PALUBA

Leut
Vrsta brodića Sredozemnog mora. Ime je verovatno dobijo od arapskog laut, italijani ga zovu leuto ili liuto.
Dužina mu je od 7-12m. Ima jih i od 15m. Širina je približno 1/3 dužine.
Trup je oštrog oblika sa pravilno izvučenim linijama na pramcu i krmi. Podsječa na gajetu ali je od nje veči.
Na pramcu ima ugrađeno kratko rilo, skakalo. Služi za izlazak na obalu. Za lakši ulazak s niske obale, kao oslon za stopalo imao je na krmenoj statvi ugrađen malen komad drva nazvan stopa.
Mali leuti su zatvoreni sa palubom. Prednja paluba završava jačom sponjom, koja nadvisuje palubu,slično počinje i krmena paluba. Između paluba su ugrađene bočne pražnice i koridori.Otvor se može zatvoriti grotlenim poklopcima. Prednja paluba ima 2-3 otvora za silazak u podpalublje.
Veliki leuti su posve pokriveni, na pramčanem dijelu ima srednji otvor(grotlo), u sredini veče, a na krmenom djelu malo. Grotla su pokrivena poklopcima.
Leuti imaju 6 velikih bukovih vesala koja se oslanjaji na vejike palce.
Imaju jarbol postavljen uz trastan(završetak prednje palube, sponja) i malo nagnut prema naprijed i učvrščen priponama, na njemu se po pravilu razapinje latinsko jedro (može imati i oglavno sa flokom ili bez njega).
Leuti imaju dobra maritimna svojstva, dobro podnose vjetar i valove.
Upotreba je za ribarenje, prevoz raznih tereta, a u novije vrijeme kako je ljudima kapnulo u glavu da nije vrhunac pomorstva plastično čudo,preuređuju se i u čamce za razonodu.[attachment=1]

[attachment=1][attachment=2]
Model leuta (LEUT ,Krk)

Bracera
Jedrenjak za prevoz tereta nosivosti 50-70t. dužina trupa je 15-17m
Ima jedan jarbol s oglavnim jedrom i kosnik s prečkom.
Ime je dobila od bračke braganje(16st) koju su talijanski ribari zvali brazzara.
Ima tijelo punog oblika. Statva ima oblik luka i vrh joj strši 0,80-1,20m iznad razme i svinut je prema krmi.Na pramcu lijevo i desno od statve nalaze se oči (služe kao ukras) a oko 30 cm ispod očiju izlaze okrugla lančana ždrjela.Ima dvije sidrene sohe kojima vrh strši 20-40cm van broda, probušen je kao raka kolotura i u njoj je kolut za dizanje sidra. po jedno sidro visi sa svake strane tako da je motka vertikalna a lopate vodoravne. Na pramcu i krmi ima bitve za privez. krmena je statva vertikalna i niska te ne strši preko razme više od 10-15cm.
Pokrivena je palubom.Veče bracere imaju kaštel.
Jarbol prolazi kroz palubu na 1/3 broda od  pramca i svojom petom je zatknut u trag na pasmu.Neposredno iza jarbola počinje grotlo spremišta koje je 1/3 širine glavnog rebra i u dužini 1/4 dužine broda.
kormilo je visoko i teško.Kormilo služi kao ploha koja smanjuje zanošenje broda. Pri jačem vjetru se namještaju na vrh rude dva koloturnika pa se kormilari sa njihovim teklacem.
Snast je jarbol i kosnik a jedrilje oglavno jedro i prečka.Jarbol je visine koja je jednaka dužini broda.Oglav jedra se namješta ispred jarbola a uzda na krmi. jedro ima 2-3 reda kratica, pa se po jakom vijetru mogu uzeti do tri krata. prečka ima tri roglja.
I kod njih se sve više daje motorni pogon, a time gube svoj oblik i redovnu opremu.Jedra im služe kao pomočno sredstvo.Umesto lijepih pletenih bokobrana bokovi su nagrđeni sa atrim avtomobilskim gumama.[attachment=1][attachment=2]

Špaker je prva liga, nisu mogli gladni navigat.
Ova ispod ima moderniju izvedbu.[attachment=1][attachment=2]

Lip je i ovaj špaker.

Bragoc[attachment=1]
Tip drvenog ribarskog broda sa dva jarbola,od kojih je prednji manji od krmenog.Karakteristika su nagnuti jarboli prema pramcu,pramčani jače od krmenoga. Krmeno jedro je za 40-50% veče od pramčanog jedra.
Trup ima dosta ravno dno i sav je zatvoren palubom,koja u polovini ima veče grotlo, a na pramcu ikrmi manje otvore za ulaz u podpalublje. Krma je široka,polukružnog oblika, a pramac ima prednju statvu zavinutu prema krmi. Kormilo je veliko jer brod ima mali gaz, pa služi da smanji zanošenje.
Dug je oko 13m i ima 10brt. Uglavnom se upotrebljava kao ribarski brod na sjevernom Jadranu
Jedra su bojena morskim spužvama i četkama sa prirodnim pigmentima dobijenim iz kore drveta ili zemlje, tako da su bili živopisni.
Manji bragoc sa jednim jedrom se zvao brakocet.
[attachment=2][attachment=3]

