oštra ispeglana linija, na mornarskim marmama, simbolu teškog života nekadašnji mornara za ručnog utovara, sada tri linije ispeglane linije, prepoznatljivi znak svake mornarske uniforme u svijetu. Kape se „fazoniraju“ i tako redom. Kod mladih starješina, širok osmjeh, zlatan zub, osjeća se da svako čeka svoju priliku, šansu. Komandant odreda će se ukrcati na PČ 137.

Pred isplovljenje redovi vješalica sa bjelom uniformom stižu na brod, proba pred modnu reviju unificiranih modela, ma nebitno, mornarska bijela uniforma daje samopouzdanje, a u grupi spremnost da se prihvate i veći rizici kada se uhvate u koštac sa i“zazovima“ na obali.

Plovimo, Tivatski zaljev, Komandant odreda naređuje presvlačenje u svečane uniforme i smotru učesnika na pramcu, malo je stvari koje je kk Vukmirović prepuštao slučaju. Evo nas u oficirskim kabinama, salonu, čekamo da prođe i zadnja faza, zadnja „check list“, a u Kotoru, putuj igumane za stado ne brini.

Svako se oblači svojim redosljedom, pk Mulić je odabrao da najprije stavi košulju, pantalone, i na kraju  čarape i cipele, nije baš po protokolu, ali toliko slobode ima. Nešto se unervozio, šeta po salonu, kabini, izlazi bos na palubu, ide do krmenih prostorija, ljudina je to, svojih 190 cm, 110 kg, pravilno raspoređenih oko bokova, za njega pojesti 2 kg pečenog mesa ne predstavlja poteškoću, mnoge je opklade dobio na svoj apetit.

„Gdje su mi bijele cipele, nema ih!“, hvata se pk Mulić za glavu i pametnu kosu za koju je vidljivo da spremno napušta ludu glavu. Panika, još 5 minuta do postrojavanja na palubi. Brod lagano klizi tjesnacom Verige. Otvara sve ladice ispod kreveta, ormar, nema ih, nastavlja u salonu. „Alo Drinko, cipele se obično ne ostavljaju u brodskoj biblioteci, nema ih ni među priborom za jelo“, zamalo da ne završi pretraživanje u frižideru. U zemlju nisu propale, niti ne mogu, more je svuda oko nas. 

„Ima li tko rezervne cipele?“, našli smo jedne, ali broj 42, Drinko nosi čamce br. 47, pokušava, gura nogu, jedva je palac prošao, zamalo da su u žurbi zaglavi. Znoji se Drinko, kk Vukmirović  ga ima malkice na zubu zbog sitnih nesmorenosti, ništa staršno, čisto odgojno,  ali to Drinku teže pada jer misli da nije takav, hoće izdati demant, ali kola su krenula nizbrdo. Da li da obuje smeđe cipele, šta da radi, nema ni bijelih čarapa?

Klakson poziva na zbor i smotru. Izlazimo ležerno, već smo u stroju, čeka se Komandant odreda, evo ga i Drinko, dolazi zadnji,  „klizećim“ zauzima svoje mjesto. Najstariji predaje raport Komandantu odreda, kreće u smotru, sa desnog krila stroja. Postrojeni kikoću, pokušavaju zadržati smijeh, Drinko došao u bijeloj uniformi, sa šapkom, ali bos na postrojavanje.  Vire noge, „pravi čamci“, ma kuter, razmaknutih ogromnih prstiju, barem su nokti  čisti, ako bude zalazio u detalje.

Svi vide Drinkovu nevolju, samo Komandant odreda ne zna o čemu se radi, ne da se zbuniti, ozbiljno i otresito odmjerava svakog pojedinca od glave do pete i nazad,mičući se za bočno korak udesno. Stiže i do Drinka koji  viši je od njega za glavu, pogled prema glavi, odmjerava mu svaki detalj, Drinko u stavu mirno, pogled Komandanta prema njegovim nogama, obli Komandanta Vukmirovića hladan znoj, oči mu ispaljuju strelice, zubi škrguću: „Što je to Muliću, gdje su cipele, jel vi to mene zezate?“. Drinko krene da trokira, kada je u nebranom voću,  onako malo se zbuni. Vidimo Komandantu bi odreda trebala čaša vode sa kockom šećera, vrti glavom: „Muliću, izađite is stroja i da Vas nisam vidio na palubi!“, zapovijedi glasno inače uvijek smireni Komandant odreda. Ode ljudina iz stroja,  skrušeno, pod dojmom da mu lađe sve više tonu, nikako da skine karmu sa sebe.

Tako je Mulić Drinko proveo kotorsku noć u backstage-u, uvjeren da je i dalje neopravdano neshvaćen od Komandanta jedinice. Svoju šansu nije te kotorske noći našao, sreća mu je naišla kasnije, kao i sa svima nama život se sa njim poigrao u jednom momentu, evo ga sada u Nizozemskoj sa porodicom, dvoje odrasle djece, svoju prvu službu na graničarima nikad nije zaboravio, a ova je anegdota uvijek prilika da je se podsjetimo kada se nađemo ili čujemo.

Nije se dugo zadržao kod nas, otišao je na službu u OAB Oštro, ..

Ovaj je esej posvećen dobrom drugu, korektnom starješini, koji se sigurno neće naljutiti što sam ovu zgodu podijelio sa Palubom, možda ovo pomogne da i njega ukrcamo na nju, sa ili bez cipela..
 

Istria, sada, nakon toliko godina, mogao bi i javno da kažeš ko je sakrio cipele?

Misalim da je vrijeme da se rješi ta dilema s cipelama? Gdje su bile? Ili ostale ...

Malo je bio smotan.. zaboravio ih je.. a za njegove barke nije bilo rezerve, bilo je malo vremena da od dve napravimo jednu cipelu, po mjeri za njega,.. nikad se nije oprao od zezanja kasnije,..

Ostale su mu doma muceniku, ipak bijele uniforme nismo drzali na brodu, samo po pozivu,..

Svaki je odlazak brodom u Dubrovnik imao svoju draž, mjesto za izazak i ljeti i zimi, omiljene destinacije, kafići u poprečnim ulicama, tada popularni disko klub „Bahus“, kuliranje na terasi  gradske kavane čim proviri sunce. Mlađi željni svega bili su uvijek između želja i mogućnosti, dok su se stariji mirili sa sudbinom i izlaske svodili na šetnje, izloge, piće.

Važilo je  pravilo „Tko je navečer bik, ujutro ne smije biti vol“, radno se vrijeme mora odraditi, pa koliko  izdržiš. Druga je stvar bila pripravnost za isplovljenje, ne malo puta se desilo da neplanirano stigne naređenje za isplovljenje. Mobilnih telefona nije bilo, rješavali smo to tako što je pojedinac ponio sa sobom brodski prenosni VHF, zeleni, proizvodnjne Ei-namjenska, robusnu stvarčicu koju nije  lako sakriti, bilo je komičnih epizoda osvajanja ženskih srdaca, a iz torbice viri antena VHF, baš stimulirajuće, zar ne. Kada bude ostavljen fiksni telefon ili lokacija  lakše je „odmetnika“,  bludnog sina dovesti nazad.

Ljetna sezona, Dubrovnik vri, zov divljine stizao je i do Gruža, gradska luka, brod je atrakcija, skupljaju se turisti. Ne znamo na koju kombinaciju, ali i njemu se napokon posrećilo, vodnik Vinš Beni je nešto namirisao, ima šanse, odaje ga ponašanje. „Kako biti atraktivan?“,  mučilo ga je. Kolonjska voda „Brion“, bijele čarape, narukvicsa oko ruke, to su mu bili talismani.

Hoće djevojku izvesti na plažu Lapad, ali ideja mu je brodskim čamce, originalno, nema što. Osmjeli se , dođe pitati još ujutro za radnog vremena. Nije praksa, ali ako je za Benija  neka mu se i čamac nađe pri ruci, neka ga ništa ne sputava, samo neka više napokon uspije. Svi navijamo za njega. Vredan je, obavlja poslove ujutro, kupuje za brod dnevne namirnice u samoposluzi, zamjenio dežurstvo na brodu, vraća u Kumboru, dva za jedan. Predaja raporta po završetku radnog vremena, sprint preko siza, kaže doći će popodne po čamac.

Eto njega popodne, presvlači se u t-shirt, bermude, speedo ljetne papuče, baš je trendy, čamac je u vodi, benzina ima, zabruji Tomos 4, ode Beni  ukrcavati izabranicu srca svoga u drugi dio luke. Drago nam je, ima malo i ljubomore, što bi dao da sam na njegovom mjestu, ne vidimo kako izgleda. Beni ponosan na svoju originalnost, došao je po nju čamcem. Vidimo ih samo dalkozorom, duga crna kosa, Beni razvukao osmjeh od uha do uha, zamaknuše oni čamcem put Dakse, reče Beni da namjerava na neku od lapadskih plaža.

Taman se vratismo popodnevnoj rutini, dolazi mornar sa barkase, tu ima fiksna linija, ima i vojna sa indukcionim telefonom. Zove Komandant odreda, hitno isplovljenje, negde oko Molunta izgubio se dječak koji se barkom zaputio na more.
Pripremi brod za borbu i plovljanje, momci su uigrani, 15-20 minuta i spremni, zabrujaše motori,  odvezuju se konopi. Idemo, moramo po Benija, ponio je VHF, zovemoga, ali ne uspostavljamo vezu, zamakao je. Izlazimo iz luke Gruž, prošli Daksu, okret prema obali Lapada, kad osmatrač primjeti čamac pored hridi Grebeni, kamenitu je obalu Beni odabrao za svoj performance, još nisu ni iz čamca izašli, VHF veza proradila, pojavi se brod, dođosmo bliže, Beni dužnost zove. Prebaci djevojku na najbližu obalu i idemo našim putem. Bio je to jedan od Benijevih „najomiljenijih“ desanata, djevojka je osvojila mostobran na Lapadu, a Kapetan čamca se povukao na brod maticu, zezanju nikad kraja poslije toga, kao vozio je dugokosog prijatelja da mu polaže hridi.

Čovjek se može roditi bez mnogo čega, ali bez sreće nikako, Beniju se jednostavno taj dan nije htjelo,  više sreće drugi put.

Malo je off, ali moramo nastaviti priču o Mulić Drinku:
došao jadničak u obalsku bateriju na Oštrom, ostao je isto tako smotan kakav je bio i na brodu ... kasarnom su kružile priče i anekdote o njegovim zgodama.

Jednom prilikom držao je mornarima nastavu - mere bezbednosti prilikom rukovanja obalskim topom 85 mm.
Da bi bio što slikovitiji i da mornarima što opipljivije pokaže kuda se ne smeju turiti prsti kada se top puni i priprema za paljbu, Drinko je za primer (kako ne treba) turio svoj palac ispred zatvarača i - naravno - tako ostao bez celog prsta...

Bio je živa legenda!

Lovac,

ima tragikomicni nastavak price o izgubljenom Drinkovom prstu.. on je svoju nevolju dozivio 04.01.1988.

Mislim da su mornari za cijeli život zapamtili tu slikovitu po(d)uku.

PS: na jednom od rijetkih bojevih gađanja PBRom509 neiskusan artiljerac je stajao u osi sa napunjenom cijevi pramčanog topa 76 mm. Kod opaljenja mu je zatvarač (po novome, zadnjak) došao na koji cm od lica, a što se zastavniku zaduženom za brodsku artiljeriju, a koji je iz kormilarnice kao nadzirao gađanje, učinilo da je ovaj dobio po nosu. Kad je shvatio da ipak nije, onda je izletio van i osobno mu dao po nosu (barem je tako izgledalo). No, to nije bilo tako dojmljivo koliko kad je iz ruku jednog od vjerojatno jednako opreznog mornara-artiljerca iz transportnog cilindra na željeznu palubu ispao "metak" 76 mm. Što je bio što je "metak" pao na upaljač, lagano se otkotrljavši do početka kormilarnice ...

Nama u svakom slulčaju na PBRu509 - glede artiljeraca - nikad nije bilo dosadno.

Ne znam konkretno za taj top, ali zrno bi trebalo imati centrifugalnu bravu koja dodvodi upaljac u ostro stanje onda kada dobije odredjeni broj obrtaja.

Znaci, nema straha od eksplozije, ali svakako ispadanje granate na palubu nije pokazatelj obucenosti.

Pozdrav i do skorog vidjenja na IZM (IKM),

Naravno, zrno najprije treba dobro poletjeti i zavrtiti se da postane "naoštreno", no moraš priznat da iznimno glupo i - u konačnici - pogibeljno izgleda kad nas nekoliko to sve promatra s niti par metara od udara vrha zrna, da bi u konačnici dokotrljalo nam se pod noge. Ipak je doživljaj gleedati kako Mujo (bez uvrede ikome) odvidava poklopac na bajonet (mislim) i kako - kao iz boce vina - sadržaj iz metalnog tubusa pada na zadnje mjesto na koje treba pasti (inicjalnu kapislu ne računam, ipak je mala vjerojatnost da bi pal abaš na neki mali izdanak koji bi je detonirao (i nas zajedno s njom) ...

PS: ako smijem malo u zabranjene vode, no priča je zanimljiva. Prva trećina jednog rata u kojem smo nažalost bili prisiljeni sudjelovati (tu bi se vjerojatno Istria052 bolje izrazio od mene) i vraćamo se prema Orašju iz ........ i u Pincu se - što od trešnje, što od umora, što od opuštenosti radi uvijek dragih povrataka - meni na pod (predhodno ispavši mi iz "krila") otkotrlja na pod "bebica", ili vam 62 mm minobacačka, uzeta za uspomenu. Pogleda me bez riječi nasuprot sjedeći koji je imao pravo pogledati me, a moj prijatelj koji je sjedio do njega, uzme je, i onako "rafalno" dlanom odradi nekih pet, šest jakih udaraca dlanom po uplajaču, i kaže, više njemu nego meni (koji sam se, nepokrenuvši se zbog srama a ne strajha, lagano pokrio ušima): "vidi, niš' ne more bit, niš ..."

Hebi ga, svakome se očito može dogoditi neka glupost, no onda na brodu meni je smetalo to zbog onih koji su ondašnjeg glavnog glumca trebali obučiti da mu se to ne dogodi ...   

Na brodu su se za uvjezbavanje punjenja i praznjenja topa koristile skolske granate u jednom prakticki beskonacnom nizu ponavljanja operacija ne bi li se postigla izvrsnost. Takodje su postojale odredjene norme za odredjene operacije (npr. zamjena udarne igle na Hispano 20/3, opruge zatvaraca (koliko se sjecam). Znam da su kod jednog od te dvije radnje mornari postizali ispod minute, a kod druge (udarna igla) ispod dve minute. Znaci trebalo je isprazniti, skinuti cijev, izvrsiti zamjenu, vratiti cijev, postaviti zatvarace u zadnji polozaj, postaviti dobos.

Sjecam se mornara Prohaske, koji je zahvaljujuci dobivenim nagradnim danima u brzini rukovanja i kasnije u bojevom gadjanju dobio nagradne dane koji su ga "spasili" od produzenja vojnog roka za 3 mjeseca.

I, da li se smatra potvrđenim da je svoju sudbinu PBR-509 završio 1985. u "Škorpiku", ili ne?!

A znate kakvi su nam bili artiljerci kad sam im ja - jer nitko drugi od mornara to nije htio, a ni znao - na 76 mm pomoću "konca" top kako tako unišanio na neki orjentir u Lori. Neko mi je objasnio, a mi smo dali truda da to ispadne koliko toliko ozbiljno ... Naravno, ni ja to nisam nikad radio, ali ako je tko i znao, nije htio momcima pokazat, pa smo im dali ruku. Ipak je to bio najozbiljniji top na brodu ...

Je li ovo nova Smehoterapija?

Budva, tih osamdesetih godina, nije bila toliko atraktivno turističko mjesto kao sto je danas. Brodovi 16. GMO su bili povremeni gosti. Gostoprimljivi domaćini, dugogodišnje poznanstvo Komandanta odreda i rukovodioca Lučke ispostave činio je život ugodnim za boravka tamo.  Svako toliko stizao je poneki poklon posadi, darovi od srca. Uplovljavanje u pokrivenom smjeru, noću orijentir preko otvorenih sektora obalnog svjetla na glavi mola u turistčkom naselju „Slovenska plaža“, potom okret kada se otvori svjetlo na glavi lučice Budva. Mandrač mali, gužva, pogotovo ribarski brodovi, nezobilazni Bartol Silić, naj-ribar Južnog Jadrana. Uplovljavali smo i praktički uvlačili brod tako da je po pramcu i krmi ostajalo po metar prostora. Poslije jedne uspješne akcije, pamtim dolazak na brod tadašnjeg općinskog funkcionera SK ,Svete Marovića na brod da nam uruči čestitke. Tada sam bio uvjeren da vjeruje u ono što čini. A kod isplovljanja spreg u mandracu, okret broda u mjestu i provom prema izlazu, cisto da se publika malo zadivi.
Bigova u zaljevu Trašte, sjedište ribarske zadruge čije smo ribarice često sretali i povremeno kontrolirali, ukoliko me sjećanje ne vara, direktor je bio Jovan Lazarević. 
Petrovac, pristan otvoren prema moru i vjetrovima, karakterističnih valova mrtvog mora, bio je prava destinacija za kuliranje. Tada je tu stanovao komandir policijske stanice u Baru, Vojo Laković,  LJUDINA koja nam se uvijek našla pri ruci. Samo najljepše mogu reći o tom čovjeku. U blizini Kraljičina plaža, znali smo odvojiti vrijeme i priuštiti si trenutak opuštanja ljeti.

Uvala Valdanos,  često smo  sidrili, obližnje vojno odmaralište, osvježenje pićem ljeti, kupanje pod obavezno.

U Ulcinju, uplovljavanje na molo na samom rtu Đeram. Tvrđava dio starog grada, kasaba. Volio sam otići na šišanje kod starog majstora Sadikovića čiji je sin Hajrulah služio kasnije kod nas na brodu kao kormilar, dobar mornar i predivan čovjek. Svratih prije nekoliko godina, sin je  odmaklo naslijedio oca, isti ambijent, kao da je vrijeme stalo, ali mjesto sa dušom za razliku od fashion frizerskih salona. Mozda spomenuh ranije, na tom se mjestu posada broda nasla pri ruci kada su veliki valovi bacili na stijene jednu prsatu Njemicu, iznemoglu od plivanja, sa poderotinama.  Zato je „baywatch“ grupa sa PČ140 reagirala na vrijeme, utoplili smo je na brodu, onda je dosao neki „čmeljavi“ Fritz i oteo prinezu sa zrna graška, sve ugrijanu.

Ada Bojana i Sveti Stefan, mjesta za razgledaavnje sa mora, imalo se ponekad što i vidjeti, tražio se dalekozor više.

Bez obzira sto nije razuđen kao Srednji ili Sjeverni, Južni Jadran je imao svoju draž, prije svega u izrazito blagoj klimi, dobrim lukama baziranja PČ-ejaca, reputaciji koju smo uživali. Slobodno mogu reći da su nam sva vrata bila otvorena u to vrijeme, svaki smo suvišni kontakt sa kasarnom, odnosno sa lukom baziranja doživljavali kao atak na svoju slobodu. Znali smo cijeniti prednost otvorene komunikacije sa civilni strukturama koja je činila preko 80% našeg posla.

 Svoju smo službu dostojanstveno obavljali,  predstavljali tadašnju organizaciju kojoj smo pripadali, rijetko da mogu izdvojiti sekvence zbog kojih bi se morali stidjeti profesije. Naprotiv.

Sa punim pravom mogu reći da  škole koje smo završavali, po mnogo čemu spadaju u sam vrh, a na svakom pojedincu je bilo i njegovim sposobnostima, situaciji kojoj se zatekao, da ih iskoristi kako je mogao ili na najbolji mogući način. Bili smo mladi, puni energije koju smo akumulirali,  sa uspjehom je neki i danas rabe, na ponos kolega.

Meni predstavlja izuzetno zadovoljstvo da se mogu sresti sa ljudima iz iste branše, a kreatoru Palube najveće pohvale kao netkom tko je znao na koji način spojiti ljude istih sklonosti.

Ne, samo prepričavam događaje u kojima sam kao nezreo dječarac silomprilika sudjelovao. A što je meni u to vrijeme bilo relativno zabavno ... iako sam se kasnije često pitao što bi bilo kad bi se stvarno zaratilo ...

Odgovor sam dobio kojih desetljeće, dva kasnije, bez da sam htio ...

Nije mi želja da ulazim u polemiku bilo koje vrste, ali da mornar "top unišani koncem" u 80-im godinama - stvarno mi je to za Smehoterapiju. Mornar u to doba nije mogao ni smeo čak ni da podešava nišan na sopstvenom ličnom naoružanju, a kamoli na brodskom topu.

Pretpostavljam da se radilo o šali koju su tebi (a i sebi) priredili brodski artiljerci...

Imao sam priliku da Voju upoznam i čitavo popodne provedem sa njim (na žalost i sa još jednom osobom, već previše ovde spominjanom) u njegovoj kući u Petrovcu. Te, 1995. Vojo je na žalost pao u nemilost aktuelne vlasti, suspendovan sa dužnosti - čekao je odluku šta će sa njim biti. Kasnije sam čuo da je penzionisan i da se bavi nekim sitnim biznisom... Bilo kako bilo, nije im se dao.

Ово је мало ван теме. То што је Патриту колега "значајно погледао" када му је испала минобацачка граната са навијеним упаљачем и није тако безразложно. Наиме, минобацачке гранате имају тзв. инерцијално армирање упаљача. То значи да приликом јачег вертикалног ударања гранатом у стабилизатор, теоретски је понекад (зависно од брзине кретања мине) могуће армирати упаљач, односно довести га у положај да активира експлозивно пуњење.

Vojo je kasnije radio u Saveznoj upravi carina SRJ, skoro je platio glavom angazman negdje 1999/2000, magistrirao je  i doktorirao u zadnjih par godina.
Svi smo mi sazdani od mana i vrlina, ali Vojo je covjek koji nikad nije trgovao prijateljstvima, zasluzio je da bude pomenut u ovom topicu jer je granicarima na moru cinio zivot laksim.

 

U pravu si, podsetio si me na te događaje u kojima je poštenje i principijelnost mogla mnogo da ga košta.

Unišanjenje topa pomoću konca? Moguće je i radi se. Lično sam posmatrao Milovana Drpića, Profesora (sa velikim P) kada i pored svih unišanjenja u MTRZ proverava top pred gadjanje tako što koncima napravi končanicu na ustima i zadnjaku topa (pričvršćeni tovatnom mašću) i potom nišanjenjem na neki markantni objekat, dok su nišandžije po pravcu i visini nišanili preko refleksnih nišanskih sprava. Nakon takve provere, i ukoliko se ukaže potreba - podešavanjem, Boforsom sa broda na kome se nalazi Milovan bilo je nemoguće promašiti.

Očigledno niko ne zna sve.  ???

Izvinjavam se Patriotu, stvarno sam pomislio da se radilo o neslanoj šali, artiljerija mi je uvek bila nekako daleka. Pored brodomašinstva, silom prilika morao sam da prčkam po brodskim elektro-instalacijama a počesto i po elektronici, za oružne sisteme nije bilo više mesta...

Srećom ova naša virtuelna družina na Palubi skoro da bi mogla da kaže da zna sve! :D

Nažalost nije bila šala, ili - bolje rečeno - cijeli je brod bio jedna neslana šala. I - unatoč godina u kojima je sve bilo izazov i samim tim podnošljivo - duboko u sebi sam bio razočaran. Bio sam mladac odrastao od svojeg začetka u beskrajnim ljetima na Braču, odmalena u drvenom kaiću, za timunom i uz kopču (naravno) unutarnjeg motora. I do odlaska u JRM netom friško završeni nautičar škole u Bakru. Dakle, izmišljen za neki ozbiljnije "korištenje" na nekom relativno ozbiljnijem brodu (iako po meni neozbiljnih brodova i zadaća ne postoji, postoji samo neozbiljnih posada i komandanata). I onda nam zapadnu prastari PBRovi s kojima nit' se što moglo, nit' htjelo ozbiljno učiniti. Ne želim omalovažavati ostale posade - konkretno, njihov aktivni dio - ali na ovom "mojem" redom je sve bilo za poslat doma. Što ne znači da u mladosti neki od starijih nisu bili poletniji i motiviraniji.

I na takvom brodu - uoči surašnjeg gađanja negdje oko Drivenika, mislim - vidim(o) muče se artiljerci sa ciljnicima (nišanima). Naravno, da bi im tko pokazao, posebice od onih koji znaju ... I zantiželja kao uvijek - a također i kolegijalan - pridružim se u tom jalovom poslu i uz par pitanja spoznam da oni sitni utori (koliko se sjećam) na ustima topa očito služe za postavljanje končane končanice priljepljene upravo mašću. Nikakva mudrost, učinih to odmah. Sad se više ne sjećam što je bilo na "početku" cijevi kod zatvarača, ali vjerojatno isto to kao i na ustima cijevi. I - logički razmišljajući dalje - odredim najudaljeniji marker tamo negdje gdje se te godine nalazila neka skalamerija od radarske antene (možda ondašnji IRET/ETAS/današnji Zavod za elektroniku ili tako nekako, barem je bilo u njegovom pravcu, prema ulazu/izlazu iz Lore) i na jednako tajnoviti način doznasmo i daljinu do istog. Kad sam/smo ga smjestio u obje končanice, namjestili smo u istu točku i optički ciljnik, naravno s namještenom daljinom. Otprilike, to je bilo to, a na sutrašnjem gađanju je tradicionalno i tako uspjeh vježbe bio zagarantiran. Na papiru, u izvješću.

NO, to "na papiru" je po istoj šemi funkcioniralo i 1995. uoči očekivanog odlaska u Istočnu Slavoniju, no to drugom prilikom, ako mi ne zabrane glede sumnjive teme ... 

PS: glede "bebice" 60 mm, niej mi trebalo objašnjavati da sam učinio glupost. Iako ni ona "edukacija" kolege pirotehničara po upaljaču i nije baš bila potrebita ...

   

Boro, ima ona "filmska", mislim da je izgovara Pacino ili DeNniro: Bol je trenutna, ponos je zauvijek ...


A da kupimo nešto dole u Arsenalu ili prije ili kasnije u Lori, pa da zaratimo onako iz zahebancije, za fintu ... pa nek vježbaju stručnjaci (na nama)?

PS: Ja bi - temeljem sadašnjih interesa i ponekih vještina - želio biti kuhar na tom brodu, a fakultativno bi rado vodio sekciju "Balila"  :angel:

Arsenal je razbijen... moraćemo da se zadovoljimo partijom balota... ili briškula... Biraj oružje ;)

Loš sam i u jednom i u drugom, zapravo znam da nisam dobar. Zato ipak porazmislimo o brodu, čamcu. Ako je neki problem otkupit, nije problem sagradit ...

Može i preferans.  :D

  Ako me primate u društvo, i ako objekat  nije od drveta ,nema sekiracije da se nešto izgradi.SAMO DA NEMORA DA SE NOSI ALAT SA SOBOM:

Slično smo pred Novu godinu krenuli na virtuelno krstarenje po Jadranu, sa gradelama, vinom, gitarama (o devojkama nije bilo puno priče), toliko je bilo slikovito da sam u jednom trenutku osetio miris ribe sa gradela... :D

U potpunost razumijem Patriota, jednostavno bilo je ljudi koji su znali misliti, a dolazivljavali su stvari koje nisu ocekivali. Uvijek je to propaganda od "velike pomoci", mnogo vise danas, nego sto je nekad bila.

