Šabačka tvrđava je od strane Turaka podignuta 1471. godine na mestu gde se nalazio stari Zaslon. Još tada kralj Matija je shvatio kolika opasnost može da bude ova tvrđava i pokušao je da ometa njeno građenje, ali za to nije bilo dovoljno snage pa su Turci mogli neometano da urade ono što su naumili. Šabac je Turcima služio kao idealna baza za napade u Slavoniju, a u tvrđavu su dovodili pohvatano roblje.
Interesantno je da u zidinama Šabačke tvrđave nije bilo kamena i da su joj zidovi bili ispleteni od šiblja koje je bilo pričvršćeno uz hrastove stubove, a onda je sve to ispunjavano i nabijeno zemljom. Na tako izdignutim zidovima podignuto je drveno branište. Tvrđava je imala devet kula, takođe od drveta, a osam ih je stajalo uz zidine. Deveta kula se nalazila u sredini tvrđave i ona je, kao i ostalih osam, bila do vrha ispunjena zemljom, što joj je davalo stabilnost. Turska posada je živela u dobro izgrađenim zemunicama koje su bile sigurne od topovske vatre.
Iako najobičnija drvenjara, ova tvrđava je zbog samog položaja i načina na koji je izgrađena bila skoro neosvojiva. U redovnom stanju tvrđava je trebala imati kao posadu oko 1.300 ljudi, ali bilo je momenata kada je u njoj boravilo i do 5.000 ratnika. Osim toga u blizini tvrđave kretala se i jedna vojska od skoro 20.000 ljudi koja je štitila njenu izgradnju. U samom momentu ugarskog napada bilo je Turaka nešto manje nego inače pa se računa sa brojem oko 700 ljudi. Međutim, bili su dobro snabdeveni oružjem i hranom tako da su mogli izdržati i duže opsade.
Iako sagrađena primitivnim načinom, drvetom i zemljom, tvrđavu je gradio pravi znalac tadašnjeg ratovanja artiljerijom koji je dobro poznavao fortifikaciju. Stoga je posebna pažnja obraćena na zaštitu od artiljerijskog oruđa i u tome je postignut potpuni uspeh pa je ova tvrđava važila za skoro neosvojivu. Dobrim delom ona je to i bila, tim više ako se uzme o obzir i pomoćna vojska od skoro 20.000 Turaka koja se kretala u blizini tvrđave. Uz njenu dodatnu pomoć, Turci su mogli održati Šabac protiv mnogo jače vojske od one koju je tada vodio kralj Matija.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Početkom 1476. godine započela je opsada Šapca. Veoma aktivnu ulogu je imao
Vuk Grgurević uglavnom štiteći bokove ugarske vojske. Nakon bombardovanja iz brojnih artiljerijskih oruđa za počeli su ugari sa pešačkim napadima. Uspesi su bili slabi, a iznenada se pojavila i jedna turska vojska koju su vodili Alibeg i Sakibeg. Za trenutak su ugari morali oslabiti pritisak na utvrđenje i svoju vojsku okrenuti kao Turcima koji su nadolazili. Turci su pokazali iznenađujuću neaktivnost ulogorivši se na jednom brdu koje stajalo naspram Šapca ne preduzimajući ništa. Nakon izvesnog vremena su se i povukli. Sada su ugari mogli nesmetano da nastave napad na Šabac i 15 februara 1476. godine Šabac je pao. Po svemu sudeći uspeh je postignut nekom ratnom varkom jer su dotadašnji juriši imali slabog uspeha.
"Prošlih dana obavestio sam vašu svetost o napredovanju ove vojske, a i o teškom i mučnom zauzimanju tvrdoga grada Šapca, i šta se konačno od toga može očekivati. Posle je kralj, kako se Božjoj milosti dopalo, 15. ovog meseca istu tvrđavu predajom zadobio. Nije je hteo jurišem zauzeti, jer je Turaka u njoj zatvorenih bilo još 700, samih hrabrih ljudi, a s njima 160 žena, sve oduševljeno za boj, te bi je kralj mogao osvojiti jedino s velikim gubitkom naših vojnika. I kako nam uhode javljaju, vrhovni je paša Turaka zajedno s istim Alibegom žurio da im stigne u pomoć. Ali su Turci sami izašli iz utvrde te su pokorno moleći i ruke kraljeve ljubeći sve klečeći kralju zaklinjali za večitu službu. Ušli smo u tvrđavu, koja je začudo veštački sagrađena. Zatekli smo u njoj vrlo mnogo sužnjeva, koje smo na slobodu pustili. Od kraljevih vojnika poginulo je za opsade više od dve stotine. Mnogi su ranjeni, pa leže po šatorima i na lađama; neki od njih će jedva preboleti" piše egerski biskup Gabrijel, papi Sikstu IV.
Da je bilo mnogo muke oko osvajanja grada, te da je ugarska vojska od zime, ali i od žestokog turskog otpora dosta stradala, ne krije ni kralj Matija pišući:
"Samo da jedno kažem: ja sam već mnoge i vrlo čvrste tvrđave osvojio, ali nijedna me nije stajala toliko napora i truda, toliko troškova i ljudi". Nakon ovog nesumnjivog uspeha kralj Matija naredi Vuku Grgureviću i Vladu Drakulu da krenu dublje u Bosnu i da napadnu na Srebrnicu.
"Kraljevsko veličanstvo reklo mi je kako će nove čete, koje se već približuju, poslati da poharaju varoš Srebrnicu, gde su rudnici zlata i srebra, a i čitavu pokrajinu naokolo, koja je mnogo puna i naseljena" kaže pismo upućeno papi Sikstu IV.
One Turke koji su uspeli da pobegnu iz Šapca dočekala je strašna sudbina. Izvukavši se iz obruča oni su se uputili direktno u Jedrene gde su pokušali da se priduže vojsci koju je sultan okupljao. Sultan ih je primio i saslušao pod kojim okolnostima je Šabac pao i kako su se oni uspeli izvući, a onda je naredio da se svakom od njih obesi kamenje oko vrata i da se pobacaju u reku. Veziri su pokušali da izmole milost za svoje vojnike, ali sve je bilo uzalud i kazna je izvršena.
Bitka kod Šapca spada među najistaknutije uspehe koje je Vuk Grgurević uopšte ima.
izvor