Trabakula[attachment=1]
Obalni teretni jedrenjak.Ime  mu se izvodi od arapske riječi tabaqah, krov.Dug je do 30 a širok 6m sa zagazom do 2m. nosivost mu se kreče od 60-200t. Ima trup sličan braceri,pun je a krma i pramac završavaju tupo. Pramčana statva završava jabukom i povijena je unazad, ima oči kao ukras kao bracera, a ispod ždrijela za sidrene lance.
Trup je izrađen od hrastovine, sponje i paluba obično od ariša ili borovine.Kormilo je veliko i dugo,gazi više od kobilice.
Stast se sastoji od dve jarbola usađena na ¼ i ¾ duljine. Nekad su imali dug, malo podignut kosnik, sada ga više ne nose jel  smeta u lukama. Jedra su prvo bila oglavna, kasnije je krmeno postalo sošno a posle su oba bila sošna.Stariji su trabakuli imali dva floka a posle jedan. Na palubi ima bitve za privez, a sidro se dizalo motovilom ili sohom.Ima ulaze u pramčani i krmeni prostor a na sredini veliko grotlo skladišta, sada svi trabakuli imaju kučice s kormilarnicom,kabinom i kuhinjom. Nekad se kuvalo na štednjaku koji se nalazio na palubi!
T aplovila nemaju ništa sa romantikom i izgledom, kod njih je važna surova snaga za borbu sa visokim valovima i divljem vijetru. Sa trabakulom se ne može veslati, osim kod kračih manevara.
Sredozemene trabakule imaju do tri  jarbola.
[attachment=2]

Mala nadopuna, talijanski su se razlikovali od hrvatskih po jednom malom detalju. Nisu imali kormilarsku kućicu.

Loger[attachment=1]
Loger je vitak brod, koji pripada porodici škuna. Škuni koja ima dva jarbola se priljepio naziv loger.
(Lugger , brod koga karakterišu oglavna jedra (lugsail)
(Logger, ribrska jedrilica Nizozemske i Njemačke, ima snast ketcha i pomični kosnik)
Bez obzira kako je dobio ime to je u biti škuna. Čak ni u pomorskoj enciklopediji nema logera.
Relativno je nov na Jadranu, pojavio se tek u 19st.
Radili su se u tri različice, vitak kao jahte za krstarenje, za ribarenje i prostornije za prevoz tereta.
U škverovima Istre i sjevernog Jadrana su radili manje teretne lugere. U proseku su bili manji od trabakula , a u drugdje po istočnoj obali Jadrana nešto veči od nje.
Veči teretni logeri su odlazili i na sredozemno more za duže vrijeme, ali obično su plovili u granicama Jadranskog mora. Kao i drugi brodovi za sobom je vukao manji čamac koji se je mogao dignuti na sohe postavljene na krmi logera.
Dužina obično od 12-24 m a i veči, širina 4-6m, nosivosti od 80-250t[attachment=2]

Pelig[attachment=1]
Brod na jedra u Jadranskom moru, nosivosti 20-100t.
Talijanski su imali tri jarbola i latinska jedra, a ovi na istočnoj obali Jadrana dva jarbola od kojih prednji ima oglavno a krmeni u početku oglavno kasnije sošno jedro.
Kosnik je dosta dug i može se uvuči na brod, a služi da se razapinje jedan flok.
Služio je za ribarenje i prevoz tereta u maloj obalnoj plovidbi.
Glavni i poprečni elementi trupa su od tvrdog drva, a sporedni od srednje tvrdog(bor,ariš,pičpajn). Glavne dimenzije u prosijeku su duljina 18m, širina 5,25 m, gaz 1,7m, srednja tonaža 20-25brt.
Do drugog svjetskog rata bilo je 64 peliga, od toga polovina u Registru brodova lučke kapetanije u Sušaku. Posle rata peligi s pomočnim motorom se vode kao motorni jedrenjaci, tako da je trenutno teško odrediti koliko jih još ima.

Štilac[attachment=1]
Uglavnom za prevoz tereta. Veličine je bracere i u potpunosti joj je sličan osim pramca koji je logerski. Nosivost mu je od 20-40t.
Ima jedan jarbol na kojega se razapinjalo oglavno a kasnije sošno jedro. Na kratkom kosniku je razapinjo jedan do dva floka.
Konstrukcija trupa je bila lakša od trupa bracere, zato je brže jedrio a i druga pomoračka svojstva je imao bolja.
Često se koristio za prevoz pijeska.
Tih brodva ima još dosta na Jadranu, ali svi sada imaju ugrađene motore.

Guc
Je lagan drven čamac prikladan za sportski ribolov i jedrenje. Na pramcu i krmi je šiljast.Prema veličini razlikujemo:
Mali  do 4,8m
Srednji  do 7,5m
Veliki  do 9,5m
Širina je do 1/3 duljine.
Mali guc je otvoren na cijeloj dužini, srednji je samo na prednjoj palubi zatvoren palubom, sa otvorom. Veliki je cijelom dužinom pokriven palubom, a na sredini ima veče grotlo sa poklopcima i na pramcu i krmi otvor za silaz u podpalublje.
Pogodan je za prevoz tereta.
Najviše se upotrebljavao na Mljetu.
Mali i srednji imaju jarbol sa oglavnim ili strmim jedrom, a ponekad i prečku.
Veliki guc ima latinsko jedro brez prečke.
[attachment=1]

Maketa bracere "Dinka" jedna od prvih brodova izgrađenih u splitskom "škveru", eksponat u Pomorskom muzeju u Splitu
Duje

Pozdrav!
Mislim da na fotki br. 2 pod Bragoc u stvari nije Bragoc već Topo iliti Top. Oni se razlikuju i po dimenzijama, ali najbolje po obliku prove.

[attachment=1] Izvirno iz Venecije sa ravnim dnom i krmom sličnoj batani, prova je isto elegantno izvedena. U Kopru su te brodove modifikovali dodavanjem krme bragoca,i zatvarali su palubu, dok su u Piranu sačuvali istu linju. Uglavnom  na slovenačkoj obali su ribari rađe upotrebljavali bragoc, pa često i tu miješavinu nazivaju bragoc kao na slici.
Tu se se pojavile miješavine i dobro si primijetio da je na slici po obliku prove topo.[attachment=2]
Inače izvirni topo je brod venecijanskih laguna.