PČ starog tipa imao je kobiličnu (deplasmasku) ,  Mirna  poluglisersku (poludeplasmansku) formu trupa.

Sa starim graničarom, ukoliko su bile pune zalihe goriva, bilo je podnošljivo plutati do mora jačine 3, dok je Mirna već kod mora 2 imala takve amplitude da nije bilo posadi prijatno ni malo. Mirna je bila bolja ukoliko su valovi dolazili iz krmenih sektora, iz razumljivih razloga, imala je širu krmu. Kormilari su se na starom tipu baš dobro znojili da bi zadržali kurs kod valova u krmu, samim tim što je kormilarenje bilo putem klasičnog hidrauličnog kormila u stojećem stavu, na novom je bilo elektro-hidraulično kormilo, kormilar zavaljen u udobnu stolicu sa amortizerima. 

Zato je stari tip bio gospodar valova iz svih drugih sektora, pogotovo kada se plovi sa valovima u pola pramca, tako je skladno posrtao, valjao i ljuljao da je bez obzira na veličinu broda bilo dosta pouzdano ploviti, nije bilo rijetko da se kod jačeg mora čuje skripa metala, za početnika sigurno ni malo prijatna.  Mirnina prednost u brizni brzo je nestajala ukoliko je more bilo i malo jače na kome je ona poskakivala poput jahača na rodeu, sistematski odvaljujući bubrege onima koji su na nogama. Odmor u kabinama kod tada  nije bio baš udoban, dok je kod starog tipa bilo podnošljivije.  Kao i kod svih ratnih brodova koji se grade prestabilni, amplitude ljuljanja su bile veoma frekventne, dobar je dio posada kuburio sa morskom bolešću, ali su se rijetko iskrcavali zbog nje. Većinom su stojički trpjeli. Stari je tip duže mogao držati maksimalni broj okretaja motora od Mirninih Pielsticka, znači na malo duže staze, tip 137 bio je čak i u prednosti.  Stari graničar imao klasični telegraf za izavanje komandi stroju, kod Mirne je bilo automatizirano preko pneumatskih ventila. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, čini mi se da je  vrijeme prekreta kod starijeg tipa je bilo kraće nego kod Mirne. Kod sprega strojevima, tip 137 je bio nenadmašan. Mogao se praviti bilo kakva kombinacija, doći paralelno na obalu, pa brod zalijepiti, „english“ manevar nije bio stran, bilo je fino baciti malo mora na obalu, a da se gledatelji ne bune.

Sa jednim ili oba motora napred polagano, tip 137 je uz malo muke savladavao većinu jadranskih valova, što se za Mirnu i ne može baš reći.

Sama forma je zadavala problem Mirni kod uplovljenja pri vjetru, pramac broda je brzo otpadao, ponekad izboj krme nije bio dovoljan da savlada otpadanje pramca pri vjetru, dok tip 137 nije imao takvih problema dijelom i zbog manje površine nadgrađa.  Mirna je proizvodila baš moćan zvuk, ovaj drugi poput  bicikla sa pomoćnim motorom.

Rezervno kormilarenje kod novijeg tipa ostavarivalo se iz  krmenog pika na dva načina, davanjem diretnog elektricnog signala na pumpu ili prijenosom putem mini kormilarskog kotača direktno na pumpe. Stari je imao poluge rezervnog kormilarenja koje su se učvršćivale na osovine kormila na glavnoj palubi, zakret je omogućavan preko sistema koloturnika koju je pogonila mornarska snaga iz grupe BOB-a. 

Prosiječno su godišnje plovili od 6000-10000 milja, najmanje 180 dana van luke baziranja. 

Za put oko svijeta odabrao bi stari tip 137. 

Kod Patriota se igraju boće, balote s eigraju tamo gdje je svake godine ljetovao. Briškula i tamo i Vamo, razlika je da li se dijeli u svmjeru i kontra smjera kazaljke na satu.
 8)

Starješina tek pristigao u GMO Boka, imao je prilike vidijeti i naučiti mnogo malih velikih stavri koje na brodu zivot znace.
Luka Bar bila je poznata po svojoj tržnici, ljudi su dolazili iz svih krajeva, domaći poljoprivrednici iz Crmnice i Zetske doline, znalo se sresti i poduzetnih Konavoki u tradicionalnoj narodnoj nošnji. Često se u razgovorima pominjao krap, neka riba, meni bilo neprijatno da pitam, odlazeći na barsku tržnicu shvatih da je to neka vrsta šarana, zajedno sa ukljevom endemska vrsta. Na putu Bar-Virpazar-Titograd ribari su prodavali dimljenu ribu iz Skadarskog jezera.
Za nekog tko dodje sa mora, predrasude prema riječnoj ribi postoje, jednostavno nisam mogao usporediti miris mulja sa mirisom svježe jadranske ribe, za mene, razlika nebo i zemlja. Imao sam prilike korigirati svoje stavove u dva navrata, jedući smuđa orli u retoranu „Šaran“ u Zemunu, a drugi put mi je pomogao tada vodnik I klase Drpić Milovan.

PČ 178 „Kosmaj“ boravio je u Baru i netko  je na brod donio krapa. Milovan ga je samo osmotrio i rekao:“ Biti će od tebe dobar pijani šaran!“. Pomislih: „Ma kakav pijani šaran, ako ne naiđe ništa bolje, otvoriti ću Gavrilović narezak“.

Zamakne Drpić u kuhinju, ne treba mu asistencija, ali znatiželja me vodila da vidim što to tamo radi. Kako je  samo sa ljubavlju pristupio poslu, znalački . Bilo je tu vina, lovora, ružmarina, utrobu je koliko se sjećam punio sa sjeckanim povrćem, nezaobilazno maslinovo ulje. Mirisi koji su se ubrzo počeli širiti, predrasude se urušile u domino efektu, anuliravši protest izražen u Gavrilovićevom naresku i željno isčekujući dolazak glavnog jela.

Za nevelik stol su sjeli, tadašnji Komandant broda pf Ilić Aca, zamjenik pk Dukarić Miljenko, komandir V BO Blažinčić Vinko, vodnik Penić Jozo vodnik vezista Zoran iz Skoplja,..

Gozba je počela, oblizivali su se prsti, praćeno vinom iz Crmnice, vinorodnog kraja iz barskog zaleđa, bogatog vodom i nekad najvećim brojem  stajališta uskotračne željeznice.

Sve što je lijepo kratko traje, ali ostalo je sjećanje na sposobnog kulinara, vodnika Drpića.

Nadam se da "kod Patriota" misliš na moj voljeni Brač, ne na moj jednako voljeni Kvarner ...

Brač-balote
Kvarner & Istra - boće

Za nevelik stol su sjeli, tadašnji Komandant broda pf Ilić Aca, zamjenik pk Dukarić Miljenko, komandir V BO Blažinčić Vinko, vodnik Penić Jozo vodnik vezista Zoran iz Skoplja,..

vodnik Zoran Spasovski, vezista tada tek pristigao u prekomandu iz Pule.

Zoran Spasovski je u Puli radio na DTM - ovima. Ostao je poznat po tome što je siznog zvao pucajući iz vazdušne puške u taster zvonceta...

Osjecalo se Zoranovo liberalnije ponasanje po dolasku uz te jedinice. Trebalo je vremena da se uvede u red iako se nikad nije do kraja prilagodio atmosferi u GMO. Inace nije bio los

Iz Pule su u Boku dosla dva DTM-ca polovinom 80-tih. Na jednom je bio Komandant pf Meho Jasarevic, na drugom pk Zutkovic. Ovaj je potonji imao epizodu u GMO Boka koja je trajala nekoliko mjeseci, nije mu odgovarao ritam i red pa se izvlacio na sve moguce nacine. Imao je i nasukavanje 137 na hrid na juznim obalama Mljeta za vrijeme trening voznji za granicarem.

Sjecam se jos nekih, Fijaz Matijaz-artiljerac, Ante Topcic-vezista,..

Dok su službovali u Puli, Meho Jašarević i Ranko Žutković su jedno vreme bili na istom DTM. Meho uvek pijan, Ranko kao pomoćnik radio i što mu nije posao. Dok su držali liniju Brioni - Fažana, desi im se da je ručka za okretanje motovila za podizanje desantnog mosta udarila mornara u glavu - momak je izgubio oko jer se ručka sa "druge strane" motovila otela iz ruku drugog mornara.

Oba su kažnjeni kašnjenjem u napredovanju u činu.

GMO Boka je u kod jedinica DTM i DJC iz istog sektora bio poznat kao "nervno odjeljenje", valjda zbog toga sto se kod nas znao neki red. Oni su rijetko negdje  isli, najcesce u lokalu. Komandat jedinice im je bio Mitar Dzelebdzic, Zamjenik komandanta jedinice Suljic Hasan.

Stvarno su bili ekipa snova, Monty Pyton

Zutković je posle penzionisanja postao politićki aktivan i kao stranački kadar sada je zaposlen u opštini grada kao savetnik gradonačelnika Herceg Novog za kulturu !!!!!!

Odlican update druze M-  pardon Lovac

Zutkovic je sa DTM-ca prekomadiran u "nervno odjeljenje" tj. GMO Boka, negdje krajem 80-tih za Komandanta broda. Kako je bio i obicaj, izrasliji komandant, je mladjeg kolegu, ukoliko nije ponikao u granicarima, upoznavao sa podrucjem plovljenja, cista navigacijska voznja. Za Zuleta je bio zaduzen tada pbb Stojadinovic, zamjenik komandanta jedinice, koji je imao podrucje plovljenja u malom prstu.

Obilazili su sjevernu (zabunom u jednom od postova napisah juznu) obalu otoka Mljeta, mislimda je bilo kod Rt Glavat, za vrijeme oseke. Pbb Stojadinovic je otisao jesti u salon, za kratko je Zule bio sam na mostu i ostavio propelere i napravio poderotinu duzine jedno 10-tak metara. Duplo dno je odradilo svoje, nije doslo do propustanja vode u unutrasnjost. Dobro ga je nacentrirao, da nije bila niska voda, prosli bi,.. plicina nije bila oznacena simbolom usamljene opasnosti, ali je bila markirana na karti,..

Otisli smo sa Nulom da ih doteglimo do Boke, jos se sjecam raporta pbb Stojadinovica Komandantu odreda, ovom je para izlazila na usi, od ljutine.
Bio je to Zuletov labodov pjev na granicarima. Postigao je ono sto je zelio, iskrcali su ga, dobio je slobodu na koju je ranije bio navikao.

Ne vjerujem da je namjerno nasukao brod, nepaznja..

Fijavž Matjaž, moj dragi stari prijatelj Fifi, bio je brodarac (kormilar) na Prvić (ML 118). Jedno jutro negdje 1983 krenuli smo čamcem na arbune prema ušću Neretve. Za provijant dvije gajbe pive. Čamac posuđen od Joce Garagana, broj nije napisan na boku, tek uvezen iz Korčule. Oko rta Višnjica lovi nas patrola milicije i traže da pristanemo na njih. Fifi kao kormilarac iz trećeg pokušaja udara provom u bok murjacima našto oni zapovijedaju "STOJ" i pristaju na nas. Fifi puše balon, uzimaju mu dozvolu za vođenje čamca i tegle nas u Ploče (Kardeljevo) i zabranjuju isplovljenje do ponoći. Smijurija i zajebancija u Pločama.
Nekoliko dana kasnije isplovljaca treći odred (bokeljci) Fifi kormilari na 118, a na otočiću na ulazu u Ploče, usidren policijski gliser. Jedan pandur sjedi na krmenoj platformi, drugi na krmi, sunčane cvike i hlače zasukane do koljena. Fifi ih snimi i prođe s minolovcem na par metara id njih uz povik "E fad mi ufmite dofvolu". Jedan pandur završio u moru,, drugi damo hlačama. Fifi je najedamput morao u prekomandu u Boku, jer se sav zakon nabrusio na njega... E moj Fifi, da li si sad u Zreču, nema veze , nek ti je sa srećom...

Fijaz se ozenio Bokeljkom, otisao je iz JRM kada su se ljudi razdruzivali.. sto je bilo kasnije, stavrno ne znam.

Mislim da se nitko u mornarici nije radovao muškom djetetu kao mlad otac. Tradicija bacanja u more oca muškog novorođenčeta bila je dovedena do nivoa indijanskih rituala, tata-totem u sredini, vezan tradicijom i „razlularena masa“ željna krvi, arena u kojoj u svakom trenutku položajem palca određuje sudbinu „vezanog“ tate. „Vuvuzele“, doduše tada ne toliko poznate, čule su se nadaleko na sidrištu, konačan obračun se dešavao iznenada, kidanjem košulje i slanjem „Letećeg Holandeza“ pravo u more. Nitko ne pita koje je godišnje doba, pa zašto bi navijači od tome razmišljali kada već glavni glumac nije o tome mislio na vrijeme, a naći kaskadera za tu kombinaciju nije se ni pomišljalo. Mornaru, pa dubler, ne dolazi u obzir, možda vremeplov vrati vrijeme pa se dubler nađe u nekoj drugoj poziciji, gdje pištolj radi i roogovi porast za koji cm.

I tako su zemaljski dani tekli, na PČ 140 se ne dešavaju očekivane promjene, jedna kćerka, zla sreća za plebejce iz arene, nema borbe. Stiže i druga ćerka, omastli smo se zakuskom, pokidana šapka, nije to to, nedostaje krvi,.. krivimo radar, kao ubija muške spermiće koji su više osjetljivi na zračenje,traži se akcija, ali tradicija je tradicija, samo se za muško dijete baca u more.

Daleko smo zagazili u Novembar mjesec tamo neke godine, očekuje se treća prinova na brodu, kladionice su na strani muškića, daj neka tradicija malo zakuca i na naša vrata. Poznati je psihoanalitičar rekao da u svakom od nas čuči malo sadizma, ali kod gladnjikavih starješina sa Nule, činilo se da je ustao, ma kakvi ustaje, poskakuje, hoće zakucati loptu u  koš.

Desio se i taj hladan dan krajem novembra, kada zazvoni vojni telefon na vezu u Baru, javljaju prinova, ali i treća prinova djevojčica. Izljubismo se, čestitanja, neće biti isplovljenja, ali za svaki slučaj javljamo u Komandu jedinici da ne računaju na nas do sutra ujutro.
Stiglo je piće, klopa stiže iz restorana „Knez“ od poznatog „Miška ubice novčanika“, kako ga je krstio pk Mijailović, taj stvarno nije opraštao sa cijenama, valjda smo ga zbog toga i voljeli (vidi konstataciju o obaveznoj količini sadizma, primjenjuje se i na mazohizam).

Atmosfera se na brodu podgrijala, veselo društvo uživalo je u slavlju, kada je svijest već dovoljno bila pomućena, neko se sjetio posebnog tumačenja tradicije, ono između redova, koje govori da ne mora baš biti muško dijete da bi se iznenađenog roditelja bacilo u more. Sve je pripremiljeno prije, stavljene bočne škaline, .. zavjera je skockana, samo je onaj  „nesretnik“ očekivao izvorno poštivanje tradicije i nitko više. Partizasko ratovanje „udri i bježi“.

Uhvati društvo već dobro podgrijanog slavljenika, koji se i nije mnogo opirao, kada popije bio je pogotovo dobroćudan. Mislim da nije bio ni svjestan što mu se dešava dok nije dotaknuo  hladnu vodu barske luke. „Jesen je već poodmakla Dunjo moja“, nije ovo vrijeme za kupanje, bura dere, lik je u vodi, gle čuda, ne buni se, ali od pijanstva ni p.., ma ni m.. (mamurluk). Pope se hitro uza škale, sve sa uniformom pod tuš, topla voda, da ga spasi od pothlađivanja,.. U očima šok, „zar i ti sine Brute“.

Svaka je tradicija pravilo, a svako pravilo ima iznimku koje ga potvrđuje. Tako je bilo i tog puta, na zadovoljstvo svih, dobra prilika za podsjećanje na jedno iznimno drugarstvo.

Bio je 31.decembar 1981. kada sam ja ugledao svetlost dana. Dva dana kasnije, niko nije pitao za godišnje doba. Bilo je - "krivca" za ruke i noge, pa na "tri - četri - sad" - preko palube u more. Hladno januarsko jutro na sidrištu Baćina urezalo se u sećenje moga oca. Nikada više nije pravio mušku decu.  ;D

Moj stariji sin se rodio 15.01.1981, radio sam na torpednom čamcu. Ujutro 16.01, kad sam se probudio i došao na brod pijaniji nego kad sam zaspao (inače ne pijem, ali tada  :krsta) odmah me uhvatili da me okupaju, u Splitu brije bura, nosi pahulje snega. Počeo sam kao lud da se smejem pa su odustali, zaključivši da bih otišao kao kamen na dno. Kasnije su vrebali priliku ali sam brzo otišao u prekomandu.

Što kaže FF, nije mi to bilo dosta, pa drugo dete opet - sin. E, ali tada, 26.11.1985. u pulskoj Vargaroli nisam izmakao - jave mi u komandu da se na DTM 234 razleteo desni glavni motor. Kao bez glave jurnem na brod, a iz zasede iskoči njih 10-ak, za ruke i noge - BUĆ! Čekala me suva uniforma, topli tuš, ali najveći problem mi je bio što sam zamalo zakačio glavom po sidru na krmenom zrcalu. Kako se u hladnoj vodi nisam mogao nasmejati, kažu da će me opet bacati. E, nećete, kažem ja i otplivam na plutaču i tu sednem. Posle zovu, ajde, prehladićeš se, nećemo više, samo dolazi ovamo.

Nakon toga tuširanje pa kafane do jutra... :krsta

Ima li jos netko slicna iskustva-povode sa bacanjem u more?

To je moglo na DTM .A gde bi bilo kupanje na TČ???
 U 32 Gdo- u smo bačili svik.Keresteša u Dunav, ali je bio septembar! Ja sam jeftino prošao( oktobar ) ali je bilo Žensko.Upisala juče gimnaziju,valjda će biti pametnija od ćaće!?

Gdje je bio stacioniran 32 GDO?

32. GDO trebalo bi da je bio stacioniran u Bačkoj Palanci. 30. GDO bio je stacioniran u Velikom Gradištu - komanda, a zona odgovornosti od ušća r. Nere do tromedje izmedju Bugarske, Rumunije i Srbije.

U 30. GDO (Gradiste) je radio starjesina Volarov Damir, zna li ga tko, sto je sa njim?

Damir Volarov je radio u 32. GDO, u Bačkoj Palanci. Tamo je premešten po zahtevu, negde oko 2000. godine. Nisam siguran šta se kasnije dešavalo sa njim i gde je sada. Dobar lik, ali nesvestan koliko je jak. :)

Damir Volarov, tada desetar po ugovoru, napravio je svoje prve korake na PC 140, ..

Izuzetno pouzdan, samoinicijativan, covik od besede,..

32.Gdo. Komanda u Apatinu.Po formaciji smo trebali da imamo Čmp  pri K-di( bio je ali zaplenjen na Dubrovniku pa smo ga predali Carini u Martu mesecu 1995 Brodotehnika.) Prvi sektor od ulaska R-Dunav u Srbiju do Bogojeva jedan Rpč 211 i trebao je da bude jedan Čmp koji nikad nismo dobili.Drugi sektor Bogojevo isti sastav 1 Rpč 213( Dolić-Sovec- Keresteš) i jedan Čmp koji je zaplenjen  i kasnije predat Carini.Treći sektor Bačka Palanka isto jedan Rpč 214( Kovač-Krstevski-Milošević) i nepostojeći Čmp.U svakom sektoru kao i u 30 bila i Karaula sa kopnenimdelom jedinice.Rpč 211 je od dolaska u 32 gdo pretrpeo najviše kadrovskih promena.Došao u sastavu Ćurčin-Horvat-Zubac.Od Zubca sam primio V bo.u Neispravnom stanju uz ogroman manjak a on je otišao u VRSK( bar se tako pričalo)Umesto Ćureta došao Pegi Milošević( RČ ) a pokojno Horvat je 95 otišao za K-dira 214 u B.Palanku kada je Pišta Kovač otišao u penziju.Ja sam se u martu 1996 skinuo iz Vj zbog niza subjektivnih i OBJEKTIVNIH okolnosti.Posle toga stvarno Neznam šta se dešavalo.Osim za pojedine ljude a o sudbini jedinice svi sve znate.Ugašena!!!

Plamenac, mesingana iznaka rebra i znacka oficira palubne straze

Evo Nula (140) je u Grckoj, sluzi kao brod sakupljac ulovljene i sortirane ribe, za brzu dobavu do trzsita.

 :marinero

Jedna od rijetkih stvari koju sam i ja uspio saćuvat u onim turbulentnim vremenima, plamenac. Udesila ga je posle žena, naime na njemu su bili podpisi brodskoh starješina, kako je žena zaključila da je prašnjav oprala ga je, izgleda dobro izribala ,tako da su ostali samo tragovi.[attachment=1]

Trazeci nesto drugo,slucajno sam nasao na godisnjak "Jugoslavija svetskom trziscu-1984".Tamo su predstavljena sva,kako se tada govorilo"izvozno orijentisana preduzeca".a medju njima i SOUR Brodogradjevna industrija "Jozo Lozovina-Mosor" Trogir.Na listi izgradjenih objekata za izvoz (liniski brodovi,tankeri,putnicki.ploveci dokovi.plovece dizalice) stoji i podatak:"Izgradjeno je i 13 patrolnih brodova za  Indiju,Sudan i Libiju",ali bez fotografija ili bilo kakvih podataka o njima!
 Dali neko zna nesto vise za ove PBr?

Plamenac Komandanta broda, mesingana oznaka rebra i znacka oficira palubne straze.

Plamenac je ostecen, stajao je na jarbolu skoro 5 godina.. oplovio ekvator

Ljudi s graničara mogli bi se sjetiti današnjeg Rajka. Uhvaćen je u teritorijalnom moru i kasnije prodan na dražbi.

Ako su se nečemu posade graničara radovale, onda su to bili brodski šatori, za manje upućene, šatori su preteča klima uređaja na brodu, odnosno komadi jedrarskog platna koji se zategnu preko konstrukcije i time tvore hladovinu na palubi. Konstrukciju su obično činili nastavci brodskih stubića i/ili šatorski stubići fiksirani za palubu kroz koje su se provlačile čelične sajle tvoreći „krovnu“ konstrukciju. Preko sajli postavljao se šator, zatežući se konopcima, jedrarskim poluzlom oko sajle i omotavanjem oko stubića čiji je završetak obično bio jednostavna podvezica. Postojao je i (borbeni) raspored i uputstvo sa skidanje i postavljanje šatora gdje je svakom članu brodske posade bilo dodjeljeno pojedinačno zaduženje za taj opći brodski pokret (svi sudjeluju).

Šator se smatrao sastavnim dijelom pomoračkog izgleda broda, konopi su morali biti dostatno zategnuti, na kraju priveznog konopčića obavezno je bila podvezica, kraj konopa nije smio viriti duže od jednog centimetra, a ruzina na metalnim dijelovima se nije smjela ni sanjati, kamoli pojaviti. Sve se to pomno pripremalo na vrijeme. Smatralo se pomorački ružnim ukoliko šator ima plite (nabore), ako je prljav ili konstrukcija nije našpanovana. Pod rukovodstvom iskusnih mlađih oficira, mornari su tu operaciju savladali da je bilo prva milina gledati ih, nekoliko minuta. Šator  skupljen ili postavljen tik-tak, nešto duže je trajalo ukoliko se namiještala konstrukcija. Ako je bilo zahtjevano hitno isplovljenje, isplovljavalo se sa šatorima skupljenim u rolu (uvaljani poput savijače), pa se konstrukcija naknadno skidala. Šatori su bili ponos broda, naravno, iznosili su se vanjski stolovi, pramačani za mornare, krmeni za starješine, za uživanje.

Po pravilu, šatore je trebalo skupljati ljeti za sumraka, ali se ponekad od toga odustajalo, pretpostavljajući da se neće noću pojaviti kiša, ljetni neverin ili jaka rosa. Sve je zavisilo od procjene zamjenika komandanta ili dežurnog starješine na brodu.

Bilo je to nekog ljeta gospodnjeg, komandni brod „Vis“ i PČ 140 našli su se u istoj luci, graničar vezan po pramcu „Visa“, komadnog brod Flote, na njemu ukrcano puno starješina, službena smjena je uvijek tu, dežurni i sva svita pomoraca. Na PČ 140 samo dežurni starješina i sizni, ponekad i izrasliji mornar, pomoćnik dežurnog. Večera se završila, pogledasmo prema „Visu“, ne skuplja šatore, znači,  mlađi brod  ima alibi, nema skupljanja šatora.

Prošla je ponoć, ostaje samo sizni na brodu, dežurni na odmor do 5 ujutro. Kad u neko gluho doba noći čuju se užurbani hod po palubi, kabina Komandanta je na desnoj strani, tik ispod glavne palube, mornari su izbjegavali kretanje kada Komandant odmara. Ali topot koraka, natjera Komandanta ujedno i dežurnog na brodu da se promrda iz sna. Zaključuje da su se mornari digli, skupili šatore i vratili nazad na spavanje. Sizni ih je probudio, uočio je promjenu vremena i ne lezi vraže.

Sizni budi  Komanadanta u 5 ujutro, ujedno izvještava da su se mornari digli da bi skupili šatore zbog neverina koji je protutnjao te noći. Komadant naredi siznom da se mornari ne bude u 0530, po rasoredu, već dva sata kasnije, poštujući i odajući priznanje korisnoj samoinicijativi. Na brodu  vlada princip, sve se možemo dogovoriti, samo kod dežurstva i službe nema prostora za kompromis. Očigledno da je dugo ponavljano pravilo urodilo plodom i ne samo taj put.

Poslije doručka Komandant izađe na krmenu palubu, kada ima tamo šta da vidi, pramčani šator na komandnom brodu „Vis“ sav u fronclama, poput jakne Winetua. Mornari se rastrčali po palubi, skupljaju šator u tuljak, ali froncle (rese) svuda naokolo. Svira se jutanji zbor, posada sa šljemovima i zaštitnim maskama, jasan znak da je Komandant broda ljut, kako nebi i bio, nekoliko starješina i mornara dežura noću i nikakave pomoći od njih.

Komandant „Visa“ VB (puno ime i prezime poznato autoru, inače  bivši Komandant graničara) drži predavanje i pokazuje prstom prema omalenom PČ 140 i njegovim skupljenim šatorima, ka da pita, pa gdje ste vi bili, zar će vam oni držati lekciju.

Dovoljan razlog da srce poraste i da se sizni nagradi sa dva dana nagradnog odsutstva, pročitano isto jutro uz dnevnu zapovijest.

Vaše postove čitam sa uživanjem.....častim pivo!!