Teško je uoćiti razlike na jednojarbolnim Topima.  Gdje je to slikano? kula u moru?
Ova fotka batane je izvanredna jer se ona rijetko fojavljuje sa flokom.

Mislim da je to slika Pirana, sada izgleda drukčije jer oko kule je nasip za cestu.

Batana[attachment=1]
Batana vodi porjeklo iz venecijanskih laguna.
To je i tradicjonalni čamac slovenačke i hrvatske Istre. Radi se o čamcu koji se gradio brez nacrta, znanje o gradnji se uglavnom prenosilo iz oca na sina.
Ovo je bio čamac sirotinje koja je pored malo zemlje bila nenadoknadiva u preživljavanju Istrana. Brez batane se nije moglo preživjeti.
Upotrebljavana je pre svega za ribolov, što je u Istri stolječima bila glavna privredna grana. Upotrebljavala se i za prevoze ljudi i tereta.
To je plovilo ravnog dna brez i sa kobilicom i zaobljenih bokova, jednostavne gradnje,najčešči pogon su vesla ili  jedno jedro.
Različiti su i oblici i nazivi zavisno od kraja. Za ime imaju u Rovinju nekako najbolje objašnjenje i vezuju ga za »Bone da bati mar« ,št označi dobre da pobjede more.
Inače imena su od Venecije dalje različita:batela,batea,battella,battelo, ščifa…Na Riječkom području je zovu patana.
Batana je dokaz ljudske inovativnosti u borbi za preživljanje.Duboko je posegla u oblikavanje kulture i slike cjele Istre.
Napisana je i knjiga istraživača Slobodana Simič Sime Batane Istre gdje je obrađena ta tematika.
U Izoli je postavljena batana u centru kao spomenik.
[attachment=2]

Video sa pokazom tradicjonalne izrade batane u Rovinju.http://www.youtube.com/watch?v=ueobKG-jqxg

Batana sa jedrom.
[attachment=1]

Trupa
Tradicjonalni drveni čamac na Neretvanskog kraja, namjenjen u poljoprivredne svrhe, lov i ribolov. Trupa(trupica) po nekim objašnjenjima dobijo je ime po čamcima izrađivanih od debla, a kasnije se zaržao i za ovo narodno plovilo.
U dnu je bilo dugo 3-3,4m a na vrhu 4-4,1m, na dnu širok 50-60cm a na vrhu 90 cm. Bokovi su bili visoki od 25 do 30 cm.
Trupu ne treba miješati sa dosta večim plovilom lađom koja je bila znatno veča i složenije  konstrukcije.
Bile su relativno lake od 30-50kg, a mogle su ponjeti 200 do 250kg tereta, sa veslačem oko 300kg ili nekoliko osoba.
Dno se izrađivalo od jedne ili dvije daske, a bokovi od najčešče jedne daske, sve je povezano rebrima i premazano katranom ili bojom.
Vesla se sa jednim veslom, a jedro se rijetko koristi.[attachment=1][attachment=2]slika sa http://www.dolinaneretve.bloger.hr/

Neretvanska lađa[attachment=1]

Veča je od trupe, stolječima osnovno sredstvo za prevoz tereta u delti Neretve, ali su i pored loših maritimnih osobina po povoljnim meteorološkim uslovima korištene i za prevoz morem do Makerske, Pelješca i Hvara.
Najstarija aktivna je izgrađena daleke 1895 godine. http://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_la%C4%91a
Lađe  su duge  preko svega oko 8m a u dnu svega 3,5 do 4,10m. Široke su od 3,1-3,4m, sa strane su visoke od 0,80 do 1,5m i gaz prazne lađe je 0,25m.
Lađa ima kobilicu (trupu) koja je visoka 15cm i okovana. Od kobilice se koso prema pramcu i krmi dižu karine . Na karinama završavaju bande koje se rade od više dasaka i ovalno se suzuju prema kobilici. Ima 33 rebra ili lukoća.
Na pramcu i na krmi je igla, komad željeza za pričvrščenje lanca.
Mjesto za jarbol je u sredini lađe i prolazi kroz stolac a na dnu ulazi u rebro u kojem je rupa.
Pogonila se paričanjem, lancanjem-vučom sa obale i najređe jedrenjem. http://free-du.htnet.hr/Maraton_ladja/stareladje.htm
Lađa se nalazi i u pomorskom muzeju u Splitu. Najviše je učinjeno tradicjonalnim maratonom lađa čime je ona opet postala prepoznavna i odkinuta od zaborava.