Šatori su puno vredeli, naročito kada se uzme u obzir da su klime najveći deo vremena bile neispravne (popravljana je samo na PČ-174 koji je bio u operativi, ali nakon što se poprave na RToP, tj. negde u septembru, oktobru), tako da su se sa velikom pažnjom čuvali i održavali. Bilo je slučajeva da na nekom brodu naprasno nestane po neki deo konstrukcije pred letnju sezonu... :)

To je svakoako jedan od najlepših prizora. Gomila brodova u vezu, a svima rašireni šatori...to mora da se vidi, ne može da se opiše.

  Odlično rečeno za nestajanje delova konstrukcije.Kod nas u 17.BTČ šatori su van sezone stajali u komori .Ko prvi krene po njih ima " IZBOR" Ograde nisu išle do plafona pa je bilo lako preskočiti i poslužiti se onim što ti fali.A misllio si na popravku klime u SAKO??? To je za njih ,kao i ostalo bila misaona imenica za popraviti. Moj prvi posao kad sam sa TČ došao na R-top je bila popravka klime koju nisu "majstori" iz zavoda uspeli popraviti.Radilo se o češlju na glavi kompresora.Isekli smo ga makazama za lim i doterali turpijom i klima ,gle čuda .Proradila.

Evo me krajem 8-og u Ch

Brodske klime je popravljala čuvena "Frigo klima" koja je jedan duži period bila reklamirana u časopisu Vojska, a inače je bila poznata po tome što je znala sve da radi :) Čak su radili (radnici su imali njihove radne kombinezone) i fasadu na zgradi Vojne akademije (dva puta za godinu dana). :zid

  Meni bogami nisu više došli na brod ,Bar dok sam bio tamo. Da su znali nešto popravili bi .Nisam mogao da se setim kako se zovu "stručnjaci" pa nisam napisao.

Tu gdje sada radim, elektricari crnci bez problema rjesavaju probleme klime, a satore nikako ne postavljamo, ima jedno 500 m2 palube, samo glavne,.. Da posaljemo ove is Frigo klime na obuku??

Evo kako izgleda BB sa šatorima.

[attachment=1]

[attachment=2]

I plove sa satorima, vidim osmatraca u kosu?

Kada je nastala fotografija, koliko vidim plove negdje u tropima, znas li podrucije plovljenja?

Fotke su sa Američkog krstarenja BB Schlesien 1937/38 godine, negde u blizini Panamskog kanala. E ove šatore je trebalo motati.

Šteta što nemamo slike patrolaca sa razvijenim šatorima.

Motanje nije problem, jer koliko mi je poznato to je bio brod za obuku pa ima ko če motat.
U Panami im šator baš ne pomaže previše, temperature nisu visoke, oko 28 stupnjeva, ali je ogromna vlaga, tako da je čovjek stalno mokar. Moja iskustva kod prolaza kroz Panamu su česta kiša i sparina, ljepljiva odjeća..

Vrati se na moje postove ranije, naci ces nekoliko slika PC sa razvijenim satorima.

Kad smo kod šatora, prije su bili od jedretine i bijela boja je transparentna tako da u potpunosti ne pruža zaštitu od sunca. Najbolju sjenu daje crna boja jer absorbira 99 posto zraka.
Na manjim plovilima bimini top-ovi se rade uglavnom u tamnijim bojama, a u domovini bimini topa, ostrvo Bimini u Bahamima boja je crna.
Tende pored zaštite od sunca služe na manjim plovilima i za zaštitu od kiše.

Kod nas nismo prakticirali zastitu od kise, sator se motao prije, znalo se desiti, ako se nepazljivo spremio da se uhvati plijesan, onda tamne fleke bas ruzno izgledaju.

U svakom se remontu vodila "borba" za zanavljanje satora, ali obicno smo to u Tivtu zavrsavali tako sto smo cijeli sator zanovili na konto "ruskog" ili nekog drugog programa. Bili smo tamo domaci,..

Pozdrav,

Znam kako je to u škveru izgledalo, borba za svaki metar šatora.
Materjali nisu bili najkvalitetniji, verovatno nabavljeni po devizi što jeftiniji, danas skoro svi materjali (pamučni) imaju zaštitu od pljesni i imregnaciju, za šotore se kao nekako najkvalitetniji danas upotrebljavaju akrilna tkanja i na njima nikad nisam vidio pljesni, a rade se i materjali koji dišu propusni za paru, nepropustni za kišu.

To je Hi-tech za JRM satorsko [kameno] doba koje je imalo svojih drazi..

Odrane jagodice prstiju dok se šator ne smota kako treba. :)

Da li je moguce da niko nema fotografiju patrolca sa satorom  :-[ .

Sjećam se da smo po komplet novu tendu (šator) patrolca Pbr 509 išli u Ploče ...

Na slici je pripadni RM Ghane- "patrolac" ali po akvatoriji luke i brodogradilista u Temi, ali pjesak, da malo razbijemo monotoniju.

Izvini za mali off-topic, ali Ganci su najpristojniji Afrikanci, upoznao sam ih nekoliko, i stekao sam takav utisak. A Gankinje su mnooogo dobro građene... ;)

Dijelim tvoje misljenje u cjelosti, zivio sam tamo preko godinu dana. Ghana je zemlja u Africi gdje se osjecas skoro kao kod kuce. Samo najljepse o toj zemlji, ponekad zvanoj "Svicarska Zapadne Afrike".

“Mali bogovi” ili “mornaričko rudo” bili su nepisani i uvriježeni pojmovi  u JRM, ovaj drugi teže primjetiv.   

Kako definirati “Malog Boga “ u JRM?

 Najprostije bi bilo reći za nekog tko je bio ograničeno dodirljiv koristeći “mornaričko rudo”.  “Mali bogovi” su bile lokalne legende, koji su uspjeli izboriti se za korpus privilegija koja ih po formacijskoj dužnosti nikako nisu pripadala. Uspjevali su to jer je jedan od njihovih favorita pobijedio u gluhoj trci dolaska do neke formacijske dužnosti, a oni koristeći spoj sentimenta minulog rada, klizećih startova , non-stop ubacivanja u kadar, samo reklamiranja bez podloge ali i efikasnosti tamo gdje treba biti pokazana.  U ambijentu nedostatka kućnog odgoja i vojničke discipline, mali su bogovi nalazili svoj prostor, prostor “legendi”, u nastojanju da se uđe u krug odabranih.  Što se odmicalo dalje od trupe, to je “malih bogova” bilo više, kao kruna jedne karijere. Takav su ambijent  u mornarici dozvoljavali oficiri, rukovodeći se linijom manjeg otpora, meni je fino, a kako će biti drugima, briga me, pravilo je da nema pravila. Imali su mali bogovi svoje priče kojom su potkepljivali i učvršćivali svoje teze o “neokrnjenom autoritetu”. A mlade su starješine tu pitku priču pile, hvatajući se u kolo pogrešnih uzora iz kojeg za većinu nije bilo izlaza osim u uravnilovci.  Certifikat “Malog Boga” bio je apsolutno prenošljiv, u jednom smejru,  ali isključivo na suprugu kod kuće, gde su precizno upućenim torpedima u osmrtnici tonuli autoriteti “legendi sa voničkih pista”.

“Mornaričko rudo” predstavlja onu vrst dobrodošlice karakteristične za JRM kojom se otupljivala svaka oštrica kontrole nadređene Komande. Pa pobogu, kako GINA neće dati čistu peticu jedinici kada su prethodnog dana pojeli toliko ribe i popili  vina, kada su ujutro dali borbenu uzbunu jedinici, već ih je jedinica čekala postrojena na pisti, sumpor u vinu je čudo, em izaziva glavobolju, em rezvezuje jezik, ali tako da se autor ujutro ne sjeća ni što je govorio, a rekao je dovoljno, vrijeme uzbune, supozicije,... Izvan serijsko postignuto vrijeme,  ni „džumbine“ specijalne jedinice ne mogu tako, u mornarici su i krokodili letjeli. Scenario kao da ga je pisao Ivo Brešan. Nisu oni vidjeli ni to da vojničke čizme nisu bile propisno upertlane, nisu se upuštali u provjeru što se nalazi u rancima, teška  ih je muka spopala u juranjem mamurluku kontrolirati borbenu gotovost jedinice, a u očima orade, brancini, zubaci, kernje plivaju nepotopivo u vinu. Miniranje kontrole počelo je planskim izlovom protuminskih ronioca u rejonu zabranjenom za podvodni ribolov u okolini rta Oštro. Na ribi se ne vidi geografsko porijeklo, dok se ne sudari sa nepcem, a tada je za bilo kakve žalbe već kasno. Vino, čim je iz primorija, podrazumjevano je dobro, domaće, .. valjda poslije domaceg vina i glave treba jace boljeti. „Mornaričko rudo“ koristili su i „Mali Bogovi“ u nastajanju ili održanju. Trebalo je održavati zaklonište, ako dabar ne dograđuje branu, odnese mu je potok, ..  U mojoj karijeri, na mornaričko rudo nije nasjeo samo tada gen-potpukovnik  Stevan Mirković, pročitao je kreatore, a oni nisu znali kako da se suoče sa istinom poslije toga. Ali ni Stevan nije tu svaki dan.. (rekli bi u mojim krajevima, pusti ga pasat..)

Trupa se baš često sudarala sa tim neobičnim pojavama, indentificiranim letećim objektima, kako pronaći  zastavnika R koji duži skladište sa uniformama, kada ga nikad nema na poslu bez obzira na istaknuto radno vrijeme, ili kada ga napokon pronađemo on je toliko neraspoložen, pa nakon toga pronađe grešku u materijalnom listu, ali onim sretnicima koji su imali “vezu” nikakv papir nije trebao. Nije li naišao najmanje Komandant baze ili  sektora, evo njega, širok osmjeh zlatan zub.
Ili komanadir čete plovnih sredstava, poručnik bojnog broda Dž. pred penzijom, izgledom kao da je preskočio grob,  dnevni je alkoholizam  uveliko izdigao da je bio na cijeni kod zvaničnika.  Sve smo mi to sa graničara (Nervnog odjeljenja) sa čuđenjem i nevjericom gledali,a i oni nas, poručivši nam da ima samo jedan život i u njemu treba uživati (po njihovom receptu).  Zamjena vojničkih gaća prljavo za čisto, ličila je na lemozinu rukovaoca servisa. Još smo mu se zahvaljivali, to što su se kasnije pridržavale rukom, samo je pokazivalo vještinu mornara. Zato su oni skloniji higijeni pribjegavali pranju na ruke uz popularnu Nilu, Plavi radion,..
Kako je kantina Nule uvijek bila puna i poslovala je po održivom principu, “mali su bogovi” dolazili su na brod, iako im se nije ni malo dolazilo, nije im bilo do podsjećanja na disciplinu davno prelezanu  u mladosti. Dilema je bila samo trenutna između neobičnog Komandanta koji na svojoj teritoriji ne tolerira ispade “Letećih Holandeza” i alkohola. Kompromis je nađen, postavljali su osmatrača, pa kad Komandat broda nekim poslom zamakne sa broda, oni trčećim korakom na jednu turu čoka, osmatrač im javi da “nepogoda dolazi”, a oni su bježali iz brodske utrobe poput miševa na brodu koji tone. U svemu tome bilo je jedino dobro solarno plaćanje, utjerivali su nam zaradu koja nam je pomagala da obogatimo ponudu.
Bilo bi stvarno nepravedno zaobići kapetana VV, finacistu is baze kod kojeg smo trebovali gotovinu pred polazak na granični zadatak. Hirovit i galamdžija, predvidiv u opstrukciji, strah i trepet za one mnogobrojne i jednoobrazne koji nisu imali snage suprotstaviti mu se,  jednom je nekoliko sati pred graničnu vožnju “odj…o” komandira IV, pa otkačio “zamjenika Komandanta” da nije bilo druge nego doći kod njega u kancelariju sa pištoljem, repetirati  pištolj, staviti ga na njegov radni sto i lova je stigla za manje od minuta i to trčeći. Više nije galamio, barem ne u blizini, jer  najmanje što ga je moglo sačekati , bila je jedna “vaspitna”.
Intendanti su dolazili u mornaricu kao veoma pristojne i uljuđene starješine, za nas su bili prototipvi Kov-ovca, da bi se nakon nekog vremena pretvorili u “zvijeri”, samozatajene bogove, nedostupne običnom puku. Jednom sretoh svog kolegu Komandanta broda kako sa mornarom gura kolica sa hranom na brod, pitah ga ima li neko od njegovih starješina na brodu, odgovori mi da su kao zaposleni, odbrusih mu da je on jedino samozaposlen i to pogrešno u ovom momentu, a da oni nisu ni najmanje krivi što imaju takovog delegata pored sebe, lagodno puštajući salonske šuplje priče. Priuštio sam mu i udarac nogom u meko meso, potjerao ga na brod, valjda  mu je to ubrzanje kasnije pomoglo pri ulasku  u KOG. 

Anarhija je bila prevršila svaku mjeru,  uredno smo dostavljali materijalne liste, ali ako komandir IV BO sam nije nekoliko puta intervenirao ili otišao po sljedovanje, ostadosmo mi gladni. 
Na dan isplovljavanja na graničnu vožnju, obavjesti komandir IV BO (Beni ili Ante, ne sjećam se više) da ide po hranu u skladište. “Vodniče, ne idete nigdje!”,  odgovoreno mu je.  “Ali,..???”, zavapi.
“Nema ali, vodniče, nisma dužan da Vam obrazlažem naređenje”, odgovori mu Komandant broda.
Isplovio je brod uz Kumbora, hrana nije dobivena, negdje kod Rta Oštro, obavještava se Komandant Odreda kk Vukmirović da hrana nije ukrcana, iako je uredno i na vrijeme dostavljen materijalni list, da se otvara RR i da se sve evidentira u Brodski dnevnik!”.  “Zašto tako Komandante?”, upita kk Vukmirović. “Druže Komandante, dotur pod brod, mi smo čekali, indendati nisu postupili onako kako im pravilo nalaže”. Gorka knedla u grlu Komandata Vukmirovića.

Uplovljavamo sutra ujutro u luku Bar, oko 8 h, a osmatrač javlja da je na molu gdje se vezuje graničar parkiran TAM-ić sandučar.  Dotur pod brod tada, a i uvijek poslije toga, slozeno  ispred siza, nije se ponekad moglo proći.

Slično je prošao “baja” iz Novog Sada, vodnik T, koji je trčao za brodom u narednu luku, jer mu nije bio dozvoljen ulazak na brod jer je prekršio vrijeme “prekida sa kopnom”.  Istovarili smo to derište kod “lovca” da se oni muče sa njim, a zrak je na brodu odisao ozonom od momenta kada smo mu vidjeli leđa. Za njega je jednostavno pronađen recept, Komadantu jedinice je rečeno, da li hoćete mene ili njega, tko Vam je korisniji, birajte. Bilo je to degažiranje zbog kojeg ama baš niko nije zaplakao. 

Izgleda da se u to vrijeme na trupnom nivo razumio efikasno samo jezik “malih bogova”.

Sve je istina!Odes po redovno sledovanje na Katarini-onaj "budza od gambudze"ti prvo opsova mater i "J...... .... ......gde sad nadje po sledovanje!Ja obican mornar(razvodnik)objasnjavam da smo iz maticne luke(Sibenik)isplovili pred 20 dana,itd,itd-a on meni-Pa sta treba jos i vas da hranim majku vam j....!Brojis u sebi da ostanes u stavu mirno da ti ruke ne krenu same,cutis i gledas u pod, a ona "budza" jos jednom me opsuje i ode na neodlozni posao!Na svu srecu u kancelariju ostadose normalni ljudi i po brojnom stanju posade broda i po tome koliko ostajemo u Puli izracunaju sve i za sat vremena TAM-ic donese petnastdnevno a svaki dan ujutru nam donesose dnevno sledovanje(a obicno smo bili na vez na gat Istra u gradskoj luci).Kad se vratim na brod pita komandant jeli sve u redu-a ja kazem sve je OK osim sto mi nastrada MAJKA!Njegov komentar nije potreban!Ali to se dogadjalu skoro svaki put u svakom  skladistu ali smo ako nije bio tamo glavni gazda-ostali ljudi(staresine,mornari i GL)bili su preusretljivi kad im kazes da si sa broda koji je najmanje u svojoj maticnoj luci!

Dok god se nije osjetila nailazeća  tranzicija u GMO Boka, puno se polagalo na pomorački izgled brodova. Iako se plovilo dosta,   pomoračkom izgledu se pridavala pažnja, brod se lickao sa pažnjom žene sklone kozmetici.
Nije tu bilo puno mudrovanja,  brodski  rasporedom i uputstvima uređene  su obaveze , nešto kućnog odgoja, discipline i eto urednog broda.  Jutarnje čišćenje se uredno nadziralo, veliko je slovilo za  praznik higijene,  prijalo je živjeti u urednom i uređenom prostoru, međuljudski odnosi odmah bivaju bolji. Nulu je pratila reputacija urednog broda, rijetko se mogao naći sizni, a da nije imao čistu uniformu, za sve „prljave radove“ naređivalo se presvlačenje u radne(zelene) uniforme. Cipele u jutarnjem zboru morale su biti ispolirane, isto za starješine i mornare.  Mornarske kasete bile su složene kao po špagi, redovno tema večernjeg obilaska dežurnog oficira. U početku komandiri brodskih odjeljanja nisu bili „prijatelji“ takvih mjera, Komandant broda ih je znao dovesti u spavaonicu mornara i priupitati ih koje su kasete njihovih mornara, bilo je zapinjanja u početku, naučili su, pa su i poveli računa o tom segmentu. Zamjena mornarske odjeće po principu staro od „džombi“ za novo od „guštera“ ukinuta je tako da je svakom mornaru na njegov komad odjeće stavljen sa unutrašnje strane unikatni pečat- brojčani kod od vodootporne boje, kontrola se vršila povremeno ad hoc, a prilikom odsluženja vojng roka, prije razduženja uniforme vršena je kontrola na obali da li mornar razdužuje svoju opremu. „Posuđivanje“ je svedeno na čarape, nekoliko njih se opeklo, zaradilo prekoredno pranje posuđa (najveća kazna ikad izrečena na brodu).
Mesing se redovno glancao, prljavština na bokovima se prala Vimom ili detrdžentom. Po uplovljenju sa granice najprije čišćenje broda, pa  tek onda starješine idu kućama.
U praksi je potvrđivana stara poslovica ratnih mornarica da se disciplina na brodu održava preko složenih papuča u spavaoni mornara.

Komunikacija graničara bila je većinom orijentirana prema civilnim strukturama vezanim za more, dalo se primijetiti da im je drago da sretnu red u organizaciji od koje se to i po definiciji očekuje, iako je barem kada se mornarice tiče bilo tu dosta lutanja, mislim da su si pojedinici puno toga dozvoljavali.  Najbolje se vidi kako funkcionira organizacija kada neku jedinicu ostaviš samu, a graničari su bili uglavnom sami, država za sebe, time i obaveza više.

Tepihe smo znali prati tako da smo ih konopima vezali za krmu i tako vukli neko vrijeme kroz more, ispiranje slatkom vodom, bas je bilo prijatno ući u salon a da tepih bude već na prvi pogled čist.

Boje (pituru)  isporučivala je firma Color Medvode po programu za JRM, bile su dosta postojane ukoliko se poštivalo uputstvo za upotrebu. Rđa (ruzina) je bio nepoznat pojam, reagiralo se na nivou točkice. Sva su se vrata, vijci portela,.. uredno pomazivali, ventilacioni otvori, razni ventili uredno razrađivali. Kaljuže (santine) su po pravilu bile suhe. Pajole redovno prane na palubi, milina. U urednosti i funkcionalsti strojarskog prostora isticao se komandir V BO Vasko S, komandir koji je njega naslijedio mogao je mirno odmarati nekoliko mjeseci bez većih intervencija.

Dok smo bili vezani u Dubrovniku, o vezi grada i pomorske tradije suvislo je govoriti, došla nam je u posjetu delegacije osiguravajućeg društa „Croatia“, dijela koji se bavi osiguranjem brodova. Naravno našlo se tu nekoliko pomorskih kapetana, kako su ulazili u nadgrađe i salon, jedan primijeti da je djelimično obojana zaptivna guma na vratima nadgrađa, „opominjući“  Komandanta broda. U tim krugovima, ali i bez njih za tako nešto nije bilo opravdanja, zaboravljeno je, da se  primijetilo na vrijeme, samo okrenuti zaptivku naopako ili jednostavno ostrugati boju koja još nije bila dobro ni zapekla.

Primjedba te vrste posebno je teško padala jer je dobijena u gradu gdje su građani satove podešavali po juternjem dizanju zastave na brodu JRM u 0800. Nije ništa preostalo nego progutati knedlu, priznati kolegi-Kapetanu oštro oko i svakako stručnost i naučiti još jednu lekciju.

A na graničarima, tko je želio učiti, mogao je naučiti puno.

Негде у лето 1996. или 1997. године приликом конторле јединица војне полиције РМ, имао сам прилике да се са осталим колегама (нас четворица) провозам једним патролним бродом од Кумбора до Бара. Командант РМ нас је, код пријема првог дана питао да ли би се превезли ратним бродом до Бара, што смо ми радо прихватили.   Брод је био врло уредан иако се на осталим бродовима флоте већ помало примећивала рђа и тамо где не треба. Командант брода , са за кога су нам рекли  да је строг, био је врло љубазан и толерисао нам то што смо се "смуцали" по броду завријући свугде и запиткујући свашта. Све време сам провео уз капетана на командом мосту пратећи његов рад и ометајући га питањима и "отимајући" му двоглед да и ја мало погледам оно што и он гледа. Када сму улазили у барску луку било је неко такмичење деце и омладине у једрењу и сећам се да су их са брода  упозоравали да се  одмакну и не приближавају.

Када смо се искрацали сви смо коментарисли уредност брода и људи на њему. 

Ej ljudi sto ste se raspisali. Nije me bilo vise od dva mjeseca, a vi ovako.
Na zalost nemam vremena sve citati. Na brodu sam i rijetko kada uhvatim priliku biti on-line.
Bas mi je drago da se ovaj topic razvija.

Pozdrav svim palubarcima!

Svoju ulogu osiguranja državne granice na moru,  igrao je GMO Boka skoro do posljednjih dana zajedničke države, poput glumca na izdisaju koji se nada umirovljenju.  Mnoge stvari u bivšoj državi  u debelom su raspadu, ali  uporno, predano i savjesno vrši se  granična služba na moru. Platni promet nije funkcionirao, savezni budžet (proračun) odavno ne pune sve republike, vijesti o blokadi objekta JNA više ne iznenađuju, državu na izdisaju opstruiraju svi, oni koji su željeli njen raspad već otvoreno, ali najviše neznanje i nezaintresiranost za odgovorne momente čuvara koji su joj se zakleli na vijernost.  Nastupilo je zasićenje, najglasniji su znali što neće, ali lagali većinu predstavljajući bolje sutra (ni za prekosutra nisu pogodili).
Bez obzira na sve, GMO Boka je tabao svojim uhodanim stazama, valjda misleći da će navikama koje smo zvali profesionalizam pridonijeti odgovornijem raspletu, ali najviše je ličio na slijepca kojieg vodi pas. Guranje glave u pijesak, uporno su se poštivali legalni principi pravne države koje osvjedočeno nitko nije poštovao, ne žaleći da u tom poštivanju ispadnemo i smješni jer je situacija nalagala drugačije. Slijepo zagovaranje prave od strane vojne sile, u marketingu tada Plavog dočekivano je kao volej lopta, kako god da se napravilo, uvijek kriv.  Kada Golijata uhvati kokošije sljepilo, on za drugi put ne zna, nego pravac provalija. Đaci prvaci sjeli su u klupe naučiti da je plasman informacija veoma bitna komponenta ratovanja. Ma znali su oni tamo, samo im nitko nije rekao da je to baš njihov posao. Slijepi pored očiju, prebacivali su odgovornost uprtim pogledom prema gore, potpuno sa pravom jer (samo)inicijativa je izmišljena nešto kasnije.

Linija obalnog mora išla je južnim djelovima  otoka Mljeta, pa ka svjetioniku Andrija i dalje. Teritorijalno more je unutar 12 M od linije obalnog mora. Stanje kaosa, idealna situacija za ulazak u nebranjeno grožđe, pretpostavljam da su  dvije taliijanske ribarice pratile medijsko bombardiranje onog vremena, pa su  okuražene duboko ušle  u teritorijalno more „umiruće SFRJ“,  tamo se gdje  po statistici i evidenciji nikada nisu pojavljivale u prekršajima. Pod okriljem noći, „zaorali su kočarsku brazdu“ , ali na njihovu nesreću Nula je došla iz pravca Palagruže i međunarodnih voda. Bili su osmotreni i osmatrani nekoliko sati, kada love neka ulove što više da proračun utrži što više. Uzapćenje je bilo rutina, pred svanuće. Komanda GMO je obaviještena da su ribarice uzapćene, detalji su proslijeđeni , ali nitko ne proslijeđuje naređenje brodu u kom mjestu će se procesuirati prekšitelji.

Svojevrsna zavjera šutnje je počela, Komandant broda određuje kurs prema zaljevu Boka, iako je teritorijalno nadležan sud u Dubrovniku. Razlog jednostavan, sud iz SR Crne Gore će račun za potrošnju proslijediti u savezni proračun.

Već se sunce približilo podnevnoj poziciji, konvoj krećući se  brzinom najsporijeg broda, približavao se se rtu Oštro, kada se preko VHF zaštićene veze brodu direktno obratio kbb Krsto Đurović, tada Komandant VPS Boka pita za poziciju (ulaz u Boku na manje od sat vremena plovidbe do luke Zelenika) i naređuje sprovođenje prekršitelja u luku Gruž. Gordijev čvor je presječen. Negodovanje posade (interno)svodilo se isključivo na još nekoliko sati plovidbe do Gruža, ipak umor čini svoje, dvije grupe ze pregled i sprovođenje su na brodu, krnja posada Nule kompletna je angažirana, nema spavanja. Kurs luka Gruž, klaj..klaj.. stiže  konvoj do Gruža.

A tamo gle čuda koje već i nije čudo, već gledano na TV,  PVA oruđa raspoređena na zgradi Carine, vidi se pokoja i crna košulja  kod pripadnika ZNG-a, mrki pogledi (nepovjerenja) blicaju naokolo.  Situacija stvorena za W. Šekspira, „biti ili ne piti“, teatar apsurda, pravna država dogorjeva ulje na vatru, viteški potez naivaca sa diplomama kojima dokazuju svoju visoku stručnost.  Slučaj evidentno postaje instrument za poentiranje u nekim budućim razgovorima, možda i pregovorima, ipak polako narasta i jača strana Plavog, postajući  vjerodostojni partner. Vjerujem da višoj komandi nije odgovaralo što u zanatlije iz GMO iskovale taj bakreni lonac jer vruć je krumpir u baš u njega. „Rodilo se dite, robi ga kokolat“.

Konope su prihvatili (i dalje) drugovi iz Pomorske granične stanice Milicije Gruž, onako kako pomorski bonton nalaže. Bacala su složena i vraćena na brod(možda je bila već i Policija, ali tek u začetku, samo po imenu). Komandir, inspektor Glumac Tonči i djelatnik milicajac Opšivač Davor-Mačak sa kojima smo proveli beskonačne sate lijepih druženje u nekim ne tako davnim vremenima upoznaju se sa detaljima bitnim za prekršajnu prijavu. Račun ispotavljen za utrošak resursa koji nikada nije plaćen.  Primopredajni zapisnik je potpisan, stisak ruke, konopi otpušteni. Nula isplovljava, nelagoda je prisutna, cijevi sa krovova strše, ali nisu uperivane u nas. 

Daksa, Koločepska vrata i kurs prema plavoj granici SFRJ,koja postoji samo za Don Kihota iz Boke, a Nula-Pančo Vilja je bila zadnji brod JRM koji je  uplovio u Dubrovnik

Odlikovanja su neizbjezan pratilac vojnickih karijera. Pojednostavljeno,u vecini  izrazavaju priznanje vlastodrsca pojedincima zasluznim za odrzavanje njihove pozicije.
Primijetiti cemo ih na mirnodopskim uniformama vojnika i po njihovoj “kolicini”  procjenjujemo zasluge nosioca.

Kumborski GMO se nije isticao bas nekom “kolicinom” vojnickih odlicija. Kriterij je tu bio nesto visi, predlaganju se pristupalo ozbiljnije i po nekom nepisanom pravilu dobivali su ga pojedinci sa duzim stazem u jedinici.  Ali sveukupno gledano, postojala je devalvacija u kriteriju i kolicini dodjeljenih  odlicija vojnicima u miru, jasan znak da  treba poraditi vise na svjetlijoj buducnosti, jer uravnilovka nije nikom srecu donijela. Atmosfera “odlicije na kilo” ni malo nije pogodovala odrzavanju svrhe davanja, motiv je polako kod ispravne vecine nestajao, shvacen kao recka iznad kreveta,  osmjeh je bio prisutan prilikom svecane dodjele, valjda zbog straha od dirigirane  osude kolektiva.  Kada kriteriji popuste, onda se javi konglomerat razlicitih interesnih grupa predvodjenih trkacima koji su dobrano zaostali u trci za vojnicki prestiz. Grupa pregaoca kojoj su odlicija u stvari namjenjena, akcelerira prema statistickoj gresci.
I tako jednog dana, u predvecerje 80-tih, zazvoni telefon na Nuli, Komandant broda da se javi Komandantu GMO.
 
Obracanje po protokolu, zasjedosmo  u kancelariji Komandanta odreda kk Vukmirovica.  Postavlja na sto semu prijedloga za olicija u 9.VPS-u.
 Kaze: ”Vi ste na redu za odlicije!”. Stav o tome bio je unaprijed formiran, Komandant Nule mu odgovara: “Druze Komandante, ne zelim stajati u nikakvom redu za odlicija.” “Kako to?”, upita.  “ Ne zelim daVas dovodim u neprijatnu situaciju, molim Vas da me izbriste sa tog spiska, da prilikom dodjele ne bi okrenuo ledja onom koji dodjeljuje odlicija”, odgovori Komandant Nule.  Komandant Vukmirovic raskolaci oci, uzme gumicu i izbrise ime Komandanta Nule iz pravkutnika predvidjenog za to odlicije. "Dozvolite da odem", prica zavrsena.

Dosta se (samo)razmisljalo o tom aktu mladog buntovnika, ali su vremena koja su ubrzo uslijedila pokazala da je postupak bio ispravan.  Brzo je  zaboravjena  “cast” koja im je dodjeljena od tadasnje drzave,  odlicija ih nisu obavezivala, vec su se ubrzo ukljucili u novu trku, nastojeci prikriti kod novih vlastodrzaca zasluge dobivene kod prethodnih.  Kondicije iz proslih vremena nije nedostajalo, a i dovoljno vjestine da se idealizira “carevo novo ruho”, bilo je samo potrebno izbjeci “prvu metlu”, jedinu lustraciju koja je efikasno radila ikada na nasim prostorima.

Ceta mala, ali odabrana,nastavljala je promisljati da je sve moglo i bolje. Ali Parkinsonov zakon nije dozvolio njeno isticanje. Ukazni cinovnici, padobranci treceg svijeta, svoje su karijere gradili na svojim greskama i na nasim mukama, nesvjesni da  smo  po tko zna koji put zabili autogol na ovim prostorima, u sridu, u korist svoje stete.

Istria, malo je off, ali priča vrlo slična:

Podsetio si me na jedan vojnički sastanak tehničkog voda XXX klase kad sam bio peta godina Akademije. Komandir, kIk Popović otvara sastanak: "Drugovi, III vod je dobio dve medalje za vojničke vrline. Predlažem da ih dodelimo T*****u i Prodaniću." I napisa na tabli naša dva imena, te kao pozove pitomce da se izjasne.

Javim se prvi: "Druže kapetane, molim Vas da moje ime brišete. Ako je u nekom vodu pet odličnih pitomaca, treba svi da budu odlikovani, a ako u nekom drugom vodu nema ni jednog - onda ni jedan. Ovako me ovo podseća na "Stradiju" Radoja Domanovića. Ako to ide po razrezu, predlažem da mi se prvo dodele kolica u kojima ću za sobom voziti odlikovanja, a i T*****u i svima ostalima."

Gleda me on u čudu, ali izbrisa moje ime i predloži kolegu C**********a.

I njih dvojica dobiše odlikovanja u opštoj tišini i muku.

Nakon 20 godina čuo sam od njega, već odavno pukovnika, da se u upravi Akademije raspravljalo šta da rade samnom i nisu odlučili ništa - već peta godina, šteta da me izbace. Zaključili su da će me već život i karijera vratiti na pravi kolosek.

Nadam se da život i karijera to nisu uspeli (za sledećih 26 godina rada u Mornarici odlikovan sam samo dva puta - 1983. Medaljom za vojne zasluge i 1999. Ordenom zasluga u oblasti bezbednosti i odbrane otadžbine III reda).

Veoma se lako progovara o uspjesima u toku karijere, ali svaki je starješina JRM u toku svog službovanja imao i po koji gaf. Neki su bili beningni, zapisani su u brojnim anegdotama, a neki i ozbiljniji, najbitnije da nisu skončani sa gubitkom ljudskih života. Dešavalo se.

Za Komandanta PČ 140, uplovljenje u dubrovačku luku Gruž bila je rutina, ponavljana nekoliko godina za redom.  Manevar nije bio baš jednostavan, vez četverovez, krmeni konopi na obalu, a pramčani na dve stalno postavljene plutače. Prostor rezerviran za vez i manevar vojnog broda ucrtan je u peljaru i pregledu vezova na Jadranu, dijelom je zauzet čamcima stanovnika, nitko se nije ljutio zbog toga, Kapetanija nije reagirala, vojnopomorske vlasti su bile tolerantne, tako je to išlo godinama. Nije bio problem pramac broda „zabiti“ između dva čamca, okrenuti brod na spreg, zavesti krmom, eventualna korekcija i to je to. Mornari su čekali na plutačama za prihvat i vez pramčanih čelik-čela, povratno, radi jednostavnijeg isplovljenja. Bura je znala praviti probleme kod uplovljenja, ali su to znažni motori i vještina znalački kompenzirali.

Posada Nule je bila zanovljena starješinama koji su bili motovirani, bilo je čast i zadovoljstvo raditi sa njima. Iskustvo se na taj način brzo sticalo, nije bilo potrebno puno intervencija da bi se rutina odrađivala.

Tog je dana Nula dobila naređenje za uplovljenje u Dubrovnik za dana, jutro je, idealni uslovi, nema vjetra,  „pazarni dan“ kako bi dubrovčani rekli. Na obali vri od ljudi, sunce se promolilo u Gruž, blaga klima  spojena sa mirisom mora kakav samo Jadran ima, prava su blagodat.

Uplovljenje danju mala je predstava za dubrovčane, sve na trenutak zastane, pogledi  uprti u elegantnu figuru graničara koji izvodi predstavu za koju publike u Dubrovniku nikad ne nedostaje.
Čamac je spušten, mornari su na plutačama, kontrola prekreta izvršena i evidentirana, pripremi vez vez četverovez, komandir V BO sv. Usanović poznaje navike Komandanta broda, orkestar je spreman da izmami pljesak publike.  Voljeli su dubrovčani graničare, Nula je nekad bila stalno stacionirana u Dubrovniku pod komandom legendarnog Crnog Oblaka (Boška Marića), svatko tko je imalo bio vezan za more u drevnom gradu koji je stoljećima bio nezavisan,  znao je za Nulu.

Mornari su se rasporedili za vez, ulazimo pramcem među brodice, LIVA NAPRED POLAGANO, slijedi komanda, operater na telegrafu ponavlja komandu, upisuje se u siznu bilježnicu, ali brod kreće prema nazad. LIVA NAPRED POLA SNAGE, procedura ista, ali brod nastavlja voziti krmom. Iz palubnog otvora upravljačke kabine strojnog prostora promalja sv Usanović, Komandant zagalami sa mosta, NAPRED SVOM SNAGOM, Andrija se brzo spusti i odradi komandu, brod se ukopao, ali začuje se lom drveta.
Kako je prostor za manevar bio uzak, brod se nastavio kretati nazad, uz obalu, u samom dnu luke Gruž bio je vezan drveni brodić lokalnog građevinskog poduzeća, a uz njegov bok, gajeta, radni čamac.

Posada građevinskog broda, vidjevši da se Nula nekontrolirano približava u hodu krmom, iskočila je sa broda na obalu, na sigurno. Krmom pola snage jednim motorom kod brzohodnog dizel motora u uskom prostoru razvija nedostižnu brzinu. Prostora za rezervni manevar, kako teorija nalaže nije bilo.

Reakcija komandira V BO sv Usanovića bila je odgovarajuća, kako je napamet znao redosljed komadi, intuicija mu je govorila da se nešto čudno dešava. Doglasna cijev most-upravljačka kabina nije bila baš upotrebljiva, a u ovoj situaciji oduzima dragocjene sekunde.


Dubrovačka publika je dočekala bis, a Komandant broda je poželio da se zemlja  na trenutak otvori.

Istria052, mala napomena, mi u Floti smo podatke upisivali u Brodsku bilježnicu. Nije mi poznato ali možda su graničari imali siznu bilježnicu kako pišeš.

Na isto mislimo, pravi naziv je Brodska biljeznica kako navodis i podsjecas, u zargonu smo je zvali sizna biljeznica, kada je brod na vezu, podatke u nju je upisivao sizni (na granicarima).

Pozdrav,

Bilo je i meni odmah jasno o čemu se radi, međutim, kažem samo radi onih Palubaraca koji s ovom problematikom nisu na "ti". Želja mi je da budu što preciznoje informirani bez obzor kako smo mi u našim žargonima nešto nazivali.

Uplovljenje za predstavu pretvorilo su u noćnu moru, Komandantu broda na dušu. Na obali nova-stara publika, komentari u stilu Mladena Delića, nevjerica. Ne postoji dostojanstvo koje je u stanju prevazići osudu javnosti bez izrečene riječi. Pogledi su dovoljni.

Analiza vanrednog događaja potvrdila je ono što smo i sami znali. Komandu NAPRED, operator telegrafa je ponovio kao NAPRED, ali je fizički postavio kazaljku telegrafa na hod KRMOM. Podaci u Brodskoj bilježnici oslikavali su komande date sa komadnog mosta, dok je evidencija iz strojarnice pokazivala primljene komande za hod KRMOM. Operater telegrafa, desetar po ugovoru, vanserijski starješina i danas u aktivnoj službi imao je loš dan, ali to nije opravdalo Komandanta za loše učinjeno.

Na sreću posljedice su bile benigne, stariji vodnik Usanović je pravovremeno, poznavajući navike Komandanta broda pri uplovljenju, provirio kroz palubni otvor i direktno po komandi sa mosta, bez posredstva telegrafa, odradio komandu NAPRED. Brod se ukopao, krmenim zrcalom dodirnuo čamac- 'gajetu vezanu uz bok drvenog brodića. Gajeta i prije loše održavana, dosta trula, napuknula je. A drveni se brod  od propulzije malo jače zaljuljao, samo ga je širina čamca dijelila od ozbiljnog oštećenja.

Naravno, vanredni događaj, procedura, izvješten je Komandant GMO, dolazi službenim pezejcem, skoro kao iz filma „Ko to tamo peva“,  sa njim i ispitivač tadašnjeg JUGOINSPEKTA iz Tivta, pregledao je trup drvenog brodića građevinske firme i ustanovio da oštećenja nema.

Javila se i lučka Kapetanija, ako se ne varam inspektor Herman, praveći svoj izvještaj o pomorskoj nezgodi. Došao je i direktor građevinske firme, vlasnika drvenog brodića, koristeći priliku za novo poznanstvo, čisto upoznati se sa događajem.

Brodovi JRM nisu bili osigurani kod osiguravajućih kuća, već je za štetu koju počini  tadašnja  JNA odgovarala Federacija u postupku pred  sudom.

Direktor firme je izjavio da ne potražuje za štetu na već trulom čamcu.

Na brodu muk, Komandant i solidarna posada, pre svega aktivne starješine,   osećaju se odgovornim,  slučaj je zaključen, štete nema, građevinari ne potražuju popravak oštećenog čamca, ali osjećaj krivice na brodu je snažan.

Sutra dan ujutro, sizni najvaljuje da poznanici iz MTRZ „SA-KO“ Tivat hoće na brod. Uvijek dragi gosti, u svom veselom tonu, razgališe atmosferu, i kroz priču, radnik čamčarske radionice kaže da je došao gledati plastične čamce u Dubrovnik radi eventualne kupovine ali da bi se na kupovinu odlučio kada bi prodao svoju drvenu gajetu koju je vlastoručno izradio.

Ako se zemlja jučer otvorila, sutradan se otvorilo nebo.  Rekli smo čovjeku da ga je sam Bog posalo k nama. Starješine su se brzo organizirale, skupili novac,  ugovorili kupoprodaju.
Kada smo pozvali Komandanta Vukmirovića, bio je šokiran, kaže, da smo sve smo juče riješili. „Komandante, mi kupujemo drveni čamac  da bi nadoknadili štetu!“, odgovori mu Komandant broda, „Vaše je samo poslati kamion.“

Pozvali smo i direktora građevinske firme, čovjek da ne povjeruje, vojni kamion je poslijepodne već dovezao dobro održavani drveni čamac, princip staro (i oštećeno) za novo.

Bio je to povod za još jednu brodsku feštu u Dubrovniku i veliko olakšanje za posadu broda, napose za Komandanta broda.

Bilo je to u doba tek uvedenog  višestranačja u nekadašnjoj nam zemlji. Na brisanom prostoru našla se plejada ambicioznih likova, gatara bolje budućnosti bez razvojnih vizija, prodornost ostvarujući jašući na populizmu. Izgleda da se pored nogometa, pojavila još jedna sporedna stvar na našim prostorima.

Zbog loših vremenskih prilika na moru, Nula je uplovila u Dubrovnik, jugo je najavilo  svoj pohod  i zagarantirao nekoliko dana  boravaka broda u luci.  U nekadašnjoj Dubrovačkoj republici koja je postojala kao nezavisna država stoljećima do dolaska Napoleona, bila je olakšavajuća okolnost na suđenju ako je zločin učinjen za južine.

Netom po uplovljenju broda, “veza sa kopna” dojavila je  informaciju da će brod biti pod posebnom paskom pripadnika tadašnjeg RSUP-a Hrvatske.

“ Gle čuda!”, rekli bi neki, na ulicama u Gružu (blizu veza broda) desilo se nekoliko kvarova automobila, otvorene haube, dolaze majstori mehaničari u kombinezonima, ništa neuobičajno za neupućene.  Ali među njima prepoznajemo poznata lica iz tadašnje DB SR Hrvatske. Osmatraju nas. Prva potvrda ispravnosti informacije izvora, nije bilo potrebno vršiti dodatne provjere. Na obližnjoj zgradi “Elektrojuga” jedna je grupa prozora stalno otvorena, u zgradu ulaze  djelatnici SUP-a, unose oružje. Negdje u sumrak, uplovi na vez prko puta nas Atlasov turistički brod, kako je pao mrak, primjećujemo da “posada” na njemu nema baš pomoračke kulture, otpaci završava preko boka , plove tetrapaci, sijaju se konzerve , nužda se vrši preko ograde u more, tako nešto sebi pomorac u Dubrovniku zasigurno ne bi dozvolio. Situacija je više nego jasna, nismo poželjni.  Tradicionalne veze sa organima vlasti nisu pokidane, kolege iz stanice milicije za granicu i more dolaze na brod, zadržavaju se duže nego uobičajno, dovoljno su mudri da ne postavljuju pitanja iz kojih se može prozrijeti područje njihovog interesa.  Starješine i mornari koji su službeno odlazili van broda prijavljuju “slučajne” susrete, pozivaju ih na piće, hoće kontakt.  Na brod dolazi i komandir specijalne jedinice SUP-a Dubrovnik, poznato nam je da se kadar za tu jedinicu ne regrutira u zadnje vrijeme po profesionalnm kriterijima. Zadržava se duže, vino čini svoje, nije baš otporan, pita za broj ljudi na brodu, koliko se dugo ostajemo, ali sve onako između redova, uvjeren je u svoju vještinu. Sa broda odlazi teturajući, fino se ispričasmo. 

Ujutro na brod dođoše dvojca pripadnika tadašnjeg KOS-a, čisto da se malo okrijepe, opremljeni fotoaparatima, zadatak, umiješati se među masu i snimati  skup jedne novo nastale političke partije koji se odvija u okolini Dubrovnika.

Kockice su se složile, RMUP Hrvatske procjenjuje da je brod uplovio u namjeri pružanja podrške skupu političke opcije, procjenjuju da je na brodu “diverzantska grupa” koja može destabilizirati prilike i naštetiti političkim i drugim intersima tek formirane vlasti u tada još SR Hrvatskoj. Preventiva koja uključuje upotrebu sile.


Naravno, na brodu su odmah uspostavljane mjere borbenog osiguranja, neke vidljive, većina nevidljivih. Iako je jako jugo, jedna od varijanti je isplovljenje u Koločepski kanal, brod je otporniji u pokretu nego vezan kao glineni golub.

Udvojeni su konopi, tako da se može isploviti i bez pomoći sa kopna. Ostavljena je i mogućnost  rezanja konopa u slučaju iznuđenog  isplovljenja,  noževi su u blizini bitvi. Pramčana čelik čela zamjenjena su konopima. Pogon je dovoljno snažan da kida konope i bez skidanja.  Motoriu se griju da se mogu upaliti momentalno, zrak pod pritiskom se nadpunjuje u boce, uspostavljeno je neprekidno dežurstvo starješine (24 h) u strojarnici, ugovoreni su nestandardni zvučni signali za uzbunu. Odeđena je borbena grupa koja je u stanju momentalne pripravnosti  otvoriti vatru po određenim grupama ciljevima. Suspendirani su izlasci u grad, osim službenih, sa obavezom prijavljivanja svakog kontakta. Na topove su postavljeni doboši sa bojevom municijom. Siz se noću diže na brod. Osmatranje se vrši iz svih brodskih otvora u kontinuitetu. Radarom se noću prate kretanja u luci.  Brod je zamračen. Naređeno je da se i silom odbije neovlašteno pristajanje ili približavanje bilo kakvog plovnog objekta. Dežurni na palubi za mraka imao je utvrđenu rutu kretanja, od zakloništa do zakloništa, bez stajanja.

Uobičajne aktivnosti posade su fingirane, postrojavanja, ali ne sa cjelokupnim sastavom, aktivnosti na palubi i slično. Napravljen je i plan djelovanja nakon izvlačenja ukoliko dođe do napada na brod. Borbeni položaj graničnog broda koji je vezan u gradskoj luci nije superioran, preduzete mjere povećavaju vjerovatnoću adekvatnog odgovora, olakšavajuća okolnost je i neskustvo druge strane. Nismo bez šansi ako budemo brzi i organizirani.


Paradoksalno, na brodu nije bilo nikavog viška ljudstva, nikave diverzanstke grupe ili plana za podršku političkom skupu. Sila Boga ne moli,  to što netko nije bio u stanju povezati uplovljenje broda sa lošom meteo situacijom svjedoči o početku jednog povijesnog procesa sa mnogo elemenata paranoje o kome će  konačni sud tek biti iznesen kada nas druge okolnosti natjeraju da ohladimo glave.

Dragi moj Istra,
sa pozornoscu i velikim zadovoljstvom sa citao tvoja sijecanja i dogadjaje koje si opisao.
Izvrsno si to nam docarao i samo si pokazao jos jedan od mnogih tvojih talenata!
Vidio sam u njima i dio mojih iskustava i u velikoj vecini od njih cu se sa tobom potpuno sloziti.
Ovo poslijednje sijecanje bolje preskocimo, jer smo se tako davno na Palubi dogovorili.
Pustimo to, bolje je za svih nas.

Mene politika ne zanima. Opisah samo paradoks i cinjenice.

Bilo, ne ponovilo se.

Pozdrav

Kumborski GMO bio je česta meta novinara. Kako je bio raspoređen u SR Crnoj Gori, a pokrivao je i teritoriju SR Hrvatske, za njega su se u prigodama “zanimale” čak tri televizije, Beograd, Zagreb i Titograd. O pisanim medijima da i ne govorimo.

Publicitet prija, ali teret slave treba nositi. Na udaru “sedme sile” se po pravilu nalazio brod  koji je bio vezan u Kumboru, van redovnih obaveza. Kako je svaki graničar bio van luke baziranja minimalno 180 dana godišnje, “praznik” je  boravak u luci Kumbor, kod kuće, biti sa porodicom, djevojkama, društvom, izlaziti. U luci nije bilo klasičnih službenih smjena iako je “velečasni” koji je došao na službu u VPS Boka iz tadašnjeg Kardeljeva, pokušao nametnuti tu inicijativu.  Pripravnost u luci je bila uobičajna, dežurni brod u dvosatnoj, ostatak u 24 časovnoj. Iako nije bilo mobilnih telefona, veoma često provjeravana dvosatna pripravnost bila je uvijek ispoštovana.  Osim za dežurne, radno vrijeme  od 0650 do 1230, ostavljalo je veoma solidno slobodno vrijeme. Kvalitetn obroci  iz brodske kuhinje dozvoljavali su momcima da prebrinu brigu o ishrani.

Slobodnih dana, tj. dana u luci baziranja,  bilo je ipak nedovoljno, smatrani su privilegijom, bogatstvom, “poklonom”  i svaki atak na to vrijeme bio je primjetno komentiran kod posada sa negodovanjem tipa “gunđanje u bradu”.

Teret slave i publiciteta darovan od medija, kod graničara se svodio  na atak na slobodno vrijeme. Novinari su dolazili pred kraj radnog vremena, organi “moralno-političkog vaspitanja”, da bi ih impresionirali, organizirali su za njih pokazne vožnje. Sve bude isto, samo se predstavnici medija mijenjaju, serijska proizvodnja. A i oni su voljeli mornare, rijetko je koji novinar imao doticaja sa morem, relativni komfor na brodu, kantina, kuhinja, mornarska neposrednost, dovoljno da se osvoje simpatije. Simpatije nisu bile baš obostrane, oduzimanje slobodnog vremena graničari su doživljavali kao otkucaje biološkog sata, kazaljku sata neće moći vratiti unazad. 

Snimanje, intervjui, brodski pokreti, posade nisu razumijele da i novinari moraju zaraditi svoje dnevnice, da trebaju popuniti  vrijeme zadato od urednika. Počesto razmaženi, nisu znali za mjeru, a štoperica strpljenja radila je u tabanima, kada će im se vidjeti leđa da saživi sloboda. Naravno, “interna” razmišljanja nisu izlazila na površinu, profesionalna ljubaznost bila je mjera kulturnog i profesionalnog ophođenja.

Svojevremeno TV prilog o GMO Boka radila tada televizijska vježbenica, a sada supruga dosta afirmiranog političara sa naših prostora. Mnogi od njih su i sada dosta medijski eksponirani,  tržište ih verificira drugačije pa ne treba čuditi da sada zastupaju drugačije stavove. Ipak je to zanimanje u službi, čija nam je moć i odmogla i pomogla.

Istria052, kao i uvijek s interesom citam; da se ne ponavljam.

Evo nesto iz 1991 godine:
[attachment=1]
[attachment=2]

Pa gdje si ovo nasao. I tko je tada jos pisao o JRM.
Marko Valencic je bio na skolovanju u Beogradu do ljeta 1991. godine, a ja sam ga zamjenjivao kao komandant "trojke" (PC-133 Velebit). Tako da sam i ja malo zasluzan za taj zlatni N. A i bili smo najbolji i to nekoliko godina za redom. To je bilo s toga sto smo bili jedan dobar tim. Tim mladosti i iskustva, razumijevanja i postovanja.
Vec sam prije napisao da je Milan Osojic vec pokojni.
Josip "Bepo" Posavac je u Puli, "Ciro" Bevk je negdje u Sloveniji.
Ove mornare i ostale starjesine ne poznajem.
Na "trojci sam proveo skoro svu svoji karijeru kao starjesina sa izuzetkom 2 mjeseca na PC 136 "Lovcen" za vrijeme staziranja kao potporucnik.
Na zalost nemam takvog talenta za male price kao Istra 052, ali cu, kada nadjem vremena, takodjer napisati par rijeci.

Gde da nadjes ako ne u starim,dobrim Front-u, br23/1991. Izgleda da je bilo takvo vreme da za jednu talijansku ribaricu novinar dodje na Jadran.Zanima me na kojem vezu su napravljene fotografije-nesto mi je poznato ali bilo je to davno-nemogu se sjetiti tacno?

To je slikano na vezu u luci Privlaka-Vargerola u Puli.

Olujno more po definiciji zadržavalo je granični brod u zatečenoj luci. Nije to bilo ni loše ukoliko more “zatvori” u Kumboru, ali zimi Pomena ili Saplunara na Mljetu, nisu bile destinacije od pet zvjezdica, a “last minute” prolongiranja povratka u luku baziranja nisu bili popraćeni salvama oduševljenja, pogotovo oženjenih kolega. Kada se more uskovitla na početku graničnog turnusa, nije  bivalo toliko ni loše, pogotovo ako more zatvori brod  u Dubrovniku, Baru, Korčuli. Meteo situacija se uvijek mjerkala preciznim nišanom pred zadnju vožnju, onu kojom se rjeđe ide  put kuće, namilijih. Kladioničarske napetosti su  došle tek kasnije, sa tranzicijom i demokracijom, ali neusporedivo sa napetostima i pogledima u more i nebo pred zadnju plovidbu  ka luci baziranja. Prognozeri su bili mnogi, ali konačnu odluku su donosili Komandant odreda ili Komandant broda, ukoliko je imao dovoljno autoriteta pred Komandantom odreda. Bilo kako bilo, pasulj je uvijek nekom  nezgodno “padao”, svi su se osjećali uskraćenima, ali što se može, posao je takav, popu tamjan, a vojniku-mornaru  sigurna plaća i dosta neizvjesnosti, ako je u trupi.

Zatekla se Nula u Dubrovniku, zadnji je dan, treba poć doma, ali more ne obećava, jugo se razvija, kladionica daje vrlo malo izgleda za polazak, ustvari i ne daje, ostajemo ali ima jak motiv, znan samo Komandant Nule.
 Ona dolazi,  karta je u žepu za Herceg Novi. Muke,.. Možda bi mogla kombinacija Libertasovim autobusom iz Novog do Dubrovnika. 