Čupa[attachment=4]
Je primitivan čamac, monoksil. Kada su prva slavenska plemena došla na obalu Jadrana donijela su sa sobom i istorijsko sječanje i predanje o izgradnji monoksila.
Međutim ovdje našavši se na moru čamac istesan iz jednog debla morali su prilagoditi tim prilikama, tako da za razliku od staroruskih monoksila u kojima se vesla sedeći, kod slovenskoh čupa veslač stoji, vesla sa dugim veslima , koja se oslanjaju na duge prečke.
Izvorno ime je vijerovatno staroslavensko, naime u oblasti Novgorodske gubernije pokraj jezera Iljmen, monoksile takođe zovu čupa.
I Hrvati su upotrebljavali čupe, ali su se na hrvatskoj obali poimenovane ladve. Nalaze se u statutima dalmatinskih gradova od početka 12 vijeka. Talijansko ime je zoppolo.
Čupe se na slovenačkom dijelu Jadrana, pre svega u Trščanskom zalivu upotrebljavaju od doseljavanja slovenaca pa sve do prve polovine 20 vijeka.
U dokumentima se spominje već 1621g. Dokument se odnosi na spor oko granice između monfalkonskim Magistratom i devinskim grofom.
Pominju se i u protokolu Carsko-kraljevske Pomorske Vlade 22.07.1817, koja je zaključila da treba izgraditi pristaništa za žitelje iz Križa i Barkovlja, jer ne mogu imati večih plovila radi nedostatka sigurnog veza. U protokolu se spominje upotreba opasnih čamaca, koji ne dozvoljavaju pravi ribolov. Po konstrukciji su slični pirogama, kakve upotrebljavaju divljaci, a posle svake upotrebe ih moraju izvlačiti, jer za njih nemaju adekvatnog priveza.
Čupe se upisuju u registre, koje po propasti Austro- Ugarske 1918, nastavljaju voditi talijanske vlasti do 1924, kada prelaze na svoje registre.
Zadnje čupe su istesane krajem 19 stoljeća, neke su u upotrebi i za vrijeme drugog svijetskog rata.
U registre su se uvodile čupe koje su zalazile u druga pristaništa (Molfalkone,Trst), dok su plovila seljaka koji su ih koristili za ribolov ostala neregistrovana tako da se statistički ne može utvrditi njihov tačan broj.
Najdulje su se čupe zadržale u Nabrežini(Aurisina, talijanski naziv od 1927), jer su okolna mijesta dobila pristane, a u Nabrežini ih nije bilo, tako da je početkom 20 vijeka na plaži bilo 17 čupa.
Istorija bilježi godinu 1871 kada je održana regata, crtež je objavljen u Illustrierte Zeitung-u, gdje je još uvijek nazočan veliki broj čupa.
Kraj postojanja čupa je bio 1947 godine, kada je zadnja aktivna čupa Marija predana Etnografskom muzeju Slovenije, a čupa Lisa je završila u muzeju u Molfalkonu.

Dozvole za plovidbu i ribarenje.[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

Čupe su bile istesane od jednog komada drva. Za izgradnju se upotrebljavala smreka(picea) ili primorski bor(pinus maritima). To je drvo sa dosta smole, tako da dobro podnosi more i sunce. Životni vijek takvih čamaca je bio cca 50 godina.
Velike čupe su imale oko 7m dužine, širinu 0.7m i vanjsku visinu 0.6m, sa debljinom stranica i dna 5-8 cm. Manje pomoćne čupe su bile duge cca 5m
Zbog razmijera dužina širina 10:1 su bile relativno brze, mogla se postići na kratkim udaljenostima brzina od 5 čv.
Na pramcu je imala željeznu ručku, ona služi za izvlačenje na obalu. Na lijevoj strani je bila dodan drveni utor, koji je služio za prednje pomočno veslo(forkla). Prema krmi su bila dva utora u koja se stavljao 5,3m dug drveni poprečni teslir, koji je bio oslonac veslima. Vesla su bila duga 6m i sa njima su poboljšavali stabilnost plovila (statičkim i dinamičkim uzgonom). Veslač je stajao na pajolu, tako da je imao noge na suvom.
Vanjska strana se premazivala katranom.
U Nabrežini su ih kada nisu bile u upotrebi izvlačili vitlom na suho u fasale, nekakve zazidane prostore u terasastim vinogradima.
Korišteni izvori Lisjak Volpi, Bruno, Slovensko pomorsko ribištvo[attachment=1][attachment=2]
Regata 1871[attachment=5]
Slika iz Etnografskog muzeja[attachment=4]

Dok su Čupama dovezli robu za prodaju u Trst, fine gospođe, koje bi u Trst stigle iz unutrašnosti, bile su sigurne da su došli divljaci iz dalekih zemalja. Čak je izašo članak u nekim Bečkim novinama o tome. Malo mi se čini, da su željko očekivale, kada če jih ovi "divljaci" napali i učinili jim zlo. :pirat :pirat :pirat

Priča o rapskoj lađi[attachment=1]
Prema Josipu Basioliju razlikujemo tri razvojne faze u plovilima koja su se upotrebljavala u morskom ribolovu na našim jadranskim obalama. Prva faza je bila vrlo duga i sezala je od najstarijih poznatih vremena pa sve do pojave prvog motornog plovila. Ribarski čamci na vesla i jedra stoljećima su nepromjenjivo posluživali ribolovu bez ikakvih preinaka. Monoksil, ladva, prethistorijsko plovilo bilo je ribarev pratical na nekim jadranskim područjima sve do pojave prvog plovila na motorni pogon, a to se desilo početkom prošlog stoljeća. Zamračena je slika razvoja plovila u tom dugom razdoblju, ali se vjerojatno ništa izvanredno i naročito nije dešavalo na njima.
U drugoj etapi razvoja događala se masovna motorizacija drvenih ribarskih brodova i čamaca. Treća faza započinje 1966. pojavom prvog željeznog motornog broda koji zaplovio na ribolov u svjetska mora.
Nas u ovoj obradi povijesnih izvora zanima rapska lađa koja se koristila na Rabu kroz cijelu prvu etapu razvoja brodova i čamaca.
Ladve su se na našoj obali Jadrana zvale još i copuli (zoppol, tal.) i lađe (laje, tal.). U svim romanskim statutima na našoj obali Jadrana redovito se za ribarska plovila upotrebljava termin „barca“, stara mediteranska riječ egipatskog porijekla. Taj naziv poznat je uzduž čitave jadranske obale od najstarijih vremena. Kao narodni naziv i danas je u općoj upotrebi. Iz dubrovačkog statuta iz 1272. godine vidi se da su Romani dalmatinskih gradova razlikovali slavensku lađu od romanskog barcusiusa (neke vrste bragoca). Za oznaku slavenske lađe dubrovački su Romani upotrebljavali staru slavensku riječ ladia. Što navodi na pretpostavku da je takav tip plovila slavenski i da su Hrvati pri seobi i donijeli takav model iz krajeva sa kojih su doselili. Da je model izvorno liburnski Romani bi, po svom običaju prihvatili njihov naziv, za takvo plovilo, a ne hrvatski od Hrvata koji su 700 godina poslije Romana naselili Jadran.
Ladva je bila prvo plovilo kojim je naš ribar lovio ribe na Jadranu. To je plovilo nastalo od debla na kojem se naš čovjek po svoj prilici najprije otisnuo na vodu. Prednja strana debla se zašiljila, donja strana zaoblila, a gornja izdubla i čamac od jednog komada drveta -monoksil, ladva- bio je gotov.
Nastajale su u onim područjima koja su obilovala šumama, a takvih je bilo posvuda uzduž Jadrna u prošlosti. S jadranskih obala su nestale ali ih ima još ponegdje na našim rijekama gdje se koriste u ribolovu i prijevozu. Na Jadranu Rab spada među posljednja područja gdje se takvo plovilo koristilo sve do kraja II. svjetskog rata i to zbog:
1. specifičnog prostornog položaja Raba prema Velebitu čija su naseljena južna i zapadna strana u zavjetrini Kamenjaka pogodna za cjelogodišnje korištenje takvih plovila. Čak i u Loparu gdje su zavjetrinu dijelom činili otoci Grgur i Goli koje si Loparani gospodarski koristili.
2. plitkih obala i plaža kojima Rab obiluje.
3. tradicionalno postojanog brodograditeljstva na Rabu. Na Rabu su se izrađivale lađe koje su se koristile i u Novalji i Lunu.
4. specifičnog rasporeda i strukture posjeda rapskog seljaka. Napr. Barbaćani su koristili šumu u Dundovu, njive u Kamporu i vinograde na Pudarici. Za ribolov uopće i obradu takvog posjeda nasušno mu je bilo potrebno takvo jeftino(izrada i održavanje), jednostavno i praktično plovilo. Slično je bilo i s mještanima Banjola koji su imali pašnjake i na Dolinu, a pašnjake i njive na otočiću Dolfinu. Postoji obiteljska predaja u obitelji Pende da se i vola rapskom lađom prevozilo na Dolfin radi potrebe oranja na tom otočiću.
5. maleni otpor lađe prema vjetru, iz smjera pramca i široki igo s dugačkim veslima kao izvanredni stabilizator, te dužina do 10m s čime se lađa nalazila uvijek na tri vala davala je solidne maritimne sposobnosti rapskoj lađi.
6. koristile bi se vjerojatno još i iza II. svjetskog rata da ih Nijemci nisu u ljetu 1944. masovno uništavali u strahu da se njima ne bi koristilo domaće stanovništvo koje je masovno pomagalo antifašistički otpor prema okupatorima i njihovim slugama.
Lađa bila je dugačka do 10 metara, a samo 90 cm široka. Građene su bile od jelova ili smrekova debla.
Gradnja[attachment=2]
Glavni dijelovi lađe ili copula su korito, okane, kaštanjole,
igo i vesla. Korito je 4-8 m duga greda , a 40-50cm debela, od jele ili smreke. Sve do 1914. dovažahu sa sjevernog dijela Velebita grede u Sveti Juraj a odatle ih potezaše kroz more do Raba. U Rabu u dane rapskih ferija, od 25. do 27.srpnja kada se slavi zaštitnik grada Raba Sv. Kristofor, grede su se na mjestu današnjeg Varoša, točno gdje se danas nalazi bivši hotel Miramar, izvlačile na kraj kroz plićinu i blato koje je tada bilo na tom mjestu. Od 1905. do 1914. svaka greda koštala je 8 forinti. Nakon kupnje grede vlasnik bi ugovorio s graditeljem gradnju nove lađe. Graditelj bi produbio sredinu grede u „kvadratu“ a ne „na zdelu“, kako kažu stari, tj. ne „na oblo“. Kada bi s time bio gotov, greda bi se prozvala „korito“. Više-manje koliko debela (široka) toliko i visoka. Graditelj bi zatim na koritu izdubao onu udubinu za 4-7cm duboku. Pri sartijama (s obje strane) ostavio bi oko dva prsta debelo da u tu udubinu i na tu dva prsta debelu materiju pribije kaštanjole (tako općenito zvahu na Rabu ono što sada kažu „rebra“ od čamca ). Na kaštanjole bi pribio pri dnu dugu dasku, koju zvahu na Rabu okana(danas madir). Nakon toga pribio bi još jednu okanu i lađa bi bila uglavnom gotova. Okane bi se porubile od gore na provi do kape koja zatvara krmu tankim opasom. Obje strane bijahu visoke oko 60cm. Ako dodamo i korito, sve skupa bijaše visoko oko jedan metar. Zatim bi u nju postavili pajole. Preko lađe, u srednjem dijelu lađe zvanom trastan, zabio bi se banak, prosta daska. Tu bi dasku, banak, u sredini provrtili i učinili rupu kroz koju će prolaziti jarbol, koji je bio neugledno dugo drvo. Da stoji čvrsto na dnu bi, u samo korito, zabili četverouglasto drvo koje bi ponešto izdubili, pa bi u tu rupu zapao donji kraj jarbola. To drvo zvahu kao i sada škac. Jarbol nije imao sartija, pa je zato bio debeo da ga ne prelomi vjetar. Jedro, križno, je vazda bilo pravi kvadrat, a ono je bilo napravljeno od prerađene brnestre. Ona bi se otkala, ali kako bi uvijek ostala mrežasta tkiva, veći dio vjetra bi pobjegao kroz onu mrežu, ali ... u ono vrijeme lađarima se nije žurilo... Kasnije, od oko 1896., počeše mjesto brnestre činiti jedra od vreća od jute, koje su kupovali u Rabu. Pri zadnjem pak dijelu lađe pričvrstila bi se prilično debela greda – igo (jigo, jaram). Bez toga lađa nije smjela ploviti. Igo ju je stvarno držao da se ne prevrne jer bijaše duži od korita, pa je tako dovoljno osiguravao lađu od prevelikog naginjanja i prevrtanja, pogotovo što su na krajevima iga bila i vesla. Lađa je mogla jedriti samo u krmu, nije imala kormila. Na igu su bila dva ogromna vesla, koja su uvijek bila u poslu dok je lađa na putu: njima se vozilo, a dok se jedrilo, veslima se guvernalo lađu. Na oba kraja iga bila dobro pričvršćena po jedna soha u kojoj je stajalo veslo. Jednako su na lađi, po bokovima, bile po dvije do četiri manje sošice da na njima drugi voze na manja vesla kada se ne bi jedrilo.Uslije toga što je potporište udaljeno od veslača, veslanje je zahtijevalo relativno malo napora i moglo se izvoditi bez štropota. To je bilo važno u ribolovu, naročito u onom noćnom „pod sviću“ ili na tunolovu. Za sviću se u početku koristila željezna rešetka(gradele) na kojima se ložila vatra od borovine i planike jer se vatrom dobivalo solidno svjetlo. Kasnije se počeo koristiti fenjer na karbid (acitelenski plin) sve do 1920. kada se počelo svijetliti na petrolejski plin. Veslalo se uvijek stojećke. Dno joj je ravno, a kolunba niska i svugdje jednako visoka (po izvoru s Betine na Murteru). Korito je bilo jednostavno i gotovo svo u moru, a okana izvan vode. Lađa je bilo plovilo usko a dugačko, niskog dna(splav male forme). Lađa je vazda bila crna jer su se onda sve lađe bojile blakom (paklinom). Ti su graditelji i kalafati bili samouci.
Namjena[attachment=3]
Lađe su služile za sve: za ribarenje, prijevoz, trgovinu. Na rapskim stajaćim tunolovkama lađe su sa svojom dužinom, do 10m, dobro posluživale u podržavanju mreže da ne potone kad bi se velika jata tuna zatvorila u tunolovci. Zahvaljujući masivnom koritu lađe su bile dugotrajni čamci. U ljetno bi doba oko 40 lađa s otoka Raba osvanulo ispod sela Luna da na panel lovi škombre i da kanjari. Plovile su oko Raba, do Lošinja, Krka, Paga i Velebita, rjeđe do Zadra i Senja. Kad bi u ljeti ulovili toliko ribe da je ne bi mogli u Rabu prodati, tada bi lađom odvezli ribu u Zadar. Oko 1896. godine pojedina mjesta na Rabu imala su slijedeći broj lađa: Barbat 33, Banjol 32, Sup. Draga 17, Mundanije (s Palitom) 8, Kampor 4, Lopar desetak. Iz broja lađa po rapskim selima očituje se raspored posjeda koji su seljaci obrađivali (seljaci Banjola i Barbata obrađivali su i koristili raštrkane posjede, dok su naprotiv seljaci Kampora i Mundanija (uključujući i današnji Palit) obrađivali zbijene posjede pa su im lađe manje bile potrebne. Ostatke jedne od zadnjih lađa, koja je još 1938. služila pri tuneri u uvali Sv. Eufemija ispred samostana Sv. Bernardina u Kamporu, dužine oko 6m, mogla je nositi čitavu mrežu tunolovku, kapetan Oliver Fio dao je prenijeti u Pomorski muzej u Split davne 1949. godine.
Velike su mane lađe bile te, što su pri ribolovnim operacijama zauzimale s igom i veslima mnogo prostora u moru i što im je jaram sprječavao pristajanje bokom uz obalu. Nisu se vezivale za mul već su se izvlačile na žal i okretale na bok. Ni posada se nije mogla komotno kretati niti lako manevrirati, naročito za nevremena. Znači, uza sve dobre strane, u novijim uvjetima postajale su sve nepraktičnije i u ribolovu i u prijevozu tereta, i zato su nestale s pojavom novih tehnologija i znanja u izradi brodova.