Ma čekaj, ajmo na Lapad vidjeti može li se. Kada se gleda onako iz daljeg, valovi ne izgledaju veliki, prognoza i stanje mora iz Pomorskog meterološkog centra Split nisu obećavajući, ali i njima se zna potkrasti greška. Idemo, ne bi trebalo biti neko valjanje. Dubrovnik-Kumbor do 2 sata plovidbe po mirnom moru, lokalni autobus je za nijansu brži, pošto je valovito biti će i tri sata.

“Hm.. dobro !”, zamumlja Komandant odreda Vukmirović.  I tako to krene.

More je stvarno bilo mirno dok smo iz Gruža izlazili (sic, gle čuda, pa zaklonjeno je). Ali čim smo zamakli pored Dakse, otvorio se ponor, ali podnošljivo je, jugo (45!). Nismo ni prošli Pile i stari grad Dubrovnik, kad ono jugo (55!), u jačanju, smanjismo  sa pola snage, na obe napred polagano.
“Izvrši kontrolu otvora na vodoneprpusnim pregradama!” , “ Svi otvori zatvoreni!”, izvještavaju. Da li nazad, nema nazad.

Posada polako počinje da žuti, muka im je. More počinje da divlja, prođosmo Cavtat, hotel Croatia. Pola posade je već onesposbljeno, morska bolest uzima danak, ali se i njene rane brže liječe.

“ Kompletna posada da stavi na sebe pojas za spasavanje!”, izvršeno.

Obe napred polagano strojevima, previše more ne dozvoljava, vozi po jedan stroj naizmjenično. Valovi zapljuskuju i most. “Sva posada koja nije u smjeni u hodnik nadgrađa!”. Samo gledamo  kako se obrušavaju brda valova, a Nula, poput koze, penje se i spušta, čuje se škripa metala. Iz hodnika se čuje zapomaganje. Na nogama su samo tri čovjeka, Komandant na mostu, kormilar i mornar strojar iz Makedonije. Ostali,  starješine i mornari, u kolapsu, leže u hodniku nadgađe iz kojeg se širi poznati miris kiseline. Nitko se ne buni što gacaju u svom organskom otpadu. 

Odiseja se nastavila nekoliko sati, naravno u kursu valovi  u pola pramca, koji udaljava  od obale, ali nema druge, varijanta najbliži put hvata nas valovima u bok i nemoguća je misija. Iz hodnika nadgrađa prepoznaje se  jedan od zadnjih stadija morske bolesti, cijukanje, rika. Povremeni pogled u hodnik nadgrađa, ohrabrenja radi, možda čuju, ali ne konstatiraju. Zabranjen je izlaz iz nadgrađa, ali  koliko su naredbe djelotvorne u galamatijusu. Posada je doslovno desetkovana, Komandant poput Samuila, može svoju vojsku samo povesti do okrepe.

Nula je nakon jedno 5-6 sati plovidbe dopuzala  do ulaza u Bokokotorksi zaljev, pozicija je tada bila na jedno  8 NM udaljenosti od rta Oštro. Trebalo je okrenuti brod. Cijelo se vrijeme plovilo jednim strojem, kormilar se muški namučio i mnogo pomogao prateći komade da se brod kreće tako da valja (istovremeno i posrće i ljulja).  Kada se brod nađe u dolini vala i treba  se popeti ne brijeg, cijeli vibrira, “stenje”, ali preponu savladava.  Stari se olimpijac sa srcem Mercedes -Majbaha ne predaje.

Okret je  problem, kormilo ne sluša, Komandant je krenuo  brojiti  valove, svaki sedmi (po nekima treći) je kao manji, i stvarno, zakonitost se pokaže kao ispravna.  Naleti neki od sedmih manjih valova, kormilo pun okret nalivo, desna napred pola snage i Nula savlada okret, pramac se usmjeri ka ulazu u Boku, jugo je šibalo usku krmu starog graničara, kako  je samo uzak ulaz u Boku, da ne zapnemo za stijene, snažno more, poput  ruke Golijata unosi Noinu arku.  Kormilo je skoro nemoćno, ali zato pomažu snažni motori.  Nula je uočena od OROSt-a Oštro. Pričali su nam kasnije  kade je Nula ponirala u dolinu vala, samo se radarska antena vidjela. Javio se dežurni operativni, da li smo ludi?

“Nisu svi, samo je jedan!”, pomisli Komndant broda u sebi. Najavismo prolaz OROST-u,  Nula, kao maticom nabujele rijeke, unešena je u Hercegovski zaljev,  more je toliko mutno unutra od uskovitlanog podmorja. Nema više valjanja, promalja na trenutak slabašno  i sunce, “štakori” sa defektom, izađoše iz hodnika nadgrađa, pacovskim kanalom,  na krmenu palubu i ohrabreni razvukoše od uha do uha, širok osmjeh, vidi se i pokoji zlatan zub,  pogledavajući prema mostu na kome je Komanadat dovršavao svoj sendvič. Preživjeli su.

Po uplovljenju, Komandant Vukmirović je samo odmahivao glavom, 179 koji je trebao poći na granicu, ostao je još dva dana prikovan u Kumboru.

Nitko od posade nikad nije saznao zbog čega se plovilo tog dana, ovo je prvo javno priznanje, pokajanje, zbog čega se plovilo toga dana.

Ona je čekala.

Priča o “poduhvatu” je ostala. Sa ove distance  “mladost-ludost” ili još i gore.. prkos prirodi.

Eh, Istria! Šta reći. Ništa, no čitati i sećati se.

...

Nekoliko puta se za ove godine ponovio otprilike ovakav razgovor:
...
- Hoćemo li još po jedno, pa da se razbežimo?
- Može, ako obećaš da nećeš početi opet one tvoje priče iz Vojske!
- Misliš, sa broda?!
- Ma da, ... zar ti to nije isto!
- Eh, ništa ti ne razumeš! Ko ti je kriv što si ceo rok presedeo u onoj Strumici. Nije isto!
...

Bila je to nocnja voznja Zadar-Pula(tako je zapisano u planu za obuku),More mirno,polako sa 12cv, guramo u noc,meni za kormilom zapade smjena do 24oo.Nocna plovidba,prva,sve ti je zanimljivo ali i naporno-brod nije imao radar.Dodje ponoc,dodje i smjena,ja odoh da spavam.Neznam koliko sam spavao,kad me nesto skoro izbaci iz lezaja,ali nista zato-uhvatih se za gornji lezaj obema rukama i spavam(nisam patio od morske).U 04oo me probudise-jedva se obukoh,brod se opasno propinje.Izadjoh na palubu,pa po stepenicima ka komandnom most-tama kao u tunelu,samo se vide brda od valova okolo-nesto mi je cudno-brod ne sece valove kao uvjek.Preuzeh kormilo,kolega pre mene,bled kao krpa,odjuri dole.Onda razbrah da za tih cetiri sata dok sam ja spavao,motor je otkazao,nekako su ga opravili(rdio je na minimum-samo sa dva cilindra)ali more je pobesnilo.Tako mi plovimo i valjmo,posrcemo,kad osmatrac javi "brod desno po pramcu 45 stepeni"-pogledam tamo-jedan teretnjak cca 20 000 tona juri prema nama.Dezurni-glavni brodarski -cuti.Opet osmatrac-"brod po pramcu desno-priblizava se brzo"-pogledah glavnog,a on cuti.Opet osmatrac,sada vec vice na sav glas"Cujete li,brod...ne dovrsi kad pade komanda "kormilo desno sasvim" a ja :"kormiolo desno ?-na to ce odgovor"kormilo livo sasvim" ja ponovih komandu i ostro livo(sricom imali smo elektricno kormilo) nasednuh na kormilo.Mi onako spori skoro utonusmo u vodi-vide se okolo samo brda od valova-kad pokraj nas projuri onaj teretnjak vozeci svom sanagom-samo cuje se trm-brrrm-a mi se okrenosmo za 360 stepeni(dole svi popadose)ali spasismo brod-promasi nas za stotinjak metara-i danas se mislim sta bi bilo da sam bezpogovorno ili u panici odmah skrenuo u desno???
Kad sam preuzeo kormilo,bili smo nkih 2-3NM od svetionika Porer,a kad sam predao duznost posle 2 sata bili smo prosli samo vanjski valobran na ulazu u luku Pula.Oni koji su plovili tamo,znaju koliki put smo presli tih 2 sata.
Kako bilo da bilo,to za mene je bilo veliko iskustvo-ploviti sa brodom po uzburkanom moru sa valovima preko 5metara i to sa pokvarenim motorom.Tako najslikovitije naucis da skrenes desno da preseces valove, pa onda livo i kliznes oko rta-i u luku!Tako se pece kormilarski kruh,srecom bez morske bolesti!

Zadnja dva posta su me ponukala napisati par rijeci iz mog iskustva.
Ista je to odlicno docarao - PC tipa 132/137 po Jugu.
Mi smo generacija kada se u JRM nije puno plovilo. Starije generacije, posebno one sa patrolaca (tipa 501) su bile konstantno na moru i izvrsavale zadace i po nemogucim uvjetima.
Kada smo mi 1982. godine dosli u MSC, Lora je bila uvijek puna brodova. Isplovljavali su brodovi UPS u BG i uplovljvali iz BG-a.
Vjezbe su izvodjene prema nekoj shemi, ali se uvijek pazilo kakovo ce vrijeme biti.
Kao pitomac zavrsne godine bio sam dva puta na staziranju u floti. Prvo na RC-310 u zimu 1985. godine. Isplovili smu jednom do Divulja na ciscenje podvodnog dijela koje je bilo tako zaraslo od dugog stajanja u Lori, da je ciscenje bilo neophodno. Ujedno smo isli u Sv. Kajo na gorivo i to je bilo to.
U ljeto sljedece godine sam bio ukrcan na Rtop 406 (komandant u to vijeme pbb Marin Stosic, a danas kbb u HRM. Kasnije smo skupa polagali kapetanski ispit u LK Rijeka). Isplovili smo u BG na Vis i lovili ribu, te igrali nogomet na Ceskoj vili. Srecom bila je predvidjena neka vjezba, tako smo po kalma bonaci plovili Jadranom (Brac potkopi, art. gadjanje sa B-57, vjezba koordinacije sa BROM Lastovo, lastovo, voznja u sastavu BG sa dva TC do Boke. To je bilo interesantno, ali jedan veliki izuzetak. Od svih mojih klasica, mi smo bili jedini brod koji je prosao vise od 100 milja za vrijeme staziranja.
Vec za mog boravka na RC rekao sam sebi - ne u Loru. Izbor je bio granicne jedinice. Ako sam skolovan za pomorca, onda zelim i ploviti, stjecati iskustva i disati slano.
Tako sam po zavrsetku akademije dobio prekomandu u Pulu, 11. GMO (VP 8887). Sijecam se da je Istra zelio u Pulu, a meni je bilo svejedno Boka ili Pula. Naravno da su nas poslali dijagonalno najduzom rutom od kuce - njega u 16. GMO u Kumbor, a mene i 11. GMO Pula.
Odmah drugi dan po dolasku u jedinicu smo isplovili na patrolnu voznju u cilju osiguranja (obezbedjenja) drzavne granice na moru, kako se to onda sluzbeno zvalo. Od tog dana, pa do dana kada sam napustio JRM imali smo ustaljeni ritam voznje, pripravnosti, remonta itd...
Za razliku od 16. GMO u Komboru sa samo 4 broda, mi smo imali 5 brodova, te nam je ucestalost odlaska na granicu bila manja i patrole krace. Istra je rekao da su bili po 10 dana odsutni iz maticne baze. Za nas je bilo odredjeno 7 dana. Takodje je olakotna okolnost bila sto smo imali pet brodova, pa i ako je jedan bio na remontu, opet su 4 bila spremna za voznju. Posto je kvarova poradi pouzdane opreme, a posebno glavih motora, bilo malo, rijetko bi se dogodilo da brod usljed kvara nije bio spreman za plovidbu. Glavni porivni strojevi na PC tipa 132 bili su takodjer Mercedec-Maybach, ali manje snage nego na tipu 137. Istra cesto istice snagu i pouzdanost motora. To kod nas u Puli, na zalost, nije bio slucaj. Pouzdanost da, ali snaga ne. Zbog tog faktora brzine PC koji su bazirali u Puli i maritimne osobine bile su dosta manje. PC-133 je bio najsporiji i u njajboljim uvjetima je postizao 13.5 cvorova. PC-132 je bio najbrzi i mogao je drzati konstatno 14.5 cvorova.
Ako procitate pocetak topic-a mozete vidjeti te tehnicke karakteristike.
Zanimljivi je da su iste motore imale njemacke podmornice Klasse 206 A iz prve generacije. Uvjerio sam se to sam posjetom muzejskom podmornici na otoku Fehman.
Ovi mali brodovi su bili gradjeni za patrolne svrhe, a samim tim za zadace na otvorenom moru, ali prakticki su, zbog svoje konstrukcije, bili jako ograniceni za upotrebu po teskom moru. To posebno vrijedi za otvoreno more juznog Jadrana, ali i za podrucje Kvarnera.
U Kvarneru je bilo, nakon par dana zimskog Juga, kao i na punti Ostro. Porer je bio san nedosanjani u mnogim voznjama.
Po mom misljenju dva su faktora uticala na slabu pomorstvenost brodova:
1. Veoma uska krma
2. Kormilo hidraulicnog tipa sa direktnim prijenosom

Uska krma je kod valova u krmu i u kvartire prakticni gubila svoju funkciju. Kormilarenje je bilo izuzetno tesko i naporno. Iziskivalo je puno znanja, osjecaja i iskustva. Upravo to se je moralo usadjivati kod svakog novog kormilara. Krmilar sa iskustvom (mornar koji je zavrsio kadeturu na nekom trgovackom brodu ili slicno) bilo je tesko naci. Znalo se dogoditi da mornara sa zavrsenom pomorskom skolom i kadeturom rasporede kao kuhara, a nekome (bez zlih namjera) sa Kosova daju VES kormilara. Naravno da smo mi na brodovima bili priseljeni cesto mijenjati rasporede mornara. Posebno je to bilo bitno kod kormilara.
Bilo je takodjer dosta neplivaca. Ako nova klasa dodje pred ljeto OK. Ali ako te neplivace primis zimi, onda je problem. U Puli nije bilo ni jednog zimskog bazena da bi se ljude naucilo bar plivati ili savladati strah od mora ili vode.

Ako si imao dobrog kormilara mogao si se kladiti sa svojim kolegama. Kako? Evo primjera - PC-132 i PC-134 su isplovili iz Rabca za Pulu. Jugo je vec bilo u razvoju, ali se moglo. PC-134 je isplovio prije i imao je odredjenu prednost. Posto sam imao dva izvrsna kormilara, preko VHF veze sam ponudio komandantu "cetvorke" okladu - Tko se prije veze u Vargeroli casti (pice u konobi na Stoji). Znao sam da je moja jedina sansa okret kod Porera. Sa dobrim kormilarom to si mogao postici bez vecih problema, a poslije kada ti je more u kvartir krme do Muzila, sa pravim kormilarom neces izgubiti puno na brzini. Naravno za pice i kapo ce pristati malo "propuhati makine".
I da ne duzim, "cetvorka" je izgubila svoju prednost kod Porera, a prednost "trojke" se od Porera do Vargerole samo povecavala. Cak je i komandan odreda savjetovao komandantu "cetvorke" da ne prihvaca opkladu (bio je tjedan dana prije s nama nekoliko dana kod mog polaganja za komandanta i uvjerio se u kvalitet i obucenost posade, a posebno kormilara).

Istina je da smo nekada bili mladi i ludi. To i sam Istra priznaje. Naravno da je faktor "ona" prevladavajuci, ali i ta mladost je dodatni impuls.
Mi smo bili vezani u Losinju. Teska juzina, kisa. Bilo je to vrijeme pocetka najvecih uspjeha Jugoplastike na europskoj sceni. Kukoc, Radja, Ivanovic, Sobin, Pavicevic, Sretenovic, amer kojeg su zvali "Luster", trener Maljkovic. Spremala se jedna od tih utakmica tu vecer, a jugo nije davalo naznaka smirivanju. I ja sam kao i Istra na Lapad, odlazio na Čikat studirati more. I tog dana bila je odluka - ne, ne moze se. Utakmicu pratimo u brodskom salonu. Malo briskule i tresete prije, koja piva, is sve sto ide. Ujutro jos jednom obaviti nabavku hrane, kupiti "Slobodnu" i kavica u kaficu. Cire (telegrafista) nije bilo, nije ga nitko zamjenjivao, ali sam ja bio vican radio uredjajima, te sam primao prognozu bez problema (ako je telegrafista koji je slao prognozu bio prebrz, moglo se uvijek primiti telex-om).
I onda dobijem poziv komandanta VPU Losinj da dodjem u Kovcanje (komanda VPU). Naime zbog jakog juga nisu vozili trajekti na liniji Brestova-Porozina, a trajekt Merag - Valbiska je morao na popravak, a zamjena nije mogla doci, naravno, zbog juga. U garnizonoj ambulanti su imali nekoliko bolesnika koji su bili predvidjeni za transport u bolnicu, ali ih nisu mogli prebaciti. dakle, naredba komandanta VPS-a, preko komandanta VPU Losinj - Bolesnike prevesti sa PC-om u Pulu.
Jedan od bolesnika je sa simptomima upale slijepog crijeva, ali nista strasno kako kaze doktor.
Sastanak sa posadom. Moramo isploviti, vojnici i mornari bolesnici dosli su mini busom marke TAM i krcaju se na brod. Pitam gdje je doktor. Doktor ne moze napustiti VPU i ostaviti vojsku bez skrbi (kao da nema drugih doktora na Losinju?!). Sa nama ide bolnicar, ex medicinska skola!
Ako sve bude dobro i nakon dobrog valjanja pratit cemo kosarku kod svojih kuca (ja ne jer sam taj dan bio dezurni - znaci ostajes na brodu). Brod spreman za brobu i plovljenje, isplovljenje i lagana plovidba kroz zaljev Malog Losinja. Kratka dilema - pitati da se otvori most, pa znatno duzim putem oko Cresa - Crna punta - Porer - Pula (kroz Osor ovi brodovi nisu mogli), jer bi tako mogao drzati Jugo u provu do Porera, odmarati dobrog kormilara, pa okret i sa pravim Kormilarom do lukobrana u Puli. Razmisljanje mi je poremetio bolnicar koji je napomenuo da to sa slijepim crijevom i nije bas bezazleno kako je doktor rekao. Vec smo prosli Prevlaku, pa sam odlucio dalje prema Artaturi i onda donijeti odluku.
Kada smo otvorili kod rta Artaturi vec je pocelo. Svaki val preko broda i polijeva na mostu. Ali komandant mora biti na mostu. Nema druge mogucnosti. Iz kormilarnice se ne vidi.
Na nekoliko kabela od otocica Zabodatski ponovo dodje bolnicar i kaze da je jadnom vojniku slabo, ali da ne zna da li je to od mora ili slijepog crijeva. Za mene nema dileme - okret i natrag. Ali kako okrenuti. Kod svih granicara je bilo isto - svi u nadgradje i onda izrada plana. Sa samom posadom na brodu izveo bi to bez problema - blagi otklon od kursa, pa pod suprotnu obalu i okret i zavjetrini. Tako sam na prvi mah i pomislio, ali to je pola sata duze, a bolnicar se ponovo pojavio i kaze mi da je sada siguran u slijepo crijevo, jer jadniku trne noga. Mozda mu trne noga od straha ili polozaja u uskom prostoru, ali ne smije se dalje riskirati. Odluka - okret izmedju Zabodatskog i obale. Za neupucene to je duzina od oko 2.5 kabela, ali prostor za okret je jos manji zbog razlicitih dubina uz obalu. Ali povjerenje u posadu i tehniku je veliku.
Po ulasku u taj mali skuceni prostor cutila se vec bonaca. Prvo se brod mora zaustaviti, pa onda liva naprijed polagano / desna krmom polagano, timun na desno sasvim. PC-jac se okrece kao na vrtuljku. Vrhunske manovarske sposobnosti i bez danasnjih novotarija koje imaju remorkeri i snabdjevaci platformi. Po izlasku nakon okreta malo juga u bandu, ali se podnosi. Pozvan je Losinj i bolesnog mornara smo iskrcali na malo molo kod ulaza u zaljev na koji normalno pristaju samo lokalne barke. Rizican manevar, ali vrijedan ljudskog zivota. Vojnika su hitno operirali na Losinju i nadam se da je jos dan danas ziv.
Mi smo jos jednu pobjedu Jugoplastike gledali u Losinju.
 

Moja je praksa, poucen iskustvom problema kod kormilaranje, da je kompletna posada obucavana za kormilara, ne samo kormilarski VES.

Dozvoljeno odstupanje +- 5 stupnjeva od zadanog kursa maksimalno , do tada iskusni iskusni kormilar bude supervisor mladjem, pa bud pozvan na most da vidi kakve zavijutke pravi. Dok se to nije ispravilo, dublirali su, a niko se ne stoji prekovremeno na radnom mjestu, znaci ucili su jedni druge. Mjerena ima je brzina za prekret iz nalivo sasvim u desno savim, ne sjecam se vise norme, ali vrtili su to kormilo bez pardona. Sve u svemu, kada je atmosfera na brodu radna, onda je to fina prevencija od problema

Skoro zaborvih, ono dvoje sto su ostali na nogama od mornara, sutra dan su dobili po 5 dana nagradnog odustsva od Komandanta broda.

Jel ovo granicar tipa Kraljevica ??

[attachment=1]

I ovo??

[attachment=2]

Trpe, to je jedan od PC (132 i vise) - sa trocjevcem.

Slika Graničar-2 su minolovci klase 111 ili 117.

Graničar tipa 132.

Za ovu sliku sam prvo napisao Minolovac, al sam se posle premislio i napisao granicar. :-[
Sto se prve slike tice, na njoj je pisalo da je u pitanju granicar, pa zato sam je stavio ovde. :)

Prva slika jeste tip PČ132 ili PČ137. Slika je najverovatnije iz Kumbora. Ako je iz 80-ih, onda je u pitanju PČ137 ili PČ140.

Prva slika je PC 140 "Kozuf" sa legendom KOmandantom Boskom Maricem, znali su ga svi talijanski ribari,.. u to vrijeme je bio rekorder po broju uzapcenja, GMO Kumbor je drzao Palagruzu. Slika ce biti sa kraja 70-tih, pocetka 80-tih.

Crni oblak.

Evo ga i PC-135.

[attachment=1]

Inace Crni Oblak je isplovio za opkladu iz veza Kumbor izdavajuci komande iz salona..

Brodarski, znao li si ga..?  ili prepisujes sa slike ??

Vidio sam tog čovjeka uživo dva puta. Tako da sam upamtio nadimak. Ako misliš da sam u stanju pročitati ona sitna slova varaš se. Već nekoliko godina ne mogu čitati sitna slova, a i sad bih morao mijenjati naočale.

Bosko Maric- Crni Oblak umro je 80-tih.

I jos jedan patrolac iz iste klase, samo ne mogu da vidim broj.  ;D ;D
[attachment=1]

Inace, na PC 140 su u drugoj polovini 80-tih godina ugradjeni splavovi za spasavanje (Life rafts).

Postojala je ideja, koja se razradjivala sa poslovodjom oruzarske u Tivtu, Kikom Andricem da se na pramac stavi top Bofors 40/60 a na krmu browing 12,7 mm.

Postovani Palubarci, tema teksta je off topic, ali mislim da ima svoju vrijednost kao svjedocenje o jednom vremenu koje jos prisutno u mnogima od nas, zato sem rijesio da je postavim. Izvor: portal "Avijacija bez granica

01. Septembar 2006: Na taj dan prije 30 godina se moja, 16.klasa, prvi put postrojima na platou ispred nastavne zgrade Vazduhoplovne Gimnazije "M.Tito" u Mostaru. U to ime svim klasicima cestitam godisnjicu i neka vas sva sreca u zivotu prati.
Ove rijeci je nas profesor Tomovic Miladin uputio pripadnicima 10 klase na proslavi njihovih 30 godina mature, ali mislim da one i za nas vaze:

Trideset godina u odnosu na vjecnost nije neko vrijeme.

Pozvacu u pomoc Jesenjina:
"licem u lice, nista se ne vidi, veliko se vidi na daljini"

Zato je , valjda, i trebalo cekati 3 decenije da se donese zakljucna ocjena i izvede stanje, jeste li realno ocijenjeni na ispitu zrelosti.

Nije ovo lament nad Vazduhoplovnom Gimnazijom,nego potvrda da je ova skola imala pun rezon, da su njeni tvorci bili vizionari (generali Bubanj i Loncar) i da su obiljezili jedno vrijeme.

Bolno je saznanje ucitelja da nema vise sto da kaze svojim djacima, da se zamagljuje svako razmisljanje o buducnosti, a vracanje proslosti ostaje jedina utjeha kao rijeka koju su napustile obale. Sa radoscu se sjecamo onih tuga koje su prosle, a sa tugom mislimo o iscezlim radostima sto nam daje unutarnju ravnotezu, do nemocnog prihvatanja svih zbivanja u zivotu.Sve je prolazno osim ruznoce. I vrijeme kao kategorija je neprolaz, nama se samo cini da vrijeme tece, u stvari,ono nas samo kruni i trosi.
Vrijeme se moze mjeriti prosloscu...I sve se vraca: ptice selice, godisnja doba, vjetrovi, djetinjstvo se vraca kroz starost, roditelji kroz djecu, ucitelji kroz ucenike...

Samo je zaborav kraj svih stvari.

Ja vas trazim u likovima golobradih djecaka,a vama zivot izbrazdao lica kao da ste za zivotni kredo uzeli da se mukama brze stari i dulje zivi.

Bila je jedna skola cudo, jedan grad nevidjene ljepote i jedna zemlja predivna i svojom ljepotom ukleta da nestane.

Zato smo danas donijeli ovaj jubilej u zdanje ove gimnazije koja je izrasla iz nase dabi se mi ulili u nju. Bit ce to divno kad ovakve jubileje budemo slavili u nasoj skoli...

Pod plavim nebom mostarskim, prije 34 godine okupljena ova generacija 15-godisnjaka, golobradih djecaka, dosla je da stasa u ljude, odabrala je hrabrost za profesiju, da bi vam zauvijek srce ostalo negdje na obalama Neretve.

Vi, sto ste mostarske zute kise ponijeli sa sobom kao prtljag u bijeli svijet, jer ste tamo zivjeli bajku da su tresnje najsladje u Jesenici, da su grudi Mostarki izvajane u kamenu i da mirisu na majsku rosu. Vratite se danas u tu bajku kad ste prosipali dert po mostarskim sokacima, topili ljubavne jade u vinu kod Zuje, prvom casicom i prvom cigaretom, prvim poljupcima i milovanjima ulazili na vrata zivota, da bi vam se ostalo bilo drugi put, kao kod djevojke koja se prvi put "prevari" da bi svakom sledecem ljubavniku prosula pricu da je on tek drugi, ali ce prvog skrivati u srcu za nezaborav..

Niste imali dileme, puzati ili letjeti, odabrali ste visine i let, zov visina, sapat zvijezda..

Oprostite nam sto nismo znali da unaprijed predvidimo najtezu lekciju iz istorije, sto je geografska karta iz koje ste ucili domovinu zastarjela..

Ali smo vas istinski i nepogresivo ucili: Da ce ljepota spasiti svijet, da je najvesi smisao ljubav i da ona nema pocetak i kraj, da je to jedna rijec, a u njoj se radnje, stanje i zbivanje..

Ucili smo vas da je covjek citav zivot duzan otadzbini, kao sto se djetinjstvo boluje cijeli zivot.

Dva sinonima, domovina i otadzbina, tako blizu a tako daleko!

Domovina je gdje je dom, pa ih covjek moze imati vise i moze se mijenjati kao u latinskoj mudrosti "ibi bene patria est", domovina je gdje je dobro, a otadzbina je samo jedna, zemlja oceva i djedova, rodna gruda gdje se glavom udara kad se iz majke ispada. Ona nije kosulja da se mijenja, njoj se pripada rodjenjem, krvlju i tkivom..

Uvijek je istorija na ovim prostorima trazila mnogo da bi nam dala malo.

Kad je istorija poprimala miris krvi i ljudskog mesa, nove krvave bajke ispisuje nase pokoljenje. Nastade smutno vrijeme i nesretni narodi opet pocinju pisati istoriju spomenicima.

Vi zamijeniste himnu " Od Vardara..." nekim novim tekstom: "Moji su drugovi biseri rasuti", kao i svaka skoljka koja od istog zrna pijeska napravi svoj biser, s tugom u zavezljaju, svatko od nas je uzeo svoj dio bola da bi se rasuli ovom planetom..

Nismo dali odgovor gdje je sjeme zla,gdje je u tom besmislu smisao?

Smisao je vase danasnje okupljanje, kao i zelja onih koji danas ne prisustvuju ovom znacajnom trenutku, a u mislima su ovdje.

Sve vas srdacno pozdravljam,zelim vam jos mnogo okupljanja. Pozdravljam i one koje zivot odnese na drugu obalu sa zeljom da vas cistota duse brani od nanosa koje zivot ostavlja, a neka vas gimnazijske klupe i dalje cuvaju da vas mrznja ne otruje.

Neka vam druzenje bude sretno i prijatno.


22.maj 2004. godine

U Vojnoj gimnaziji ,Petra Cajkovskog 2,Beograd [/i]

Odličan prilog.

U sustini, i funcioniranje palube se dobrim dijelom moze podvesti pod rijeci prof. Tomovica. To mi je bio glavni motiv za postovanje.
I tim sam rijecima pronasao paralelu za crtice iz zivota i rada mali, obicnih ljudi u JRM o kojima najcesce pisem na ovom postu.

Svaka čast profesoru, naravno i tebi Istria što si ovo postavio! :super

Vrlo ljudski (ta me stranica svojedobno time i privukla), medjutim - nema do Palube.

Pa Paluba okuplja ono sto vrijedi,..

Ja od navedenog ništa nisam razumio.

Zazvoni telefon u kormilarnici Nule, javi se sizni, prenese obavještenje Komandantu broda da ga  treba Komandant odreda.  Dobro je bilo što je Komnda 16 GMO bila udaljena nepun kilometar od veza graničara u kasarni Kumbor, lakše se diše kada nema neposrednog nadzora. Nogu pred nogu, lakše je otići nego uživati u pogledima voajera iz komande jedinice.
Kapetan fregate Vukmirović, bez okolišanja kaže: “Upućujete se sa Nulom u Bar na duže vrijeme, zadatak osiguranje akvatorija luke Bar. Detalje ćete dobiti po dolasku, tamo će Vas kontaktirati predstavnici MUP-a Crne Gore. Popunite zalihe goriva, ukrcajte petnestodnevno sljedovanje hrane, za popunu hranom ubuduće ćete kontaktirati pozadinsku kasarne u Baru ”.

Sutradan, Nula je isplovila put Bara, Komandant odreda nije otkrio karte, ali nekako se nazire da bi posao mogao biti vezan za asistenciju koju je naša jedinica imale prije nekog vremena.

Odmah po uplovljenju, pred brodom se stvori “Stojadin” MUP-a Crne Gore, izađe uniformirani viši inspektor VL, pozdravi se, kaže: “Čekaju nas, ajmo!” Komandant broda uđe u kola, zaustavismo se pred jednom običnom  zgradom, uđosmo u haustor, kada u njemu dežura polacijac, popeli smo se na kat, sačeka nas rukovodioc odjeljenja DB za Bar, gospodin RM. Uđosmo u prostoriju za sastanke, u njoj nas sve primi BB, pomoćnik za DB MUP-a CG.

BB ukrratko objasni situaciju, kaže, sigurnosno interesantan tovar iskrcan je na području luke Bar, pošto MUP CG nema adekvatnih plovnih i drugih tehničkih sredstava za permanentni nadzor akvatorija ,osiguranje od obalne linije prema otvorenom moru preuzima  granični patrolni brod PČ 140. CB Bar je zadužen za osiguranje kopnenog dijela, a Centar DB Bar za kontaobaviještajno pokrivanje područja. Dobisli smo radne frekvencije, Nula dobi kodno ime “Rumija 111”.

Sutradan, na brod dođoše tehničari  i montiraše VHF radio stanicu MUP-a.

Oko mjesta uskladištenja na kopnenoj strani, postavljena je ojačana stražarska služba pripadnika stalog i rezervnog sastava Milicije, područje je dobro osvjetljeno .

Jedina instrukcija dobivena od pomoćnika BB bila je osiguranje objekata sa mora,  dalje se nije upuštao, nije ni znao. Svrha sastanka je pored dobivenog osnovnog zadatka bila i međusobno upoznavanje rukovodioca koji trebaju zadatak konkretizirati u praksi.Praktički, Komandant broda je dobio potpuno otvorene ruke u organiziranju svog dijela zadatka. 

Uspješno rješenje zadatka zavisi o što široj integraciji inputa raspoloživih resursa  koji pokrivaju akvatorij:

Nula je prevedena u 15-minutnu spremnost , isplovljenje broda i plan plovidbe neće biti najavljivani komandi odreda već će biti izvještena o izvršenom, niti će posada znati za isplovljenje do samog trenutka  signala “Pripremi brod za borbu i plovljenje”,  područje i vrijeme zadržavanja na moru zna samo Komandant broda.   brodski radar je kvalitetan, ima solidan zahvat i dobru rezoluciju, tako da se napravila šema osmatranja iz veza u luci Bar. Izvršena je brza doobuka kormilara , signalista i vezista za radarskog osmatrača, radarista je dobio pojačanje.

Od vanjskih resursa ,odlučno je da se u sistem uvežu podaci dobiveni od OROSt-a Crni Rt u blizini Sutomora. U istoj se kasarni nalazio Kontrolno mjerni centar tadašnjeg Saveznog sekretarijata za  saobraćaj i veze koji ima zadatak nadzora nad civilnim radio komunikacijama, ugovorena je šema za dobavu podataka.  Posjećena je jedinica Elektronskog osmatranja i izviđanja u okolini Bara, uređeno je da na zahtijev sa broda, dotave podatke iz njihovih pasivnih sredstava. Kako je graničar bio vezan za dešavanja u akvatoriju, stvoren je jedan širi krug povjerljivi pozanstava  od ranije, tako da su “živi kontakti” od Budve pa do Ulcinja uvezani u sistem informiranja direktno na Komandanta broda.  Carina i Lučka kapetanija, stari su nam znanci, informacije dobivene od njih su nam uvijek vrijedne, pogotovo ako ih umrežimo sa ostalim izvorima.  Informacije od civilnih izvora tertiraju se sa rezervom.

Formiran je stalni BOC, sa dežurnim starješinom. Bez obzira na podjelu po VES-ovima, starješine graničara su bile dosta univerzalne, tako da su bili solidno osposobljeni za prijem i procjenu prikupljenih podataka iz više izvora.  Svaka se nedoumica rješava brzo.

U  sistem proban, usavršavan u hodu.. i tako je to krenulo, nagovješavajući da će nakon početnog entuzijazma sve ući u svoju kolotečinu.

 A ovaj je spominjan na nekoj ranijoj strani !

Bravo Kilezr!!! To je ono pravo. Malo nas je mučilo a sad je sve jasno. Nek se jave oni što su služili u Puli, a trčali u kantinu umisto na brodove.

  Hvala Brodarski! Radi skener.Ali , dok iščačkam šta nije postavljeno na Palubu proći će neko vreme.A mogu da kažem da mi nije ni ostalo još previše listova.Ima još PČ iz vremena II rata(naših )i još nekih stranica.

Jesu li (Boro) ono Brioni?

Vrlo lako bi moglo da bude da jesu, ali ne mogu biti 100 % siguran, ne uočavam na obali ni jedan objekat koji bi mi pomogao u identifikaciji.

I šta bi mogao po poreklu biti ovaj 151, osim što je italijanski? Liči na bivši TČ, ili neki sličan čamac Guardida di finanza.

  Otkud ti to da je Italijanski? Piše da je izgrađen u domaćem Brodogradilištu.

Možda sam ja nešto pobrkao...

Možda i jeste izgrađen u domaćem brodogradilištu, ali mnogo potseća na Italijanske MAS-ove. Možda je rađen po Italijanskim planovima koji su modifikovani kod nas.

[attachment=1]

Ili na Motovedette Antisommergibili VAS.

[attachment=2]

Odseci pramčanu ogradu i veoma liče.

 Ako se pogleda refereca Brodogradilišta u Kraljevici dođe se do podatka da su :
 1950 rađen Jurišni čamac 16 m.dužine Br novogradnje 310 pod oznakom S-31/1
 1953 rađeni: S-31/2  Br novogradnje 311
                   S-31/3 Br novogradnje  312
                   S-31/4                       313
                   S-31/5                       314
                   S-31/6                       315
  E sad? Da li su to ti brodovi tipa 151 neznam!!!
 

Definitivno nisu. Ova oznaka je bila u Boki i to jesu jurišni čamci. Imaš ih u toj knjizi. Građeni su po uzoru na njemačke čamce.

Termin "jurišni čamac" korišćen je za desantne, a ne za patrolne čamce.

  I mene je to malo zbunilo.  Jurišni čamac od 16 m.Probaću da još malo prekopam reference koje su mi dostupne.

PC 151 je napustio 11. GMO negdje pocetkom 80-godina i prodan je na Korculu. Otuda ga je, ubrzo, sudbina odnjela u dolinu Neretve. Nije bio pogodan da se prenamjeni za prijevoz turista zbog rastrosnih motora. Ovo sam doznao iz prica ljudi iz Korcule, ali nista nije niti provjereno, niti sigurno.
Inace kada je bio u 11. GMO, stalna baza mu je bila Umag.
Kada su se poceli uvoditi novi granicari tipa 171, brod je rashodovan.
Inace to je meni prvi put da vidim sliku tog broda. Brodarski se sijeca da smo vec pokusavali naci taj brod, ali bezuspjesno.
Moj prijatelj, odvjetnik i pisac, Drazan Gunjaca je bio telegrafist na tom brodu. Kada budem ponovo u Puli, pokusat cu ga naci i doznati nesto vise.

Našao sam ovu sjajnu fotografiju u jednom starom Mornaričkom Glasniku.

E sad koliko je bila dobronamerna ova ekipa sa ribarice ... nešto mi pokislo izgledaju  :D


[attachment=1]

Kako i da budu dobronamerni - očito su uhvaćeni u krivolovu, što znači da im se oduzima ulov i pribor za lov, a pride plaćaju i masnu kaznu uz dva - tri dana zadržavanja u našoj luci do odluke suda. Ako je tom brodu drugi (ili treći, nisam više siguran) prekršaj, trajno se oduzima i brod.

Pri ruci su mi dve flotne liste JRM iz 1952. i 1960. godine (i to vrlo detaljne) ali ni u jednoj nema PČ 151. Za PČ 152 imam da je uveden u flotnu listu 1955. godine otkud se sad stvori PČ 151.

  Da li ima naziv brodogradilišta u kojem je izgrađen PČ 152 i eventualno 151?? Jer se verovatno nije sam izgradio u nekoj uvali.

Sličan tip se izgradio u Šibeniku. Recimo 158 i 161.

Mislim da je na slici u pitanju redovna kontrola, mozda i show izveden za novinara. Prilikom uzapcenja ribarice (ili bilo kog drugog objekta) prije nego se grupa za pregled i sprovodjenje ukrcala u camac koji ce ih odvesti do broda u prekrsaju, posada uzapcenog broda se obavezno sva po naredjenju grupirala na provi ili krmi broda. Dozvoljeno je bilo samo kapetanu ili nekom  pomoci im eventualno prilikom prelaska iz camca na brod.
Nije bilo strano, ukoliko se radi o pojedinacnom prekrsitelju, a more je bilo "jace" da se pod prijetnjom oruzja sprovede u najblizu zasticenu ruku i da se formalno uzapcenje obavi u luci.

Na slici je starjesina u kaki uniformi, koja nije koristena za te manje svecane "prilike".  ;)

Za PČ 152 se izričito navodi da je sagrađen samo jedan, ne kaže se gde ali evo zvaničnih podataka za PČ 152
st. deplasman 31,5 t
pun depl. 36,46 t
dužina 20,50 m
širina 4,2 m
gaz 0,9 m
maks brzina 13,6 čv
ekonom brz 11,3 čv
dva DM od368 kW
posada 9
zalihe goriva 2,3 t

Proljece je u Brguljskom zaljevu. PC je vezan za bovu, a partenca je planirana za 4 ure ujutro.
VD komanadanta, mladi porucnik korvete, inace zamjenik po formaciji. Komandant je na godisnjem odmoru.
U tri ure ujutro brod se priprema za patrolnu voznju. Magla i kalma bonaca. Pouzdani radar Decca 926 jasno ocrtava crte zaljeva i rt Bonaster koji je u azimutu 180 stupnjeva.
Mladi VD komandanta odrzava pripremu u kormilarnici sa radaristom, kormilarom i signalistom.
Kormilar je pouzdani borac, stara kuka, mladi student pomorskog fakulteta i prvak Jugoslavije za krstase. Iz poznate pomorske obitelji iz jednog mjesta u Hrvatskom primorju. Otac je dvostruki dobitnik plave vrpce vijesnika za hrabrost na moru.
Sve je dogovoreno i svi su uvjereni da nista ne moze poci po krivu.
Ali su bili u krivu.
Zastavnik B, komandir II BO, je na provi i rukovodi otpustanjem konopa sa bove.
Cime su na provi, ‘pramac je slobodan’ cuje se u tihom maglovitom jutru.
‘Obje naprijed sasvim polagano’ zapovijeda mladi porucnik korvete telegrafisti na telegrafu.
Cuje se rustikalni zvuk starog telegrafa, onog mesinganog koji tako divno zvoni.
Cuje se i potvrda iz makine i dva pouzdana Marcedes-Maybach-a oglase se glazbenom partiturom.
VD komandanta zapovjeda zapovjeda “na livo 20” i nesto poslije toga slijedi “u kurs 175”, siguran da ono sto su se dogovorili u kormilarnici (kada se zapovjedi u kurs 175 kormilar je trebao prekrenuti kormilo i polaku uci u zapovjedjeni kurs) ce biti izvrseno bez greske. I tu je bila greska. Kormilar umjesto da prekrene kormilo kako je bilo dogovoreno, ostavlja kormilo u poziciji “na livo 20”. Brod dobija znazan zakretni momenu u livo.
Mladi porucnik korvete shvaca pogresku, ali sve je kasno – “Obje stoj” – “Obje krmom svom snagom” i onda udarac. PC se zabio u stjenovitu obalu Molata.
Greska koja se nije smjela dogoditi. Greska neiskustva, greska u procedure, greska u svemu.

Ali odmah je na scenu izasla obucenost i disciplina posade. Redaju se komande i bez panike se procjenjuje steta. Prvo ima li povrijedjenih – nema. Spusta se camac, pregledava se provjeni pik s kojim je brod udario obalu i ostao nasukan.
Procjenjuje se da steta nije velika. Voda je prodrla samo u provjeni pik, a ostali djelovi broda su suhi. Procjenjuje se da se provjere dubine oko broda prije pokusaja odsukavanja. Takodjer da se izvuce municija iz pramcane municione komore i premjesi na krmu, da se sidro i lanac takodjer premjeste na krmu i da se isprazni provjeni pik. To je i ucinjeno.Brod je ubrzo bio odsukan svojim pogonom, ali je sramota ostala.
Obavijestena je nadlezna komanda. Brodu je zapovjedjeno da proslijedi u Sibenik na popravak, ali tek kada patrolac iz sibenskog diviziona koji je bazirao u Telascici dodje za pratnju.

Greska je placena zaustavljanjem u napredovanju za mladog porucnika korvete, ali je lekcija naucena. Brod je unatoc nasukavanju na kraju ocjenjivacke godine ponovo proglasen najboljim u jedinici. Sljedece godine je slijedlo zlatno ‘N ‘, a sljedece je brod ponovo bio najbolji.
Doticni je ostvario zavidnu pomorsku karijeru, bio zapovjednikom na velikim kontejnerskim brodovima i brodovima za rasuti teret, postao Fleet Manager u velikoj brodarskoj kompaniji, ali je ta mrlja zauvijek prisutna, barem u njegovom srcu.

Очигледно је ова грешка "младом поручнику корвете" пуно значила па је баш због тога био приљежан, вредан и радан и постигао то што је постигао.

VD komandanta jeste pogrešio, ali nije samo on, a grešku je platio samo on. :(

Sva greška u tome. Nema tu nikakve mrlje. Nema ozlijeđenih, nema poginulih. Pogriješila je i nadređena komanda. Nije dovoljno procijenila sve okolnosti izvanrednog događaja.Bila je prestroga u prosudbi. Za takve događaje kažnjava se opomenom, ukorom ili novčano u visini 10% od plaće na rok od 3-6 mjeseci.   Bilo je i gorih izvanrednih događaja koji su bitno narušili borbenu spremnost JRM. Kako se radili o prvoborcima onda se itekako zažmirilo.

Bio sam na toj plutači sa podmornicom, uplovljavao i isplovljavao noču. Ipak, čitajući ovu priču držim da je zapovjednik teško pogriješio. Obala i nije baš tako blizu da se odjednom u nju bubne ako kormilar na vrijeme nije prebacio kormilo. Neznam koliki je radijus okreta PČ kod kormila na livo 20 ali ne bi smio biti tako velik da bi se udarilo u obalu. Držim da su iskusni pomorci u GMD dobro analizirali slučaj te da nije baš donijeta neutemeljena kazna za zapovjednika. Svi znamo da kod slučajeva havarije odgovara zapovjednik i bili smo spremni snositi odgovornost. Ovakve pa i manje havarije uvijek su završavale sankcijama, smatrali se mi krivima ili ne.

Slazem se - bila je greska. Bova je od najblize obale udaljena 2.7 kabela. Da je VD komandanta na vrijeme primjetio gresku, do nasukanja, s velikom vjerojatnocom, ne bi doslo.
Granicar se okretao i manovrao bez problema i u skucenim uvjetima medjuotockog podrucja, lukama i sidristima.
Kriva procjena, neiskustvo, nepovoljni vremenski uvjeti (Plavnik slozit ces se da uplovljenje/isplovljenje nocu i po magli nije jedno te isto) sve to je prouzrocilo lancanu reakciju gresaka, kako to obicno i biva. A najbolja bi odluka bila ne isploviti, nego cekati par ura da se magla rascisti.
Te se noci zbog magle sudaro turski teretni brod sa nasom kocaricom nekoliko milja od ulaska u Brguljski zaljev.

Za vrijeme vjezbe 1988. godine gdje su dva granicara i Galeb glumili plavoga, polazna pozicija nam je bila zapadno od Losinja na nesto malo vise od 12 milja od talijanske obale. Jutro, oko 3 ure i opet gusta magla. Magle su na sjevernom Jadranu ucestalije u gusce nego na ostalom dijelu Jadrana. Nasem sastavu se velikom brzinom priblizavao sastav brodova NATO. Bile su to tri fregate, nizozemska klase Karel Doorman, jedna talijanska klase Maestrale i turska klase MEKO.
Ne znam da li namjerno, ili nisu primjetili PC 133 koji je bio nekako u sjeni Galeba, ali je skoro doslo do sudara. Da je PC 133 zadrzao poziciju bio bi danas na dnu Jadrana, ovako je mozda jos ziv i plovi negdje u Grckoj ili Albaniji.

Inace granicar iz slucaja Molat se tri puta nasukavao od kada je usao u sluzbu 1964. godine. Jednom u Kopru, jednom u Rovinju i na Molatu. Za prva dva nasukavanja bio je odgovoran komandant koj je poslije dugo godina zapovjedao Galebom.

I da zakljucimo - do takvih pomorskih havarija u 99% slucajeva dolazi ljudskom greskom. Dobra je stvar sto se iz gresaka uci, ali su takve nauke uvijek najskuplje. A sto je brodarski rekao - nema ozljedjenih, a ne daj Boze i gorega.

Barba, sada si mi malo razjasnio neke stvari. Mi smo 1988. godine u vježbi koju opisuješ trebali sa podmornicom rasturiri plavoga kojega je glumio Galeb i PČ. Na putu prema području djelovanja zaustavljeni smo i vračeni nazad u Loru. Tada mi uopće nije bilo bitno zašto smo vračeni i zašto ne sudjelujemo u vježbi, kako sada vidim plavoga je rasturio NATO pa nismo trebali mi.

Da Plavnik, dobro nas je rasturilo.
Zbog manovre izbjegavanja sudara nismo se vise mogli prikljuciti sastavu. Galeb nije htio smanjiti brzinu, nego je drzao svojih 14.5 cvorova. PC 132 ga je bez problema pratio, jer je to bio najbrzi brod od starih granicara (132-136). Trojka to nije mogla, pa su plavi izgledali stvarno kao jedna rasturena trupa oko koje su zujali avioni i TC.
Poslije je pokojni Bocinov (tada kbb) napadao opet pokojnog "Brku" Milica (tada kfr) da nije naveo da PC 133 ne moze brze od 13.5 cvorova.
Nije to bio neki problem, nego su oboje imali stari sukob koji je datirao jos iz 50-tih godina kada su se kao mladi porucnici korvete zbog necega sukobili.
A mi smo, umjesto da ostanemo u Losinju ili se vratimo u Pulu kako je bilo planirano, morali na osiguranje poligona za raketno gadjanje BROM-a  :marinero.

Hvala za priču, može još o ovih 3 nasukivanja, najviše me interesira Koper, jer je to meni "domaća" luka ?

A drugo, u tekstu puno riječi fali, kao da nisu prikazane ili sa mojim PC-om/display settings nešto nije u redu ???

@Galeb
Poslao ti privatnu poruku oko toga.
LPB

Nasukavanje u Kopru se dogodilo 1964. godine, kod jedne od prvih patrolnih voznji novog granicara. Detalje vise ne znam.
Sijecam se da sam citao izvjestaj, ali sam zaboravio. Steta je bila minimalna jer je brod sjeo na pjescani sprud.
Nasukavanje u Rovinju je bilo vec ozbiljno. To se dogodilo izmedju otoka Sv. Katarina i obale. Kamenito dno je prouzrocilo znatna ostecenja podvodnog dijela i propelera. Nakon toga nasukavanja i popravka, brod vise nikada nije mogao postici neku brzinu. Bio je uvijek daleko najsporiji od svih u klasi.
Inace PC 133 i PC 135 su jedini brodovi koji su od primopredaje pa do raspada drzave sluzili uvijek u 11. GMO.
Mislim da je jos samo PC 140 svo vrijeme sluzio u 16. GMO. Svi ostali su se dislocirali po dolasku novig granicara tipa Mirna.

[attachment=1]
E,ovako izgleda nekadasnji jezerski patrolac 303

[attachment=3][attachment=1]

@Momo, nije ovo PC-303 ( i ja sam se zeznuo) ovo je neki malo veci brodic, sada je u vlasnistvu vlasnika A1 Televizije Velija Ramkovski.
Kolko znam PC-303 treba da se preuredi i da pripadne vladinim sluzbama ali to do sada nije ucinjeno.

@Trpe,ispod slike je tako pisalo,kako i sam postovao-kako se kaze"...ako su varali mene-sada ja varam vas.."

Znam, zato i kazem da sam se i ja prevario. :)
I ja sam postovao ovu sliku u temi o PC tipa 301, pa sam se kasnije popravio.

[attachment=3]

Jos jedna lepa fotka RBU-1200

[attachment=2]

Samo ne znam jel joj je ovde mesto.  :-[

Radio sam sa Borom od 2000.do 2002 u Komandi Flote. Ostao je u Baru, mislim da je krajem 2002. prekomandovan u Kumbor. Koliko znam, nakon odvajanja Crne Gore ostao je na moru, sad bi već mogao da bude u penziji.

Nije, kapetan fregate Ležajić Bore je čovek visok oko 184/185 cm, nikada nije bio debeljuškast. Za Jovanovskog ne znam.

ljupce je takodjer bio visok i nije bio debeo. Bar zadnji put kada sam ga vidio u Losinju 1988. ili 1989. godine. Tada je bio na PBr 551.

Da, bio je na 551 i 1990 u prvom mjesecu,januar. Isto smo bili na Lošinju.....

Pa dobro, nije mnogo materijala propalo! Barba je u izgubljenom postu postavio pitanje po čemu se lako može razlikovati prova brodova tipa PČ-132 od tipa PČ-137.

A ja sam odgovorio da se razlikuju u tome što je pramčano sidro kod jednih na jednoj, a kod drugih na drugoj strani prove.
Zaboravio sam kako se određuje livi i desni bok, gledajući u pramac ili gledajući u krmu, pa me podsetite da se dalje ne sramotim!?

Je li to razlika , ili nije?

gledajući u provu

Kumbor, kad staneš na brodu bilo gde, okreneš lice prema pramcu, levo ti je livi bok, a desno desni. :(

Hvala.
Srbija je čudo. Zaboraviš koja ti je koja strana. Boro je bio jasan.

Prelistavam Pomorski leksikon-str.48-"bacac dubinskih bombi-tipovi bacaca u II SR i kasnije-jednocevni pramcani bacac 'alfa" cal.324mm-upravljan sonarom;impulsni pramcani bacac za plotunsko gadjanje "jez"(24 projektila 183mm) i za male brodove "klopka"(4 ili 8 projektila).............

Dakle, tip 132 sidro je na desnoj strani, a tip 137 sidro je na livoj strani.

jos slika[attachment=2]

"patrolci" slike...

jos jedna 510 ....

PBR 520 je slikan u Boki, u Tivatskom zalivu, u pozadini se vide rt Sveta Nedjelja i ulaz u Verige....

510 je potopljen na pučini ispred Molunta prilikom raketnog gađanja RF-33 (oko 10 km od obale). Na njemu je bila montirana IC meta za raketu P-22. Dobila je pogodak u visini vodene linije pri sredini broda. 

Zna li netko gdje je ova slika PBr 510 slikana. U pozadini se, cini mi se, vidi jedan granicar.
Cini mi se kao Frazanski kanal, ali nisam siguran.

[attachment=1]

Dana 21.12.2010 ratni brod HRM „Andrija Mohorovičić“ je u akvatoriju oko Pule pronašao tijelo Imre Mesaroša zvani Pište, bivšeg radiotelegrafista i komandira IV BO na pč-136.
Bog mu dao pokoj duše. Adio Pišta moj.