Josip Andrić,
Magazin primorsko goranske županije

Jedna lipa obnovljena trabakula

[attachment=1]

[attachment=2]

Guc

[attachment=1]

Bracera, Kopar.[attachment=1]

Stari trabakuli.[attachment=1][attachment=2]

Vlasnik plovila je svoju muku umjetnički izrazio na jedru.[attachment=1]

ML slike su, a šta reć  :super

poz.

Hvala Solaris.
Istarska bracera, poznata i kao Piranska bracera, je nastala u Piranu i zatim se raširila od Trsta do Pule. Ona je imala dva ili tri jarbola, ovisno od veličine trupa. pramčani jarbol je bio postavljen tik iza pramčane statve, a drugi negdje na trećini trupa prema provi. Oba su bila opremljena sa latinskim jedrom. Nekad se radi lakšeg upravljanja, jer bi težište jedrilja bilo pomaknuto prema naprijed na krmu dodavao mali jarbol sa latinskim jedrom.
slika 1890[attachment=1]
Bracera u Rovinju, [attachment=2]

Trabakul sa palubnim teretom-drvo.[attachment=1]

Rijeka-dobri stari brodovi[attachment=1]
Putnički su od Fiumane, prvi je ja mislim Albona(Labin) negdje 1936
[attachment=2]

Još malo starina.[attachment=1][attachment=2]

Napredak ostavlja jedrilje na tradicjonalnim plovilima tek za uzorac.[attachment=1][attachment=2]

Vrlo dobar PDF o falkuši http://www.hrbi.hr/brodogradnja/images/stories/2010/410/11%20Salamon.indd.pdf[attachment=1][attachment=2][attachment=3]

[attachment=1]

Krstenje bračke bracere Gospa od mora u Supetarskoj luci. Bracera je jedan od brodova tradicionalne hrvatske brodogradnje koji je služio prevoženju tereta. Izgrađen je u Betini a projekt je realizirala udruga Dupinov san

(Tom Dubravec/CROPIX)

Izvor : http://www.jutarnji.hr/

poz.