Neka počiva u miru.

Pokoj mu duši.

A moj Boro, tako je to...

Evo iz danasnjeg Glasa Istre
POSLJEDNJI ISPRAĆAJ STRADALOG RIBARA
Puljani se oprostili od Pište
Brojni prijatelji, ribari i kolege u srijedu su se pred pulskom Patologijom oprostili od Imre Mesarozsa zvanog Pišta, ribara koji je u ponedjeljak pronađen mrtav nakon što je u nedjelju popodne sa svojim kolegom Raulom Sedejom, koji još uvijek nije pronađen, izašao na more. Mesarozs će biti pokopan u okolici Zrenjanina, odakle je bio rodom.

Za pokojnog ribara su nam mnogi rekli da je bio dobričina koja je uvijek pomagala drugima, a nikada nije tražio ništa zauzvrat, niti se žalio ni kad mu je bilo najteže. Završio je vojnu školu u Puli, a vojnu službu kao pripadnik bivše mornarice JNA kraće je vrijeme odradio u Splitu, da bi se zatim vratio u Pulu, gdje je plovio na patrolnim brodovima osiguravajući akvatorij brijunskog otočja.

Moru je Pišta ostao vjeran i nakon završetka vojne karijere. Počeo je ribariti, ali i, kako nam priča jedan njegov dobar prijatelj, baviti se poljoprivredom. Skupa su tako obavljali poslove na zemlji, a Pišta je vrlo često posljednjih godina na more odlazio s Raulom Sedejom, s kojim se i tog kobnog dana otisnuo na more.

Pištin dobar prijatelj priča nam da je u nedjelju ujutro s njim popio piće na tržnici. Trebao se s njim zaputiti i do broda na Ribarskoj kolibi, gdje je Pišta planirao čistiti mreže, ali ne i izlaziti na more. Dogovorili su se da tog dana ručaju zajedno oko 15 sati, no kasnije ga je Pišta nazvao i rekao mu da će ipak izaći na more i da će se vratiti oko 17 sati.

- Kad je prošlo 17 sati, pokušao sam ga nazvati, ali je bio nedostupan. Zvao sam ga 15-ak puta. Pokušao sam nazvati i Raula, ali se i na njegovom mobitelu javljala sekretarica. Tada sam shvatio da nešto nije u redu, priča nam njegov prijatelj.

Okupljeni ribari razgovarali su o tome što je moglo poći po zlu i zašto brod još uvijek nije pronađen. Poznavajući pozicije na kojima su Pišta i Raul ribarili, mnogi smatraju da je brod vjerojatno potonuo u blizini Rta Bumbište. (B. Ž.)

  

[attachment=1]

Bio sam na PČ 137 u puli 60.kl 1980 godine, komandant je bio Milorad Vasić. Ima netko info o tome?

Pbb Vasić je, nakon primopredaje "sedmice" u Boku, primio komandu PČ 131 do umirovljenja. Umirovljen je 1984. ili 1985.
Posljednji put sam ga vidio prosle godine u Puli prilikom posljednjeg ispracaju Milana Ostojića (komandir V BO na PČ 133 u tvoje i moje vrijeme).

Barba, zar nije PČ-131 rashodovan početkom 80-ih? 1984. ga sigurno već nije bilo.

Koristim ovu priliku da postavim nekoliko svojih slika.

PČ-134 "Romanija". Period 1984/1985.

Slike iz kormilarnice su "nameštene". Slikao nas je neki slovenački novinar za reportažu u lokalnom listu iz Izole. Zato izgled nije baš "po pravilu" za vožnju.

A i slika sa Premude je debelo "razgaćena".

Može li se sad obznaniti kako je "četvorka" ulubila pramac? U moje vreme niko nije hteo da nam kaže!

Levo od magnetnog kompasa "Kelvin-Hughes" je žirokompas "Arma-Brown" a u levom uglu je konzola radara "Decca". Iza na zidu bunde stoje kako stoje. U desnom uglu je mašinski telegraf, a iza njega navigacioni sto za kojim sam ukapirao čemu služi trigonometrija. Iznad stola na zidu desno je radio stanica, a ispod nje ploča sa prekidačima za brodska svetla. Obratite pažnju na doglasne trube.

A na prvoj slici, ljevo od topa, na desnoj bandi je najvažniji član posade. :P

Je li pekar?
Je li lekar?
... apotekar?

E nije, no Kogo!
Čovek je bio profi kuki. "Chef" u hotelu "Slon" u Ljubljani.

Eto vidiš, niste bili ko moji jadnici, dok sam služio kralju i otađbini. Dok smo bili u navigaciji, jeli su ono što su našli, kuvar je bio na kormilu (dupla služba, BB1 u bjeloj radnoj uniformi). Ajde da se malo hvalim, kad slovencu (amaterskom) kuvaru dođe komandant (srbin) da kruhom očisti lonac od pasulja đaba ti kuvara iz Slona. ;D

A na Premudi je čak bilo i nešto vojske, tj. mornara. Ličili su na pirate sa Kariba ... nijedan nije bio isto obučen! :pirat

Na otoku je čak bio i jedan automobil. Neka raspadnuta "Lada". Ni danas ne znam kome je bila potrebna kad nije bilo ni metra asfalta, a put je bio ne širi od 2,5 metra.

Tada u uvali Krijal još nije bilo pristana za trajekte i jahte. Bilo je neko malo mulo i konoba sa verandom pod trskom.
Sediš, piješ vino, pljuckaš koštice od maslina, sunce polako zalazi, iza stena se čuje neki mali "Yanmar" koji radi tak-tak-tak. Kakav Jadran ... Polinezija u najboljem izdanju.

sa jednon sitnon razlikon, ocean smrdi a more (još uvik) vonja

poz.

Premuca, nije bilo boljeg mjesta da te ulovi nevrime sa DTMom. Milina.

A timun-clasic-mehanicki?

Sjajno Kumbor. Puno ti hvala!

Odgovor na tvoje pitanje -  PČ-131 je samo kratko vrijeme bio u 11. GMO u Puli. To je bilo prilikom preraspodjele brodova po ulasku  PČ klase 171 (nazivaju ih "Mirne").
Tada je rukovodstvo drzave odlucilo pokloniti dva  PČ klase 137 ( PČ-138 i 139) Malti.
Onda je i doslo do rosade brodova po GMO. Vec smo pisali o tome, ali jos jednom:
PČ-137 iz Pule u Boku
PČ-132 i 136 iz Boke u Pulu
PČ-131 i  PČ-134 iz Sibenika u Pulu.  PČ-131 je rashodovan dolaskom  PČ-132 iz Boke 1982. ili 1983. Vasic je bio komandant na  PČ-137, onda je presao na  PČ-131 i na kraju na PČ-132. Po odlasku u penziju zamijenio ga je pbb Kostomaj koji je u 11. GMO dosao sa flotnih patrolaca iz Splita).
Tako je 11. GMO raspolagao sa svih 5 brodova klase  PČ-132 ( PČ 132-136)
20. GMO u Sibeniku je presao u 20. GMD sa 9 brodova klase 171 ( PČ-171-177,  PČ-180 i 181)
16. GMO u Kumboru je raspolagao sa dva  PČ tipa 137 ( PČ-137 i  PČ-140) i dvije Mirne ( PČ-178 i  PČ-179)

I jos da dodamo ljude koji su zapovjedali brodovima:
Komandanti u periodu o kojem pricas 1984. do 1986. godine:
PC 132 Bojan Kostomaj, zamjenik Stjepan Biro (1986.)
PC 133 Mladen Persic, zamjenik Dalibor Grego (1986. godine primio komandu na PC 135 kada je Pavic otisao na skolovanje)
PC 134 Predrag Kustec, pa nakon njega Naser Sejdini, pomocnik Bjelanovic
PC 135 Zdenko Pavic / Dalibor Grego, pomocnik Marko Valencic (1987. primio komandu PC 133 kada se Persic skinuo iz mornarice)
PC 136 Martin Zgubic. pomocnik Stjepan Biro (1985.)

Ne, nije "mehanički". Mehanički, to mu dođe sa prenosom na čelo/sajlu ili lanac (namotava se i odmotava u jednu ili drugu stranu). Na lanac je bilo kormilo na LR.
PČ tipa C80 imali su hidrauličko kormilo. Cilindri kod kormila i cilindri kod kormilarskog stroja, a između cevi sa uljem. No, nije bilo nikakvog servo uređaja! Čista hidraulika. Vidite koliki je timun, a mislim da je bilo negde četiri puna kruga od "sredina" do "sasvim" (livo ili desno).
Ne bih rekao da je kormilarenje tražilo nadljudske napore, ali je bilo prilično teško zimi dok se ulje u sistemu dobro ne zagreje. Mislim da je taj problem sa viskozitetom ulja na nižim temperaturama, kao i srazmerno velika količina ulja bio ozbiljna mana kormilarskog sistema u celini. Sam stroj bio je u krmenom piku i bio je poprilično veliki. Iako to nije bila moja obaveza, redovno sam kod pripreme broda za borbu i plovljenje silazio u krmeni pik i proveravao da slučajno nije neka od vreća krompira pala kako ne treba i da li je sve dobro vezano, da ne padne na stroj u vožnji pa zaglavi nešto.
Inače, samih kormila bilo je dva paralelnih, balansnih, vrlo pristojne veličine lista, te se brod dobro okretao. Jedino što je krmeno zrcalo bilo veoma duboko. Brod je bio osetljiv na valove u pola krme. Površina boka i nadgrađa je bila takođe povelika, pa je na kurs uticao i jak bočni vetar.

Da bi se dobro držao kurs po tako nezgodnom moru morao se steći pre svega osećaj. Trebalo je pratiti ritam valova (a ne vidiš ih ako biju po krmi), osećati kako brod posrće i kako se valja, jer od toga zavisi u koju će stranu početi da skreće - i predvideti za sekund-dva unapred kuda će se i koliko brod "gicnuti". Onda na vreme okreneš timun po toj svojoj proceni pre nego što "điro" počne izdajnički da cakće i pre no prova odskoči k`o konjina za 10, pa i 15 stepeni s kursa. Tolerancija je po pravilu bila ne više od 5 stepeni u svaku stranu. I tako igraš neku vrstu pokera sa žirokompasom, timunom i morem. Cela ta predstava nije bila uopšte laka i tražila je razmišljanje makar isto koliko i fizičku snagu.

Kumbor-e,

dobro opisano

Nisi nikada DTMa kormilario, jeli. Taj ne drži smijer ni po bonaci. 2-3 okretaja nonstop.

DTM nema kobilicnu formu, male povrsine listova kormila i motori male snage u odnosu na prostor kojim treba kormilo ovladati. Potuno si u pravu za DTM.

Ali je zaboravio kantu sa kiselim kupusom :-).
Ajde Istra na odmoru si, pa imas vremena da kolegama opises rezervno kormilarenje na PC C80.

A evo i kako su izgledali PC 138 i 139 na Malti.[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

Hocu.. nekoliko puta sam uplovio sa rezervnim kormilarenjem.. jednom u Cavtat..

Na 134 je do proleća 1984. komandant bio Naser. Peđa je došao na zamenu kada je Naser otišao u političku školu. Naser se sa školovanja vratio u leto 1985. Peđa Kustec je od zime 1986. i 1987. bio oficir za bezbednost. Ne znam da li je Peđa Kustec zatim primio komandu na nekom od brodova.

Na PT61 smo imali hidraulicni,a kormilarski tocak je bio dvostruk-rucni(veliki) i mali-hidraulcni(servo).Vise smo,razumise koristili servo,ali ako nam je bilo dosadno,koristilismo veliki pa smo vozili ko pravi pomorci.Inace PT je bio puno veci brod od PC,pa nismo toliko osecali na kormilu snagu i pravac valova,ali vjetar smo osjecali kad je bio poluprazan,a vremenom skoro mehanicki osecas valove i vjetar i mehanicki zvrcnes kormilom stepen-dva livo ili desno,i vozis kao po"crti" sa nasih 12 cv.Bilo je lipo ploviti po bonaci,ali i plovidma po uzburkanom moru ima svoju draz-tada se vidi koji je "mestar timunijer", a posto smo plovili po ustaljenim rutama,vrlo cesto na komandnom mostu smo bili sami za kormilom(dezurni oficir smene je ili u kabini ili na rezervnom komansnom mjestu-kantini),samo osmatrac gore na signalnom mostu nam je pravio drustvo.

U pravu si. Peđa je primio "dvojku" tamo negdje 1989. Naser je presao u Mornaricki Nastavni Centar, a od njega je primio Zdenko Pavic koji se vratio sa skolovanja za kapetana korvete. Pavic je bio komandant do skidanja u ljeto 1991. Bjelanovic je svo vrijeme bio pomocnik.
Nadam se da sada imas potpuni pregled na tvoju "cetvorku".
Inace ljudi svasta pricaju sto se s njom dogodilo. Cinjenica je da je ostala u Crnoj Gori, a ostali su prodani. Da li je isjecena ili je ocerupana i potopljena?
Zna li netko sto se dogodilo sa "sedmicom" i "nulom"?  Svida gledamo olupine TC, RC, Rtop, VPBR, DJC, pomocnih brodova razne namjene, a ovih malih i ponosnih brodova nigdje nema.

Nula i danas radi u Grckoj kao brod za brzi transport ribe sa ribarica do obale, cak je i jedan bivsi MT starjesnina zapovjednik...

Nula je bila fenomenalno odrzavan brod.. ni jedan se iz flote Mirni nije mogao usporediti sa njom (ima dosta i subjektivnog ali ako netko ima podataka za potvrdu i opovrgavanje neka se javi??!!!)

Barba, pisao je neko o sudbini 134 na ovom topicu ovog leta i jeseni. Navodno je nadgrađe negde u Tivtu.

Sećam se da su u leto 1991. brodovi 11GMO bili vezani u Kumboru, ustvari u Đenoviću, u uvali kod ispitne stanice.

Postujem mesto poslednjeg veza 11GMO.

Slika je od letos. Brodovi su bili vezani gde je LR.

Momci, nadgradje od 134 vam je i dan danas u Baru na sekundarnom lukobranu marine. Trup je dugo godina lezao u tamosnjoj marini, mislim da su ga negdje lani isjekli u staro zeljezo. Ima li nacina da dodjemo do slike kako danas izgleda Nula u Grckoj ili makar kako se danas zove, pa da je trazimo na druge nacine ?

Sjetiti cu se imena MT zastavnika u penziji koji i dans zivi u Herceg Novom, a radi(o) (je) na Nuli poslije prodaje Grcima. Moze se pozvati telefonom i pitati. Javljam..

Jos jedan mali osvrt na Kumborov komentar


Na zalost po nas na brodovima, MT sluzba i budget su se sukobljavali na putu rjesenja tog problema. Postoje ulja sa visim i nizim viskozitetom, ulja otporna na zimske uvjete i ona koja su predvidjena samo za tople klimatske uvjete. Uz to postoje sistemi za zagrijavanje ulja na potrebitu radu temperaturu.
Kormilarenje bi bilo puno lakse da se ulje u sistemu mijenjalo zimi ili da su mu se dodavali potrebiti aditivi. Medjutim to je bilo skupo i komplicirano. Jedino sto se sa uljem redovito radilo je bila provjera kolicine (vidi na slici onaj cep kod kola kormila) i po potrebi nadoljevalo.
Ja sam puno navigavao po Kanadi i veoma teskim uvjetima, naravno zimi, sa hidraulicnim winch-evima, dizalicama, poklopcima itd... I sve je funkcioniralo jer je bilo pripremljeno za takve uvjete. Sistemi su nekada i po potrebi stalno radili da bi ulje bilo dovoljno zagrijano.
Na PC doduse i po najzescoj buri i zimi, ulje bi se nakon nekog vremena dovoljno zagrijalo, pa se nekako i moglo kormilariti. Po buri i sama navigacija, pa i kormilarenje je bilo lakse nego po jugu (pogotovu u kvartir krme), zbog kracih i ucestalijih valova. Vjetra je bilo koliko u prici, ali bi se patrolac malo nagnuo i tako je islo.
Teze od zagrijavanja ulja bilo je zagrijavanje stambenih prostora. Nije bilo pravog rjesenja za grijanje. Samo male elektricne grijalice koje nisu bile dovoljne ni za kabine komandanta ili pomocnika, a da ne govorimo kako je bilo podoficirima u krmi ili mornarima u provi. Svi znamo kakve su bure na sjevernom Jadranu.

Marinero,

molim te pronadji u telefonskom imeniku CG, Herceg Novi, Delisimunovic Stjepan, on je radio na Nuli po prodaji Grcima, znati ce i sudbinu sedmice sigurno..

Priča o rezervnom kormilarenju na starom graničaru vraća nas u vrijeme jednostavnijih riješenja, romantike u pomorstvu, u doba jedrenjaka, ali samo za one koji u toj romantici nisu bili aktivni učesnici. Plovidba na jedrenjaku je najljepša na TV-u, na školskome brodu “Jadran”, kada jedrenjak ima motor, da se ima prepričavati nešto potomcima, mornar na srednjevjekovnom jedrenjaku nije bilo neko atraktivno zanimanje, zato su i  mreže na jedrenjacima služile više za izlov mornara nego ribe, kada nakon dugog plovljenja treba nadoknaditi gubitke. Mogu samo misliti, popiješ po koju više u području luke, probudiš se, kada ono brod jedri nekuda ili je čamcima na vesla izvučen iz luke da bi sačekao povoljan vjetar. Ili agent posada ili crewing manager viri sa mrežom iza nekog kantuna.. Kako svijest o potrebi da se uči plivanje nije bila usađena tada, mornaru-ruskom dobrovoljcu nije preostalo ništa drugo nego da poput pobunjenika sa Bounty-a sačeka neki egzotični otok i prepusti se uživanjima,  ali nisu svi stizali do Polinezije, mnogi su ostavljeni u lavirintima skorbuta, treniranja strogoće i štošta još..

Bilo kako bilo, dah prošlosti mornari na “starim graničarima” mogli su osjetiti kod sprovođenja brodskog borbenog rasporeda “prelazak na rezervno kormilirenje”.

Konstrukcija je bila “engleski” jednostavna da je izazivala podsmejh kod “tehnološki naprednije” mornarice sa drugih brodova. Semafori su u svijesti nadvladali jednostavnije kružne tokove.

Kormilarski prenosnik su bile dve osovine kormila produžene tako da su završavale na glavnoj palubi sa profilima oblika zavrtnja koji su se u vožnji pokrivali mesinganim čepovima i time tvorili ležišta za polužje rezervnog kormilarenja. Na izdanak osovina kormila na glavnoj palubi nastavljale su se kraće poluge koje su bile spojene sa dužom polugom tvoreći metalni jaram.  Polužje možemo jednostavnije zamisliti kao dvije rude kormila povezane zajedno čvrstom pokretnom vezom.

Uređaj za transmisiju se sastojao od:
-   Dvije kolabrice -koloturnik sastavljen od dvije dvostruke žabe (ostavljam mogućnost da su bile dvije kolabre) na čiji su  krajevi  bili spojeni škopcima (gambetima) sa jedne strane na krajeve kraćih poluga, a drugi krajevi na prstenove zavarene na bokovima paluba

Slobodnim krajem konopca koloturnika baratala je veoma važna komponenta rezervnog kormilarenja, pravi kormilarski stroj u obliku mornara podjeljenih u dvije grupe (livi i desni bok) koje je zla sudbina brodskih borbenih rasporeda (grupa BOB-a) i uputstava dovela u situaciju da se nose sa “nevoljom” rezervnog kormilarenja u dijelu koji je zahtijevao najviše “umnih” sposobnosti.

Ulogu kormilarskog kotača preuzimao je oficir palubne straže u vožnji koji je zviždaljkom ili pokretima ruku davao “wireless” nalog transmisiji ostvariti silu na prenosnik, putem živog posrednika u liku i djelu komandira grupe BOB-a koji se svojski trudio da poput goniča robova da kormila zauzmu određeni položaj obilježen na palubi  mesinganom lajsnom koja je u slobodno vrijeme obožavala Purol i vredne ruke mornara po sitemu “u P*M kuda mene zapade taj borbeni broj.. kormilar op.a).

Ako bi živi kormilarski točak zahtijevao okret u desno, komandu je izdavana sa mosta, komadir grupe BOB-a bi je ponavljao, desna grupa mornara bi prikupljala koloturnike, lijeva popuštala,  po zauzimanju položaja izvještavan je most. Najaveći je problem bio održavanje zadanog kursa, ali se to upornim vježbanjem dovodilo u potreban red..

Rezervo polužje i koloturnici čuvali us se u krmenom piku, brodski raspored “pripremi brod za borbu i plovljenje” zahtjevao je montažu polužja i vezivanje koloturnika za brodsku ogradu radi brže dostupnosti u slučaju nužde.

Rijeđi su Komadanti brodova uplovljavali i isplovljavali sistemom rezervnog kormilarenja, a koliko mene pamćenje služi, samo je jednom rezervno kormilarenje upotrebljeno u njegovoj pravoj namjeni, pod rukovodstvom zamjenika komandata Šilj Zvonka koji se u toj situaciji pokazao izuzetno trezven i staložen koristeći prostu tehnologiju, izbjegao veće nevolje.

Istra,

Delišimunović Stjepan je bio moj komšija iz zgrade, skoro 20 godina. Umro je pre dve godine od karcinoma pluća.

Znam da je po penzionisanju radio na bivšem patrolcu, u Grčkoj, na istom brodu gde je bio u aktivnoj službi. Prema njegovim rečima, brod je modifikovan u hladnjaču i prevozio je ribu iz Libije u Grčku. Stjepan mi je svojevremeno pričao da su najčešće krcali ribu u Benghaziju, a da su na brodu njih trojica činili celu posadu.
Retko je dolazio kući u Herceg Novi, gazda grk im je davao malo odmora (i malo para).
Kada je boravio kod kuće stalno je pričao o tome da će odmah napustiti posao čim ga gazda isplati.
Nažalost, morao se iskrcati zbog bolesti ......

Nije čudo što je Petrič danas admiral..... ;D

[attachment=1]

Odlična slika, Mornar!

Nisam još video od blizu "brodsko" postolje za PAT 20/3.

LPB

Prenosim PP koju sam dobio danas:

"Pročitao sam Vaš opis plovidbe "Nule" od Dubrovnika do Boke po orkanskom jugu. Ako je to bilo 1989., onda sam ja kormilario tom plovidbom. Bio je to doista veličan pothvat; prava avantura na rubu mogućeg, a bilo je i još sličnih živopisnih  događaja. Od tada se puno mora izvaljalo svijetom. Nažalost, nemam nikakvih saznanja ni o sudbini broda sljedećih godina, ni o njegovoj posadi (oficirima i mornarima) iz te davne 1988./89. Ako imate kakvih podataka o brodu i tadašnjoj posadi, bio bih Vam zahvalan. "

Zahvaljujem odgovornima sto su ovaj post prebacili u gornji, vazniji dio. Zasluzili smo sa brojem komentara i kvalitetom diskusija :rtfm :)

 :klap

Podrzavam

Gruž i PČ-137
[attachment=1]

Gruz-Dubrovnik, poznati vez cetverovez,dosta sprega, pramcem medju barke pa rkmom tik uz barkasu pok. Sicara Milana.

Ujutro, opori mirs ulja iz Radeljevica, vreva Konavoki na trznici..

Rade, svaka cast za ovu sliku..

pč 151... bio sam na njemu 1,5 godina, skinuo sam se nakon rješenja otmice Alda Mora u Italiji. drveni, dva mercedesa od 500 KS (treći, srednji izvađen), radar američki, radio stanica made in Hollywood... zap mi je bio st vodnik 1, klase B. Otašević... koja je sudbina tog "broda" ?

Za sudbinu broda ne znam, ali B. Otasevic je svoju vojnicku karijeru zavrsio u Boki Kotorskoj u jedinici DTM/DJC

Brod je pocetkom 80-tih prodan na Korculu. Nije se isplatio za prevozenje turista i za liniju Korcula-Orebic-Kuciste-Viganj-racisce- Korcula, te je prodan nekome u dolini Neretve. Nakon toga trag broda se gubi, bar sto ja znam.
Inace brod je stalno bazirao u Umagu.
Branko Otašević je, nakon sto je brod prodan, zatrazio i dobio prekomandu u Boku i kako Istra sluzio na DTM/DJC.

Ovo je stavrno antologijska fotografija, gledam po tko zna koji put..

Franjo Kanisek je moj klasić. Nisam ga sreo od završetka školovanja. Zna li tko, gdje je završio?

Franjo Kanisek je napustio Herceg Novi negdje 1991 godine. Inace je u HN radio i zivio njegov brat kao krojac.

Prema neprovjerenim podacima, neko je vrijeme zivio u Rijeci izdrzavajuci se kao serviser kucne elektronike-elektrike.

Do prije neku godinu, sigurno je bio funkcioner u opcini odakle je rodom (Slavonija), znaci vratio se u rodni kraj.

Izuzetno me prijatna sjecanja vezu za tog covjeka, vrstan starjesina i poznavala posla.

Hvala na informaciji. Sa njime sam bio od početka školovanja 1970. Bili smo i I. vodu

Duje,

jos nesto o Franji KAniseku i za druge koji su ga znali

http://www.vecernji.hr/regije/durina-je-vozio-brzo-napustio-mjesto-nesrece-otisao-piti-clanak-155202

http://www.opcina-caglin.hr/index.php?limitstart=24

Hvala, pokusat su stupit u kontakt sa njime.

[attachment=1]

Gde je to slikano ?  Mogli bi u Izoli biti.

Cekamo Barbu on line za odgovor

   Slika preuzeta sa grupe JRM na FB , i najverovatnije da si u pravu da je Izola , jer je prethodna sa mornarima na tom brodu   bila potpisana da je u Izoli   

 Evo jos jedne isto iz grupe JRM ali ova je u Puli [attachment=1]

Istria nam je svojedobno olepšavao dane sa opisima događaja sa patrolca. Nadam se, da će se još nekih setiti i podeliti sa nama.  ;) Da mu olakšam.... recimo zanima me kako je izgledalo jedno takvo 15 dnevno "krstarjenje" na granici. Što detaljnije može.....

  E, bravo, priče od Istrie i meni nedostaju, to je bilo ko šljag na torti !  Ajde Istria sad smo te izzvali ...

Nije valjda da niko ne zna kako je i kada PČ-134 ulubio provu.

Drustvo,

tema za price sa patrolaca ima sijaset.. ali me je toliko posao pritisnuo da jednostavno nemam vremena, budem preumoran kada sam slobodan, tako da je onaj kreativni dio u meni totalno utucen..

Trebao bi za koju sedmicu put Evrope, a tada bi trebala biti druga prica.. ali potruditi cu se i prije. Hvala puno na paznji i komplimentima..

Jos malo cemo imati strpljenja Istria  ;)  pozdrav   

Ajde barbakan a i ostali,

u medjuvremenu, potrudi se malo pa nadji upostuj clanke o starim granicarima, slike iz casopisa i slicno

Potrudicu se ako nesto nadjem na netu kao prethodne dve . A jos neko izvesno vreme Istria necu moci vani  leva noga mi je u gipsu  imao sam povredu na fudbalu , tako da necu moci naci stare brodove iz casopisa ali raspitacu se ko ima , pa cu postovati  .Stvarno lepi ovi stari brodovi .

Predlazem moderatoru da spoji dve teme: Patrolni camci tipa 171 i stari patrolni brodovi i patrolni camci JRM u jednu temu Granicne jedinice JRM,  a za stare patrolne brodove odvoji posebnu temu.

Na taj nacin dobio bi se cjeloviti pregled jedinica specificnih u odnosu na ostale borbene jedinice JRM

Po meni, svaka klasa broda zaslužuje svoju temu. Tema o graničnim jedinicama može da se otvori, sa opisima jedinica, dogodovštinama itd.

  I moje je mišljenje da ne treba spajati dve teme.

Kad pomislim.... i naš Rade je bio isto kao Istria pa čekamo i njegova priče u smislu "Plovbe koje se pamte".

Iskustvo je ipak na strani Istrie.... u to vreme granica je bila duža, more deblje - a i brodovi su bili ispravniji...

Spojeni su stari patrolni brodovi i (valjda stari) patrolni camci JRM. Puno su blizi zadaci Mirne i Kraljevice nego starih patrolaca.. Sto aj da radim, bijah na oba tipa, znaci na dve teme,.. zajednicko im je i brodogradiliste, dobar dio starijih posada,..

Izola

Pula, sidriste Privlaka, luka Vargerola. Iza lukobrana se vide Katarina i Sv. Andrija.

Koliko mi se cini, cetvorka je dosla sa ulubljenom provom iz Sibenika u Pulu. Pokusat cu se raspitati kod starih kolega kada budem u Puli.

Barba iz koje godine je slika 133ojke?

[attachment=1]

Mislim da je iz 1988

[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

Dobiveni zadatak nije bio obecavajuci, znaci dosade su na vidiku. Konci su pohvatani, sve je licilo na rutinu kroz preventive. Posada se brzo uigrala, sada je potrebno utvditi pravila ponasanja u sigurnosno interesantnom okruzenju, a za to treba vrijeme.  Komandant granicara je dobio odrijesene ruke, nikakav pokret nije trebalo prethodno najavljivati ili detaljno obrazlagati vec samo izvijestiti redovnim putem. Prethodne reference ulijevaju komandantu jedinice da ce ovaj zadatak biti uspjesno obavljen, s njegovog stanovista, bilo je bitno da se zbog nedovoljne discipline ili  neadekvatne komunikacije sa civilnim strukturama ne desi neki vanredni dogadjaj, ne inzistira na rezultatima. Neko mi se cini da su posade granicara tada bile same sebi dovoljne, prihvacali su komunikaciju samo sa znancima, tesko su se odlucivali na nova poznanstva. Ali priroda zadatka je trazila drugacije, imaginarni zadatak podrazumijeva sire komunikacije i izvore, ne sumnjamo u sebe, posada je kompaktna, odana,  starjesine kompanktne.
   Spoznati pravila ponasanja u okruzenju, ne znaci otkrivati svoje  namjere, poznata sintagma. Posadi su davane selektivne informacije, cesto i pogresne, jer svatko u povjerenju zeli saznati detalj vise, a nesvjesno  onako  u “prijateljskom caskanju siri  pricu dalje",” ne kazi prijatelju ono sto ne zelis da sazna neprijatelj”. Isplovljenja  nisu najavljivana posadi, bez pravila, znalo se isploviti pa vratiti nakon pola sata, a i ostati nekoliko dana, primaknuti se luci nocu na milju ili dvije, osmatrati, pa nazad na more.  Kako je vrijeme odmicalo, posada je polako ulazila u zivot estabilishmenta u gradu, nesebicno nam je stizala pomoc od mnogih pojedinaca i organizacija kao dopuna pozadinskog snabdijevanja. Gotovina iz kase namjenjena za hranu, zajedno sa brizljivo odabranim kuharom, cinila je ishranu na brodu reprezentativnom,  od znacaja  za kvalitetno ugoscavanje. Kada se ljudi bolje upoznaju, suradnja je laksa i efikasnija, posao bolje ide. Gosti nisu vecinom trazili luksuz, vojnicki pasulj za podsjecanje na njihove dane, narezak Gavrilovic iz vojnih zaliha je za goste trazeni Bingo.  Civili koji dolaze ratni brod zele vidjeti organiziranu vojnu cjelinu, vole komunikaciju, ali ne i opustanje posade preko mjere jer njihovoj osjetljivoj percepciji to znaci, da ukoliko vojska nema discipline, automatski njihovo samopouzdanje se umanjuje.  “Nula” je drzala do dostojansta i ovako sa distance slobodno mogu reci da je pobrala simpatije. Cini mi se da smo bili razlicitiji od drugih.
   Nekako su se zaredale posjete operativaca tadasnje DB-a,  znajuci da oskudijevaju sa ljudima, Komandant broda se pitao cime “Nula” zasluzuje toliku paznju. Zadatak je rutinski. Pocinje da nas posijecuje tada privatni poduzetnik u nastajanju,forsirajuci druzenje. Upalila se crvena lampica opreza, ali idemo dalje, paranoja  moze biti nezgodna stvar. Analizom razgovora dolazimo do zakljucka da se zeli saznati sto vise o zadacima broda, da se prikupe informacije o svakom isplovljenju broda i podrucju plovljenja. Dakako, posada  se vec dobro familijarizirala u gradu, nemaju oni  taj reflex, znaju odrijesti jezik, zato I ne znaju nista ili prenose ono sto su culi na brodu, ali to ne odgovara istini, pojacavamo bezbednosnu obuku preventive radi. Privatni poduzetnik intenzivira druzenja cescim dolascima na brod, inzistirajuci i na druzenjima vani uz opustanje. Nije odbijan, ali nije mu se ni hrlilo u zagrljaj, sve sa mjerom. Nije proslo dugo vremena, insajder nam dojavi namjere “privatnika”.Kaze, ranije je bio sitan svercer, propustan je kroz carinu,donosio je sigurnosno interesantne informacije. Sada mu je zadatak da se familijarizira sa posadom kako bi centar DB bio updatovan . Znaci sumnje su potvrdjene, zivot ide dalje, druzenje s njim ide dalje, ne prekidamo ga, vec ga polako skrecemo sa teme. Posto se predstavio kao strucnjak iz oblasti koja je tek u nastajanju, dadosnu  mu ideju da odrzi seriju predavanja mornarima, a prijatelj se ne odbija,   u kojem su ga oni posteno resetali sa pitanjima da je znojav izlazio iz mornarskog prostora.  Onako elegantno, potureno mu je i nekoliko pogresnih podataka i procjena, ali namjerunjegovog dolaska  nismo mogli saznati.
 Zamjeceno je da u akvatoriju luke dolaze brzi plovni objekti, prazni, face iz juzne Italije, niski, crnomanjasti, sirokih prstiju i naglasenog ukrasavanja sa lancima,krizevima i narukvicama, do tada nepoznata moda na tom podruciju koja se poput zaraze ubrzano prihvatila  kod domicilnih . Uplovljvaju i isplovljavaju prazni, uredno se prijavljuju luckim vlastima, placaju pristojbe, nauticki turizam u praskozorije velikih nevolja.  Tek monitirani uredjaj na brodu,omogucava slusanje njihove komunikacije na VHF kanalima, na brodu imamo znalca talijanskog jezika,  ali se moglo samo konstatirati da razgovaraju u kodu. Nauticki turizam i kod, takav prirucnik jos do sada nije izasao izuzimajuci GMDSS procedure. Vec polako zvoni za uzbunu, radarska osmatranja se inteziviraju, biljeze se oznake na camcima, vidimo da isti spartaju “prazni” iz i u luku.  Nas je zadatak cuvanje specijalnog tovara i naravno pokusavamo dovesti u vezu “nauticare” s tim. Poput posade i nauticari su se familijarizirali u gradu, vole  tulume u kaficima,osvajaju nocne dame  bljestavilom svog nakita i debljinom svog novcanika koji im pomaze da kompenizraju visinu kada stanu na njega.  Nikada ranije Talijani nisu pohodili crnogorsku obalu u tom broju jos od vremena epizode iz II svjetskog rata kada su u pocetku bili potisnuti od strane vojske  Kraljevine Jugoslavije. Nitko nam nista ne govori, informacija nema “odozgo”, izvjestaj sa granice se redovno pise, pojave se opisuju,  Komandant jedinice se bavi vaznijim stvarima. Slusamo im komunikaciju, i dalje se svodi na “Y5”, “Z1”, “A8”,.. brojke i slova. Veze iz grada nam dostavljaju podatak gdje se “turisti”najvise krecu,kazu atmosfera je vise nego opustena, alkohol se toci, cesto cetveronoske izlaze uz kafica i restorana. U to je doba kriminal bio skoro nepoznat, setnje nocu bezopasne, u toj su se oazi brzo snasli.  U luci borave i dva manja broda, krcaju teret isplovljavaju i dolaze prazni nakon nekoliko dana. Mediteranski servis.. dobro je da ima posla.
   Obuka na brodu je intenzivirana u svim segmentima, rutina je dovodjena do perfekcije.  Fizicka kondicija posade se odrzava  pojacanim fizickim odgojem, ali i uvodjenjem pjesadijske obuke, zaboravljaju na negodovanje, nitko nije postedjen.  Na raspolaganju je i kampanjola, tada skoro novi FIAT, od pomoci je. Na izlascima posade se inzistiralo, ali se vodilo racuna da se i bez postojecih moze isploviti odmah i obaviti zadatak.  Tako se jednom zadesilo da su na izlaz pusteni Komadir V BO i brodski elektricar, tada jedine aktivne starjesine na brodu.  OROST je dostavljao podatke, bas je tada bilo sumnjivog  kretanja objekta i trebalo je izvrsiti indentifikaciju. Isplovljeno je bez obojice, samo sa mornarima u pogonskom kompleksu, ali bez ikave sumnje da zadatak s njihove strane nece biti izvrsen. Tako je i bilo. Najstarji mornar u stroju  dobio je 5 dana nagradnog odsutstva slijedece jutro.

Za boravka u luci/sidru/vezu radnim danima ukljucujuci subotu isticana je zastava granicnih jedinica na krmenom jarbolu. Nedjeljom i nekim praznicima je isticana je pored jarbolne  i pramcana zastava. Zastava(e) se dizala tocno u 0800 po lokalnom vremenu, radnim danom dezurni broda i sizni, a nedjeljom dezurni broda i dio posade koji je na brodu. U maticnoj luci/ luci baziranja, dizanjem i spustanjem zastave koordinirao je dezurni oficir jedinice. Nedjeljom je putem radio prijemnika Marconi i brodskog razglasa pustao signal tocnog vremena Radio Londona (skup kratih signala i dugih zvucnih signala po utvrdjenoj shemi). Zastava se spustala svaki dan u razlicito vrijeme, iz efemeridnih tablica se vadio podatak o vremenu astronomskog zalaza sunca na poziciji gdje je brod baziran. Istovremeno su paljena sidrena svjetla (pramcano i krmeno kruzno bijelo svjetlo). Sidrena svjetla  su  gasena svaki dan u razlicito vrijeme, odnosno u vrijeme astronomskog izlaza sunca preracunata na lokalno vrijeme za poziciju na kojoj se brod nalazi. Dizanje i spustanje zastave pratio je jedan zvizduk u pistaljku koji je oznacavao moment pocetka dizanja/spustanja zastave, a dvostruki zvizduk u pistaljku oznacavao je da je zastava podignuta/sputena na/sa koplja. 
Nedjeljom se za cin dizanja zastave postrojavala na krmi broda kompletna prisutna posada u svecanoj uniformi (zimi plava/ljeti kaki) bez obzira da li je brod u luci ili van luke baziranja.
Dizanje zastave ujutro oznacavo je da nakon doga dolazi vrijeme primopredaje  duznosti  za starjesine u sluzbi.
Smatralo se vojnopomorskom kulturom ako se radnja spustanja zastave/a i  paljenja svjetala uradi istovremeno  koristeci  podatke iz astronomskih tablica (izdanje HI JRM za svaku godinu) . O tome se brinuo pomocnik komandanta.

Stari dobri Nautički godišnjak...

Kada je brod isplovljavao, istovremeno sa  skidanjem  zadnjeg  konop/veza sa obalom,  isticala se zastava granicnih jedinica na glavnom jarbolu bez obzira na doba dana. Ukoliko je brod isplovljavao u vremenu od 0800 do zalaska sunca, skidanje zadnjeg konopca prilikom isplovljenja,  istovremeno se spustala krmena (nedjeljom I nekim praznicima i pramcana) zastava. Signalisti su krmenu zastavu slagali u kompaktni paralelopiped i zaglavljivali na krmenom jarbolu, a oni manje vjesti donoslili u kormilarnicu ili radio kabinu. Ukoliko je bila mokra od kise, razapinjala se u kormilarnici na susenje.
Za susreta trgovackog i ratnog broda na otvorenom moru u sigurnoj plovidbi i zoni vidljivosti, Zapovjednik trgovackog broda je po pomorskoj tradiciji  duzan prvi pozdraviti tako sto je zastavu drzavne pripadnosti broda koja je obicno isticana na krmenom jarbolu trgovackog broda u voznji PRVI spustio. Ratni brod je nakon toga spustio i podigao svoju jarbolnu zastavu, nakon toga je i trgovacki brod podigao svoju zastavu. Susreti su bili cest I rijetko se znalo desiti da trgovacki brod zanemari  tradiciju. Signalista/osmatrac na mostu  je dalekozorom osmatrao i javljao da se mornar priblizava krmenom jarbolu trgovackog broda radi pozdravljanja.
Priliko susreta dva vojna broda, prvi je pozdravljao brod na kojem je ukrcan mladji komandant ili nize rangirani starjesina. Pozdrav se obavljao pistaljkom, komandant broda koji je mladji davao je prvi jedan signal pistaljkom,mornari koji nisu u sluzbi stajali su mirno, starjesine su pozdravljale rukom osim oficira palubne sluzbe u voznji. Tada je i komandant starijeg broda oznacavao jednim signalom pistaljke, isto je vazilo za posadu pozdravljenog broda. Komandant starijeg broda je otpozdravio/ dao voljno dvostrukim signalom pistaljke, istim signalom je je Komandant mladjeg broda dao voljno svojoj posada, ali tek nakon dvostrukog signala pistaljkom sa starijeg broda.
Pozdravi nisu davani za vrijeme voznje kada je brod bio u nekom stupnju pripravnosti
GMO Boka je postivao tradiciju,ne samo kada su sretani drugi ratni brodovi sa rangovnim zastavama ili ukoliko je formacijski na tom brodu ukrcan Komandant viseg cina.  Mladji Komandant po stazu je obavezno pozdravljao starijeg  Komandanta broda po stazu, susreti su bili cesti, a osjecaj da se postuje tradicija cjelovit .

Na brodu su isticani rangovne zastave/svjetla i na vezu ili voznjii:
a) po liniji komandiranja: plamenac komandanta broda,komandata odreda, diviziona, komandanta VPS, komandanta RM, NGS JNO, SSNO, clana vrhovne komande/vrhovnog komandanta ranije,..
b) po polozaju/cinu : zastave visokih oficira (generala/admirala) van linije komandiranja i visokorangiranih civilnih lica na drzavnim funkcijama (presjednik skupstine,SIV-a,..)
c) admiralska svjetla – bijela polukruzna svjetla postavljena na jarbolu u horizontalnoj ravnini – pokazivala  su rang admirala koji je ukrcan na brod (jedno svjetlo jedna admiralska zvjezdica/sirita), pale su u luci i u voznji, u praksi su  koristena  na sb “Galeb”.
Na brodu se, po propisu, isticala samo obiljezje  starjesine/lica najviseg ranga i to od momenta dolaska  kada nogom stupi  na glavnu palubu sa siza, do odlaska kada sidje sa glavne palube na siz.  Kada se radi o plamencu Komandanta broda, zavislilo je da li Komandant inzistira da se u praksi postuje procedura isticanja plamenca ili je komandir IV BO organizirao da se isti omota oko signalnog konopa na glavnom jarbolu I veze da ne bi kojim slucajem zapinjao sa radarsku antenu ili zbog jaceg vjetra ne bude pokidan prijevremeno (valjalo je tada otici do skladista Lepetane, kod Zivka Peulica, po novi, sa materijalnim listom, a Zivka naci na poslu, bila je lutrija, ..).

Na nasem brodu se strogo postovala ova tradicija.Civilni brodovi su vecinom pozdravljali,a od ratnih samo su torpednjaci cinili izuzetak-valjda su bili prebrzi?

Da, to je bio elementarni razlog. Bili smo prebrzi i kod najobičnije vožnje na otvorenom. 30-35 Čv je bila standardna brzina. Morala su uvijek raditi sva tri motora i normalno je bilo preko 1500 okretaja. I to je na mostu za takve postupke bilo pa nemoguće, što zbog vjetra, što zbog buke.

Razumljivo.Jednom u visini Drvenika osmatrac kaza''TC s-desne strane''-pogledam tamo a torpednjaci vec poceli da nas pestizu(bilo ih 2-3 u smaknutom poretku).Mi sa 12cv,oni kako kazes preko 30-za tren i vec nestaju u senci otoka.Nezaboravno!

Ma nisam ja hteo da kažem kako smo mi eto bili brzi i trala, la... Nego je tako moralo da bude s tehničke strane. Više mi je bio problem kad sam se posle niza godina navike po koji put nalazio u vožnji sa klasičnim brodovima. To mi je izgledalo ko živo mučenje na moru.
Navika je vražija stvar. :-\

Nego da usput čestitam "Istria052". Sjećanja iz gornjih postova o pomoračkoj tradiciji su za svaku pohvalu.

tu je remorker za tegljenje bio od pomoci  ;)
ali tada je komandir remorkera bio zaduzen za sve pozdrave

Eto da i to naučim pod stare dane. Tehničko lice, pomoračka kultura = O (nula) :P

@ORICAREB

cijenim drugacije, da je dobra, ali treba je kod tebe jos za nijansu izbrusit :help i.. samo da dodjes u prave ruke.. :pirat

Ni jedan jarbol ni koplje nije se mogao zamisliti bez zastavne kuke..

Svaka cast onome ko ju je obmislio!Sta bismo mi bez nje?

Za sada je neupotrebljiva, cekamo da netko izmisli signalni konop.. :jok

Cekamo i nadaamo se-nada posljednja umire!

Ono što se radilo i prije nje - zastavni čvor

Zastavni cvor je ljepsi,ali kad postavljas vise signalnih zastava-onda zastavna kuka dolazi do izrazaja!
P.S.Kod nas na brodu uvek kod podizanja zastave smo koristili zastavni cvor-pa bili smo mornari mornarice sa tradicijom!

Bravo @buva  :marinero

Na malim brodovima, zastava je stavljana na lepo drveno koplje.... barkase i slična plovila.
[attachment=1]

Način podizanja- spuštanja zastave:
[attachment=2]

Stražar kod zastave (često ujedno i osmatrač)
[attachment=3]

Za uvazenog @buva-u i ostale da malo obnovimo sjecanje na zastavni uzao

Fenomenalne fotografije, nemam riječi.  :klap

Blažene te stare knjige POMORSTVO ... , iako napisane prije pola stoljeća, dobro bi došle na svakoj (pa i našoj) palubi. Imam osjećaj da se to nekad puno više čitalo. Sada udri po kompjuteru, a kad triba vezat nešto ---- ne zna se.

Сторожевые и патрульные катера
 
  http://www.militaryparitet.com/nomen/yugoslavia/navy/data/ic_nomenyugoslavianavy/4/
 

 

PB71 (ex-RLM-307) – вступил в состав флота в 1952. После развала СФРЮ достался Хорватии.
 
Катера типа «Кралевица» поставлялись на экспорт в Бангладеш (2 КА в 1975 г.: Р314 Karnphuli – экс-PBR502 и Р315 Tistna – экс-PBR503).
 
PC-132 Kalnik
PC-133 Velebit
PC-134 Granicar
PC-135 Rudnik
PC-136 Ronanija
PC-137 Kamenar
PC-138 President Tito (ex-Cer) – передан Мальте 31.03.1982.
PC-139 Ganni Bonnici (ex-Dom Mintoff, ex-Durmitor) – передан Мальте 31.03.1982.
PC-140 Kozuf
 
Катера типа «Нештин» поставлялись в Венгрию (6 КА, использовались в качестве патрульных катеров и тральщиков: АМ21 Уйпешт, АМ12 Бая, АМ21 Шазаломбатта, АМ22 Обуда, АМ31 Дунайварош, АМ32 Дунафельдвар).
 
PC-172 Погорье - вступил в состав флота в 1981 г.
PC-174 Учка - вступил в состав флота в 1982 г.
PC-175 Grmec – спущен на воду 23.07.1982, вступил в состав флота в 1983 г.
PC-177 Fruska-Gora – спущен на воду 25.03.1983, вступил в состав флота в 1984 г.
PC-178 Kosmaju – спущен на воду 9.09.1983, вступил в состав флота в 1984 г.
PC-179 Zelengora – спущен на воду 15.12.1983, вступил в состав флота в 1985 г.
 
Катера типа PB-90 поставлялись в Бирму (3), Ирак (2 в 1983 г.).
 
Патрульные катера типа FAC-23 поставлялись в Республику Кипр (2 в 1991 г.: PV-20 Poseidon, PV-21 Evagoras).
 
 
 
© Андриан Николаев, andrian66@inbox.ru

Jedna sličica od mene, valjda spada tu.

[attachment=1]

poz.

Ovo su MTOP, a ne PBR/PČ

Ponukan pisanjem-polemikom uvazenih @orica i @madmich-a o redovnim I dopunskim duznostima posada broda JRM, pridruzujem se svojim opaskama.
Rad brodske posade u najbitnijim segmentima reguliran je “Brodskim borbenim uputstvima i rasporedima” gdje je za svakog formacijskog clana brodske posade opisano sto radi u pojedinim situacijama. To je ono sto @orica.. opisuje i dio clanova foruma potvrduje kroz pisanje.
Kolega @madmich postavlja pitanje u prijevodu, sa paznjom dobrog domcina, da li je bilo inicijative da se poveca zilavost ratnog broda, racunajuci na gubitke u ratnom stanju, kroz dodatnu doobuku kadra tako da clan brodske posade moze obavljati i druge duznosti.
Sami “Brodski brodski  rasporedi i uputstva” su predvidjali takvu mogucnost, ali u skolpu iste organizacione cjeline (BO), vjerujem da se to sprovodilo iako se dobrim dijelom islo na zamjene u jedinicama i manjeg ranga od brigade TC.
Kako je bilo dano u Pravilu brodske sluzbe, samo je Komandant broda mogao promijeniti duznost clana brodske posade odredjene u “Brodskim rasporedima i uputstvima”.  Znaci u sutrukturi jednostarjesinstva i subordinacije, kada je u pitanju brodska organizacija u JRM, odgovor na pitanje @madmich-a je u stvari pitanje kapaciteta (znanje + autoritet)  Komandanta broda kada je u pitanju inicijativa koja se mogla podijeliti na dvije podgrupe  uloga brodskih starjesina:
a) radi odrzavanja sistema (nesto poput vd, mislim da je PBS cak i predvidjao maksimalno vrijeme za tu vrste zamjene),
b) radi povecanja performansi sisetma (o tome prica @madmitch).
Mogu potkrijepiti primjerima iz prakse:
-   Izuzetan starjesina iz V BO je najprije usmenom naredbom Komandanta broda bio raspredjen na dopunsku duznost u art odjeljak, starjesina trazi pismeno naredjenje,  dobiva ga, pocinje obavljati dopunsku duznost, ali se istovremeno i zali pretpostavljenoj komandi, koja istu proslijedjuje visoj komadi. Visa komanda odbacuje zalbu pozivajuci se na isti clan PBS-a kao I Komandant broda. U konkretnom slucaju, nisu bili naruseni medjuljuski odnosi
-   Neposredno pred izbijanje dogadjaja iz Cl. 11, na brodu koji je prakticki bio detasiran, intenzivirala se obuka iz svih segmenta, ukljucivalo je da starjesina sa palube odu u stroj i obratno,  fizicka pripremljenost , odredjeni segmenti pjesadijske obuke sa elementima taktickih uvjezbavanja na nivou voda itd.. U pocetku je takva obuka kod starjesina izazivala negodovanje I komentare ( kuloarske), ali nakon nekog vremena su se aktivno ukljucile i davale znacajan doprinos u ostvarivanju izvrsnosti u obuci..
U JRM je u znacajnoj mjeri bila prisutna tvz. koalicija najmanjeg moguceg rizika, u prijevodu, radimo onoliko koliko moramo da ne bi bili zigosani od vise komande ili osudjeni od posade da ne valja biti “veci katolik od pape”.  Posto su Komandant i pomocnik, kao nosioci inicijativa, bili znacajno mladji po stazu od brodskih mladjih oficira, ukoliko nisu imali dovoljno znanja, tj. ako nisu ucili brzo, bilo im je jako tesko sprovesti neku inicijativu, jer nisu mogli dostici koalicioni kapacitet za tako nesto. Znaci, samo izuzetno vjesti su mogli da pridobiju posadu za novitete, pogotovo u godinama na zalasku JRM kada je disciplina pocela popustati cak i formalizirana kroz akte najvisih komandi. Svi su se bojali “vanrednog dogadjaja”, a inicijativa se mogla vrlo lako izroditi u tako nesto u demokraticnom ustroju tadasnje JRM, kada su svi imali pravo na ‘glas’, ali ne i odgovornost za izreceno, osim u znanim izuzecima. Kada bi se na tadasnji rad brodskih posada JRM primjenile neke od management metoda za analizu efikasnosti sistema, mislim da bi ocjena dovoljan pripadajuca za dobar dio posada. Po meni, posade su dugo drzane na brodovima sa dosta praznog hoda, a nitko nije posmatrao povecanje efikasnosti u korelaciji sa povecanjem slobodnog vremena.

Bolji odgovor bi teško dobio, hvala puno.

Истриа, последње две реченице које си написао важе за све делове ЈНА, бар у 80-тим. Свака иницијатива која нарушава систем "неталасања" је била проблематична. Чак и доследно спровођење постојећих прописа о обуци. Брига да не дође до ванредног догађаја је била доведена до бесмисла. Сетимо се оног чувеног печата у књижицама и дозвола војнка да им је "забрањено купање на рекама, језерима и мору" и сл. Моје колега је имао проблем јер му је замерено да није довољно добро припремио војнике за излазак у град. Једног војника из његове јединице, док је прелазио улицу "на црвено светло" на смафору, ударио је амутомобил.

Gost na mostu i mornari poziraju.

Slika nije iz osamdesetih godina. Mornari nemaju ratno-radnu uniformu.

Signalista na komandnom mostu ima ratno radnu uniformu. Ovo niije ni borbena uzbuna, (npr. nemaju zastitne maske na sebi), vec predstava za gosta, sminka ili  tvz. mornaricko  rudo, odnosno simulacija "necega" za konkretnu svrhu..

Uglavnom, dobar val, motori malo  dime,..

A vidimo i gosta u čiju čast se izvodi simulacija. Prvi s desna, gologlav u sakou sa kravatom.

Nemaju ni pojas za spašavanje. Kad bi pali u more za vrime zime ne bi bilo ugodno.