Krasan brod, a šta reć, blago onom ko ga ima

Jedan ljepo obnovljeni trabakul.

Ako je godina istinita onda je stvarno legenda.

poz.

istinita je,istinita,brod je ja mislim iz dubrovnika,nedavno je kompletno uređen.u "slobodnoj dalmaciji" su ga inače klasificirali kao braceru,ni sam ne znam zašto.

Braceru "Gospa od mora" san ima priliku vidit uživo (nažalost ne i slikat) prošli četvrtak u Jelsi na Hvaru gdje je vjerojatno bila povodom procesije "Za Križen" koja je pod zaštitom UNESCO-a kao nematerijalna kulturna baština. Izgleda fenomenalno.

Šta je sa leutom Slobodne Dalmacije, izgrađenim 1894. na Korčuli, a obnovljenim pred 5 godina?

[attachment=1]
[attachment=2]

u lučici Zenta je,isplovi u ponekoj svečanoj prilici.nisam primijetio da ga netko stalno koristi.

[attachment=1]

Trabakul u ratnim moranricama.
Zadnji trabakul je iz Italijanske mornarice izbačen 1970g, nakon duge službe kao pomočni minolovac i kasnije pomočni brod za razne protivminske zadatke.[attachment=1]

Trabakul je čudo od broda, može da nosi minolovke, torpeda, art. naoružanje i to topčine 150mm, prevozi trupe...Ukratko beštija od broda.
Dole trabakul sa torpedima služi za trening.[attachment=1][attachment=2]

"Slobodna Dalmacija" Split
http://www.slobodnadalmacija.hr/default.aspx

Objavljeno 03.05.2012. u 07:33
izgubljena lipotica
Kad je porinut u škveru, ubijen je John Kennedy
 ..
“Brodosplit” je jedan od rijetkih škverova, ako ne i jedini u Europi koji je u svojim najboljim danima imao vlastiti brod za visoke goste i reprezentaciju. Zasigurno ni danas mnogi škverani ne znaju da je prije 40-ak godina njihova tvrtka imala reprezentativni brod, i to kakav - veliku jedrilicu kompletnu izgrađenu od mahagaonija imena “Marjan“.
Brod za koji se vjerovalo da mu je izgubljen svaki trag, pronalazimo u Kaštel Sućurcu, u radionici inženjera Griše Ćurina, brodograditelja i restauratora starih brodova. Da priča o “Marjanu” bude još zanimljivija, doznajemo kako ga je davne 1962. godine kao tridesetogodišnjak izradio čuveni trogirski kalafat Tonči Bakica, otac komiške falkuše.

Milijuni dinara
- Tada san bija mladi kapo radione lučice “Spinut”. Doša mi je direktor proizvodnje “Brodosplita“ Kokot i reka da su u škveru odlučili da im treba brod za reprezentaciju. Kokot mi je doslovno kaza: “Mali, pazi šta radiš, brod će nas koštat 30 milijuna dinara, a to ti je 30 novih stanova. Dakle, nema zajebancije.” Nacrte smo nabavili u Italiji, od dizajnera Narciza. U Italiji smo nabavili i Fiatov brodski motor, te mahagonij za trup - prisjetio se kalafat Bakica. -Zamisli, na dan kad smo ga porinuli ubijen je američki predsjednik John Kennedy.

Kad je “Marjan” zaplovija, privezali smo ga isprid Lučke kapetanije. Pola grada je došlo vidit brod. Niko nije virova da je u Splitu izgrađen. Niko. Bija je tako lip da je svit mislija da smo ga kupili u Americi... (osmijeh) “Marjan” je bio prvi brod u bivšoj Jugoslaviji koji je ima klasu za oceansko krstarenje - otkriva nam Bakica. Riječ je o klasi punog naziva “Royal Ocean Racing Club”. -Jesu li kakve poznate čunke dolazile na “Marjan”? - pitamo Bakicu.

Ranković umisto Tita
-Eh, da dolazile... ”Marjana” je obožava veliki grčki brodovlasnik Geroges Livanos koji je u to vrime puno brodova radija u splitskome škveru. Gušta je na njemu plovit. Bila je na brodu i njegova sestra Tina, prva žena Aristotela Onasisa. Livanos je bija toliko velik da je sa njegovim brodovima Onasis započeja karijeru. Brodom je plovila i unuka od Winstona Churchilla. Ne mogu se točno sitit koja je to godina bila, ali brod je triba vidit i Tito dok je bija u “Vili Dalmaciji”. Znam da je Baja (Ante Jurjević Baja, jedan pod poslijeratnih direktora “Brodosplita” i utjecani član SKH, op.a.) Titu priča o brodu i da je nakon toga Tito tija doć vidit brod. Ali, kako je mora na sastanak sa grčkim šefom države, “Marjana“ je doša vidit, pazi sad, Aleksandar Ranković (Titov vjenčani kum i šef tajne policije, opa.a). Plovilo se svugdi, do Hvara, Visa, Dubrovnika... Na brodu se lumpovalo, jilo, pilo, masu važnih ugovora za splitski škver potpisano je upravo na „Marjanu“ - ispričao je Bakica otkrivši tako do sada nepoznate detalje iz povijesti škverskoga broda. “Marjan” je do 1974. krstario s uglednim gostima “Brodosplita”.

Te je godine prodan i gubi mu se svaki trag. Usmena predaja kazuje da je otada do danas promijenio nekoliko vlasnika. Danas je u vlasništvu poduzetnika sa sjevera hrvatske koji bi, kako čujemo, ploveću škversku legendu rado prodao. Naime, novca za obnovu poduzetniku je ponestalo. -Mislim da bi bilo najbolje da novi gazda škvera Tomislav Debeljak kupi ovaj brod, obnovi ga i koristi za promociju škvera - prijedlog je inženjera Čurina. Ako slučajno pročita ovaj tekst, Debeljak je na potezu.



denis krnić


Nosio ime ‘Vjetren’
Nažalost, povijest broda nije zapisivana. Postoji tek zapis u mnografiji lučice Split, autor Pere Vicića,  u obliku nekoliko fotografija i malo teksta. Zadnje ime koje je nosio je “Vjetren” - priča nam inženjer Griša Čurin

Jesmo imali slovensku jedrilicu Galeb?

Interesantna istorija brodice i njegovih vlastnika.

V letih 1934-38 sta koreografa in baletna plesalca svetovnega slovesa Pia in Pino Mlakar vodila züriški balet, dopuste pa preživljala tudi na slikovitih dalmatinskih obalah in otokih. Leta 1936 sta v počastitev rojstva hčere Veronike pri trogirski ladjedelniški zadrugi naročila športno jadrnico, sicer kuter, ki ga ladjedelci poznajo pod oznako M6, jadralci pa kot "one-design".

Z "Galebom", ki je edina preživela jadrnica te vrste na Jadranskem morju, sodelovala pa je na prenekateri regati, je družina Mlakar več kot petdeset poletij križarila po Jadranskem morju. Ob ugodnem vetru je ta preko desetmetrski simbol elegance in ideal takratnih regatnih jadralcev rezal valove tudi z dvanajstimi vozli.

Po zapiskih vodje trogirske ladjedelniške zadruge Anteja Katalinića so bila rebra, kobilica, premna in krmna grodnica izdelane iz hrastovine, zunanja oplata iz lesa slovenskih borov, krov pa iz macesnovega lesa. Za notranjo opremo so uporabili dragocenejši tikov les. Oplata je bila na rebra pritrjena z bakrenimi zakovicami, za druge dele pa so bile primernejše tiste iz pocinkanega jekla.

Čeprav izvrstnih plovnih lastnosti pa je jadrnica bila prenizka za štiričlansko družino. Leta 1958 je mojster Bonifačič iz Žurkovega pri Reki jadrnico obnovil in zvišal za dobrih 10 centimetrov.

Jahta je bila v lasti in uporabi zakoncev Mlakar do maja 1994, ko sta jo podarila Pomorskemu muzeju "Sergej Mašera" Piran, ki z lastnimi sredstvi, ob pomoči tudi tujih sponzorjev, obnavlja to materialno pričo pomorske preteklosti in slovenske kulturne zgodovine.
http://www2.arnes.si/~kppomm/frames/galeb.htm

[attachment=1]

[attachment=2]

[attachment=3]

[attachment=4]

[attachment=5]

Evo još jedne lijepe fotografije. Lokacija Soline Portorož, gostiona Ribič.

[attachment=1]

[attachment=1]

Neka elegantna, ali jako stara barkantina, u pozadini je sv. Duje. Fotka je pre 1941., rekao bih.

Sjecam se Pina Mlakara u Zurkovu negdje oko godine 1978 - borio se oko priveza u Zurkovu s valovima ne bi li ukrotio jedrilicu; ali mi se cini da je bila manja od "Galeba". (Mozda sam ovo vec napisao, nemojte zamjeriti).

Ladje šavornantov (barkače)

Konstrukcija I pojava ovakvog brodića je vezana za značajan poziv Slovenaca u okolici Trsta, pre svega iz Barkovlja.
Trst je bio slobodna luka sa  ogromnim prometom. Po istovaru tereta su jedrenjaci ostajali prazni, a samo mali broj je uspio dobiti I povratni teret. Kapetani su takve prazne brodove balastirali, a kako drukčije nego kamenom.
Balast je na italijanskom zavorra, što je od latinskog saburra, kasnije saborra, a venecijanski savorna.
Riječ šavornant ima korjen iz venecijanskog narječja I označava osobu  koja se bavi dobavom balasta trgovačkim jedrenjacima.
Tucanik su ukrcavali u košare , koje su nosily na svoje brodice dok ih ne bi napunili. Onda je to trebalo odvesti na sidrište iskrcati u brod . Bio je to jako naporan posao, ali istini na volju I jako donosan.
Malo koji kapetan se usuđivao isploviti praznim jedrenjakom, I to još na kratke rote I za ljepog vremena.
Ladje šavornanta su bile jake konstrukcije, jer su pored tucanika prevozile I klesano kamenje. Imale su oko 12BRT što je približno 34m3 zapremine, pod linijom glavne palube. Duge su bile 12m, a široke 3m. Razma im se dizala 1m od mora, jer su  natovarene  jako zaronile. Po dužini su trečinu imali pokrivenu palubom, do jarbola, a I na krmi su imali malu palubu odakle se kormilarilo. Imale su latinsko jedro  I četiri duga vesla.

Koga interesuje ima više na:
https://www.etno-muzej.si/en/etnolog/etnolog-12-2002/moska-poklica-slovencev-ob-morju
[attachment=1][attachment=2][attachment=4]